Vuzem ili zapovedani svetek – turopoljski običaji i vjerovanja za Uskrs
Ana Plehinger, predsjednica Matice hrvatske Velika Gorica i članica Etno udruge Kurilovec, podsjetila je na neke od starih običaja i vjerovanja u ovo, za vjernike, najznačajnije litrugijsko vrijeme.
Brojni turopoljski uskrsni običaji, pa i neka vjerovanja u rituale koji upravo u danima Svetog uskršnjeg trodnevlja donose ljepotu, zdravlje i blagostanje, zadržali su se sve do današnjih dana.Blagoslov jela koja se nose u pletenim košaricama, prekrivenim najljepšim izvezenim krpama ili stolnicama mogu se vidjeti gotovo u svakoj crkvi u rano nedjeljno jutro na Uskrs. Iako smo okruženi svim mogućim vrstama uskrsnih ukrasa i naljepnica za pisanice, još uvijek se jaja farbaju na prirodan način, a pisanicom se u nekim krajevima još uvijek naziva ona snaha koja na Uskrsno jutro stigne prva s mise do kuće s blagoslovljenim jelom.
Foto: Blagoslov jela na Veliku subotu/Višnja Huzjak, fotodokumentacija Muzeja Turopolja
Ana Plehinger, predsjednica Matice hrvatske Velika Gorica i članica Etno udruge Kurilovec, o starim običajima za Uskrs ispričala nam je neke od starih običaja i vjerovanja u ovo, za vjernike, najznačajnije litrugijsko vrijeme.
– U vrijeme od Pepelnice do Uskrsa, tj. Vuzma kak’ mi to u Turopolju govorimo, bilo je nekoliko vrlo posnih dana u vremenu od Pepelnice do Uskrsa U to vrijeme nije se pjevalo, nije se glasno veselilo, nisu se održavale zabave niti svadbe, petkom se išlo u crkvu, na križni put i jako mnogo se molilo.
U Turopolju se kaže da je Vuzem zapovedani svetek, od negda. Što znači da je Sveta stolica od davnina odredila, uz nedjelju, posebne obavezne blagdane, tijekom kojih su vjernici obavezni sudjelovati na svetoj misi i uzdržavati se od radova koji priječe iskazivanje štovanja Bogu. Od velikog četvrtka u podne sve do nakon Uskrsnog ponedjeljka, zemlja se ne smije obrađivati.
Na Veliki četvrtak u podne zvona na svim crkvama bi se povezivala i nisu zvonila sve do Uskrsa. Danas nema toga, jer je sve na struju, a nekad su to ručno radili zvonari. Na petak, dan kad je Isus položen u grob, djeca su u Turopolju brala poljsko cvijeće, većinom ljubičice, pa su ih slagali u buketiće i stavljali u čašice s vodom, pa bi kuće prekrasno mirisale.
Na Uskrs, snahe iz svake kuće su rano ujutro išle u crkvu na blagoslov jela, a na glavi su nosile košaru s hranom. Te košare nisu bile nimalo lagane, u njima su bile pisanice, sol, kruh, šunka, gibanica, već kako je tko imao. Košare su bile pokrivene najljepšim ručnim radovima, sa stolnicama, kak’ se to kod nas u Turopolju kaže. Čim bi svećenik blagoslovio hranu, snahe bi potrčale kući, jer se vjerovalo da ona koja prva stigne donosi sreću toj kući u toj godini. Onda bi kućedomaćin počastio susjede s rakijom, jer mu je snaha donijela sreću u kuću. Nakon toga bi se okupili oko stola i doručkovali tu blagoslovljenu hranu. Potom bi se svečano obukli i zajedno otišli na podnevnu misu, a zvona bi zvonila i zvonila..Doma bi ostajale bake koje bi pripremale svečani obed za uskrs, nakon čega bi se s pisanicama išlo susjedima, prijateljima i rodbini čestitati Uskrs – ispričala nam je Plehinger.
Foto: pexels.com
Djeci posebno draga preduskrsna aktivnost je svakako – bojanje jaja.
– Kod nas u Turopolju su se pisanice najčešće bojale tak’ da su se jaja kuhala s lupinama od crvenog luka koje su se cijele zime prikupljale za tu svrhu. Uz to bi se brali listovi i cvjetovi biljaka u rano proljeće, pa bi se pričvrstili na jaja i ostajali bi njihovi oblici. Na kraju bi se ohlađene pisanice istrljale s malo špeka da bi bile sjajne i još ljepše – kaže.
Za sreću, zdravlje i ljepotu biralo se proljetno cvijeće, no nekad to baš i nije bilo jednostavno za izvesti.
– Vjerovalo se da se djevojke trebaju umivati u vodi s potopljenim cvjetovima proljetnog cvijeća kako bi bile lijepe i zdrave za Uskrs. Međutim, u to vrijeme je bilo zima i rijetko bi bilo toliko proljetnog cvijeća..Pokojni Jože Pavišić mi je znao pripovedati da je u vrijeme Uskrsa znalo biti toliko hladno i puno smrznutog visokog snijega da je jednog takvog Uskrsa njegovoj snahi, koja se vraćala s blagoslova hrane, ispao iz košare suhi sir i po smrznutim bregima se otkotrljao predaleko..Zime nisu bile ovakve kakve mi imamo zadnjih par desetljeća – zaključuje Ana Plehinger, predsjednica Matice hrvatske Velika Gorica i članica Etno udruge Kurilovec.
Dodajmo ovome, kako se u nekim krajevima u večernjim satima na Veliku subotu palio i prigodni krijes zvan vuzmica, a već spomenuta najbrža snaha nazivala se i – pisanica.
Legendo, hvala i sretno! Krizma ide dalje, ostaje gomila lijepih uspomena…
Krešimir Krizmanić, dijete HNK Gorica, napušta svoj klub nakon 13 godina provedenih na Gradskom stadionu, od toga cijelih sedam u prvoj momčadi. Nekoć talentirani klinac izrastao je u simbol onoga kako bi to trebalo izgledati…
E, tako ti to nekako trebalo izgledati u idealnom scenariju! Dobro, ne baš u potpunosti tako, jer postoji i detalj koji bi mogao biti i “idealniji”, ali… Krešo Krizmanić otišao je iz Gorice kao simbol onoga na što svaki navijač “ponosa grada”, svaki prijatelj kluba, pomisli kad razmišlja o idealnom igraču za našeg prvoligaša.
Krešo je, naime, dečko s Galženice. “Born and raised” u ovome gradu, u ovome klubu. Počeo je kroz Udarnik, svoj talent zatim prošetao do Sigeta, nosio dres Hrvatskog dragovoljca, pa se na poziv trenera Perice Vidaka vratio kući. I došao u Goricu sa samo 11 godina.
U ovom klubu, koji u to doba baš i nije nalikovao klubu kakvog imamo danas, mali Krizma je rastao iz mjeseca u mjesec, iz sezone u sezonu, iz generacije u generaciju. Prvo kao desno krilo koje zabija ljevicom, zatim kao lijevi bek, pa na kraju kao stoper. Od limača, preko kadeta i juniora, sve do seniora. Uspio je u tome u uvjetima koji nisu bili idealni, iz niželigaškog juniorskog uskočio je u prvoligaški seniorski nogomet, a u takvim prijelaznima mnogi se izgube.
On se nije izgubio. Umjesto toga, mali Krešo stalno je napredovao. Iako, vidjelo se odmah da je u tom dečku nešto posebno…
– Protiv kojeg stopera mi je najteže igrati? Protiv Krizme na treningu!
Tako je svojevremeno govorio Lukasz Zwolinski, najbolji strijelac Gorice u prvoj prvoligaškoj sezoni. U to vrijeme Krizma je imao 18 godina, nije dobivao priliku u borbi za Europu, minute je skupljao u juniorskoj momčadi, ali odmah je bilo jasno da je pitanje vremena kad će i među velikim dečkima doći “na štih”. Ne samo zbog toga što je govorio Zwole, nego i zbog pametnog vođenja trenera Jakirovića, koji mu je prve prvoligaške minute dao u posljednjoj utakmici sezone.
