Poveži se s nama

Sport

Sedam zaslužnih za sedam desetljeća: Dinamo Hidrel je vitalni 70-godišnjak

Na svečanoj sjednici klupske skupštine obilježen je 70. rođendan NK Dinamo Hidrela iz Novog Čiča, na kojem su se pojavile legende kluba iz svih generacija

Objavljeno

U subotu je u dvorani DVD-a Novo Čiče održana Izvještajna i svečana sjednica Skupštine NK Dinama Hidrela iz Novog Čiča. Već na ulazu u dvoranu gosti su počašćeni kalendarima kluba. Skup je vodila Ivana Cesarec, prva žena predsjednica nekog nogometnog kluba u Turopolju, pa i mnogo šire. Čelne ljude kluba, članove, igrače, sponzore i goste najprije je pozdravio zamjenik gradonačelnika Velike Gorice Ervin Kolarec te odmah istaknuo veliku podršku novoj predsjednici.

Govorio je o velikoj ulozi nogometnog kluba u odgoju mladih, a Dinamo Novo Čiče može mnogima biti uzor jer ima sve selekcije mladeži (šest) te seniore i veterane.

– Grad Velika Gorica daje mnogo za sport, ali i ostale društvene djelatnosti, pa će tako i dalje voditi brigu o Dinamo Hidrelu – kazao je između ostalog Kolarec i čestitao 70 godina od osnutka.

O pozitivnom djelovanju Dinama Hidrela govorio je i Nikola Šimac, predsjednik MO Novo Čiče i pozvao mještane na nesebičnu pomoć hrabroj predsjednici. Skupštini su nazočili i predstavnici NK Turopolja i NK Bune te članovi lokalnih Udruga.

Zamjenik gradonačelnika Ervin Kolarec i predsjednika kluba Ivana Cesarec

Slijedila su detaljna izvešča o radu Dinama Hidrela u 2018. te planovi za 2019. Treneri pojedinih selekcija govorili su o načinu rada, broju igrača, rezultatima. Skupštinari su jednoglasno sva izvješča prihvatili. Na kraju, predsjednica Cesarec je istaknula da je Dinamo Novo Čiče osnovan 1948. godine i slavi 70. rođendan. Predsjednica Cesarec, uz ranije konzultacije s legendom kluba Josipom Đuksijem, nagradila je prigodnim priznanjima i zahvalnicama sedmoricu zaslužnih članova: Ivana Drobnjak (posmrtno), Franju Milanšćak (posmrtno), Josipa Đuksija, Franju Anić, Dubravka Hrkovca, Amira Drapića i Matu Pavišu.

Priznanja i zahvalnice podijelio je Ervin Kolarec, dok je gospođa Cesarec o svakom govorila kratak životopis. Skupštini nisu nazočili Franjo Anić i Amir Drapić. Priznanje Ivanu Drobnjak preuzeo je sin Branko Petrina, inače legendarni centarfor Dinama i član najbolje momčadi u povijesti kluba. Priznanje Franji Milanščak preuzeo je sin Marijan Milanščak, ranije igrač Dinama Hidrela, a danas trener u školi nogometa. Domijenak nakon obavljenog posla se podrazumjeva.

Branko Petrina preuzeo je priznanje svome ocu Ivanu Drobnjaku

Ivan Drobnjak: Rođen je 18. 11. 1924. u Donjem Podotočju. Bio je jedan od osnivača Dinama iz Novog Čiča. Imao je dugogodišnji autoritet kao politički i društveni djelatnik u Novom Čiču i okolnim mjestima, ali i u Velikoj Gorici. Kao takav, nesebično je davao podršku klubu i pomagao u neprekidnoj nadogradnji, a 15. veljače 1982.izabran je i za predsjednika Dinama Novo Čiče. Bili su to dani ponosa i slave jer je najbolja generacija nogometaša napravila i najbolje rezultate u povijesti Dinama i redom tri godine napredovala te se plasirala u ondašnju Regionalnu ligu. Ivan Drobnjak je preminuo 2008. godine

