CityLIGHTS
Tihana Maretić cijeli život spašava životinje i okoliš, pomaže gdje stigne, a Gradići su joj centar svijeta
Nekad je živjela u oblacima, a otkad se prizemljila volontira punom snagom, vodi brigu da nam je grad čist, da su sve životinje na sigurnom i zbrinute.
– Između ostalog što u životu radim i što me zadovoljava je volontiranje, prisutna sam na svim područjima koliko mogu biti. Imam udrugu za životinje čija sam predsjednica, a također pokušavam sudjelovati i u radu VG Legacya. Strastveno volim avijaciju, studirala sam na Filozofskom fakultetu, završila sam engleski i francuski jezik. – ovako svoju priču započinje Tihana Maretić predsjednica udruge za dobrobit i zaštitu životinja LePas.
Njezina priča oko volonitiranja traje godinama. Još je u djetinjstvu zajedno sa svojom sestrom spašavala životinje po svojim rodnim Gradićima.
-Sestra i ja smo stalno dovlačile životinje doma, skrivale ih od roditelja. Pa su malo bile kod nje, malo kod mene u sobi, pa smo molile roditelje da ih zadržimo. Svašta smo izvodile, nosile ih kod djeda i bake, sestrične, što god je trebalo samo da se nešto dovuče doma. Roditelji, naravno nisu svaki put bili sretni jer je to uzimalo maha, neke smo životinje uspjele zadržati, neke smo udomili, a neke smo vratili vlasnicima jer se ispostavilo da su samo šetali po selu i da su nečiji.
– Cijeli život osjećam tugu zbog ljudi i životinja koji nemaju nikoga svog. To je ponekad jako opterećujuće. Uvijek gledaš kako imaš obitelj, dom, nisi gladan i žedan, a s druge strane netko nema ništa.
Po tome, kaže, sliči mami koja je isto tako prepuna empatije.
– Mama me uvijek učila da se ostavlja napojnica konobarima, u dućanima, da se pomogne prosjaku, životinjama. Oduvijek je mama, a i ja bila pobornik toga da nekome tko prosi kupim hranu umjesto da dam novac, jer kad pristanu na to, onda znate da im stvarno treba.
– I osnovnu i srednju školu završila sam u Velikoj Gorici, a na fakultet sam otišla u Zagreb jer sam oduvijek htjela studirati engleski, a francuski se slučajno dogodio. Engleski mi je oduvijek bio najveća ljubav na svijetu. Moj je tata dok sam bila mala radio s Amerikancima koji su dolazili k nama u kuću i ja sam oduvijek okružena s engleskim, tako da sam od osnovne škole znala što ću studirati. Kako sam upisala engleski, trebalo je izabrati još jedan jezik. Mama je bila sa mnom i na licu mjesta odlučile smo da bi bilo dobro uzeti francuski, i nismo pogriješile. Prva godina je bila teška, ali isplatilo se.
Radila je administrativni dio u kontroli leta i usred korone dobila otkaz, ali ne drami, kako kaže, naći će se nešto. Prije toga radila je jedan iznimno uzbudljiv, ali odgovoran posao. Doslovno je živjela u oblacima.
-Na apsolventskoj godini slučajno sam se našla na poziciji stjuardese u Croatia Airlinesu, tamo sam potom provela sedam godina i otišla sam teška srca smatrajući da je vrijeme da nađem nešto stabilnije. Razum je morao prevladati. Poslovno sam proputovala cijelu Europu, al ii privatno sam puno putovala. Biti stjuardesa je jako teško, ali predivno. Zna biti naporno, na dnevnoj bazi ste u kontaktu sa stotinama ljudi, ima izazova, ali meni je to posao iz snova. Tko to nije probao ne zna. Ja dan danas kad vidim avion gledam gdje je, kakav je gdje ide.
Iako misle da je dužnost stjuardese da bude lijepa, da se smješka, daleko je to od stvarnosti ovog posla.
-Nije to idealno, ima i nedostataka, treba imati veliko poštovanje prema tom poslu. Imaš veliku odgovornost, moraš u svakom trenutku biti priseban, biti svjestan toga što radiš, gdje si, što ti se sve može dogoditi. Bilo je situacija s ružnim vremenom, ali kad se nešto loše događa moraš ostati smiren jer te putnici gledaju, boje se, moraš biti taj koji će dati dojam da to nije ništa strašno i da će sve biti u redu.
Otkad se prizemljila volontira punom snagom, vodi brigu da nam je grad čist, da su sve životinje na sigurnom i zbrinute…Jedna je od pokretača inicijative #trashtag Velika Gorica, jer je osim životinja oduvijek skupljala i smeće po cesti. Četiri puta organizirala je veliku akciju čišćenja grada, prva dva puta s njom je bila samo prijateljica Jelena, a potom su se na sljedeće dvije akcije odazvali i građani, te im pomogli. A to i je, ističe, poanta, da se pridruži sve više ljudi.
-U jednoj od akcija skupile smo 4o vreća smeća i 400 bočica od alkohola, da brojale smo, jer kad smo skužile da je sve to prepuno htjele smo vidjeti koliko. Bazirale smo se na cestu uz sajmište da vidimo tko je uporniji. Sigurna sam da smo mi, ali korona nas je sad zaustavila, no kad prođe krećemo u akciju.
