Priča iz kvarta
‘U Azerbajdžanu imamo dva prevoditelja, cijelu ekipu Hrvata i Europu ispred sebe’
Saša Sabljak (46), legenda goričkog nogometa, od početka ožujka radi u Azerbajdžanu, kao dio stožera Krune Rendulića. Uz kavu u rodnom gradu priča o uspjesima u Sabahu, problemima s disciplinom i prometom, o kćerki rukometašici i planovima za pripreme u susjedstvu…
Nakon prva tri mjeseca nogometne avanture u dalekom Azerbajdžanu, na nešto manje od tri tisuće kilometara udaljenosti od Velike Gorice, Saša Sabljak krajem svibnja vratio se kući. Malo je predahnuo, uživao u obiteljskom okruženju, vidio se s prijateljima, pa posljednjih nekoliko dana proveo u Poreču, na odmoru s povodom. Kći Luana igrala je za U-13 ekipu Udarnika na državnoj završnici, a tata Sale sa suprugom i mlađom kćerkicom Monom bio je potpora s tribina.
– Koliko sam se odmorio u Poreču, toliko sam se i umorio. Dosta intenzivno se sve to proživljavao kad si roditelj, pogotovo kad je tvoje dijete uključeno u nekakvu situaciju, bez obzira bio to faul, nagrada za najbolju igračicu ili nešto treće. Naravno da to emotivno doživljavaš, iako ja pokušavam gledati to što realnije i objektivnije. Kad gledam druge roditelje, mislim da sam čak i prilično objektivan – sa smiješkom kaže Sabljak.
Upućeni kažu da je Luana vrlo talentirana rukometašica, ali tata Saša u tom smislu ne ulazi u velike rasprave.
– Realno, ne mogu ocijeniti koliko je dobra. Nemam toliko iskustva u rukometu, pa je mogu eventualno uspoređivati s drugim curama njezinih godina, barem po nekim elementima. Mogu reći da ima nešto, a koliko daleko će dogurati, to ćemo vidjeti. Puno mi je važnije da se bavi sportom, da se razvija i u socijalnom i u fizičkom smislu. To će joj sigurno pomoći, a sve ostalo je na njoj. Zvali su je i u odbojku, prepoznali su u njoj potencijal, ali ona je odabrala rukomet, a mi je u tome podupiremo.
Svaki mogući trenutak, pa tako i tu državnu završnicu u Poreču, koristi kako bi bio s obitelji, budući da je od početka ožujka doista jako daleko od kuće. Pomoćnik je Krunoslavu Renduliću, s kojim je radio i u Gorici, i u mostarskom Zrinjskom.
– Ukazala se ta prilika, Kruno me zvao i pitao bi li išli u klub koji se zove Sabah, koji je prošle sezone bio drugi u njihovom prvenstvu, igrao Europu… Otišli smo tamo na razgovore na tri dana, lijepo su nas primili i ugostili, ispitali sve živo, a saznali smo da su se jako dobro i raspitali o svima nama na nekoliko strana. Par dana kasnije poslali su ugovor, Rendulić je sve dogovorio za cijeli stožer i od početka ožujka smo se preselili u Azerbajdžan – počinje priču o azerbajdžanskim danima Sale.
– Smjestili su nas u Baku, glavni grad, a to je, najkraće rečeno, svjetski grad. Klub je iz Masazira, gradića nekih 25 kilometara od Bakua, tako da putujemo svaki dan na treninge. Na prvu možda ne zvuči kao neka udaljenost, ali kakve su tamo gužve po cestama, to je nemoguće. To su ceste sa pet-šest traka, ubacivanja na silu, trube rade stalno, svi se guraju, mašu rukama ulijeću… Pravi istočnjački način vožnje, ali već smo se uhodali. Kad je tako, kad je sve uobičajno, treba nam i do sat vremena do treninga, a ponekad i puno više od toga – prepričava Sabljak, pa se okreće nogometu.
– Kad smo došli, bili smo šesti na tablici. Malo prije toga bili smo i osmi, a mi smo ih preuzeli za zadnjih 11 utakmica prvenstva. I završili smo na trećemu mjestu, idemo u drugo pretkolo Konferencijske lige – sažeo je za početak sve u tri rečenice, pa nastavio malo detaljnije:
– Super smo krenuli, povezali dvije pobjede, ali odmah smo primijetili da momčad nije spremna, da ima velikih problema u fizičkom smislu. Taman smo to krenuli malo dizati, da bi nakon dvije pobjede povezali dva poraza. U tom trenutku nismo znali gdje smo, kako se postaviti, ali polovili smo to nekako i slijedile su četiri vezane pobjede. Međutim, s te četiri pobjede nismo se maknuli s mjesta, jer i ostali konkurenti u borbi za Europu su sve dobivali. Prva sljedeća utakmica bila je gostovanje kod zadnje Gabale, tu smo se ispromašivali, igrali s igračem manje i na kraju izgubili, da bi nakon toga pobijedili izravnoga konkurenta i u zadnje kolo ušli s pobjedom kao jedinom opcijom.
Protivnik u toj zadnjoj utakmici bio je Neftči, jedan od najpoznatijih azerbajdžanskih klubova.
