Nakon što smo proslavili Božić, stiže nam blagdan svetog Stjepana. Za mnoge je to tek produžetak božićnog odmora, dan za obiteljske posjete ili opuštanje kod kuće. No u kršćanskoj tradiciji riječ je o jednom od najsnažnijih i najkonkretnijih blagdana, spomenu čovjeka koji je prvi platio životom svoju vjeru.

Sveti Stjepan Prvomučenik bio je jedan od sedmorice đakona koje su apostoli izabrali u prvim danima Crkve, kako bilježe Djela apostolska. Njegova je zadaća, barem formalno, bila skrb za siromašne i potrebite. No Stjepan se nije zadržao samo na dobrotvornom radu. Bio je izravan, rječit i hrabar propovjednik, čovjek koji nije razdvajao djela milosrđa od javnog svjedočenja vjere. Upravo će ga ta kombinacija, djelovanje i govor, dovesti u sukob s tadašnjim vjerskim autoritetima.

O Stjepanovu ranom životu zna se vrlo malo. Prema predaji, bio je Židov iz Jeruzalema, pripadnik grčko-govoreće židovske zajednice, što mu je omogućilo da Evanđelje prenosi širokom krugu ljudi. Isticao se snagom govora, ali i osobnom dosljednošću. Djela apostolska opisuju ga kao čovjeka “punog vjere i Duha Svetoga”, a upravo je ta unutarnja sigurnost izazvala nepovjerenje i bijes onih koji su u njegovu nauku vidjeli prijetnju.

Optužen je za bogohuljenje i doveden pred Veliko vijeće u Jeruzalemu. Ondje je održao govor koji je ostao zapamćen kao jedan od ključnih trenutaka ranog kršćanstva. Prošao je kroz povijest izraelskog naroda, od patrijarha i Mojsija do proroka, završivši s Isusom Kristom, kojega su, kako je otvoreno rekao, odbacili i pogubili upravo oni koji su ga sada sudili. Umjesto da se brani, Stjepan je optužnicu pretvorio u optužbu savjesti.

Presuda je bila brza i okrutna. Izveden je izvan gradskih zidina i kamenovan do smrti. Prema biblijskom zapisu, dok su ga ubijali, Stjepan je izgovorio riječi koje su ga zauvijek upisale u povijest kršćanske etike: “Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh”. U trenutku nasilja i nepravde, izabrao je oprost. Upravo zato postao je simbol vjere koja se ne mjeri riječima, nego djelima, pa i onima posljednjima.

U priči o Stjepanovu mučeništvu pojavljuje se i lik Savla, mladića koji je čuvao haljine onih koji su kamenovali Stjepana i odobravao njegovo pogubljenje. Taj isti Savao kasnije će postati sveti Pavao, jedan od najvažnijih kršćanskih apostola. Veza između prvog mučenika i budućeg velikog propovjednika dodatno naglašava koliko je Stjepanova smrt odjeknula u ranim kršćanskim zajednicama.

Sveti Stjepan – blagdan

Blagdan svetog Stjepana u liturgijski kalendar uveden je već krajem 4. stoljeća, a Katolička Crkva slavi ga 26. prosinca. U pravoslavnoj tradiciji obilježava se dan kasnije, dok se prema julijanskom kalendaru podudara s 9. siječnjem. U Hrvatskoj je riječ i o državnom prazniku, a u narodu je poznat kao Štefanje. Običaji su jednostavni, obilazak rodbine, prijatelja i susjeda, čestitanje Božića i naglašavanje “novog početka”.

Ime Stjepan dolazi od grčke riječi stefanos, što znači kruna ili vijenac, simbol nagrade i pobjede. U ikonografiji se zato često prikazuje kao mladić u đakonskoj dalmatici, s palmom mučeništva i kamenom u ruci. Kamen podsjeća na način njegove smrti, palma na smisao koji joj je dao. Smatra se zaštitnikom đakona, zidara, klesara i onih koji rade s kamenom, ali i ljudi koji pate od glavobolje.

Posebno mjesto u tradiciji zauzima i prijenos njegovih relikvija. Prema predaji iz 5. stoljeća, svećenik Lucijan u viđenju je doznao gdje je Stjepanovo tijelo bilo pokopano. Relikvije su 415. godine prenesene u Jeruzalem, zatim u Carigrad, a naposljetku u Rim, gdje su položene uz tijelo svetog Lovre. Legenda kaže da se Lovro “okrenuo na bok” kako bi napravio mjesta Stjepanu.

Njegova priča ne traži divljenje na distanci, nego postavlja neugodno pitanje, što znači ostati dosljedan vlastitim uvjerenjima kada to nešto košta? Možda je upravo zato njegov blagdan smješten odmah nakon Božića, kao podsjetnik da slavlje rođenja ima smisla samo ako vodi prema odgovornom i hrabrom življenju onoga u što se vjeruje.