Ovogodišnja jubilarna 20. Noć muzeja s temom ”Muzeji – vidljivi i nevidljivi” u organizaciji Hrvatskog muzejskog društva održana je jučer (petak, 31. siječnja 2025.) od 18 do 23 sata u Velikoj Gorici u Muzeju Turopolja.

Velika Gorica, 31.01.2025. ‘Noć muzeja 2025’ u Muzeju Turopolja. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 31.01.2025. ‘Noć muzeja 2025’ u Muzeju Turopolja. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Od 18 sati na prvom katu prve na programu bile su radionice za djecu i njihove roditelje.

Velika Gorica, 31.01.2025. ‘Noć muzeja 2025’ u Muzeju Turopolja. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 31.01.2025. ‘Noć muzeja 2025’ u Muzeju Turopolja. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Koncert učenika Umjetničke škole Franje Lučića započeo je na katu u 20 sati, praćen velikim brojem posjetitelja, kako je to već uobičajeno za ove koncerte. Klavirska pratnja bili su Nora Mamić, prof. i Krešimir Starčević, prof. Koncert za ukupno 16 učenika pripremili su šest nastavnika: Zinka Holy Marijan, Tomislav Špoljar, Tomislav Perica, Marko Malivuk Jovanović, Vesna Kovačić i Luka Stipanov. Koncert je najavio i odjavio ravnatelj Borut Vidošević.

Velika Gorica, 31.01.2025. ‘Noć muzeja 2025’ u Muzeju Turopolja. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 31.01.2025. ‘Noć muzeja 2025’ u Muzeju Turopolja. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Kraj programa od 22 sata zatvorio je velikogorički duet Ivan Veljača i Lucija Radoš koncertom popularnih skladbi.

Velika Gorica, 31.01.2025. ‘Noć muzeja 2025’ u Muzeju Turopolja. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Cijelo vrijeme trajanja programa posjetitelji su imali prigodu razgledati stalni postav na katu Muzeja i izložbu postavljenu u prizemlju. Mogli su se ugrijati čajem i kuhanim vinom te kušati slane i slatke kiflice.

Velika Gorica, 31.01.2025. ‘Noć muzeja 2025’ u Muzeju Turopolja. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 31.01.2025. ‘Noć muzeja 2025’ u Muzeju Turopolja. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Hrvatsko muzejsko društvo organizira manifestaciju Noć Muzeja u Hrvatskoj od 2005. godine. Idejne začetnice manifestacije, autorice koncepcije programa i voditeljice projekta su mr.sc. Vesna Jurić Bulatović i mr.sc. Dubravka Osrečki Jakelić. One su u prosincu 2005. godine pokrenule akciju kao gradski pilot projekt sa šest zagrebačkih muzeja. Od 2007. godine Noć muzeja prerasta u nacionalnu manifestaciju u koju se uključuje sve više muzeja i gradova.

Velika Gorica, 31.01.2025. ‘Noć muzeja 2025’ u Muzeju Turopolja. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Broj posjetitelja od 2005. do 2025. godine: 4.197.212 posjetitelja.

Galerija fotografija

Prvi vjesnici proljeća pomolili su glave na poziv južine koja je u tjednu iza nas podigla temperature zraka do 15°C, no vrijeme u prvim danima veljače bit će primjerenije godišnjem dobu u kojem se trenutačno nalazimo. Jer, ne zaboravimo, zima je tek počela prije mjesec i deset dana.

Za vikend će vrijeme biti uglavnom suho sa sunčanim razdobljima, još uvijek ugodno za boravak van kuće. Subota se nakon jutarnje naoblake razvedrila a takav scenarij ostaje i tijekom nedjelje. Sutrašnje jutro hladno, uz temperature oko 0°C, a danju pretežno sunčano uz dnevne temperature zraka do 10°C.

Tjedan pred nama nosi suho vrijeme, većinom sunčano, ali bit će prohladanije za razliku od proteklih dana.

Školski udžbenici uče da je jedini ženski mjesec u godini – prevrtljiv, pun vremenskih iznenađenja, no kako u godinama iza nas stoljetni kalendar više i nije toliko pouzdan u predviđanjima, pričekat ćemo i tek doživjeti čari veljače…

Vijesnici proljeća – pomalo!

Tradicionalna manifestacija Noć muzeja, njeno 20. izdanje, obilježeno je u Galeriji Galženica jučer (petak, 31.05.2025., od 18 do 24 sata) Samostalnom izložbom ”Neustrašiva mladost” umjetnice Glorije Lizde i koncertom kantautorice Sare Renar.

Velika Gorica, 31.01.2025. Noć muzeja 2025. u Galeriji Galžženica. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 31.01.2025. Noć muzeja 2025. u Galeriji Galženica. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Otvaranju izložbe prethodili su kratki govori Antonije Vodanović, kustosice i voditeljice Galerije, kustosa Leopolda Rupnika, autorice Glorije Lizde i Darka Bekića, predsjednika Gradskog vijeća Grada Velike Gorice. Autorica Lizde je za ovaj rad, ”Neustrašiva mladost”, nagrađena prestižnom Nagradom Radoslav Putar 2022. za najboljeg mladog likovnog umjetnika u Hrvatskoj, koju dodjeljuje Institut za suvremenu umjetnost.

Velika Gorica, 31.01.2025. Noć muzeja 2025. u Galeriji Galžženica. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 31.01.2025. Noć muzeja 2025. u Galeriji Galžženica. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Umjetnica je ratne spise svoga djeda Hasana iz Drugog svjetskog rata i taj životni period ratovanja sažela u svojim rukopisima, koje je, u obliku autobiografije, naslovila ”Nesustrašiva mladost”. Autorica kroz vlastiti vizualni leksik i njene zapise, reinterpretira njegove pisane impresije, pokušavajući se pritom uhvatiti u koštac  s obiteljskim traumama, koje su ostale zakopane u  djedovim sjećanjima. Tragajući kilometrima za opisanim mjestima u Bosni i Hercegovini, Sloveniji i Hrvatskoj, slijedeći djedove opise i mape, autorica fotografski i dnevnički dokumentira zatečena stanja prostora.

Izložba ostaje otvorena do 28. veljače 2025.

Velika Gorica, 31.01.2025. Noć muzeja 2025. u Galeriji Galžženica. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 31.01.2025. Noć muzeja 2025. u Galeriji Galžženica. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Sara Renar je nagrađivana zagrebačka kantautorica, koja pripada skupini najpriznatijih glazbenih imena nove generacije. Iza sebe ima pet diskografska izdanja u kojima potpisuje tekst i glazbu. U posljednjih deset godina zabilježila je gotovo tisuću koncertnih nastupa diljem Europe i regiji nastupivši na svim važnijim regionalnim festivalima i koncertnim prostorima.

Velika Gorica, 31.01.2025. Noć muzeja 2025. u Galeriji Galžženica. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 31.01.2025. Noć muzeja 2025. u Galeriji Galžženica. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Njena glazba najčešće se opisuje kao fuzija alternativne, eksperimentalne i indi, pop melodija s elektronskim elementima.

Galerija fotografija

Dvanaest. Dugih i mučnih 12 utakmica trajao je tragični gostujući niz nogometaša Gorice. Još tamo početkom travnja prošle godine Goričani su uzeli bod kod Lokomotive, pa nakon toga nanizali gotovo nevjerojatnih 12 poraza na gostovanjima. Postali su pritom i prva momčad otkad je “lige 10” koja je izgubila sve gostujuće utakmice u jednoj polusezoni…

I to smo sad istaknuli posljednji put, jer taj je niz – završio! Nije 0-0 u Puli možda razlog za veliko slavlje, ali barem je Gorica došla do tog famoznog prvoga gostujućega boda, skinula i taj dio bremena s leđa, a usput i pokazala da se razvija kao momčad. Ovoga puta u prvom redu u defenzivnom smislu, jer napadački to nije izgledalo nimalo impresivno, ali u najavi proljeća se i govorilo o potrebi za pragmatičnošću, koja se ovdje ukazala u punom obliku.

Trener Mario Carević mnoge je iznenadio sastavom i formacijom s kojom je krenuo na Istru, a cilj je bio iznenaditi i protivnika. Ispred Banića su tako ovoga puta bila četvorica, i to u iznenađujućem sastavu. Uz Mikanovića i Krizmanića startali su, naime, Maloča i Leš, koji je zaigrao na lijevom boku, dok su stoperski dvojac bili Maloča i Krizmanić. Ozlijeđeni Bralić nije ni putovao u Pulu, a iz početne postave ispali su i Steenvoorden i Sikošek.

Poziciju “šestice”, u iščekivanju Prširova povratka, opet je zauzeo Gurlica, uz njega i Halilović, nešto ofenzivnije Elezi, a Ndockyt i Fiolić operirali su iza leđa jedinoga napadača Ante Ercega. No bilo je tako samo u prvih pola sata, sve dok zbog ozljede nije morao izaći Elezi, a njegovo mjesto popunio je Čuić.

Do njegova ulaska već je Ndockyt stigao loše primiti vrhunsko dugo dodavanje Mikanovića i upropastiti čistu priliku, a Puležani su ozbiljno prijetili preko Heistera. Za Goricu je do kraja poluvremena pokušao i Mikanović iz daljine, dok je puno opasnije bilo na drugoj strani, u finišu prvog dijela, kad je Banić uspio odbiti udarac Rozića glavom.

U nastavak su oba trenera krenula bez promjena, a samo otvaranje drugog dijela pripalo je Gorici. Čuić je poželio zabiti škaricama u 51. minuti, otišlo je pokraj gola, malo potom pucao je i Halilović, odbilo se od bloka malo iznad prečke… A onda je kontrolu nad utakmicom preuzeo domaćin. Nakon sat vremena igre Rozić gađa prečku, istog igrača dvije minute potom blokom je zaustavio Maloča, a još dvije minute kasnije opet Rozić. Već je i proslavio gol, lizalo je stativu i iz nekih kuteva se doista činilo da je lopta završila u mreži.

Svoju daleko najbolju priliku Gorica je kreirala u 78. minuti, kad je Halilović izvrsno proigrao Ndockyta. Kongoanac je išao sam na Majkića, pokušao ga prevariti udarcem vanjskom stranom kopačke, ali golman Istre to je uspio zaustaviti.

Uveo je Carević u nastavku i Pajazitija i Čaića, za posljednjih 20-ak minuta i Vrzića umjesto ozlijeđenog Ercega, ali ta šansa Ndockyta bila je i sve što je Gorica do kraja napadački ponudila. Više su do gola u samoj završnici željeli doći domaćini, koji su i prijetili preko Gague, odnosno Lisice, dok su Goričani u prvom redu čekali kraj. I prekid te crne serije, kako god se to dogodilo…

Na kraju se, eto, i dogodilo, uz statistiku koja kaže da je Istra pucala devet, a Gorica četiri puta, dok je omjer udaraca u okvir bio 3-1 u korist domaćina. Na strani Istre bio je i posjed, veći od 60 posto, a sve to će jasno reći kako je ovaj bod dobar ulov za našu momčad. S obzirom na prikazano, na sve okolnosti, očekivati više od toga bilo bi previše.

Gorica je tako u proljeće krenula s dva boda iz dvije utakmice, bez pobjede, ali i bez poraza, a sljedeće kolo donijet će novi velik izazov. U Veliku Goricu stiže Osijek, tjedan poslije ide se u Maksimir, a onda dolazi Šibenik…

Cijela Hrvatska ovih je dana uz briljantne hrvatske rukometaše, nacija se ponovno okupila oko sporta koji nam je donio toliko veselja, a u svemu tome traže se i poneki dodatni razlozi za sreću, zadovoljstvo i ponos. Tako je Đakovo ponosno na svog Domagoja Duvnjaka, njegov Senj na Ivana Pešića, u Split je ovih dana faca Marin Šipić…

A svoje adute imamo i mi! Nema u ovoj našoj reprezentaciji Velikogoričana, ali poveznice koje postoje poprilično su snažne. I višestruke.

Naime, bivši igrači Gorice su dvojica hrvatskih reprezentativaca, Zvonimir Srna i Luka Lovre Klarica. Momci iz Metkovića, odnosno Zadra, u Veliku Goricu stigli su u ljeto 2020. godine, u sklopu suradnje HRK Gorice i RK Zagreba, koji je slao svoje mlade igrače na posudbu u naš klub. Bilo je u toj skupini još nekoliko igrača, uključujući i bivšeg reprezentativca Paola Kraljevića, a prvi je svoju goričku epizodu završio Zvone Srna.

Nepuna dva mjeseca sezone odigrao je za Goricu junak posljednje dvije pobjede, protiv Mađara i Francuza, no splet okolnosti doveo je do brzog rastanka. Srna je u Gorici pokazao da može i zna, Zagreb se našao u problemima s ozljedama i odlučeno je da se Srna vrati u redove prvaka države.

U Gorici je do kraja sezone 2020./21. ostao Klarica, trenutačno naša treća opcija na desnom vanjskom. Odradio je izvrsnu sezonu, ostavio fenomenalan dojam, pa i danas u našem klubu obojicu pamte samo po dobrome.

– Obojica su jako dobri dečki, već u toj dobi veliki profesionalci, a iz tog vremena mogao bih ih opisati i kao razigrane dječake. Napredovali su kroz Goricu, skupljali seniorsko iskustvo i naravno da smo sretni, zadovoljni i ponosni kad vidimo da su danas važni aduti reprezentacije. Gorica je sigurno bila važan korak na tom njihovom putu, stepenica koju su očito morali proći da bi došli do razine na kojoj su u ovom trenutku – govori Hrvoje Pekera, tajnik Gorice.

Međutim, Srna i Klarica nisu i jedine poveznice Gorice i reprezentacije koja će u nedjelju ganjati svjetsko zlato. Tu je, naime, i trener Matej Mišković, koji itekako ima svoje prste u ovom uspjehu hrvatskog rukometa.

– Imao sam 20 godina kad sam se teško ozlijedio i rekli su mi da neću više moći igrati rukomet. U tim godinama, kad toliko voliš rukomet, teško ti netko može objasniti da u životu ima i drugih opcija. Bio sam i student KIF-a, morao sam i faks zamrznuti na dvije godine… Za dečka tih godina stvarno jako teško razdoblje, jer sve što si imao do tad, naglo je stalo. Nisam vidio nikakav izlaz, a tu su mi roditelji bili najveća podrška. U jednom trenutku dosta je tog sažalijevanja, odveo me u lokalni klub, RK Polet iz Brckovljana, s idejom da budem trener. Meni je to u tom trenutku bilo užasno daleko, samo sam razmišljao što smisliti da se vratim na teren, da opet zaigram… – ispričao je Mišković uvodno.

– Čisto da ispoštujem oca, otišao sam na taj prvi trening i tako je to krenulo. Vidio sam tu dječicu, klince koji su se tek počeli baviti rukometom, a među njima je bio i Dominik Kuzmanović.

U tom trenutku čudesni mladi golman naše reprezentacije radio je prve rukometne korake, s vrlo jasnom idejom.

– Oduvijek je taj dečko htio sam braniti. Vrlo specifično za klince, taj mali čovječuljak je samo htio da mu se puca, čak i kad bi trening završio. Doslovno sam ga morao tjerati iz dvorane, tako da se odmah vidjelo o kakvom se djetetu radi, s koliko ljubavi i žara se posvećuje rukometu. Iz te perspektive, ne iznenađuje me sve ovo što mu se događa, jer znam koliko je živio za ovo, koliko je sanjao i vjerovao u uspjeh – ističe Mišković pa dalje prepričava:

– On je od malih nogu bio profesionalac. Čovjek koji nije pitao zašto, kako… Dođe na trening i odradi svoje. Maksimalno daje sebe u sve to i ne sumnja u to što radi. Sjećam se da je na nekim utakmicama znao doslovno braniti i plakati zato što su mu pucali visoko. Mi smo mu s klupe stalno pokušavali objasniti da nema veze što je sada niži, ali nije podnosio da mu se visoko puca… Bilo je tu i frustracija i suza. Stoji na golu, brani, suze idu, ali nema veze.

Već te prve godine stigao je i čudesan rezultat.

– Mi smo se nešto kao krenuli igrati rukometa, a na kraju te sezone uspjeli smo čak biti prvaci Hrvatske! To je došlo kao nagrada, a tu smo i prepoznali o kakvoj se generaciji radi, o kakvim klincima, donijeli smo odluku da se cijela ta generacija prebaci u RK Dugo Selo – govori Mišković i nastavlja:

– Do tad smo trenirali u dvorani koja nije imala rukometne gabarite, često smo bili i vani, po hladnoćama, u jaknama, čak i u rukavicama kojima bi se rezali prsti… Bilo je tu svega. Jako zanimljivo, čak i komično kad se danas sjetim, ali to je bila takva ludost da nismo imali dvojbe da moramo toj djeci dati mogućnost da se razvijaju dalje. U Dugo Selo smo prebacili cijelu tu generaciju i mene kao trenera, a u klubu nas je dočekalo još kvalitetnih mladih igrača, od Patrika Hršaka, pa Zlatka Raužana i Fabijana Grubišića, danas ozbiljnih prvoligaških igrača…

Ta ekipa osvojila je još četiri naslova prvaka države, uzela bi i peti da nije bilo korone, pa kasnije formirala i seniorsku momčad. Ubrzo je Dominik Kuzmanović potpisao za Nexe, kasnije i za njemački Gummersbach, a Mišković je otišao prema Varaždinu, pa od proljeća prošle godine i Gorici.

– U kontaktu smo stalno, on je isto iz Brckovljana, čak smo i obiteljski povezani kumstvom, godinama se znam s njegovim ocem, bio mi je suradnik u toj njihovoj generaciji… Mogu reći da smo gotovo kao jedna obitelj.

S posebnom emocijom trener Gorice će pratiti finale u nedjelju, gledati kako mali Dominik traži ostvarenje snova.

– Kad smo znali pričati o nekim njegovim idejama, shvatio sam da je to momak koji se ne boji sanjati. Recimo, i on se, kao i ja, uvijek divio Kielu, sanjao da će braniti u Lanxess Areni. Pa se dogodila ona utakmica s 25 obrana za reprezentaciju upravo u toj dvorani, pa mu ja samo kažem: “Eto, vidiš da je moguće…” Uvijek mu ponavljam, nema ništa loše u snovima – zaključio je Mišković.