Na križanju Svačićeve i Zvonimirove ulice, u samom srcu Velike Gorice, već godinama nepomično stoji zapušten, devastiran, čak i u higijenskom smislu opasan prostor na kojem je nekoć davno egzistirao kafić “Vegas World”. Mjesto koje stanari okolnih zgrada i ulica, ali i svi oni koji tim dijelom grada prolaze, nazivaju jednostavno i prilično točno gradskim ruglom, iz dana u dan propada i izgleda sve više kao iz horor filmova. Malo je onih koji bi se danas, sve i da se može, usudili ući unutra, prošetati prostorom koji odudara od svega što ga okružuje, u strahu od štakora i tko zna kakvih živina…

A još je manje onih koji se svih ovih silnih godina barem jedanput nisu zapitali čiji je to prostor, zašto izgleda onako kako izgleda i, možda i najvažnije, do kad će ovo ruglo grada ostati u tom i takvom obliku. Jedino što se u cijelom tom razdoblju mijenjalo jest to da je ovaj godinama otvoreni prostor u središtu u jednom trenutku, sad već također prilično davno, dobio narančastu ogradu koja je ponudila nadu. Da će se nešto konačno dogoditi, promijeniti, da će se taj užas konačno ukloniti s lokacije koja nudi ogromne mogućnosti. Zasad se to, naravno, nije dogodilo.

Pričalo se o toj temi i na sjednicama Gradskog vijeća, tražili su se odgovori, ali oni su se najčešće svodili na to da je riječ o privatnom vlasništvu, da Grad na to nema i ne može imati utjecaja, pa je građanima jedino preostalo s vremena na vrijeme pozivati razne inspekcije, jer zabrinutost stanara okolnih zgrada s vremenom postaje sve veća. Uz to što je okružen stambenim zgradama i privatnim kućama, uz taj sporni ograđeni prostor, naime, svakodnevno prolaze stotine srednjoškolaca, u blizini je i dječji vrtić…

Kako se uporno ništa ne mijenja, ne pomiče s mrtve točke, odlučili smo potražiti barem dio odgovora na sva ta otvorena pitanja. Jednostavnom provjerom ustanovili smo kako je ova čestica u vlasništvu tvrtke Gradel d.o.o., pa je sljedeći korak bio okrenuti broj nekoga od onih koji bi mogli otkriti nešto više. Slušalicu je podigao sam vlasnik tvrtke Tomislav Pustahija, koji je pristojno i susretljivo odgovorio na sva naša pitanja. I ponudio odgovore koji će mnoge razveseliti.

– Da, ta parcela je u našem vlasništvu već neko vrijeme, više od deset godina – rekao je Pustahija i nastavio:

– Svjesni smo svega, znamo kako to ljudima izgleda, i mogu vam reći da to neće još dugo tako izgledati. Taj prostor će u razdoblju pred nama dobiti sasvim drugi oblik i potpuno drugu namjenu, ali taj projekt u ovom trenutku nije među prioritetima u našem poslovanju. Trenutačno se bavimo nekim drugim stvarima, a time ćemo se pozabaviti kad za to dođe vrijeme.

Odbacio je čelni čovjek Gradela mogućnost neke vrste privremene sanacije tog prostora.

– Ma ne, to nije za sanaciju, to je za rušenje…

Priče koje kruže po gradu, neslužbene informacije kako će se na toj lokaciji graditi stambena zgrada, Pustahija je rado potvrdio.

– Točno, u planu je gradnja stambenoga kompleksa, građevine koja će biti oku ugodna, moderna, koja će se uklopiti u prostor na kojem se nalazi i dati mu dodatnu vrijednost. Imamo već i neke okvirne nacrte, ideju kako bi sve skupa otprilike trebalo izgledati, ali ponavljam, sve u svoje vrijeme. Sasvim je sigurno da tu neće biti ni kafića ni bilo kakvog sličnog sadržaja… Kad će se to dogoditi? U ovom trenutku na to vam pitanje ne mogu dati konkretan odgovor, ali definitivno znam da takvo što nije u planu ove godine.

Hoćemo li to onda dočekati, recimo, u idućih pet godina?

– Prije, puno prije toga! Ali zasad bi možda bilo bolje da se pozabavite onime što se događa u Ulici Andrije Kačića Miošića, svime onime što se radi na tom dijelu grada… – savjetovao nas je gospodin Pustahija, uz dodatak:

– Uostalom, jedan od razloga našeg čekanja s ovim projektom je baš to. Čekamo da se ‘ispuca’ sve što se radi u toj ulici, pa ćemo mi krenuti u svoj dio.

Međutim, nije to i jedini razlog odgađanja pokretanja radova. Drugi, vjerojatno i važniji, leži u neposrednom susjedstvu.

– Čekamo i rješenje problema ZET-ove garaže. Složit ćete se da ne bi bilo baš idealno graditi bilo što, a pogotovo stambeni prostor, odmah uz garažu u kojoj su svi ti autobusi, tako da je jedan od uvjeta za početak radova izmještanje garaže na prikladniju lokaciju. Ne može takvo što biti u centru grada, to nije dobro rješenje, ali o tome ne odlučujemo mi iz Gradela, nego vodstvo Grada. Koliko znam, plan je da ta lokacija dobije trgovačku namjenu, što bi bilo puno prikladnije okruženje za stambenu zgradu od ovog aktualnog. Međutim, opet kažem, to nije na nama nego na Gradu – zaključio je Pustahija.

A kad je već tako, sljedeći korak bio je kontaktirati odgovorne u Gradu. Ovakvom problematikom bavi se Upravni odjel za komunalne djelatnosti i promet, pa je valjalo okrenuti broj pročelnika Dubravka Katulića.

– U tijeku je raspisivanje natječaja za novog lokalnog prijevoznika, a ugovor koji se bude potpisivao s tvrtkom koja natječajem bude odabrana je i da se izmjesti ZET-ova garaža. I s tim neće biti nikakvih problema, jer ZET će se s te lokacije maknuti čim se potpiše ugovor s novim koncesionarom. Naime, nakon što više ne budu prevozili putnike na našem području, garaža ZET-u više neće biti potrebna i oni će svoje autobuse premjestiti na neku od lokaciju u Zagrebu – rekao je pročelnik Katulić i dodao:

– Naravno, tu ne govorimo o liniji Velika Gorica – Zagreb, na kojoj će ZET i dalje prometovati, ali za tu liniju garaža više neće imati svoju svrhu.

Cijeli taj proces, poznata je to stvar, traje već neko vrijeme, ali rješenja zasad nema. Prethodna dva natječaja su poništena, treća će valjda biti sreća.

– Da, dva natječaja su nažalost poništena, budući da nitko od prijavljenih nije ispunjavao potrebne uvjete, no nadamo se da će i to uskoro biti riješeno, da ćemo iz trećeg pokušaja dobiti novog prijevoznika na lokalnim linijama – istaknuo je Katulić.

Zemljište na kojem se garaža nalazi djelomično je u vlasništvu Grada, a djelomično u vlasništvu ZET-a, no s tim dijelom ne bi trebalo biti komplikacija.

– Vlasništvo je otprilike pola-pola, iako je za nijansu veći dio zemljišta u gradskom vlasništvu. Međutim, budući da taj prostor ZET-u više definitivno neće biti koristan ni potreban, Grad će odmah po završetku natječaja ići u otkup dijela zemljišta koji trenutačno nije naš – govori pročelnik.

Kad se to konačno i dogodi, trebat će donijeti odluku o novoj namjeni prostora. Varijantu po kojoj će ona biti trgovačka pročelnik Katulić nije ni potvrdio ni demantirao.

– Postoji i ta mogućnost, ali u ovom trenutku ne mogu dati potpuno konkretan odgovor na to pitanje. Ideja je da taj prostor dobije neku vrstu društvene namjene, a o čemu će se točno raditi, odlučit će gradonačelnik kad za to dođe trenutak, jer prije svega je važno da to više ne bude ovo što je sad. Mi u Gradu, naravno, imamo neke ideje i vizije, spominjala se mogućnost gradnje dječjeg vrtića, možda čak i tržnice u nekom obliku, ali moguće su i brojne druge opcije. Primjerice, postoji mogućnost da se uđe u neku vrstu javno-privatnog partnerstva, nije nemoguće ni da netko odluči graditi trgovački centar, ali opet kažem, sve će ovisiti o potrebama grada u trenutku kad proces izmještanja garaže bude dovršen – istaknuo je Katulić, uz dodatak kako je u Grad tijekom godina stiglo cijeli niz pritužbi građana na aktualno stanje spornog prostora.

