Poveži se s nama

Kultura

Gorica i kazalište vole se javno: Od Jurja Kokota do Scene Gorica…

Svake se godine, od 1961. do danas, obilježava Međunarodni dan kazališta, u čast umjetnosti koja u našem kraju “živi” odavno, ali formalni okvir dobila je pokretanjem Narodnog sveučilišta “Juraj Kokot” 1960. godine

Objavljeno

Kad je 1960. godine u Velikoj Gorici, koja je u to vrijeme brojila otprilike tri puta manje stanovnika nego danas, otvoreno Narodno sveučilište “Juraj Kokot”, mnogi su Velikogoričani prvi put u životu pogledali film u kinu, posudili knjigu, bili na izložbi… I pogledali kazališnu predstavu! Dolazilo je, naravno, kazalište i prije toga u turopoljski kraj, izvodile su se predstave, gostovali glumci… Govore o tome i podaci iz, recimo, povijesti buševečke Seljačke sloge, koja je još 27. prosinca 1923. izvela prve predstave, odnosno kraće igrokaze “Car i svinjar” te “Seljak i gospodin”. Međutim, tek je te 1960. godine kazalište u ovom kraju zaživjelo ozbiljniji i organiziranije.

Godinu potom, u ožujku 1961., prvi je put u svijetu obilježen Međunarodni dan kazališta, koji je već 1962. dobio i dodatak koji se pretvorio u tradiciju – svake se godine toga dana izvode predstave, ali i čitaju govori o kazalištu, kroz koje se pokušava utjecati na društvo, skrenuti pozornost na važnost kazališne umjetnosti, progovoriti o problemima koji prate ovu vrstu umjetnosti. Desetljećima poslije taj se dan i dalje obilježava na isti način, a Velika Gorica pretvorila se u ozbiljan kazališni grad.

Da bi se dobila potvrda za takvu tvrdnju, dovoljno je pokušati nabaviti ulaznicu za bilo koju predstavu koja se izvodi u našem gradu. Pokušate li to učiniti na dan izvedbe, šanse da uspijete ravne su onima koje glineni golubovi imaju ispred streljačkog voda. Nikakve. Goričani vole kazalište, spremno će napuniti dvoranu POU-a na praktički svakoj predstavi, a unazad 11 godina imamo i svoju, vlastitu produkciju.

Scena Gorica pokrenuta je 2008. godine, kad su krenule i prve profesionalne kazališne produkcije, prepoznate i od publike, i od struke. Pet godina poslije krenuo je proces produkcijsko-poslovnog restrukturiranja, na mjesto umjetničke voditeljice došla je akademska glumica Ines Bojanić, a ona je i predložila potpuno novu viziju kazališta, usmjerenu prema građenju i odgoju nove publike, ali i razvoju pravog, vrhunskog kazališta.

– Scena “Gorica” posluje po specifičnom poslovnom modelu koji bi, zbog uspješnosti rada, svakako mogao poslužiti kao primjer dobre prakse u Republici Hrvatskoj i šire. Pri odabiru produkcijskih strategija kojima se Scena „Gorica“ vodi, u fokusu su odgoj nove publike i postizanje izvrsnosti kroz posebne programe koji otvaraju vrata kazališta, posebice djeci i mladim umjetnicima – istaknut će se iz našeg kazališta danas, kad Scena Gorica djeluje kao sastavni programski dio goričkog POU-a.

Uz promicanje umjetnosti, goričko kazalište pokušava imati i edukativnu notu, pa je s predstavom “Mali Hlapić i strašni Bub” gostovala (točnije, gostuje i dalje) u brojnim vrtićima po cijeloj Hrvatskoj.

– Također, važno je napomenuti kako su namjeru Scene “Gorica” u ovom kontekstu prepoznale i druge institucije, a posebno se tu ističu Ministarstvo zdravlja te Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, koja su snažno podržala navedeni projekt. Hvalevrijedna je i suradnja s Hrvatskom komorom dentalne medicine, s kojom svake godine u rujnu, u sklopu Mjeseca oralnog zdravlja, Scena Gorica prikazuje predstavu u područjima od posebne državne skrbi te u područjima Hrvatske gdje je po statistici alarmantno stanje s obzirom na dentalnu higijenu u djece – ističu iz Scene Gorica.