– Neftči je tamo nešto kao Hajduk kod nas, klub s ogromnom tradicijom i velikom kvalitetom, vojskom navijača, a mi smo igrali u gostima. Svi skupa živjeli smo za tu utakmicu, taktički i fizički smo se fenomenalno pripremili, odradili sjajnu utakmicu, a gol odluke zabili smo u 86. minuti. Nakon toga je došlo i do nekakve gužve, dobili smo tri crvena, oni jedan, pa još i devet minuta nadoknade… Kad je sudac konačno svirao kraj, nastala je totalna euforija, ogromno oduševljenje i emotivno slavlje. Mlad je to klub, osnovan 2017. godine, i za njih je ovo strašan uspjeh.
Bivši trener Gorice Rendulić i legenda Gorice Sabljak u rukama imaju vrlo zanimljivu škvadru, skupljenu sa svih strana svijeta.
– Pravilo je da u svakom trenutku moraš na terenu imati najmanje četiri domaća igrača. I nisu Azeri loši, dapače, iako su na trenutke i malo nonšalantni, pa ih se treba držati pod kontrolom. Od stranaca, imamo dva Španjolca, dva Marokanca, dva Nigerijca, jednog igrača iz BiH, jednoga Gruzijca, jednog Brazilca, jednog Ukrajinca, jednog Jamajčanina na posudbi iz Dinamo Kijeva, a tu je i Alžirac Ishak Belfodil, bivši igrač Hoffenheima, milanskog Intera, Parme… Pitanje je hoće li nam on ostati, ali ako ostane, fizički ćemo ga morati dovesti u red. Sve u svemu, u kadru je osam reprezentativaca, jedna vrlo dobra momčad.
Za toliko stranaca čovjeku zatreba i poneki prevoditelj…
– Imamo dva prevoditelja. Jedan prevodi arapski, jer imamo nekoliko igrača s toga govornog područja, a drugi priča španjolski, portugalski, ruski, engleski… Jedan trener isto priča ruski i engleski, prevodi i on, drugi također, tako da je sve skupa u početku bilo dosta kaotično. Naviknuti smo mi na svlačionice s puno stranaca, ali s dva prevoditelja nismo nikad radili. Kad Kruno drži sastanak ili analizu, kaže što želi, pa malo zastane, a onda krenu njih trojica prevoditi praktički u isti glas, zna to zvučati kao da si na placu, u početku me malo i živciralo, ali moraš se naviknuti, to je tako. Svi oni razumiju nogometne stvari na engleskom, tako da se snalazimo.
Sve skupa dovelo je do konačnog uspjeha. I do produžetka suradnje.
– Kad smo došli, potpisali smo ugovor do kraja sljedeće sezone. Završili smo sezonu uspješno i nastavljamo posao. Igračima nije bilo lako, promijenila su se tri stožera ove sezone, što cijeli uspjeh čini još većim. Igrači su vidjeli da se mogu nositi sa svima ako su spremni i zdravi – govori Sabljak, koji je zatim dobio zadatak i usporediti azerbajdžansku ligu s HNL-om.
– Liga po intenzitetu igre uopće ne zaostaje za hrvatskom ligom, čak je možda i bolja u tom smislu, ali razlika je u tome što je u Hrvatskoj više tehnički i taktički obučenijih igrača. Ali ukupno gledajući, ne zaostaju oni previše za HNL-om. Ne znam koliko sam tu objektivan, ali mislim da bi se Sabah mogao boriti za sredinu tablice u HNL-u. Qarabag je tu daleko iznad svih, igrali su i četvrtfinale Europske lige ove sezone, dobro namučili Bayer Leverkusen, a svi ostali su tu negdje. Svatko može dobiti svakoga, sve su to dobre utakmice i ozbiljni protivnici.
U takvom okruženju Saša Sabljak osjeća se jako dobro, pogotovo s obzirom na to da mu je šef ujedno i prijatelj.
– Kruno Rendulić je prije svega sjajan čovjek, ima ogromno iskustvo i kao igrač i kao trener. Prihvaća savjete i sugestije, želi čuti mišljenje, kako vezano uz utakmice, tako i uz treninge, što mi je jako važno. Poznavali smo se i ranije s terena, znali smo igrati jedan protiv drugog, a bolje smo se upoznali radeći zajedno u Gorici – kaže Sabljak.
Rendulića je na klupi Gorice naslijedio Samir Toplak, a na isteku 2022. godine, nakon 13 godina u Gorici, za njim je otišao i Sale.
– Nakon dolaska direktora Brkljače i trenera Sopića u Goricu, meni su se nudile neke druge opcije unutar klupskog sustava, ali baš tad me Kruno, ne znajući za moju situaciju, nazvao i pitao bi li išao s njim u mostarski Zrinjski. S obzirom na sve, prihvatio sam njegov poziv. Na kraju je ispalo super, osvojili smo duplu krunu, igrali smo grupnu fazu Konferencijske lige, napravili povijesni uspjeh, pa u studenom prošle godine otišli iz Zrinjskog. Par mjeseci kasnije otvorila se ta opcija s Azerbajdžanom.
I nisu otišli sami, tu je i još jedan domaći čovjek, a stiže i još jedan…
– Poveli smo sa sobom i kondicijskog trenera Domagoja Perića, a priključit će nam se i analitičar iz Zrinjskog Filip Lekić. Imamo jako velik stožer, još dva pomoćna, dva trenera golmana, još jednog analitičara, dva oružara, četiri fizioterapeuta, dva doktora… Dobro smo se svi skupa ukomponirali, dobro funkcioniramo. Klub ima stadion s jednim pomoćnim i lijepom teretanom, a u izgradnji je i neka vrsta kampa. Kupili su hotel koji preuređuju, na tri etaže, s bazenom i kuhinjom, tu bi bile i sobe za igrače, a to bi otvorilo i puno veće mogućnosti za kvalitetan rad.