Marijan Milanščak preuzeo je priznanje za svoga oca Franju

Franjo Milanščak: Rođen je 20. siječnja 1955. u Novom Čiču, a u Dinamu je neprekidno od 1976. Bio je igrač najbolje generacije Dinama svih vremena, trener u mlađim kategorijama i neprekidno član rukovodećih strukturu kluba. Franjin tast Ivan Palle bio je trener Dinama, supruga Dubravka je također neprekidno uz Dinamo. Sinovi Marijan i Miro bili su godinama ponajbolji igrači našeg kluba, a Marijan je i trener u omladinskom pogonu. Najmlađi je Franjin unuk, a Marijanov sin Fran Milanščak, buduća nada novočičkog nogometa.

Josip Đuksi s predsjednicom kluba Ivanom Cesarec

Josip Đuksi: Rođen je 25.09.1942. u Novom Čiču i živuća je legenda Dinama Iz Novog Čiča. Već kao 13-godišnjak španao je sa daleko starijim igračima. Prvu utakmicu odigrao je daleke 1955. godine, bio je kasnije dugogodišnji kapetan, a karijeru je zaključio igrajuči sa sinovima Krešom i Tomicom. Širom nogometnog Turopolja svi su znali za Čukijev (nadimak) čuveni lažnjak kojim je izluđivao svoje čuvare. Bio je godinama i trener u Dinamu te član rukovodećih struktura. U Dinamu je igrao i Josipov unuk Filip Đuksi. Josip Đuksi je danas živa enciklopedija Dinama Novo Čiče i rado se prisjeti mnogih događanja u povijesti našeg kluba.

Franjo Anić: Franjin otac Ivan Anić jedan je od osnivača Dinama Novo Čiče. Dok je igrao, Franjo je bio poznat po svojoj ljevici i snažnom udarcu, ali ubrzo se s terena preselio u ured kluba. Kao nogometni djelatnik postao je legenda, ne samo u Novom Čiču, već i puno šire. U Dinamu je gotovo neprekidno u rukovodećoj ulozi pa i kao predsjednik. Franjo živi u neposrednoj blizini našeg nogometnog kompleksa pa je u klubu kao doma i time od velikog doprinosa u neprekidnom napretku Dinama. Franjo je nagrađivan za svoj volonterski rad i od strane institucija grada Velike Gorice.

Dubravko Hrkovac počeo je u Novom Čiču, pa poslije igrao u četiri prvoligaška kluba

Dubravko Hrkovac: Rođen je 1968. u Novom Čiču. Kao 12-godišnjak počeo je igrati za pionire Dinama Novo Čiče kod trenera Mate Paviše. Ubrzo je prepoznat kao vanserijski mladi igrač i odveden u Dinamo Zagreb, gdje je igrao u društvu tada mladih Zvone Bobana, Robija Prosinečkog i ostalih dinamovaca. U zagrebačkom Dinamu proveo je 10-tak godina, a kasnije kao senior igrao je u prvoligašima Radniku, Zadru, Inkeru Zaprešić i Zagrebu. Nakon prvoligaške igračke karijere vratio se u Dinamo Novo Čiče kao predsjednik kluba i bio je glavni pokretač izgradnje dviju betonskih tribina i proboja seniorske momčadi u 4. hrvatsku nogometnu ligu.

Amir Drapić: Amir je jedan od najcjenjenijih nogometnih djelatnika u Turopolju. Godinama je bio član rukovodećih struktura Dinama Novo Čiče, a ostavio je i neizbrisiv trag u našem prvoligašu HNK Gorici, u kojoj je od samog osnutka 2009. bio desna ruka osnivaču i predsjedniku Gorice gospodina Nenadu Črnku. Posljednjih nekoliko godina zdrastveni problemi odvojili su ga od nogometa. Mora se također istaknuti da je Amir Drapić u mlađim danima bio zapažen igrač i napadač, golgeter, u Dinamu Novo Čiče. Krasila ga je brzina, tehnika i osjećaj za postizanje pogotka pa je na jednoj utakmici zabio sedam komada, što nije uspjelo ni mnogim poznatijim igračima.

