Poveži se s nama

CityLIGHTS

Prehodali Hrvatsku: ‘Bili smo kao nomadi, zaboravili smo da negdje živimo’

Na put krenuli kako bi promicali zdrav život i podizali svijest o problemu napuštenih pasa

Objavljeno

Jedno od mnogih zajedničkih druženja dva prijatelja iz Velike Gorice rezultiralo je jednom, za mnoge suludom idejom. Ali ne i njima. Odlučili su ostaviti svakodnevicu iza sebe, izaći iz svoje komfor zone i krenuti u, vrijeme je pokazalo, avanturu života. Prošli su dečki u četiri mjeseca cijelu Hrvatsku, i to – pješice! Gdje su bili i što su radili otkrio nam je Domagoj Sučić, jedan od dvojice “hodača”. Drugi je Tomislav Orlić, ali nisu oni bili sami, s njima su na put krenuli i njihovi psi Barca i Maminjo. Nakon par mjeseci društvo se povećalo, pa je tu i Floki. Ali krenimo redom.

Projekt nazvan “HoDajmo 2108.” Krenuo  je prvog dana mjeseca lipnja iz Vukovara.  Sa sjajem u očima Domagoj se prisjeća tog dana.

– Euforija!  Malo smo se prenatrpali, ruksaci su težili gotovo 35 kilograma. Morali smo to smanjiti. Ali krenuli smo u jednu sjajnu priču!

A priča je imala i svoje ciljeve, prije svega promicati rekreaciju, nordijsko hodanje i zdrav život. Ono što je možda bilo i najvažnije u svemu je podizanje svijesti o nenapuštanju pasa, pogotovo u tom ljetnom periodu kada je nekako postalo važnije otići na odmor od toga kako zbrinuti ljubimca.

Odabrali su ljetni period, nije im bilo lako već u samom startu, jer  Slavonija je to, ravnica, pržilo je sa svih strana, no gostoljubivi slavonski ljudi olakšavali su im na svakom koraku. Prije svega, tko je ikad tamo bio zna da se iz ovog dijela Hrvatske gladan ne odlazi. Nerijetko osim što su ih ugostili u svojim domovima, još su im davali slanine, neka se nađe po putu, a ta namirnica im je davala puno energije. Trudili su se ustajati što ranije kako bi što više prošli dok nije zagrijalo, a onda bi malo odmarali, pa ponovno na put u poslijepodnevnim satima, kasnije je bio zadatak naći smještaj ili lokaciju gdje će razvući šatore. Svi su pozitivno reagirali na projekt, vrata su se sama otvarala, po putu su imali i društvo, što je zapravo i bila prvotna ideja. Petra ih je pratila od Vukovara do Vinkovaca, pa je tu bila i Tomislavova djevojka  Boba, zatim  Igor koji je s njima prehodao cijelu Istru. Ta podrška značila im je puno, a uz sve bilo je i zabavnije.

Foto: privatni album

Obišli desetak azila i skloništa za životinje te udomili Flokija!

Hodajući Hrvatskom obišli su preko deset azila i skloništa za životinje. Razlika među njima je ta da skloništima upravljaju udruge koje ne primaju pomoć od mjesne samouprave, žive od donacija, a azili su private veterinarske stanice koje su dobile koncesije na skupljanje životinja velik broj volontera, a uz smijeh dodaje kad bi bio pas lutalica volio bi tamo završiti.

Nažalost, već kod Đakova Domagoj se morao oprostiti s Barcom jer ona jednostavno nije mogla dalje. Nakon nekog vremena prijatelji su je iz Velike Gorice vratili u Voćin gdje su dečki tada bili, no ni to nije potrajalo. Svoju avanturu dečki su nastavili s jednim članom manje, sve do Bjelovara kada je pala odluka – udomit će psa!

– U azilu smo udomili jednu kujicu koja se nije snašla, bila je previše istraumatizirana nije nam dala prići, pa smo sami otišli u sklonište, i na prvu smo se našli s Flokijem, iako ni to nije bilo savršeno u startu. Već u prvom selu izletio je neki pas, Floki se uplašio i pobjegao, trčali smo za njim, ali uzalud. Zvao sam cure iz azila, zajedničkim snagama smo ga tražili, gotovo  do ponoći, ali nismo ga našli. Odlučili smo ga nastaviti tražiti i ujutro. A u jutarnjim satima iznenađenje- Floki je čekao pred šatorom. Od tada je nastavio put s nama – prepričava Domagoj.