Život u Azerbajdžanu izvan nogometa, kaže, nije nimalo loš.
– Živimo svi u blizini, gotovo u pravilu odemo i na ručak zajedno, nalazili smo se i za gledanje utakmica HNL-a ili naše reprezentacije. Ispekli bi si kokice i uživali… Imamo internet, gledamo filmove, ali prije svega radimo, gledamo igrače, protivnike, eventualno odemo malo prošetati, vidjeti grad. Živimo mirno, nemamo neke velike potrebe da stalno idemo negdje. Tamo je i Džemo Mustedanagić, kao i njegov sin Adino, vode školu nogometa, pa se družimo i s njima, a upoznali smo se i s Filipom Ozobićem, koji igra za Neftči, ali i za njihovu reprezentaciju.
Jedini nedostatak, i to ozbiljan, udaljenost je od obitelji.
– Gledaj, čovjek se mora posložiti u glavi. Ako razmišljaš o tome što ti sve fali, sam sebi ćeš biti neprijatelj. Danas je drukčije vrijeme, imaš mobitel, video pozive, udaljenost se tako malo smanji, ali naravno da mi fale moji doma, da jedva čekam doći kući i vidjeti ih.
Naravno, prati i svoju Goricu, navija izdaleka, pa ga pitamo ima li u kadru kolege Rajka Vidovića zanimljivih pojačanja…
– Treba nam jedan vezni koji ima smisla za igru prema naprijed, koji može kreirati i organizirati igru, tako da vam ne moram ni reći na koga ciljam – kazao je Sale nakon što je opisao Juricu Pršira.
– Razmišljali bismo mi i o Krizmaniću, ali situacija je takva da klub nije baš u mogućnosti plaćati neke velike odštete. Prošlo ljeto su dosta potrošili, tako da nemamo baš velike mogućnosti u tom smislu. Uostalom, pitanje je i tko bi od naših, hrvatskih igrača želio doći u Azerbajdžan. Udaljenost je problem, a mnogi su skloni i podcijeniti njihovu ligu. Slično je to kao i s BiH ligom, iako bih rekao da je azerbajdžanska liga bolja od bosanske, pogotovo po intenzitetu igre, ali i po mnogim drugim stvarima. Ima tamo dosta stranaca, kvalitetnih igrača, a ni financije nisu loše. Mislim da su dovoljno dobre za neke naše igrače.
Odmor će trajati još vrlo kratko, kroz desetak dana opet će Sale svoju Veliku Goricu zamijeniti atraktivnim Bakuom, što ne znači da uskoro opet neće doći blizu kuće.
– Doma smo od 26. svibnja, već cijela dva tjedna, ali stalno smo u kontaktu svi mi iz stožera, i formalno i neformalno. Jučer sam baš dečkima slao platu s mora, nekidan je Domagoj poslao palačinke iz Dubrovnika… Bude tu svega. Osim toga, gledamo i igrače, planiramo pripreme, pa smo išli Kruno i ja do Čateža, da vidimo uvjete. Lako je moguće da ćemo tamo i biti u prvom dijelu srpnja – zaključio je Sale.
Ostalo je još samo čuti što kaže na sudbinu Jelačića, koji je ispao iz 4. NL Središte. Do odlaska u Mostar bio je igrač zelenih iz Vukovine, bez njega stvari ne idu jednako dobro.
– Žao mi je što su dečki ispali iz lige, ali ne mora to biti nikakva tragedija. Uživao sam biti dio te priče, a i u Azerbajdžanu znam zaigrati s dečkima na treningu, pogotovo kad ih fali brojčano. Iako, sve manje me kruno koristi – sa smiješkom je svoju priču završio Sale.
Priča iz kvarta
‘Ja sam spartanac Ivan. Skačem preko vatre, ronim u ledu, pužem kroz blato…’
Velikogoričanin Ivan Zvonar jedan je od pionira utrka s preprekama, fizički i mentalno iznimno zahtjevnog sporta koji u Hrvatskoj tek stječe svoju popularnost. U našem jutarnjem programu predstavio je sebe i svoj sport…
Skakanje preko vatre, ronjenje u ledenoj vodi i penjanje preko žičanih ograda samo je dio jednog običnog radnog dana Ivana Zvonara. Velikogorički Spartanac, kako se ljudi iz njegovog sporta nazivaju, gostovao je kod naše Gianne Kotroman u jutarnjem programu City radija i pojasnio što se to krije pod engleskim nazivom OCR, odnosno “Obstacle Course Racing”.
– Najjednostavnije rečeno, to su utrke s preprekama, drukčijeg naziva za to nemamo. Radi se o kombinaciji trčanja na stazi, od 100 metara pa sve do 50+ kilometara. Trči se s prirodnim ili umjetnim preprekama, od bodljikavih žica, iskopanog rova s blatom, gdje moramo puzati i do dvjestotinjak metara, preko penjanja po konopcima visokim po deset metara, plivanja u hladnoj vodi… – uvodi nas u priču Ivan Zvonar pa nastavlja:
– Glavni šef Spartana odlučio je napraviti format od stotinu metara s deset prepreka, s čim će se ovaj sport pojaviti u Los Angelesu 2028. godine. To bi bilo nešto slično onome što smo kao klinci gledali u showu “Nindža ratnici”. Tko najbrže stigne do gumba, on je pobjednik…
Postoje tu razne discipline, od onih “početničkih” do doslovno elitnih.
