Od svojih skromnih početaka 1997. godine, GSG VG je postao sinonim za kvalitetu i pouzdanost u upravljanju stambeno-poslovnim jedinicama u Velikoj Gorici.

– Kroz predan rad i neprestano usavršavanje, izgradili smo čvrste temelje povjerenja s više od 200 zadovoljnih predstavnika suvlasnika, postavši tako stabilan izbor za sve koji traže stručno upravljanje svojim stambenim prostorima – ističu iz goričkog GSG-a.

GSG se bavi od svakodnevnog održavanja do strateškog planiranja dugoročnih poboljšanja, s naglaskom na transparentnost i efikasnu komunikaciju. Ističu kako je povjerenje koje su izgradili sa suvlasnicima temelj uspjeha i motivacija za kontinuirani rast.

– Posebno smo ponosni na našu ulogu u energetskoj obnovi višestambenih zgrada, važnom koraku prema održivoj i energetski učinkovitijoj budućnosti. U iščekivanju smo objave novog Poziva za dodjelu bespovratnih sredstava „Energetska obnova višestambenih zgrada“, koji je najavljen za prvi kvartal 2024. godine. U tom kontekstu, predano ćemo raditi na apliciranju što većeg broja zgrada nastavljajući tako s našim trudom za poboljšanje učinkovitosti i energetske efikasnosti stambenih objekata pod našom upravom – dodaju te poručuju kako su više od upravitelja zgrada.

– Mi smo partneri u stvaranju sigurnijeg, ugodnijeg i kvalitetnijeg životnog okruženja stoga pozivamo sve suvlasnike koji traže pouzdanog partnera u upravljanju svojim prostorima da nam se pridruže. Zajedno možemo postići više, osigurati bolju budućnost za naše zgrade i izgraditi zajednicu u kojoj je zadovoljstvo živjeti – pozivaju iz Gradskog stambenog gospodarstva Velika Gorica.

Ovogodišnja bogatija uskrsna košarica skuplja je za čak 21 posto, te iznosi 395,55 eura, srednja košarica porasla je za 17 posto, pa je sada 237,47 eura, dok je skromna košarica skuplja za 16,31 posto i iznosi 116,60 eura. Potrošnja ukupnog obiteljskog budžeta na hranu iznosi gotovo 26 posto, a kod siromašnijih obitelji udio je i više od 40 posto.

Podaci su to s ovogodišnje konferencije za medije sindikata s tradicionalnom temom – cijene uskrsne košarice, odnosno sve one hrane i popratnih proizvoda koji se nađu na blagdanskom stolu za Uskrs.

– Najskromnija košarica i prepuna ustupaka iznosi 116 eura i 60 centi. Lani je bila 100 eura i 25 centi. Ta najsiromašnija je poskupjela za 16, 31 posto. Nemojmo zaboraviti da si dobar dio građana neće moći čak ni nju priuštiti – rekao je Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih sindikata Hrvatske.

Ističe kako je činjenica kako cijene i dalje rastu, inflacija usporava, ali ne pada i posebno su cijene hrane izuzetno visoke. Posebno su zabrinjavajuće podivljale cijene pekarskih proizvoda.

– U Europi je došlo do smirivanja i pada cijena hrane, a u Hrvatskoj te cijene i dalje neprestano rastu. Građani su me molili da posebno napomenem divljanje cijena kad je riječ o pekarskim proizvodima,  kruhu, pecivima i slično. Već dulje razdoblje stagniraju cijene brašna, plina i struje. Stagnira praktički sve ono što su ulazni troškovi, a cijene pekarskih proizvoda su otišle u nebo. Danas jedan slanac košta koliko i cijeli kruh prije nego je uveden euro. Očito je da ovdje ta pohlepa ne daje nikakvog kraja – poručio je Sever.