Nedugo nakon što je dobila otkaz, zaključila je da je bilo dosta volontiranja po drugim udrugama i osnovala je vlastitu, po svojoj mjeri.
-Dugo sam volontirala u nekoliko udruga, zadnja u kojoj sam bila, potaknula me da pokrenem vlastitu. Nas nekoliko se dogovorilo da uđemo u tu priču, a osobno sam kroz godine volontiranja shvatila što mi odgovara, a što je loše. Htjela sam u svojemu radu izuzeti baš to loše. Pokušavam imati osobni pristup prema svima.
Od potresa do danas udomili su sto pasa što je za jednu malu udrugu stvarno puno.
-Meni je najbitnije da su životinje dobro, zdrave, spašene, a logistički dio hvatamo u hodu, a to i ide sporo.
E, sad. Turopolje, Velika Gorica, a naziv udruge tako vuče na njen slučajni francuski s fakulteta. LePas.
– Nismo htjeli srce, njuške i šape kako je to u ovom svijetu uvriježeno, htjeli smo nešto drugačije, a kako mene uvijek zezaju da vječno uokolo hodam u cipelama na petu, da kakva sam to neobična volonterka, neka ime udruge onda bude neobično, a tu je i taj moj francuski, pa samo došli na LePas, čije je značenje korak unaprijed, a u hrvatskom je to pak simpatična igra riječi, pa me često uz LePas pitaju gdje je LeMačka, ali to se podrazumijeva. – govori Tihana kroz smijeh, te ističe kako ima jednu posebnu ljubav.
-Ježevi i ja smo posebna ljubav, nebrojen broj sam ih spasila s ceste, ranjene vozila u Awap, zdrave hranila, puštala na neka sigurnija mjesta, mi smo jedna posebna priča. Pa eto mogu reći da imam i podružnicu LeJež.
Napuštenih životinja sve je više, no, srećom imaju gdje s njima, a i ljudi su zainteresirani za udomljavanje.
-Divlje životinje smještamo u Awap, a ove “domaće” idu kod teta čuvalica, kod mene doma. Broj onih koje imam doma ne smijem reći ni naglas. Imam uz sve svoja tri psa. Kad je hitno kod mene idu bolesni, kad treba davati infuziju, ja sam puno mirnija kad su mi na oku 24 sata, nego kad su u stacionaru.
Financije su pak, posebna priča.
-Financiramo se donacijama, mojom plaćom koja trenutno ne postoji, javljamo se na natječaje, prošle godine smo od Grada Velike Gorice tako dobili neka sredstva. Trošimo enormne svote novca na veterinare i hranu, ta dva troška su ogromna i sveprisutna, a najgore je u zimsko doba, kod štenaca je uvijek netko bolestan. Nije to samo cijepljenje i čipiranje, tu su infuzije, operacije…Donacije su nam baš neophodne. Nemalo puta dajemo svoje novce, ja sam to radila i prije, i uvijek ću, ali to nije dovoljno. Teško je podvući crtu.
Kako se oduprijeti porivu da u vlastitom dvorištu, kući nemaš ZOO?
-Naučiš se živjeti s tim da kad spasiš životinju s ceste da se odupreš porivu da istu i ne zadržiš. To je sastavni dio života volontera, shvatiš da je to tako, a svima, pa tako i meni glavna je misao vodilja ako tu životinju udomim druga neće imati priliku doći. Od svih se teško rastajem, od nekih puno teže od teško, neki baš prirastu srcu. Ja konkretno uvijek moram imati mjesta da primim životinju jer se uvijek može dogoditi da nekoj od čuvalica nešto iskrsne.
Ljudi koji nemaju empatiju, kojima su životinje privremena zabava su velik problem i teško je doprijeti do svijesti istih.
-Sve edukacije i kampanje ovog svijeta neće spriječiti ljude da ostavljaju životinje, drže ih na lancima, i više ne znamo kako tome pristupiti. Svjesni smo i toga da to skupljanje s ceste ne vodi ničemu, osim što si tu životinju spasio, ali nisi riješio izvor problema. Ljudi se najmanje jave da pitaju za pomoć oko npr. sterilizacije, nekima je to neprirodno, nekima nebitno, drugima je pak potpuno normalno izbaciti štence negdje u šumu, u vodu…Možeš takvima ponuditi sve na ovom svijetu, njih jednostavno nije briga.
Dobro je da postoji i ona druga kategorija ljudi, koji žele udomiti životinje, te ima tako pružiti dom i ljubav.
-Sretni smo jer ljudi žele udomljavati životinje. Najčešće nas pronalaze preko društvenih mreža, Facebook je čudo, ljudi nam se javljaju iz cijele Hrvatske. Nikome nije problem osobno doći, uostalom na tome i inzistiram. Bitna je osnovna komunikacija, gdje nam se potencijalni udomitelji predstave, kažu par riječi o sebi, imaju li iskustva, gdje žive, što smatraju da će napraviti kad udome životinju, kako zamišljaju taj zajednički suživot, te nakon što dobijemo zadovoljavajuće odgovore šalje im se upitnik za potencijalne udomitelje kroz koji se još bolje upoznaju i nakon toga se obavlja telefonski razgovor, a onda stiže faza upoznavanja životinje. Prvih par dana kad životinja ode u novi dom čujemo se da doznamo jesu li kliknuli, kako stvari funkcioniraju. To je process i trebamo biti podrška i to jesmo.
