Poveži se s nama

Kolumna

KIARA GORKY Boje nemira

Objavljeno

Već danima „huškam“ samu sebe ne bih li u mirnim noćnim, a posljednjih dana i oblacima potpomognutim tmurnim trenucima inspiracije pronašla temu za prvu kolumnu. U gradu koji čak ni svojih tablica nema, a hvali se veličinom, nije teško pronaći teme koje će još danima razvlačiti i žvakati mnogi, a i onda kad ih jedni ispljunu, naći će se dovoljno njih da se ciklus ne prekida. I tako unedogled!

 

Već dugo razmišljam ima li razlike između hrane za pse i mačke ili hrane za svekoliko pučanstvo koje krvavih očiju sjedi po lokalnim, smrdljivim i zadimljenim birtijama, vodeći politiku. Možda da, a možda i ne!? Ili ipak da? I dok ova prva usporedba organskog porijekla, a meni neugodnog mirisa ipak ima svoj vijek i rok trajanja, ovo drugo je vječno. Moja Velika Gorica, koju sam oduvijek voljela naglasiti sa velikim početnim slovom, nije iznimka, upravo suprotno, ponekad stječem dojam da smo u svemu korak ispred.

 

Ne znam još uvijek jel’ se netko sjetio onako s guštom obilježiti tih dvadeset godina lutanja i političkih nadmudrivanja, ali ako je, uvjerena sam da se dobro napio – od muke. Kad malo bolje promislim skoro pa ništa se promijenilo nije osim što se velikogorički kultni riblji restoran povećao barem tri puta! Prodan je „Park“, nestao je Velkom, propao je velikogorički Importane iliti Tržni centar, ceste su postale uže, nestala je „Goričanka“, ugasili su se mali obrti, stara ribarnica na autobusnom se spustila tek kat niže pod zemlju, a gotovo svaka kuća u Zagrebačkoj postala je birtija ili Osiguranje.

 

Istina, da ipak ne bi sve bilo sivo, dobili smo kilometre cesta uz i oko grada, najavili smo zapošljavanja i tisuće i tisuće kvadratnih metara poslovnih zona uz prometnice koje bi trebale biti žile kucavice, ali, ja danas i dalje gledam okolna polja drača i smeća na kojima raste ambrozija. Možda je baš u toj biljki kvaka. Dvadeset nam godina ispire oči i dišne kanale, pa nam se sve zamutilo. Još uvijek ne znam u čemu je bit? U politici, političarima, populizmu, prepisivanju svake četvrte godine uz papagajski rječnik obećanjima, i opet u krug.

 

Nisam ja došla u Veliku Goricu pametovati, samo se pitam gdje je kraj ljudskim glupostima koje još uvijek u našoj lijepoj i obećanoj zemlji ispadnu „dobre fore“. Neki dan sam pokušala izvući maksimum svoje dnevne inspiracije u šetnji gradskim parkovima, smišljajući čime bih mogla razveseliti sebe i svoju mamu u prvoj gradskoj kolumni. Oduvijek sam se kao klinka pitala zašto je gužva na cesti najveća ujutro iz Gorice prema Zagrebu i obratno popodne? Nikad nisam uspjela saznati koji je stvaran odnos zaposlenih u proizvodnji u odnosu na one u „kancelarijama“? Odgovor na to pitanje olakšao bi mi i temu o tome drži li naš gradski proračun vodu, uzevši u obzir broj zaposlenih na teret tog istog proračuna i realni proizvodni sektor koji bi trebao postati financijska vertikala stabilnosti gradskog proračuna.

 

Nije dobro širiti depresiju. Ima i vedrih tema. Priča se, dobit ćemo bazen. Super, baš neki dan sam iskopala moj najdraži badić i skužila da više ne stanem u njega i da su mi sise u posljednjih deset godina toliko narasle. Kad je šok popustio, shvatila sam da ga se u tih deset godina nisam ni sjetila koristiti, a kamo li se okupati negdje u nekakvom bazenu. Jedva čekam. Nešto se šuška po birtijama da će ove godine samo projektirati, a da će ga otvarati iduće godine. Datum otvaranja će ionako odrediti Državno izborno povjerenstvo kad propiše datum redovnih lokalnih izbora 2017. i to je jedino u što sam danas potpuno sigurna.