Uz sve to, vrijedna ekipa na čelu s umjetničkom voditeljicom Mijom Krajcar pokušava otvoriti i prostor za mlade glumce, željne dokazivanja i afirmacije.

– Jedna od programskih smjernica je upravo razvoj projekata u koje je moguće uključiti, kako studente umjetničkih akademija, tako i apsolvente i netom diplomirane glumce, redatelje i dramaturge. Jedna je to od važnijih smjernica ovoga kazališta, koja će se i u budućem radu slijediti.

Svake godine Scena Gorica producira tri do četiri premijerna naslova, a uz vlastitu produkciju, domaćin je i gostovanja drugih kazališnih kuća iz cijele Hrvatske, što daje sasvim dovoljno kazališnog sadržaja u gradu koji je očito naklonjen “daskama koje život znače”. Da ne bi baš samo bomboni ispadali iz usta kad je riječ o goričkom kazalištu, treba reći i da uvijek može biti i bolje, da uvijek treba gledati prema naprijed, no temelj svega je zaključak da je ponuda sve veća, da je potreba da se odlazi u zagrebačka kazališta sve manja…

Bit će i večeras od 20 sati zanimljivo vidjeti izvedbu predstave “I živjele su sretno…?”, još jednu iz produkcije Scene Gorica, na koju je ulaz besplatan. U predstavi igraju Katarina Baban, Jelena Hadži-Manev, Mia Krajcar i Selma Mehić, a režiju potpisuje Frana Marija Vranković.

“Kako funkcionira suvremeni brak, ima li smisla i što ga sve razara pokazuje predstava “I živjele su sretno…?“ u kojoj se, na Trnoružičinoj djevojačkoj zabavi uz slavljenicu nalaze Snjeguljica, Pepeljuga i Bezimena djevojka s plaže kojom se zabunom oženio Sirenin princ. Oslanjajući se na izvorne verzije bajki o Snjeguljici, Trnoružici, Pepeljugi i Maloj Sireni te ostalih bajki braće Grimm i Charlesa Perraulta, predstava kreira bajkoviti svijet u suvremenom okruženju u kojem ništa nije onako kako se čini  na prvi pogled…”, opis je ove predstave.

Nakon svega, ostaje jedino objasniti kako doći do ulaznice…

“Ulaznice se mogu podići na dan predstave, u srijedu od 18 do 20 sati, na blagajni Učilišta. Zbog uzvanika iz svijeta kazališta, za građane je osigurano 150-200 mjesta, uz besplatan ulaz”, objavili su iz Scene Gorica.

Sretan Vam Međunarodni dan kazališta…

CityLIGHTS

Ugodni razgovori sa Stjepanom pl. Brigljevićem

Prošetali smo se sa zapovjednikom voda turopoljskog banderija, povijesne vojne postrojbe našega kraja, danas najpoznatije po rubcu koji nosi oko vrata – podgutnici koju je i Luj XIV. primjetio u 16. stoljeću u Parizu. Stjepan pl. Brigljević član je ove postrojbe oko 23 godine. Otkrio nam je ponešto o povijesti turopoljskih banderijalaca, svojoj odori, a malo smo se našalili i na račun Zagoraca

Objavljeno

on

Iz obveze Plemenite opčine turopoljske da se plemići odazovu kraljevom pozivu u vojnu službu stvoren je Turopoljski banderij, počasni zbor turopoljskih plemenitaša, koji je ratovao kao samostalna postrojba pod svojom zastavom, a pod zapovjedništvom hrvatskog bana. Danas je Turopoljski banderij svečana povijesna postrojba hrvatske vojske koja sudjeluje na važnim gradskim, županijskim i državnim manifestacijama i događanjima.

Imali smo čast razgovarati sa zapovjednikom turopoljskog voda banderija, Stjepanom pl. Brigljevićem, koji nam je otkrio ponešto o povijesti turopoljskih banderijalaca, svojoj odori, ali i zanimljivost o mašni koja nalikuje na kravatu, a koju je nosio na sebi.