LePas je pokrenut u rujnu prošle godine, na jedan povijesni datum. 11.rujna točnije, planova je jako puno, ali malo ih je usporio potres koji je iznjedrio puno hitnih slučajeva.
-Voljela bi educirati ljude, pomoći ljudima da zadrže svoje ljubimce koja adekvatno drže, ali su došli u problem da nemaju za sterilizaciju, hranu. Nije cilj oduzimati životinje, cilj je postići da ljudi budu odgovorni vlasnici. Kad to postignemo mi ćemo imati manje posla.
Iako je potpuno normalno da ljudi odlaze iz Hrvatske u potrazi za srećom, financijama, da govore kako ima nije jasno čemu im diploma služi, kod Tihane je razmišljanje sasvim drugačije. Njoj diploma puno znači (podsjećamo da je trenutno bez posla), a Hrvatsku ne bi napustila za sva blaga ovog svijeta. Uz sve otkrila nam je i svoje zapostavljene hobije.
-Volim trčati, jako to volim, to mi je baš ispušni ventil. Ali ni za to nemam vremena. Kao ni za čitanje, ni putovanja koja stvarno volim. Amerika mi je posebna, nju baš volim. Sve što sam tamo vidjela je odlično i planiram nekad opet otići tamo. To je neki drugi svijet. No, nikada ne bih spakirala kofere i otišla zauvijek. Ja znam da nikad neću otići iz Hrvatske, ne bih ni iz Velike Gorice, uostalom teška srca sam iz svojih Gradića otišla jer sam se jednostavno morala osamostaliti, sama plaćati svoje račune, vidjeti kako je to kako kad sve sam kupuješ. Imala sam opciju otići u Dubai, ali nije to vrijedno toga da se ja odreknem svojih prijatelja i svoje obitelji. Ne dolazi u obzir. Meni su Gradići raj na zemlji, htjela bih tamo što se mene tiče ostati cijeli život. Danas drugačije gledam, po pitanju životinja na taj seoski život, samo kao djeca puno toga nismo primjećivali.
Slušajući Tihanu, jasno je da je odličan organizator, ali da joj je dan puno prekratak, te da joj život podosta trpi.
-Da mi dan traje 48 sati bilo bi mi premalo. Imam jako puno posla oko udruge, ne vidim nikoga svog, ne znam da li najbliži prijatelji koji me razumiju, smatraju li me još svojom prijateljicom s obzirom kakva sam. Nemam izbora, pati mi privatni život, ja ga nemam, ali svjesna sam da to treba izgurati.
CityLIGHTS
FOTO Čuvar zelene oaze usred ‘Aleje novogradnje’: Velečasni Dragec i njegova duhovna poruka kroz konkretna djela!
‘Eto, meni je stalo. Stalo mi je do ravnoteže između svijeta prirode i svijeta ljudi’, rekao nam je, kao i još puno toga o toj dubokoj i nadajmo se dalekosežnoj poruci u priči o župniku koji se čak i kreditno zadužio, te uz pomoć župljana kupio zadnju zelenu oazu usred betonizirane Miošićeve ulice. Rijetka doza pozitive i inspiracije ovih dana, koju s veseljem dijelimo s vama.
Uoči najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa popričali smo s velečasnim Dragutinom Kujavcem, župnikom Župe sv. Petra i Pavla, o izuzetnom značaju Svetog vazmenog trodnevlja.
Članak je izazvao veliku pozornost među našim čitateljima, što i ne čudi, obzirom da je velečasni Dragec, kako ga zove većina župljana, govorio biranim riječima o najznačajnijem vremenu u liturgijskoj godini kada kršćani slave otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Već pri samom dolasku na snimanje, bilo je nemoguće ne zamijetiti pravi arboretum u vrtu ispred župnog ureda, koji se nalazi odmah iza crkve. Raskošne krošnje, raznoliko cvijeće, grmovi…Na samom ulazu ispred ograde velečasni je našao mjesta čak i za bambuse!
Raskošni vrt vlč. Kujavca ispred župnog ureda crkve sv. Petra i Pavla
Foto: Vč. Kujavec zasadio je i bambuse ispred ulaza u župni ured crkve sv.Petra i Pavla
Nakon malo nagovaranja, jer kako nam je rekao ‘koga bi to zanimalo’, ipak nam je odlučio ispričati priču o velikoj ljubavi prema biljkama, zelenilu, te želji za što više harmoničnog pobratimstva ljudi i okoliša. A novinari, kakvi već jesmo znatiželjni, ‘morali’ smo ga pitati hoće li uskoro i na jedinom preostalom djeliću zelene površine između jedne od načičkanih zgrada u Miošićevoj, i crkve sv.Petra i Pavla, niknuti nova višekatnica, velečasni se samo nasmiješio i otkrio nam ono što i nije tako poznato široj javnosti – ta zelena oaza usred tona i tona betona već je našla svog kupca, a nedavno je, kako nam je rekao, izravnato i kreditni dugovanje, pa je tih tisuću i nešto ‘zelenih kvadrata’ od sada u vlasništvu župe!
