Sredina je 1999. godine, Kosovo, ratno stanje. Srpska vojska upravo se povukla, konačno popustila nakon 78 dana NATO-ova bombardiranja Beograda. U tim trenucima rat na Kosovu je svjetska priča broj jedan, svi najvažniji mediji na planeti imaju svoje predstavnike u Skoplju. A opet, malotko se usuđuje ući na Kosovo. Praktički nitko osim dvočlane ekipe Večernjeg lista. Fotoreporter Saša Zinaja i 30-godišnji novinar Renato Ivanuš. Sjeli su u automobil i krenuli.
– Da, bili smo doslovno prvi. Opasno? Je, ali ne kužiš u tom trenutku koliko je to doista opasno. Imao sam nešto sitno iskustva iz našega rata i stvarno nisam bio potpuno svjestan svega toga – priča Ivanuš danas, 17 godina poslije.
– Bili smo i prva hrvatska novinarska ekipa koja je došla u Janjevo, hrvatsko selo na Kosovu. E, to je bilo spektakularno. NATO vojnici već su bili tamo, a mi dolazimo u Fiat Puntu zagrebačkih registracija. Kad su tamošnji malobrojni Hrvati vidjeli “ZG” na tablicama, zavladalo je oduševljenje. Odmah su nas odveli u prvi kafić, častili nas, a župnik, glavni autoritet u selu, pozvao nas je na svečani ručak. Stvarno je bilo jako lijepo – dodaje Renato.
Kad se vratio s Kosova, dobio je nagradu Hrvatskog novinarskog društva za reportaže iz ratne zone, a pet godina poslije stigla je još jedna. Upravo je on razotkrio čuvenu aferu Bechtel.
– To je zapravo prva prava afera kod nas i na taj sam dio karijere jako ponosan – kaže Ivanuš.
Danas mu je 48 godina, otac je dvoje djece, a karijera je otišla i daleko i visoko. Bio je urednik unutarnje politike u Večernjem listu, zamjenik urednika Vjesnika, a kad je kretao jedan potpuno novi, drukčiji projekt, kakvog dotad nije bilo u Hrvatskoj, prihvatio je izazov. Iz Vjesnika je, naime, otišao u 24sata, prvi hrvatski tabloid.

 

Kriv sam što za Goricu svi znaju
– Bio sam prvo izvršni urednik, zatim zamjenik glavnog urednika, pa šest godina, od 2009. do 1. siječnja 2015., glavni urednik 24sata. Posljednjih godinu i pol sam direktor tiskanih medija 24sata i, iz gušta, kolumnist – ukratko vrti svoju karijeru čovjek koji je u novinarstvu u posljednjih 25 godina uspio napraviti praktički sve što se može.
A cijela priča krenula je iz Velike Gorice, s Galženice.
– Nisam ovdje rođen, rodio sam se u Zagrebu, živio sam u Harambašićevoj, ali kućicu u kojoj smo živjeli su rušili jer su se gradile nekakve zgrade. Kao kompenzaciju smo dobili stan na Galženici i tako je cijela obitelj 1977. došla u Veliku Goricu – priča Renato, u to vrijeme dječak od devet godina.
Išao je u tadašnju OŠ 10. lipanj, današnji Juraj Habdelić, igrao se na gradilištu pedesetak metara od kuće, jer bilo je to vrijeme kad su se gradile danas već vremešne zgrade preko puta toplane.
– Bilo je jako lijepo odrastati u ovom gradu. Išao sam u odličan razred, s predivnim ljudima, imali smo i predivnu razrednicu, Veroniku Vuksan, koja nam je predavala glazbeni. Bila je stroga i pravedna, učiteljica kakvu danas želim i svojoj djeci, pomogla nam je da usvojimo važne ljudske i moralne vrijednosti, napravila je od nas časne i poštene ljude – uvjeren je Ivanuš.
U srednju školu išao je u Zagreb, ondje se ubrzo i odselio, ali vratio se ipak kući. Kad se rodio sin, postojao je i vrlo konkretan razlog za preseljenje u Veliku Goricu.
– ‘Baka i deda servis’ ipak je nezamjenjiv – priznaje Renato, koji više nije na Galženici.
– Sad živim na rubu Kurilovca, lijepo mi je i mogu reći da stvarno jako volim ovaj grad. Žao mi je što ne mogu više doprinijeti Gorici, moj posao ‘jede’ i jednostavno ne ostane vremena i prostora. Ali nastojim barem svojim vezama i poznanstvima u medijima pomoći koliko mogu da se na nacionalnoj sceni čuje o svemu onome lijepom što se događa u ovom gradu.