 

Naslovna fotografija: Tradicionalna uskrsna košarica/Emica Elvedji/PIXSELL

Povećani broj stranih radnika iz trećih zemalja, koji kod nas najčešće dolaze iz Nepala i Indije, vidljiv je gotovo na dnevnoj bazi, pogotovo u susjednom nam Zagrebu. Osim u graditeljstvu i turizmu, nemali ih broj radi i u sektorima dostave, trgovine, ugostiteljstvu..Činjenice govore da se broj stranih radnika u samo dvije godine – utrostručio.

Svjesni smo i toga da je hrvatsko tržište rada vapilo za stranim radnicima, zbog velikog iseljavanja domaćeg stanovništva. Čini se kako je čitava naša povijest kroz generacije obilježena odlaskom naših radnika u inozemstvo. Uz brojne razloge iseljavanja domaćih radnika zasigurno nije pomogao, a ni danas ne pomaže, stav nekih poslodavaca kako radnika ne treba puno platiti jer ‘naći će se već netko s burze’, a danas možemo tom stavu dodati i ‘bude Nepalac/Indijac…sigurno radio’. Pa, možda i za manju plaću.

Može li se već po ponudi plaće u oglasu za posao vidjeti kako pojedini poslodavci potiču takav intenzivan priljev i zapošljavanje stranih radnika, pa čak i u zanimanjima koja nisu deficitarna? 

Upravo je tu temu potaknuo jedan natječaj za posao pizza majstora, a uvjet je bio završena srednja škola i dvije godine radnog iskustva. No, žustru polemiku na društvenim mrežama izazvala je ponuđena mjesečna plaća, koja je iznosila zakonom propisani minimalac, 840 eura bruto  – oko 680 eura neto, prenosi danica.hr.

– Iz aviona se vidi za koga je taj natječaj pisan… Za strane radnike, naravno – kratki je sažetak mišljenja većine komentatora.

Potaknuti pričom, istražili su plaće za istovjetni posao uz iste tražene uvjete u oglasima nekih drugih poslodavaca, ali samo s kontinenta, jer su iznosi s morskog područja zbog sezonskih poslova – neusporedivi. Tako su u jednom karlovačkom restoranu doznali kako je ponuđena početna netu plaća između 1500 i 1600 eura mjesečno, a pekarnica iz mjesta kod Varaždina, koja također traži osobu za pripremu pizza sa srednjom strukom i čak godinom manje radnog iskustva, nudi neto plaću između 1300 i 1400 eura mjesečno.

Dodajmo ovome, kako je tijekom 2023.godine najviše pozitivnih mišljenja, odnosno dozvola za boravak i rad stranih radnika izdano je za Grad Zagreb. I prema najnovijim podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ) za prva dva mjeseca 2024.godine, Grad Zagreb pri vrhu ljestvice županija po pitanju traženja Mišljenja za dozvolu za boravak i rad stranih radnika, dok se Zagrebačka županija nalazi na zadnjem mjestu.

Tamo gdje svakoga dana prozuji gomila automobila, odmah preko puta velikog parkirališta trgovačkog centra Spar, na adresi Nikole Šopa broj 3, svoj dom pronašli su – bicikli! Točnije, dvokotačni ljubimci na toj su adresi pronašli mjesto gdje će dobiti servis, ali i njegu, po jednu dozu ljubavi, nježnosti, topline…

Sve to smješteno je u nekoliko desetaka kvadrata simpatičnog prostora, na čijim vratima stoji natpis “Bike Craft: Servis i njega bicikala”, a odmah iza tih vrata dočekat će te nasmiješeno lice glavnog i odgovornog u ovoj priči. Saša Lisec pokrenuo je posao u ljeto prošle godine, a ovih dana, zajedno s proljetnim temperaturama, krenula je i gužva u njegovoj radnji.

– Ovo je sezonski posao, počinje baš u ovo doba, u ožujku, a traje sve tamo do listopada – objašnjava nam Saša za početak druženja u mjestu na kojem se najbolje osjeća.