U svakoj sljedećoj Krizmanić je pokazivao da vrijedi, da može, da ima i talent i kvalitetu, iako uvjeti i dalje nisu bili idealni. Gurali su ga na lijevi bok, štitili od eventualnih pogrešaka koje bi “ubile” mladog igrača, a i u godinama koje su slijedile pokazao je da može – sve! Ako treba na beka, može. Ako ima prostora na stoperu, super. Ako treba pokriti bilo koju drugu poziciju, nema frke… Pokrivao je tako i poziciju desnoga beka, ljevonogom stoperu to je daleko od idealnog okruženja, ali snašao se. I dokazao da je pravi “vojnik kluba”.
Spletom okolnosti, možda ponekad i nesreće, propuštao je prijelazne rokove jedan za drugim, ostajao u Gorici iz godine u godinu, pri čemu se iz klinca koji ima talent pretvarao u igrača koji je počeo nositi Goricu. Dogurao je na kraju do statusa ključnog igrača, jednog od onih bez kojeg niti jedan trener ne želi slagati svojih startnih 11, a u svemu tome nakupilo se čak 175 nastupa za najdraži klub.
Posljedično, Krešo Krizmanić postigao je ono što rijetki uspiju postići. Sa samo 24 godine Krešo je sedmu prvoligašku sezonu dovršio sa statusom – klupske legende. I simbola onoga što piše u idealnom scenariju: domaći klinac dođe u klub, ostane ovdje dovoljno dugo da postane prvotimac, na kraju i jedan od najvažnijih igrača, pa tek onda napusti klub.
Krešo napušta Goricu, dakle, u ljeto 2025. godine, punih 13 godina nakon što je prvi put ušao u svlačionicu Gradskog stadiona, s bogatim prvoligaškim iskustvom i iznimnom nogometnom kvalitetom. Zvuči idealno? I bilo bi, da nije jednoga detalja…
Krizma, naime, iz Gorice odlazi kao slobodan igrač. Da je scenarij baš potpuno idealan, klub bi ga transferirao u milijunskom nogometnom poslu, zaradio taj značajan novac i poželio mu svu sreću u nastavku karijere sa znakom eura ili dolara u očima. Ovako, u priči koja je prekrasna, iako ne i do kraja savršena, Krizma odlazi nakon isteka ugovora, uvjeren da je pravi trenutak za iskorak.
Klub se od Kreše Krizmanića prvi put oprostio uoči utakmice protiv Hajduka, njegove posljednje u dresu s brojem 25 i bikom na prsima, a drugi i posljednji put to je učinjeno objavom na društvenim mrežama.
U sklopu oproštaja stigao je i oproštajni intervju, jedan opširan pogled unatrag, na sve ove goričke godine dečka s Galženice. Krizma, hvala na svemu i sretno!
SOS Dječja sela trenutačno se nalaze u velikoj potrebi za ključnim ljudima – SOS mamama, jer ih tijekom iduće tri godine čak 10 odlazi u zasluženu mirovinu.
–U potrazi smo za novom generacijom SOS mama koje će nastaviti pružati obitelj za svako povjereno nam dijete. Biti SOS mama nije samo posao – to je poziv. SOS Dječja sela nisu samo mjesto rada, već zajednica u kojoj vladaju osmijeh, radost i međusobna pomoć. Zajedno sa stručnim timovima, SOS tetama i SOS obiteljskim pomoćnicama stvaraju sigurno i ispunjeno djetinjstvo za djecu kojoj je to najpotrebnije – poručuju iz Udruge SOS Dječje selo Hrvatska.
Neke od SOS mama u selima su od osnutka i odgojile su generacije djece. Bezuvjetna roditeljska ljubav počinje upravo sa SOS mamom. SOS Dječja sela Lekenik i Ladimirevci jedini su oblik obiteljskog tipa skrbi u Hrvatskoj, koju pružaju već 33 godine.