– Ljudi se žale, traže odgovore, ali sve što mi možemo je inzistirati kod vlasnika da prostor drži ograđen, da se ne vidi kako sve to trenutačno izgleda. Jasno mi je da se ljudi boje svega što se događa iza te ograde, od štakora pa na dalje…

Svima je, dakle, iz cijelog niza razloga u interesu da se ovaj problem riješi što prije. I vlasniku prostora, i Gradu, ali u prvom redu stanarima. Neće do toga doći baš tako brzo, ali dobra je vijest barem da je proces u tijeku.

– Teško je to sa sigurnošću reći, ali očekujem da bi kroz godinu do dvije cijeli ovaj dio grada trebao dobiti potpuno novu namjenu, ali i novi izgled – zaključio je pročelnik Katulić.

Pregovori su trajalni nekoliko dana, ubacile su se u cijelu priču i godišnji odmori, i svadbene svečanosti, ali te kišne, za ljeto poput ovoga neobično hladne srijede, konačno smo uspjeli. Terasa “Barbare” na Galženici često okuplja ozbiljna nogometna imena iz našega kraja, ali skup organiziran te srijede ipak je bio nešto posebno.

S jedne strane stola Hrvoje Jančetić zvani Jana i Damir Milanović umjetničkog imena Milka, a s druge Igor Čagalj alias Čagi. Legendarni kapetan Gorice iz drugoligaških dana, čovjek koji je podigao pehar za prvake druge lige u kasno proljeće 2018., njegov frend iz djetinjstva i desna ruka iz te čuvene sezone, pa onda još i turopoljski zet i prvi sljedeći kapetan, prvi u prvoligaškoj povijesti Gorice… Pet godina poslije, tri ikone turopoljskog nogometa okupljene su zbog – pete lige!

– Kad smo se zadnji put ovako skupili? Njih dvojica su se vjerojatno vidjela jučer, ali da smo sva trojica ovako sjeli zajedno… Bojim se da nismo od tad, stvarno ima već pet godina – brojao je Jana vrteći glavom.

Svatko je otišao svojim putem, Jana se odmaknuo od nogometa na neko vrijeme, bio unutra kroz veterane Gorice, a Čagi i Milka uhvatili su se trenerskog posla. Četiri godine nakon završetka igračke karijere, taj put je odabrao i Jana. Iza sve trojice su ozbiljne prvoligaške karijere, na važno mjesto u nogometnim uspomenama smjestili su tu zajedničku nezaboravnu goričku sezonu u smirajima karijere, a nogometni putevi opet su ih spojili u 4. NL Centar.

Tri turopoljska predstavnika s trojicom kapetana na klupama! Kakva romantična nogometna priča…

Pa se uz jutarnju kavu vraćamo na njezin početak.

– Znali smo se mi svi s terena još otkad smo bili klinci, često smo igrali jedni protiv drugih, jer Milka i ja smo isto godište, Jana je godinu stariji… U tom smislu se znamo stvarno oduvijek – počeo je priču iz davnina Čagi, a nastavio Milka:

– Jana i ja igrali smo zajedno u Radniku kao klinci, sve do kadeta, kad smo se svi razbježali. On u Zagreb, ja u Dragovoljac. A kad smo bili u Radniku, Čagi je bio u Dinamu i uredno nas tamburao, u generaciji sa Zahorom, Šarlijom, Koretićem…

– Da, s Milkom sam igrao kao klinac, ali nije baš da smo se puno družili izvan terena. Nikad nismo bili ista ekipa kao klinci, ipak smo išli u druge škole, živjeli u različitim kvartovima… Ja sam bio u Šenoinoj, na igralištu od jutra do mraka, a Milka kod sebe u Cvjetnom. Znali smo im mi doći u goste, na hakl, ali rijetko, uglavnom smo bili u svom kvartu – zaključuje Jana rubriku “kad smo bili mali”.

Jana je nakon odlaska iz Radnika prošao školu NK Zagreba, kasnije igrao i za Inter, Međimurje, okušao se i u Grčkoj, čuvao velikog Rivalda, tad u dresu Olympiacosa… Kući se vratio 2012.

– To ljeto smo mi zajedno došli. Stvorili smo tad ozbiljan dream team, skupili se sa svih strana i, naravno, skoro ispali iz lige. Ali dobri smo bili, osim što smo imali deset igrača istog profila… – u svom stilu dobacuje Milka, koji je s Čagijem prvi put zaigrao desetak godina ranije.

– Milka i ja spojili smo se u seniorima Dragovoljca. Mislim da je to bilo ljeto 2001., on je došao iz juniora, a ja nakon što sam otišao iz Dinama pa odradio jednu sezonu u Segesti. Tad smo prvi put zaigrali zajedno, ali nije dugo trajalo – priča Čagi, pa se opet ubacuje sveprisutni Milka:

– Da, tako nekako. Ja sam ga dočekao u klubu, a onda su oni svi skupa, nakon jedne polusezone, mene ispratili iz kluba, ha, ha.

Ubrzo nakon toga, s napunjenom 21 godinom, Čagi je postao – Turopoljac. Oženio se, eto, vrlo rano, pa iz svojih Utrina doselio u Gradiće.

– Mi smo s 21 išli prema van, a on je s 21 došao ovdje, ha, ha – evo opet Milke, s kratkim intermezzom uoči Čagijeva izlaganja o nogometnom putu.

– Poslije tri godine Dragovoljca, bio sam godinu dana u Zaprešiću, pa godina Šibenika, pet u Rijeci, dvije u Puli, još tri u Dragovoljcu i na kraju dvije u Gorici, pa sam se spustio u niže lige, prvo Vinogradar i na kraju Ravnice – nabrojio je Čagi, a Milka je bio u niskom startu.

– Ukratko, sve klubovi koji su poslije toga morali ići u ozbiljnu renovaciju terena…

I Čagi se nasmijao, što će, pa kroz smijeh nastavio:

– Ja sam ti bio u svim klubovima koji su se borili za ostanak i u kojima nije bilo para! To je moj život u nogometu. Di je borba, tu je i Čagi!

O Milkinom putu se sve više manje zna, već je ispričana priča o liku koji je igrao u svih sedam rangova hrvatskog nogometa, u međuvremenu odradio i pristojnu inozemnu karijeru, pa ide u tom času pokušaj da se priča prebaci na Goricu. Pitanje glasi, prvo za Čagija: Je li mu druga liga s Goricom u ljeto 2018. jedini trofej u karijeri?

– Ha, uz ovo s Goricom, ušao sam s Ravnicama u višu ligu, sad na kraju karijere, ali svejedno. Čekaj, ima li još što… – zamislio se Čagi ima li tu još čega takvoga na nogometnom putu, pa podigao glas, ali opet kroz smijeh.

– Pa pas te jebo, jesam ti rekao maloprije da sam svugdje bio u krivo vrijeme. Pitaš me za trofeje, a sad ti pričam da sam bio jedino tamo di je borba i di nema para. Šta da osvojim?! Ostanak je za mene bio trofej svake sezone… I onda me pita jesam što osvojio! Jesam, trofej Laško sam osvojio…

Nema ni Jana puno toga, u CV-ju također piše “Gorica plus jedan”, uz jedan ali…

– Uz ovo s Goricom, s Trnjem sam bio prvak treće lige, ušao u drugu. Iako, ja volim brojati i onu sezonu kad je Zagreb bio prvak Hrvatske, ipak sam u prvih šest kola bio na klupi – s neskrivenim ponosom kaže Hrvoje, pa prepušta riječ Milki.

– S Videotonom sam bio prvak Mađarske, s Udarnikom sam osvojio četvrtu ligu, i ta sezona s Goricom. I svugdje sam bio važan kao Žan Tabak u NBA-u – zajebava se opet mladi Milanović, a dodatak ima Čagi…

– Jesi nas okupio, nisi mogao bolje da si tražio…

– Više medalja ima moja kćer u rukometu nego ja u nogometu. A ona ima 15 godina, ha, ha… – prisnažuje Milka.

Ukratko, sezona 2017/18. za svu trojicu nešto je posebno. A da stvar bude još bolja, malo je falilo da je nitko od njih ne odigra. Ni u Gorici ni bilo gdje drugdje.

– Ja sam to ljeto mislio da sam gotov. Još kad sam se vratio iz Istre, upisao sam trenersku školu i igrao drugu ligu u Dragovoljcu. U toj zadnjoj sezoni išla je već 36. godina, sjećam se da je bio 1. ožujka, igrali smo baš u Gorici protiv Gorice. I završi utakmica, a ja natjeravam trenera Sunaru po svlačionici. Htio sam ga tući, ozbiljno ti kažem! Poludio sam nešto na njega i predsjednik me suspendira – priča prvo Čagi svoju priču o ljetu 2017.