 

Kad se pronađeš na ‘harmonici’ u busu 268…
Aktivan je i u goričkom Rotary klubu, štoviše predsjednik je toga kluba, koji se bavi humanitarnim radom, a u njemu je 15-ak uspješnih Goričana.
– Pokušavamo pomoći sugrađanima kojima je pomoć najpotrebnija, a s druge strane nekim idejama i projektima nastojimo pomoći razvoju Gorice kao grada – pojašnjava Ivanuš, koji pokušava pomoći i u sportu, aktivan je u HNK Gorici. Opet u struci, funkcija se zove “savjetnik za odnose s javnošću”.
– Nešto malo sam pomogao da se jedna od najljepših sportskih priča u ovom gradu, a to HNK Gorica definitivno jest, razglasi na razini države. I drago mi je što za naš klub, iako je drugoligaš, znaju svi u Hrvatskoj, da naš grb i naše trenirke svugdje prepoznaju. A ja si, kako se kaže, utvaram da sam u tome barem malo pomogao. I nastojim to i dalje raditi – kaže Renato.
Shvatili ste, Ivanuš je uspješan u onome što radi. Bio je važan faktor u Večernjem listu, bio je drugi čovjek nekad slavnog, a danas “pokojnog” Vjesnika, pa zatim u 24 sata… No vrijedi se sjetiti i početaka, studentskih dana junaka naše priče.
– Prvi posao bio mi je u tjedniku koji se zvao Hrvatski rubikon. Pokrenuo ga je Hrvoje Vojković, kasnije ministar gospodarstva i predsjednik Uprave Croatia osiguranja. Bilo je to na zalazu Jugoslavije, a novine su bile hrvatski orijentirane, tako da je bilo jako zanimljivo – kaže Ivanuš, koji će se posebno rado prisjetiti teksta pod naslovom “Maknimo zvijezdu petokraku”.
– Sumnjam da je taj tekst bio nešto kvalitetan, više je to bilo studentsko, mladenačko bulažnjenje o petokraci, tad simbolu svega onoga čega se Hrvatska željela riješiti. Međutim, pamtim ga zato što je u to vrijeme u Večernjem listu postojala rubrika koja se zvala ‘Prenosimo iz tiska’. I idem ja jednog danas s faksa, stojim u prepunom goričkom busu, na onoj ‘harmonici’, i čitam Večernji nekom čovjeku preko ramena. I dolazi do te rubrike, kad ono moj tekst! Uh, kako sam ponosan bio – priča Ivanuš.

 

Na placu se vidi tko je novinar, a tko ne
Nakon što je napravio prve korake, iz Hrvatskog rubikona prešao u Hrvatski vojnik, novinarska priča vratila se u Veliku Goricu. Praktički jedini izbor u to je vrijeme bio Glasnik Turopolja. Legenda kaže da je danas cijenjeni novinar i urednik u početku bio zadužen za razvoženje novina po selima oko Gorice.
– Nije to potpuno točno, ali nije ni potpuno netočno – počinje Renato ovaj dio priče i nastavlja:
– Ako se dobro sjećam, bio je to kraj 1992. ili početak 1993. Radili smo kod Saše Božića, barda i doajena turopoljskoga i goričkog novinarstva, a kod njega smo radili sve. Nisam ja samo razvozio novine, išli smo i u tiskaru kod Markulina u Hrašću slagati novine, naučili smo i taj dio posla, kako se novine klamaju, uvezuju… Svašta smo naučili, a to uopće nije loše. Ja i moj prijatelj Bojan Karanović, koji je tad bio fotoreporter u Glasniku, znali smo uzeti starog stojadina od mog tate ili Sašinu Škodu Favorit, potrpali novine, sjeli u auto i išli po selima od dućana do dućana. Zapravo smo bili distribucija, ali bili smo i proizvodnja, i pisali smo… Kažem, puno smo toga naučili u toj fazi.
Uz Božićevu pomoć došao je i do Večernjeg lista, bio dopisnik, a da su se stvari malo drukčije razvile, mogao je danas biti i radijski novinar. Naime, prošao je audiciju na Hrvatskom radiju pa na kraju ipak završio u redakciji Večernjaka. Dopisnik je postao početnik.
– U to su vrijeme svi mladi novinari prvo išli raditi izvještaje s placa. I tu se već vidi tko je za taj posao, a tko nije. Novinarstvo je divan, ali i naporan posao. Bez fiksnog radnog vremena, bez jasnih slobodnih dana, dolaziš na posao i u 6.30 ujutro, ostaješ i do iza ponoći.. Mnogima to ne odgovara, ali meni je uvijek ta dinamika bila po guštu – sjeća se početaka Ivanuš.
Kad je odradio izvještaje s placa, krenuo je pisati i ozbiljnije tekstove, sve su ga više prepoznavali i napredak je zapravo bio vrlo brz.
– Tako se karta okrene… Nekad je u Večernjaku bilo jako teško napredovati, bilo je jako puno dobrih ljudi, nije bilo toliko medija i koncentracija kadra bila je strašna. Radio sam uz neke od najvećih novinara tog vremena, a već krajem 1996. otišao sam u unutrašnju politiku, što je bila velika čast. To je, naime, bio prestižan sektor – priča Ivanuš.

 

Netko voli vino, netko pivo, netko 24sata
Nije prošlo dugo, a već je postao i urednik, penjao se i dalje u hijerarhiji firme, ukupno je proveo 13 godina u Večernjem listu. Godina u Vjesniku bila je samo prijelazna faza prema 24 sata. Novinama koje su se pojavile na hrvatskom tržištu i vrlo brzo njime zavladale.
– Do pojave 24sata u Hrvatskoj nije bilo tabloida. I nismo mi tu ništa novo izmislili, samo smo preslikali formulu koja je već postojala u svijetu. Pojam tabloida kod nas mnogi stavljaju u negativan kontekst, ali ja mislim da ga ne treba gledati ni posebno negativno ni posebno pozitivno. To je, jednostavno, jedna vrsta novinskog proizvoda. Kroz ovih 11 godina potvrdilo se da smo postojeću formulu dobro primijenili. Da nismo, ne bismo bili već devet godina najnakladniji, najprodavaniji i najčitaniji hrvatski dnevni list. Nastavno na to došao je i portal, koji je također najposjećeniji, a to znači da znamo raditi, da smo dobro ‘skinuli’ tu formulu – objašnjava Renato.
Dok razgovaramo, sjedimo u njegovu omiljenom goričkom kafiću. Na mjestu na kojemu je, priča nam, jednom prilikom čovjeku koji ga je tražio novine pružio 24sata. A ovaj je – odbio. Male novine su to koje se ili jako vole ili jako ne vole…
– O ukusima se ne raspravlja. Nekome se sviđa crno vino, nekome bijelo, netko voli plavuše, netko crnke, netko čita krimiće, netko ljubavne romane. Tako je i s novinama. Onima kojima se sviđa, se sviđa, onima kojima ne, ne. I ja mislim da je to OK. Zato i postoji tržište – mirno konstatira Ivanuš, uz dodatak:
– Mi pišemo jezikom kojeg ljudi razumiju, to je jedno od glavnih pravila. Nema korištenja izraza koje ne razumije ni onaj tko ih napiše, a kamoli čitatelj. Pišemo jednostavno i jasno, u glavu, imamo stav, nastojimo da je on ispravan, jer mi smo glasilo običnih ljudi. Nikad se nismo prodali niti jednom lobiju, niti jednoj političkog grupaciji, stalno smo u ratu sa svim vladama i siguran sam da će isto biti i s Vladom koja će sad doći. Koja god to bila.