Foto: Vlč. Dragutin Kujavec na dijelu od ukupno 1200 ‘kvadrata’ zelenila, koje je sada u vlasništvu Župe sv.Petra i Pavla
Foto: Zelena oaza između crkve sv.Petra i Pavla i prve višekatnice, pogled iz Ul.A.K.Miošića
Naime, crkva sv. Petra i Pavla, nalazi se u središnjem dijelu ulice koja je zadnjih godina postala simbolom građevinskog booma u Velikoj Gorici, pa je dobila i svoj gorički naziv – Aleja novogradnje. Iako je crkva i sama po sebi monumentalna građevina, njeni visoki tornjevi se sve teže naziru između gigantskih građevinskih kranova i novoizgrađenih višekatnica.
Foto: Crkva sv.Petra i Pavla /(uz dozvolu autora)
Sve to godinama gleda i vlč. Dragec, po mnogočemu specifičan svećenik. No, ono po čemu je itekako poznat među svojih više od dvije tisuće župljana, pa i šire, jest njegova ljubav prema – biljkama!
-Istina jeste, imate točnu informaciju, da sam to ja kupio. Radi se o parceli od oko 1200 ‘kvadrata’, koja je u direktnom kontaktu s postojećom crkvenom parcelom. Zapravo sam procijenio da bi bilo šteta propustiti kupnju parcele i možda tako omogućiti da nam dođe višekatnica gotovo do samog zida crkve. Hvala Bogu da se stvorila takva mogućnost, iako mi je izgledalo da je neostvarivo. No, uspio sam uz podršku župljana kupiti taj zeleni pojas do crkvene zemlje i malo odmaknuti tu visoku gradnju. Mislim da su i susjedi zahvalni, mnogi mi kažu da je to najbolji potez koji sam napravio – smije se skromni i javnoj promociji ne previše sklon, velečasni Kujavec.
Foto: Raskošni vrt vlč. Kujavca ispred župnog ureda crkve sv. Petra i Pavla
Foto: Ljubav prema zelenilu i okolišu vidljiva je u čitavoj zoni crkve sv.Petra i Pavla. Najviše u vrtu ispred župnog ureda
Priča nam kako ga od djetinjstva prati posebna sklonosti i ljubav prema bilju, pa otkriva i kako bi, da je imao mogućnosti uz teologoju studirati još nešto, to bi sigurno bila botanika.
– Meni je svaka biljka lijepa. Često puta sam se našao sam pred sobom s osjećajem da sam pomalo čudan, jer u rasadniku obavezno ne bih mogao da ne kupim bar jednu biljku, za koju sam već znao gdje bih ju mogao posaditi ovdje u vrtu. Sad već nisam u tolikoj snazi. Bambuse se neponovljivo ‘čuju’ dok puše vjetar ili pada kiša, ali dosta se šire i su neiskorjenjivi. U Japanu imaju i svetkovinu bambusa kao simbola postojanosti, izdržljivosti, prijateljstva i vjernosti – priča nam biranim riječima o svom i župnom biljnom bogatstvu velečasni Dragec.
Foto: Zelena oaza između crkve sv.Petra i Pavla i prve višekatnice
No, čini se kako je ta njegova ljubav prema biljnom svijetu ipak dio jedne puno šire unutarnje priče. Jer, takav postupak, kreditno se zadužiti da bi kupio zemlju za opće dobro zajednice, ne s ciljem da bi u ovo vrijeme ‘masno’ zaradio na samoj daljnjoj prodaji parcele, predstavlja itekakav izuzetak od pravila.
Svjestan je on i kako njegova crkva vapi za obnovom, no vjeruje kako mu je odluka bila ispravna.
– Vidite i sami da je potreba i za dovršenjem vanjskih stepenica, isto tako je dosta hitna i obnova stepenica na ulazu u crkvu, ali procijenio sam – to može stajati, stepenice mogu još pričekati. Možda uspijem još i za moje vrijeme to napraviti ili će se neki moj nasljednik primiti tog posla. Ali da sam propustio tu priliku za kupiti zemlju, vjerujem da se ta prilika više neće pojaviti. Zato sam još prije četiri godine tome dao prednost, sada je i dugovanje koje sam imao za tu kupnju poravnato i to je sad župna zemlja. Što će u budućnosti tu biti, nemam još jasnu viziju, ali vjerujem da će se iskoristiti na najbolji način – otkriva nam svećenik kojemu je ova, druga po starosti, velikogorička župa povjerena još 2002.godine.