– Skrb obiteljskog tipa temelj je života i rada naših SOS obitelji i SOS Dječjih sela. Ako se prepoznajete u ovome, ako vjerujete da možete pružiti toplinu, ljubav i dom, možda ste upravo vi naša nova SOS mama – apeliraju iz Udruge.
Članica Atletskog kluba Turopolje Vedrana Janjić jučer je u Hamburgu odradila svoju treću Ironman utrku, koja je dio Pro Serije i bodovana je kao Europsko Prvenstvo, a Vedrani je to treći nastup na punoj Ironman distanci. To podrazumijeva 3.800 metara plivanja, 180 kilometara bicikliranja i trčanje maratona dugog 42,2 kilometra.
Vedrana je plivačku dionicu riješila za točno sat i pol, na biciklu je provela 5 sati i 26 minuta, a na kraju je maraton istrčala za 3 sata, 46 minuta i 29 sekundi. Kroz cilj je prošla s ukupnim vremenom od 10 sati, 59 minuta i 48 sekundi, što je njen rekord na utrci.
–Jako sam zadovoljna. Jutro nije bilo obećavajuće jer su odgodili start za sat vremena zbog grmljavinskog nevremena i skratili vrijeme za tranziciju pa je sve bilo kaotično i naopako. Onda sam se pogubila u jezeru i napravila više nego je trebalo. I tranzicija je ogromna pa sam i tu puno izgubila jer se puno trči s plivanja do bajka i kasnije do trčanja. Ali na bajku i trčanju sam nadoknadila vrijeme. Na bajku su bili jaki naleti vjetra pa sam se pošteno namučila i malo je snage ostalo za trčanje. Ali već na prvom kilometru se nebo otvorilo ša smo trčali i po dubokim lokvama. Takvo mi je vrijeme pasalo pa sam ipak dobro otrčala. Sve u svemu, osim plivanja, sve je prošlo po planu. Ali to je Ironman, uvijek nešto iznenadi i treba biti snalažljiv – ispričala je Vedrana.
Ultramaratonac Bojan Šebrek, samo dva tjedna nakon istrčanih 70 kilometara od Zagreba do Siska, u nedjelju je gotovo istu udaljenost prošao na utrci u Sloveniji. U Kranju je održana utrka Slo12Run, jedna od najpoznatijih ultri u susjednoj državi, na koju redovno odlazi i ultraška elita iz Hrvatske.
Bojan je sudjelovao u šestosatnoj utrci, a uz iscrpljujuću vrućinu i temperaturu zraka od 30 stupnjeva, uspio je istrčati 65.445 metara, osvojivši ukupno sedmo mjesto od 41 trkača.
Pijan, bez vozačke i s 3,19 promila, Policija u vikend akciji na području Velike Gorice otkrila 58 prekršaja
Tijekom trodnevne preventivno-represivne akcije policija je zatekla vozače pod utjecajem alkohola, bez vozačkih dozvola i s brojnim drugim prometnim prekršajima.
Vikend akcija „Aktivnosti na zaustavljanju nepovoljnog trenda stanja sigurnosti u cestovnom prometu“ provedena je od 30. svibnja do 1. lipnja 2025. godine na području Policijske postaje Velika Gorica, a rezultirala je utvrđivanjem ukupno 58 prometnih prekršaja. Akcija je trajala kroz dnevne i noćne smjene, s ciljem zaustavljanja nepovoljnog trenda stanja sigurnosti u cestovnom prometu.
U sklopu akcije zabilježeno je 39 ciljanih prekršaja, među kojima se najviše ističu:
8 prekršaja vožnje pod utjecajem alkohola
17 prekršaja nekorištenja sigurnosnog pojasa
7 slučajeva nepravilnog korištenja mobitela tijekom vožnje
2 vožnje bez položenog vozačkog ispita
2 vožnje pod zabranom upravljanja
2 vožnje neregistriranim vozilima
1 slučaj nekorištenja zaštitne kacige na mopedu
Uz to, utvrđeno je i 19 ostalih prometnih prekršaja.
Vozači koji su zatečeni pod utjecajem alkohola, a nisu zadržani do otrežnjenja, isključeni su iz prometa i privremeno im je oduzeta vozačka dozvola na 12 sati. Četiri vozača su uhićena i protiv njih su podneseni optužni prijedlozi te su prepraćeni na Općinski sud – prekršajni odjel. Radi se o:
Jednom vozaču bez položenog vozačkog ispita
Jednom vozaču bez vozačke i s više od 1,50 g/kg alkohola
Jednom vozaču pod zabranom upravljanja
Jednom vozaču pod zabranom i s koncentracijom alkohola od 1,00 do 1,50 g/kg.
Najveća izmjerena koncentracija alkohola zabilježena je u subotu, 31. svibnja, u 16:45 sati u Trgu Grada Vukovara u Velikoj Gorici. Policija je zaustavila osobno vozilo zagrebačkih oznaka kojim je upravljao 32-godišnjak bez vozačkog ispita, s čak 3,19 g/kg alkohola u organizmu. Vozač je uhićen, smješten u posebne prostorije za zadržavanje i protiv njega je podnesen optužni prijedlog s prijedlogom kazne od 2.640 eura. Sud mu je izrekao ukupnu novčanu kaznu od 2.000 eura.
Tijekom akcije zabilježeno je i pet prometnih nesreća, od kojih jedna s lakše ozlijeđenom osobom, dok su ostale četiri rezultirale materijalnom štetom.
Policija ovim putem apelira na vozače da poštuju prometne propise, koriste sigurnosni pojas, izbjegavaju korištenje mobitela tijekom vožnje te da nikako ne sjedaju za upravljač pod utjecajem alkohola, kako bi se smanjio broj prometnih nesreća s teškim posljedicama.
Nogometne klubove, pogotovo one u manjim sredinama, osim igrača, njihovih trenera i vodećih ljudi klubova, često čine i svi oni vjerni kibici, ljudi koji su tu i kad je lijepo i kad je teško, koji će ponuditi i najveću potporu i najiskreniju kritiku. U našem Mraclinu jedan od takvih ljudi bio je Juraj Cvetnić, koji nas je zauvijek napustio taman na oproštaju od još jedne lijepe godine mraclinskog nogometa.
U znak zahvale za ljubav i vjernost koju je nosio sa sobom cijeloga života, klub se od svoga Jure oprostio pismom…
“Otišao je, zauvijek nas napustio naš dragi Jura, vječni prijatelj i veliki zaljubljenik u NK Mraclin. Iako je, kako je u nedavnom intervjuu za mraclinski portal sam rekao, malo igrao nogomet, a više uživao gledajući uz ogradu, njegov je trag duboko utkan u povijest kluba.
Još od njegove mladosti nijedna radna akcija koja je bila vezana uz naš klub nije mogla proći bez njega. Njegova prisutnost bila je neizostavna, a uvijek je bio spreman pomoći. Posebno ćemo ga pamtiti kao jednog od ključnih sudionika kod krčenja i čišćenja prostora današnje Stare grabe, stvarajući temelje za sve što je uslijedilo. No, Jura nije stao samo na tome. Njegov doprinos u stvaranju novog, modernog stadiona Nova graba također je neizmjerno vrijedan. Bilo je to vrijeme u kojem je pokazao svoju predanost, ljubav prema klubu u svakom vidu njegovog razvoja.
Zahvalni smo mu na svemu što je učinio za naš klub i zajednicu. Njegovo ime ostat će trajno urezano u srcima svih nas, a NK Mraclin neće biti isti bez njega. Počivaj u miru, dragi Jura. Tvoj duh i tvoje naslijeđe žive u svakom kutku našeg kluba”, stoji u tekstu kojeg potpisuje, sasvim jednostavno i čisto, NK Mraclin.