Poveži se s nama

HOTNEWS

Prijedlog kandidata za dodjelu javnih priznanja izazvao polemiku

Opoziciji sporna kandidatura Gradskog stambenog gospodarstva

Objavljeno

Gradsko vijeće prihvatilo je prijedlog kandidata za dodjelu javnih priznanja Grada Velike Gorice. Povjerenstvu za dodjelu javnih priznanja pristiglo je 27 prijedloga od strane fizičkih i pravnih osoba, a ono je donijelo konačni prijedlog od 16 kandidata.

Povelju Grada Velike Gorice za životno djelo dobit će Đurđa Havdić i dr. Ivan Jurkin, Nagradu Grada Velike Gorice s likom Franje Lučića Stjepan Rendulić, Nenad Črnko i Krešimir Starčević, Nagradu Grada Velike Gorice „Krčka vrata” GSG Velika Gorica, Boris Rozić i Mateja Mesić, Nagradu Grada Velike Gorice s likom Nikole Škrlca Lomničkog Miroslav Drljača i Stjepan Lucić, Nagradu Grada Velike Gorice „Zlatna turopoljska podgutnica” Turopoljski banderij, Zajednica kulturno-umjetničkih udruga Grada Velike Gorice, Plesni klub Megablast i Marcelo Brozović, a Nagradu Grada Velike Gorice „Turopoljsko srce“ Kaja Gmaz i Sandra Toplek Ban.

13.12.2016. Velika Gorica – Svečanom sjednicom proslavljen Dan Grada Velike Gorice. Foto: Vanja Stanojević/Cityportal.hr

No, ova točka Dnevnog reda nije prošla bez polemike. Naime, Peri Josipoviću je zasmetala nominacija GSG-a Velika Gorica za nagradu „Krčka vrata”.

– GSG je gradsko komunalno poduzeće koje u ime Grada ima obavezu, ono to ne radi dobrovoljno i za to je plaćeno, prikupljati sredstva i baviti se svojom djelatnošću. Mislim da nije korektno da u prvi plan guramo GSG na uštrb drugih predloženih sugrađanki i sugrađana, koji su dali veliki doprinos razvoju i očuvanju kulture, tradicije, povijesti i znanosti, a za to nisu primali nikakvu materijalnu naknadu. O zadovoljstvu građana uslugama GSG-a neću ovdje špekulirati, ali mislim da nije moralno ni časno da on bude na popisu laureata – rekao je Josipović.

Pero Josipović

Iskoristio je priliku i upozorio na mogućnost sukoba interesa vezanog za dodjelu Nagrade Grada Velike Gorice s likom Franje Lučića gradskom vijećniku Nenadu Črnku. Sporno mu je bilo to da Črnko kao vijećnik sudjeluje u odlučivanju o donošenju odluke o laureatima, među koje je i sam nominiran.

– Ja ne tvrdim i ne kažem da vi niste zaslužili nagradu vašim angažmanom, ali mislim da to nije korektno prema ostalim našim predloženim sugrađankama i sugrađanima. Želim zaštiti kolegu Črnka od bilo kakvih prigovora da je on kao gradski vijećnik dobio nagradu i duboko sam uvjeren da njemu ova nagrada uopće nije trebala – dodao je Josipović.

Klub SDP-a podržao je sve prijedloge, a ispred kluba Damir Šimunić je objasnio i zašto.

– Malo smo bili skeptični po pitanju GSG-a, ali smo se vodili činjenicom da je to bio prijedlog šest predstavnika stanara, koji su ispred tisuću stana predložili GSG za nagradu. Je li to orkestrirano, mi nismo tu da sudimo – objasnio je Šimunić.

Damir Šimunić

Potpredsjednik Gradskog vijeća podržao je kandidaturu svoga kolege gradskog vijećnika.

– Jedan od prvih koje bih ja podržao s ove liste upravo je gospodin Nenad Črnko, koji je napravio sportsko čudo. On kao predsjednik kluba ne prima nikakvu naknadu za posao, koji obavlja 24 sata na dan. Ja sam ga upozorio kako je zapostavio svoju firmu, kako bi radio u interesu Nogometnog kluba Gorica, koji je ušao u prvu ligu i ostvaruje fenomenalne rezultate. S obzirom na to da sam jedan od njegovih bližih suradnika u klubu, znam koliko doprinosi i kako radi u tom klubu – istaknuo je Šimunić.

Neven Karas

Kolegu vijećnika podržao je i predsjednik Gradskog vijeća Neven Karas, koji je istaknuo kako je HNK-a Gorica napravila sportsko čudo i kako će se teško biti ponoviti ovakav uspjeh.

