U popularnoj Reddit zajednici r/askcroatia nedavno se pojavilo pitanje, “Što vam je na poslu nešto iza čega čvrsto stojite i voljni ste se boriti za to pod svaku cijenu?”, te je u kratkom roku pokrenulo raspravu koju prenosi Dnevno.hr. Odgovori korisnika brzo su se pretvorili u presjek radnih vrijednosti, frustracija i granica koje hrvatski zaposlenici više nisu spremni prelaziti.

Sve je krenulo prilično bezazleno, korisnik koji odbija nositi duge hlače na posao u srpnju. “Mrzim se odijevati profesionalno. Ne mogu i neću,” napisao je, opisujući kako radije bira bermude i polo majicu nego patnju u poslovnim hlačama po vrućini. Za njega je to pitanje osobnog dostojanstva i udobnosti, toliko da bi radije dao otkaz nego pristao na kompromis.

Drugi primjer dolazi iz Dalmacije, gdje kolega jednostavno nestaje kad igra Hajduk. Šefovi su s vremenom prihvatili da mu radno vrijeme tada ne postoji. S druge strane spektra su oni koji granice postavljaju zbog ozbiljnijih stvari. Jedan korisnik se prisjetio situacije kada je dvjema osobama koje su ga pokušale mobirati pokazao “da zna biti i bezobrazniji”. Njegov savjet je poznaj svoj posao i ne daj se gaziti. Zanimljivi su i komentari o “timskom duhu”, za mnoge je to postao samo prazan korporativni izraz. Ljudi su umorni od glume, “timskih ručkova” i pritiska da budu “obitelj na poslu”.

Jedan korisnik jasno poručuje, “Posao je posao. Nisam robot. Želim plaću, fer odnos i da me se pusti na miru kad odem kući.” Često se spominje otpor prema “izvannastavnim” aktivnostima, rođendanima, poklonima, team buildingu. “Ne glumim obitelj s kolegama, niti trošim svoj novac za firmu”, piše jedan, dok drugi ističe kako ne odgovara na poruke nakon radnog vremena. “Ako firma želi moju pažnju u 21 sat, neka mi plati i večeru.”

Zanimljivo je i kako se neki bore tišinom. Jedan korisnik mir u timu održava jednostavno, poručio je da ne podnosi deranje i da sve može riješiti razgovorom. “I mir traje već godinama”, napisao je.

Cijene osnovnih komunalnih usluga, uključujući struju, grijanje, vodu, hlađenje i odvoz smeća, uvelike variraju diljem Europe, pokazuju podaci iz najnovijeg izvješća Mapping the World’s Prices Deutsche Banke koje prenosi Večernji.hr. Iako svi koristimo iste usluge, ne plaćamo ih ni približno jednako. Dok stanovnici Münchena svaki mjesec izdvajaju 370 eura, u Istanbulu račun jedva prelazi 68 eura.

U izvješću su analizirani podaci za 67 gradova svijeta, a europski gradovi redom dominiraju među najskupljima. U deset najskupljih nalaze se čak tri njemačka grada, München (1.), Frankfurt (3.) i Berlin (4.), s prosječnim računima koji prelaze 330 eura mjesečno za stan od 85 kvadrata. Edinburgh (346 €) i Varšava (327 €) također su pri vrhu ljestvice, dok je London tek na sedmom mjestu s 295 eura. S druge strane, unutar EU-a, najpovoljniji je Helsinki s 115 eura, a slijede Budimpešta i Lisabon sa samo 135 eura.

Zašto su cijene toliko različite? Kao i kod mnogih drugih troškova života, geografski faktor igra ključnu ulogu. Sjeverna i zapadna Europa redovito imaju više cijene – ne samo zbog veće potrošnje energije u hladnijim klimama, već i zbog specifičnih modela tržišnog određivanja cijena, strategija subvencioniranja i razlika u izvorima energije. Istodobno, zemlje srednje i istočne Europe, ali i dijelovi juga, i dalje zadržavaju niže cijene, iako i tamo troškovi rastu.

Rast cijena komunalija zadnjih godina bio je eksplozivan. U razdoblju od 2020. do 2025. najveći porast zabilježen je u Stockholmu, čak 176 %, a slijedi ga Oslo sa 133 %. Varšava je također doživjela skok od 112 %, dok su u Bruxellesu, Birminghamu i Edinburghu poskupljenja iznosila između 93 i 97 %. Njemački gradovi, iako su već bili među najskupljima, doživjeli su rast od oko 50 %. Ipak, postoje iznimke. U Kopenhagenu i Budimpešti cijene su u istom razdoblju pale.