Foto:Tomislava Bradić/Cityportal

– Turopoljski banderij je od Bele IV. do 1224. godine ustoličen za obranu Gradeca, i to su bili njegovi prvi čuvari. To je jedina povijesna postrojba koja se borila za sve vlastodršce. Bili smo pravi ratnici, borili smo se za Austro-Ugarsku, Francusku, u Tridesetogodišnjem ratu, u Češkoj, Moravskoj, Slovačkoj, u Szegedvaru itd.

Pl. Brigljević kaže kako Turopoljci prepoznaju odoru koju nosi, a svim ostalima je nepoznata, ali zanimljiva.

– Ovo što nosim je odora za ratnika konjanika, zato se menten (gornji dio odore) nosi  preko  lijevog ramena da bi se desnom rukom moglo baratati sabljom, a u zimskim danima preoblačila se i na desno zbog hladnoće, naravno.  Mašna koju nosim zove se turopoljska podgutnica. Nju su na vrat mladića, odnosno pod gut vezale djevojke i žene dok je bio na konju pri odlasku u bitku. Crveni rubac  bio je znak ljubavi i sjećanja na njih i dom. Turopoljski konjanik se sam morao opskrbljivati, spremiti si zalihe hrane, ratnici su sami šivali odoru, takav je bio zakon. Turopoljsku podgutnicu je vojska donijela u Tridesetogodišnjem ratu do Pariza, gdje je tadašnjeg zapovjednika Pogledića iz Kurilovca primjetio i Luj XIV, a vezanje ovog rubca nazvao ‘a la Croat’. Vjeruje se da je to preteča današnje kravate.

Zapovjednik voda, plemeniti Brigljević, našalio se i kako ih od 1573. godine Matija Gubec nije naročito volio jer su ih u Zagori i kod Kerestinca porazili.

– Zato se može reći da su današnji Zagorci 50 posto Turopoljci, jer kad smo riješili muže, Turopoljci su ostali održavati mir i poženili Zagorke. To je malo onak’ šala – smije se plemeniti Brigljević.

Nastavi čitati

CityLIGHTS

Priča o podgutnici, medenjacima, sladoledu i narodnom veselju

Za cijeli naš kraj 15. kolovoza je značajan dan, svi dolazimo na dan ‘Velike Meše’ zahvaliti Gospi za proteklu godinu, nadajući se da druga bude još bolja, a dobro raspoloženje s proštenja u Vukovini nosimo i kući, ističe Draženka Saraga

Objavljeno

on

Svake je godine proštenje za Veliku Gospu u Vukovini posebno na svoj način. Jučer smo u fotografijama dočarali popodnevni ugođaj istog, no iza slika koje ste imali prilike vidjeti kriju se zanimljive priče o našem dragom Turopolju i običajima.

Foto:Tomislava Bradić/Cityportal

Tako nam je gospođa Marica Matijan iz Pešćenice u susjednoj županiji, a koja svake godine dolazi na vukovinsko proštenje, otkrila kako je to u njezinoj mladosti bio uvelike iščekivan događaj u godini.

– Bilo je to krajem 60-ih godina prošlog stoljeća, kada su ljudi čak u Cerju Letovaničkom prodavali mlade teliće kako bi si žene i djevojke u obitelji priuštile finu odjevnu koombinaciju, spremljenu posebno za ovu prigodu – ističe gospođa Marica.

Iako su se običaji u današnje vrijeme uvelike promijenili, veselje i ushit nisu minuli po svemu što smo zatekli.

Gospođa Draženka iz medičarskog obrta Saraga osnovanog daleke 1948. godine pripadnica je treće generacije medičara i otada su u njihovoj obitelji uvijek rado sudjelovali na ovom proštenju.

Foto: Tomislava Bradić/Cityportal

– Za cijeli kraj je ovaj dan značajan, svi dolazimo zahvaliti Gospi za proteklu godinu, nadajući se da druga bude još bolja. Imamo posebnu recepturu za gverc i medenjake, koju ne možemo otkriti, osim što moram istaknuti da je sve biološko, bez konzervansa! Najviše nam ljudi dolaze nakon ‘Velike Meše’, i uvijek se rado vraćaju jer je to dio tradicije – ističe Draženka Saraga.

U šetnji oko Crkve Pohoda Blažene Djevice Marije naišli smo na zanimljivo obučenog gospodina, zapovjednika turopoljskog voda Banderija, Stjepana pl. Brigljevića, koji nam je otkrio ponešto o povijesti turopoljskih banderijalaca, svojoj odori, ali i zanimljivost o mašni koja nalikuje na kravatu, a koju je nosio na sebi.

Foto:Tomislava Bradić/Cityportal

– Član sam turopoljskog banderija oko 23 godine i otada dolazim ovdje uveličati misno slavlje, ali i veselje na proštenju nakon istog. Ovo što nosim je odora koja se nosila i u boj, po Austro-Ugarskoj, Francuskoj, u tridesetogodišnjem ratu itd… Menten (gornji dio odore) se nosi preko lijevog ramena da bi se desnom rukom moglo baratati sabljom. Ova mašna koju nosim zove se turopoljska podgutnica. Nju su na vrat mladića, odnosno pod gut vezale djevojke i žene pri odlasku u bitku. Crveni rubac  bio je znak ljubavi i sjećanja na njih i dom, a smatra se jednom od preteča današnje kravate – otkrio nam je zapovjednik voda turopoljskog banderija, Stjepan pl. Brigljević.

Priznati gorički slastičar Memetali Zenuni otkrio nam je kako se u njegovoj obitelji već 73 godine bave slasticama, a on osobno 50 godina dolazi na Veliku Gospu u Vukovinu.

Foto:Tomislava Bradić/Cityportal

– Kada nešto radiš s ljubavlju, i kada ljubav prema tome gajiš sa cijelom obitelji, nastaju rapsodije okusa koje tu priču glasno pričaju. Ove godine smo na proštenje odlučili posjetiteljima ponuditi i neke nove okuse  sladoleda, kreirane u Italiji u suradnji sa njihovim kulinarskim stručnjacima. Naši gosti prepoznaju kvalitetu, zato smo svake godine tu – ističe gospodin Memy.

U šetnji vukovinskim nogostupom, doznali smo i kako se peče po par tisuća porcija raznolikih turopoljsko-sajamskih delicija, uvjerili se kako nije važno doba dana za dobro raspoloženje i plesnjak, te da i današnja djeca s veseljem idu 15. kolovoza u Vukovinu, možda ne s onim istim entuzijazmom kakvog nam je gospođa Marica opisala s početka ove priče, ali u jednom ‘novom ruhu’, koje će, vjerujemo, još mnogo godina u budućnosti prizivati Turopoljce, ali i ostale posjetitelje ovdje na Veliku Gospu!

 

Nastavi čitati

Kultura

Blagdan je Velike Gospe ,znate li što se obilježava tada?

Blagdan se slavi u velikom broju država, ponajviše u Europi i Južnoj Americi.

Objavljeno

on

Velika Gospa dan je svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Slavi se 15. kolovoza svake godine. Taj je dan i državni blagdan u Republici Hrvatskoj. Na svetkovinu mnoštvo vjernika hodočasti u mnogobrojna Marijina svetišta.

Prema katoličkoj teologiji, Marija je uznesena na nebo dušom i tijelom. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo proglasio je papa Pio XII. 1. studenog 1950.

Tome prethodi duga tradicija stara gotovo kao i samo kršćanstvo. O Marijinom uznesenju pisali su, među ostalima, kršćanski autori sveti Bernard, sveti Antun Padovanski i drugi.

Blagdan se slavi u velikom broju država, ponajviše u Europi i Južnoj Americi. Održavaju se procesije i festivali. Anglikanci i luterani slave blagdan, ali bez službenog spominjanja riječi “uznesenje”.

Nastavi čitati

Reporter 384 - 25.07.2019.

Facebook

Izdvojeno