– Inzistirali smo na tome da kolega Črnko prihvati kandidaturu, iako smo i mi imali sličnu dilemu kao kolega Josipović. No, on je najviše obilježio sportski život Grada Velike Gorice u protekloj godini i zato smo to aklamacijom podržali na povjerenstvu – pojasnio je Karas.

Nenad Črnko

Za prijedlog kandidata kojima će povodom Dana grada biti uručena  javna priznanja Grada Velike Gorice glasalo je 19 vijećnika, dok ih je petoro bilo suzdržano. Vijećnicima se ispred izabranih laureata obratio vijećnik Črnko.

– Nije prvi put da sam predložen za priznanje. Već treću godinu zaredom sam nominiran, do sada sam odbijao te kandidature, a i ove godine bio sam protiv. Radim u sportu već gotovo 40 godina. Da radim ovaj posao zbog nagrada, ne bih ga radio niti jedan dan. Ovo priznanje posvećujem svojoj obitelji, jer ona najviše trpi, a onda svim mojim prijateljima i suradnicima bez kojih ovakav rezultat ne bi bio moguć. U ovakvim situacijama stvari ne treba gledati politički, jer spominjanje sukoba interesa definitivno je politička konotacija. Po tome se nitko iz Gradskog vijeća ne bi trebao baviti društvenim radom – proučio je Črnko.

HOTNEWS

Bilo jednom u Čiču: Pokosili livadu, ‘lajnali’ s vapnom, a igralo se – u odojak…

NK Dinamo Hidrel slavi 70 godina od osnutka kluba, obilježit će ga ovaj mjesec, a mi vas vodimo kroz početke nogometa u Novom Čiču…

Objavljeno

on

Krajem prosinca NK Dinamo Hidrel iz Novog Čiča održat će svečanu sjednicu Skupštine povodom 70 godina od osnutka kluba. Iz vlastite arhive izvadili smo razgovor s osnivačima kluba Ivanom Drobnjakom i Ivanom Anićem, vođen prije više od deset godina. Danas su obojica pokojni, a živjeli su u neposrednoj blizini sadašnjeg igrališta, odmah s druge strane lokalne prometnice u Čiču.

– Sve je zapravo krenulo još 1947. godine. Prvi su nogomet tad međusobno igrali, ako se to tako moglo zvati, obrtnici iz Novog Čiča. Okupili bi se na dan lokalnog proštenja, na Ivanje, koje je bilo poznato u čitavom Turopolju i Posavini, i zaigrali popodne na tratini pokraj kapelice u neposrednoj blizini glavne crkve. Danas je na tom mjestu uređen park – pričao je Ivan Drobnjak pa nastavio:

– Loptu je, u to vrijeme neprocjenjivo blago, imao samo Josip Mihelić. A upravo lopta je bila meta mladih lokalnih fakina. Zanimljivo, ideju nam je dao Čedomir Mihelić, sin vlasnika lopte. Oko tratine rasla je visoka kukuruza pa je lako pretpostaviti kako je sve to završilo i u čijim je rukama završila lopta. U zasjedi u kukuruzu čekali su Stjepan Svekrić i Stjepan Kokot, a ne sjećam se više tko je bio zadužen da kao slučajno opali “šus” prema zelenoj džungli, u kojoj vlasnik lopte više nije imao nikakve šanse. Tako su čički španeri došli do prve lopt,e a mora se naglasiti da je idejni vođa Čedomir Mihlić, već tada pravi nogometaš. Školovao se u Sisku i tamo igrao, nisam siguran je li za Segestu ili Metalac. Prva lopta je bila ujedno i veliki pokretač za formiranje Dinama Novo Čiče. U osnivačkom Odboru bili su Čedomir Mihelić, Ivan Anić, Ivan Drobnjak, Stjepan Svekrić i Stjepan Kokot. Zeleno svjetlo dali su tada političke vođe mjesta Josip Deverić, Franjo Kraljić i Stjepan Antolović.

U nastavku svjedočenja i prisjećanja Ivan Drobnjak je govorio o osnivačkoj Skupštini budućeg kluba 1948. godine.

– Imali smo podršku gotovo svih mještana Novog Čiča, Lazina, Ribnice, Jagodnog i Donjeg Podotočja. Podrška je bila moralna, ali i materijalna. Širom akcijom već prije Skupštine imali smo oko 220 članova, među kojima je bilo i žena. Na povijesnoj sjednici okupilo ih se oko 140! Mjesto okupljanja bila je zgrada koju Čičani zovu ‘stara škola’, u blizini crkve. Tu su se prije, a i poslije, događala mnoga važna okupljanja za mještane Novog Čiča i pripadajućih mjesta.