– Glavne discipline su sprint od 10 kilometara, u srednjoj kategoriji se prelazi 15 kilometara s najmanje 25 prepreka, a u kategoriji “beast” staza je duga najmanje 21 kilometar i ima najmanje 30 prepreka. Uz sve to, postoji i “ultra”, utrka na 50 kilometara s više od 40 prepreka. To još nisam probao, prvo se pripremam za srednju kategoriju… – kaže Ivan.
Počeo se ovim sportom baviti 2015. godine.
– Trčim već više od 20 godina, član sam Maraton kluba Velika Gorica, a trčao sam i za reprezentaciju u planinskom trčanju. Puno sportova sam prošao u životu, ali još u osnovnoj školi shvatio sam da mi trčanje ide najbolje, jer tad sam već pobjeđivao na školskim natjecanjima. Kroz nogomet, tenis i stolni tenis skužio sam da sam za individualni sport, a ova priča krenula je prije desetak godina… Na YouTubeu sam naišao na jedan zanimljiv video, pogledao kako funkcionira taj Spartan i rekao sam sebi: Ajmo probati! Brzo sam se zaljubio u taj sport, budući da je dinamičan, a i poseban je osjećaj svaki put kad pređeš prepreku. Čovjek se osjeća snažno, motivirano, ispunjeno pozitivnom energijom – priča Ivan, koji je vrlo brzo postao i prilično uspješan.
– Neću nikad zaboraviti, u drugoj Spartan utrci u životu trčao sam s najboljim Spartancem Petrom Žiškom rame uz rame, a na kraju sam bio treći. Iznenadio sam i samog sebe, tako da mi je žao što nisam ponio hrvatsku zastavu… Bila mi je čast natjecati se s ljudima kojima sam se vidio, gledao ih na YouTubeu, pogotovo kad su mi na kraju i čestitati, stisnuli ruku. Nevjerojatan osjećaj – prepričava Ivan i dodaje:
– Bio sam treći u Europi u sprintu, na natjecanju u Mađarskoj 2018. godine, nakon čega sam imao malo dužu stanku zbog nekih ozljeda. Sad se vraćam, u lipnju sam bio na utrci “Mountain Madness” i osvojio prvo mjesto, na stazi od osam kilometara sa 20 dosta teških prepreka. Planiram se vratiti dosta jako, sljedeće godine čak bih volio biti i prvak Hrvatske.
Jedan uspješan Spartanac, kaže, mora biti nekoliko sportaša u jednom čovjeku.
– Treninzi imaju tri segmenta, snagu, kondiciju i funkcionalne treninge. Kombiniramo teretanu, cross fit, street workout, trčanje u najvećoj mjeri… Pazim i na prehranu, jer bez toga ne ide. Jedem steakove, malo finije meso, sve što mi treba za regeneraciju, jer ipak treniram šest puta tjedno. U dane kad se utrka približava, malo smanjim taj volumen treninga, malo više odmaram, što je također dio cijelog procesa, jer organizam se mora i osvježiti.
Kad je Ivan Zvonar krenuo ovim sportom, te 2015. godine, u Hrvatskoj je malo tko i znao za ovaj sport. A u susjednom Mađarskoj se na utrkama okupljalo i po 10.000 natjecatelja! Prvi klubovi kod nas počeli su se osnivati tek prošle godine…
– U početku, kad sam se tek počeo baviti time, nitko mi nije pomagao jer nitko nije do kraja ni razumio što je to točno. Ljudi su mi se čak smijali kad bih znao trčati, pa se spustiti u stav za sklek i nastaviti puzati, mislili su da sam malo ćaknut, ali sve je to dio treninga. Tek od prošle godine se osnivaju klubovi u Hrvatskoj, a postoji i poligon u Kerestincu koji puno pomaže kod treninga – govori Ivan.
Trenira sam, bez trenera, brdske uvjete simulira u našem kraju, u Vukomeričkim goricama, ali svaka je utrka novo iznenađenje.
– Utrke budu najčešće u ski resortima, gdje su elevacije baš jake, a staze su svjesno napravljene tako da budu teške, uz ponešto ekstremnih uvjeta. Evo, na Mostecu u Ljubljani bila je utrka pod nazivom “Legionar”, na mjestu gdje se skaču skijaški skokovi. Popeli smo se na vrh i rekli su nam da se moramo spustiti dolje što brže. Jurili smo i do 90 na sat nizbrdo, kroz svu tu travu, pa kroz blato, preko zidova od dva metra, s balvanima od 20 kilograma na leđima, vreća s pijeskom, penjanja na užad, ponekad i gimnastičke karike, preko koji se moraš kretati desetak metara, otprilike kao Tarzan po lijanama… – nabraja Ivan i dodaje:
– Tijekom utrke svaka se prepreka mora proći i to označiti zvoncem. Ako to ne napraviš, slijedi kazna od 30 marinaca, što te jako usporava. Sve se snima kamerom i ako se utvrdi da si ih napravio 29, diskvalificiran si. To je taj spartanski moto, nema odustajanja, nema uzmaka… Na svakoj utrci prvih kilometar ili dva idu lakše prepreke, a kako utrka odmiče, to su prepreke teže. Na kraju zna biti vatra ispred samog cilja, to zna lijepo izgledati na fotkama.
