Kultura

Životni put Mladena Mikulina: Od djetinjstva u kuriji do priznatog kipara

Rano je ostao bez oca, a kako nije imao ni stipendiju, zarađivao je klesanjem slova kod klesara Jovičića. Ali nije odustao od svog talenta. Autor je više od 30 javnih skulptura, a njegova bista Jima Morrisona vjerojatno je najposjećenije djelo nekog hrvatskog kipara u svijetu.

Objavljeno

prije 3 godine

26. veljače 2023.

Objavio/la

Goga Kiš

U Galeriji Galženica u tijeku je retrospektivna izložba najpoznatijeg kipara našeg kraja, Mladena Mikulina, a prilikom svečanog otvorenja u samoj Noći muzeja održana je i promocija njegove monografije. Izloženo je 15-tak, javnosti manje poznatih, Mikulinovih skulptura, koje su većinom u vlasništvu autora, a posebnost ove izložbe je i u tome što je izišla iz samog izložbenog prostora, pa i slučajni prolaznici Radićevim trgom mogu uživati u njegovim monumentalnim skulpturama.

S umjetnikom, autorom brojnih javnih skulptura poznatih puno dalje od granica našega grada, popričali smo o njegovim počecima, odrastanju, inspiraciji, Jimu Morrisonu, Kuriji Alapić, te daljnjim planovima.

Mladen Mikulin, Goričanin je od samog rođenja i to doslovno, jer rođen je 1958.godine upravo u velikogoričkom rodilištu. Čitav život je u Vukovini, u Kuriji Alapić, gdje i danas živi i radi. Prolazeći Velikom Goricom zasigurno ste zapazili bar neke od njegovih radova, Kalvariju, Stjepana Radića, dr.Franju Tuđmana, Franju pl.Lučića, Pticu na zemlji ili pak jedan od najupečatljivijih, Golubicu-spomenik palim braniteljima Velike Gorice, koja se smjestila ispred Gradskog groblja. U Zagrebu su se pak smjestila također neka od njegovih najprepoznatljivijih djela – spomenik fra Grgi Martiću, Hrvatski sokol u Maksimiru i Čovjek s kolutom. Autor je više od 30 javnih skulptura, među ostalim i Dragutina Tadijanovića, Miroslava Krleže, kardinala Alojzija Stepinca, gradonačelnika Zagreba Većeslava Holjevca.

Njegove skulpture doista su zaživjele s prostorima u kojima su postavljene, no posebno se uklapaju u pomno uređen perivoj oko Kurije Alapić, koji je uz odobrenje Ministarstva kulture kipar Mikulin sam zasadio 1989. godine. Sama kurija i okoliš zaštićeni su spomenik kulture od 1965.godine.

– To je nasljeđe od pradjeda Stjepana, koji je to kupio 1913. godine, a izgrađena je 1770.godine. Moji su se preci bavili poljoprivredom, pa je plemićki okoliš nestao, sve je bilo puno štala, kokošinjaca. Sve je bio podijeljeno u brojne manje komade, pa sam maknuo sve te ograde i 1989.godine objedinio i zasadio perivoj uz upute konzervatora Ministarstva kulture. Perivoj naglašava samu kuriju, daje joj na značaju, a ujedno je i prostor za moje skulpture – objasnio je Mikulin.

Odrastao je s majkom Barom, a otac mu je umro dok je pohađao osnovnu školu. Zato nije bilo puno premišljanja oko srednje škole, podrazumijevala se strukovna škola, elektrometalska, kako bi čim prije završio i počeo raditi i zarađivati.

– Trebalo je još izdržati i 15 mjeseci vojske, nikad kraja. Bila su to ta, vrlo gruba vremena. Danas djeca žive u pelenama do 25 godina – kazao je naš kipar.
Njegov se umjetnički talent počeo pokazivati još u osnovnoj školi, a za odluku da se posveti kiparstvu bio je ključan i jedan trenutak sa srednjoškolske prakse kraj Mirogojskih arkada.