Za prvog predsjednika Dinama Novo Čiče izabran je Čedomir Mihelić, za tajnika Ivan Anić, a za blagajnika Stjepan Kokot. Ostali članovi Upravnog odbora bili su Ivan Drobnjak, Josip Zubek. Franjo Modrić i Stjepan Svekrić.

– Posebno je emotivan trenutak bio imenovanje novog kluba. Svi prisutni bili su, kako se to kaže, obojeni u plavo, jer su navijali za Dinamo Zagreb. Prijedlog je usvojen jednoglasno! Službena registracija Dinama još nije bila moguća zbog nedostatka kvalitetnog igrališta pa su igrane samo prijateljske utakmice  – govorio je Drobnjak.

O prvoj odigranoj utakmici pričao je Ivan Anić.

– Dinamo Novo Čiče odigrao je prvu utakmicu negdje početkom kolovoza 1948. godine, kad je završena prva košnja djeteline i(li) trave, jer samo tada smo mogli dobiti livadu za utakmicu. Smilovao nam se Antun Galeković, znan kao “šnjader”. Imao je poveću livadu u blizini današnjeg igrališta. Golove smo napravili od jalšovine koje je bilo u izobilju, ‘lajnali’ smo gašenim vapnom, a mreža još nije ni bilo. Utakmica je bila dogovorena s Ivanom Škenderom, stolarom iz Velike Gorice – prisjećao se Anić.

Velikogorički nogometni fanatik trebao je posložiti selekciju Velike Gorice, a poraženi je trebao snositi troškove pečenog odojka.

– Lukavi Škender sve nas je neugodno iznenadio kad smo vidjeli da su stigli pojačani igračima Radnika Franjom Plepelićem-Belim, Brankom Peštajem-Branom, Dragom Bačanijem i Stjepanom Šabanom. Mi se ipak nismo uplašili, a hrabrio nas je naše krilo Slavko Paviša svojom originalnom poštapalicom ‘biju vaši, ali biju i naši!’ Nadovezao se na to Stjepan Svekrić svojim čuvenim pokličem ‘ubij ga u nogu!’. Dakako, nije tu bilo zle krvi, zezancije svakako. Našu momčad posložili su kapetan Čedomir Mihelić i ozlijeđeni Ivan Drobnjak, koji je dirigirao igrom uz aut liniju.

I nakon toliko godina Anić je pamtio svakog igrača iz te prve momčadi.

– Golman je bio Franjo Zobić, desni bek Josip Zubek, lijevi Josip Brigljević. Neprelaznog centarhalfa igrao je Stjepan Kokot, desnog halfa Mato Modrić, lijevog Franjo Modrić. Vezisti su bili Mirko Kraljić i Ivan Zetković. U ofenzivnoj formaciji krila su bila naši brzanci desno Slavko Paviša, lijevo Stjepan Svekrić a mjesto centarfora bilo je rezervirano za Čedu Mihelića. Kao rezerve spremni su čekali Ivan Anić, Ivan Drobnjak, Ivan Lomot, Stjepan Trupčević, Mijo Golubić i Stjepan Kaić. Moguća je pogreška u formaciji momčadi, a možda je zaobiđen i netko u pričuvi. Pisanog dokumenta nema, a nakon 55 godina nije se lako baš svega prisjetiti. Sigurno je da smo pobijedili 1:0, a jedini strijelac, ujedno prvi povijesni, bio je naš Slavko Paviša (za Dinamo su kasnije igrali također odlični sinovi mu Rajko i Marijan te bratići Mato, Ivan, Branko, Mario i Miro, svi Paviše, op. a.) – kao iz rukava “sipao” je podatke Anić.

Pamti i da ono s odojkom baš i nije ispalo po dogovoru.

– Naše slavlje nije pomutila ni činjenica da smo odojka morali platiti sami, uz obećanje da će nam se gosti revanširati u Velikoj Gorici, na igralištu i za stolom. Trošak smo napravili u gostionici “Vaga” u centru Čiča (danas Kavalir u vlasništvu prije prvoligaškog nogometaša Dubravka Hrkovca, op. a.). Drugu utakmicu ipak smo odigrali opet na ‘našem’ igralištu, kontra istog suparnika, ali na terenu, bolje reći livadi Ivana Čačiča u Lazima, uz prometnicu prema Ribnici. Opet smo pobijedili, ovaj put 2:0, a zabili su Čedo Mihelić i opet Slavek Paviša. Sudio je Nikola Filipančić iz Rakarja, a pomoćni su bili naši, tada mladi Stjepan Licitar i iskusni Franjo Zetković Tapec. Opet se slavilo na “Vagi”, a i odojka smo opet platili mi. Nema veze, važno je bilo da smo pobijedili – ispričao nam je danas pokojni Ivan Anić.

