Nedjelja ujutro, topla i sunčana, terasa jednog sasvim posebnog ugostiteljskog objekta. Bistroa “Bobi”. Stalni gosti se polako okupljaju, svi međusobno razgovaraju, dobacuju, pod*ebavaju se… Atmosfera, ukratko, prava obiteljska. A unutra, odmah pokraj šanka, gazda sjedi i lista novine. Za šankom je ovoga puta gazdarica, oboje s onim pravim, narodskim šarmom, s osmijehom koji govori “dobrodošao, prijatelju”. Šank je teški, ali teški “old school”, kao i sve oko njega. Zrači nešto tim prostorom prožetim duhom nekog prošlog vremena, romantičnog, zaboravljenog. U kutevima kafića kočopere se pehari i medalji – opa, netko je tu nešto i igrao! – a sa zida nas gledaju sami asovi. Ivano Balić smjestio se u crvenkasti okvir, tu su i Goran i Dražen, nogometna reprezentacija pojavljuje se u nekoliko varijanti, pa onda NK Croatia iz devedeset i neke, pa Hajduk iz osamdesetih, Blanka, vaterpolisti…

E, kad sve to zbrojiš, dobiješ “Bobi”.

– Slušaj, ovo ti je kombinacija ‘Kobilje glave’ iz Mućki i ‘Kafića uzdravlje’ – smije se junak naše priče, domaćin, gazdin sin.

On je novinar, komentator, dokumentarist, radijski voditelj, kvizaš, nogometaš, suradnik Luke Rajića iz kasnije faze karijere, kreativac najviše kategorije. Čak i pisac. Goričanin i Hercegovac. I vrhunski zajebant. To prije svega. U dvije riječi, Vlado Boban.

Znate možda njegovo lice iz sportskog programa Nove TV, njegov vas glas često vodi kroz mečeve slobodne borbe, a znate ga možda i kao voditelja emisije Prva liga na City radiju. Ili, ako ste taj đir, kao šankera u tom šarmantnom bistrou “Bobi”. Jer tu nema zezanja, treba pomoći u obiteljskom biznisu.

– Mogu ti reći da je birtija dosta utjecala na mene, u prvom redu u razvijanju socijalnih vještina. Da bi dobro radio ovaj posao, a mi ga valjda radimo kad trajemo već 23 godine, moraš imati puno živaca s gostima, moraš znati kako se prilagoditi različitom tipu ljudi. Između ostaloga, i s onima koji previše popiju – kaže šanker Vlado pa nastavlja:

– Znao sam navečer voditi sportski dio dnevnika, biti na televiziji u odijelu, a ujutro bi ovdje radio, otvarao pelinkovce ‘bauštelcima’, točio konjak… Pa im netko kaže: ‘E, ovaj ti radi na televiziji’. Naravno da čovjek kaže: ‘Je, je, radi, ja isto…’, ha, ha.

Ivano, ‘oćemo tele ili janje?

U bliskom je Vlado doticaju s dvije prilično udaljene stvarnosti. S jedne strane je blještavilo televizije, a s druge surovost običnog, pravog života.

– Ja bih rekao da televizija udara na ego, a ova birtija i ljudi koji u nju dolaze drže te s obje noge na zemlji. Često vidiš i koliko ljudi nemaju love, koliko krpaju kraj s krajem, kako prebiru šest kuna za kavu… Vidiš super ljude koje je slomio život, vidiš različite slojeve ljude, vidiš ljudske mane i osobine koje isplivaju na površinu kad se popije. Tako da je ovo vrhunska životna škola.

Dolazile su i opasne face u “Bobi”, veličine svjetskoga glasa. Zahvaljujući upravo njemu.

– Misliš da Ivana Balića? Da, bio je tu… Imamo na Novoj TV običaj da napravimo božićni intervju s njim, to je već postala tradicija. Imam jednu kapu s jelenjim rogovima, koju sam prije desetak godina kupio za njega, i uvijek u njoj čestita gledateljima Božić i Novu godinu. Čujemo se dvaput godišnje, jednom popijemo kavu, a jednom za taj intervju – priča Vlado priču koja ima i nastavak:

– Te godine sam ga nazvao, a on mi kaže: ‘Samo sam te čekao’. Pita me gdje ćemo, ja rekoh gdje god želiš. Kako je morao po ženu na aerodrom, došao je tu, u ‘Bobi’. Unutra je bilo par ljudi, lokalaca, dan prije Božića… Kažem sestri, koja je taman bila rodila, koja je i igrala rukomet, da pričeka, da će doći netko.

