Poveži se s nama

Kultura

Što nam znači Uskrsni ponedjeljak

Dan nakon Uskrsa katolički vjernici spominju se puta uskrslog Isusa u Emaus s dvojicom učenika, koji su ga tek kasnije prepoznali, a do 19. stoljeća proslava je trajala cijeli tjedan, koji se u katoličkoj crkvi naziva “bijeli tjedan”

Objavljeno

Čisto svjetovno gledajući, Ukrsni ponedjeljak omiljen iz jednostavnog razloga što je – neradni dan. Odmor nakon blagdana, ali i prije povratka na posao, u doduše skraćeni tjedan, što Uskrnom ponedjeljku donosi dodatnu ljepotu… Međutim, i vjerski gledno Uskrsni ponedjeljak je važan. Dan kad se vjernici spominju puta uskrslog Isusa za Emaus. s dvojicom učenika, koji su ga prepoznali tek naknadno kada je lomio kruh. Priča o danu koji simbolizira svaki trenutak kad je Bog blizu vjernika, kad hoda uz njega, ide ovako…

“Isusovi učenici teško su podnijeli Isusovu muku i smrt. Mnogi su bili neutješni i uplašeni, nisu razumijeli što se dogodilo. Mnogi su se iz Jeruzalema vratili u svoja mjesta. Tako su se i dva Isusova učenika vraćala u Emaus.
Evanđelist Luka piše, da je Emaus udaljen 60 stadija od Jeruzalema. To je oko 11 kilometara sjeverno od Jeruzalema. [1] Putem su raspravljali o događajima u Jeruzalemu. Jedan od ta dva učenika zvao se Kleofa, a drugom nije poznato ime. Dok su razgovarali pridružio im se Isus, no oni ga nisu prepoznali. Isus ih je upitao o čemu razgovaraju i zašto su žalosni. Znao je što ih muči, ovim pitanjem pozvao ih je, da se izjadaju. Kleofa odgovori: “Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana? (Lk 24,18)”. Nato su ispričali, kako je prorok imenom Isus poučavao narod, imali su od njega velika očekivanja, ali je osuđen na smrt, razapet i umro. Zbunilo ih je što su neke žene, našle prazan grob i anđeli im rekoše, da je Isus živ. Isus im odgovori: “O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebao da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu? (Lk 24, 25-26)”.

Tada im je Isus detaljno opisao, što su sve proroci navijestili, da će se dogoditi s Njim. Učenici su rado pamtili pozitivna proroštva, a izbjegavali su proroštva o Isusovoj muci i smrti. Smetalo im je, što je Isus umro na križu. Nadali su se, da će Isus uspostaviti zemaljsko kraljevstvo i osloboditi Židove od rimskih okupatora. [2] Isus je navijestio Božje kraljevstvo umjesto zemaljskog. Preko proročanstva, pokazao je da je uistinu obećani Mesija. Dok su pričali, Isus i dva učenika došli su do Emausa. Isus je želio otići, ali su ga molil da ostane s njima, jer večer je i uskoro će noć. I dalje nisu znali da je to Isus.

Zajedno su sjeli za stol. Isus je uzeo kruh, izrekao blagoslov, razlomio kruh i pružio im. Tada su ga prepoznali, a Isus im iščeznu s očiju. Jedan drugome rekoše: “Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putom govorio, dok nam je otkrivao Pisma? (LK 24,32)”. Odmah su se vratili u Jeruzalem i potražili apostole. Apostoli su već znali, da je Isus uskrsnuo, već se ukazao pobožnim ženama i sv. Petru. Kleofa i drugi učenik ispričali su apostolima, kako im se Isus pridružio na putu u Emaus, kako im je tumačio sv. Pismo, kako su ga prepoznali u lomljenju kruha i kako je iznenada nestao.”

Nekada su uskrsne proslave trajale tjedan dana, ali se u 19. stoljeću skratilo na jedan dan poslije Uskrsa. Uskrsni ponedjeljak je službeni praznik u gotovo svim europskim državama, u Australiji, Novom Zelandu, Kanadi, Argentini, Čileu i u nekim državama Afrike i Srednje Amerike. U Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj postoji običaj da mladići ujutro probude djevojke, prskajući ih svetom vodom, posvećenom na Uskrs.

Kršćanska je tradicija da se na Uskrsni ponedjeljak posjećuje rodbinu i prijatelje, a mnogi i hodočaste u marijanska svetiška. Inače, tjedan od Uskrsa do iduće nedjelje naziva se bijeli tjedan, a naziv je dobio prema odjeći novokršetnika kakva se nosila u počecima Crkve. Uskrsno vrijeme traje još 50 dana, do blagdana Duhova.

CityLIGHTS

Ugodni razgovori sa Stjepanom pl. Brigljevićem

Prošetali smo se sa zapovjednikom voda turopoljskog banderija, povijesne vojne postrojbe našega kraja, danas najpoznatije po rubcu koji nosi oko vrata – podgutnici koju je i Luj XIV. primjetio u 16. stoljeću u Parizu. Stjepan pl. Brigljević član je ove postrojbe oko 23 godine. Otkrio nam je ponešto o povijesti turopoljskih banderijalaca, svojoj odori, a malo smo se našalili i na račun Zagoraca

Objavljeno

on

Iz obveze Plemenite opčine turopoljske da se plemići odazovu kraljevom pozivu u vojnu službu stvoren je Turopoljski banderij, počasni zbor turopoljskih plemenitaša, koji je ratovao kao samostalna postrojba pod svojom zastavom, a pod zapovjedništvom hrvatskog bana. Danas je Turopoljski banderij svečana povijesna postrojba hrvatske vojske koja sudjeluje na važnim gradskim, županijskim i državnim manifestacijama i događanjima.

Imali smo čast razgovarati sa zapovjednikom turopoljskog voda banderija, Stjepanom pl. Brigljevićem, koji nam je otkrio ponešto o povijesti turopoljskih banderijalaca, svojoj odori, ali i zanimljivost o mašni koja nalikuje na kravatu, a koju je nosio na sebi.

Foto:Tomislava Bradić/Cityportal

– Turopoljski banderij je od Bele IV. do 1224. godine ustoličen za obranu Gradeca, i to su bili njegovi prvi čuvari. To je jedina povijesna postrojba koja se borila za sve vlastodršce. Bili smo pravi ratnici, borili smo se za Austro-Ugarsku, Francusku, u Tridesetogodišnjem ratu, u Češkoj, Moravskoj, Slovačkoj, u Szegedvaru itd.

Pl. Brigljević kaže kako Turopoljci prepoznaju odoru koju nosi, a svim ostalima je nepoznata, ali zanimljiva.

– Ovo što nosim je odora za ratnika konjanika, zato se menten (gornji dio odore) nosi  preko  lijevog ramena da bi se desnom rukom moglo baratati sabljom, a u zimskim danima preoblačila se i na desno zbog hladnoće, naravno.  Mašna koju nosim zove se turopoljska podgutnica. Nju su na vrat mladića, odnosno pod gut vezale djevojke i žene dok je bio na konju pri odlasku u bitku. Crveni rubac  bio je znak ljubavi i sjećanja na njih i dom. Turopoljski konjanik se sam morao opskrbljivati, spremiti si zalihe hrane, ratnici su sami šivali odoru, takav je bio zakon. Turopoljsku podgutnicu je vojska donijela u Tridesetogodišnjem ratu do Pariza, gdje je tadašnjeg zapovjednika Pogledića iz Kurilovca primjetio i Luj XIV, a vezanje ovog rubca nazvao ‘a la Croat’. Vjeruje se da je to preteča današnje kravate.

Zapovjednik voda, plemeniti Brigljević, našalio se i kako ih od 1573. godine Matija Gubec nije naročito volio jer su ih u Zagori i kod Kerestinca porazili.

– Zato se može reći da su današnji Zagorci 50 posto Turopoljci, jer kad smo riješili muže, Turopoljci su ostali održavati mir i poženili Zagorke. To je malo onak’ šala – smije se plemeniti Brigljević.

Nastavi čitati

CityLIGHTS

Priča o podgutnici, medenjacima, sladoledu i narodnom veselju

Za cijeli naš kraj 15. kolovoza je značajan dan, svi dolazimo na dan ‘Velike Meše’ zahvaliti Gospi za proteklu godinu, nadajući se da druga bude još bolja, a dobro raspoloženje s proštenja u Vukovini nosimo i kući, ističe Draženka Saraga

Objavljeno

on

Svake je godine proštenje za Veliku Gospu u Vukovini posebno na svoj način. Jučer smo u fotografijama dočarali popodnevni ugođaj istog, no iza slika koje ste imali prilike vidjeti kriju se zanimljive priče o našem dragom Turopolju i običajima.

Foto:Tomislava Bradić/Cityportal

Tako nam je gospođa Marica Matijan iz Pešćenice u susjednoj županiji, a koja svake godine dolazi na vukovinsko proštenje, otkrila kako je to u njezinoj mladosti bio uvelike iščekivan događaj u godini.

– Bilo je to krajem 60-ih godina prošlog stoljeća, kada su ljudi čak u Cerju Letovaničkom prodavali mlade teliće kako bi si žene i djevojke u obitelji priuštile finu odjevnu koombinaciju, spremljenu posebno za ovu prigodu – ističe gospođa Marica.

Iako su se običaji u današnje vrijeme uvelike promijenili, veselje i ushit nisu minuli po svemu što smo zatekli.

Gospođa Draženka iz medičarskog obrta Saraga osnovanog daleke 1948. godine pripadnica je treće generacije medičara i otada su u njihovoj obitelji uvijek rado sudjelovali na ovom proštenju.

Foto: Tomislava Bradić/Cityportal

– Za cijeli kraj je ovaj dan značajan, svi dolazimo zahvaliti Gospi za proteklu godinu, nadajući se da druga bude još bolja. Imamo posebnu recepturu za gverc i medenjake, koju ne možemo otkriti, osim što moram istaknuti da je sve biološko, bez konzervansa! Najviše nam ljudi dolaze nakon ‘Velike Meše’, i uvijek se rado vraćaju jer je to dio tradicije – ističe Draženka Saraga.

U šetnji oko Crkve Pohoda Blažene Djevice Marije naišli smo na zanimljivo obučenog gospodina, zapovjednika turopoljskog voda Banderija, Stjepana pl. Brigljevića, koji nam je otkrio ponešto o povijesti turopoljskih banderijalaca, svojoj odori, ali i zanimljivost o mašni koja nalikuje na kravatu, a koju je nosio na sebi.

Foto:Tomislava Bradić/Cityportal

– Član sam turopoljskog banderija oko 23 godine i otada dolazim ovdje uveličati misno slavlje, ali i veselje na proštenju nakon istog. Ovo što nosim je odora koja se nosila i u boj, po Austro-Ugarskoj, Francuskoj, u tridesetogodišnjem ratu itd… Menten (gornji dio odore) se nosi preko lijevog ramena da bi se desnom rukom moglo baratati sabljom. Ova mašna koju nosim zove se turopoljska podgutnica. Nju su na vrat mladića, odnosno pod gut vezale djevojke i žene pri odlasku u bitku. Crveni rubac  bio je znak ljubavi i sjećanja na njih i dom, a smatra se jednom od preteča današnje kravate – otkrio nam je zapovjednik voda turopoljskog banderija, Stjepan pl. Brigljević.

Priznati gorički slastičar Memetali Zenuni otkrio nam je kako se u njegovoj obitelji već 73 godine bave slasticama, a on osobno 50 godina dolazi na Veliku Gospu u Vukovinu.

Foto:Tomislava Bradić/Cityportal

– Kada nešto radiš s ljubavlju, i kada ljubav prema tome gajiš sa cijelom obitelji, nastaju rapsodije okusa koje tu priču glasno pričaju. Ove godine smo na proštenje odlučili posjetiteljima ponuditi i neke nove okuse  sladoleda, kreirane u Italiji u suradnji sa njihovim kulinarskim stručnjacima. Naši gosti prepoznaju kvalitetu, zato smo svake godine tu – ističe gospodin Memy.

U šetnji vukovinskim nogostupom, doznali smo i kako se peče po par tisuća porcija raznolikih turopoljsko-sajamskih delicija, uvjerili se kako nije važno doba dana za dobro raspoloženje i plesnjak, te da i današnja djeca s veseljem idu 15. kolovoza u Vukovinu, možda ne s onim istim entuzijazmom kakvog nam je gospođa Marica opisala s početka ove priče, ali u jednom ‘novom ruhu’, koje će, vjerujemo, još mnogo godina u budućnosti prizivati Turopoljce, ali i ostale posjetitelje ovdje na Veliku Gospu!

 

Nastavi čitati

Kultura

Blagdan je Velike Gospe ,znate li što se obilježava tada?

Blagdan se slavi u velikom broju država, ponajviše u Europi i Južnoj Americi.

Objavljeno

on

Velika Gospa dan je svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Slavi se 15. kolovoza svake godine. Taj je dan i državni blagdan u Republici Hrvatskoj. Na svetkovinu mnoštvo vjernika hodočasti u mnogobrojna Marijina svetišta.

Prema katoličkoj teologiji, Marija je uznesena na nebo dušom i tijelom. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo proglasio je papa Pio XII. 1. studenog 1950.

Tome prethodi duga tradicija stara gotovo kao i samo kršćanstvo. O Marijinom uznesenju pisali su, među ostalima, kršćanski autori sveti Bernard, sveti Antun Padovanski i drugi.

Blagdan se slavi u velikom broju država, ponajviše u Europi i Južnoj Americi. Održavaju se procesije i festivali. Anglikanci i luterani slave blagdan, ali bez službenog spominjanja riječi “uznesenje”.

Nastavi čitati

Reporter 384 - 25.07.2019.

Facebook

Izdvojeno