Slaven Batovanja, Zagrepčanin s Jaruna, u godinu dana trenerskog mandata u Lukavcu zaljubio se u mjesto, klub, ljude. Otišao je s klupe našeg četvrtoligaša, postao sportski direktor drugoligaša Kustošije, ali u pričama o Lukavcu i dalje koristi zamjenicu “mi”…
Treneri dolaze i odlaze, normalna je to stvar u svijetu sporta, pa tako i u nogometnoj svakodnevici, ali to ne znači da je svaka priča ista. Da sa sobom nosi jednake emocije, poruke, uspomene i vrijednosti. U okruženju u kojem se puno toga često svodi na onu “sve je to ipak na kraju samo posao”, kao romantični svjetionici izdvajaju se ljudi koji ovu sintagmu, zaokruženu navodnicima, odbacuju već u startu. Sa Slavenom Batovanjom i ljudima iz NK Lukavca priča je upravo takva. Emotivna, vrijedna, za dugo pamćenje i lijepe, najljepše uspomene. Da, i to je bio posao, ali ne samo posao… O ne, ni slučajno.
Rečenice koje su objavljene na klupskim Facebook stranicama dovoljna su potvrda tome, najbolji opis onoga što se događalo u Lukavcu u sezoni koji su mnogi spremni označiti najuspješnijom u povijesti ovoga kluba.
“Do skorog viđenja Slavene!!! I hvala!!!
Slaven Batovanja nije više trener NK Lukavca. S jedne strane nam je naravno žao, dok nam je s druge strane iznimna čast i zadovoljstvo da jedan trener iz našeg Kluba odlazi na mjesto sportskog direktora u NK Kustošiju, respektabilni klub iz Druge HNL!!!
Stoga nam preostaje samo stisnuti mu ruku, čestitati i reći jedno veliko HVALA za sve što je u ovih godinu dana napravio u Lukavcu!!
I zaželjeti da se jednom opet sretnemo sa njim, kao trenerom NK Lukavca!!! U što ne sumnjamo, jer koliko je on dao Lukavcu, toliko je i Lukavec njemu. Vjerujte, znamo, ljubav je obostrana. I velika.
Beskrajni svakodnevni telefonski razgovori, poruke i mailovi, tablice i analize. Suradnja nemoguće dobra, odnos pun korektnosti i međusobnog uvažavanja i poštivanja. Bez povišenih tonova i svađa, samo argumenti, mišljenja i razgovori.
Nekad nam je teško i pomisliti da neki prvoligaški klub ima ljude koji su “više unutra”. To je gotovo nemoguće. Vjerujte, odgovorno tvrdimo..
Zato, sretno Slavene!!! Kustošija je s tobom jako puno dobila, ali nikad neće i ne može dobiti onoliko koliko je s tobom dobio Lukavec!”
Tako se, eto, Lukavec oprostio od Slavena Batovanje. Od čovjeka iz Zagreba, s iskustvom rada u nekoliko zagrebačkih klubova, od trenera koji je dolaskom u Turopolje učio živjeti s ovim našim mentalitetom, sa svim njegovim specifičnostima, lijepim i onim manje lijepim stvarima. I na kraju ih je sve, i jedne i druge, zavolio. Punim srcem, kao što su Lukavčani zavoljeli i njega. Što, realno, i nije toliko neobično kad upoznaš Slavena. Kad popiješ kavu s njim, kad kreneš u priču o nogometu, o životu, o nogometnom životu…
– Ja se ne bih usudio ulaziti u takve procjene, ali doista me ispunjava srećom i ponosom kad čujem da ljudi govore kako je ovo bila najbolja sezona u povijesti kluba – rekao nam je Batovanja nakon što je s Lukavcem upotpunio priču, pa nakon titule u 1. ŽNL još uzeo i gorički kup.
Lukavec je prošle sezone uzeo dva trofeja, prvenstvo i Kup NS Velika Gorica… Foto: David Jolić/cityportal.hr
I osjetila se već tad sjeta u glasu, lako je bilo prepoznati da se nešto događa, da se rastanak bliži. Nekoliko tjedana poslije stigla je i ova emotivna Facebook objava, stvar je postala službena, Slaven Batovanja napustio je klupu Lukavca. I otišao u Kustošiju, u kojoj je svojevremeno bio trener, a sad će biti sportski direktor.
– Iznenađujuće za mene, bilo je stvarno dosta ponuda sa svih strana. Dobra sezona s Lukavcem ostavila je traga i mnogi su me zvali, no sve sam odbio i odlučio ostati u Lukavcu. Međutim, predsjednik Kustošije, gospodin Babić, bio je baš jako uporan, na kraju ga nisam mogao odbiti. Imao sam praktički dva sata da definitivno prelomim… I odlučio sam prihvatiti ponudu, supruga i ja smo skratili odmor za sedam dana, vratio sam se s mora i odmah se bacio na posao – priča nam Batovanja na kraju još jednog napornog “sportskodirektorskog” dana.
Telefon mu, kaže, zazvoni valjda stotinu puta na dan, a među tim pozivima su i oni iz Lukavca. Slaven više nije trener, ali nije se previše promijenilo u odnosima koji su izgrađeni tijekom sezone za pamćenje.
– Jako mi je žao što sam otišao, naravno da je, pogotovo zato što se sve dogodilo ovako iznenada… Sudjelovao sam i u slaganju momčadi za sljedeću sezonu, dogovarao pojačanja, mora čovjeku biti žao, no bila je ovo stvarno prilika koja se ne propušta, puno viša razina, i želio sam pokušati – kaže Batovanja i dodaje:
– Evo, prošlo je prvih četiri, pet dana otkad nisam trener, ali i dalje se svakodnevno čujem s ljudima iz kluba, s predsjednikom Goranom Gutešom i sportskim direktorom Sašom Markulinom. Ostala je iza nas jedna uspješna sezona, ali i prijateljstva za cijeli život, pogotovo kad je riječ o njima dvojici. Bilo mi je prekrasno surađivati s njima, raditi u Lukavcu. Cijelo vrijeme osjećao sam podršku i zato hvala svima u klubu. Znam da nije ni njima uvijek bilo lako sa mnom, ali surađivali smo zaista besprijekorno.
Kad priča o Lukavcu, Slaven Batovanja i dalje govori “mi”, teško se nakon svega tek tako otkačiti od priče u kojoj je toliko uživao.
– Ma naravno, tako i dalje gledam na Lukavec. Kažem, to su sve moji prijatelji, ljudi kojima želim puno sreće i uspjeha u daljnjem radu. Kadar momčadi je odličan, dolaze i pojačanja, a sad treba izabrati i trenera… Pitali su me i za savjet, ali mislim da tu odluku u klubu ipak moraju donijeti sami. Moja poruka je samo da, koga god izaberu, moraju stati iza njega. Sad su se već svi u klubu naviknuli na malo ozbiljniju razinu rada, NK Lukavec svakog dana raste u svakom smislu, i zato mislim da je najteži dio posla iza nas – opet je Batovanja iskoristio taj “mi” faktor.
Cilj kluba mora biti stabilnost, ali i afirmacija domaćih igrača, preporučuje Batovanja… Foto: David Jolić/cityportal.hr
Stanuje na Jarunu, cijeli život vezan je uz Zagreb, ali naravno da će se i u Lukavcu još dugo osjećati kao doma.
– Dolazit ću i dalje na utakmice, kad god mi to obaveze budu dopuštale, uvijek ću se rado vraćati. Priznajem, došao sam ovdje s nekim predrasudama, temeljenima na pričama koje su kružile, ali danas mogu reći da je Lukavec izvrsna sredina, da tu žive pozitivni luđaci kad je nogomet u pitanju. Pazite, ovo je klub koji igra petu ligu i ima navijače na gostovanjima! Dobro, znaju oni nekad malo i pretjerati, tako to ide, no uvijek sam bio svjestan da imaju isključivo dobre namjere. Ponosan sam i na ono što sam postigao s momčadi po pitanju ponašanja na terenu, u smislu da nismo reagirali na provokacije, da smo ostali sportaši do kraja u svakoj situaciji – govori Batovanja.
I potrajala bi ta priča, jer tako to ide kad je tema ono što je čovjeku strast i ljubav, ali naporan dan već je polako dolazio svome kraju, pa tako i jedan razgovor sa značajnom dozom emocija.
– Gledaj, radio sam u puno klubova, osvajao prva mjesta i puno toga prošao, ali bez ikakve dvojbe mogu reći da mi je sezona u Lukavcu jedna od najljepših u mojoj trenerskoj karijeri.
Eto, možda je to najbolji kraj ove priče. Koja će se nastaviti kroz telefonske razgovore, obostranu podršku i druženja kad god to bude moguće. Slaven i Lukavec, ljubav je to koja ne može proći…
Nakon pauze od dva tjedna utakmicama 04. kola biti će nastavljena 5.Malonogometna liga VG Sjever na SRC Udarnik u Kurilovcu.
Velika Gorica, 11.07.2025. Najava 04.kola 5.MNL VG Sjever. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 11.07.2025. Najava 04.kola 5.MNL VG Sjever. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Derbi 4. kola dva vodeća tima Šćitarjeva i Kurilovca je odmah na startu u 17 sati. Ishod ove utakmice mogao bi biti čak i odlučujući u utrci za konačnog pobjednika Lige.
Velika Gorica, 11.07.2025. Najava 04.kola 5.MNL VG Sjever
Organizatori obećavaju bogat program, ‘za velike i za male’, koji će započeti i prije prve utakmice.
Mraclin pronašao rješenje: Biljana naslijedio bivši trener Turopoljca
Novi trener seniorske momčadi NK Mraclina je 46-godišnji Milan Marinić, koji je deset mjeseci svoje trenerske karijere već proveo u našim krajevima. Posljednji posao bio mu je u Kloštru
Nakon što je Marko Biljan odlučio prihvatiti poziv ŽNK Gorice i napustiti klupu NK Mraclina, bilo je jasno da će uprava kluba imati jako težak zadatak pronaći adekvatnu zamjenu. To se i potvrdilo u smislu trajanja cijelog procesa, jer tek smo desetog dana srpnja doznali ime Biljanova nasljednika.
“Milan Marinić novi je trener seniorske momčadi NK Mraclin. U svojoj karijeri vodio je Trešnjevku, Turopoljac, Špansko, Top i Kloštar. Vjerujemo u odličnu suradnju koja će nam i u novoj sezoni donijeti mnogo veselja i odličnih utakmica. Milane, dobrodošao!”, objavili su iz kluba.
Vodstvo kluba razgovaralo je u međuvremenu s nekoliko potencijalnih kandidata, zavrtjelo se tu i nekoliko imena s velikogoričkog područja, ali na kraju je izbor pao na čovjeka koji dolazi sa strane, ali zna gdje dolazi! Marinić je, naime, rođen u Sisku, nogometno odrastao u zagrebačkoj Trešnjevci, a kao trener u našem je kraju već radio, u Turopoljcu iz Kuča bio je u sezoni 2020./21. Iz turopoljskog nogometa nakon tih deset mjeseci otišao je zbog poziva iz NK Španskog, a sad se vraća kroz klupu Mraclina, kao iskusni 46-godišnjak.
Sportski direktor Luka Cvetnić pronašao je novog trenera u Milanu Mariniću… Foto: NK Mraclin
Marinić će se vrlo brzo uvjeriti da je došao u neobično dobro posložen “selski” klub, ali i da na raspolaganju ima vrlo zanimljiv kadar. Velikih promjena u svlačionici ne bi trebalo biti, svi najvažniji igrači sretni su i zadovoljni na Grabi, pa će Milan Marinić morati “samo” nastaviti ono što je Biljan započeo na klupi našeg jedinog predstavnika u petom rangu natjecanja.
Pripreme počinju 28. srpnja, odmor se polako bliži kraju, a za očekivati je i poneko osvježenje u igračkom kadru…
Kad je tog ljeta 2018. godine prvi put došao u naš klub, Marijan Čabraja bio je klinac na početku svog puta. Bilo mu je nepunih 20, imao je iza sebe Dinamovu školu, a ispred sebe priliku u Gorici. Priliku koju je zgrabio već tamo oko šestog ili sedmoga kola te prve prvoligaške sezone. Kako je upao u prvih 11, tako je Čabi u prvih 11 i ostao…
U sljedeće dvije godine s Goricom je vodio europske bitke, kroz 80 utakmica zabio tri gola i podijelio osam asistencija, da bi u zimu 2021., u paketu s Darijem Špikićem, preselio u Dinamo. Nogometni put vodio ga je potom preko mađarskog Ferencvarosa, slovenske Olimpije i škotskog Hiberniana sve do Rijeke, njegova posljednjega kluba prije povratka kući.
Sedam godina nakon što je prvi put došao, naime, Marijan Čabraja i drugi put je postao igrač Gorice.
– Sretan sam što sam se vratio na meni jako drago mjesto, u grad i klub u kojem sam proveo jako lijepe dane svoje karijere. Nadam se da ću ponovno pomoći Gorici da ostvari što bolje rezultate i vjerujem da nas čeka dobra sezona – rekao je Čabi.
Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica
Netom prije toga potpisao je dvogodišnji ugovor, i to nakon što je u prvoj fazi priprema uvjerio stručni stožer da je na dovoljno dobroj razini, unatoč pauzi od natjecateljskog nogometa. Ozljede su u velikoj mjeri usmjerile karijeru danas 27-godišnjeg lijevog beka, ali u Goricu se vraća potpuno spreman i odlučan da pokaže koliko vrijedi.
Odabrao je dres s brojem 19, što znači da će nositi isti broj kao i u prvom goričkom mandatu, pa preostaje jedino poželjeti mu da bude i jednako uspješno. Za početak, trebat će se izboriti za svoju poziciju, jer četvrtak je bio dan lijevih bekova, u ranijem terminu potpisao je i Elvir Duraković…
‘Ja sam spartanac Ivan. Skačem preko vatre, ronim u ledu, pužem kroz blato…’
Velikogoričanin Ivan Zvonar jedan je od pionira utrka s preprekama, fizički i mentalno iznimno zahtjevnog sporta koji u Hrvatskoj tek stječe svoju popularnost. U našem jutarnjem programu predstavio je sebe i svoj sport…
Skakanje preko vatre, ronjenje u ledenoj vodi i penjanje preko žičanih ograda samo je dio jednog običnog radnog dana Ivana Zvonara. Velikogorički Spartanac, kako se ljudi iz njegovog sporta nazivaju, gostovao je kod naše Gianne Kotroman u jutarnjem programu City radija i pojasnio što se to krije pod engleskim nazivom OCR, odnosno “Obstacle Course Racing”.
– Najjednostavnije rečeno, to su utrke s preprekama, drukčijeg naziva za to nemamo. Radi se o kombinaciji trčanja na stazi, od 100 metara pa sve do 50+ kilometara. Trči se s prirodnim ili umjetnim preprekama, od bodljikavih žica, iskopanog rova s blatom, gdje moramo puzati i do dvjestotinjak metara, preko penjanja po konopcima visokim po deset metara, plivanja u hladnoj vodi… – uvodi nas u priču Ivan Zvonar pa nastavlja:
– Glavni šef Spartana odlučio je napraviti format od stotinu metara s deset prepreka, s čim će se ovaj sport pojaviti u Los Angelesu 2028. godine. To bi bilo nešto slično onome što smo kao klinci gledali u showu “Nindža ratnici”. Tko najbrže stigne do gumba, on je pobjednik…
Postoje tu razne discipline, od onih “početničkih” do doslovno elitnih.
– Glavne discipline su sprint od 10 kilometara, u srednjoj kategoriji se prelazi 15 kilometara s najmanje 25 prepreka, a u kategoriji “beast” staza je duga najmanje 21 kilometar i ima najmanje 30 prepreka. Uz sve to, postoji i “ultra”, utrka na 50 kilometara s više od 40 prepreka. To još nisam probao, prvo se pripremam za srednju kategoriju… – kaže Ivan.
Počeo se ovim sportom baviti 2015. godine.
– Trčim već više od 20 godina, član sam Maraton kluba Velika Gorica, a trčao sam i za reprezentaciju u planinskom trčanju. Puno sportova sam prošao u životu, ali još u osnovnoj školi shvatio sam da mi trčanje ide najbolje, jer tad sam već pobjeđivao na školskim natjecanjima. Kroz nogomet, tenis i stolni tenis skužio sam da sam za individualni sport, a ova priča krenula je prije desetak godina… Na YouTubeu sam naišao na jedan zanimljiv video, pogledao kako funkcionira taj Spartan i rekao sam sebi: Ajmo probati! Brzo sam se zaljubio u taj sport, budući da je dinamičan, a i poseban je osjećaj svaki put kad pređeš prepreku. Čovjek se osjeća snažno, motivirano, ispunjeno pozitivnom energijom – priča Ivan, koji je vrlo brzo postao i prilično uspješan.
– Neću nikad zaboraviti, u drugoj Spartan utrci u životu trčao sam s najboljim Spartancem Petrom Žiškom rame uz rame, a na kraju sam bio treći. Iznenadio sam i samog sebe, tako da mi je žao što nisam ponio hrvatsku zastavu… Bila mi je čast natjecati se s ljudima kojima sam se vidio, gledao ih na YouTubeu, pogotovo kad su mi na kraju i čestitati, stisnuli ruku. Nevjerojatan osjećaj – prepričava Ivan i dodaje:
– Bio sam treći u Europi u sprintu, na natjecanju u Mađarskoj 2018. godine, nakon čega sam imao malo dužu stanku zbog nekih ozljeda. Sad se vraćam, u lipnju sam bio na utrci “Mountain Madness” i osvojio prvo mjesto, na stazi od osam kilometara sa 20 dosta teških prepreka. Planiram se vratiti dosta jako, sljedeće godine čak bih volio biti i prvak Hrvatske.
Jedan uspješan Spartanac, kaže, mora biti nekoliko sportaša u jednom čovjeku.
– Treninzi imaju tri segmenta, snagu, kondiciju i funkcionalne treninge. Kombiniramo teretanu, cross fit, street workout, trčanje u najvećoj mjeri… Pazim i na prehranu, jer bez toga ne ide. Jedem steakove, malo finije meso, sve što mi treba za regeneraciju, jer ipak treniram šest puta tjedno. U dane kad se utrka približava, malo smanjim taj volumen treninga, malo više odmaram, što je također dio cijelog procesa, jer organizam se mora i osvježiti.
Kad je Ivan Zvonar krenuo ovim sportom, te 2015. godine, u Hrvatskoj je malo tko i znao za ovaj sport. A u susjednom Mađarskoj se na utrkama okupljalo i po 10.000 natjecatelja! Prvi klubovi kod nas počeli su se osnivati tek prošle godine…
– U početku, kad sam se tek počeo baviti time, nitko mi nije pomagao jer nitko nije do kraja ni razumio što je to točno. Ljudi su mi se čak smijali kad bih znao trčati, pa se spustiti u stav za sklek i nastaviti puzati, mislili su da sam malo ćaknut, ali sve je to dio treninga. Tek od prošle godine se osnivaju klubovi u Hrvatskoj, a postoji i poligon u Kerestincu koji puno pomaže kod treninga – govori Ivan.
Trenira sam, bez trenera, brdske uvjete simulira u našem kraju, u Vukomeričkim goricama, ali svaka je utrka novo iznenađenje.
– Utrke budu najčešće u ski resortima, gdje su elevacije baš jake, a staze su svjesno napravljene tako da budu teške, uz ponešto ekstremnih uvjeta. Evo, na Mostecu u Ljubljani bila je utrka pod nazivom “Legionar”, na mjestu gdje se skaču skijaški skokovi. Popeli smo se na vrh i rekli su nam da se moramo spustiti dolje što brže. Jurili smo i do 90 na sat nizbrdo, kroz svu tu travu, pa kroz blato, preko zidova od dva metra, s balvanima od 20 kilograma na leđima, vreća s pijeskom, penjanja na užad, ponekad i gimnastičke karike, preko koji se moraš kretati desetak metara, otprilike kao Tarzan po lijanama… – nabraja Ivan i dodaje:
– Tijekom utrke svaka se prepreka mora proći i to označiti zvoncem. Ako to ne napraviš, slijedi kazna od 30 marinaca, što te jako usporava. Sve se snima kamerom i ako se utvrdi da si ih napravio 29, diskvalificiran si. To je taj spartanski moto, nema odustajanja, nema uzmaka… Na svakoj utrci prvih kilometar ili dva idu lakše prepreke, a kako utrka odmiče, to su prepreke teže. Na kraju zna biti vatra ispred samog cilja, to zna lijepo izgledati na fotkama.
Najčešće je na fotkama bez majice, ali ne zato da bi pokazao mišićavi torzo.
– Kod prelaženja prepreka često pucaju majice i zato je preporuka da se trči bez majice. Zato su sve slike bez majice – sa smiješkom kaže Zvonar.
Gianna ga je u njihovu radijskom druženju prozvala i “gorički Indiana Jones”.
– Ajde, ima nekih poveznica, pogotovo kad gledamo prvi film, u kojem Indiana Jones traži sveti gral, tako to nekako izgleda i kod nas. Jako je dinamično i zanimljivo, toliko da moraš potpisati da svaku utrku trčiš na vlastitu odgovornost, ali lako se zaljubiti u ovaj sport. Svatko tko voli adrenalin, tko misli da je psihički dovoljno jak, neka ode na stranicu ocr.hr i priključi nam se – pozvao je Ivan.
Planovi za nastavak njegova spartanskog puta već postoje.
– Pripremam se za utrku u Austriji u rujnu, natjecanje je opet u planinama, na Alpama, bit će jako teško, ali tu ću vidjeti gdje sam. I na čemu moram dodatno raditi. Nakon toga slijedi utrka u Pescari, u Italiji, koja će biti u listopadu – završio je velikogorički Spartanac.
Duraković potpisao: ‘Hvala na povjerenju, bit ćemo dobri ove sezone!’
Elvir Duraković novi je igrač HNK Gorice. Stigao je iz Sarajeva, no posljednju polusezonu odradio je na posudbi u Šibeniku, koji je postao ozbiljno goričko crpilište u ovom prijelaznom roku
Krenuo je iz rodnog Bugojna, nogometni put gradio preko Tuzle i Konjica, pa preko Sarajeva došao do Šibenika u proljetnom dijelu prošle sezone, pa ovog ljeta završio u – Velikoj Gorici! Ukratko, tako nekako izgleda nogometni CV novog igrača HNK Gorice Elvira Durakovića.
– Želio bih zahvaliti stručnom stožeru i upravi kluba na ukazanom povjerenju. Gorica je stabilan, dobro organiziran klub i vjerujem da ćemo ove sezone ostvariti dobre rezultate u HNL-u. Ovim putem pozdravljam i sve navijače Gorice koji će nam, vjerujem, biti podrška tijekom cijele sezone – rekao je Duraković nakon što je potpisao ugovor do ljeta 2027. godine.
Duraković je već četvrti igrač koji je ovog ljeta stigao iz Šibenika, no zapravo dolazi iz Sarajeva, koje ga je posudilo Šibenčanima. Dakle, trener Mario Carević nije ga vodio, ali ga je zato dobro upoznao. I procijenio da najbolji lijevi bek Premijer lige BiH iz sezone 2022./23. može biti dobro rješenje za lijevi bok.
Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica
U nastupima za Šibenik pokazao je vrlo zanimljive kvalitete, njegov centaršut ponekad radi razliku, prema naprijed je jako koristan, a to bi posebno moglo doći do izražaja u Carevićevih 3-4-2-1, gdje bi Duraković držao lijevu stranu. Mogao bi imati i ozbiljnu konkurenciju, budući da se očekuje i potpis Marijana Čabraja, ali neće Carevića od viška zaboljeti glava…
Durakovića bismo u neslužbenom debiju mogli vidjeti već u subotu od 10 sati, kad Gorica u Čatežu igra pripremnu utakmicu protiv Širokog Brijega, kojeg vode naši Dean Klafurić i Damir Milanović.