 

Moja mama još uvijek žali za slobodom. Ma neeeee, niste u pravu, mislim na SLOBODU, onu veliku robnu kuću, koja je okomito palila crvena natpisna slova jedno po jedno, a na kojoj danas piše Konzum. U toj SLOBODI je moj tata kupio prvi televizor u boji na kredit. Uh, koja su to vremena bila. Stari bijeli fićo bio je premalen za tu ogromnu kutijetinu, a na krovu je vozio nekakvu roštiljastu ogradicu koju su zvali paket-treger. I stala je kartonska kutija, taman površine krova fiće u tu ogradicu, trebalo je malo povezati sve skupa nekakvim rastezljivim crijevima, ali telka je ubrzo stigla doma. Sjećam se tek, da se na starom Radniku igrala neka važna tekma i da je sve u tom kvartu tog dana odisalo posebnim kolorom. Baš kao što je i ta telka i moj prvi pogled u punoću boja u digitalnom prikazu na ekranu, tada i nesvjesno počeo mijenjati i moj život, a da tog nisam uopće bila svjesna.

 

 

Nastavi čitati
Reklama

Kolumna

Jeste li čuli za Zeleni kadar? Fenomen objašnjava Zrinko Novosel iz Hrvatskog instituta za povijest Zagreb

Nastupit će i Siniša Belošević s pjesmom Nevenke Lang, 6. pjesmom iz ciklusa “Stihovi i note Turopolja”

Objavljeno

on

“Fenomen Zelenog kadra i sjećanje na Prvi svjetski rat u Hrvatskoj” tema je 248. Matičinog četvrtka. U Muzeju Turopolja u četvrtak od 19 sati gostuje Zrinko Novosel iz Hrvatskog instituta za povijest Zagreb. Na predavanju koje organizira Ogranak Marice hrvatske u Velikoj Gorici, Novosel će govoriti o pojavi raširenog dezerterstva među vojnicima prvenstveno slavenskih naroda, nakon vojno-političkog sloma Austro-Ugarske Monarhije u posljednjim mjesecima 1918. godine, a čije se nezadovoljstvo po njihovom povratku s ratišta prelilo na šire slojeve stanovništva i rezultiralo općim buntom prema svim oblicima državne vlasti. Izboj nasilja u kontinentalnim predjelima Hrvatske bio je rezultat anarhije u kojoj su sudjelovale različite skupine ljudi pod zajedničkim nazivnikom Zelenog kadra.

– Iako je dosadašnja historiografija ponudila višestruke interpretacije ovog fenomena, konkretiziranje uloge aktera u Zelenom kadru, prvenstveno dezertera, seljaka i povratnika iz ruskog zarobljeništva, kao i njihovih motiva za radikalne oblike nasilja još uvijek nije dovoljno istraženo. Ovim izlaganjem ponudit će se istraživački model koji podrazumijeva komparativan pristup memoarsko-književnoj građi, čiji su autori bili svjedocima događaja s kraja Prvog svjetskog rata – najavili su organizatori predavanja.

 

Nastavi čitati

Kolumna

KOLUMNA ‘Suci su nas očigledno oštetili, ali očekivao sam da će i više…’

Hrvoje Pekera, legendarni igrač i dugogodišnji trener HRK Gorice, danas tajnik kluba, za City portal piše o Svjetskom prvenstvu u rukometu. Nakon Njemačke ne spada u one koji dramatiziraju…

Objavljeno

on

Svi skupa smo razočarani raspletom utakmice protiv Njemačke, u prvi plan nakon svega došlo je suđenje, ali osobno sam očekivao i puno izražajnije domaćinsko suđenje. Ispalo je da to baš i nije bilo tako, da je presudilo nekoliko odluka na našu štetu, ali svaka od njih je bila vrlo očigledna. Jedna takva je bila i situacija iz našeg zadnjeg napada, koja je presudila pitanje pobjednika. Realno bi bilo da je završilo neriješeno, zaslužili smo to svime što smo pokazali…

Odigrali smo dobru utakmicu, pogođeno je s Vrankovićem, unio je svježinu, puno je pokretljiviji od Stepančića, pogođeno je i sa Šipićem, za kojeg i dalje mislim da je napadački naš najbolji pivot, Štrlek je odigrao vrhunsku utakmicu, ali u ovim okolnostima, realno, igrali smo na granici svojih mogućnosti. U ovom sastavu, sa svim ovim ozljedama, teško možemo puno bolje od ovoga. Sa zdravim Markom Mamićem i sa spremnijim Sliškovićem, kojeg se možda trebalo i više koristiti, izgledalo bi to drukčije. Šego nas je opet pogurao, imali smo priliku i velika je šteta što nismo uspjeli.