Slavonija, Podravina, Međimurje, Zagorje… Pa potom preko Sljemena, nakon gotovo mjesec i pol dana dečki stižu u svoju Veliku Goricu.

– Doček je bio super, Goričani su se pridružili od Velike Mlake i išli s nama do Gorice. Hvala svima na tome!

Foto: privatni album

Mogući zajednički projekti s ekipom iz Siska

Nakon dva dana odmora u svom gradu dečki su nastavili prema Sisku. I tamo su obišli azil, a potom se ulogorili na Zibelu. I taman kad su mislili kako će lagano dalje upoznali su ekipu koja ih je zadržala tri dana. Nisu se tome nadali, a u konačnici su doznali da je riječ o ljudima koji rade velike projekte kao i oni. Tako su naši “hodači” uz svakodnevno kretanje još uspjeli uživati u turniru u odbojci, sudjelovati na partyu, pa uz sve to još i kajakariti. Koliko su kliknuli pokazuje i činjenica da su se nakon završetka projekta našli opet, te su u Sisku posadili tri ruže u znak prijateljstva između Gorice i tog grada, a uz sve razvijaju se ideje o zajedničkim projektima.

– Petrinja, pa prema Glini i Topuskom, tamo je grozna situacija, jako je veliki broj pasa lutalica, nažalost tamo nema azila, puno još u Hrvatskoj treba raditi na zbrinjavanju i udomljavanju lutalica.” I upravo zato putem je sinula ideja da naprave portal za udomljavanje pasa koji bi bio centralni portal preko kojeg bi svi azili i građani bili povezani. Već se radi na tome da to provedu u djelo, to bi svakako bila kruna ovog projekta – kaže Domagoj.

Dečki su putem dosta snimali i fotografirali, a Domagoj od svojeg dnevnika namjerava napraviti putopis koji će prikazati realnu sliku naših azila, ali i pored njih. Jer ističe kako su bili u mjestima gdje nikad nisu bili, a ima se što vidjeti jer  Hrvatska je predivna zemlja i ljudi su predivni.

Foto: privatni album

Posljednjih mjesec dana – svatko svojim putem!

Usred sezone kad su i poznanici bili na odmoru, teško je bilo ići naprijed i ne zadržavati se. Kad su došli do Raba gdje su bili kod prijatelja odlučili su malo promijeniti stazu i krenuli su Premužićevom stazom na Velebitu, te su je prošli za tri dana. Pridružio im se tamo Marko Dević te je s dečkima hodao do Karlobaga. Tu je bila točka gdje su se Domagoj i Tomislav razdvojili. Domagoj je nastavio cestovnim putem, a Tomica planinskim prema Dubrovniku. Bilo je to točno tri mjeseca nakon početka putovanja. Do odredišta je prvi stigao Domagoj, a par dana nakon njega i Tomislav, no u Veliku Goricu nisu se vratili zajedno.

– Taj dolazak u Dubrovnik… Došao sam do kraja puta, i malo mi je čak bilo žao što je došlo do toga. Izgubiš pojam da negdje živiš, misliš da je to normalno, mijenjati rute kao nomad. Nakon mjesec dana sam došao k sebi, treba se adaptirati i vratiti u realnost, radim sve po protokolu. Bio je to aktivni odmor, upoznao sam i samog sebe, i dobre i loše strane, ništa nije bilo teško, možda fizički napor u prvih mjesec dana – kaže Domagoj i zaključuje da bi ovako nešto svakome preporučio jer cilj je ostvaren, i da je to doista avantura života.

Osim toga, kaže, drugačije razmišlja, jer oni više nisu iste osobe kao prije tog puta. Ovako nešto čovjeka mijenja, i to uglavnom na dobro.

Nastavi čitati

CityLIGHTS

Kad se ženske ruke slože, sve se može, sve se može…

Proteklog vikenda Društvo žena Buševec je udruženim snagama s mještanima Lekenika priskočilo u pomoć potrebitima u naseljima Dužica i Novo Čiče

Objavljeno

on

Društvo žena Buševec djeluje kao neprofitna organizacija od 1999. godine i broji više od 80 članica. Spremnost na timski rad uvijek egzistira, a manifestacije koje organiziraju zaslužuju samo riječi hvale. Poznate su po čestim humanitarnim akcijama, koje njihovo članstvo posebice zbližava. Na Facebook stranici spomenutog društva, na kojoj redovito izvještavaju o svojim planovima, akcijama i feštama, često se može posvjedočiti njihovim nesebičnim dobrim djelima.