Foto: Ljubav prema zelenilu i potrebi za ravnotežom svijeta ljudi i svijeta biljaka vidljiva je u čitavom okolišu crkve sv. Petra i Pavla
Kroz susrete s brojnim ljudima velečasni Kujavec itekako je upoznat s valovima naseljavanja u naš grad, jer njegovi su župljani došli s raznih strana. Osim župljana iz Turopolja i Vukomeričkih gorica, ovdje su prvo stizali mladi bračni parovi kojima su njihove tvrtke dodjeljivale stanove u Velikoj Gorici, a neke firme su čak i namjenski gradile zgrade za svoje radnike, pa su do danas ostali nazivi Pionirsko i Kromosovo naselje. Sjeća se velečasni i naseljavanja ljudi iz BiH, povratnika s rada u Njemačkoj, a zadnje veće naseljavanje bilo je tijekom Domovinskoga rata kada su brojni prognanici i izbjeglice upravo ovdje našli utočište od ratnih strahota.
Foto: Pravi zeleni ‘raj’ usred betonizirane Miošićeve okružuje crkvu sv. Petra i Pavla
Stoga ova, zbilja rijetko viđena, akcija spašavanja zelenila za korist šire zajednice, nosi i puno dublju i, nadamo se, dalekosežniju poruku. Baš poput priče o bambusima iz svećenikova vrta – koji su simbol postojanosti, izdržljivosti, prijateljstva i vjernosti.
– Svi se danas tuže na ovom našem području gdje se najviše novih zgrada gradi, smeta im ta jako velika izgrađenost i nedostatak zelene površine. Eto, meni je stalo. Ponekad se pitam dijele li i drugi takvo mišljenje da smo mi u Hrvatskoj u jednoj situaciji koja nas čini bogatijima od mnogih drugih naroda, ali se ponašamo, evo kad gledamo tu gradnju, kao da smo neki Monako ili Hong Kong. Kao da nemamo dovoljno zemlje po glavi stanovnika, pa da ne bi mogli prostor predviđen za stanovanje i život ljudi mogli učiniti i lijepim i humanim. Ili tu možda nedostaje nekakvog urbanističkog autoriteta i plana koji bi to mogao provesti, ne znam. Nadam se da će taj prostor, kao dio prirode u ovoj sredini, koristiti mnogima. Meni je stalo do ravnoteže između svijeta prirode i svijeta ljudi – rekao nam je završno velečasni Dragutin Kujavec, župnik Župe sv.Petra i Pavla.
Foto: Vjerovali ili ne, ovako raskošan i raznolik arboretum usred gradskog asfalta čak je zasmetao pojedinim sugrađanima
Foto: Botanika je vlč. Dragecu hobi od djetinjstva, a i nove generacije veseli učenje o botanici kroz ‘praksu’/G.Kiš, Cityportal.hr
Foto: Svjestan je velečasni Dragec da i stepenice i još pokoja ‘sitnica’ na samoj crkvi također ‘vape’ za obnovom. No, i brojni župljani mu govore kako je kupnja zelene parcele najbolja odluka!
Foto: Baš u svakom kutku crkve sv.Petra i Pavla naići ćete na zelenu energiju prekrasnog bilja koje ublažavaju betonsko okruženje
Foto: Vlč. Dragutin Kujavec na djeliću 1200 ‘kvadrata’ zelenila, koje je sada u vlasništvu Župe sv.Petra i Pavla/G.Kiš, Cityportal.hr
Naslovna fotografija: Crkva sv.Petra i Pavla s vrha susjedne zgrade (uz dopuštenje autora, te našu veliku zahvalu)
Ostale fotografije u članku: G.Kiš, Cityportal.hr
CityLIGHTS
FOTO/VIDEO Ansambl Jane: Naših prvih 20 godina!
Uoči večerašnjeg slavljeničkog koncerta, predsjednica tog, po mnogočemu, jedinstvenog ansambla, Alina Haraminčić otkrila nam je puno dosad nepoznatih stvari i najveću želju čitavog tima – donijeti u svoju Veliku Goricu prvi Grand Prix s Olimpijade zborova na Novom Zelandu! Podržimo ih u tome!
Jedna od brojnih zanimljiva činjenica o ansamblu JANE, jedinstvenom ansamblu iz Velike Gorice, koji je gotovo od samog starta poznat i puno dalje od granica Turopolja, vezana je za sam njihov početak. Naime, kao službeni datum njihovog osnutka ubilježen je baš Svjetski dan šale, 1. aprila 2004. godine. No, punih 20 godina kasnije, kristalno je jasno kako je njihova priča sve samo ne – šala!
Iza njih su turneje diljem Europe i svijeta, stotine rasprodanih koncerata, možda još i više onih besplatnih, čitav niz nagrada, kao i umjetničkih suradnji. Počele su kao vokalno-instrumentalni sastav, a od nedavno su i ansambl. Pred njima je ‘čitav kufer’ pun planova, a iz njega će već ovog ljeta izvaditi jedan kojemu se posebno vesele – odlazak na Olimpijadu zborova koja će se ove godine održati na Novom Zelandu. Prije svega, tu je veliki slavljenički koncert za njihov 20.rođendan, koji će tradicionalno održati u Dvorani Gorica Pučkog otvorenog učilišta.
O uzbudljivim počecima i planovima za budućnost, ali ponajviše o svima onima koji su zaslužni za ovu prekrasne umjetničke priče iz naše Velike Gorice, kao i brojnim uzbudljivim trenucima koje su zajedno prošli zadnja dva desetljeća, popričali smo s Alinom Haraminčić, predsjednicom Ansambla Jane.