U nekim prošlim vremenima Goričani su ga možda znali kao jednog od organizatora Tour de Tura, instruktora u autoškoli, bio je nakon toga i profesionalni vozač, proputovao gotovo cijelu Europu, pa onda odlučio jedan volan zamijeniti drugim. Zapravo, odlučio se vratiti volanu bicikla, za kojim je proveo djetinjstvo, jureći po Gorici na svom BMX-u.

– Rekreativno sam trenirao boks i biciklizmom sam se počeo baviti kao nadopunom za boksačke treninge, da bi si pojačao kardiovaskularni sustav znajući da je biciklizam izvrstan za jačanje srca, krvnih žila i pluća. Kroz neko vrijeme, shvatio sam tu ljepotu slobode kretanja. Puno toga obiđeš, a još se i super osjećaš nakon što završi trening, kad udare dopamin i endorfin. I tako je krenulo… – vraća se Saša na početak svoje biciklističke avanture koja traje.

I nije se zaustavio samo na vožnji, jer brzo su se tu uključili i neki drugi afiniteti.

– Kako sam oduvijek volio šarafiti, počeo sam servise na svom biciklu raditi sam, a vrlo brzo su mi i frendovi počeli dovoziti svoje bicikle. Kroz sve to počeli su me zanimati svi ti industrijski standardi, pogotovo kod starih “specijalki”, u koje sam se zaljubio. U svemu tome jako mi je zanimljiva i važna povijest, način na koji je tehnologija napredovala, pa sam kupio alate i počeo restaurirati stare “specke”. Tu je krenuo prvi ozbiljan posao, krenulo se i nešto dodatno za kruh zarađivati – prepričava Lisec.

Kako su prijatelji polako počeli dovoziti i nove bicikle, Saša je učio nove standarde, kupovao nove alate…

– To radim i danas, i to konstantno. Ulažem u znanje, ali i u alate. S biciklima vam je isto kao u auto industriji. Svaki proizvođač štiti sebe, zbog “after salea”, odnosno post prodaje, pa svatko izmišlja vlastite standarde, tako da je tu jako puno specifičnih detalja na svakom biciklu – objašnjava Saša, koji nije baš odmah odlučio sam krenuti u biznis.

Umjesto toga, krenuo je drugim putem. Prošao je kroz nekoliko servisa za bicikle kao djelatnik, učio i od starog Fumića u Vlaškoj, u kultnoj radnji nekadašnjeg biciklističkog olimpijca, upoznao se sa svim fazama poslovanja, koračao prema odluci koja je realizirana u lipnju prošle godine.

– Na svakom od tih poslova nešto sam naučio. Kod majstora Fumića sam dobio uvid u pravo pravcato obrništvo, u sljedećoj firmi bavio sam se i marketingom, u onoj sljedećoj radio kao servisni savjetnik, pa kroz to skužio psihologiju biciklista, shvatio da ljudi vole svoj bicikl i da vole znati što se događa s njihovim biciklom, zašto je došlo do nekoga kvara i kako smo ga riješili – priča Lisec i nastavlja:

– Promatrajući sve skupa, vidio sam da u bike shopovima često dolazi do hoh pristupa klijentu nakon nekakvog pitanja, u smislu “pa kako ti to ne znaš..” A meni je logično da ne znamo svi sve. Ti si tu da prodaš svoju uslugu, da prodaš rješenje njegova problema. Pa zato i postojiš! Imajući to na umu, poželio sam otvoriti nešto svoje.

Poželio i otvorio. Baš onako kako je htio. Odradio je još i školovanje na Institutu za menadžment, smjestio se u malen, ali izrazito ugodan prostor i stvari postavio na svoj način.

– Zašto se “Bike Craft” tako zove? Po meni, to sugerira obrtništvo, artizanstvo, prirodan pristup radu. Zašto servis i njega bicikala? Time sam želio implicirati da volim bicikle, da volim ljudima rješavati probleme, a najviše volim reakciju klijenta kad dođe po bicikl i kaže “Isuse, što je ovo, novi bicikl?!” E, to volim!

Iako je bio prisutan tijekom cijelog razgovora, tu se negdje sjaj u očima još malo pojačao.

– Znate kako moderne mehaničare zezaju da su monteri, da na novim autima dijelove ne popravljaju nego mijenjaju? E, tako i je i u biciklizmu, dosta toga ne da se popravljati. I baš zato ja guštam u tim starim biciklima, jer oni daju važnost cerebralnoj aktivnosti. Ja moram upregnuti mozak da bi otkrio odnose snaga, osi, da bi shvatio gdje je problem i pronašao rješenje – strastveno opisuje Saša i nastavlja:

– Da ne bude zabune, volim ja i nove bicikle, tu isto guštam. Pa nema ništa ljepše od toga kad ti netko dođe s biciklom od deset tisuća eura, koji gore ima pogonsku grupu Campagnolo…

Campagnolo je, objasnio nam je i to, najstariji proizvođač komponenti za bicikle, prvenstveno kotača, mjenjača, pogonskih sklopova i kočnica. Otišli smo tom prilikom i u povijest, doznali ponešto o Tulliju Campagnolu, instituciji biciklizma i biciklističke industrije, a onda se ipak vratili u sadašnjost. U mjesec ožujak godine 2024., na početak nove biciklističke sezone.

– Otkad sam otvorio, uspio sam se dobro pozicionirati, barem za prvu godinu. Sad kad je opet granulo sunce, vidim da ima rezultata i od usmene predaje, i od ulaganja u marketing. Uložio sam u stranicu, u komunikaciju na društvenim mrežama, a u to ću i dalje ulagati. Uostalom, u marketingu kažu da si “od uložena dva dolara jedan sigurno bacio u vjetar, samo ne znaš koji”. To je strahovito bitno, jer ne znaš iz koje uličice će ti netko doći – kaže Saša i nastavlja:

– Ne stajem samo na ulaganju u edukaciju i alate. Naime, Bike Craft priča nije interesantna samo korisnicima, nego i proizvođačima. Da, oduvijek sam volio podržavati lokalnu proizvodnju, pa sam tako sad u razgovorima s dvije domaće firme koje se bave proizvodnjom bicikala i sportske opreme; Batronik Technology iz Lomnice, koja proizvodi baterije, gotove setove za nadogradnju bicikala u električne i same bicikle, te Chelichana iz Karlovca, koja se bavi proizvodnjom “custom” bicikala od titana i egzotičnih legura čelika. Uskoro će potencijalni kupac u Bike Craftu moći napraviti “bike fitting” i naručiti si bicikl po vlastitim preferencama, odnosno specifikacijama. Radim i na tome da u ponudi imam Seasucker Bike Racks, krovne nosače bicikala specifične po svojoj ekstra brzoj i ekstra lakoj montaži i demontaži.

Terminologija je to koju će bolje razumjeti biciklisti nego oni koji će to tek postati, ali razlike zapravo nema.

– Tko god dođe ovdje, u moju radnju, kakav god bicikl imao, ne radim nikakvu razliku. Popravljam, odnosno servisiram, gotovo sve; od najjeftinijih pa sve do najsofisticiranijih. Nerijetko se u servisu nađu komponente poput, recimo, Shimano Alfine i Nexus planetarnih mjenjača, koje su vlasnici, kako kažu, do sad vozili u Sloveniju ili Austriju na servis. Često održavam vrlo skupe natjecateljske kotače od karbona, proizvođača Campagnolo, Fulcrum, Roval, Zipp, DT Swiss… Ukratko, tu sam da riješim nečiji problem, kakav god on bio. Pristup mi je takav, dosta sam otvoren i prijateljski nastrojen, a ljudi to vole, taj topli pristup. Kad ti netko misli ostaviti novce, zauzvrat očekuje poštovanje, a ja to ljudima pokušavam i dati. Zamislio sam sve ovo kroz taj “boutique” pristup klijentu, a to se pokazuje dobrom odlukom. Ljudima ću uvijek rado objasniti kako se koristi bicikl, na koliko se bara pumpaju gume, koliko je važna kilaža vozača, kako se čisti lanac… Hrpa je tu detalja, a to se ljudima sviđa – dodaje.