Mato Paviša: Rođen je 1950., dvije godine nakon osnutka Dinama Novo Čiče. Igrati je započeo u Radniku u Velikoj Gorici, a uz klub iz Čiča je od 1968. Bio je igrač, ljevokrilni napadač, trener i dopredsjednik Nikoli Ratku. U Turopolju je znan kao dopisnik Sportskih novosti, za koje radi već blizu 40 godina. O Dinamu Novo Čiče pisao je još u Glasniku Turopolja, Čičkim novostima te danas za Cityportal. Brat mu Ivan igrao je u najboljoj generaciji Dinama, sinovi Mario i Miro također su ostavili dubok trag u Dinamu Novo Čiče, kao i bratići Branko, Rajko i Marijan.

Sport

Kako sam u ‘Kavaliru’ sreo Peru Močiboba. I na trenutak se vratio u mladost…

Rekord Maksimira, dva gola Pere Močiboba, slavlje Zagreba nakon jedanaesteraca, dani erupcije nogometa u hrvatskoj metropoli… Sve to prolazilo je kroz glavu 46 godina poslije u jednom kafiću u Čiču

Objavljeno

on

Što ti je život… Dani lete i prelete, a onda se ponekad igrom slučaja sve vrati gotovo pola stoljeća unatrag. Gore potpisanog autora teksta, danas 70-godišnjaka, jedan susret vratio je neočekivano u 1973. godinu i proradilo je živo sjećanje. A proradile su i emocije. Nogometna ovisnost od početka života kriva je za sve. Rodno Novo Čiče je autoru, polaskom u srednju školu negdje 1965. godine, zamijenio Zagreb, i rodila se vječna ljubav prema najljepšem gradu, a onda i nogometu naše metropole.

Začudo, na prvom mjestu nije bio Dinamo, kao kod većine, već NK Zagreb. Danas, nažalost, nije ostalo ni malo “z” od tog imena što se kluba tiče. Postao sam gotovo inventar stadiona u Kranjčevićevoj ulici još dok su početkom 60-tih tamo igrali Mišić, Galeković, Meštrović, Klobučar, Stanišić, Suša, Kralj, Bubanj, Wacha, Dračić, Azinović i ostali iz generacije kraja 60-tih. A trener je bio Gustav Lechner. Prvoligaši ondašnje države igrali su uglavnom pred ispunjenim stadionom. Početkom sedamdesetih stigla je nova generacija, također uglavnom domaćih, a vrhunskih igrača.

I ovog četvrtka susreli smo jednog od tada glavnih aktera. Dok smo u lokalu “Kavalir Dubravka” Hrkovca u Novom Čiču ispijali drugu kavicu, naišao je bivši nogometaš slavne generacije Zagreba Petar Močibob, danas vlasnik prestižnog lokala na Dolcu u Zagrebu.

Susret je automatizmom vratio život natrag na 19. srpanja 1973. godinu i kvalifikacijsku utakmicu za ulazak u 1. ligu tadašnje Jugoslavije između Zagreba i Osijeka. Igrale su se dvije utakmice. Prva u Osijeku, kažu pred 30 tisuća gledatelja, završila je bez pogodaka.

Uzvrat na stadionu Dinama u Maksimiru igran je pred rekordnih 64.128 gledatelja s kupljenim ulaznicama, a pretpostavlja se da je bilo i 70 tisuća ljudi!! Prije, a i kasnije, nikad više! Zagreb je igrao u sastavu: Horvat, Gašparini, Tucak, Antolić, Ivanišević, Lipovac, Markulin, Čopor, MOČIBOB, Rukljač, Smolek (Hušidić, Bakota). U regularnom vremenu završilo je 2-2, a za Zagreb oba je zabio centarfor Pero Močibob. Izvodili su se jedanaesterci i Zagreb je bio bolji te izborio elitni razred. Pero je zabio i iz “elvera”. Slavlje u Zagrebu je bilo veličanstveno!