– Nakon toga, bio sam uvjeren da mi je igračka karijera gotova. Trčao sam tri mjeseca po nasipu u Gradićima, nisam znao ni gdje ću ni što ću, i sretnem u Gradićima svog susjeda Krešu Ačkara. Pita me gdje sam, ja rekoh da nisam nigdje, pitam ga da me spoji s nekim u Gorici, da krenem raditi kao trener… I tako je trebalo biti, trebao sam doći za trenera u školi nogometa i igrati za drugu momčad u petoj ligi, malo pomoći klincima. Međutim, kad je Dean Klafurić došao za trenera, želio me u svojoj momčadi, ali zapravo me doveo Milka!

– Da, ja sam bio pregovarač. Bio sam mu ipak najbliži, igrali smo zajedno, pa sam ga ja i zvao. Sve smo riješili u pet dana i tako je završila moja karijera vanjskog suradnika kluba, bio sam nešto kao Reno Sinovčić, ha, ha – kaže Milka.

Jana je tu bio već pet godina, navršio je 36, pa je ideja u njegovu slučaju bila potpuno drukčija.

– Ni ja nisam trebao igrati su sezonu. S predsjednikom Črnkom već sam dogovorio da ću završiti karijeru i dobiti neku funkciju u klubu, nešto slično ovome što je danas Nindža. A onda me nazvao Klaf i izvrijeđao me! Da jesam ja normalan, da ne dolazi u obzir, da moram igrati… I da nije bilo Klafa, ne bih sigurno igrao tu sezonu – uvjeren je Jana, a kima glavom i Čagi, ponavljajući isto.

Jana se tad i zaposlio u firmi, a i Milka je, s rasturenim koljenom, završavao s ozbiljnim nogometom, s prvim trenerskim licencama u džepu okrenuo se tom dijelu nogometne priče, a uz to i radio u pošti, kao dostavljač paketa.

– Ideja je bila da budem uz Klafa i učim se trenerskom poslu, a da igram ako i kad bude trebalo. Trebalo je, naravno, samo tamo gdje su tereni loši, gdje je tučnjava, tako da sam igrao u Solinu, Novigradu… Sezonu ranije odradio sam u Udarniku i mislio sam da je to to, ali ispalo je drukčije – smješka se Milka.

Ispalo je sjajno, Gorica je kolo prije kraja sezone osigurala naslov prvaka, zahvaljujući bodu u onom mitskom sunčano-olujnom ogledu sa Šibenikom, ali na početku priče ništa nije upućivalo na takav rasplet.

– Ma taj ulazak u prvu ligu je doslovno čudo! Nije o tome bilo ni govora. Uz Antu Radoša, nas trojica bili smo jedini stariji igrači. Dobro, bili su tu i Marina i Kahlina, ali sve ostalo su bili klinci, doslovno juniori – pamti Čagalj svoje prve dojmove.

– Najjača je priča s malim Ljubom (Nemanja Ljubisavljević, op. a.). Menadžer mu napričao da je Gorica top klub, da idemo u ligu više, ulazimo sto posto… I priča mi poslije: “Ja došao, ovaj dolazi na trening obučen k’o poštar, s onom velikom torbom, ovaj Čagi ima 40 godina, ovaj radi ujutro, pa ne dođe na trening… I mislim si, gdje me to ovaj poslao?! Koji su ovo?! Di će ovi ući, ne mogu ući u podrum, a ne u prvu ligu…” – smije se Čagi.

– Krenulo je ludo već u prvom kolu. Izgubili smo 1-0 od Dinama II s igračem manje, Kahlina je još i promašio penal… Pazi koliko smo bili normalni kad ti golman puca penal u prvom kolu! To sve govori kakvi smo bili mi ostali. Nećeš se iznenaditi, ali Marina je dobio crveni, pa sam ja bez jedne noge ušao zadnjih pola sata… Takav je bio taj početak, ali mi i takvi u prvih šest kola uzmemo pet pobjeda! Nakon tog Dinama dobili smo pet zaredom i tek nakon toga, kad je došao Prela, počela se slagati momčad za prvo mjesto. Prvo je došao Maslowski, kasnije i Ojaama, Beli, Astafei, Gigi… – pamti svaki detalj Milka.

– A ja pamtim kad smo točno shvatili da smo dobri, da možemo: nakon što smo dobili Šibenika na Šubićevcu. Točnije, ubili smo ih! I tu smo shvatili da bi se moglo dogoditi – dodaje Jana.

– Na stranu sve te slabosti na početku, ali ta momčad imala je karakter. Nismo mi bili kvalitetniji od ostalih, ali bili smo karakterno top – ubacuje se Čagi.

I u tom trenutku, nekom ludom slučajnošću, našem stolu u “Barbari” prilazi – Matija Dvorneković! Ako je ovo do tog trenutka bio respektabilan skup u svijetu turopoljskog nogometa, sad se pretvorio u pravi mali spektakl.

– Lijepo vas je vidjeti sve na okupu, ali neću puno smetati… U prolazu sam, sa ženom i djecom, samo vi pričajte svoje – pokušao je Nindža na brzinu nestati, ali naravno da su šanse za uspjeh bile mizerne.

Ne prije nego što ga Milka ubaci u naši priču.

– E da, da ne zaboravim, bio je s nama i Nindža. Odradio je pripreme s nama pa na utakmici u Brežicama vidio kakvi smo i lijepo otišao na Island. Vidio čovjek da nije to to, da nam nema pomoći, pa pričekao zimu da se malo posložimo i opet se vratio. Dolazi majstor i govori: “Čekaj, kaj ćete bez mene u prvu ligu?”

– Mi se mučimo cijelu karijeru, a ovo je sve suprotno od toga. Maknuo se lijepo čovjek i vratio se pokupiti vrhnje – smije se Jana.

Smijao se i Nindža, muški podnio svoju porciju i nastavio u svom điru. A mi u svom.

– Nakon Varaždina je bilo svega, kad smo dobili tri komada gore… Prela nije htio ni raditi sastanak, ali mi smo ga napravili sami. Jana je rekao svoje, Nindža je rekao svoje, a ja sam imao okršaj sa Žutićem. Dobio je treći žuti i rekao da ne zna hoće ići na sljedeću utakmicu u Solin, da bi možda išao s predsjednikom. Pa sam mu ja objasnio da neće ići s predsjednikom, nego će ići ili s nama busom ili nikako… A Čagi je samo stajao sa strane, kulirao se i rekao mi: “Milka, ništa ne brini, ako nešto krene po zlu, ja ću riješiti!” Kao i uvijek, uostalom. Pije kavu i stražari… – opisuje podjelu posla Milka, a nastavlja Čagi:

– Ja neću zaboraviti kad smo išli Hajduku, i to u srijedu. Klinci nas našamarali, ja mislim da je bilo 0-4, a u subotu nam dolazi Varaždin, utakmica za titulu. Dolaze kod nas, igra se 15. sekunda, a ja kao da imam šizofreniju! Lopta odlazi u aut, a ja urlam na suca da ubrza to, da se što prije lopta vrati u igru. Svi smo izašli na teren s pjenom u ustima, takvi smo bili od prvog do zadnjeg, i zato smo i uspjeli. U starijim igračima smo imali korektne ljude, koji su htjeli pomoći klincima. Pa mali Ljubo je tjedan dana nakon što je došao iz Srbije bio kod mene na ručku. Evo ti, što imam ja, imaš i ti… I to tako treba biti.

U prisjećanju na ovu sezonu često je Jana znao pogledati u pod, zamisliti se, ušutjeti, ali lako je i to objasniti. Na jesen je bio standardan, kapetan, vođa momčadi, a u nastavku sezone pao je u drugi plan.

– Da, sezonu sam počeo kao kapetan, ali Čagi je poslije nosio traku. Ja sam prvi dio sezone odigrao standardno, igrao sam i prvu utakmicu proljeća, a onda sam praktički ispao iz kadra. Prva sljedeća utakmica mi je bila i zadnja za Goricu, ona čuvena protiv Šibenika, u kojoj smo osigurali ostanak. Nisam prije toga igrao dva mjeseca, bio sam potpuno izvan ritma, ali Gigi se nešto ozlijedio… Kako je bilo rečeno da neću više igrati, glavom sam bio tko zna gdje, a pred nama najvažnija utakmica sezone – prisjeća se Jana i nastavlja:

– I krenemo igrati, meni moj igrač pobjegne, zabije gol i mi gubimo. Sjećam se da me Čagi pogledao kao da će me ubiti… Nisam ušao u blok na vrijeme, a to su situacije u kojima se vidi jesi li unutra ili nisi. Htio sam lupati glavom u zid, nisam mogao vjerovati. Sva sreća da je dobro ispalo na kraju.

 

Ispalo je sjajno, gol vrijedan boda za prvu ligu zabio je Estonac Ojaama, i blatna fešta mogla je početi.

– Igrao sam i ja tu utakmicu, valjda jedino zato što je pala kiša. Kažem ti, ja sam bio samo za takve situacije – govori Milka, a Čagi dobacuje da je u toj i onoj sljedećoj sezoni, prvoj prvoligaškoj, propustio jednu jedinu utakmicu.

– I u međuvremenu je imao dvije generalke motora – smije se Milka.

A kad je ta titula proslavljena, došao je i kraj zajedničkoj priči naše trojice junaka. Čagi je ostao igrač, kapetan, Milka se pola godine poslije vratio kao trener u omladinskoj školi, a Jana se posvetio obitelji, klincima, poslu u firmi… A sad će se posvetiti i trenerskom poslu.

– Njih dvojica su već iskusni, radili su i s klincima i sa seniorima, a ja sam ipak još zelen u tom trenerskom poslu. Zajedno s Milkom polagao sam A licencu, razlika je što je on ostao u tome, a ja nisam. Vraćam se nogometu, oni su u ovom trenutku u prednosti, ali nadam se da ću ih poloviti – kaže Jana, do kojeg s raznih strana dolaze priče da ga čeka jako težak posao, da Jelačić u kadru baš i nema kvalitetu za ovu ligu, ali…

– Ja se s tim neću složiti! Igrača ima dovoljno, s tim nemamo problema, i idemo raditi. Pa ćemo vidjeti gdje će nas to dovesti – odlučan je i ambiciozan novi trener Jelačića.

Čagi ulazi u svoju drugu sezonu u Gradićima, ide u obranu sedmoga mjesta.

– U Gradićima je uvijek isto – ok! Iako, otišla su nam tri najbolja igrača: kapetan Ivan Rajić, ponajbolji vezni igrač lige Toni Borovac i najpotentniji mladi igrač Matej Godinić. I to sva trojica u Mraclin – izgovara Čagi, a Milka se s druge strane stola podlo smješka.

– Evo ga, tu je, sjedi sa mnom i pije kavu… Barem nek’cugu plati – ima Čagi ideju za iskupljenje.

– Oslabljeni smo, ali nije mi to ništa strano, jer prošle godine u ovo vrijeme imao sam puno goru situaciju. Krenem s pripremama i pojavljuju mi se jednom tri igrača, drugi put njih pet… Pa meni je prva pripremna utakmica bila kup u srijedu, a u subotu mi kreće prvenstvo! Skupljali smo se kako smo znali… Ovo ljeto je drukčije, meni je baza momčadi ostala na okupu, nekih 14-15, igrača, nešto smo i doveli, i sad imam njih 14-15 za rotaciju. I siguran sam da ćemo opet biti konkurentni, kao što smo bili i prošle sezone. Bit ćemo u stanju “pofajtati” se sa svima – vjeruje strateg Gradića, pa odmah nastavlja:

– Prošla sezona bila mi je prva u seniorskom nogometu i puno mi je pomoglo to što sam naletio na stvarno karakternu skupinu igrača. Kapa im do poda. Znam da ih je još sedam-osam imalo nekakve ponude, mogli su otići, ali odlučili su ostati. Svaka im čast, zbog takvih stvari je i užitak sve ovo raditi. Uživam s njima svaki dan!

Bio je tu i još jedan dodatak.

– Ovdje obavezno moram istaknuti i našeg Franju. Ljudi njegovu ulogu nazivaju ekomom, oružar, kako već, ali ja ću reći da je on za nas i puno više od toga. I hvala mu na svemu što radi!

Pričekao je Milka da Čagi ispriča svoje, pa nam približio situaciju u Mraclinu. Koja je, ukratko, jako jako dobra.

– Prošle godine bili su u vrhu, treći, a meni je, uz to što je ostala baza, još i došlo pet-šest igrača. Prije svega, naravno, iz Čagijevih Gradića. Pogotovo nam je važan Rajić, stoper, iskusan igrač, vođa. On će mi biti kapetan bez trake, jer prvi kapetan je ipak Livaja iz Kuča. Doveli smo njega, kao i Dianaževića, koji nam donose kvalitetu, ali u dogovoru s upravom tražili smo prije svega mlađe igrače. Borovec, Godinić, Harambašić, Rakas… Imamo dosta kvalitete za ovaj rang, ali tek ćemo vidjeti hoćemo li opet biti gore, u vrhu. Za ovu razinu imamo i iznenađujuće puno igrača, čak 24 u kadru, što potencijalno može biti i problem, jer uvijek će biti nezadovoljnih, svatko želi igrati – govori Milka.

 

Svoje prve trenerske okršaje imat će u šestom kolu, kad igraju Mraclin i Gradići, u 12. kolu sudaruju se Mraclin i Jelačić, a u zadnjem Jelačić i Gradići.

– Igramo mi s Gradićima i prijateljsku prije toga, pričekat ću još malo da se poslože pa da mu uzmem još dva igrača. On mi dođe kao skaut, čovjek mi radi godišnju selekciju – smije se Milka, pa se sekundu potom prebacuje u mrvicu ozbiljnije izdanje.

– Te utakmice između nas će biti najteže utakmice! Lokalni derbiji su nešto posebno, takve utakmice i donose draž ovim nižim ligama, tu su i tenzije veće. Tako mi je bilo i sezonu prije u Mraclinu, kad smo ulazili u ovu ligu, najteže je bilo protiv Buševca, Jelačića i Kuča! Bili smo mi kvalitetniji od svih njih, ali to ne možeš dobiti da se ubiješ! Evo, Mraclin igra prvo kolo protiv Sv. Nedelje i kažu, kao, to je derbi. Meni će veći derbi biti protiv Vukovine i Gradića, tu će doći više ljudi, to je nešto sasvim drugačije. I nije tu bitno tko je bolji, kome što pričaju, kome fali igrača… Onaj koji ne zna hodat po terenu, taj dan je Messi. I onda ti moj Hajduk i ovi veći igrači u tim ligama malo zaglume, krenu driblati, pa te samo poklopi. Nije to jednom bilo tako. Sjećam se, igramo protiv Buševca i moj kum Sule nas pobijedi bez jedne noge…

Čagi je pričekao da kolega završi, kratko ga pogledao, pa zaključio:

– Ma mene će Milka sigurno ispaliti! To već znam! Isprovocirat će me sto posto. Još sad ima i ekipu, posložio se, i to će biti baš zanimljivo. Već me ispalio s igračima, ali ovo će biti baš zabavno – svjestan je Čagi svog zapaljivog karaktera, koji takvima poput Milke došao kao naručen.

– Ljepše će mi biti igrati protiv Jane, on će biti fokusiran na svoju momčad, raditi svoje… On se ne lovi na te moje fore, a Čagi je k’o šaran, njemu kažeš dvije riječi i gotov je, ha, ha.

– I ja sam siguran da će s Janom biti sve korektno i pristojno, ali ovog samo čekam… – vrtio je glavom i dalje Čagi, a Jana zaključio:

– U sportu smo naučili na takve stvari, da idemo jedni na druge, ali naravno da ti je drukčiji osjećaj kad ti je frend na suprotnoj klupi. Bit će zabavno, u svakom slučaju!

O da, bit će zabavno… Peti rang, četvrta liga, tri kapetana, dvojica s iskustvom, jedan na početku. Neka igre počnu!

Na šest-sedam minuta lagane vožnje od centra grada, na jedva primjetnom brežuljku, omeđeno Mraclinom s jedne i Kušancem s druge strane, na granici Turopolja i Vukomeričkih gorica, smjestilo se selo Okuje. Mjestašce je to u kojem obitava, kaže zadnji popis stanovništva, oko 430 ljudi, među kojima je i obitelj koja je svijetom pronijela ime mjesta o kojem se ni u samom Turopolju, realno, često ne zna previše.

Međutim, sad cijeli zna da Marcelo Brozović dolazi iz Okuja!

Bez ikakve konkurencije najbolji nogometaš kojeg je naš kraj dao u cijeloj svojoj povijesti, svjetska marka koja u finalu Lige prvaka ponese kapetansku traku jednog velikana kao što je milanski Inter, ponos je sela. Proslavili smo zajedno i svjetsku broncu iz Katara, ima Marcelo u svojoj kolekciji i srebro iz Rusije, slovi za jednog od najbolji veznih igrača na planeti, pa ne fali razloga da sumještani budu ponosni do neba.

– Uh, kako ne, ponosni i preponosni! – priča nam u drvenoj sjenici u svome dvorištu Branko Markulin, prvi susjed Brozovićevih, uz to i bliski rođak, ali i jedan od ljudi koji su posljednjih desetljeća vodili mjesni odbor.