Na ovom se dijelu Boban već počinje smijati, prisjećajući se te scene.

– Ulazi Balić u birtiju, najnormalnije, jer njemu je potpuno svejedno gdje je. I on ulazi tako nezainteresiran, a svi pali na guzicu. Sestri skoro ispalo dijete iz ruku, svi se uzvrpoljili… To ti je izgledalo kao u kaubojskim filmovima. Moj stari pokazuje njegovu sliku na zidu, nudi pršut, pita hoće li janjetinu ili teletinu, skače oko njega, a ovaj se samo smije. I ja kažem: ‘Stari, znaš kako on funkcionira?’ Uzmem espresso, stavim pred njega pepeljaru i kažem: ‘Evo, ovako!’ Naravno da se cijela birtija slikala s njim… – kroz smijeh prepričava Boban.

Zaklamani roman koji je rekao sve…

Vlado je, inače, prijatelj, kolega. A ponekad, priznajem, i uzor. Jer rijetko se sreće ovako talentiranog i svestranog tipa, a uz to još i zarazno ležernog. Znamo se još iz srednjoškolskih dana, praktički smo generacija. I, pohvalit ću se, već tad sam rekao: “Ovaj mali će biti poznat!” Do tog sam zaključka došao sam nakon što mi je u ruke došao njegov prvi roman. Bilo je to djelo 16-godišnjaka, napisano rukom, povezano klamericom…

– Joj, sjećam se toga… Zvao se ‘Ubij me nježno’, radilo se o serijskom ubojici koji živi u imaginarnom gradu i ubija samo raznosače pizza. A ubija ih svaki put kad prođe menstrualni ciklus, tako nešto, ha, ha. Koncept sam smislio za vrijeme sata kemije u školi, pokazao ga frendu, a on je plakao od smijeha. I stvarno sam počeo pisati roman, sve za vrijeme satova u školi, naravno. Nekih 40 stranica sam napisao, zaklamao i dobio nekakvu sprdačinu od krimića. Imalo je to i zaplet, i radnju, i potragu za ubojicom… Danas mi je to smiješno, ali ljudima je bilo fora – pamti Boban.

Danas je lice s TV ekrana, glas iz radijskog i televizijskog etera, autor dokumentarnog filma “Nogometne ikone – Bitka za Macolu”, nedavno prikazanog i u Velikoj Gorici. Priča je to o rastu i razvoju satirične nogometne Facebook stranice i nogometnoga kviza. Dviju isprepletenih priča u kojima važnu ulogu ima naš Boban.

No trebalo je odnekud početi. Prvu smjenu za šankom u “Bobiju” odradio je kad je imao 16, ali nije mu to prvi posao u životu.

– Ne, nije, proveo sam dva ljeta u skladištu, tovario sam šlepere za Dukat. Uvijek kažem da sam surađivao s Lukom Rajićem, pa me ljudi u čudu gledaju, a ja kažem da sam mu tovario šlepere, ha, ha. Eto, to je bilo toliko davno da je i Luka Rajić još bio aktualan – smije se Boban.

Sa skele ravno na televiziju

Radio je mali s televizije i na baušteli, gore negdje na osmom katu nedovršene zgrade, kad je stigao poziv koji ga je usmjerio u televiziju.

– Zvali su me s HRT-a na razgovor, a ja stojim gore na skeli. I što ću, sišao dolje, otišao se doma presvući i ravno na televiziju. Ali nisam dugo ostao na HRT-u, možda dva mjeseca, a onda se počela snimati Farma na Novoj TV. Ne volim se toga ni sjetiti, ali uzeli su me da biram kadrove koji će ići u emisiju. Znaš ono kad ti je posao da gledaš kako Rafael Dropulić porađa tele… Srećom, već nakon dva mjeseca su tražili nekoga u sportu i tu sam ostao.