I trajalo bi sve to skupa tko zna do kad – prošli smo u međuvremenu i sve vrste materijala od kojih se rade bicikli, koje su prednosti i mane titana i aluminija, doznali zašto bicikli od deset tisuća eura koštaju deset tisuća eura – da se nije trebalo vratiti poslu. I krenuti sređivati bicikle za novu velikogoričku biciklističku sezonu.

– Velika Gorica je po mnogo toga specifična sredina, pa je tako nekako i u biciklizmu. Tu prije svega mislim na povezanost sa Zagrebom, jer praktički svi gorički biciklisti vezani su uz zagrebačke klubove i zagrebačke terene. Kod nas zapravo ni nema kluba u pravom smislu – ističe Saša, pa nastavlja:

– Puno toga nam uvjetuje Europa. Moramo mijenjati određene standarde pristupa stvarima, htjeli mi to ili ne. U zadnjih petnaestak godina došlo je do ekspanzije biciklizma, u Europi, ali i u Hrvatskoj. U samoj Velikoj Gorici dosta toga je napravljeno posljednjih godina u tom smislu, vidimo da praktički sve nove ceste imaju i odvojen dio za bicikliste. I to je jako dobro, jer to nije samo pitanje kulture života, nego i sigurnosti. Treba nam sve to, treba nam i staza prema Čiču, i rekreativna zona… – smatra Saša.

A sve to treba nam i za biciklizam i za vožnju bicikla. A tu, ako niste znali, postoji bitna razlika.

– Vožnja bicikla je kad odeš do dućana, a biciklizam je sportska grana koja ima svoje specifičnosti. Treba znati disati, treba znati kakav bicikl voziš, za kakvu namjenu, treba znati i koje mišiće koristiti. Ti čak i tijekom vožnje možeš pozicijom sjedenja odlučiti hoćeš li koristiti, odnosno umarati, srce ili noge… – educirao nas je još malo Saša, pa sa smiješkom zaključio:

– Sve to se može naučiti kod mene u “Bike Craftu”!

Novi bicikl već je stizao na servis i njegu, sezona života na dva kotača se pošteno zahuktava…

 

Trodnevna 29. Državna i 17. Županijska izložba malih životinja (golubovi, perad, kunići i ptice), koju je organiziralo ‘Društvo za uzgoj i zaštitu malih životinja (DUZMŽ) Velika Gorica 2005’ pod pokroviteljstvom Zagrebačke županije i Grada Velike Gorice, zatvorena je jučer (nedjelja, 25.02.2024.) u holu zgrade Srednjih škola

Zatvaranju je prethodila dodjela velikih pehara i priznanja za šampione u pojedinim kategorijama, a ceremonijal dodjele vodio je Mihael Pavišić, predsjednik i organizator izložbe. Jedna od najuspješnijih izlagateljica bila je Anamarija Sever iz Siska, koja se okitila s tri šampionske titule.

Prema riječima predsjednika DUZMŽ-a Mihaela Pavišića, raznolikosti i brojnosti eksponata pridonijelo je 70 izlagatelja s blizu tisuću eksponata: 700 golubova u 40 pasmina, 64 primjerka kunića u 13 pasmina, 45 primjeraka velike peradi u jednoj pasmini, 55 primjeraka patuljaste peradi u 4 pasmine te 26 primjeraka ptica u 6 pasmina.

Galerija fotografija