Hrvoje Pekera već je više od dva desetljeća igrač, trener i tajnik u HRK Gorici

Činjenica je da je Hrvatska u Münchenu, u prvom krugu, izgledala bitno drukčije. Ima to veze s Brazilom, tom čudnom utakmicom, ali i s ozljedom Cindrića. Sve nas je manje, nemamo širinu, sve ovisi o Karačiću i Duvnjaku, a nama je Karačić inače treći srednji vanjski. Silom prilika, pretvorio se u igrača koji igra svih 60 minuta.

Taj Brazil ispada ključan trenutak, nakon kojeg smo pali, ali treba reći i da to nije bezvezna momčad. Dobri su, a ogotovo su se dobro pripremili za nas. Izašli su duboko na Cindrića i Duvnjaka, pustili su desnog vanjskog da igra s loptom, a ostali vanjski nisu se dovoljno kretali bez lopte. Na to se nadovezala i ta igra sedam na šest, koja u toj utakmici nije funkcionirala. Gubili smo, igrali smo jako oprezno, čak i u grču, a tu smo se pogubili. I dalje mislim da je sedam na šest dobra varijanta, ostajem kod toga, ali treba je umjereno koristiti. Kad se vidi da ne ide, od toga treba odustati. Zbog svega toga nam je falilo slobode, kuraža… Kako sad izgleda, ta utakmica bila je prva na turniru u kojoj smo stvarno imali što za izgubiti. Ispalo je da smo izgubili Cindrića, bodove, samopouzdanje…

Puno se komentiraju i potezi izbornika, a ja bih to sažeo ovako – Lino jako voli odgovornu igru, ne dopušta iskakanja iz toga, ali to nam je u nekim trenucima i problem, budući da su igrači previše u okvirima, pod pritiskom, pa dođe i do grča ako ne krene dobro… Tu se vidjela i psihološka priprema, koja je vjerojatno trebala biti bolja, drukčija, jer kao da je igračima bilo previše tereta na leđima. Da je Červar uspio malo rasteretiti igrače, vjerujem da bi sve to drukčije izgledalo. Ali, opet, to je gotovo nemoguće, ipak nismo mi Šveđani ili Norvežani, mi smo Hrvati, temperamentni i emotivni, teško je to postići.

Ne gledam na ovakav rasplet borbe za polufinale dramatično, pogotovo zato što su ova reprezentacija i stožer na ovom SP-u pokazali stvarno puno. Da, Brazil je kiks, ali s Njemačkom smo igrali u jedan gol, i to bez Cindrića, praktički sa sedam igrača iz utakmice u utakmicu. Pokazali smo da možemo igrati sa svima, da imamo par novih igrača, dobre golmane, još kad se vrati Mamić, kojeg jako cijenim… Takav igrač nam je falio, šuter na lijevom vanjskom koji bi malo rasteretio ostale vanjske.

Sad nas očekuje ta utakmica s Francuzima, u kojoj ćemo, vjerujem, mi igrati svoju igru. Međutim, svi znamo tko su i što su Francuzi. Strašna su momčad, iznimno jaki i fizički i individualno, u igri jedan na jedan, i bojim se da bi se moglo dogoditi da nas dobiju upravo na snagu. Bit će nam biti jako, jako teško, ali ako ih uspijemo malo uspavati, uz dobru obranu, možda i možemo nešto napraviti.

Kako god završilo, ne vjerujem da će se dogoditi da ostanemo bez Olimpijskih igara, budući da će Brazil biti prvak Južne Amerike, tu ide i prvak Europe, što znači da će vjerojatno i deveti s ovog turnira biti u kvalifikacijama za Tokio. Vjerujem da ćemo uspjeti izboriti OI, da imamo reprezentaciju koja puno vrijedi, i da nam je budućnost svijetla.

