Poveži se s nama

Kultura

Njezine radove zasigurno ste već vidjeli, a sada je vrijeme da upoznate i autoricu Mirnu Savić

Mlada gorička umjetnica ima mnogobrojne talente, a kako bi iz svih njih nastala genijalna umjetnička djela, ona radi ‘dok ne padne u nesvijest’

Objavljeno

Iako rođena u Zagrebu spletom okolnosti doselila je u Veliku Goricu koja ju je osvojila na prvu. Ona je Mirna Savić i magistra je kiparstva. I ne, nije to ona Mirna na koju mnogi pomisle kad se izgovori ovo ime. Mlada je ovo umjetnica koja je već od malih nogu odredila svoj životni poziv.

– Još u vrtiću sam radila s plastelinom, roditelji su prepoznali tu umjetničku crtu, pa su me upisali u likovne radionice gdje sam se zadržala i kroz osnovnu školu – prisjeća se Savić.

Ali nije Mirna samo umjetnička duša, otkrila nam je kako joj je sport bio jako važan, trenirala je judo 19 godina. I nije joj nije bilo nimalo lako, škola, trening, radionica i tako u krug. Dok su njeni vršnjaci imali viška slobodnog vremena za druženje i izlaske kod nje je to bila gotovo nemoguća misija.

– Kad sam krenula na fakultet morala sam odabrati, umjetnost ili sport. I evo, vidi se što sam odabrala.

Judo je trenirala u Zagrebu, jedno vrijeme i u goričkom Pinkyu, bila je državna prvakinja i hrvatska reprezentativka, a na jednim pripremama je slomila nogu, i iako je nastavila trenirati nije to dugo potrajalo. Kako kaže, uvijek su se dečki zafrkavali da se njoj ne smiju zamjeriti jer bi ih mogla istući.

Što se sporta tiče danas ima osjećaj kao da je to bilo u nekom prošlom životu, sad ga više ni ne prati. To joj je dalo disiciplinu i borbeni duh, da ne odustaje, kad boli i peče, radi i dalje. Kako ističe, sport joj je puno dao, i puno joj je uzeo.

Rado se prisjeća svog srednjoškolskog obrazovanja i kaže da joj je to bolje iskustvo od same Akademije bez obzira što se na njoj pronašla, ali količina znanja, atmosfera i profesori u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu su nešto o čemu govori s posebnim sjajem u očima.

– Rado se sjećam svog “ludog” razreda, na kiparstvu nas je bilo deset, bili smo baš super ekipa, odlično smo poznavali jedni druge, znali kako dišemo, bilo je baš veselo.

Tata joj je bio velika podrška, kad bi mu rekla da joj treba gline za rad, on bi joj drugi dan dovezao ako treba kamion gline, materijala joj nikad nije nedostajalo. Kutak za kreativni nered bila je njena soba, srećom, smještena u potkrovlju, pa u nju nitko nije išao.

– Mogu reći da mi je umjetnost obiteljska crta. Mama ima odličan osjećaj za estetiku, samo ona svoj talent nikad nije razvijala, dok je tata građevinar koji je napravio vrhunske stvari. Dan danas se sjećam kako je iz ničega izgradio kuću u Istri, a sam je osmislio i napravio kuću u Zagrebu.

Da bi upisala Akademiju trebala je proći prijemni koji je trajao četiri dana. Nije bilo jednostavno, bio joj je to težak životni period, ali uspjela je.

– Akademija mi je donijela iskustva s novim materijalima, puno prijatelja i kolega s kojima i danas radim, dečka sam tamo upoznala. Otvorila mi je oči kako stvari uistinu funkcioniraju – priča Mirna.

Može li se od umjetnosti živjeti?

– Ja dobro živim. Kad sam diplomirala, gledala sam, imam diplomu, a ne znam što bih s njom. Prvo sam konobarila u Dobrom danu, ali to mi se uopće nije svidjelo, nisam ja za to, uvijek su me zezali da se ne znam ni nasmijati, a ja sam potpuno drugačija. U jednom trenutku rekla sam dosta, idem glavom kroz zid. Malo sam istraživala, svi su mi pričali o obrtu, pa sam odlučila probati. Prijavila sam se na Zavod za zapošljavanje, dobila sam poticaje za samozapošljavanje. U cijeloj priči bila bih sretna da imam nekog tko će mi voditi knjige, baviti se marketingom. Ja sam tip osobe za radionu, prašnjava, uprljana i kreativna – kaže Savić.

Godinu dana je kako je krenula u avanturu obrtništva, iza nje je već velik broj projekata, a jedan koji su mnogi sigurno primjetili je skulptura Moguta koji se nalazio ispred Doma kulture Galženica. Postavljen je na dan premijere predstave “Uzbuna u plastičnom carstvu” kojoj je Mirna ujedno bila i scenograf. No, to nije jedina predstava za koju je radila scenografiju, jer je i “Sarina nit”, predstava Scene Gorica, također što se toga tiče njeno djelo.

– Bilo je fora ući u kazalište, biti dio te ekipe, vidjeti kako to funkcionira. Mi smo na akademiji imali izborni predmet scenografija, ali više mi je pomogao moj kiparski smjer jer mi ne samo da smislimo scenografiju, nacratmo je na papiru, nego mi sve možemo izvesti u kojem god materijalu treba.

Moguta, koji je bio ideja još jedne naše umjetnice Ane Katulić, radila je danima do kasno u noć.

– S ljudima iz Grada sjeli smo za stol i donijeli odluku kako bi on trebao izgledati. Kako je Mogut bio čuvar šume, bilo je važno da izgleda kao starac, i da ima koš koji se može vaditi (iako to na kraju nitko nije praznio). Kad sam ga počela raditi uopće nisam imala ideju kako će ispasti, znala sam kako će konstrukcija izgledati, ali nije to lijepi samo smeće na smeće. No, tu su tek krenuli problemi, nisam imala materijala za izradu! Nisam mogla nabaviti smeće, koje sam na kraju ipak uspjela dobiti s reciklažnog dvorišta – priznaje umjetnica.

 

Društvene mreže i osobna poznanstva puno su joj pomogla da ima posla preko glave, jako puno radi po preporukama. Kako kaže od svakog posla je došao barem još jedan.

Ova mlada umjetnica nema što ne radi, tu su slike na platnu, portreti u olovci, bilo kakva tehnika oslikavanja, crtanja, bilo na zidu, platnu, papiru. Radi skulpture u kamenu, glini, što zamisli to napravi. Svoja umjetnička djela uglavnom stvara u jednoj klesarskoj radioni u Dragonošcu. Kupila je lončarsko kolo, i stalno nešto stvara, a uz to je kupila kameru kojom snima proces rada jer ljudi vole vidjeti što se događa od početka do kraja da nastane neka skulptura.

Od svih materijala najviše voli glinu, kako kaže ima faze sušenja, one su joj zanimljive, uvijek se može reciklirati i ponovno iskoristiti.

U radioni je po cijele dane, u šali kaže, dok ne padne u nesvijest.

– Radim dosta za svoj gušt, lončarsko kolo mi je saveznik, radim tegle, usavršavam se. Uz to radim na stripu, jer volim crtati. Nekad sam radila i nakit, ukrašavala kutije. Meni nikad nije dosadno i stvarno ne razumijem ljude koji se žale da im je dosadno, oni sigurno bježe od nekog konkretnog rada – smatra Mirna.

Ako ste mislili da je Mirninim talentima tu kraj, u teškoj ste zabludi. Voli i pjevati, te ide na sate pjevanja kod Ane Lovrenčić kojom je oduševljena, i od koje je puno naučila.

– Uvijek sam samu sebe suzbijala, sve je stajalo u grlu. Sad to više nije tako. Pomoglo mi je to i prilikom razgovora, ne samo kod pjevanja. Već sam imala jedan nastup, bila sam Anin počasni gost. Bilo mi je neugodno, prala me trema na najjače – priznaje ova svestrana umjetnica.

Iza sebe ima i izložbu u Pučkom otvorenom učilištu Velika Gorica, surađivala je s našim poznatim trenerom Tomislavom Odžićem za čiju je slikovnicu “Lukasova plesna pustolovina” napravila ilustracije…

A kakvi su planovi za budućnost…

– Želim zaraditi dovoljno novaca da si mogu kupiti kuću u Turopolju. Ne želim da su mi kuća i radiona blizu, jer ću onda stalno raditi, ljudi nemaju distance, i onda tu nema odmora. Puno sam produktivnija kad moram otići na posao, a kad sam doma, komotnija sam i uvijek mislim da imam vremena. Želim puno zelenila, da je šuma blizu…priroda me hrani – kaže.

I za kraj nemoguće je izbjeći pitanje uspoređuju li ju s imenjakinjom Mirnom Savić?

– Sjele smo mi na kavu, imamo dosta sličnosti. Ljudi mi pišu u inbox, pitaju me za Massima, može li on negdje doći, za intervjue…Mirna je ugodno društvo, duhovita je, ali nije lako probijati se kad imaš tako poznatog oca. Baš mi je drago da smo se upoznale, a usporedbe, ne znaju ljudi, pa pišu i jednoj i drugoj, pa koja odgovori – zaključuje Savić.

Kultura

LADO dolazi u Goricu, izvest će svoj korizmeni program Raspelo

Autori nagrađivanog nosača zvuka Raspelo su Velikogoričan Dražen Kurilovčan i Vid Balog

Objavljeno

on

Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO 18. ožujka u 19.30 sati u crkvi Svetog Petra i Pavla održat će korizmeni koncert Raspelo. LADO je jedini nacionalni profesionalni folklorni ansambl, a u svojim izvedbama iznad svega poštuje izvornu, autentičnu narodnu umjetnost. Uz plesne i svjetovne programe, Ansambl LADO njeguje i hrvatsku sakralnu glazbenu baštinu kao iznimno bogat dio kulturnog nasljeđa.

Sakralne – božićne i korizmene koncerte LADO održava u raznim hrvatskim župama čime se vjernici uvode u pripremu za slavljenje blagdana. Ove su godine u korizmeni program ponovno uvršteni kajkavski korizmeni napjevi s nagrađivanog nosača zvuka Raspelo autora Dražena Kurilovčana i Vida Baloga, koji je 2003. godine osvojio nagradu Porin za najbolji album duhovne glazbe.

Poštujući epidemiološke mjere, program će izvoditi manji broj pjevača Ansambla LADO, a kao i 2013. godine kada je LADO posljednji puta izvodio program Raspelo pridružit će im se dramski umjetnici koji će recitirati tekstove iz hrvatske kajkavske književnosti.

Nastavi čitati

Kultura

Školskoj knjižnici u Pokupskom Pučko otvoreno učilište darovalo knjige

Škola je pretrpjela oštećenja u potresu, pa su iz Učilišta željeli razveseliti djecu novim naslovima

Objavljeno

on

Pučko otvoreno učilište Velika Gorica posjetilo je potresom pogođenu Osnovnu školu Pokupsko, koja je ove godine proslavila 180 godina rada. Tom prilikom su Dražen Kurilovčan, voditelj odjela kulture i Stipo Bilić, voditelj izdavaštva, tamošnjoj knjižnici uručili donaciju izabranih naslova Biblioteke Albatros. Knjige je preuzela Štefica Facko Vrban, ravnateljica škole, istaknuvši kako će one obogatiti biblioteku škole te će ih učenici sa zanimanjem čitati.

– Želja nam je bila u “Godini čitanja” razveselite male čitatelje i unijeti malo vedrine u živote tamošnjeg stanovništva – kazali su iz Pučkog otvorenog učilišta.

Inače, iz škole su gostima otkrili kako je inicijativu za gradnju pokrenuo župnik Ivan Kralj 1834. godine, a gradnja je započela 1839. Sav crijep i cigla izrađivani su na biskupskom imanju u Brkiševini. Nakon prvog snažnog potresa 1909. godine, učitelj Antun Arnold, koji je u školi radio 44 godine otvorio je veliku knjižnice s 1.000 naslova te poštanski ured koji je radio prije nego onaj u Velikoj Gorici. Naime, Pokupsko je tada bilo vrlo razvijeno s obzirom na to da se nalazi između dva velika grada Siska i Karlovca i dok su robe putovale plovnim putem, odnosno rijekom Kupom, Pokupsko je imalo veliki značaj.

U potresu 29. prosinca koji je bio doista jak, škola je pretrpjela oštećenja, no nakon sanacije štete, krenula je s nastavom 18. siječnja.

Nastavi čitati

Kultura

Evo što nas sve očekuje na 15. izdanju Velikogoričkog brass festivala

Osim izvrsnih koncerata, organizatori su pripremili i neke novitete

Objavljeno

on

Ove godine očekuje nas 15. izdanje Velikogoričkog brass festivala, a sudeći prema najavi organizatora publici će ponuditi i neke novitete. Kroz godine je festival okupio brojnu publiku iz Hrvatske, ali i susjednih zemalja, a postao je prepoznatljiv u cijelome svijetu. No, organizatori i dalje entuzijastično smišljaju kako cijelu priču učiniti još boljom. Osim koncerata, koji će i dalje biti glavni događaj, za studente i učenike organizatori su pripremili radionice limenih puhačkih instrumenata koje će voditi vrhunski svjetski glazbenici. U prostorijama neke od goričkih osnovnih škola organizirat će 14 radionica.

– Budući da će radionice držati veliki umjetnici, cijene radionica će zapravo biti niske. Specifičnost ovogodišnjeg festivala je što ćemo, osim radionica, imati i izložbu najvećih brendova proizvođača limenih puhačkih instrumenata. To je isto pokazatelj da festival raste. To znači da ovi proizvođači znaju da tu dolaze ‘velike face’ i da se tu nešto važno odvija – objasnio je umjetnički voditelj Velikogoričkog brass festivala Tomislav Špoljar.

S obzirom na pandemiju, organizatori su termin održavanja Velikogoričkog brass festivala odlučiti malo pomaknuti. Nadaju se lijepom vremenu te da će pandemija ‘splasnuti’. Planirani datum je od 24. do 29. lipnja.

– Festival bi započeli s trombonističkim ansamblom iz Mađarske ‘Szeged’. Nastupit će i ‘Almost 6’ iz Portugala koji čine petorica trubača, što je malo specifično i pokazuje kako isti instrument može napraviti širok i bogat zvuk. Treći koncert na otvorenom bio bi turski brass sekstet. A onda bi se sljedeća tri dana preselili u dvorane, ako to mogućnosti dopuste. Prvo u jednu crkvu, da čujemo trubu u kombinaciji s harfom, zatim imamo prvog trubača Boljšoj teatra, Alena Bošnjaka iz HNK Zagreb koji će praizvesti novo djelo Šimuna Matašića i imamo mađarskog tubistu Rolanda Szentpalija i Sergeja Nakariakova iz Rusije – njih dvojica su glavne zvijezde festivala jer imaju velike karijere i popularni su – objasnio je Špoljar.

– Velikogorički brass festival je, s punim ponosom to mogu reći, najznačajniji festival u Velikoj Gorici i on pronosi dobar glas o gradu, županiji i Republici Hrvatskoj jer osim što su naši izvođači iz cijelog svijeta, na festival dolazi i publika iz cijele Hrvatske, ali i susjednih zemalja – Austrije, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Srbije. Svi su jako zadovoljni programima i zadovoljni smo velikim odazivom publike – kazao je Dražen Kurilovčan, voditelj odjela za kulturu Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica, te dodao kako su za ovu godinu morali smisliti plan A i B kako bi bili sigurni da će festival ‘uspjeti’ u posebnim okolnostima.

– Ovogodišnji festival smo zamislili da bude nešto u vanjskom prostoru, da bude za širu publiku, a u unutarnjem prostoru će biti ozbiljnija glazba za brass instrumente – zaključio je Kurilovčan.

Nastavi čitati

Reporter 401 - 18.02.2021.

Facebook

Izdvojeno