– Malo je smiješan datum našeg početka, ali bilo je proljeće i zato smo nekako izabrale taj datum. Spontano se našlo nas sedam cura, koje smo dugo plesale zajedno u Folklornom ansamblu Turopolje, pa kako je došlo do ‘smjene generacija’, prestale smo plesati, još smo imale nešto sitno nastupa na kojima smo pjevale. Tako se rodila ideja da nastavimo samo s pjevanjem i tako je sve krenulo, tako su počele Jane! Od nedavno smo i ansambl, jer imamo tamburaše s kojima nastupamo, to nam je puno primjereniji naziv – otkriva nam Alina.
Kroz priču i zafrkanciju došlo se i do naziva, jer trebalo je biti nešto kratko, pamtljivo, a opet vezano za turopoljski kraj.
– Neću ni reći kakvi su se tu sve prijedlozi vrtjeli, bilo je zbilja puno smijeha. Pa, evo otkrit ću kako smo se mogle zvati i Turopoljske ševe, hahaha, ali to je bila više zafrkancija. Jana je jedno zvučno turopoljsko ime i to smo jednoglasno prihvatile – priča nam predsjednica ansambla.
Ujedno ističe kako su imale istinsku sreću što su njihovi najbliži suradnici vrhunski znalci i profesionalci.
– Neizostavno je ovdje spomenuti i veliku inicijalnu podršku koju nam je na početku pružila voditeljice FA Turopolje, Zlatica Žerjav, koja je potaknula našu tadašnju predsjednicu Marinu (Bjeloš) Keleković i mene kao tadašnju tajnicu, da čitavu priču formaliziramo i osnujemo udrugu i sve to pokrenemo kak’ se spada. Zahvalne smo i na našem glazbenom mentor Ivanu Potočniku, i svakako našem glavnom producentu, organizatoru, koji brine o milijun stvari, našoj ‘Katici za sve’, Danijelu Skrbinu – ističe.
Ono što ih čini dodatno posebnima i možemo reći jedinstvenim ansamblom na ovim prostorima je i činjenica da vokalni sastav ima i instrumentalnu pratnju, a to su njihovi tamburaši Jankići.
Na tragu stečenih folklornih temelja i ne podilazeći mnogobrojnim ‘modernim’ stilovima, u duhu tradicijske glazbe i jedinstvenog vizualnog identiteta, Jane su se ostvarile kroz mnogobrojne koncerte i velika natjecanja, uz zavidan broj nagrada i priznanja, kako u domovini tako i u inozemstvu. Njihova kvaliteta prepoznata je I diljem svijeta, a ta je globalna ljubav krenula prije gotovo deset godina.
–Već 2005.godine su Jane išle na prvu turneju, bio je to festival u Engleskoj, gdje smo osvojile srebro. Na prvi baš veliki i vrlo značajan festival zborskog natjecanja, a to je Olimpijada zborova, krenule smo još 2008.godine. I od tada redovito sudjelujemo, održava se svake dvije godine. Olimpijada nam je izuzetno značajna, jer je potvrda naše kvalitete, tamo ne može svatko tamo nastupiti, jer postoje prednatjecanja, do sada smo uvijek prolazile sve selekcije – priča nam predsjednica ansambla.
Kako su Jane rasle, što brojem koncerata, što brojem osvojenih nagrada i priznanja, ali i brojem članica, čiji se broj od početnih sedam doslovno poduplao, posebno su zadovoljne i time što je i Grad Velika Gorica prepoznao u kojoj mjeri te vrhunske vokalistice i njihov tim promoviraju naš grad i čitavo Turopolje, te im je dodijeljen stalni prostor za vježbu.
– U samim počecima, prvo smo se družile, pjevale i vježbale u kući kod članice Silvane, pa smo dugo vremena bile ‘podstanarke’ u jednoj od prostorija Centra za odgoj i obrazovanje djece u Zagrebačkoj, a zadnjih nekoliko godina od Grada smo dobile prostorije iznad NK Udarnika, gdje održavamo redovite probe – ispričala nam je Alina.
Proputovale su Jane sa svojim timom već priličan broj kilometara, jer nastupale su i natjecale se i u Austriji, Kini, Americi, Južnoafričkoj republici, Gruziji, pjevale su i u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, a ovog ljeta ih čeka najveća kilometraža – put na Novi Zeland!
– Jako se veselimo tome, jer je ovog srpnja Olimpijada zborova u Aucklandu, pa smo već dugo u planiranju i pripremama. Olakotna je okolnost što se taj festival uvijek održava ljeti, jer dosta naših članica radi u prosvjeti, i ja sam učiteljica u školi, pa nam taj termin puno toga olakšava u organizacijskom smislu. Puno se pripremamo i iako smo na natjecanju već osvojile puno zlatnih medalja još uvijek nam nedostaje ta vrhunska nagrada, Grand Prix Olimpijade zborova. No, tamo dolaze profesionalni zborovi, čije države pokrivaju sve troškove, one se samo s time bave. Tako da smo sa ovime što smo postignule do sada izuzetno ponosne – ističe.