Zbog čega danas nismo toliko zaluđeni nogometom, jedna je priča za dulji elaborat. Prilikom današnjeg susreta s Močibobom nismo ga željeli previše gnjaviti prošlošću. Nakon fotografiranja, saznali smo neke sudbine bivših mu igrača u Zagrebu, a Pero se pohvalio zdravljem i vitalnošću. Dolazi u okolicu Čiča jer ga kod prijatelja zanimaju – orlovi. Da, Pero je uvijek bio unikat.

Nastavi čitati

Najave

Ljubitelji rolanja, sutra pravac na gorički night skate

Start za sutrašnji night skate je kod stadiona Radnik u 19 sati, otvoren je za sve. Dođite s voljom i naravno – ROLAMA

Objavljeno

on

Rolanje je jedan od najpopularnijih načina za rekreaciju. Zabavna je to aerobna aktivnost koja jača cijelo tijelo, ali rijetki znaju da je ovo uistinu pravi sport koji ima čak 109 disciplina. Smatra se da je rolati se jednako korisno kao i trčanje i vožnja bicikla.

BOCI Koturaljkaški klub Velika Gorica poziva u petak na night skate, od 19 do 21 sat. Start i cilj su ispred ulaza stadiona Radnik.

Kao i svaka tjelesna aktivnost i rolanje ima snažne pozitivne učinke na naše raspoloženje. Tjelesnom aktivnošću luče se hormoni sreće i poboljšava naše mentalno zdravlje. Ti učinci su posebno izraženi kod vanjskih aktivnosti, što rolanje svakako jest.

– Rolanje je sport i za dušu.  Osim što podiže psihomotorne sposobnosti, doprinosi boljoj tjelesnoj pokretljivosti i koordinaciji pokreta. Rolanjem se razvija osjećaj za ravnotežu, a pozitivno djeluje i na sposobnost brzog reagiranja. Jako je zabavno, tehnika se usvaja brzo i lako, svatko može pronaći tempo u kojem će uživati, pa je i motiviranost velika – samo su neke od prednosti koje ističu iz goričkog BOCI Koturaljkaškog kluba.

Više informacijama o aktivnostima koje organiziraju možete pronaći na faceboook stranici BOCI koturaljkaškog kluba.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Moja litavska priča: ‘Zovu me Toni, učim kuhati, a ulicama hodaju – avioni!’

Damir Žutić godinama je bio zaštitni znak HNK Gorice, igrač koji je bio dio kluba od prvoga dana, no krajem veljače potpisao je za litavskog prvoligaša Atlantas iz Klaipede. Snašao se, prilagodio, a nakon posljednjega kola završio je i u momčadi kola

Objavljeno

on

Prošla su točno dva mjeseca od onog rastanka u suzama, od dana kad je Damir Žutić došao na stadion i emotivno se pozdravio sa suigračima iz Gorice. Cijeli život proveo je u tom klubu, na istom stadionu, ali krajem veljače došao je trenutak da krene dalje. Nije se uspio nametnuti u prvoligaškoj konkurenciji i otišao je sreću potražiti 1200 kilometara daleko od kuće, u litavski grad Klaipedu. Otišao je tiho, ali s velikim ambicijama, zato je valjda i bilo toliko lijepo vidjeti najbolju momčad sedmoga kola litavskog prvenstva, i u njoj našeg dečka. Lijepo piše, Žutičius.

– Da, u momčadi kola sam – javio se iz Litve Dado Žutić, popularni Žućo, jedan od najomiljenijih likova koji su prošli kroz HNK Goricu svih ovih godina.