Nastavi čitati

CityLIGHTS

VIDEO Petek na Gorice: ‘Nigdje nije čisto kao u Gorici’

Posljednje pripreme za prosinac prepun zabave

Objavljeno

on

Prosinac je na vratima i hladnoća se uvukla u naš grad. U parku uz Šetalište Franje Lučića niknulo je klizalište, a ispred Muzeja Turopolja postavljen je adventski vijenac. Tijekom prosinca ovo će biti centralno mjesto svih događanja. U tijeku su užurbane pripreme, kako bi sve bilo spremno do nedjelje i paljenja prve adventske svijeće. Dovezena je i teška mehanizacija bez čije pomoći teško da bi stvari bile gotove u na vrijeme.

Nastavi čitati

HOTNEWS

Ples kroz život: Od Rijeke, Dresdena i Mannheima do Velike Gorice

Silvia Marchig, profesorica u Umjetničkoj školi Franje Lučića, bila je nominirana za dvije Nagrade hrvatskog glumišta

Objavljeno

on

Ako niste imali pametnija posla, možda ste u subotu navečer, u prime timeu, naletjeti na dodjelu Nagrada hrvatskog glumišta. I vidjeli ste Mustafu Nadarevića s nagradom za životno djelo, prošlo je pozornicom i još cijeli niz lica, a u kadru ili dva mogli ste vidjeti i jednu našu predstavnicu. Silvia Marchig, profesorica u Umjetničkoj školi Franjo Lučić, bila je nominirana u dvije kategorije, za najbolju žensku plesnu ulogu i najbolju plesnu predstavu.

– Čak je malo i bizarno kad to dođe ovako, u četrdesetima, ali ja ionako vjerujem da plesači tek u tim godinama dođu u svoju punu zrelost – kaže nam Silvia dok sjedimo i razgovaramo u kafiću u blizini njezine škole.

Rođena je u Rijeci, 1975. godište, a u Velikoj Gorici radi posljednjih osam godina. I istovremeno radi predstave toliko dobre da završe kao nominirane za najprestižniju nagradu…

– Ne odustajem od scene, i dalje sam na sceni, iako je to nešto drugo od onoga što rade djeca koju ja podučavam. Oni su puno snažniji, eksplozivniji, ali u suvremenom plesu postoje ljudi koji izvode i u pedesetima, a i kasnije – ističe naša sugovornica.

Predstava o kojoj je riječ kombinacija je udaraljki i plesa, s neobičnim elementima.

– Predstava se zove ‘Kuća na oštrici’, u produkciji Teatra&TD, a premijera je bila u prosincu 2016. U predstavi smo ja i Kaja Farzky, mlada i vrlo talentirana udaraljkašica, ona i ja smo i suautorice, a autorica je Marijana Petković Liker. Napravili smo duet u kojem ona svira na razne načine, prosipa slanutak, udara po tavama… A ja plešem. Vrlo scenski suptilan i meni drag rad, ali nažalost skinuli su ga s programa. Možda ova nominacija bude poticaj da se predstava vrati – sa smiješkom priča Silvia Marchig, što u izgovoru zvuči ‘markiđ’.

– Ima ljudi koji me znaju 20 godina pa i dalje ne znaju kako se izgovara. U Rijeci je to poznato prezime, ali ovdje je ljudima često čudno – kaže Silvia.

U rodnoj Rijeci je i počela plesati, još kad je imala pet godina, brzo se okrenula baletu, pa već sa 16 godina dobila priliku plesati u ansamblu riječkom HNK-u.

– Bilo je to ratno vrijeme, početak devedesetih, kad je baš falilo ljudi. I tako je nas nekoliko mlađih dobilo priliku.

Ne pruža se često takva prilika u svijetu plesa, da tako mlad plešeš na toj razini, ali tinejdžerica Silvia imala je druge snove.

– Željela sam otići na školovanje u inozemstvo! Nakon što sam maturirala, to sam i napravila. Poslala sam pismo plesnoj školi u Dresdenu, jer takvo je to vrijeme bilo, pa su oni meni poslali pismo da dođem na audiciju, i ja sam otišla. Sjela na vlak i zaputila se prema tamo, a nisam imala pojma što me čeka, u što idem. Nije u to vrijeme bilo interneta, znala sam samo ono što sam čula iz priča nekih drugih plesača.

Na kraju, nije ispalo idealno. Bilo je to samo četiri godine nakon pada Berlinskog zida, Dresden je istočna Njemačka, nije bilo lako 18-godišnjoj Riječanki snaći se u tom svijetu.

– Uh, to mi je bila krizna godina, jer stvarno mi tamo nije bilo lijepo. Nitko nije znao engleski, bilo je jako malo stranaca, ja njemački nisam znala… Banula sam tamo i bila poprilično usamljena, družila sam se samo s jednom kolegicom iz Finske i jednom iz Italije. Sve skupa dosta depresivno. Zato sam već nakon te prve godine otišla u Mannheim. E, to je već bila druga priča. Zapad, ljudi puno otvoreniji, više stranaca.. Tamo sam paralelno studirala balet i baletnu pedagogiju.

Međutim, ni ovdje nije sve išlo glatko. Sredinom devedesetih bilo je jako hrabro studirati u inozemstvu, financijski je to iznimno zahtjevno za roditelje.

– Je, financijski je bilo jako ‘čupavo’. U Hrvatskoj je još trajao rat, roditelji su malo mogli pomoći, stipendija nije bilo, tako da sam morala studirati uz rad. Držala sam satove, tako nešto zarađivala, ali snalazila sam se na razne načine.

Diplomirala je u Mannheimu, počeli nešto i raditi, a onda su stigle nove prepreke na putu. Teška ozljeda izbacila ju je iz plesa na punih godinu dana.

– To je bilo u Frankfurtu… Bila sam angažirana na nekoj operi i na probi me kolega ispustio iz podrške. Drugim riječima, pljusnula sam na pod. Pukla mi je bedrena kost, završila sam na operaciji, rehabilitaciji… Godinu dana nisam mogla ništa raditi, tad mi je istekla i dozvola za rad, tako da sam se lijepo spakirala i vratila se kući.

Povratak je nakon osam njemačkih godina bio pomalo šokantan, ali uspjela se Silvia Marchig i ovdje pronaći. Iz Rijeke se odlučila prebaciti u Zagreb, i to baš u vrijeme kad je plesna scena metropole živjela najbolje dane.

– Dosta toga se događalo, upoznala sam neke ljude, dobivala prve poslove i malo po malo se pronašla na toj zagrebačkoj sceni. Ja nikad nisam bila posebno materijalistički nastrojena, bilo mi je važno samo da imam za pokriti osnovne životne troškove, to sam uspijevala, a umjetnički je bilo stvarno uzbudljivo – prisjeća se Silvia.

U Veliku Goricu došla je 2010. godine.

– Zvali su me jer je školi trebao baletni pedagog, a to je moje područje, jednako kao i suvremeni ples, tako da jako često predajem klasični balet suvremenim plesačima – objašnjava Silvia i nastavlja s posebnim sjajem u očima:

– Mi smo dosta mlada, ali uspješna škola. Imamo stotinjak učenika u osnovnoj, 30-ak u srednjoj školi. Ja više radim u srednjoj, sa tinejdžerima, ali radim i s ovim mlađima. I mogu vam reći da imamo baš jako kvalitetne plesače, koji postižu krasne rezultate. Svaka im čast, pogotovo s obzirom na uvjete u kojima rade.

Tu je na trenutak zastala, naglašavajući važnost onoga što želi reći.

– Uvjeti su nam, to moram reći, nemogući. Dijelimo zgradu s dječjim vrtićem, u ta tri sobička djeca uče plesati, a treba im puno više od toga. Nešto se pričalo da bi se gradila nova zgrada, ne znam što se s tim događa, ali mislim da velikogorička mladost zaslužuje bolje uvjete – apelira Silvia.

Što su to sve naučili ti talentirani klinci u tim nemogućim uvjetima, moći ćemo vidjeti 10. prosinca, kad je na rasporedu nastup učenika iz ove škole.

– Za nas je specifično što smo i glazbena i plesna škola, pa puno i surađujemo, što je super. Postoji orkestar gudača, oni imaju svoj bend, plus naši plesači… Prošle godine su napravili obrade pjesama Pink Floyda. Tko god je to vidio, oduševio se, a s tim ćemo nastupiti i na Adventu. Planiramo još jednu suradnju, tema bi bile turopoljske coprnice, a radit će se obrade kultne grupe Queen – zaključila je Silvia Marchig.

Nastavi čitati

Reporter 377 - 08.11.2018.

Facebook

Izdvojeno