Najčešće je na fotkama bez majice, ali ne zato da bi pokazao mišićavi torzo.
– Kod prelaženja prepreka često pucaju majice i zato je preporuka da se trči bez majice. Zato su sve slike bez majice – sa smiješkom kaže Zvonar.
Gianna ga je u njihovu radijskom druženju prozvala i “gorički Indiana Jones”.
– Ajde, ima nekih poveznica, pogotovo kad gledamo prvi film, u kojem Indiana Jones traži sveti gral, tako to nekako izgleda i kod nas. Jako je dinamično i zanimljivo, toliko da moraš potpisati da svaku utrku trčiš na vlastitu odgovornost, ali lako se zaljubiti u ovaj sport. Svatko tko voli adrenalin, tko misli da je psihički dovoljno jak, neka ode na stranicu ocr.hr i priključi nam se – pozvao je Ivan.
Planovi za nastavak njegova spartanskog puta već postoje.
– Pripremam se za utrku u Austriji u rujnu, natjecanje je opet u planinama, na Alpama, bit će jako teško, ali tu ću vidjeti gdje sam. I na čemu moram dodatno raditi. Nakon toga slijedi utrka u Pescari, u Italiji, koja će biti u listopadu – završio je velikogorički Spartanac.
Kultura
Iz “osmog marta” otišao u Pokupsko i stvorio svoju bajku o Turopolju
Mirel Huskić rastao je u “osmom martu”, a mir, spokoj i nešto dobre inspiracije je pronašao u Pokupskom. U suradnji s rijekom, za klince iz našega kraja osmislio je i režirao lutkarsku predstavu ‘Klinček turopoljski’
Bio je to topao, ali ugodan petak navečer, pravi proljetno-ljetni, pa se na Galženici tražila karta više za stol u kafiću. A gore, iznad glava, na drugom katu Centra za kulturu Galženica – kultura!
Mirel Huskić, dečko iz “osmog marta” s prebivalištem u Pokupskom, na daskama šarmantne dvorane Galženica uprizorio je lutkarsku predstavu za djecu koja je na premijeri pokazala da će trajati. “Klinček turopoljski” je lutkarska predstava koja prati putovanje malog Jurice kroz turopoljski kraj i povijest.
– “Klinček turopoljski” je predstava nastala u produkciji Štoos teatra, čiji sam i osnivač, zajedno s Anom Katulić i Lukom Kuzmanovićem. Zamišljena je kao mobilna lutkarska predstava za djecu, koja kroz radnju na sceni upoznaju svoj zavičaj, kraj u kojem odrastaju, neke toponime za koje su možda već negdje usputno čuli, pa zaboravili. Prvenstveno, namijenjena je najmlađima, djeci od pet godina sve do nižih razreda, ali ako netko stariji želi saznati nešto novo, dapače – govori nam Mirel Huskić, glumac i redatelj koji je ovaj put bio redatelj.
– Osim povijesnog-edukativnog aspekta, važno je najmlađe upoznati i s lutkarskom umjetnošću i igrom lutkarstva i te vrste kazališne umjetnosti. Nadamo se da će kroz sljedeću sezonu predstava zaživjeti i igrati po svim mjestima u okolici Velike Gorice, po vrtićima, školama, pogotovo u udaljenijim mjestima koje gravitiraju Velikoj Gorici i dio su zavičaja, a iz kojih je roditeljima nekad uz ostale obveze teže odvesti djecu u kazalište gledati predstavu – dodaje Mirel.
Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar
Kao i cijeloj toj generaciji rođenoj u prvoj polovici 80-ih, i njegovo je djetinjstvo obilježio rat. Rođen je u Tesliću, a 1992. s obitelji je stigao u Veliku Goricu. U trećem razredu osnovne škole.
– S obzirom na okolnosti, do tad sam promijenio par škola, a konačno sam se smjestio u OŠ Eugena Kvaternika. To je moja škola, iz tih dana imam i prijatelje, i puno poznanika – priča Huskić, koji je odrastao u centru grada, pa u jednom trenutku shvatio da to nije njegov đir.
Preselio se u Pokupsko i pronašao mir.
– Odrastao sam u zgradi, u stanu, i vrlo rano sam zaključio da je vlastito dvorište zahvalna stvar. A uz njega polako nikne i mali vrt… Uspio sam kupiti kuću u Pokupskom, prošlo je sad već sedam godina, i za sad uživam. Ispunjujuće je živjeti u manjem urbanom mjestu, i još k tome uz rijeku. Djeluje umirujuće, balansira taj životni ritam koji često teško kontroliramo. Evo, trenutačni plan mi je kupiti čamac… – govori Mirel.
Mirel Huskić završio je glumu na Akademiji u Osijeku, a režiju na Akademiji u Zagrebu… Foto: Zvonimir Ferina
U suživotu s rijekom čovjek lakše dođe i do prostora za razmišljanje, za kreaciju, a tu je negdje rođena i priča o “Klinčeku turopoljskom”. Ideje koje se krenu rojiti po glavi i treba ih prebaciti na papir.
– Otprilike tako taj proces se razvija. Kazalište je društveno odgovorna djelatnost u svakoj svojoj pori. Prepoznaješ u sebi što bi htio raditi i onda se pitaš kako to može komunicirati s publikom, koristi li publici to što nudiš. Može biti korelacije, dodira, u trokutu između ideje, mene kao autora i najvažnije, publike. Tako sam i odlučio napraviti za klince, za kraj u kojem rastu, u kojem sam i sam rastao. Kroz istraživanje, povijesnih činjenica, kulturnih običaja, nardnih priča i legendi, kolažirao sam jedan koherentan sinopsis, ideju. Potom sam pozvao u tim mladu i već izvođenu spisateljicu, Ivonu Marciuš, koja je ispisala dramski tekst ideje, donoseći dodatne zaplete i događaje među likovima koji nastaju i koje onda treba uprizoriti kroz proces proba – kaže Huskić i nastavlja:
– Ideja je rođena tamo negdje prošle jeseni, ali zaživjela je tek nakon što smo uspjeli proći na gradskom natječaju. Bez financijske potpore te vrste ovo ne bi bilo moguće, Klinček bi ostao samo na papiru, u obliku brodića, i otplovio Kupom. Srećom, grad je imao sluha i prepoznao je ovaj projekt našeg Štoos teatra, priključila se i Plemenita opčina turopoljska, pa smo mogli početi s radom. Radili smo intenzivno nekih mjesec i pol dana, uglavnom u kazališnom prostoru dvorane Galženica – dodaje prvi čovjek projekta u kojem su sudjelovali još neki naši sugrađani.
– Ansambl predstave je iznio snažan i vrlo zaigran odgovor. To je sad u jednu ruku njihova predstava.
Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar
Uz višestruko nadarenu Hanu Kunić, koja je uz glumu djelovala i s dramaturškim zahvatima, tu je Karlo Bernik, koji tumači lik Klinčeka, inače vrlo mladi i izvrsni glumac koji igra u kazalištima u Zagrebu, te Franjo Đaković, glumac lutkarskog kazališta, vješt i iskusni praktičar, koji je odnedavno i stanovnik Velike Gorice, u koju se doselio s obitelji.
Međutim, ima tu još domaćih…
– Kreativni suradnici koji su autorski uobličili predstavu su Marta Crnobrnja s Podbrežnice, etablirano ime u scenografiji i radu hrvatskog kazališta. Glazbu i songove je radio divni Matija Antolić, također glazbeni suradnik mnogih produkcija Zagrebačkih kazališta, i vrlo važno, dizjan i izradu lutaka predstavio nam je Dražen Matijašević, lutkarski tehnolog. To je jedan uži kreativni tim koji uvezuje svoje vještine u ovu ideju da bi postala predstavom.
Uz glumačku izvedbu, kostimografiju i scenografiju, cijeli taj tim razmišljao je i o govoru. “Klinček turopoljski”, naime, veže se i uz turopoljsko narječje. Točnije, turopoljska narječja.
– Odmah smo željeli, uz sve ono o čemu govorimo, u predstavu implementirati i turopoljsko narječje. Usput smo doznali da u Turopolju postoje tri narječja; brežani imaju svoj govor, posavci svoju, a postoji i treća vrsta, koju koriste starosjedioci, uglavnom Kurilovčani. Sinteza koja će to objediniti ne postoji, ali postoje izolirani mali rječnici. Prvi je napisao Juraj Habdelić iz Kuča. To je prvi dokument koji pokušava objasniti turopoljski dijalekt. Ono što je Gaj radio za kajkavski, to je radio Habdelić za turopoljsko narječje kao varijaciju kajkavskog – upućen je u temu gospon režiser.
Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar
I ispalo je odlično. Tako kažu mjerodavni, sudeći po vrisku.
– Dobili smo puno pozitivnih reakcija. Posebno se ljudima sviđa pozadina priče, tako da mislim da smo dobro odredili ideju i cilj.
Već idućeg jutra nakon premijere predstava je izvedena opet, a bit će još prilika za upoznati Juricu i Žireka…
– Sljedeća izvedba je u sklopu priredbe “Ljeto u Vukovini”, a na jesen planiramo obilaziti škole i vrtiće u okolici Velike Gorice. Neka gostovanja već smo dogovorili, a cilj i plan jest obići što više škola, vrtića, domova u okolici i u gradu… Da svi upoznaju “Klinčeka”.
Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar
Mirel Huskić jedan je od osnivača Štoos teatra, čiji dio je “Klinček”, novo ostvarenje u produkciji malog teatra.
– Tu je monodrama Ane Katulić “Roža, cura s greškom”, komediju Luke Kuzmanovića “Zlo-Čist-Oća”, a s “Uzbunomu plastičnom carstvu” već smo obišli više-manje sve osnovne škole u Velikoj Gorici i okolici. Postoji i jesenji Oglede festival koji djeluje pod Štoos teatrom. A evo, sad imamo i “Klinčeka”. Očigledno rezoniramo sadržajno s gradom i publikom. Samo, bez potpore u vidu trajnog prostora, ostane se lako bez daha – završio je Huskić.
Priča iz kvarta
‘Konji su najveća ljubav… Ljudi će te iznevjeriti sto puta, oni neće nikada!’
Stjepan Slanec iz Hrašća nastavio je obiteljsku tradiciju i svaki slobodan trenutak provodi uz svoje konje. S njima se pojavljuje na manifestacijama, izložbama, natjecanjima…
Piše: Gianna Kotroman
Konji su moja ljubav od rane mladosti, otkad znam za sebe. Imao sam tri ili četiri godine kad sam prvi put sjeo na konja. To je tradicija u mojoj obitelji, mi smo uvijek bili u tome, i pokojni otac, i djed, kojeg ja ni ne pamtim. Od malih nogu bavio sam se konjima. Sve moje igračke bili su konji, meni je konj bio i autić, i motor… Eto, tako je izgledalo moje djetinjstvo…, počinje svoju priču Stjepan Slanec iz Hrašća.
Administrativno je to dio Zagreba, ali i sami puni naziv govori čiji je to kraj – Hrašće Turopoljsko. Malo istočno od Odre, na rubu Zagreba i Turopolja, Hrašće je preraslo nekadašnje seoske okvire, ali i dalje je to – selo. U mjestašcu s tisuću dvjesto i nešto stanovnika ljudi i dalje drže životinje, svatko po svome guštu i(li) potrebi, a junak naše priče, eto, drži konje! I ne samo da ih drži, jer on se konjima ozbiljno bavi, s njima radi, trenira, s kočijom se pojavljuje na raznim manifestacijama…
– Imam četiri grla. Kobile Vidra i Ruba, stare 12, odnosno sedam godina, utrenirane su za taj posao. S njima odrađujem sve manifestacije na koje me ljudi zovu, svadbene svečanosti, razne prigode… Ljudi iz različitih razloga žele da ih vozimo, a mi se rado odazivamo. Imam i dvije mlade ždrijebice, koje imaju po godinu dana i tek su u pripremi za taj posao – kaže Stjepan.
– Vidru sam kupio na poznatom sajmu u Gudovcu, kao ždrijebe od šest mjeseci, a Ruba se oždrijebila kod mene i na kraju ostala. Bila je mezimica od prvoga dana, a to je i ostala. Evo, već 12 godina je u mojoj štali – dodaje naš “konjanik”.
Nije slučajno da su svi njegovi konji cure, odnosno ženke.
– Ja uvijek preferiran ženke, jer one su mirnije, staloženije. Mužjaci su malo nabrijani, neću reći kao i ljudi, ali ima sličnosti… I oni stalno gledaju gdje su ženke, pogotovo one ljepše, a cure su većinom koncentrirane na vožnju. Zato uvijek gledam da izaberem ženke – otkriva “šaptač konjima” iz Hrašća.
Iako, nema tu neke velike priče…
– Ne bih baš rekao da s konjima razgovaram. Oni imaju svoju komunikaciju, na svoj način se dogovaraju, ali naravno da im se mora posvećivati pozornost. Moje kobile jako su mi dobre, sve odrađuju jako lijepo i volim ih povremeno nagraditi s kojom mrkvom, pohvaliti… Inače, najviše vole jesti zob i pogotovo tek pokošenu travu u rano proljeće. To im dođe kao nekakav desert, to su njihove palačinke, ha, ha… Vole dobiti i kocku šećera, to im je uvijek poslastica – priča Stjepan.
Recept za uspješan rad s konjima, kaže, leži u odnosu prema životinji.
– Prvo, konj mora steći povjerenje u čovjeka. Uvijek kažem da je svaka životinja ogledalo gazde. Ja sam kupio puno konja koji su bili otpisani, praktički spremni za Italiju, odnosno za klaonicu, što nije opcija koju preferiram… S konjem treba biti pažljiv, oni su plemenite životinje, oni prepoznaju što im želiš i možeš dati. Koliko daješ životinji, toliko ćeš od nje i dobiti. To mogu garantirati, jer cijeli život sam uz konje. Imam 40 godina, a najmanje 30 ozbiljno se bavim konjima. I nikad me konji nisu iznevjerili. A ljudi jesu, stotinu puta – poentira Slanec.
Rado će se pohvaliti da je već nekoliko puta u Gudovcu pobjeđivao u natjecanju u vožnji kočije kroz čunjeve, odlazi sa svojim kobilama i na izložbe, nerijetko osvaja nagrade, ali temelj priče je vožnja kočije.
– Najdraže mi je kad me netko pozove na neku manifestaciju, pa se malo provozamo s kočijom, jer tu vidiš da se trud isplati. Ljudi reagiraju vrlo pozitivno, pogotovo djeca, koja su željna druženja sa životinjama. Ljudi su nekad na selu radili s konjima, bili su im svakodnevnica, a danas je potpuno drugo vrijeme i djeca vole vidjeti konja. Znalo je biti i manifestacija na kojima djeca nisu znala o kojoj je životinji riječ! Nažalost, došli smo do toga da je rijetkost vidjeti konja i zato je lijepo pružiti tu priliku djeci – govori Stjepan.
Za njega je to pitanje emocije, načina života, ali čak i kad puno toga znaš i možeš sam, nije jeftino imati konje.
– Nisu konji toliko skupi koliko je skupo njihovo održavanje. Hrana, kovač, veterinari… Iako, mi koji imamo životinje većinom te stvari radimo sami, jer kad bi sve plaćali, bilo bi stvarno preskupo. Jedan prosječan konj, hrvatski hladnokrvnjak, odnosno hrvatski posavac, ima vrijednost između dvije i tri tisuće eura. Sve ovisi o tome što konj zna, je li “ujahan”, vozi li kočiju, služi li samo za ukras… Konj koji je dobro utreniran, koji zna voziti kočiju, koji je ujahan, možda čak i osposobljen za terapeutsko jahanje, može ići i do četiri tisuće eura – kaže Stjepan i nastavlja:
– Zato ja svoje kobile kupim kao ždrijebad, kad su mlađe od godinu dana, pa ih učim, pripremam… Pritom uvijek ide jedna mlada i jedna starija, uz koju se ova mlađa uči. Kao i kod ljudi, recimo kao u autoškoli. Evo, ove dvije mlađe sad su navršile godinu dana, polako ćemo ove godine početi raditi neke jednostavne stvari, a sljedeće već možemo ići za ozbiljno.
Bitno je, naravno, da se konj ne boji ljudi, ali ni automobila. Kao što je često bitno da se ljudi ne boje konja.
– Konja se nemamo zašto bojati. Dobro, uvijek mora postojati doza opreza, ali konji koje ljudi sreću su jako pametni i dobro utrenirani. Moraju biti takvi, jer uvijek je tu puno ljudi, djece, starijih… Ja nikad ne idem van s konjima prije nego što su potpuno uvježbani i spremni, prije nego što steknem potpuno povjerenje u njih.
Život uz konje zahtjeva, naravno, i jako puno prostora, kojega Stjepan Slanec ima.
– Dvorište mi je široko 30 metara, to najbolje shvatim kad idem kositi. Moram si uzeti mini godišnji, ha, ha… Ali ima to i svoje prednosti, možeš konje pustiti van, promatrati ih, a to je za mene kao dijete sa sela jako važno. Našao sam se u tome, posvetio sam se tome, imam lijepo dvorište i svi koji žele vožnju kočijom, mogu se slobodno obratiti, ja sam uvijek na raspolaganju – poručio je Stjepan, kojem su konji najveća ljubav, ali zapravo hobi.
– Radim u jednoj firmi u blizini, kao dostavljač u firmi za električne uređaje. I da, konji su mi hobi, ali kad spojiš ugodno s korisnim, to je jako dobra stvar – zaključio je Konjanik iz Hrašća.
Priča iz kvarta
Na bureku kod Zvone. Bez Zvone…
Prošlo je mjesec dana otkad nas je napustio Zvonimir Šimić, među Velikogoričanima omiljeni Zvone. Njegova radnja na placu, čuvena i izvan goričkih okvira, bila je zatvorena 11 dana, ali sad opet radi. Bez uobičajenih jutarnjih poziva…
CityLIGHTS
Tevenovela s turopoljskim snagama! Filip i Gianna zajedno u sceni vjenčanja
Goričke glumačke snage – poznati kazališni, televizijski i filmski glumac i televizijski voditelj Filip Detelić rodom iz Buševca i gorička radijska voditeljica City radija i glumica Gianna Kotroman, snimili zajedničku scenu u popularnoj seriji Nove TV ‘”U dobru i zlu”.
Naša Gianna Kotroman, koja vas radnim danom budi u programu City radija Velika Gorica, našla se u novoj TV ulozi. Ovoga puta ulozi matičarke.
Pridružila se velikom setu na snimanju hrvatske serije, koja svake večeri gledatelje “priljubi” uz male ekrane.
Odglumila je dio scene vjenčanja koju su gledatelji s nestrpljenjem i napetošću iščekivali jer se do zadnjeg trenutka nije znalo hoće li Toma Benčić (Filip) oženiti Niku Sriću, svoju ljubav u seriji “U dobru i zlu”, koja je nedavno prikazana na Novoj TV, a gledatelji su u utorak mogli pogledati posljednju epizodu ove serije prije ljetne stanke.
– Snimanje je bilo interesantno i izazovno sa puno glumaca i statista tzv. masovka. Da bi scena nakon ton/kamera/akcija bila snimljena, osim teksta i uživljavanja u ulogu, treba znati svoju poziciju ispred kamera, naučiti tekst svih koji glume, budući da nema ubacivanja “preko reda ” i na kraju odraditi posao najbolje moguće – opisala je Gianna.
Očito joj ova uloga leži, budući da je već jednom utjelovila matičarku.
–U “Larinom izboru” vjenčala sam Dinka i Lejlu a glumila sam i serijama “Ljubav u zaleđu”, “Kumovi”, “Sjene prošlosti”, “Blago nama”, a u seriji “Drugo ime ljubavi” pojavila sam se u ulozi medicinske sestre Mirjana Šikić, gdje sam morala savladati naglasak. Svaka uloga nosi svoje, nova ekipa, tekst, drugačiji karakter u koji se moraš uživiti, ali bez obriza na to, snimanje na setu je vrlo interesantno i dinamično, malo remek djelo u nastajanju – dodala je.
Spomenimo kako je upravo ulogom medicinske sestre Mirjane Šikić bila dio glumačke ekipe koja je osvojila nagradu za najbolju regionalnu seriju.
Kaže da se i dalje veseli novim projektima i novim ulogama, jer je to neprocjenjivo iskustvo, a mi se pitamo, nakon matičarke i medicinske sestre, u koju će sljedeću ulogu uskočiti?
-
HOTNEWSprije 5 danaBorba za život – farmaceut iz Kravarskog treba našu pomoć! Otac dvojice malenih dječaka ima agresivni oblik tumora mozga
-
Gospodarstvoprije 4 danaVelikogorička tvrtka od otpada stvorila proizvod koji će puno toga promijeniti
-
Vijestiprije 2 danaŠĆITARJEVO Kamo po “fasung? Konzum se gasi, alternativa je skuplja i ponudom siromašnija
-
Vijestiprije 4 danaU Turopolju našli rješenje: Zatvara se trgovina, ali kruh stiže u mjesto!