Nastavi čitati

Kolumna

KOLUMNA ‘Mogu naši rukometaši i bolje, Cindrić, Štrlek i Šipić su prilika’

Hrvoje Pekera, legendarni igrač i dugogodišnji trener HRK Gorice, danas tajnik kluba, za Cityportal piše o Svjetskom prvenstvu u rukometu. Apetiti rastu, ali najteži protivnici tek dolaze…

Objavljeno

on

Nakon svega što smo vidjeli u prvom krugu SP-a, najveći dobitak je spoznaja da se ova hrvatska reprezentacija može adaptirati na svaki način igre i na bilo kojeg protivnika. Island i Japan zahtjevali su brzu igru s puno golova, Makedoniju smo pobijedili kroz taktičku bitku, a protiv Španjolske nas je do bodova dovela jaka obrana, puno “hrvanja” i igra “na mišiće”.

Teško je u svemu ovome izdvajati pojedince, jer u svakoj je utakmici netko povukao i priključio se bravuroznom Šegi – Stepančić i Cindrić protiv Islanda, Duvnjak i Karačić protiv Makedonije, Horvat i Štrlek protiv Japana, Stevanović protiv Bahreina, Musa i Horvat protiv Španjolske… Posebno je impresivna bila ta utakmica protiv Španjolske, u kojoj smo primili samo 19 golova. Obrana je spriječila dodavanja na Aguinagaldea, jednog od najboljih pivota svijeta, a i kad je poneka lopta prošla, tu je bio Šego. Prelazak iz obrane 6-0, koja je jako dobro funkcionirala, u 5-1 pokazao se kao izvrstan taktički potez. Tu su nam Španjolci “poklonili” tri lopte i naši rukometaši su napravili pet golova razlike.

Hrvoje Pekera već je više od dva i pol desetljeća igrač, trener i tajnik u HRK Gorici

Za sve ono što nas očekuje, međutim, morat ćemo biti još bolji. Prostora za napredak ima, prije svega u još većem doprinosu Cindrića, Štrleka i Šipića, koji još nisu pokazali sve što mogu. Puno se postavlja pitanje lijevog vanjskog, budući da stalno igramo s dva “srednjaka”, ali ako će se i uključiti netko od lijevih vanjskih, Bičanić ili Slišković, to neće biti u prevelikoj minutaži. Naime, Lino voli tehničku i jako odgovornu igru, zato će za šutere biti prostora isključivo u situacijama kad će se tražiti upravo to, šut izvana.

U nedjelju od 18 sati na redu je utakmica protiv Brazila, posebno opasna iz razloga što su “bodovi već upisani”. Svakako to treba dobiti, po mogućnosti bez stresa, iako ćemo se ovdje sjetiti našeg posljednjeg okršaja s Brazilcima, koji smo dobili jedan razlike. Dakle, oprez!

Protiv Nijemaca (ponedjeljak, 20.30 sati) i Francuza (srijeda, 18 sati) očekuju nas utakmice s puno duela, “fajta”, pravi psihološki rat. Nešto slično kao protiv Španjolske. Lako neće biti, to je potpuno jasno, no ova hrvatska reprezentacija prikaznim igrama i rezultatima ušla je među najbolje na svijetu i, ako zadrži ovu razinu igre, ima velike izglede boriti se za završnicu.

Naravno, prvo treba osigurati osnovni cilj – kvalificirati se na Olimpiske igre i time zadržati kontinuitet nastupa hrvatskih rukometaša na velikim natjecanjima. Vjerujem da ćemo u tome i uspjeti, jer naša repka igra emotivno i nikog ne ostavlja ravnodušnim. Uostalom, zato ih i volimo!

Turnir je općenito odličan, svjetska rukometna federacija (IHF) još je jednom dokazala da je svjetsko prvenstvo u rukometu mega događaj i event za koji se traži karta više. Rukomet je, možemo to vidjeti ovih dana, sport koji se gleda s užitkom.

Nastavi čitati

Reporter 396 - 27.08.2020.

Facebook

Izdvojeno