Boban se specijalizirao za prijenose MMA borbi. Foto: Petar Glebov/PIXSELL

Gledate ga često u javljanjima uživo, u Dnevniku Nove TV, u reportažama, u kojima posebno uživa… A najjači je kad može biti – on. Ležeran i opušten, drukčiji.

– Puno više mi pašu te zajebantske forme, puno više nego javljanja uživo gdje moraš biti jako ozbiljan. Ja bih to sve ležerno, pomalo, ali eto, televizija to ne trpi.

A opet, progura Vlado i svoju zajebanciju ponekad na televiziju.

– Joj, što smo sve izvodili, skoro da ne povjeruješ da i dalje tamo radim… Jedna od dražih mi je reportaža sa braćom Žugaj, kad su isprobavali Boratovo odijelo. Pa onda s Balićem, jedne godine smo uskočili na neku barku, kupili nekog brancina za snimanje, pa uletila neka baba u priču… Marino Marić mu je asistirao, da bude sudionik u intervjuu. I zamisli, Goluža izlazi iz hotela, gleda kako Balić stoji na kaiću, drži neku ribetinu u ruci, raspravlja s babom… Viče ‘šta radiš ti’, gleda ga u čudu, ha, ha. Ma kompletni show.

Radi on, da ne bude zabune, i ozbiljne stvari. Mogli ste tako vidjeti njegovu reportažu iz restorana u kojem se snimao Seinfeld, pa iz Hall of Famea rock’n’rolla u Clevelandu… Gledat ćete ga i za vrijeme SP-a u Rusiji, njegovo zaduženje bit će reportaže iz gradova domaćina. U svim je sferama novinarstva, ali posebno je prepoznatljiv po MMA-u, koji redovito komentira.

– Uvijek sam volio borilačke sportove, još od Branka Cikatića na K-1 turnirima, a kad je na mojoj televiziji krenula MMA liga, ja sam se ponudio da to radim. Sukomentator mi je od početka Zelg Galešić i mogu reći da smo na startu bili očajni. K’o Sex Pistolsi, bili smo toliko loši da su nas ljudi zato slušali – zajebava se Vlado, koji sa svojim kolegom sukomentatorom ima već uhodani ritual.

Komentiranje MMA-a pa – na kauč

Prijenosi se rade noću, od četiri ujutro pa na dalje.

– Zelg iz Pule dođe dođe u Zagreb, navečer odemo u kino, oko pola jedan dođemo kod mene u stan, spavamo negdje do tri, svatko na svom kauču. Onda popijemo kavu, idemo komentirati, pa u osam ujutro opet dođemo kod mene, spustimo rolete i spavamo do podne. Sve je to uhodano, mi smo ti kao bračni par. Znali smo i u pola osam ujutro otići na benzinsku na piće, kad te još drži adrenalin…

Njegov stil je malo drukčiji, sa značajnom dozom humora, i to još od prijenosa Lige prvaka, koje je radio na početku karijere.

– Kad sam to radio, znao sam takve gluposti izgovarati u eter da mi nije jasno kako sam još živ… Mi Hrvati smo takvi, da se ne lažemo, volimo srpski smisao za humor, a kad kod nas ljudi čuju da se netko zajebava na TV-u, mnogima je to preekstremno, u smislu ‘što ovaj konj priča, pa na televiziji je’. A nekima je to super. Kad sam tek počeo komentirati, iskusniji kolega Željko Vela mi je rekao: ‘Mali, ti si meni fora, ali budi svjestan da ćeš ljudima biti ili užasno iritantan ili super’. To treba tako i prihvatiti – kaže Boban.

Kritika od gledatelja, kaže, uvijek ima, no u svijetu novinarstva, pogotovo modernog, to je normalna stvar.

– Mislim da je u ovom poslu, pogotovo kad si na televiziji, jako važno da se znaš posuti pepelom. Pogreške se događaju i treba ih biti svjestan, ali kad ljudi kritiziraju, uvijek ih prvo pitam gdje oni rade. Pa kažu, recimo, u skladištu. I sad zamisli da mi stavimo kameru koja osam sati snima što ti radiš u skladištu. Krivo odeš s viličarom, spotakneš se, padneš, a mi te sprdamo, trebao si to ovako ili onako… Sve te pogreške vidi taj čovjek i još par ljudi, a svaku moju može vidjeti cijela Hrvatska – objašnjava Vlado.

Ja nisam ‘onaj tip s telke’

Zna se dogoditi da mu ljudi priđu, pogotovo ljubitelji MMA-a, a u svemu tome treba se znati nositi i s obožavateljicama. Jel tako?

– Obožavateljice? Di su? Di ih vidiš? Ako vidiš koju, javi obavezno – umire od smijeha Boban i dodaje:

– Samo ću reći dvije rečenice: kreditno sposoban, useljiv, slobodan, donekle normalan… I imam Facebook, dodat ću vas, ha, ha. Ma je, znale su se javljati curice, ali imamo mi zgodnijih kolega, kao što su Stjelja i Lugonjić. Ja sam ti uvijek bio k’o Mahoney iz Policijske akademije, lik koji zajebava druge, nikad nisam bio ‘the handsome one’.

U prijevodu, igra na karizmu.

– Kad bi sprdali jedni druge u redakciji, uvijek sam govorio kolegama Lugonjiću i Sladoljevu da je između mene i njih razlika u tome što kad oni dođu negdje 1.8., na more, u disko u kojem je 200 ljudi, njih 20 će uprijeti prstom u njih i reći: ‘Ovaj tip mi je poznat’. A mene će prepoznati dvoje ljudi, ali oni neće reći ‘ovaj tip’ nego ‘gle ovaj ludi Vlado Boban’. Tako je to, moja publika je probrana, ne idem ja na kvantitetu, ha, ha, ha.

Boban piše, radi dokumentarce, vodi radijske emisije, kvizove… Foto: Petar Glebov/PIXSELL

A kad se na trenutak makne od televizije, iz nacionalnog medija, dođe kući. I smjesti se u studio velikogoričkog City radija, na kojem utorkom u 10.40 minuta vodi sportsku emisiju Prva liga. Duhovito, ležerno, informativno…

– Radio jako volim, a Prva liga je super projekt. Želja mi je oduvijek bila od neke svoje zajebancije, u ovom slučaju od seoskog nogometa i tih nekih stvari, zaraditi honorar. Ne uspiju mnogi zaraditi nešto od seoskog nogometa, barem ne na pošten način – priča Vlado i nastavlja:

– Što sam stariji, sve više bih volio pisati i raditi na radiju, jer on još uvijek ima dašak romantike u sebi. Strašno mi je zadovoljstvo raditi Prvu ligu. Evo, dogodilo mi se nekidan da mi je u centru Zagreba prišao neki lik i počeo pjevati naš jingl ‘Vel’ka Mlaka, Mala Mlaka, Mičevec, Meštrica, Lomnica…’ Dobra je i ekipa, cure nam pomažu, svaka im čast, i Suzana, i Matea, njih bi posebno istaknuo.

Jurčić, Tomas, ja i matematika

Ne radi emisiju tek tako, da je napravi, nego pokušava utjecati na ljude, pomoći, promovirati ih…

– Imam potpunu slobodu pozvati koga god hoću, a meni je posebno zadovoljstvo davati prostor lokalnom sportu, sportu s invaliditetom, paraolimpijcima, koji dobivaju malo prostora u medijima. Zbog njih je dobro što postoje ovakve emisije.

Uz sve što radi, Vlado Boban i piše. I to piše odlično.

– Pisanje mi je najveća strast. Napisao sam već jednu knjigu, trebalo bi je malo nadograditi, ali već pet godina mi stoji u ladici. O čemu je? Više nalik na strip, marvelovski… Ma kažem, pisanje mi je totalni seks. Volio bih se tome više posvetiti u budućnosti, mislim da mogu puno dati, osjećam se sjajno kad pišem, kad stvaram.

U srednjoj školi nije spadao u štrebere, držao se čudesnog broja 3,56, volio je povijest, posvađan s matematikom…

– Znaš što, više su Kruno Jurčić i Stjepan Tomas znali nogometa nego ja kemije ili matematike, ha, ha. A kad smo već kod škole, zanimljivo je iz zadaćnica sam uvijek dobivao dvojke, a uvijek sam čitao pred razredom ono što sam napisao. Zašto? Zato što mi je gramatika bila užasna. Zato sam dobivao dvojke, a čitao sam zbog svojih ideja, jer je bilo drukčije napisano. Tek u četvrtom razredu sam skužio kako tu anomaliju ispraviti. Sjedio sam iza najpametnije cure u razredu i ja bih napisao tekst, dao njoj da lektorira i počeo dobivati četiri, pet… – kroz smijeh priča Boban.

STOPER-FANTAZISTA KOJI NE ZABIJA. A VOLIO BI…

Prije nego što je postao medijska ličnost, prepoznatljiv kao novinar, Vladu Bobana u Velikoj Gorici se znalo kao nogometaša.

– Da, kao klinac sam, kao i svi, želio igrati nogomet. A kad ne uspiješ, ostaje ti utješna nagrada, možeš biti novinar, kondicijski trener, sudac, što li već… Ja sam, eto, završio u sportskom novinarstvu. Uvijek sam ja znao da to imam u sebi., jedino nisam znao gdje će me to odvesti, hoću li moći sam sebe i svoju ludu glavu kontrolirati. Ali s godinama nađeš mjeru, koliko biti ozbiljan, a koliko ono što jesi. Važno je u ovom poslu biti s obje noge na zemlji, ali i biti socijalno osjetljiv. Jer, bez obzira na sve, u ovom poslu ti utječeš na nešto, možeš pomoći ljudima – kaže Vlado.

Nogomet je počeo igrati kao dijete u Radniku, ali njegov klub ipak je Vatrogasac iz Kobilića.

– Je, bio sam u Radniku sto godina, sve dok to nije postalo nešto ozbiljnije. Dražen Biškup je došao za trenera, nas par mladih je znalo sjediti na klupi, a meni se to nije dalo. Tad sam već skužio da neću baš biti Socrates, a ni Amarildo Zela, pa sam otišao doslovno u prvo selo. Super su me prihvatili u Kobiliću, ostao sam nekih sedam, osam godina, sve dok nisam rasturio koljeno. Nakon toga sam prestao igrati, ali sad sam se opet aktivirao u VG Boysima, u ligi veterana. Ali opet nam je domaći teren u Kobiliću, tako da je to opet ista ekipa – kaže Vlado pa se okreće VG Boysima:

– Loši smo, užasni, trčim za pola momčadi, što je i logično jer imam 20 kila s krevetom, a ovi ostali su malo korpulentniji. Napredovao sam do zadnjeg veznog, iako sam u Vatrogascu igrao stopera. Zvali su me u Kobiliću ‘stoper fantazista’, izbiti loptu mi je bila zadnja stvar. To su ti bili ‘bicikli’ u vlastitom šesnaestercu i takve stvari, kakvo izbijanje, nema toga – smije se Vlado.

Nogomet, naravno, obožava.

– Sport je emocija, nogomet je emocija, puno mi je dao na planu prijateljstva, ali i izgradnje karaktera kroz poraze i pobjede. U tome svemu dosta naučiš i o sebi. Ako baš hoćeš to gledati s filozofske strane… Svlačionica te puno toga nauči. Kako se nosiš s kritikom, s vlastitim pogreškama, koliko su ljudi teški, koliko se mijenjaju tijekom tih 90 minuta.

Uživa Boban i u malom nogometu, već 20 godina ima svoju ekipu, zovu se “Do koske”, igraju turnire… U prijevodu, nogomet je strast koja ne nestaje. I ne prestaje.

– Nogomet je najveći gušt u životu. Između seksa i nogometa biram nogomet. Ni jedno ni drugo ne znam, ali oko nogometa se bar trudim – smije se Boban, koji nikad nije slovio za velikog strijelca.

– Brate mili, više sam puta vidio čudovište iz Loch Nessa nego zabio gol, ha, ha. Jednom sam, kao stoper, na trening utakmici zabio hat-trick. Inače bi ispunio svoju kvotu od dva gola po sezoni, a znao sam zabijati i atraktivno. Recimo, u Rugvici sam prošao četvoricu i zabio gol, to i danas prepričavam. Kako Al Bundy ima svoja četiri touch-downa u jednoj utakmici, tako ja imam ovo, ha, ha.

Neće ga gol ni među veteranima. Ma nigdje ga neće to zabijanje, šali se Boban.

– Pogađam stative, asistiram kao Baka Slišković, ali neće u gol i gotovo. A volio bih zabiti, nisam već dugo. Na bilo kojem terenu… Ali znam da je najgore forsirati, na svakom terenu… – zajebava se opet.

DIPLOMU NA FAKSU PRIMIO U – DRESU OD ZIDANEA!

Jedna od luđih priča iz biografije mladog Vlade je ona s promocije na novinarstvu. Posebno se pripremio…

– Na aukciji sam od nekog Talijana kupio dres od Zidanea sa SP-a 2006., a došao mi je dan prije promocije. I navukao sam košulju, odijelo, dolje tenisice, fino se skockao, bili su tu i starci, rodbina… Žicali su me na faksu da čitam zakletvu, ali ja sam prije toga otišao u WC, presvukao se u dres, vratio se… Pročitao sam zakletvu, lagano skinuo sako i ostao u dresu. Naravno, nastao je delirij. Dekan se primao za glavu, a kad sam se vratio na mjesto, žena iz referademi dolazi: ‘Bobane, nije sve u životu sprdačina’ – smije se Vlado, koji nije slučajno odabrao baš Zidaneov dres.

– Zidane mi je od nogomataša uvijek bio broj jedan. Od ovih starijih mi je Socrates ikonetina, strašna faca. Od aktualnih Yaya Toure, on je čista moć, dribling… Podsjeća me na mene, on je jedino malo mršaviji. Uostalom, ni ja, kao ni on, ne bi mogao funkcionirati s Guardiolom, ha, ha.

KVIZ, STRANICA NA FEJSU, DOKUMENTARAC I POSVETA PRIJATELJU

Važan dio života Vlade Bobana su Nogometne ikone. Facebook stranica i kviz čiji je jedan od pokretača, za koje puno ljudi već i zna. O tome je radio i dokumentarni film koji se prikazuje po cijeloj Hrvatskoj.

– Ta se priča više-manje zna, prepričali smo kroz film ljudski entuzijazam, ljubav prema nogometu i kvizovima… Svakog četvrtka igra se isti kviz, u isto vrijeme, u desetak gradova. Najmasoviniji je to kviz u Hrvatskoj, bez konkurencije – govori Vlado, dodajući kako će ove godine i treći put finale biti u kultnoj Macoli, svima na pola puta, zato se dokumentarac i zove “Nogometne ikone – Bitka za Macolu”.

– Veći mi je gušt kad mi netko kaže ‘čekaj, ti si s Ikona’ nego ‘znamo te s telke’, to ipak više doživljavaš kao svoje.

Dokumentarni film ima i posvetu na kraju. Ilija Zrno, naš Goričanin koji je preminuo prije pet godina, bio je veliki Vladin prijatelj.

– Zajedno smo počeli igrati nogomet 1996. Sigurno je najbolji nogometaš s kojim sam ikad igrao, bez pretjerivanja. Imao je neku svoju tragičnu priču, koja je završila tako kako je završila, bilo je tu i problema sa zdravljem… Čitao sam mu govor na sprovodu, uvijek je jako volio čitati ono što ja pišem, čak mi je često govorio: ‘Ti ćeš, buraz, jednog dana biti faca’. A ja sam, otkad je otišao, uvijek zamišljao da ću, kao Ivanišević za Dražena, pogledati u nebo i posvetiti njemu nešto važno. Htio sam dati neki ‘hommage’ tome svemu, pa sam u film stavio posvetu. Kad sam vidio koliko to znači njegovoj obitelji, bio sam presretan. Kad napraviš tako nešto, to ostaje živjeti s filmom. Nisam želio da se zaboravi.