– Kakav je bio kao dijete? Ha, zvrkast! Tako bi se to možda najbolje moglo opisati. Stalno je letio, jurio, posvuda ga je bilo, jedino ne uz knjigu. Škola ga baš nije zanimala, od prvog dana, nema šanse da bi taj sjeo i učio… I onda je jednom Bomba, njegov stari, poludio: ‘Ako nećeš učiti, onda ćeš trenirati. Pa ćeš vidjeti kako će to izgledati…’ I svaki dan je trenirao s njim, ubijao ga od treninga. Bomba je sve ovo i napravio od njega. Stalno si ih vidio na kanalu, trči gore, trči dolje, treniraj… Talent je bio u genima, jer i Bomba je bio jako dobar nogometaš, igrao i u Radniku, a na kraju mu se sve skupa, Bogu hvala, isplatilo!

E, to je poseban dio priče. Marcelo Brozović, znate to već, ovog je ljeta napustio Milano i odlučio prihvatiti suludu ponudu iz Saudijske Arabije. Jer, isplatilo mu se. Varijante koje kruže su različite, ali svima im je zajedničko da govore kako će Broz, od Bombe mali, u sljedeće tri godine zaraditi ravno 100 milijuna eura! Odmah 25, pa još po 25 svake godine do ljeta 2026. Imao je i ponudu velike Barcelone, šansu za zaigra na monumentalnom Nou Campu, ali odabrao je otići u saudijsku metropolu Rijad, u društvo Cristiana Ronalda, četiri tisuće kilometara od kuće, od svojih Okuja.

– Čim je otišao u Dragovoljac, pa poslije i Lokomotivu, odmah ga je manje bilo po selu. I nije se čak ni nešto posebno pričalo o njemu kao nekakvoj velikoj nadi, ljudi u selu nisu ni znali gdje i što igra. Ali onda je otišao u Dinamo, pa je brzo došla i reprezentacija, pa Italija… I naravno da ga danas svi pratimo, da se svi baš jako veselimo svakom njegovom uspjehu. Kad igra reprezentacija, tu u selu je nemoguće vidjeti čovjeka na ulici, svi gledaju utakmice – priča gospon Branko.

U potrazi za sugovornikom koji bi nam mogao najbolje pomoći da ispričamo priču o selu u kojem je rastao “princ od Okuja”, upućeni smo baš na njegovu adresu. A za početak je trebalo riješiti otvorena jezično-topografska pitanja.

– Mi smo sad u Okuju, ne u Okujama, kako neki znaju reći. I mi smo Okujci, a ne Okujanci, što isto neki krivo koriste – pojašnjava gospon Markulin.

Rođen je 1957., još od sredine sedamadesetih aktivno je uključen u društveni život mjesta, ali uz jednu ogradu.

– O povijesti sela bi vam više mogao ispričati Bomba, on je i pisao knjigu o povijesti našeg DVD-a, pa se više time bavio… – govorio je Branko pa odnekud dohvatio tu knjigu, s naslovom “Vjera u Boga i seljačka sloga”.

I već na prvim stranicama literarnog prvijenca Ivana Brozovića Bombe doista postoje informacije… Okuje se smjestilo na sami početak Vukomeričkih gorica, okruženo je hrastovim šumama, a prvi put se u zapisima pojavljuje 1496. godine. Nije poznato zašto baš naziv Okuje, pretpostavka je da ima veze s kovačkim zanatom, okivanjem, ali zna se da je u to vrijeme ovdje bilo pet kuća, na posjedu kojeg je herceg Ištvan Korvin prodao Baltazaru Alapiću.

Sve do sredine 19. stoljeća tu nije bilo više od 15-ak kuća, no ukidanje kmetstva u to doba omogućilo je rast i razvoj sela, odnosno zaseoka zvanog Okuje. Osnovane su tad i prve seljačke zadruge, koje su se u Okuju nazivale po prezimenima, pa danas znamo da su Bartolić, Brozović, Dvorneković, Golubić, Markulin, Roginić, Zagorec i Zlodi izvorna okujska prezimena.

U to dobra, sredinom 19. vijeka, djeca iz Okuja dobila su mogućnost školovanja, nakon što je izgrađena škola u Vukovini, do koje su stari Okujci, naravno, pješačili… Tek 1909. izgrađena je škola u Mraclinu, puno bliže kući, gdje se i danas školuju djeca iz Okuja.

Priče iz davnina kažu i da su Okujci bili vrlo vješti tesari, da su radili na najvećem dijelu čardaka koji su se gradili od Mraclina, pa sve do Lekenika.

– Rano ujutro bi se kosila djetelina i trava, pa bi se biciklima išlo u Mraclin na prvi vlak, koji je išao u šest sati. A onda cijeli dan radili “cimermaniju” za čardake, ručno tesali grede, ručno pilili… I tako cijeli dan, pa opet na vlak.

Četiri Okujca, kažu zapisi, poginula su u Prvom svjetskom ratu, nakon kojega je krenuo prvi značajniji razvoj sela. Budući da je selo bilo u potpunosti od drveta, pa su požari bili značajan problem, već 1925. godine u Okuju je osnovano Dobrovoljno vatrogasno društvo, koje je odmah još snažnije povezalo mještane. Potresao ih je opet Drugi svjetski rat, u kojem je poginulo čak 18 mještana, a onda je konačno selo moglo ponovno normalno živjeti…

I nastaviti rasti. Ljudi su se krenuli doseljavati iz svih krajeva, broj stanovnika je rastao, počele su se graditi kuće od cigle, pa je 1970. godine zapisano da u selu ima 97 kuća. Odnosno, da se opet ispravimo, u zaselku. Naime, cijelo to vrijeme Okuje nije selo nego dio Mraclina, od kojeg ga je razdvajao kanal.

– Ne znam odakle naziv, ali taj smo kanal zvali Jankov kut. I to je bila granica između Okuja i Mraclina – prepričava nam Branko kao uvod u kompleksnu priču o “odcjepljenju”.

Zbilo se to na Valentinovo 1974. godine, no samom službenom formiranju mjesnog odbora Okuje prethodila je…

– Okujska balvan revolucija! – kroz smijeh govori Branko, koji je u to vrijeme bio srednjoškolac, pa jako dobro pamti te dane i događaje.

– Kad se uvodio asfalt, Mraclinci su sebi asfaltirali cijelo selo, a Okuje nije dobilo asfalt, i dalje smo imali prašnjavi put. Opravdanje je bilo da za Okuje nema novaca, a ovi naši to nisu htjeli prihvatiti. I posvađali su se naši delegati s njima, baš jako posvađali. A kad su se vratili doma, dogovorili akciju… Na tom kanalu, Jankovom kutu, bili su postavljeni balvani preko kojih se kanal prelazio, ukopani u zemlju. Budući da su gotovo svi Mraclinci imali vinograde i šume u Kravarskom i gore u Vukomeričkim goricama, da nisu imali kuda proći nego kroz Okuje, ovi naši su odlučili iskopati i maknuti te balvane, tako da ovi nisu nikako mogli do svojih šuma i vinograda!

U lokalnoj partiji, naravno, nastao je kaos. I zavladala nevjerica

– U tim vremenima baš nisu bile česte takve akcije, ali mi smo imali svoje ljude u općini i bili smo spremni na reakcije. Uostalom, pobuna je uspjela, Okuje je dobilo asfalt, ali i vlastiti mjesni odbor. Evo, tu piše sve… – pokazuje Markulin na papire koje i dalje čuva, povijesne dokumente pa čita:

“Dostavljamo popunjeni Upitnik o sastavu organa i aktivnosti mjesne zajednice u 1974. godini s napomenom da je ovaj mjesna zajednica osnovana 14. II. 1974.”, stoji uz tekstu koji je potpisao predsjednik mjesne zajednice Tomo Kovačić.

Koju godinu poslije, tamo u drugoj polovici sedamdesetih, selo Okuje, sad samostalno, sa svojim ljudima na pozicijama na kojima se odlučivalo i planiralo, počelo je dobivati neke druge i drukčije obrise. Bio je to kraj u kojem se stanovništvo gotovo u pravilu bavilo poljoprivredom, do dolaska asfalta prilično izoliran kraj, ali došao je trenutak za velike promjene.

– Naše selo se s glavne ceste dugo vremena nije ni vidjelo. Ovo sve je bila šuma, pa smo na cestu iskakali nakon što bi se probili kroz šumu, zato su nas i prozvali “žabari”… S obzirom na to, čak nam ni autobus nije želio stajati ovdje kod nas, samo bi produžio, a mi bi morali hodati do Kušanca, gdje je bila prva sljedeća stanica – govori Branko i nastavlja.

– Ključno je bilo povezivanje sa Zadrugom iz Vukovine. To je promijenilo selo. Ljudi su se do tad jako mučili, nije tu bilo puno bogatijih kuća, čak sam se i ja kao srednjoškolac kupao u lavoru, jer kupaonicu u to vrijeme nismo imali. Kad je počela ta priča sa Zadrugom, preko koje su naši proizvodi plasirani u velike tvornice, kao što su Gavrilović i Sljeme, sve je bilo puno lakše. Dovezu ti odojke, izvažu, ti ih hraniš tri mjeseca sa smjesom koju ti također dostave, pa ih nakon toga voziš na vaganje. Razliku u kilaži ti uredno plate i svima dobro – taj je model prepričao Markulin.

Bolji materijalni status mještana doveo je i do toga da su se kuće počele obnavljati i uređivati, gradile su se i nove, ljudi su se doseljavali, a sve to imalo je za rezultat i još bogatiji društveni život u selu.

– Dani naše mladost, a to je taj prijelaz sa sedamdesetih na osamdesete, bio je baš nešto posebno. Svi smo bili u vatrogascima, osvajali nagrade na natjecanjima, za koje smo čak dobivali i priznanja od općine, a imali smo i kazališnu grupu, koju je vodila naša Katica Bartolić. Bio je tu i nogometni klub Torpedo, koji se nekoliko puta gasio i ponovno pokretao, a imali smo i malonogometne turnire između nas u selu, kao i one za momčadi iz cijeloga kraja. Imali smo i čuvene zabave, koje su svakog vikenda bile negdje drugdje, a često i kod nas u Okuju – pamti dane mladosti Branko, dodajući tome i neke sočne detalje romantičnim, ali i burnim događajima na zabavama.

– Tu smo se upoznavali, zaljubljivali… I ja sam svoju suprugu Šteficu, inače iz Male Bune, upoznao na jednoj od tih zabava. Zahvaljujući tim zabavama, kao i našim turnirima u malom nogometu, mi iz Okuja poznavali smo svoje vršnjake iz cijeloga kraja. I znali smo tko je kakav, tko voli popiti, tko se voli potući… Evo, i danas pamtim jednu tučnjavu Kurilovčana i Mraclinaca, baš tu kod nas, sjećam se da je krvi bilo posvuda. Ratoborni su bili i dečki iz Lomnice, iz Turopolja… Tu je znalo biti svega, ali mi Okujci nikad nismo sudjelovali u tome – ističe Branko.

Uspjeli su Okujci u vrijeme bivše države sagraditi i kapelicu, što smatraju velikim dosegom, na koju su ponosni i danas, a posljednje godine prije Domovinskog rata prošle su mirno, bez stresova koje je donio početak devedesetih. Branili su mještani svoje selo prvo lovačkim puškama, zatim i u sklopu raznih brigada, pa nakon rata otvorili neku novu eru u svojoj povijesti.

– Promijenila su se vremena, nekako mi se čini da je selo danas prilično “mrtvo” u odnosu na ta naša vremena. Mladih ima, nije da ih nema, ali kad je riječ o bilo kakvoj aktivnosti, tu pričam o mladima od 35-40 godina. Evo, imali smo i malonogometni turnir nedavno, tu više nema dečki od 18, 19 ili 20 godina koji bi se uključili. Ta nova generacija je zatvorena doma, u svom filmu, sa svojim načinima provođenja vremena… – žali gospon Branko.

Nema više ni nogometnog kluba, ugasio se čuveni NK Torpedo već i prije rata, i to zato što su troškovi kluba postali previsoki. Bez obzira na to što je 400 maraka za suce po utakmici bio iznos koji si ne mogu priuštiti, ovo je selo koje je uspjelo u svijet poslati jednog takvog nogometaša kao što je Marcelo Brozović…

A kad se već opet vraćamo na Epic Broza i na njegove velike ljubavi, vrijedi istaknuti još jedan neobičan detalj. Naime, prije nego što smo došli u goste ljubaznim Markulinima, pokušali smo u Okuju i popiti kavu, sjesti u lokalni kafić, možda i popričati s mještanima, dobiti malo bolju sliku o ovome mjestu.

Međutim, ništa od toga. Okuje je selo bez kafića. Možda je i zato Marcelo, kad se selio u Veliku Goricu, tražio isključivo kuću s kafićem.

– Da, tako je, nemamo kafić. Imali smo taj jedan pokušaj, kafić se zvao Kapric, ali vrlo brzo se zatvorio. Ali dobro, imamo mi vinograde, vina uvijek ima, valjda u svim kućama, osim kod onih koji ga najviše troše – smije se Branko pa se vraća na temu sela bez kafića:

– Nisam sasvim siguran, ali mislim da smo jedno od rijetkih, ako ne i jedino selo u kraju koje nema kafić. Najbliže mjesto za popiti kavu tako nam je u Mraclinu, ali zapravo su Okujci uvijek više naginjali prema Gorici nego na tu drugu stranu, prema Mraclinu i Vukovini.

I to je, dakle, u nekoliko crtica, Okuje. Selo iz kojeg je na put u svijet krenuo Marcelo Brozović.

– Rijetko navraća u selo, dođe na kratko kad ima nekakvu pauzu, prošeće po selu i javi se, ali to je otprilike to. Ali neka ga, nek mu je sa srećom – zaključuje naše druženje gospon Branko.

Dok budete ovo čitali, čvrsto se nadam da ću ja biti na drugoj strani obale, u kraljevstvu Božjem, i pratit ću vas svojim molitvama. Vi ste svi, kao zajednica vjere, bili moja jedina zemaljska ljubav, moja Crkva, moja “zaručnica”. Zato vas ni u Nebu neću zaboraviti…, zapisao je u svojoj oporuci monsinjor Josip Frkin, legendarni i nezaboravni župnik u velikogoričkoj župi Navještenja Blažene Djevice Marije.

U kraljevstvo Božje preselio je u 11. srpnja 2010., tri godine završio svoju 26 godina dugu eru na čelu naše najveće župe i otišao u mirovinu. Točno na 13. godišnjicu smrti, 11. srpnja 2023., Josip Frkin dobio je park koji nosi njegovo ime, čime su Velikogoričani omiljenom župniku rekli: “Hvala na svemu!”

Između svega ostaloga, hvala na tome što su u njegovo vrijeme, velikim dijelom njegovo zaslugom, u ovom gradu oformljene još dvije župe, Blaženog Alojzija Stepinca i Sv. Petra i Pavla, hvala na tome što danas imamo i te dvije crkve, a njegovom inicijativnom postavljen je i Milenijski križ. U parku koji je se, ima već gotovo 20 dana, zove “Park Josipa Frkina”.

– Okupili smo se kako bismo odali zahvalnost vlč. Josipu Frkinu imenovanjem ovog parka njegovim imenom. Park oko Milenijskog križa nosit će ime svećeniku koji je početkom trećeg tisućljeća inicirao gradnju Milenijskog križa, postavljenog u znak zahvale Isusu Kristu i Djevici Mariji što su očuvali Veliku Goricu od razaranja u Domovinskom ratu – govorio je župnik NBDM-a Norbert Koprivec tog 11. srpnja, na svečanosti koja je pokazala koliko ovaj grad cijeni ostavštinu monsinjora Frkina.

U društvu njegova brata Vatroslava, također svećenika, franjevca, bili su čelni ljudi grada, predvođeni gradonačelnikom, ali i velik broj sugrađana, vjernika koji itekako pamte i cijene legendarnog župnika. Bio je tu i Turopoljski banderij, i Kravat pukovnija, sve u skladu sa značajem svećenika koji je 26 od 53 aktivne godine u službi proveo u našem gradu.

Međutim, priča o svećeničkom putu Josipa Frkina imala je i gotovo tri desetljeća uvoda u goričke dane. Pa je možda najbolje još jednom podsjetiti, a mlađe generacije i upoznati s likom i djelom nezaboravnog župnika.

– Bio sam najstarije od petero djece majke Ane i oca Josipa. Kao najstarije dijete, već s pet godina morao sam voditi stoku na pašu, a već u tim godinama sam došao i u prvi dodir s Bogom, s vjerom. Kroz svoja promišljanja, kroz razgovore sa starijim pastirima, tražio sam odgovore na mnoga pitanja – prepričavao je velečasni Frkin u dokumentarnom filmu “Radostan svećenik – osobno svjedočenje mons. Josipa Frkina”.

Rođen je 22. srpnja u Domaslovcu, u samoborskom kraju. Za svećenika je zaređen u lipnju 1957. godine, u vrijeme kad su komunističke vlasti vodile brojne bitke s Crkvom i svećenicima, a Frkin je bio jedan od onih koje su u partiji posebno imali “na piku”.

Kardinal Franjo Šeper prvim ga je dekretom postavio za župnika župe u Okiću. Stigao je ondje na Veliku Gospu 1958., a već koji mjesec poslije krenuli su problemi s lokalnim komunistima.

– Jedan dan došao sam u Zadrugu, kupiti higijenske potrepštine, kad je za mnom došao sekretar partije i rekao: ‘Ne želimo da držiš vjeronauk i ovdje nam širiš vjeru! Ako te netko nešto traži, to učini, ali vjeronauka ovdje nema. Ovo je boračko mjesto, okićko tlo zaliveno je boračkom krvlju, ovdje te ne trebamo! I ako nastaviš s vjeronaukom… Mi smo u Lovru Galića pucali, ali nismo pogodili. A tebe ćemo po bijelom danu kao psa streljati na cesti. I dobro ćemo gađati, na to računaj!’ – prepričao je Frkin prvo ovakvo iskustvo, pa nastavio:

– Drugi dan otišao sam kardinalu i rekao mu da me poslao na vulkansko tlo! Prijete mi smrću ako budem držao vjeronauk, a zbog toga me tamo i poslao! Rekao sam mu da želim dvije časne sestre, da ne budem sam u toj župnoj kući, da imam određeni štit. One su i došle, a kako je jedna od njih znala davati injekcije, ljudi više nisu morali pješačiti dva sata do Jaske. Dolazile su nam na injekcije s vremenom i žene partijaca, jer ta je sestra ublažavala bolove ljudima. Prozvali su je Majkom Okića. A ja sam, zahvaljujući njoj, počeo otvarati vrata. I ljudi su nas prihvatili. Iako do tad mnogi nisu znali ni što je svećenik, ni tko je Isus Krist…

Unatoč tome, problemi se nisu prestali pojavljivati. Problemi s Partijom eskalirali su nakon uskršnje mise, a ali veza mladog svećenika s mještanima bila je toliko snažna da su mu župljani tom prilikom – spasili život!

– Nakon mise na Uskrs kažu mi da su na ogradi dvorišta crkve dva naoružana muškarca. I da me čekaju. Nisam znao što ću i spasio me narod. Nekih dvadesetak župljana me okružilo, napravili su neku vrstu živog zida, i tako me pratili me sve do župnog dvora. Uvjeren sam da su time spriječili atentat, jer kad su ova dva razbojnika vidjela što se događa, povukli su se, nisu pucali…

Šest godina se zadržao u Okiću, biciklom je obilazio cijeli kraj, prostorno prilično zahtjevan, proširenjem zaduženja uspio dobiti i motocikl, a nakon toga i automobil, “fiću” koji je stigao direktno iz tvornice u Kragujevcu.

– Župa je terenski bila jako teško, sela su po brijegovima, u nizinama, sve skupa u rasponu od 16 kilometara. Kardinal mi je prvo platio motorić TMZ, ali komunisti su ga zaplijenili kad smo osnovali župu u Klinča Selu. I bilo je jeftinije kupiti mi “fiću” nego tražiti drugog svećenika za novu župu.

Nisu s prijetnjama i pokušajem atentata završili problemi mladog i probitačnog svećenika s komunističkim vlastima.

– Pozvali su me na sud i poveli postupak pod optužbom da sam ‘predbacivao partiji ubilačke namjere’. U prvom procesu sam se uspio obraniti, što je bilo pravo čudo, da jedan svećenik na sudu pobjedi partiju, pa su tražili ponavljanje postupka. Tu sam osuđen na 14 dana zatvora ili 30.000 dinara globe. Odlučio sam da ću ići u zatvor, kao i brojni svećenici u to vrijeme, jer nisam želio to plaćati. Međutim, tu su se vjernici okupili i mimo mog znanja skupili novac i platili globu.

Prepričao je Frkin i epizodu iz nešto ranijih godina, gotovo akcijsku, u kojoj se u tajnosti probio do Alojzija Stepinca.

– Bio je u kućnom pritvoru, a ja sam prespavao u blizini, kod prijatelja i kolege s teologije, pa se kroz voćnjake probio do kuće, ispred koje je bio stražar. Kad se on malo odmaknuo, uspio sam potajno ući u kuću i susresti se s blaženim Stepincem, koji me se sjetio i godinama poslije, nakon tog pokušaja atentata u Okiću, i poslao mi pismo podrške. Napisao mi je da oni ubijaju samo tijelo, da će me Bog čuvati…

Nakon šest godina služenja u jaskanskom kraju, Frkin je 1964. premješten je u Glinu, gdje je sljedećih pet godina upravljao dvjema župama.

– Bilo je to većinski srpsko, pravoslavno stanovništvo, i crkva je u početku često bila gotovo prazna. U toj sam fazi doživljavao i svećeničke krize, pitao se zašto sam tamo, koji je smisao… Ipak, uspio sam i ovdje dovesti ljude u crkvu, koja je u ratu srušena do temelja.

Nakon pet godina na Banovini, preuzeo je župu Bl. Marka Križevčanina u Selskoj u Zagrebu, da bi zatim bio prebačen u još jedno “osinje gnijezdo”, naselje Botinec. Koje su komunisti vodili čvrstom rukom, pa su dva dana prije predviđenog blagoslova crkve zazidali ulaz u crkvu i svećenički stan!

– Bilo je to 12. studenoga 1969. godine. Moj prethodnik, velečasni Tepeš, izgradio je crkvu bez odobrenja vlasti i oni su se osjećali prevareno. Nisu željeli ni komunicirati. Međutim, nisam odustajao. Borio sam se više od dvije godine, iako je protiv odzidavanja bio i dobar dio stanovništva. Na kraju smo se uspjeli dogovoriti da mi odzidaju svećenički stan, a zatim i crkvu. Zabranili su mi praktički sve, ali važno mi je bilo jedino to što mi nisu zabranili vjeronauk! Kroz vjeronauk sam, naime, gradio svaku svoju župu. Na kraju cijele priče, krenuli smo mise služiti u dvorištu crkve, pozvao sam i Glas koncila da slikaju kako se ljudi mole ispred crkve zazidanog ulaza i vlasti su morale reagirati. Odzidali smo crkvu 4. prosinca 1971., čime je počela povijest ove župe – pričao je Frkin, koji je deset godina poslije otišao na svoju posljednju službu prije mirovine.

Najdužu i najvažniju. I njemu i Velikogoričanima. Iako, kad je tog 15. rujna 1981. stigao u Veliku Goricu, na mjesto župnika, vjerojatno nije mogao ni pomisliti da će se tu zadržati sljedećih 26 godina.

Već dvije godine nakon njegova dolaska osnovana je župa Ranjenog Isusa na Cibljanici, a 1995. godine počela je i gradnja crkve, koju je osam godina poslije posvetio kardinal Bozanić.

Još od 1971. godine postojala je i župa Sv. Petra i Pavla, no sve do 1983. bila je pod upravljanjem župe NBDM-a. Tek tad je velečasni Frkin donio odluku da dotadašnji kapetan Vjekoslav Pavlović postaje župnik. Godinu ranije krenula je i gradnja župnog dvora, a 1993. godine počela je i gradnja crkve, za što su Frkinove zasluge također velike i važne.

Prije svega toga, uspio je Frkin i pokrenuti časopis “Navještenje”, a početkom devedesetih krenula je i gradnja Pastoralnog centra Nazaret, odmah iza župnog ureda preko puta crkve.

– Bili smo prisiljeni zbog vjeronauka stvoriti prostor s više dvorana i tako se rodila ideja o Nazaretu. Iznenadio me pristup tadašnjih komunističkih vlasti u općini, koje su to odobrile, što je u drugim sredinama išlo vrlo teško. I tako smo 1990. počeli graditi ovaj pastoralni centar, ni ne sluteći da će se ta građevina pokazati spasonosnom za mnoge već jako brzo, za vrijeme Domovinskog rata. Cijela zgrada bila je pretvorena u Caritas, i podrum, i prizemlje, i kat. Na taj način smo spašavali tisuće prognanika, u gradu ih je bilo oko sedam tisuća iz svih krajeva. Caritas je prve godine radio praktički danonoćno, imao sam vrlo kvalitetne osobe koje su vodile sve to. Mi smo osjećali kao da je ta zgrada podignuta upravo zbog tog razloga – pričao je Frkin, uz dodatak:

– Ovo je biser naše župe, ovaj pastoralni centar puni crkvu, tu se stvara bliskost među ljudima!

Želio je, sanjao i planirao i crkvu u Kurilovcu, no nije uspio, pa je njegov zadnji duhovno-građevinski pothvat ostao upravo Milenijski križ, kojeg danas okružuje Park Josipa Frkina.

– Milenijski križ podigli smo, kao prvo, kako bismo čestitali Isusu dvijetisućiti rođendan, no problem je bila lokacija, pa smo kasnili dvije godine. Želio sam da to bude odmah preko puta, u trokutu cesta za Sisak i Zagreb, no nismo mogli dobiti dozvolu. Tad mi je gradonačelnik ponudio ovu parcelu, koja me nije oduševila na prvu, ali sad vidim da je to bila Božja providnost. Gospođa Maja Balenović napravila je nacrt, podignula brežuljak visok jedan metar, kao simbol kalvarije, i dobili smo ovo rješenje – pričao je Frkin nakon što je proslavio 50 godina u svećeničkoj službi.

– Djevicu Mariju dodali smo ovdje kao znak zahvalnosti za Domovinski rat. Velika Gorica trebala je biti razorena. Kad je bombardirano Pokupsko, s grupom vjernika molio sam se svake večeri kod raspela u Gajevoj ulici u Kurilovcu. I tamo smo se zavjetovali da ćemo, ako grad ne bude razoren, ići pješice na Mariju Bistricu. I tamo i natrag. Od tog trenutka niti jedna granata više nije pala na Goricu. Preko goričkog neba su letjele, i prema Odri, i prema Lučkom, i prema Samoboru, i na Zagreb, ali na Goricu više nisu padale. Pala je i na Pleso, i to 200 metara od rezervoara kerozina. Da je pala na rezervoar, grad bi vjerojatno nestao… Gospina ruka čuvala je grad – vjerovao je Frkin.

– Kad je 1992. došao Unprofor, kad smo bili sigurni da grad zaista neće biti razoren, krenuli smo na zavjetno hodočašće. Najavljivalo se stotinjak ljudi, a na kraju je bilo 430 hodočasnika! Pješačili smo 42 kilometra do tamo, prespavali pa se vratili također pješke, i mislio sam da sam time završio taj zavjet. Međutim, narod je tražio da idemo i sljedeće godine. I one sljedeće opet, i opet… I evo, to se zadržalo – s ponosom je govorio monsinjor Frkin.

Zadržalo se i godinama nakon njegove smrti, kao još jedan način na koji ćemo se sjećati karizmatičnog župnika, čovjeka koji je utjecao na brojne živote.

Park je, gledajući iz perspektive župljana i vjernika, najmanje što je zaslužio.

Lukavčani se rađaju i pokapaju u Zagrebu. Tamo se i krste i vjenčaju. Da bi došli do Velike Gorice školarci prvo moraju do Odre kako bi u Zagrebu dočekali bus za svoj grad. No, vezani su mještani Lukavca i za jedan i drugi grad, a svoju lokaciju smatraju izvrsnom. Blizu su dva velika grada a, opet, imaju i mir koji nudi život na selu. Cijena kvadrata nekretnine značajno je jeftinija nego u par kilometara udaljenima Odri i Hrašću, zbog čega pa im se sve više doseljavaju nove obitelji.

U Lukavec su dobrodošli svi. Koliko im je bitna složnost i napredak sela ispričali su, pomalo nespojivo, predsjednik Mjesnog odbora, ali i dva bivša predsjednika te predsjednik DVD-a. Svi su oni i u Mjesnom vijeću.

– Mi ne gledamo stranačke odnose, niti bilo što drugo. Kroz udruge se ispreplićemo, podržavamo i radimo na dobrobit mještana. Imamo spomenik svetom Florijanu koji je napravio naš mještanin akademski kipar Jurkić, a istovremeno i spomenik palim braniteljima Domovinskog rata. Tu je i spomenik palim borcima žrtvama fašističkog terora iz Narodno-oslobodilačkog rata i sve ih redovito održavamo. Kad je Dan mjesta posjećujemo sve te spomenike, polažemo vijence i palimo svijeće. Mislim da smo jako složni i ne dijelimo se ni po kojem razlogu – kazao je Zlatko Sedmak.

Lukavčani su zajedničkim snagama izgradili i crkvu nakon što se za to izborio monjsinjor Ladislav Lojina.

– Radilo se na rede, po ulicama. Išlo se raditi, kuhati radnicima i prenašati materijal. Cijeli Lukavec je bio angažiran, a tako je izgledalo i kad su ljudi kuće gradili. Samo se postavilo gdje će se deka betonirati, a odmah si vidio ljude kako s lopatama idu pomagati susjedu, obitelji… Ja se sjećam kao klinac kako su jedni drugima pomagali maksimalno – kazao je Sedmak.

Udruge, uz ljude, čine jedno veliko bogatstvo Lukavca. U mjestu djeluje 10-ak udruga. DVD je nedavno proslavio 110 godina postojanja, a tu su i KUD Stari grad Lukavec, NK Lukavec, nekadašnji Partizan Lukavec, Udruga umirovljenika koja broji oko 100 članova. U mjestu još djeluju i braniteljska te Udruga ljubitelja malih životinja. Ne treba zaboraviti ni lovačku i dvije streljačke udruge te dvije sučije Plemenite općine turopoljske.

Sada je u Lukavcu živo, udruge su aktivne i većina u njima može pronaći nešto za sebe. Tu su i pojedinci koji svojim poslovima ipak obogaćuju i život mjesta, pa se tako u ovom selu od 1.260 stanovnika može rekreativno igrati tenis, ali i učiti strani jezik. No, nekada se u ovom rubnom gradskom mjestu drugačije živjelo. Povijest poput njihvoe neke bi europske države već odavno iskoristile. No, Turopolje još nije prepoznalo ovaj potencijal. No, nikad nije kasno.

– Lukavec se prvi put spominje 1225. u buli kralja Bele IV, u kojem on Turopoljcima daje slobodu i plemstvo. U Lukavcu im daje prva polja, dakle zemljišta. Pretpostavljamo da je onda Lukavec i nešto stariji, ali uvijek se obljetnice slave po prvom zapisu, pa će tako onda biti i kod nas – kazao je Ivan Kos i dodao kako će mjesto 2025. proslaviti 800 godina od prvog spomena Lukavca.

Prvotno je Lukavec bio podijeljen u dva dijela – Gornji i Donji. Mjesto gdje je Vatrogasni dom je Gornji Lukavec, a Donji je južno od potoka Lipnice i uz Ulicu Luži, uz Stari grad Lukavec. Donji Lukavec je po zapisima stariji, a po popisu stanovništva iz 14. stoljeća imao je i više stanovnika.

– Moja baka je iz Donjeg Lukavca, a moj djed Nikola je bio iz Gornjeg Lukavca i trebao je posebne dozvole da ode kod nje jer bi inače istukli na starome mostu. To je nekad tako bilo, ratno stanje – priča nam Marinko Cerovski, predsjednik DVD-a.

Život Lukavca dugo se stoljeća vrtio oko dvorca. U njemu je dugo bila škola, a generacije mještana upravo su u kinu u tvrđavi pogledale svoj prvi film. I danas se sjećaju Tarzana kojeg su ovdje gledali. Svoje mjesto u starim zidinama jedno je vrijeme imala i trgovina građevinskog materijala.

– Kino je tu bilo poslije Drugog svjetskog rata. Ja se sjećam svoje generacije i već je 60-ih gore bilo kino. U drvenoj prostoriji, takozvano spremište, današnjeg Društvenog doma bio je prvi televizor u selu. Cijelo selo je dolazilo gledati dnevnik – prisjeća se Sedmak, a Kos dodaje kako je 1. prosinca 1912. počela s radom škola u Lukavcu, a prvi đaci pisati su učili upravo u dvorcu.

Osim ljepote, Stari grad Lukavec čuva i neke sasvim posebne priče. Ona najzanimljivija, vrijedna romana, vezana je uz mračno razdoblje naše povijesti. Naime, upravo je u Lukavcu spaljena zadnja „vještica“ u ovom dijelu Europe. U dvorcu je čak postojao i „coprnički“ zatvor te su se tu održavala suđenja vješticama. I Marija Jurić-Zagorka velik dio radnje romana “Kći Lotrščaka” smjestila se u Turopolje, upravo u starom gradu Lukavcu gdje su prema njenim riječima vještice često stizale u pohode.

– Najgora je bila 1733. godina kad je na lomači spaljeno 10 nevinih žena, a pišu i imena sudaca, svjedoka i tih žena u starim zapisima. Da Grad ima interesa urediti dvorac, mogla bi se napraviti priča od prvog spomena do danas, to je 800 godina povijesti u kojoj bi se zasigurno našle zanimljive priče i legende – priča Kos, a na njega se nadovezao i predsjednik Mjesnog odbora Ivica Marčec te kazao kako osim s turističkim atrakcijama Lukavec ima problem i s potopljenim cestama, oborinskom kanalizacijom i nedovoljno opremljenim vrtićem, a nadaju se da će uskoro mjesto dobiti i nogostup, ali i plin.

Bez obzira na to, Lukavec nema problema s odljevom stanovništva, a mještani su aktivni u svojim udrugama i ponosni na svoju povijest i uspjehe svih svojih društava. I ta složnost poziv je svima da posjete Lukavec, uskoro, nadaju se, i uz dobru turističku priču.