Rado njeguju prijateljstvo i s ne tako udaljenim mještanima Općine Lekenik, što se ovoga puta moglo vidjeti kroz njihovu spremnost na pomoć gospođi iz Dužice. Naime, udruženim snagama gospođa je u ovim hladnim, još uvijek zimskim danima bila bez štednjaka, a ova vrijedna udruga je odlučila stati tome na kraj pribavivši jedan s pogonom na drva. Također, čim su dobile dojavu o potrebama obitelji s djecom iz Novog Čiča, nije trebalo puno vremena da i ova misija bude izvršena.

– Trudimo se biti u pomoći našim članicama, ali i svima potrebitima i tako ćemo nastaviti i dalje, prikupljati odjeću, namještaj, namirnice – što god je potrebno manje sretnima od nas. Tko god nas treba i za koga god saznamo da mu je potrebna pomoć, mi smo tu. Važno je sudjelovati i svima pomagati bez obzira gdje to bilo – kaže predsjednica Društva žena Buševec, Lidija Rožić.

Svaki angažman humanitarne prirode i dobročinstvo kojem svjedočimo osvježenje je u moru negativnih informacija koje nam svaki dan pristižu, a Društvo žena Buševec je primjer svima nama. Pomozi bližnjem svom, jer dobro se dobrim vraća, kada tada!

Galerija fotografija

 

Nastavi čitati

CityLIGHTS

Mlade goričke glazbene nade briljirale na međunarodnom natjecanju!

Učenici Umjetničke škole Franje Lučića osvojili su prve i druge nagrade na Međunarodnom natjecanju “Mladi Padovec” održanom u Novom Marofu

Objavljeno

on

Sjajne vijesti iz Novog Marofa! Učenici Umjetničke škole Franje Lučića kući su odnijeli prve i druge nagrade na Međunarodnom natjecanju “Mladi Padovec” proteklog vikenda. Mladi virtuozi iskazali su se u tri discipline – klarinet/saksofon, truba i flauta.

Niko Grgurev u disciplini klarinet/saksofon  osvojio je prvu nagradu u drugoj kategoriji dok je Marta Srebrenović osvojila drugu nagradu u trećoj kategoriji, čiji je mentor profesor Marko Malivuk Jovanović.

Apsolutnu pobjedu u prvoj kategoriji discipline truba i zasluženo prvo mjesto odnio je Stefan Gjorgijev kojem je pripala je prva nagrada, dok su drugu nagradu u drugoj kategoriji osvojili Veronika Kantarević, Gabrijel Odrčić i Tibor Rajtarić koji su nastupali pod vodstvom prof. Tomislava Špoljara.

Prva nagrada osvojena je i u disciplini flauta u kojoj je Magdalena Mirenić uz prvu nagradu ugrabila i naslov apsolutne pobjednice u prvoj kategoriji, a nastupala je pod vodstvom prof. Antonije Jurin.

Čestitamo svim učenicima i nastavnicima Umjetničke škole Franje Lučića, kao i korepetitorima Ivi Šorši, prof. i Krešimiru Starčeviću, prof.!

Galerija fotografija

 

Nastavi čitati

CityLIGHTS

Savjeti za bolji život: Reci ‘ne’ bijelom brašnu i šećeru, soli, pekarama i tjestenini

Magic Well je udruga žena srednje i zrele dobi koje žele postati zdravije i zadovoljnije, a koja je jučer obilježila svoj deveti rođendan. Natalija i Marija Maja Rauker ovom prilikom su savjetovale kako krenuti u ovu pustolovinu…

Objavljeno

on

Magic Well udruga je žena srednje i zrele dobi koje žele postati zdravije, sretnije, poletnije i zadovoljnije, a koja je jučer obilježila deveti rođendan od osnutka u Velikoj Gorici. Nerijetko se na Sisačkoj 6/1 događa da vježbati dolaze tri generacije žena. Mnoge su pripadnice ‘ljepšeg spola’ na ovoj adresi sreće skinule viškove u obujmu i kilaži, poradile na sveopćoj kvaliteti svog života, što se manifestira i kroz  usvajanje navika njihovih ukućana.