Stvarnu težinu cijene režija najbolje otkriva omjer u odnosu na neto plaću. U Ženevi i Zürichu, gdje prosječne plaće prelaze 7.000 eura, troškovi komunalija predstavljaju svega 3,2 odnosno 3,3 % prihoda. No, situacija se dramatično mijenja u Ateni, gdje prosječne režije čine 18,8 % plaće, te u Varšavi s 17,6 %. Za usporedbu, u većini europskih gradova taj omjer se kreće oko 9 do 10 %.

Plaće su, naravno, ključni faktor u ovoj jednadžbi. Dok Ženevci zarađuju najviše, Istanbullu pripada titula najnižih prosječnih primanja u Europi, svega 855 eura mjesečno. U EU-u najnižu plaću ima Atena, s 1.044 eura.

Prijave za jesenski rok državne mature za školsku godinu 2024./2025. službeno su otvorene od 19. srpnja, a svi zainteresirani pristupnici imaju rok do 30. srpnja u 12 sati da putem portala “Postani student” prijave željene ispite. Kako prenosi Studentski.hr, pravo polaganja imaju redovni učenici, ali i svi ostali kandidati koji ispunjavaju uvjete, a ispite će polagati u svojim školama ili na odabranim ispitnim mjestima u Zagrebu, Slavonskom Brodu ili Splitu.

Jesenski termin često koriste oni koji žele popraviti ocjene, položiti ispite koje nisu stigli ranije ili se prvi put prijavljuju. Redovni učenici, kao i hrvatski državljani koji školu završavaju u inozemstvu, mogu polagati ispite besplatno, pod uvjetom da ih nisu položili u prvom roku.

Svi ostali kandidati moraju platiti naknadu za svaki ispit, a krajnji rok za uplatu je 5. kolovoza do 23:59 sati. Uplate se izvršavaju putem pošte, Fine ili internet bankarstvom, a važno je koristiti vlastite podatke. Kasne uplate neće biti prihvaćene, a sustav evidentira uplatu prema datumu ispita. Također, svi kandidati s nepodmirenim dugovanjima iz prethodnih rokova moraju prvo zatvoriti ta zaduženja.

Mjesto pisanja ispita za kandidate koji nisu redovni učenici moguće je birati do 5. kolovoza, dok će točna adresa biti objavljena na profilu svakog pristupnika najmanje pet dana prije samog ispita.

Za sve one koji propuste redovni rok prijava, moguće su i naknadne prijave od 30. srpnja do 5. kolovoza, ali isključivo uz dostavu vjerodostojne dokumentacije, primjerice, u slučaju teže bolesti, smrti u obitelji ili drugih izvanrednih okolnosti. U istom razdoblju moguće je i mijenjati ispite, razine ispita ili ih odjaviti putem obrasca koji se šalje e-poštom na adresu [email protected].

Važno je znati i da prijavom određenog studijskog programa sustav može automatski dodati ispite potrebne za upis tog programa. Ako kandidat naknadno izbriše program, ispiti ostaju prijavljeni i treba ih ručno obrisati, ako ih više ne želi polagati.

Kandidati koji prvi put pristupaju državnoj maturi moraju do 8. kolovoza dostaviti ovjerene kopije svih svjedodžbi srednjoškolskog obrazovanja, a završnu svjedodžbu do 3. rujna 2025. godine. Dokumente je potrebno poslati poštom na adresu Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja u Zagrebu, s naznakom “dokumenti za Državnu maturu”.

Za dodatna pitanja, svi pristupnici mogu se obratiti Centru putem telefona na broj 01/4501 899 ili e-mailom na [email protected].

Nakon završetka ljetnog upisnog roka, na hrvatskim fakultetima ostalo je nepopunjeno čak 15.259 mjesta, piše Studentski.hr. Još alarmantnije zvuči podatak da se na 61 studijski program nije upisao nijedan student, unatoč tome što su kvote predviđale ukupno 782 mjesta. Ovi podaci, koje je objavila Agencija za znanost i visoko obrazovanje, otvaraju niz pitanja o stanju i perspektivi visokog obrazovanja u Hrvatskoj.

Pogled unatrag otkriva zabrinjavajući trend, osobito na nastavničkim smjerovima prirodnih znanosti. Primjerice, nastavnički smjer fizike i kemije na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF) ostao je potpuno prazan. I to unatoč 28 prijava na ponuđenu kvotu od 22 mjesta.

Dekan PMF-a, prof. dr. sc. Mirko Planinić, istaknuo je kako fakultet ne planira spuštati kriterije samo kako bi ispunio kvotu. “Mi ne upisujemo ni s dvojkama, nego pazimo da su bar trojke iz fizike na maturi. Imali smo u prošlosti niže kriterije, ali se pokazalo da takvi studenti češće odustaju nakon prve godine.”

No problem se ne zaustavlja samo na prirodoslovnim znanostima. Jezični i društveno-humanistički smjerovi bilježe sličan izostanak interesa. Filozofski fakultet u Osijeku tako nije upisao nijednog studenta na studijima njemačkog, hrvatskog i mađarskog jezika, kao ni na povijesti umjetnosti. Na Hrvatskim studijima prazna su ostala mjesta na smjerovima poput kroatologije, filozofije i sociologije.

Zanimljivo je i da su programi koji se tiču tehnologije i budućnosti, poput mehatronike i robotike na Tehničkom fakultetu u Rijeci, doživjeli isti sudbinu. Na kvotu od 12 mjesta stiglo je osam prijava, ali nije bilo ni jednog upisa. Studij računarstva na engleskom jeziku na zagrebačkom FER-u, iako je imao 38 prijava, ostao je bez ijednog studenta.

Čak i fizioterapija nije prošla bez problema, izvanredni stručni studij fizioterapije na Veleučilištu „Lavoslav Ružička” u Vukovaru nije zaprimio nijednu prijavu, iako je bilo dostupno 10 mjesta.

Prazne predavaonice na desetcima studija više nisu izolirani incident, već simptom dublje krize sustava obrazovanja koji sve teže privlači mlade, osobito kad je riječ o profesorskim zanimanjima i humanistici. Unatoč nominalnom interesu izraženom kroz prijave, konačni izostanak upisa govori o nerazmjeru između onoga što visoko obrazovanje nudi i onoga što mladi stvarno žele, mogu ili se usude odabrati.

Iako se sve teže pronalazi nastavnike i stručnjake, činjenica da se na desetke studija ne upisuje baš nitko i to iz godine u godinu nije samo akademski problem. To je poruka, možda i vapaj, koji traži odgovor i izvan sveučilišnih hodnika.

Također, treba spomenuti i trend porasta upisa u strukovna zanimanja koji je zabilježen u posljednje vrijeme. Prije desetak godina od roditelja se mogla čuti ona svima poznata, “uči, da se upišeš na fakultet i budeš dobro plaćen”, a čini se da je danas aktualnija, “budi majstor i novaca će uvijek biti”. Je li samo riječ o preokretu koji će se vratiti “na staro” kada ćemo imati više strukovnjaka nego visokoobrazovanih? Samo će vrijeme pokazati.

Vozači električnih automobila koji putuju njemačkim autocestama mogli bi ostati neugodno iznenađeni ako svoje vozilo odluče napuniti bez prethodnog članstva ili pretplate kod operatera punionica, prenosi HAK. Nova analiza njemačkog autokluba ADAC otkriva kako se cijene punjenja za takozvano ad hoc korištenje, jednokratno plaćanje bez registracije, razlikuju i do 62 % u odnosu na korisnike s pretplatama. Iako europska regulativa nalaže da sve punionice moraju omogućiti ovu opciju, stvarnost pokazuje da vozači bez članstva plaćaju daleko više, suočeni s netransparentnim cijenama i često nepraktičnim sustavima punjenja.

Premda Europska unija, putem svoje AFIR uredbe, zahtijeva od svih punionica dostupnost opcije ad hoc punjenja, odnosno punjenja bez obaveze članstva, stvarnost na terenu pokazuje niz problema. Njemački autoklub (ADAC) proveo je opsežno testiranje punionica uz autoceste i otkrio da upravo ti jednokratni korisnici često izvlače deblji kraj. Na pojedinim lokacijama razlika u cijeni punjenja iznosila je i do 62 %, što znači da ista količina energije može biti duplo skuplja za vozača koji nije “u klubu”.

Najmanje razlike zabilježene su na mreži Ionity, čije su vlasnice velike automobilske tvrtke poput BMW-a, Volkswagena i Mercedesa, dok su najskuplji bili punjači EWE GO. No visoka cijena nije jedini problem. Tehnologija na nekim punionicama još uvijek nije prilagođena široj upotrebi. Nema kartičnih čitača, pa su korisnici prepušteni QR kodovima, aplikacijama ili posebnim korisničkim karticama, što može biti zbunjujuće, osobito za vozače u prolazu ili inozemne turiste.

Zakonodavac je predvidio prijelazno razdoblje do kraja 2026., no iz ADAC-a poručuju da “zakonski prihvatljivo” nije isto što i korisnički prihvatljivo. Posebno zabrinjava i netransparentnost cijena. Često vozači ne znaju koliko će punjenje koštati sve dok transakcija nije završena, što predstavlja ozbiljan udar na kućni budžet, ali i na povjerenje u električnu mobilnost kao budućnost prometa.

Ako elektrifikacija prometa ovisi o aplikacijama, QR kodovima i skrivenim tarifama, put prema zelenijoj budućnosti mogao bi biti skuplji i sporiji – nego što se mislilo.