 

Uperene puške, čovjek sa metkom između obrva i strah koji tjera kući

Prebirući dane, mjesece i godine u novinarstvu, birajući one najemotivnije, one koje se najviše pamti, priča se uvijek nekako vrati na Kosovo. Posao ratnog izvjestitelja je istovremeno i uzbudljiv, i opasan, i zanimljiv… I izgleda prilično slično onome što se može vidjeti u filmovima s takvom tematikom, možda još za nijansu surovije, brutalnije.
– Išli smo automobilom do Ancone, zatim trajektom do luke na jugu Grčke, pa nastavili kroz Grčku i Makedoniju, sve do Kosova – opisuje Renato put prema ratu.
Osim u Janjevu, novinar Ivanuš i fotoreporter Zinaja prva su ekipa koja je ušla i u Letnicu, drugo hrvatsko selo na Kosovu. A put prema tamo teško je zaboraviti.
– Vozili smo se nekom lokalnom cestom, kad su u jednom trenutku ispred nas iskočila tri, četiri naoružana vojnika. Uperili su puške u nas i izveli nas iz auta. Kolega Saša i ja dogovorili smo se da na Kosovu razgovaramo na engleski, da se mi razumijemo, a da ne moramo objašnjavati da mi pričamo ijekavicom, da nismo Srbi, s kojima su ratovali… I tako, uperene puške u nas, izlazimo iz auta, što baš i nije neki posebno lijep osjećaj – priča Ivanuš i nastavlja:
– Dajemo im naše hrvatske putovnice i mislimo da su pred nama Kosovari, da će skužiti tko smo i gdje idemo. Međutim, bili su to Albanci, ljudi ne znaju nikakav jezik osim albanskog, ništa im ne znače naše putovnice… Nisu čak ni vjerovali da smo Hrvati, u to vrijeme putovnice su se često krivotvorile…
Unatoč svemu, moglo se donekle i razumijeti društvo u uniformama.
– Bila su to osjetljiva vremena, a ispred njih odjedanput ispadnu nekakva dva ‘tuljana’ naoružana fotoaparatima, blokom, olovkom i diktafonom koji bauljaju po Kosovu. Bilo je to samo nekoliko dana nakon što su se Srbi povukli, tenzije su bile jako visoke i nije bilo nimalo ugodno čekati dok oni s motorolama komuniciraju s nekim, nešto provjeravaju, pričaju na albanskom, ništa ne razumiješ… Trajalo je to nekih 20-ak minuta i pustili su nas. U tim trenucima te pere adrenalin, ne doživiš to potpuno, tek kasnije ti dođe do glave što se moglo dogoditi – svjestan je danas Renato.
Međutim, ni to ga nije zaustavilo.
– Ma dobro, prošlo je i to, i prije i poslije smo više puta ulazili na Kosovo, i dok je bilo pod srpskom opsadom. Prošli smo i dobar dio Albanije, jedne zaista predivne zemlje. Jednom prilikom vozili se u malom Daewoo Ticu punom opreme, cestom za Tiranu, a kad smo se vratili u bazu u Skoplju, saznali smo da su toga dana na toj istoj cesti nekakvi kriminalci ulovili njemačku novinarsku ekipu, nekoliko ih ubili, ukrali im auto… Nama je možda pomogao taj Tico, tko bi to išao krasti – smije se Renato, koji je u svemu tome stigao i uživati:
– Kad se sve zbroji i oduzme, bila su to lijepa vremena. Radiš cijeli dan, pa dođeš u Skoplje, gdje smo imali i svoj restoran, uz Vardarov stadion, zvao se Marakana. Konobari su nas već znali, samo za mene se kuhala teleća čorba, dobili bismo sve što smo htjeli. I to je bila druga vrsta problema. Tri puta smo išli na Kosovo na 15-ak dana i znam da bi se svaki put vraćao ‘napuhnut’. I inače imam problema s održavanjem linije, a ti dani su bili kobni po tom pitanju.
Međutim, ni tu nije bio kraj ratnim doživljajima mladog novinara iz Velike Gorice.
– Odradio sam i početak Makedonskog rata 2001., sukobe u Tetovu, ali to je nekako izgledalo puno ležernije. Makedonski Albanci su nas jako lijepo dočekali, doživljavali su nas kao prijatelje u tolikoj mjeri da su nas čak i vodili da vidimo prvu žrtvu tog rata u Tetovu. Uvode nas u nekakvu prostoriju i vidimo čovjeka kako leži na odru. Priđemo bliže, kad ono rupa od metka točno između obrva. Kao, da nas uvjere da je stvarno ubijen. Nagledao sam se u životu mrtvih tijela, ali taj me prizor malo šokirao… – priznaje Renato.
Doživio je u narednim danima još jedan šok. Ispostavilo se, posljednji.
– Tih par dana u Tetovu je bila baš grda pucačina, a to je već bilo vrijeme kad sam se oženio, supruga je bila trudna. I sjećam se tog trenutka, stojim u Tetovu na glavnom trgu, meci lete posvuda, osjetio sam takav strah kakav nikad ranije nisam. Grozan strah. I to je bilo to. Rekao sam da nikad više neću to raditi. Ostali smo tamo još par dana, ali nisam više nigdje išao, fotoreporter je sam išao na teren. Ja više nisam bio upotrebljiv – zaključio je Ivanuš ovaj dio svoje životne priče.

 

Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje? Uh, mi smo se nekome gadno zamjerili…

Posao koji trenutno radi više je menadžerski nego novinarski, iscrpljuje to čovjeka prilično, ali zato i postoje ispušni ventili. U slučaju Renata Ivanuša – pisanje političkih komentara. Ako ništa drugo, u ovoj zemlji barem ne nedostaje ljudi i događaja koji će poslužiti kao idealna inspiracija.
– Ma to je čisti gušt… – u startu će istaknuti Renato.
– Koliko je zahvalno biti politički komentator? Uh, jako zahvalno. Situacija u državi je, najkraće rečeno, nikakva, ne liči ni na što, ali zato je i zahvalna za komentiranje. Hrpa nevježa s lijeve, srednje i desne strane, kao da nas je netko ukleo. Kažu da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Ako je stvarno tako, mi smo se nekome gadno zamjerili – oštar je komentator Ivanuš.
I nema tu neke razlike, tvrdi, nije bitna strana s koje dolaze, sve političke opcije imaju svoje jake adute u jednom tragikomičnom aktualnom političkom trenutku.
– Od zadnje četiri vlade, ne zna se koja je gora. Počevši od prve Sanaderove, pa druge, Kosoričine, Milanovićeve pa do ove zadnje, što god je to bilo… Neki su bili simpatični i veliki frajeri poput Sanadera, ali nisu bili baš najmoralniji, neki su bili lijeni i nesposobni poput Milanovića, neki kao da su s Marsa pali, a to je ova zadnja kombinacija, koja je isto katastrofa. Ispada da su sve dobro što smo imali, i s jedne i s druge strane, Tuđman i Račan. Unatoč svojim manama, oni su bili neka druga razina u usporedbi s ovim danas. Ovo ostalo, ne znam gdje smo se Bogu zamjerili. Svaki je gori od onog prethodnog – ističe Renato pa opet naglašava da je sve to barem zabavno komentirati.
– Možeš se barem šaliti. Galerija likova koji prolaze kroz sabor i vladu je sjajna – tu su Alan Ford, Glup i gluplji, junaci iz čeških i starih jugoslavenskih komedija… A u konačnici je najveća tragedija što se sve to slama na nama – konstatira Renato, posebno zabrinut zbog jedne stvari:
– Najveća katastrofa je ono što se događa zadnje tri godine. Naši mladi moraju bježati van trbuhom za kruhom, slavonska sela su nam se ispraznila, Lika nam je prazna već odavno… Ne dođe li uskoro netko pametan na čelo ove države, neće biti dobro. Već je prošao zadnji tren za promjenu.
Mnogi svjetlo na kraju tunela vide u Andreju Plenkoviću, novom čelnom čovjeku HDZ-a.
– Plenković je dobar, ali Plenković nije sam. Ako se okruži starim kadrom HDZ-a, onim lošim dijelom, neće ništa moći. Ali ajmo reći da se tu nešto događa. Milanović je, s druge strane, katastrofalan izbor. On je katastrofa i za sebe, i za SDP, a posljedično i za ovu državu. SDP mora proći jednaku katarzu kao i HDZ. Ili, možda, moraju propasti i jedna i druga stranka, pa da dođe netko bolji.

 

Ozbiljan poslovan čovjek, ali i punker staroga kova

Gorica u mojoj mladosti? Ha, puno više sam izlazio u Zagreb, u Jabuku, Lapidarij, Kulušić… U životu, recimo, nisam nogom kročio u Saloon. U mojoj generaciji tamo su išli šminkeri, do danas nisam nikad ušao u taj prostor, čak ni službeno, nekim zadatkom… A u Gorici sam bio nekoliko puta u Srcu, u ‘stotki’, tamo su četvrtkom bile alternativne večeri, kaže Renato.
Alternativna glazba, očito, jedina je opcija. Bila i ostala.
– Da, i dan danas si znam pustiti, uglavnom u autu, neki dobar punk. To jako volim, to je muzika moje mladosti. Kasnije otkrivaš i neke druge vrijednosti, Doorse recimo, ali i dalje baš volim punk. ‘Peračina’, hard core, dio heavy metala, gdje se brzo i jako nabija po bubnjevima, gdje su pjesme kratke i ubitačne, gdje je stalno nešto ‘fuck ovo’, ‘fuck ono’… To je moj đir – kaže Ivanuš, koji i djecu prilično uspješno pokušava navući na takvu glazbu.
– Snimio sam hrpu muzike za auto i baš nedavno su moju kćer pitali koja joj se pjesma najviše sviđa od toga što tata sluša. Jedna je bila ‘Fuck the USA’, legendarna stvar od Exploiteda, često to slušamo, a voli i ‘Fuck the system’ – sa smiješkom, kao pravi ponosni punker, kaže Renato.

 

Novinarstvo je predivno, ali ne baš ovaj čas
U novinarstvu, pogotovo u ovom dijelu u kojem je već godinama Renato Ivanuš, često je iznimno važno tko je na vlasti. Politika i mediji usko se isprepliću, ponekad i okrutno, zastrašujuće.
– Pritisci? Je, bilo ih je svakakvih. Bilo je vlada i vladara u ovoj državi koji su nalagali moje praćenje, bilo je poduzetnika koji su htjeli sprečavati izlazak tekstova… Bilo je i prijetnji, i prijetećih pisama, prijetećih poruka, mailova… Ali nije me to previše diralo – kazao je Ivanuš vrteći film 25 godina unatrag.
Kad ga se pita je li ljepše biti novinar ili urednik, ne razmišlja ni sekunde. Uvijek novinar. Između ostaloga i zato kao novinar ne moraš, recimo, dijeliti otkaze. Kao urednik si menadžer, a kad je tako, i rastanci su dio posla.
– Naravno, bilo je situacija kad se nekima moraš zahvaliti, ali to je tako… Nastojao sam u svemu tome biti čovjek prema svojim ljudima, biti pošten i pravedan. Znam da u tome nisam uvijek uspio, ali uvijek sam nastojao i zato mi je bilo lakše preživjeti te ružne situacije. Uostalom, preživio sam ih puno lakše nego ljudi koji su u tim situacijama ostajali bez posla – logično rezonira Ivanuš.
U njegovim počecima puno je ljepše i lakše bilo živjeti u svijetu novinarstva. Danas vlada kriza u toj struci.
– Iskreno, trenutačno ne bih nikome preporučio da se bavi novinarstvom. Ne zato što to nije lijep posao, to je najljepši posao na svijetu, uzbudljiv i emotivan, ali situacija trenutačno nije dobra, novinarstvo u krizi. Ne samo kod nas, nego i u svijetu. Mediji su općenito u krizi, teško je dobiti posao, a kad ga i dobiješ, teško je dobiti plaću. Eto, zato nikome trenutačno ne bih preporučio karijeru u novinarstvu, iako sam uvjeren da će se to vrlo brzo ‘prosijati’, da će u njemu ostati samo ono najbolje i da će to ponovno biti divan posao koji će biti i pristojno plaćen – optimističan je Ivanuš.

 

I čitatelji su danas postali novinari
Posao kojim se bavi mijenja se brže od većine drugih, novinarstvo danas i nekad teško se može uopće uspoređivati. Primjećuju to često i čitatelji, i Renato čuje komentare da je kvaliteta medija u padu.
– Je, kvaliteta novinarstva je definitivno pala, i to nije od jučer, već 15-ak godina je u padu. Svatko je mogao postati novinar, svaka misica je imala nekakvu svoju kolumnu… Nemam ja ništa protiv misica, naravno, ali pitanje je koliko je to u skladu s profesionalnim standardima, a koliko podilazi nekakvim drugim strastima čitatelja – priča Ivanuš i nastavlja:
– Novinarstvo kao novinarstvo se mijenja, na njega danas jako puno utječe sadržaj koji produciraju sami korisnici, odnosno čitatelji. Komunikacija između medija i korisnika nekad je bila gotovo isključivo jednosmjerna, i to ne tako davno. Novinari su proizvodili sadržaj koji su filtrirali i oblikovali urednici, oni su odlučivali što će korisnicima biti ponuđeno. Nije bilo nikakvog ‘feedbacka’, povratne informacije, ili je toga bilo jako malo. Danas, odnosno već desetak  godina, postoje tekstovi koje ljudi mogu komentirati, reći što o njima misle, a to je bitna razlika.  Ukratko, novinarstvo se demokratiziralo, a zbog toga trenutačno vlada totalni kaos u medijskom prostoru. I zato svakakvi sadržaji izlaze van, i točni, i netočni, i zanimljivi, i koji nisu…
Čovjek koji je tako duboko “unutra” može dobro procijeniti i što budućnost nosi, kako će se ljudi informirati za nekih deset, 15 godina:
– Mediji definitivno idu prema pametnim telefonima, to će biti glavna platforma, a u budućnosti će biti i pametniji nego što su danas. S jedne strane će zamijeniti dnevne novine, nažalost je tako, a ni televizija kakvu danas poznajemo više neće biti takva. Imat ćemo velike ekrane u našim kućama i sami ćemo birati kad želimo i što želimo gledati, kako ćemo se informirati i zabavljati, educirati… I vjerujem da će se sve to jako brzo mijenjati, jer brzo se mijenja i tehnologija.

I to je, otprilike, priča o jednom novinaru u Hrvatskoj. Uspješnom novinaru, naravno, jer ima i priča iz ove struke kojima je mjesto prije na stranicama crne kronike. Renato Ivanuš je, eto, uspio, no put nije bio lagan. Preko čitanja svojih tekstova preko tuđih ramena u 268-ici, vožnje stojadinom po selima, uperenih pušaka, razotkrivanja afera i oblikovanja nekih novih elemenata u hrvatskome medijskom prostoru došao je do vrha. I nije još ni blizu kraja. Tek mu je 47, novih izazova je i više nego što bi si normalan čovjek poželio, ali djeluje kao da ne misli ustuknuti. Ionako ga u svijetu novinarstva, kao što knjiga kaže, više ništa ne može iznenaditi…