– Dojmovi su jako pozitivni, zadovoljan sam uglavnom sa svime. Dečki su me odlično prihvatili i za sad baš uživam. Uostalom, cijeli život sam govorio da bih volio živjeti na moru, a ta mi se želja sad ispunila. Dolazi i ljepše vrijeme, tako da stvarno mogu reći da sam zadovoljan – odradio je Žutić inicijalni raport.

Klaipeda je grad od 190.000 stanovnika, na zapadnoj je obali Litve, treći najveći grad i jedina morska luka u toj državi, iz koje isplovljavaju brodovi za Švedsku, Dansku i Njemačku… I u kojoj se Žućo osjeća kao doma.

– Prvih 15-ak dana, dok nisam našao stan, bio sam u hotelu. Sad živim sam u stanu u zgradi koja je pet minuta od stadiona, još dva suigrača žive u istoj zgradi… U klubu imamo jednog igrača iz Nigerije i trojicu iz Latvije, ali koliko sam skužio, ove iz Latvije ne smatraju baš strancima. Nešto kao kod nas Ljubo i Jovičić – prepričava Dado pa nastavlja:

– Imam jako puno slobodnog vremena, tako da sam dosta istražio grad. I sviđa mi se, to je jedan od većih gradova u Litvi, iako ne mogu baš reći da se ima nešto posebno za vidjeti… Međutim, imaju jako lijepe plaže, a svakih pola sata brod vozi do mjesta koji se zove Nida. Vožnja traje doslovce deset minuta, a to mjesto ne mogu opisati riječima. To se mora doživjeti.

Jedini Hrvat u Klaipedi uspio je pronaći i društvo za vrijeme izvan nogometa.

– Najvise se družim s ta dva suigrača iz Latvije, Nikitom i Devidom. S njima sam i van terena često u gradu, ipak smo stranci pa zajedno istražujemo grad. Ali i svi domaći suigrači su super, nisam doživio niti jednu neugodnost. Pogotovo stariji igrači… Kapetan doslovce o meni brine kao o svom djetetu. Svaki dan pita je li sve u redu i ako bilo što trebam, da mu se obratim. Svaki put kad sam ga nešto tražio, napravio je sve kao da se znamo sto godina. Prošli su dosta toga pa očito znaju da nije baš lako tako otići od doma – govori Žutić, koji je Litavcima snažna poveznica sa zemljom koja je druga na svijetu u nogometu.

– Jedan suigrač mi je pričao da je igrao u Europi protiv Hajduka na Poljudu. Kaže da je prvih 15 minuta samo gledao Torcidu i divio se… A ja mu kažem: ‘E, taj isti Hajduk će u subotu pasti u Gorici’ – sa smiješkom kaže odlično raspoloženi Žutić, koji je u Litvi dobio i novi nadimak.

– Da, zovu me Toni – ispalio je Dado i naravno da se iznad glave pojavilo nekoliko upitnika.

Damir, Dado, Žutić, Žućo… Odakle sad taj Toni?

– Ovdje je košarka prvi sport, nedodirljiva je, nogomet nije ni blizu. I ne zanimaju njih nikakvi Luka Modrić ili Ivan Rakitić, prva asocijacija na Hrvatsku im je Kukoč. I tako sam postao Toni – smije se Toni Žutičius.

Košarka, naravno, ima svoj udio i u životu njegova kluba.

– Da, imamo dvoranu u sklopu stadiona. U dvorani su četiri koša i tri gola! Dva za mali nogomet, jedan veliki, onaj sedammetarski, a tu je i stol za stolni tenis. Apsolutno nitko ne nosi nogometnu loptu. Samo košarka – prepričava Dado.

Zabrinuti novinar odmah se uplašio za promociju hrvatske košarke u Litvi, nije valjda da Žućo nije neki košarkaš…

– Ha, ha, mislim da nisam osramotio Hrvatsku. Pošto sam kao klinac bio zvrk i nisam imao mira, trenirao sam sve moguće sportove koji se mogu trenirati u Gorici i okolici. U košarci sam zlatna sredina, ima i gorih od mene, ali zato me u stolnom tenisu nitko ne može dobiti. Polako su me počeli ignorirat za stolni tenis, ha, ha…

Srećom, na nogometu ga ne ignoriraju. Dapače. Kako god trener postavi momčad, Žutić je unutra. Skupio je šest nastupa u prvih sedam kola. U posljednjem, ovom u kojem je ušao u najboljih 11 kola, bio je stoper.

– Liga nije loša, ali nije to ipak na razini naše prve lige. Rekao bih da je to nešto između naše prve i druge lige. Pošto se klub tek formirao, još se uigravamo pa trener isprobava igrače i sustav, tako da sam igrao sve, i krilo, i beka, i zadnjeg veznog, i stopera… Tu zadnju utakmicu smo igrali protiv Trakaija i trener mi je rekao da imaju jako dobru špicu pa bi želio da ja odigram stopera. A ja sam takav da ću za momčad i braniti ako treba, tako da nije bilo problema. Odigrao sam najzreliju utakmicu otkad sam tu i završio u momčadi kola.

Otišao je kao bek, možda se vrati kao stoper…

– Ne znam, svi su zadovoljni kako sam odigrao, a i meni se svidjelo, tako da mi je svejedno hoću li igrati beka ili stopera – prilagodljiv je Dado.

Atlantas iz Klaipede, njegov klub, od ove je sezone krenuo u novu fazu svoga funkcioniranja, zasad je šesti na tablici, na kojoj je osam klubova.

– To je klub koji već jako dugo igra prvu ligu, ali prošle godine se dogodio raspad sistema i zadnjih par kola su izgurali s juniorima. Sva sreća da su osigurali opstanak prije toga, inače bi ispali u drugu ligu… Svi ljudi su se povukli iz kluba i ostavili dugove, pa ga je ove godine preuzeo jedan bivši igrač Suduve, koji je završio karijeru prije sedam, osam godina. Ulaže svoj novac i polako gradi priču, ali slična je stvar kao s Goricom na početku prve lige, jako je teško probuditi grad i zakotrljati priču oko nogometa. Na utakmicama bude oko 400, 500 ljudi, nekad ni toliko. Imamo i skupinu navijača, prate nas ljudi na svim utakmicama – opisuje Žutić.

U Litvi je dobio priliku standardno igrati nogomet, ali otvorile su se i neke nove prilike. Recimo, da nauči kuhati.

– O da, baš sam se zaljubio u kuhanje. Doma je bilo lako, mama sve pripremi, samo dođeš i pojedeš. Nisam znao ni jaja ispeći! Sad više ne ide tako, morao sam se uloviti i kuhače. Upalim YouTube i pomalo učim. I baš uživam u tome. Čime bih se pohvalio? Zapečenim grahom i kobasicama, to mi je specijalitet, ha, ha… Nije ni litavska hrana loša, ali ne bih je baš mijenjao za našu – priča Žutić, koji se počeo koristiti i ruskim jezikom.

– Znači, litavski je nemoguće poloviti, ali dobro je što apsolutno svi pričaju ruski. Ni trener mi se ne obraća na engleskom, tako da učim ruski i na to gledam kao veliki plus. Uostalom, ruski i hrvatski su dosta slični.

U Atlantasu je uzeo broj 16, koji je nosio i u Gorici, broj koji iza sebe ima i priču.

– Kad sam došao u seniore Gorice, nije još bilo toliko ljudi u klubu i oko kluba, pa je fizioterapeut dosta toga vodio, između ostaloga i odlučivao tko nosi koji broj. Došao je do mene i pitao koji broj želim. Nabrojao je neke brojeve, među kojima je bio i 16. Nisam mogao odlučiti koji bi broj i on kaže: ‘Uzmi 16, to ti je Ninja nosio!’ Kako sam kao klinac skupljao lopte oko terena tih godina kad se Ninja prodao u Rusiju, uzeo sam ga bez razmišljanja. I od tad sam ga zavolio. Ovdje je bio slobodan pa sam ga i tu uzeo.

