Ovo definitivno nije tema o kojoj bi pisala, da nisam nekome obećala. A ja obećanja ne kršim i to me u životu košta. Naime, u nedostatku inspiracije obratim se meni bliskim ljudima i pitam ih o čemu bi željeli da pišem. Na listi se našla i ova tema, pa hajde da probamo nježno obraditi nešto što sama ne mogu shvatiti. Možda mi pisanje pomogne.
Kao i uvijek prije obrade teme davila sam ljude oko sebe da mi iznesu svoje stavove o temi. Naravno, u masi ljudi koje tlačim da bi baš vas mogla tlačiti svojim pisanjem, ima ljudi svakakvih profila i životnih situacija. Ima ih u braku – sretno ili nesretnom, razvedenih – opet sretno ili nesretno, vječitih samaca, zatupljenih neženja, super pametnih koji jedno govore, a drugo rade, ali imam i jednog mudrog koji pita:
„A što ti o tome misliš?“
I onda ja krenem iz srca i izbacim sve što sam mislila i nisam ni znala da mislim.
I kad izverglam, onda on kaže: „E to napiši, jer to si ti. Tebe čitaju, ne mene.“
Pa eto, napisat ću vam svoj kut gledanja, pa se nadam da ću tako iskreno čuti i drugu stranu. Vašu.
Ja sam se udala davno, i vjerovala sam da će taj brak zaista biti „dok nas smrt ne rastavi“, ali eto oboje smo i te kako živi, ali nismo više u braku. Kod nas je post-bračna situacija dobra jer smo ostali prijatelji i sve se možemo dogovoriti, a i sam razvod nas je oboje pokrenuo. Znate kako se ljudi opuste u braku i uljuljaju u sigurnost i rutinu…E da.
Foto: Pixabay/AlemCoksa
Toga sad više nema i oboje smo u uzlaznoj putanji, kako živeći život što je bolje moguće, tako i stvaralački. Očito smo jedan drugog kočili. Vjerujem da i među vama koji sad ovo čitate ima takvih parova, ali vama je ona ranije spomenuta uljuljana sigurnost draža, od novog početka.
Razvod zapravo i jest novi početak. Iako sam se taj dan kad smo dobili službenu presudu suda raspala na tisuću dijelova, jer sam shvatila da sam potpisala papir na kojem piše da nisam uspjela, kasnije sam shvatila da sam zapravo dala novu priliku samoj sebi da vidim koliko sam sposobna, jaka i velika, da krenem dalje sama. I krenula sam. Znam neke ljude koji su razvedeni, ali nisu to još rekli svima, jer se i danas osjećaju kao da su neuspjeli. Recite, fakat ne boli.
Foto: Pexels/cottonbro-studio
Da bi vam lakše objasnila ovu situaciju, moramo se malo vratiti unazad. Ponovno je osobna tema, pa ću ju lakše objasniti. Naime, prije nego li sam ostala trudna, uzeli smo psa. Ja tad 24-godišnjakinja koja navodno nije mogla ostati trudna, svu ljubav koju sam imala za neko potomstvo usmjerila sam na moju njuškicu. Tog psa sam voljela više nego vlastiti život. I one gospođe koje su svojim psićima tepale i govorile ima da su njihove bebice, i njih sam „nadjebala“. Bila sam ljubiteljica njuškica od koje su ljudi skoro bježali. Voljela sam pse više nego ljude. No dobro, i danas više volim pse nego 90% ljudi koje poznajem, ali neki feler moram imati. I došao je taj dan. Pukao je vodenjak i ja sam morala ići upoznati biće koje je u meni raslo 9 mjeseci i koje je dio mene, a ja nisam znala kako ću ja to biće voljeti više nego li volim svoju njuškicu.
Foto: Pixabay – SeppH
Kad sam ga prvi put primila u ruke, onakvog zgužvanog, plavog i glasnog, kad me primio za prst i ukrao mi srce, otvorio je potpuno novu vreću punu ljubavi koja je bila u meni sve ovo vrijeme – samo za njega. Tek tada sam spoznala da postoji više vrsta ljubavi.
Dakle, u trenutku kad sam se razvela, fokus ljubavi sam okrenula na sebe. Sina i dalje beskrajno volim i za njega bih ubila ako treba, ali on ljubav dobiva iz svoje vreće. Bivšeg muža volim iz vreće koja se iz prvobitne zaljubljenosti pretvorila u naviku i prijateljstvo, prijatelje volim iz njihovih vreća… Razumijete?
A ova moja vreća ljubavi prema samoj sebi – e ona je bila dupkom puna, jer nisam sebe voljela. Ne na način na koji sam trebala. Uvijek su svi bili važniji.
I onda sam se odlukom da krenem dalje sama našla u situaciji da mi treba snaga. Snagu sam uvijek crpila iz drugih, pa sam tako i u novu vezu krenula s idejom da se nalijepim na njega kao što sam navikla. No, tako ipak nije ispravno. Nisam se razvela da bi opet ovisila o nekome ili da bi se opet uljuljala u neku sigurnost. Ne.
Photo: Canva
Na svim svojim objavama propagiram #budisebiprva i stvarno se trudim tako živjeti. Iako mi skoro 47 godina navika da ne budem sebi prva otežavaju put i konstantno se borim sama protiv sebe, ja i dalje vjerujem da sam na pravom putu.
Brak sam probala i vidim da nije za mene.
Majka jesam i nadam se jednog dana unucima. Ako ih ne bude, onda budem tlačila tuđe unuke.
Vlasnica psa sam bila predivnih 19 godina i nikad si to više neću priuštiti jer ta bol koju osjećam za mojom njuškicom, ne može se zaliječiti niti iz jedne vreće ljubavi koje imam. Dakle, i to sam naučila.
Možda jednom, kad budem stara i kad neću imati nekoga da mi doda čašu vode jer sam odlučila biti sama, pomislim da skočim s nebodera, ali možda i ne ostanem sama.
Ko’ će ga znati. Ja ne znam kakve planove Bog ima za mene, ali znam da me voli i da je uvijek tu. Da, nisam ga do sada spominjala, ali On je taj koji mi je dao i krila i sve ovo što ja jesam danas.
Dakle, nisam u lovu na posljednji brak ili brak uopće jer sam ga probala i vidim da mi baš ne ide, ali ako vama treba taj papir, ako vas on čini sigurnim, sretnim, mirnim i bez njega ne možete, ja vam želim da bude točno onako kako vi želite.
Kako ćete mi se smijati kad jednog dana objavim knjigu s drugim prezimenom i naslova „Kako sam samo glupa bila u tim četrdesetima!“, ali do tada, voli vas vaša Nevena.