Osim sjajnih i trajnih stručnih suradnika, Jane imaju i izuzetno vjernu publiku, pa se baš za svaki njihov nastup traži -karta više!
– Zbilja imamo jako vjernu publiku, ljudi nas vole, jer zapravo smo jedini vokalni ansambl s područja Turopolja i bili smo nešto sasvim novo. Iako nam je repertoar primarno folklorni, i ne mijenjamo ga previše tijekom godina, izašle smo i u neke etno vode, pa i klapske izvedbe, naučile smo i neke suvremene pjesme. Svakako bih spomenula predivnu kreativnu suradnju s poznatim umjetnikom Zdenkom Bašićem, koja postoji još od prvog Perunfesta, a nastavila se i kroz video ‘Dragi dragoj’ – kaže.
Oduševljenje njihovim nastupima ne treba ni čuditi, jer osim vrhunske izvedbe, te posebnog vizualnog doživljaja, pjesme koje JANE izvode na svojim koncertima obuhvaćaju područje cijele Hrvatske. Ovaj je ansambl rado viđen gost i u Hrvatskom glazbenom zavodu, Hrvatskom narodnom kazalištu, Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, jer one jednostavno plijene pažnju svojim glazbenim izvedbama.
Slavljenički koncert koji će Jane pokloniti svom gradu i publici očekuje nas večeras, u subotu, 13.travnja, s početkom u 19 sati.
-Koncert je naš uobičajeni cjelovečernji concert, malo proširenog programa s malo više gostiju. To su naši suradnici tijekom proteklih 20 godina, tako da se veselimo koncertu, veselimo se našoj publici i potrudit ćemo se da sve bude baš onako kako treba – kaže Alina uoči večerašnjeg koncerta.
Ono što svakako želi naglasiti jest i velika zahvalnost koju sve članice upućuju svojim najbližima.
-Iako nam je to hobi, jer ne možemo od toga živjeti, dapače često budemo i u ‘minusu’, a tu su i zahtjevna planiranja vremena. Oduzima nam dosta vremena, gotovo sve smo majke, to je svojevrsna žrtva, ali i jedna velika ljubav i nešto ‘samo naše’. Večernje probe, turneje, tu stvarno treba veliko razumijevanje obitelji. Bez podrške uže i šire obitelji puno toga nam ne bi bilo moguće. Zato im na tome u svakoj prigodi javno zahvaljujemo što su uz nas, svaka im čast, znamo da oni to znaju, no doista im velika hvala i ovim putem -poručuje Alina Haraminčić u ime svih članica i tima ansambla.
Svoj 20.rođendan ansambl Jane obilježit će još i izložbom u Muzeju Turopolja ovog listopada, gdje će prikazati kronologiju događanja uz niz fotografija, izloženih priznanja, dokumentarnih filmova, a publika će uživati u još jednom njihovom nastupu. Do kraja godine održat će još nekoliko slavljeničkih nastupa, pa i koncerata, od kojih će neki biti i na području Turopolja, a neki i nešto dalje, no planovi se još slažu.
Još uvijek je u izradi i financijski plan za, dosad, najveću avanturu ansambla Jane, jer trošak putovanja na Olimpijadu zborova na Novi Zeland je izuzetno visok. Stoga vjerujemo kako će Grad, ali i Zagrebačka županija, Ministarstvo kulture, pa i brojni poduzetnici s turopoljskog područja prepoznati koliko su Jane svojim dosadašnjim radom i postignutim uspjesima zapravo zadužile sve nas. Vrijeme je da im dio toga vratimo i pošaljemo ih po taj Grand Prix u daleki Auckland!
Naslovna i fotografije u članku: Ansambl Jane
CityLIGHTS
Zagrebački gradonačelnik: Sada su prioritet stranački štandovi, Antunovski hod mladih može pričekati, ima vremena
Fra Stjepan Brčina, iz župe sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu, glavni organizator tradicionalnog Hoda mladih, odlučio se zbog svega obratiti svim sudionicima i putem društvenih mreža.
Fra Stjepan Brčina iz župe sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu, prije nešto više od dva mjeseca, 8. veljače, podnio je zahtjev Gradu Zagrebu za postavljanje pozornice i razglasa na Trgu Bana Jelačića zbog potreba programa i događanja vezanih za tradicionalni Antunovski hod mladih.
No, njegova je objava od 8.travnja mnoge je rastužila, pa i razljutila, a ponajviše neugodno iznenadila.
– Sutra (9.travnja, op.au) će biti 60 dana od kad sam predao zahtjev Gradu Zagreb za postavljanje pozornice i razglasa na Trgu Bana Jelačića. Zašto toliko treba da odgovore pozitivno ili negativno, ne znam. Što vi mislite kakav će biti ishod ove priče? Hoće li grad imati sluha i odobrit pozornicu i razglas jer ipak vas dolazi nekoliko tisuća ili ćemo dobit odbijenicu? Eto dragi mladi, dragi hodočasnici, nemam konkretan odgovor ni nakon šezdeset dana.