Ovdje su dobrodošle apsolutno sve, od tinejdžerica i ‘friških’ mama do veselih penzionerki, a tandem bez kojeg ova lijepa priča ne bi bila toliko inspirativna su Natalia i Marija Maja Rauker.

Predsjednica ove udruge, svestrana Natalia Rauker, živi je primjer spajanja nespojivog, majka, trenerica i slastičarka, koja svakodnevno dokazuje svojim primjerom kako voljom prevladati napasti kojima podliježu ljubitelji slatkiša, te uklopiti svakodnevne obaveze sa onih pola sata sreće koju donosi svakodnevna tjelovježba.

– Hrana nije neprijatelj. Mnogi od nas nisu svjesni da za svaku organizmu nepoželjnu, prerađenu, a oku primamljivu namirnicu postoji jednako cjenovno pristupačna zdrava alternativa. Oko nas je mnogo domaćih proizvođača organskog meda, brezinog šećera, a cijene su i više nego povoljne. Tome pokušavamo učiti i sve svoje članice, svjesne da imaju mnogo životnih obaveza i uloga, ohrabrujući tako sve žene koje prizivaju promjene na sebi. Ovdje se toleriramo i međusobno podržavamo bez predrasuda – kaže Natalia Rauker.

Natalia je ‘blaža verzija’ trenerice u ovoj udruzi, oko koje se najčešće okupljaju obiteljske žene, dok je  Marija Maja ‘hardcore verzija’ , stručnjakinja za organizaciju fizičke aktivnosti kluba i trenerski dio posla, oko koje se najčešće okupljaju cure koje preferiraju treninge težeg intenziteta.

Marija Maja Rauker ima veoma zanimljivu životnu priču. Kao mala željela je biti balerina, no ova iluzija ubrzo je pala u vodu kad su joj stručnjaci rekli da zbog ravnog stopala nažalost treba odabrati drugu varijantu. Danas se bavi izradom zlatnog i srebrnog nakita u sklopu obiteljskog posla, no oduvijek je bila ljubitelj sportskih aktivnosti i rekreacije, pa nije posustala pred prvom preprekom. Prvo trenersko iskustvo stekla je u Reebokovoj školi za aerobik instruktore, a krucijalna prekretnica bila je školovanje u SAD-u, gdje je shvatila da je fitness način života.

-Ljudi žele instant promjene, koje najčešće ne polučuju dugoročne rezultate, a koje pokazuju dobru sliku izvana, dok je zdravstvena strana uvelike zanemarena. Kretanje je čovjekovo prirodno stanje, stoga je postepena promjena životnih navika neizbježna. Smjernica za sve ljude željne promjene prehrane je izbjegavati čarobni bijeli ključ za nevolje: bijelo brašno, bijeli šećer i sipku sol, te još neke namirnice u kojima smo skloni pretjerivanju, kao što je tjestenina. Treba izbjegavati namirnice osiromašene preradom. Preskakanje obroka također je jedna od loših odluka, kao i odlazak u pekaru. Kad malo promislimo, večer prije mogli bismo ponijeti neki smoothie, ubaciti zobene pahuljice u jogurt preko noći, a koji ćemo ponijeti sa sobom na posao i pojesti. Dulje ćete čekati u redu za krafnu nego da priredite ovakav obrok, sve je stvar percepcije – ističe Marija Maja Rauker.

Na putu od uredske stolice na radnom mjestu do kauča u toplini vlastitog doma ljudi su demotivirani i neskloni promjenama prehrambenih navika i načina života u kojem bi svoje mjesto pronašla i tjelesna aktivnost. Ne čekajte sutra, ako ponedjeljak nije dan za početak, nikad nije kasno krenuti u utorak ili bilo koji drugi dan u tjednu. Zapamtite, najteže je pokrenuti se, a jednom kad osjetite prednosti kombinacije zdrave prehrane i fizičke aktivnosti, te blagotvoran utjecaj na kvalitetu vlastitog života, zapitat ćete se zašto ovakvu odluku niste donijeli ranije!

Galerija fotografija

Nastavi čitati

Reporter 378 - 20.12.2018.

Facebook

Izdvojeno