– Imao sam krasnu učiteljicu likovnog, gospođa Ljiljana Dević. Znala je uzimati moje radove i nosila na izložbe gradske, županijske, pa mi donosila nagrade. Onda sam početkom srednje škole, s nekih 14 godina imao praksu pokraj Mirogojskih arkada i u jednom trenu se odlučio zaviriti iza njih. Kad sam vidio monumentalne Frangešove Stare oce, skulpturu u bronci, kako je to dobro, dan danas mi je jedna od najboljih koje sam vidio. I onda se uspostavi to neko magnetsko polje, od te osnovne škole, ali onda sto problema – kako ćete to? Od znanja, materijala, treba vam novaca, svi to smatraju hobijem, od čega ćeš živjeti, na selu, Bože sačuvaj… To je za elitu, nije to za tebe mali, tako su mi govorili. Ono što ja volim reći je da morate imati svoj talent, viziju, svoju ekonomiju. Meni je to dalo klesanje slova, kod klesara Jovičića. Nisam imao ni oca, ni stipendiju, majka se jako protivila. Puno sam radio i dobro sam radio, to me održalo na životu. Uz taj sam posao upoznao i jako ugledne i bitne ljude, sve se na kraju poklopilo. Krajem 70-tih kad sam počeo slušati ‘Doorse’, dobio sam hrabrost. Ako toga nemate, nemojte se ni upuštati. To je taj peti element koji je neophodan – ističe Mikulin.

Priča o mladom kiparu, koji je i prije upisa na Akademiju likovnih umjetnosti izradio bistu jednog od najpopularnijih glazbenika svih vremena, Jima Morrisona, te ju uz silna odobrenja i potrebne dozvole, postavio na njegovo posljednje počivalište na groblju Pere Lachaise 1981. jasno opisuje njegovu upornost, motiviranost i emociju. A tada je imao tek 22 godine. No, kako kaže ‘život nije generalna proba, nema reprize’.

– Bistu sam isklesao iz mramora koji se vadi u Prilepu, a bila je teška 138 kila. Kad je nestala mislio sam da je na restauraciji, no onda su mi javili kako je ukradena, naravno da me rastužilo, bila je tamo sedam godina. I sad je nakon 30 godina nađena, a jedan od kradljivaca je rekao kako nisu htjeli prodavati, nego nisu mogli gledati tu devastaciju, htjeli su je zaštititi. Na to groblje prosječno godišnje dolazi tri milijuna turista, a njih 80 posto ide na Jimov grob – ispričao je autor biste.

Sudeći po brojkama, moglo bi se reći da je Mikulinov Morrison zasigurno bio najposjećenije djelo nekog hrvatskog kipara. No, kako nam kaže, sad se više ne zna ni što je s lopovom probuđene savjesti, kao ni sa Jimom. Možda će nove horde turista ipak u skoroj budućnosti na legendarnoj lokaciji ponovo ugledati Morrisona u nekoj novoj Mikulinovoj izvedbi.

– Nova posmrtna maska Jima Morrisona je u bronci, veličine 40 centimetara i predstavljena je Francuzima, upraviteljima tog groblja, oni bi to htjeli, no sad treba ishoditi suglasnosti nasljednika, zasad se ne javljaju. Konzervator se slaže s tim, možemo pohraniti u njihovom arhivu, čime će postati vlasništvo Grada Pariza – priča Mladen Mikulin.

Nakon toga je i upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirao 1986., na katedri za kiparstvo.

Osoba koju će zauvijek pamtiti i koja je na njega imala veliki utjecaj je popularni velikogorički učitelj Kazimir Šipušić Kazo.

– Učitelj je onaj koji uči svoje znanje i iskustvo, nastavnik samo nastavlja predavati naučeno znanje drugima. E, Kazo je bio pravi učitelj! Odmah smo se složili kako je za đaka najteži razred prvi osnovne. On je dovodio pune autobuse ljudi, turista, koji su uz oronulu kuriju vidjeli pomno uređeni perivoj s finim vrstama drveća – libanonski cedar, viseći jasen, breze, lipe, platana, pa onda vide skulpture, atelje i sve se to zaokruži kao jedinstveni doživljaj. I na tome sam mu zahvalan – kazao je.