Screenshot
S našim zahtjevom osobno je upoznat i gradonačelnik, ali još se ništa nije dogodilo. Nadam se da na kraju neće biti neka proceduralna pogreška, kako se to dogodi inače našoj gradskoj upravi kad je riječ o pozornicama na trgu, sjećate se one priče s dočekom naših sportaša…Sv. Antune, moli za nas! – poručio je fra Brčina na svom Instagram profilu.
Zagrebački gradonačelnik, Tomislav Tomašević, na konferenciji za medije je rekao kako su sad prioritetni događaji vezani uz izbornu kampanju, te rješavanje svakodnevnih zahtjeva političkih stranaka za postavljanje štandova i bina. Antunovski hod, reče Tomašević, je ‘tek za dva mjeseca’.
Foto: Trg bana Josipa Jelačića. Antunovski hod mladih započinje svetom misom u Svetištu sv. Antuna u Sesvetskim Selima, završna proslava održavala se na zagrebačkom Sv.Duhu nakon 16 kilometara hoda
Naslovna i fotografija u članku: Sanjin Strukić/PIXSELL
CityLIGHTS
FOTO Sezona jagoda je otvorena! Pola kile 3,5 eura, a evo gdje ćete naći štandove
Po svoju mjericu mirisnih, finih i zdravih jagoda možete doći svakoga dana od 6 do 17 sati.
Nešto ranije nego li prijašnjih godina u grad su nam stigle prve domaće jagode, pa je i službeno otvorena ovogodišnja sezona tog brojnima najdražeg i najslađeg voća. Mirisne, ukusne, ali i zdrave jagode sorte mjesečarka Morano, stižu iz Petrovine, a naći ćete ih na štandovima kod Gradske uprave i na Radićevom trgu, dok se jedan štand nalazi i uz cestu između Gradića i Lomnice. Po cijeni od 3,5 eura za mjericu od pola kile možete ih kupiti svakoga dana od ranih jutarnjih sati, pa sve do poslijepodnevnih 17 sati. I tako sve do 20.lipnja do kada traje sezona.
Foto: Nove friške jagode stižu u 11 sati, a štand na Radićevom radi od 6 do 17 sati
Foto: Prve domaće jagode stigle u Goricu iz Petrovine
Foto: Sezona jagoda počela je ranije ove godine
CityLIGHTS
Kurilovčanki je dosta! Nikolina Dianežević kratko i jasno ‘mužu’ Antonu: ‘Ajmo ća!’
Nikolini je bilo žao što napušta ovaj sociološki eksperiment, ali je ponosna na sebe zbog toga kako se u njemu ponijela.
Nakon gotovo tri mjeseca sudjelovanja u RTL showu, ‘Brak na prvu’, naša sugrađanka, Nikolina Dianežević, odlučila je reći ‘zbogom’ svom suprugu iz ovog sociološkog eksperimenta, Antonu Glavasu iz Barcelone.
Za Kurilovčanku je bio ključan razgovor sa Sanelom Kovačević Nelly, koja je jedna od stručnjakinja u RTL-ovo showu, čija je uloga pomoći potpunim strancima koji se prvi put upoznaju na TV vjenčanju. Sanelini savjeti su pomogli svestranoj 34-godišnjakinji da sabere misli i proživi stvari koje je potisnula, poput toga da je razočarana Antonom. Nakon što je 42-godišnji profesor tijekom ceremonije odluka Nikolini poželio da pronađe muškarca koji će vidjeti kako je super žena, stručnjaci su primijetili kako se on zapravo oprašta od ‘supruge’.
Screenshot RTL
Nikolinu je zanimalo i zašto je uopće došao u ‘Brak na prvu’, pa joj je objasnio kako je došao vidjeti ‘što se može dogoditi’, a ujedno joj se i ispričao što od samog početka nije bio uz nju sto posto.
– Odlazim, jer te želim tjerati da budeš negdje – rekla je Nikolina, dodala da ga poštuje, ali da joj je žao što nije dobila nekoga tko je iskreno ušao u eksperiment kao ona. Oboje su napisali da odlaze. Nikolini je bilo žao što napušta eksperiment, ali je ponosna na sebe zbog toga kako se u njemu ponijela.
– Mislim da nisam bio spreman za ovo – iskren je bio Anton, a Nikolina se složila s njim.
Drugi par, koji je od samog početka imao problema, Ana i Alen također su se oprostili s ekipom i gledateljima. Alen gleda na ovaj eksperiment kao jako dobro iskustvo u kojem je stekao brojna poznanstva, dok je Ana zadovoljna jer je puno toga naučila, ali joj je žao jer nije dobila osobu s kojom je mogla imati normalan odnos.
Screenshot RTL
-
CityLIGHTSprije 5 danaFOTO Čuvar zelene oaze usred ‘Aleje novogradnje’: Velečasni Dragec i njegova duhovna poruka kroz konkretna djela!
-
HOTNEWSprije 4 danaČlanovi goričke Udruge djeca hrvatskih branitelja Domovinskog rata ispekli najbolji roštilj
-
HOTNEWSprije 4 danaPočetkom kolovoza kreće izgradnja Centar za starije osobe u Velikoj Gorici
-
Moja županijaprije 22 sataWRC Rally zatvara neke prometnice u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji
