Životna priča Boška Prosenjaka: ‘I književnik može raditi toliko da kolabira…’
Božidar Prosenjak (70), kultni pisac, autor “Divljeg konja” i naš susjed, govorio nam je o svojim književnim počecima, karijeri, osnivanju izdavačke kuće u Velikoj Gorici, tajnama iz prošlosti…
Iz perspektive jednog klinca koji je odrastao na četvrtom katu zgrade u središtu Velike Gorice, iskreno govoreći, bilo je prilično ‘cool’ doći u školu i pohvaliti se da je, kako smo tad govorili, “striček divlji konj moj susjed, živi na prizemlju u mome ulazu.” Pritom je, naravno, svima odmah bilo jasno da govorim o Božidaru Prosenjaku, slavnom književniku. Kao što je odmah bilo jasno i da je ovo jedina varijanta u kojoj nekoga nazoveš konjem, a to nije uvreda… O ne, nikako, svaki put kad bi ga netko od djece nazvao “striček divlji konj”, nosilo je to sa sobom dozu strahopoštovanja, divljenja, veličine. Jer on je – namjerno ide velikim slovom – Pisac!
A Božidar Prosenjak, ili striček Boško, kako smo ga mi susjedi zvali, nikad se nije ponašao kao veličina. Ni izbliza. On je skroman čovjek, beskrajno pristojan, odmjeren u svakoj svojoj rečenici, s glasom i nastupom koji odaje dojam intelektualca u punom smislu te riječi. Nije se zadržao predugo u mome susjedstvu, preselio se na kuću, u novi kvart, s misijom da još poneko dijete može reći “striček divlji konj je moj susjed”… Znate, naravno, da je “Divlji konj” – on je sve promijenio, kaže danas – najpoznatije djelo Božidara Prosenjaka, knjiga za djecu koja je već desetljećima obavezni dio osnovnoškolske lektire, da je po tome prepoznatljiv, ali možda ne znate što je sve Boško još radio u životu.
Nisam, iskreno, ni ja znao sve, koliko god su mi o tome govorili i roditelji, i učitelji, i profesori… I zato je bilo posebno zadovoljstvo sjesti s Boškom za stol godinama poslije, u ulozi novinara, pitati sve ono što sam uvijek želio, a nisam imao ovakvu priliku. Upravo je bio završio prijem kod gradonačelnika, gradski oci željeli su mu zahvaliti na svemu što je napravio u okruglih 50 godina svoje velike karijere, a kad je službeni dio završio, na svoje je došao diktafon…
– Iskreno, i danas mi je čudno, neobično razmišljati na način da stvarno sva djeca u Hrvatskoj čitaju moje knjige. Kad razmišljam o svojim počecima, uvijek se u mislima vratim na seljačko dijete koje je boso trčalo po prašini i doista mi djeluje kao čudo da se čovjeku može dogoditi ovo što se meni dogodilo – kazao je uvodno Prosenjak, dokazujući još jednom da su najveći često i najskromniji.
Već četiri desetljeća doma je u Velikoj Gorici, ali njegova životna priča počela je u selu Kuzminec u blizini Koprivnice.
– Kad se sjećam svoga djetinjstva, čini mi se da je i po noći sjalo sunce. Toliko mi je bilo lijepo dok sam bio dijete, da se uopće ne mogu sjetiti mraka. Kao da tog mraka nije ni bilo! Kad sam kao odrastao čovjek razmišljao odakle mi takav osjećaj, došao sam do zaključka da je to zato što sam bio okružen ljudima koje sam volio i koji su voljeli mene. Ta ljubav bila je sunce koje se nikad više u mome životu nije ugasilo. To je bila podloga, jer općenito vjerujem da čovjek kroz život prenosi ono što dobije u djetinjstvu – priča nam Boško.
I baš je tamo, u njegovu rodnom selu, počelo ono što će sam nazvati buđenjem dara.
– Sjećam se, jednom zgodom bila je velika svečanost u mom selu. Još nisam znao ni čitati, toliko sam bio mali, ali tetka me svejedno pitala bi li htio govoriti jednu pjesmicu. Odgovorio sam: ‘Bih, ali kako ću je naučiti kad ne znam čitati?’ No naša je rješenje, ona mi je čitala, a ja sam pamtio. Trajalo je to možda i više od mjesec dana, jer nije to bila neka dječja pjesmica, nego prava pjesma, od 10, 12 kitica. I kad sam to izgovorio, ljudi koji su došli iz Zagreba su bili u šoku, pitali tko je taj dječak… Tu pjesmicu izgovorio sam s tolikom sigurnošću da je bilo očigledno da je u meni neki dar, sposobnost. Međutim, ljudi često zaboravljaju da dar treba pothranjivati, on ne može sam sa sobom opstati – objašnjava Prosenjak.
Nije baš bilo uobičajeno da se seosko dijete toliko “zakači” za književnost, nije bilo ni previše razumijevanja kod roditelja, koji su se čak i malo plašili kakvu će budućnost imati jedan pisac, ali nisu ga ni sprečavali da ostvari snove.
– U petom razredu dobio sam jednog profesora koji mi se toliko svidio da sam imao dojam da gledam filmove dok on predaje. I u jednom trenutku sam odlučio da ću zbog njega napisati najbolju zadaću na svijetu! Baš me briga što su pisala djeca od početka svijeta, na cijeloj zemaljskoj kugli… I napisao sam tu zadaću, a taj profesor mi je dao toliko veliku peticu da je zauzimala cijelu rubriku, tako da i profesori iz drugih predmeta vide da je to nešto posebno. To je bio neki prvi poticaj – prisjeća se Boško, dodajući kako je dug i težak put od talentiranog dječaka do uspješnog pisca.
– Za pisca nije dovoljno imati samo dar. To je zanat koji se mora ispeći na neki način. Ja sam puno u tom smislu dobio kroz prevođenje na fakultetu. Prevodio sam francuske klasike, Moliera, Racinea, Baudelairea… Prijevod ‘Cvjetnova zla’ bio mi je i diplomska radnja, a u svemu tome ohrabrivalo me to što su profesori na moj rad pozitivno reagirali, što su mi uopće dopustili da to radim. A i studenti su počeli shvaćati da su to bolji prijevodi od onih koji su u upotrebi.
Početna ideja bila je vratiti se kući nakon studija, jer mladi Prosenjak bio je lud za svojim selom, ali književnost i kazalište toliko ga je obuzelo da je ipak ostao živjeti u Zagrebu.
– Silno puno sam pisao, ali mi iz omladine željeli smo i glumiti. Međutim, nismo imali scenarij. I tako sam ja otišao na jednu predstavu, pogledao je, otišao doma, napisao je i krenuli smo je igrati – pamti Prosenjak.
Nakon što je završio gimnaziju u Medulićevoj ulici, trebalo je odabrati fakultet. Prirodni predmeti nisu dolazili u obzir, a ni ovi društveni ga nisu previše zanimali. Kako studija književnosti u to vrijeme nije bilo, Boško Prosenjak upisao je jezike. Francuski i talijanski.
– Kako sam i engleski učio već osam godina, to je za mene bilo obogaćenje, budući da sam s 20 godina već baratao s pet jezika. Kako pet? Zato što ovaj jezik kojim sada govorimo nije moj materinji jezik, to je kajkavski. Ja sam hrvatski jezični standard učio kao i sve druge strane jezike – priča nam Boško sa smiješkom na usnama.
– Radio sam u Parizu, imao sam tamo poslodavca koji me toliko cijenio da me za jedan rođendan počastio putovanjem u Versailles i Chartres. Na tom izletu sam upoznao i jednog imućnog čovjeka iz Kanade, koji se oduševio kad je čuo da imam 20 godina, da govorim sve te jezike… Odmah mi je ponudio posao, želio da idem s njim u Kanadu, ali nisam se na kraju na to odlučio. I tad sam donio odluku da pisac mora biti sa svojim narodom, što god bilo. Od tad sam putovao u inozemstvo, ali nikad više s idejom da i ostanem vani.
Vratio se tako Boško kući. I ostao. Već se tad, na izlasku iz tinejdžerskih godina, smatrao piscem. Uostalom, tad je to nekad i krenulo.
– Kad sam maturirao, roditelji su mi kupili ‘topsicu’, pisaću mašinu. Na njoj sam napisao 20-ak priča i silno sam želio da se barem jedna objavi u Areni, u kojoj su tad izlazile priče. Uvezao sam to, skupio hrabrosti i otišao u Vjesnik. Koljena su mi klecala, drhtao sam od straha što će mi čovjek reći… Došao sam u redakciju i dočekao me jedan čovjek kojeg nikad neću zaboraviti. Naime, imao je vrlo neobične obrve, rekao bih ‘na tri kata’. Kratko smo razgovarali, pogledao je te moje priče i rekao: ‘Nešto ću vam objaviti’. Uh, sasvim sam drukčije silazio niz te stepenice nego što sam se njima penjao, gotovo sam letio! – prepričava nam Prosenjak i nastavlja:
– Čekao sam da mi objave tu priču, kupovao svaku Arenu, ali ništa nije izlazilo. Bio sam uvjeren da me čovjek prevario i prestao sam kupovati Arenu. Jednog dana čekao sam tramvaj na Kvaternikovu trgu, zvizdan, nigdje nikoga, nisam znao što ću sa sobom, kad sam ugledao jednu mladu ženu. Imala je prekrasan kostim, bila je vrlo lijepa, a u rukama je imala novine. Ne znajući više što bih od tog čekanja, došao sam do nje i preko ramena pogledao što čita. U tom trenutku shvatio sam da čita moju priču u Areni! I pomislio sam: ‘Uh, kad bi ti znala da sam ja to napisao…’ I to je bilo prvo što sam objavio. Bilo je to u studenom 1967. godine, to se službeno smatra kao moj književni početak.
Prvi korak je, dakle, napravio kroz Arenu. Bilo je vrijeme za drugi korak, treći, četvrti…
– Želio sam i dalje pisati, pa sam otišao u Književni klub Ivan Goran Kovačić. Ušao sam unutra sa strahom, triput sam ulazio i izlazio… Tamo su sjedila tri književnika i rekao sam im da bih se učlanio. Pogledali su me i pitali: ‘Imaš li ti kakvu pjesmu?’ Odgovorio sam: ‘Nemam, ali mogu je napisati!’ I napisao sam je, dao im da pročitaju, na što su mi rekli da to i nije baš nešto… No nisam se dao ‘predriblati’, rekao sam im da imam još jednu! I napišem tu drugu pjesmu, koja im se svidjela. Kad sam odlazio, čuo sam da između sebe razgovaraju da nitko još nije ovako brzo objavio pjesmu. Naime, upravo su pripremali novine, a ta moja pjesma odmah je ušla unutra – vraća film unatrag Prosenjak.
Nastavio je djelovati u sklopu književnoga kluba, no ubrzo je shvatio da je tamo malo tijesno… I omladinci su pokrenuli svoj književni klub, u kojem se počela pojavljivati i jedna Velikogoričanka.
– Tu sam upoznao Zlatu Cundeković, koja je bila iz Velike Gorice, radila u kulturi. Preko nje sam i ja došao ovdje, počeo raditi kao novinar – kaže Boško, koji je odmah počeo uviđati nedostatke u svom novom gradu.
– Još kao dijete primijetio sam da Koprivnica već od sredine 30-ih ima izdavačku djelatnost, dok u Velikoj Gorici nije bilo ničega. I to me šokiralo. Govorio sam tad i našim političarima, s kojima sam kao novinar često komunicirao: ‘Ljudi, sve što radite bit će ugašena žarulja. Nitko za to neće znati ne bude li postojala izdavačka djelatnost. Možete napraviti čuda, ali to nitko neće znati, sve to ostat će prašina, u mraku…’ – govori Prosenjak i dodaje:
– Prvo sam u novinama pokrenuo rubriku u kojoj su mladi pisci objavljivali svoje pjesme. Odaziv je bio prilično velik i odlučio sam osnovati književni klub. Bilo je tu prelijepih susreta… Političari su u to vrijeme jako lijepo uredili Klub 100, jer tu su namjeravali kartati, družiti se. Međutim, našli su neko drugo mjesto, koje im je više odgovaralo, a ovaj prostor ostao je prazan. Ja sam to prozvao Plavi salon i tu smo po zidovima imali izložbe, pa razne susrete, došao je i Tadijanović… Sjećam se da je stalno ponavljao da mora ići doma, a ostao je do jedan sat iza ponoći. Bila je tu i jedna ekipa glazbenika koji su svirali u simfonijskom orkestru. Rekli su mi samo da osiguramo klavir, da će oni tu svirati za svoj gušt. Tako je i bilo, imali smo u tom prostoru vrhunske glazbenike… Ljudi su počeli dolaziti i tu sam shvatio da postoji jedno pravilo – ako sam čovjeka dobio tri puta, ako je došao tri puta, on je i ostajao, uvijek je dolazio!
Ambiciozan kakav već jest, Božidar Prosenjak brzo je napravio i novi korak.
– Taj naš klub jako je dobro funkcionirao i odlučio sam da je vrijeme da pokrenem izdavačku djelatnost, ono što je Velika Gorica morala imati. Govorio sam direktorima u Sveučilištu o tome, bio sam im dosadan, stalno su mi nešto obećavali, ali najviše je napravila Zlata Cundekovića. Ona je znala doći do novca, pa sam imao drugi pristup. Prvo bismo skupili novac, a tek nakon toga bih došao do direktora i pitao možemo li to objaviti. On bi pitao imamo li novca za to, ja bih odgovarao da imamo i tako smo počeli objavljivati.
Bilo je to zlatno vrijeme goričke kulture, prije svega izdavačke djelatnosti.
– Vjesnik je jednom prilikom objavio da je pokretanje naše izdavačke kuće kulturni događaj godine. Vidio sam na planu cijele Hrvatske određene pogreške. Naime, velike kuće, kao primjerice Mladost, imale su novca, pa su pjesnicima objavljivale zbirke od 70, 80, 100 stranica. Naravno da takve knjige nitko želio i ostajale bi u skladištu. Radnici su te knjige nazivali ‘beton’, jer to se ne miče. I stvorila se klima koja traje sve do danas, da pjesme nisu zanimljive, da se ne prodaju. Kako sam vidio tu pogrešku, išao sam drugim putem. Radili smo knjige od dva arka, 30-ak stranica. Dovoljno da pisac pokaže što zna i što ne zna. Za sve ostale će pokazati samo što ne zna. Tako smo radili male knjižice, koje je bilo problem tiskati u takvom izdanju. Otpilili su me iz tiskare, ali nisam se dao. Došao sam opet i tražio istu stvar, ali nisam rekao da bih štampao jednu knjigu, nego šest odjedanput. E, to je već bio novac… – priča nam Boško, uz nastavak:
– Biblioteka je krenula kad je otvoren i Dom kulture na Galženici, nakon čega smo krenuli raditi ozbiljne stvari. U jednom trenutku moj budžet bio je veći nego za 80 preostalih ljudi u Sveučilištu. I onda sam došao na još jednu ideju… Ajmo izabrati tri najjače kulturne institucije, neka svaka radi za sebe, ali idemo zajedno napraviti jedan projekt. I tako je nastao prvi srokovni rječnik hrvatskoga jezika, koji je i danas u upotrebi.
Posao književnika i izdavača, ne biste možda rekli, zna biti opako naporan i zahtjevan.
– Sjećam se da sam jedanput, radeći na Gospodarskim imenicima, doslovno kolabirao. Došao sam u ambulantu, odmah su me polegli na stol, jedva sam ostao živ… – kaže nam Prosenjak, koji se rado sjeća svih tih dana.
– Goričko Narodno sveučilište Juraj Kokot u tom je trenutku bilo najjača institucija toga tipa u Jugoslaviji. K nama su dolazili iz cijele države, da vide kako mi radimo. Ne sam iz bivše države, čak je i jedan Englez, tajni agent, došao ispitivati što radimo. Sjedili smo s njim, razgovarali, moj direktor se hvalio… I sljedećeg dana dolaze ljudi iz naše tajne službe. Pitali su nas znamo li uopće tko je taj čovjek, rekli nam da nas je sve ispitao i odmah otišao na aerodrom, za zbriše iz Jugoslavije. I na kraju nam kazali: ‘A sad nam recite što ste mu sve ispričali, da znamo i mi kako radite…’ Eto, toliko je Sveučilište bilo jako, poslije Velkoma bilo je to drugo najjače poduzeće u Velikoj Gorici.
Takva vremena, nažalost po sve kulturnjake, danas su stvar prošlosti. Međutim, temelji koji su tad postavljeni drže se i desetljećima poslije.
– Osjetio sam da se nalazim u jednom povijesnom trenutku. Znao sam da ga moram iskoristiti ili tad ili nikad više. Time je Velika Gorica dobila kontinuitet izdavačke djelatnosti. Progurao sam 1980. i pokretanje književne nagrade, nazvao je Albartos. Govorili su mi da je radije nazovemo po nekom narodnom heroju, ali suprotstavio sam se tome, govoreći da ćemo morati mijenjati ime ako dođe neko drugo vrijeme… To se pokazalo proročanstvom, a ime je ostalo – ponosno ističe Prosenjak.
– Danas kad dođem u Sveučilište, vidim neke druge ljude, koji ne znaju za svu tu povijest koja se događala… Ali dobro, drugo je vrijeme – sa smiješkom je zaključio striček Boško.
Kave je već odavno nestalo u šalici, moglo je ovo potrajati dovijeka, toliko toga ima za ispričati, ali negdje je trebalo stati. I završiti priču uz još poneki smiješak i toplu, ljudsku poruku. Na kakve smo od njega, realno, nekako i navikli.
– Pozdravi mi roditelje, puno ih pozdravi… I sve susjede!
Folkloraši iz Svete Nedelje, Kupljenova, Dugog Sela, Gorice Svetojanske, Lukavca, Stupnika, Bratine, Križa i Buševca dolaze pokazati svu raskoš županijskog folklora na 25. Smotri koreografiranog folklora Zagrebačke županije.
29.lipnja s početkom u 17 sati u Dvorani Gorica Pučkog otvorenog učilišta folklorna društva provest će nas cijelom Lijepom našom, od Međimurja, Gorskog Kotara, Zagrebačkog Prigorja do Dubrovnika, Turopolja, Bilogore, Bratine i Moslavine.
Organizator smotre je Hrvatski sabor kulture uz domaćinstvo Ogranka Seljačke sloge Buševec i uz pod pokroviteljstvo Zajednice Kulturno umjetničkih udruga Zagrebačke županije.
Najbolji sa smotre predstavljat će našu županiju na 32. Susretima Hrvatskih folklornih ansambala u Čakovcu.
Zaštitnika Novog Čiča, Svetog Ivana Krstitelja, mještani slave kroz nekoliko dana, a centralno događanje, na prostoru Etno naselja Novo Čiče, bila je jučerašnja jubilarna, 20. Međunarodna smotra folklora.
U organizaciji KUD-a Novo Čiče i uz pomoć lokalnih ostalih udruga, sponzora, Grada Velike Gorice i Zagrebačke županije u ovo mjesto je pristiglo 300 folkloraša, iz Slovenije, Srbije, BiH i naše Hrvatske.
Manifestaciju je u ime grada Velike Gorice, otvorila direktorica Turističke zajednice Zagrebačke županije Ivana Alilović koja je naglasila da manifestacije poput ove šire glas o ljepotama i gostoljubivosti naše županije, kao i bogatoj tradiciji koju domaćini itekako njeguju.
Foto: Marija Vrbanus/Cityportal
Domaćini, KUD Čiče odlučio je festival otvoriti s pjesmama posavske tematike kako bi podsjetili na bogatstvo Posavine i ono što je ostavila generacijama u nasljeđe.
–S pjesmom i plesom zajedno promičemo folklornu baštinu, a s nama je Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo “Jelačić” iz Petrovaradina iz Srbije, Hrvatsko kulturno društvo “Napredak” Vitez i “Zavidovići” iz BiH, zatim hrvatski folkloraši iz Zasadbrega i Galgova, Rakek iz Slovenije, Udruga bosanskih Posavljaka iz Zagreba. Za 90 sudionika smo organizirali smještaj u našim domaćinstvima i u hotelima, jer dolaze izdaleka, jedino nam je KUD Veleševec ove godine nažalost bio spriječen doći, no nadamo se da će dogodine biti na našoj pozornici – rekao je predsjednik KUD-a Čiče Stipo Duvnjak i pokazao nam prostor oko festivalskog šatora gdje se krčkala kotlovina i gulaš, a šarani na rašljama već su bili spremni za degustaciju.
Foto: Marija Vrbanus/Cityportal
Pogledati i čuti kao naši susjedi njeguju običaje, pjesme i plesove, došao je pogledati velik broj posjetitelja, budući da nastupe folkloraša iz nekoliko država na jednom mjestu ne vidimo često.
Fotografije, poput naslikanih slika, govore tisuću riječi, pa zavirite u veliku foto-galeriju:
Večernja sveta misa na svetkovinu Tijelova u Velikoj Gorici (četvrtak, 19. lipnja 2025.) bila je s početkom u 18:30 sati ispred župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije.
Velika Gorica, 19.06.2025. Blagdan Tijelova. Procesija od Crkve NBDM do Crkve bl. Alojzija Stepinca. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 19.06.2025. Blagdan Tijelova. Procesija od Crkve NBDM do Crkve bl. Alojzija Stepinca. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 19.06.2025. Blagdan Tijelova. Procesija od Crkve NBDM do Crkve bl. Alojzija Stepinca. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 19.06.2025. Blagdan Tijelova. Procesija od Crkve NBDM do Crkve bl. Alojzija Stepinca. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 19.06.2025. Blagdan Tijelova. Procesija od Crkve NBDM do Crkve bl. Alojzija Stepinca. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Nakon mise slijedila je Tijelovska procesija gradskim ulicama prema župnoj crkvi bl. Alojzija Stepinca gdje je bio i svečani završetak.
Velika Gorica, 19.06.2025. Blagdan Tijelova. Procesija od Crkve NBDM do Crkve bl. Alojzija Stepinca. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 19.06.2025. Blagdan Tijelova. Procesija od Crkve NBDM do Crkve bl. Alojzija Stepinca. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 19.06.2025. Blagdan Tijelova. Procesija od Crkve NBDM do Crkve bl. Alojzija Stepinca. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 19.06.2025. Blagdan Tijelova. Procesija od Crkve NBDM do Crkve bl. Alojzija Stepinca. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Blagdan Tijelova je blagdan koji se slavi u prvi četvrtak poslije nedjelje Presvetoga Trojstva, odnosno na deveti četvrtak nakon Uskrsa, a njime Katolička crkva slavi ustanovljenje euharistije na Veliki četvrtak.
Proslavljeni hrvatski bas-bariton Krešimir Stražanac i istaknuti velikogorički pijanist Krešimir Starčević dobitnici su prestižne godišnje Nagrade “Milka Trnina” – najvećeg strukovnog priznanja na području izvedbene glazbene umjetnosti (klasična glazba).
Prestižnu nagradu od 1958. godine dodjeljuje krovna udruga akademskih glazbenika u Hrvatskoj – Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika, i to za izvanredni doprinos glazbenoj kulturi grada Zagreba i cijele Hrvatske.
Foto: Miro Cvjetko
Stražanac i Starčević nagradu su dobili za klavir u projektu dvostrukog nosača zvuka s popijevkama Blagoja Berse pod nazivom “Blagoje Bersa: Lieder/Songs”, u izdanju ugledne njemačke etikete Hänssler Classic.
Nagradu je, na svečanoj dodjeli u foajeu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, u ime Krešimira Stražanca preuzela njegova sestra Jelena.
“Ivanje u Novom Čiču”, jedna od najvećih manifestacija u ovom dijelu Zagrebačke županije, održat će se 21. lipnja u Novom Čiču uz nastup 8 folklornih skupina s 300-injak sudionika. Uz društva iz Hrvatske dolaze i društva iz Bosne i Hercgovine, Slovenije i Srbije.
Program uključuje i razgledavanje Etno naselja Novo Čiče uz degustaciju turopoljskih jela, blagoslov svih sudionika u crkvi Sv. Ivana Krstitelja, razgledavanje replike konjskog tramvaja – kojnače koji je od 1907. do 1935. godine prometovao od Novog Čiča do Velike Gorice, a kojeg su izradili članovi KUD-a uz pomoć konzervatorskog odjela Ministarstva kulture.
U sklopu središnje proslave bit će i bogata gastronomska ponuda, kupnja tradicionalnih suvenira Turopolja i zabava uz grupu Viking.
Dodajmo kako manifestacija, koju KUD Čiče iz Novog Čiča organizira u suradnji s Mjesnim odborom, udrugom žena i umirovljenika, te vatrogascima i NK Dinamom Novo Čiče, financijski podupirue Ministarstvo Kulture i medija, Grad Velika Gorica i Zagrebačka županija, a održava se kroz nekoliko dana.