Kako je i sam dragovoljac Domovinskog rata i nositelj Spomenice Domovinskog rata, jedan dio priče oko spomenika poginulim braniteljima u Domovinskom ratu ‘Golubica’ koji je nezaobilazni dio vizure Gradskog groblja, posebno mu je bio bitan.

– Ispred spomenika postavljen je monolit od granita na kojem su uklesana imena 121 poginulog branitelja. Najduže je izrađivao Golubicu spomenik palim braniteljima, pola godine. Taj popis je bio jako bitan, to je radio i Grad i Županija i Udruga udovica, velika je to odgovornost. Ja sam taj njihov popis nosio dvije godine. Jer kad ja to isklešem, to je to. Bilo je sve u redu. Golubicu sam napravio u vrijeme pada Berlinskog zida, a nakon priznanja Hrvatske 1992. već idućeg mjeseca sam s četiri slikara bio na Svjetskoj izložbu u Parizu na Salonu mladih, bio sam s četvero slikara kao prvi umjetnici koji su predstavljali Hrvatsku – prisjetio se.

Mikulin je umjetnik koji je isključivi izvođač svojih radova, a ne možemo ne primijetiti kako za njihovu izradu, obzirom da mu je glavni materijal željezni lim, zasigurno mora biti u dobroj fizičkoj kondiciji.

– Trebate biti zdravi i iz dana u dan se boriti s tim materijalom. E onda su tu u igri čekići od kile do osam kila dok ne dobijete što ste željeli, onda je sreća najveća. Kad radite skulpturu sebi to je jedna neopisiva radost. Uglavnom radim u željezu, a hrđavo željezo ima svoju iskonsku patinu, sa željezom se bavim još od srednje škole – kaže Mikulin.

Inspiraciju opisuje kao jedan fluid, svilenu nit koje ima ili nema…

– Pa kad je ima treba odmah uzeti bilo kakav komad papira, pa bio to i račun iz dućana, i na poleđini nacrtati skicu, da se ne zaboravi. I sve u fascikl, imam puno takvih fascikala – priča naš umjetnik.

Nakon izložbe u Galeriji Galženica, koja je otvorena do 24.ožujka, njegovih se 15-tak skulptura vraća u perivoj Kurije Alapić u Vukovinu, a kipar priznaje kako je osobno više poklonik stalnih postava u javnom prostoru. No, ističe kako je ova izložba jedno veliko hvala Gradu Velikoj u Gorici koji je financirao izdavanje monografije. Postoje inicijative da se u samom gradu također pronađe javni prostor koji bi bio oplemenjen Mikulinovim skulpturama.

Mikulin je od 2006. zaposlen i na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, na Katedri za kiparstvo, no iako će iz profesure jednog dana u penziju, ne vidi mogućnost neke mirovine u tradicionalnom smislu. Puno je pred njim još posla.

– Za umjetnike nema penzije. Atelje je širom otvoren, a među planovima je taj moj grunt, kurija, to iziskuje tri radnika, ja sam zasad jedini radnik, nikad ne znate tko će doći, koga baš to zanima. Moja je želja da to bude otvorena galerija mojih skulptura, koje su u enciklopediji već skoro tri desetljeća, kao poklon mom gradu. Uz moje radove, tu je i dvorana gdje mogu biti gostujuće izložbe, već sad dolaze školarci i studenti. Ja nemam vrata na dvorištu, jer ona bi se od upotrebe, tolikih posjetitelja već razlohala. Vjerujem kako će u budućnosti Povjerenstvo za obnovu kurije prepoznati vrijednost ove priče – kaže Mikulin i dodaje:”Umjetnici koje ja smatram ozbiljnim umjetnicima imaju samo jednu želju. Nisu to nikakvi milijuni, niti da ste ne znam gdje zapisani, nego da im barem jedna skluptura uđe u povijest umjetnosti. Samo to. Znate li što to znači? Da se za vas zna i za tri tisuće godina, kao najveća djela iz povijesti. Jesam li već takvo djelo napravio to će reći oni koji još nisu rođeni, još je rano za takav sud.”

Naslovna i fotografije u članku: G. Kiš/cityportal.hr

Kultura

FOTO Plesni klub Barbara na 13. Državnom prvenstvu mažoret timova u Sisku

Objavljeno

prije 1 dan

21. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Plesni klub Barbara natjecat će se na 13. Državnom prvenstvu mažoret timova u organizaciji Hrvatskog udruženja mažoret timova (HUMT) u Sisku, u Dvorani Brezovica, od petka do nedjelje (22.-24.05.2026.).