Kad se već sam vratio na Goricu, vratili smo se zajedno još malo kući. Iako, pitanje koje je zvučalo nešto kao “pratiš li Goricu” pobilo je onu tezu da nema glupih pitanja…

– To je isto kao da dijete pitaš gleda li crtiće, ha, ha, ha… Naravno da gledam, apsolutno svaku utakmicu. I mogu reći da dečki rade odličan posao, nadam se da će uspjeti u toj borbi za Europu, želim im to jednako kao i oni sami. Čujem se s gotovo svim dečkima iz Gorice, kako s našima, tako i sa strancima. Pratim ja njih, prate oni mene… I tako iz kola u kolo – govorio je Žutić, da bi ga u jednom trenutku prekinula poruka.

– Evo, što sam ti rekao, baš se Zwolinski javlja…

Osim s igračima, u kontaktu je i s ljudima iz kluba. Gorički Litavac Mindaugas Nikoličius, naš Niko, pomogao mu je da pronađe klub u njegovoj domovini, ali tu nije stalo s pomaganjem.

– Niko me oduševio! Nije to ni izbliza bilo ono, poslao sam te tamo, skinuo te sa plaće u Gorici i tko te šljivi… Baš suprotno. U pocetku mi se javljao svaki dan i pomagao oko apsolutno svega. Ali baš svaki dan! I sad se se često čujemo, ostali smo u kontaktu i drago mi je zbog toga – ističe Žutić.

Damir Žutić bio je dio goričke prve momčadi otkad je HNK Gorica oformljena do veljače… Foto: Marko Prpić/PIXSELL

Gledat će, naravno, i ogled s Hajdukom, u subotu u 16.30 sati namjestit će se ispred televizije i navijati.

– Hajduk se dosta digao otkad je došao trener Oreščanin i mislim da igraju jako dobro, ali isto tako Gorica igra najbolje te velike utakmice, tako da se ne bojim za nas. Nisu nas još dobili ove sezone, pa neka tako i ostane. Vjerujem da uzimamo i više od jednog boda! Strijelac? Zna se, Matija Dvorneković… – uvjeren je Žućo.

Kad je odlazio, želja je bila jednog dana vratiti se kući. I nije se tu previše promijenilo u ova dva mjeseca.

– Iskreno, nisam s Nikom o povratku ni razgovarao… Imam ja neki svoj plan. Želim uspjeti u inozemstvu, dokazati se, možda nešto i zaraditi, pomoći roditeljima koliko budem mogao, olakšati im život, a sebi stvoriti lakši početak života nakon nogometa… Volio bih i završiti karijeru u Gorici, budući da mi fali još 11 utakmica da budem prvi po broju nastupa. To su neke moje želje, a kako će sve ispasti, tek ćemo vidjeti.

Zasad se zna samo da kući dolazi u prvoj polovici srpnja.

– Kako je sad planirano, 7. srpnja dolazim doma, ali na desetak dana, jer oni nemaju polusezonu. Igraju sve u komadu jer preko zime nema baš uvjeta za nogomet na otvorenom. Vjerojatno zato i preferiraju košarku – zaključio je Žutić, koji je za kraj morao još odgovoriti i na ključno pitanje…

Kakve su Litavke?

– Ha, ha, ha… I dalje su mi naše ‘balkanke’ na prvome mjestu, ali samo za nijansu iza njih su Litavke. Kad sam došao, mislio sam da je to neka šala… Znači, avioni! – sa smiješkom je kazao Žućo, pa još i uputio pozdrave svome gradu, prijateljima i znancima…

Sretno dalje, Žutičius!

Nastavi čitati

Reporter 381 - 18.04.2019.

Facebook

Izdvojeno