Velika Gorica, 21.05.2026. Najava – 13.Državno prvenstvo mažoret timova u Sisku. Foto: PK Barbara

Velika Gorica, 21.05.2026. Najava – 13.Državno prvenstvo mažoret timova u Sisku. Foto: PK Barbara

Velika Gorica, 21.05.2026. Najava – 13.Državno prvenstvo mažoret timova u Sisku. Foto: PK Barbara

Barbarice će se natjecati sa 48 koreografija u tri dobna razreda: kadetkinje, juniorke, seniorke – ukupno 86 natjecateljica. U petak (22.05.) 17 koreografija, u subotu (23.05.) 21 koreografija i u nedjelju (24.05.) 10 koreografija.

Velika Gorica, 21.05.2026. Najava – 13.Državno prvenstvo mažoret timova u Sisku. Foto: PK Barbara

Velika Gorica, 21.05.2026. Najava – 13.Državno prvenstvo mažoret timova u Sisku. Foto: PK Barbara

Osim natjecanja za medalje i pehare, Barbarice se u sva tri dobna razreda natječu i za Kup Republike Hrvatske.

Velika Gorica, 21.05.2026. Najava – 13.Državno prvenstvo mažoret timova u Sisku. Foto: PK Barbara

Velika Gorica, 21.05.2026. Najava – 13.Državno prvenstvo mažoret timova u Sisku. Foto: PK Barbara

Istovremeno će to biti i natjecanje za kvalifikacije za Europsko prvenstvo u Francuskoj (St. Laurent de la Salanque, 03.-05.07.2026.). Barbarice, sretno!

Galerija fotografija

Nastavite čitati

Kultura

Jedna od najgledanijih komedija iz BiH stiže u Veliku Goricu! Ulaz besplatan

Predstava se održava u sklopu prvog izdanja “Tjedna Hrvata izvan Republike Hrvatske”.

Objavljeno

prije 1 dan

21. svibnja 2026.

Objavio/la

Franjo Kompes

Velikogoričku publiku u utorak, 26. svibnja, očekuje gostovanje komedije “Pidžama za šestero”, predstave koja iza sebe ima brojne izvedbe i nagrade, a na pozornicu Doma kulture Galženica stiže u sklopu Tjedna Hrvata izvan Republike Hrvatske. Predstava počinje u 19 sati, a ulaz je besplatan.

Riječ je o komediji koja se vrti oko zamršenih ljubavnih odnosa, lažnih identiteta i niza nesporazuma koji iz scene u scenu dodatno kompliciraju situaciju među likovima. U središtu priče je Bernard koji pokušava sakriti ljubavni kaos u kojem se više nitko ne snalazi najbolje, ni supružnici, ni ljubavnici, ni kuharica.

Predstava je nastala u koprodukciji Gradskog kazališta mladih Vitez i Hrvatskog kulturnog centra Nova Bila. Režiju i adaptaciju teksta francuskog autora Marca Camelottija potpisuje Marko Mirković, a na pozornicu stupaju Slaven Katava, Ivanela Brković, Bruno Grebenar, Iljana Budimir Trupina, Ana Gabrić i Matej Baškarad.

Gostovanje u Velikoj Gorici dio je prvog izdanja Tjedna Hrvata izvan Republike Hrvatske, novog nacionalnog programa koji se ove godine održava od 25. do 31. svibnja u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji s ciljem povezivanja Hrvata izvan domovine kroz kulturne i društvene sadržaje.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

INTERVJU Margareta Biškupić Čurla: Od peglanja nošnji do ravnateljice

Od folklora i studija etnologije do vođenja Muzeja Turopolja, njezin rad svjedoči o kontinuitetu interesa za baštinu i kulturu te o odgovornosti koju nosi čuvanje identiteta lokalne zajednice.

Objavljeno

prije 3 dana

19. svibnja 2026.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Malo je onih koji već u mladosti pronađu poziv kojem će ostati vjerni cijeli život. Upravo je takav put Margarete Biškupić Čurla, koja je na čelo Muzeja Turopolja došla sa samo 26 godina, nakon što je još kao djevojčica kroz folklor razvila ljubav prema tradiciji, narodnoj nošnji i baštini.

Od volontiranja u Etnografskom muzeju i terenskog rada među starim škrinjama i tavanima, do muzejske pedagoginje i naposljetku ravnateljice, njezin profesionalni put obilježila je jasna predanost struci. Povodom Međunarodnog dana muzeja razgovarali smo o muzejskoj djelatnosti, očuvanju baštine i izazovima koje donosi vođenje jedne od najvažnijih kulturnih ustanova Turopolja.

Recite nam Margareta, kako se zapravo postaje kustosica u muzeju?

– U principu, proces kreće upisom, odnosno završetkom fakulteta. To mogu biti razno razni smjerovi na fakultetu, ovisno o kakvom se muzeju radi. Svaki muzej traži specifičnu struku bilo da je riječ o prirodoslovnom, povijesnom ili etnografskom muzeju. Zatim, kada počnete raditi u muzeju i baviti se muzejskom strukom, nakon godinu dana morate pristupiti stručnom ispitu za kustosa.

Što na tom stručnom ispitu morate sve znati?

– Morate znati Ustav, morate znati spektar zakonodavnih stvari poput zakona o muzejima, o zaštiti spomenika kulture, o čuvanju kulturne baštine, razne pravilnike, o pohrani muzejske građe. Zatim, položiti stručne predmete vezane za samu muzejsku znanost. Netko tko je završio Prirodoslovni fakultet i zapošljava se u Prirodoslovnom muzeju, nije u svom obrazovanju prošao muzeološke predmete pa je i to potrebno naučiti.

Kada ste znali da želite biti kustosica i muzeologinja?

– Teško pitanje. Nisam znala zapravo do završetka fakulteta. Kad sam upisala fakultet, upisala sam etnologiju zato što sam silno voljela folklor i narodnu nošnju. Bavila sam se folklorom od četvrtog razreda osnovne škole i prema tome sam odabrala fakultet. Na moj odabir, majka mi je rekla da ću s time umrijet od gladi i jedino što ću moć raditi je peglanje nošnji. Igrom slučaja, nakon fakulteta, zaposlila sam se u Ministarstvu kulture i medija. To mi se baš nije dopalo jer je posao bio dosta administrativan. Međutim, kao studentica, volontirala u Etnografskom muzeju i u muzeju Turopolja što je u konačnici, nakon godinu dana, rezultiralo mojim zaposlenjem u muzeju Turopolja i to je bila ljubav koja traje sad već skoro 27 godina.

Pričajmo malo o kustosima, koji je vaš primarni zadatak?

– Kustosi prvenstveno prikupljaju predmete za svoju zbirku, a onda rade na njihovoj obradi. Predmet se evidentira, opisuje, saznaje se što je više moguće podataka o njemu i odlučuje se da li će taj predmet ići na restauraciju. Kasnije se taj predmet dovodi u priču sa svim ostalim predmetima i sa svim onim nematerijalnim oko njega kako taj isti predmet ne bi bio izdvojen iz konteksta. Na taj način, on će nam dati kontekst povijesti prošlosti kako bi u konačnici sve imalo nekog smisla te da možemo rekonstruirati prošli život koji ćemo čuvati za buduće generacije. U suvremenoj muzeologiji, pažnja se posvetila upravo nematerijalnoj kulturnoj baštini jer je ona puno krhkija od ove materijalne.

Što spada pod nematerijalnu baštinu?

– To su vještine znanja, od toga znamo li heklati pa do toga znamo li pjevati. To su narodne priče, bajke, mitologija, sve ono što ne možete materijalno primiti u ruke. Taj sadržaj je izuzetno bitan. Posljednjih 15 godina, svjetska muzeologija, raspravlja o tome koji je ispravan način očuvanja nematerijalne kulturne baštine. Na primjer, proslava Jurjeva je nematerijalna kulturna baština koja se nekada slavila na potpuno drugačiji način nego što se to obilježava danas. I tako se postavlja pitanje, koji je ispravan način očuvanja Jurjeva? Onoga nekada ili ovoga danas.

Kada smo se već dotakli našeg Turopolja, kako Vi, kao ravnateljica muzeja Turopolja, možete reći koliko se promijenio život u našem kraju?

– Velika Gorica, ako govorimo o našem lokalnom području, startala je kao malo selo, kao sajmeno područje. Danas smo mi šesti grad po veličini i jedna smo urbana sredina. Na primjer, nekada su narodne nošnje u Turopolju krenule iz obitelji, iz kuće, iz materijala koji su im bili dostupni i koji su uspijevali na ovome području. Ovdje su uspijevali lan i konoplja. U konačnici, najveća razlika između prošlosti i sadašnjosti je upravo to iskorištavanje onoga što nam je područje na kojem živimo dalo. Kod narodnih nošnji su to biljke koje su se uzgajale i uspijevale na ovom području, kod graditeljstva je to materijal koji nam je bio dostupan u prirodi, a u ovom slučaju to je hrast. Zato i imamo jako puno drvenih kuća jer je Turopolje bilo prirodno bogato hrastovim šumama. Tako da se u prošlosti lokalno bogatstvo prirode maksimalno iskorištavalo. Danas to više ne možete. Cijeli svijet je postao toliko mali i sve nam je toliko dostupno da više ne možete pojedine stvari lokalizirati.

Recite nam nešto više o samom muzeju Turopolja i njegovoj višestoljetnoj povijesti.

– Muzej Turopolja je stvarno jedan povijesni raritet. Kada sam ja došla raditi u muzej još 2001. godine, tada je on bio jedna zgrada, zgrada koju svi poznamo kao muzej Turopolja, zgrada Plemenite općine turopoljske. Ta poveznica Plemenite općine s Velikom Goricom i muzejom danas je neraskidiva. Zgradu je sagradila Plemenita općina turopoljska 1765. godine. Nastala je kao centralna administrativna zgrada Plemenite općine turopoljske. Tu su se čuvali arhivi, održavali sastanci, postojao je unutar zgrade i kafić i tako je bilo dok 1960. godine ta ista zgrada nije postala muzej. Tada je jedna sitna, ali dinamitna žena, Višnja Huzjak, preuzela funkciju ravnateljice muzeja kojoj možemo biti zahvalni što danas uopće imamo tako bogatu zbirku i muzej. Danas smo na više lokacija. Imamo etno kuću U Ščitarjevu, zavičajnu zbirku Vukomeričkih gorica na Ključić brdu, partnerstvo s obitelji koji su vlasnici Kurije Modić-Bedeković. U međuvremenu, uspjeli smo dobiti sredstva europskih fondova i izgraditi novi Interpretacijski centar muzeja Turopolja.

Krenuli ste u cjelovitu obnovu muzeja od potresa, kako to ide?

– Iskoristit ću priliku pa prvenstveno pojasniti da Interpretacijski centar nije izložbeni prostor. On ima multifunkcionalnu dvoranu više za izvan izložbene djelatnosti koje muzej radi poput predavanja, promocija i radionica. S druge strane, stara muzejska zgrada, nakon obnove, postat će isključivo izložbeni prostor. U prizemlju će biti proširena izložbena dvorana koja će se mijenjati na godišnjoj razini. Vjerujem da će obnova biti gotova kroz nešto više od godine dana, računam negdje sredinom 2027. godine da će biti gotova.

Imate li najdražu stvar koju volite vidjeti u muzeju, koja vas uvijek nekako razveseli ili koja vam je posebna?

– Silno volim moju tekstilnu zbirku. To su predmeti za proizvodnju platna od kuhinjskih krpa, ručnika, stolnjaka, jastučnica pa do narodnih nošnji. To je sve staro preko sto godina, odnosno, onoliko koliko se etnografija čuva.

Možete li nam reći kako se održavaju narodne nošnje?

– Kada su u izložbi narodne nošnje, uzmete praško pa malo prođete po njima. To moramo paziti jer se ne smije puno dirati. Ono što je najveći problem je što ih zapravo ne bi smjeli prati zato što nošnje mogu pustiti boju. Zato se mi javimo gospodinu Tomislavu Miličeviću iz folklornog ansambla „Turopolje“ i kažemo: „Tomica pliz pomozi“. Imamo sreće da imamo njega u Velikoj Gorici koji je vrhunski stručnjak. On možda nije formalno obrazovan kao etnolog, ali mislim da je jedan od najvećih etnologa koji Hrvatska ima po pitanju tekstila.

Koliko je muzej Turopolja bitan za identitet našeg Turopolja, Velike Gorice i na kraju krajeva Zagrebačke županije i grada Zagreba?

– Mislim da je jako bitan. Nekako, ta naša povijesti, kultura i kulturna baština nose naš identitet i zapravo civilizacijsku razinu razvoja koju imamo. Mi u njemu zapravo čuvamo tu našu stvarno vrijednu, važnu, super bogatu prošlost. Općenito, Hrvatska ima jako izražen kulturni identitet, ali toliko silno različit na tako malom geografskom području da je to nevjerojatno. To nosi cijelu životnu priču naroda. Kao što smo spomenuli, svijet je sve manji, sve nam je dostupno i nikada nije bilo bitnije čuvati osobni identitet.

Što zapravo znači Plemenita općina, Plemenitaška obitelj?

– Danas, ako ćemo gledati u nekom formalnom smislu, plemstvo nema neku vrijednost jer nema razlike. Nekada je to imalo jako velike značaje u smislu poreznih olakšica. Da se ne bi krivo shvatilo, oni su se borili u razno raznim ratovima gdje su zadužili kraljeve i na temelju toga su dobili svoje povelje i povlastice. Ono što je u cijeloj toj priči fantastično jest da su oni te povlastice jako dobro iskoristili podignuvši cijeli kraj na jednu višu razinu. Izgradili su zgradu muzeja Turopolja, Stari grad Lukavec, izgradili su cijeli centar Velike Gorice i sve one niske kuće oko današnje Općine i muzeja Turopolja. To je sve njihova zasluga i samim time, ostavili su neizbrisiv trag bez kojeg Velika ne bi bila ono što je danas.

Možemo li reći da je cijeli grad Velika Gorica muzej Turopolja?

– Grad Velika Gorica priča svoju priču. Cijeli naš kraj, ima toliko toga za pokazati, za vidjeti. Sve naše tradicijske drvene gradnje, kurije koje još danas postoje, zatim drvene kapelice.. cijela regija je vrlo, vrlo bogata takvim primjercima.

Što biste još, osim Muzeja Turopolja, preporučili građanima za posjetiti?

– Imamo Perunfest, manifestaciju koja se bavi slavenskom mitologijom, narodnim pričama i predajama. Zatim, KUD Novo Čiče jako radi na promociji etnologije i napravili su prostor za dječje izlete kojim potiču kulturu i pomažu turističkom sektoru da nije samo riječ o zaradi novca već o podizanju kulturne svijesti među najmlađima.

Imate li nešto za kraj dodati?

– Iskoristit ću ovu priliku pa spomenuti ljude s kojima radim. Oni su mi najdraži dio našeg Muzeja. Mi smo zaista jedan kolektiv koji je obiteljski organiziran. Svi smo se upoznali u Muzeju i nismo se međusobno odabrali, ali smo jako tolerantni jedni prema drugima. Svi volimo svoj posao, a najviše volimo surađivati sa svima u Gorici, od škola do turističke zajednice.

Priča Margarete Biškupić Čurla pokazuje kako se profesionalni put može oblikovati iz ranih interesa i ustrajnosti, ali i koliko je važno ostati vjeran vlastitoj struci unatoč različitim skretanjima na tom putu. Od folklora i studija etnologije do vođenja Muzeja Turopolja, njezin rad svjedoči o kontinuitetu interesa za baštinu i kulturu te o odgovornosti koju nosi čuvanje identiteta lokalne zajednice.

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Otvorena skupna izložba ”Novi motivi” članova Udruge ULIKUMVG

Objavljeno

prije 6 dana

16. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Skupna izložba ”Novi motivi” članova Udruge ULIKUMVG-a otvorena je jučer (petak, 15.05.2026., 18 sati) u Galeriji Trumbetaš Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica.