Povežite se s nama

Priča iz kvarta

Slučaj Vegas World: ‘Imamo plan za taj prostor, ali trenutačno to nije prioritet…’

RUGLO U CENTRU GRADA Nekad popularni kafić “Vegas World” već godinama stoji bez svrhe i smisla, razrušen i devastiran, ali plan za rješenje tog problema postoji. I zasad je na čekanju, iz više razloga…

Objavljeno

na

Na križanju Svačićeve i Zvonimirove ulice, u samom srcu Velike Gorice, već godinama nepomično stoji zapušten, devastiran, čak i u higijenskom smislu opasan prostor na kojem je nekoć davno egzistirao kafić “Vegas World”. Mjesto koje stanari okolnih zgrada i ulica, ali i svi oni koji tim dijelom grada prolaze, nazivaju jednostavno i prilično točno gradskim ruglom, iz dana u dan propada i izgleda sve više kao iz horor filmova. Malo je onih koji bi se danas, sve i da se može, usudili ući unutra, prošetati prostorom koji odudara od svega što ga okružuje, u strahu od štakora i tko zna kakvih živina…

A još je manje onih koji se svih ovih silnih godina barem jedanput nisu zapitali čiji je to prostor, zašto izgleda onako kako izgleda i, možda i najvažnije, do kad će ovo ruglo grada ostati u tom i takvom obliku. Jedino što se u cijelom tom razdoblju mijenjalo jest to da je ovaj godinama otvoreni prostor u središtu u jednom trenutku, sad već također prilično davno, dobio narančastu ogradu koja je ponudila nadu. Da će se nešto konačno dogoditi, promijeniti, da će se taj užas konačno ukloniti s lokacije koja nudi ogromne mogućnosti. Zasad se to, naravno, nije dogodilo.

Pričalo se o toj temi i na sjednicama Gradskog vijeća, tražili su se odgovori, ali oni su se najčešće svodili na to da je riječ o privatnom vlasništvu, da Grad na to nema i ne može imati utjecaja, pa je građanima jedino preostalo s vremena na vrijeme pozivati razne inspekcije, jer zabrinutost stanara okolnih zgrada s vremenom postaje sve veća. Uz to što je okružen stambenim zgradama i privatnim kućama, uz taj sporni ograđeni prostor, naime, svakodnevno prolaze stotine srednjoškolaca, u blizini je i dječji vrtić…

Kako se uporno ništa ne mijenja, ne pomiče s mrtve točke, odlučili smo potražiti barem dio odgovora na sva ta otvorena pitanja. Jednostavnom provjerom ustanovili smo kako je ova čestica u vlasništvu tvrtke Gradel d.o.o., pa je sljedeći korak bio okrenuti broj nekoga od onih koji bi mogli otkriti nešto više. Slušalicu je podigao sam vlasnik tvrtke Tomislav Pustahija, koji je pristojno i susretljivo odgovorio na sva naša pitanja. I ponudio odgovore koji će mnoge razveseliti.

– Da, ta parcela je u našem vlasništvu već neko vrijeme, više od deset godina – rekao je Pustahija i nastavio:

– Svjesni smo svega, znamo kako to ljudima izgleda, i mogu vam reći da to neće još dugo tako izgledati. Taj prostor će u razdoblju pred nama dobiti sasvim drugi oblik i potpuno drugu namjenu, ali taj projekt u ovom trenutku nije među prioritetima u našem poslovanju. Trenutačno se bavimo nekim drugim stvarima, a time ćemo se pozabaviti kad za to dođe vrijeme.

Odbacio je čelni čovjek Gradela mogućnost neke vrste privremene sanacije tog prostora.

– Ma ne, to nije za sanaciju, to je za rušenje…

Priče koje kruže po gradu, neslužbene informacije kako će se na toj lokaciji graditi stambena zgrada, Pustahija je rado potvrdio.

– Točno, u planu je gradnja stambenoga kompleksa, građevine koja će biti oku ugodna, moderna, koja će se uklopiti u prostor na kojem se nalazi i dati mu dodatnu vrijednost. Imamo već i neke okvirne nacrte, ideju kako bi sve skupa otprilike trebalo izgledati, ali ponavljam, sve u svoje vrijeme. Sasvim je sigurno da tu neće biti ni kafića ni bilo kakvog sličnog sadržaja… Kad će se to dogoditi? U ovom trenutku na to vam pitanje ne mogu dati konkretan odgovor, ali definitivno znam da takvo što nije u planu ove godine.

Hoćemo li to onda dočekati, recimo, u idućih pet godina?

– Prije, puno prije toga! Ali zasad bi možda bilo bolje da se pozabavite onime što se događa u Ulici Andrije Kačića Miošića, svime onime što se radi na tom dijelu grada… – savjetovao nas je gospodin Pustahija, uz dodatak:

– Uostalom, jedan od razloga našeg čekanja s ovim projektom je baš to. Čekamo da se ‘ispuca’ sve što se radi u toj ulici, pa ćemo mi krenuti u svoj dio.

Međutim, nije to i jedini razlog odgađanja pokretanja radova. Drugi, vjerojatno i važniji, leži u neposrednom susjedstvu.

– Čekamo i rješenje problema ZET-ove garaže. Složit ćete se da ne bi bilo baš idealno graditi bilo što, a pogotovo stambeni prostor, odmah uz garažu u kojoj su svi ti autobusi, tako da je jedan od uvjeta za početak radova izmještanje garaže na prikladniju lokaciju. Ne može takvo što biti u centru grada, to nije dobro rješenje, ali o tome ne odlučujemo mi iz Gradela, nego vodstvo Grada. Koliko znam, plan je da ta lokacija dobije trgovačku namjenu, što bi bilo puno prikladnije okruženje za stambenu zgradu od ovog aktualnog. Međutim, opet kažem, to nije na nama nego na Gradu – zaključio je Pustahija.

A kad je već tako, sljedeći korak bio je kontaktirati odgovorne u Gradu. Ovakvom problematikom bavi se Upravni odjel za komunalne djelatnosti i promet, pa je valjalo okrenuti broj pročelnika Dubravka Katulića.

– U tijeku je raspisivanje natječaja za novog lokalnog prijevoznika, a ugovor koji se bude potpisivao s tvrtkom koja natječajem bude odabrana je i da se izmjesti ZET-ova garaža. I s tim neće biti nikakvih problema, jer ZET će se s te lokacije maknuti čim se potpiše ugovor s novim koncesionarom. Naime, nakon što više ne budu prevozili putnike na našem području, garaža ZET-u više neće biti potrebna i oni će svoje autobuse premjestiti na neku od lokaciju u Zagrebu – rekao je pročelnik Katulić i dodao:

– Naravno, tu ne govorimo o liniji Velika Gorica – Zagreb, na kojoj će ZET i dalje prometovati, ali za tu liniju garaža više neće imati svoju svrhu.

Cijeli taj proces, poznata je to stvar, traje već neko vrijeme, ali rješenja zasad nema. Prethodna dva natječaja su poništena, treća će valjda biti sreća.

– Da, dva natječaja su nažalost poništena, budući da nitko od prijavljenih nije ispunjavao potrebne uvjete, no nadamo se da će i to uskoro biti riješeno, da ćemo iz trećeg pokušaja dobiti novog prijevoznika na lokalnim linijama – istaknuo je Katulić.

Zemljište na kojem se garaža nalazi djelomično je u vlasništvu Grada, a djelomično u vlasništvu ZET-a, no s tim dijelom ne bi trebalo biti komplikacija.

– Vlasništvo je otprilike pola-pola, iako je za nijansu veći dio zemljišta u gradskom vlasništvu. Međutim, budući da taj prostor ZET-u više definitivno neće biti koristan ni potreban, Grad će odmah po završetku natječaja ići u otkup dijela zemljišta koji trenutačno nije naš – govori pročelnik.

Kad se to konačno i dogodi, trebat će donijeti odluku o novoj namjeni prostora. Varijantu po kojoj će ona biti trgovačka pročelnik Katulić nije ni potvrdio ni demantirao.

– Postoji i ta mogućnost, ali u ovom trenutku ne mogu dati potpuno konkretan odgovor na to pitanje. Ideja je da taj prostor dobije neku vrstu društvene namjene, a o čemu će se točno raditi, odlučit će gradonačelnik kad za to dođe trenutak, jer prije svega je važno da to više ne bude ovo što je sad. Mi u Gradu, naravno, imamo neke ideje i vizije, spominjala se mogućnost gradnje dječjeg vrtića, možda čak i tržnice u nekom obliku, ali moguće su i brojne druge opcije. Primjerice, postoji mogućnost da se uđe u neku vrstu javno-privatnog partnerstva, nije nemoguće ni da netko odluči graditi trgovački centar, ali opet kažem, sve će ovisiti o potrebama grada u trenutku kad proces izmještanja garaže bude dovršen – istaknuo je Katulić, uz dodatak kako je u Grad tijekom godina stiglo cijeli niz pritužbi građana na aktualno stanje spornog prostora.

– Ljudi se žale, traže odgovore, ali sve što mi možemo je inzistirati kod vlasnika da prostor drži ograđen, da se ne vidi kako sve to trenutačno izgleda. Jasno mi je da se ljudi boje svega što se događa iza te ograde, od štakora pa na dalje…

Svima je, dakle, iz cijelog niza razloga u interesu da se ovaj problem riješi što prije. I vlasniku prostora, i Gradu, ali u prvom redu stanarima. Neće do toga doći baš tako brzo, ali dobra je vijest barem da je proces u tijeku.

– Teško je to sa sigurnošću reći, ali očekujem da bi kroz godinu do dvije cijeli ovaj dio grada trebao dobiti potpuno novu namjenu, ali i novi izgled – zaključio je pročelnik Katulić.

Priča iz kvarta

Naš Zorko: ‘Stara Kolareva bila je nešto posebno, to se ne zaboravlja…’

GOSPON ‘ČESTITAM’ Zorislav Srebrić (84) bio je trener NK Radnika u dva mandata, a veza s turopoljskim nogometom ostala je i čvrsta i snažna sve do današnjih dana

Objavljeno

na

Objavio/la

Na igralištu lukavečkog nogometnog zdanja tih se dana ispisivala povijest. Tri dana nakon što je odigrana prva međunarodna utakmica u povijesti ovog mjesta, ogled U-16 selekcija Švedske i Finske, prvi put je zasvirala i Lijepa naša. Hrvatska U-16 reprezentacija igrala je protiv vršnjaka iz Švedske, a uz rub igrališta okupila su se brojna poznata lica iz svijeta hrvatskog nogometa. Od trenera Dinama Sergeja Jakirovića, koji je došao gledati sina Leona, pa sve do vječnog i neuništivog Zorislava Srebrića.

– Čestitam! – rekao je Zorko pružajući ruku novinaru, što već dugi niz godina izaziva ogromne simpatije.

To je ono nešto njegovo, on čestita uvijek, svakome i svugdje, najčešće bez previše smisla, ali od svog trademarka ne odustaje. Kao što ne odustaje ni od turopoljskog nogometa, u koji je prvi put došao prije više od 40 godina.

– Bilo je to u srpnju 1983. godine. U to vrijeme bio sam u Dinamu, koji je imao razvijenu mrežu suradnje s klubovima iz okruženja, između ostalih i s Radnikom… Kako je Radnik vodio Pevi Mišerić, koji je radio kod u Dinamu u vrijeme dok sam ja bio dio projekta “Mali Ajax”, povezali smo se i stigao sam na igralište u Kolarevu ulicu – prisjetio se vitalni Zorko svog prvog dolaska u velikogorički nogomet.

Iza njega su već 84 proljeća, ljeta, jeseni i zime, ali gospon Srebrić i dalje je aktivan u ulozi višeg savjetnika predsjednika HNS-a Marijana Kustića. Godinama je bio i tajnik HNS-a, obnašao je i brojne druge funkcije, ali sebe i danas smatra trenerom. Baš kao i generacije radnikovaca iz osamdesetih.

– Novi trener uvijek donese neke nove poglede, u ovom slučaju možda i neke inovativne metode, što je i normalno s obzirom da sam došao iz profesionalnoga kluba, iz reprezentacija… U tim situacijama nekako je lakše raditi s mlađim igračima, oni jednostavnije prihvaćaju inovacije u radu i treningu, a mene su u Radniku čekali većinom igrači stariji od 30 godina. Međutim, unatoč tome momčad jako je dobro prihvatila sve što sam tražio i bili smo vrlo uspješni – pamti Srebrić.

Na kraju te prve sezone Radnik je sa Zorkom na klupi bio jedan bod udaljen od kvalifikacija za ulazak u viši rang, igrao se jako dobar nogometa, a u svemu tome rasla su i dva posebna klinca.

– Bili su s nama u to vrijeme i Dubravko Pavličić i Andrej Panadić. Moj vrijedni suradnik Rade Čubrić, trener koji je vodio brigu o mlađim selekcijama, prepoznavao je sve te talentirane mlade igrače, a njih su dvojica došli i do Dinama, do reprezentacija… – ponosan je Zorko, koji enciklopedijskom točnošću pamti i detalje.

– Pamtim tu utakmicu protiv Trešnjevke, primili smo gol u “zoni cesarini”, u samoj završnici, i ostali bez boda koji bi nas odveo u kvalifikacije. Posebna mi je ostala i ona protiv Metalca iz Siska, momčadi koja je igrala i polufinale Kupa Jugoslavije, a mi smo ih uspjeli pobijediti. Sve u svemu, jedno jako lijepo vrijeme i jako dobri ljudi – kaže Zorko, koji se zadržao u Velikoj Gorici dvije godine.

– Veliku bitku vodili smo i za izgradnju stadiona. Uh, kakve su to žestoke rasprave bile… Pogotovo između nas iz nogometa i projektanata. Na kraju je sve dobro završilo, uspjeli smo doći do dogovora, ali i danas se pokazuje da je naš stav bio ispravan. Tvrdili smo da Velikoj Gorici treba atletska staza, ali u nekom drugom prostoru. Ne u okviru nogometnog stadiona. Bez nje, stadion bi bio puno “nogometniji” – govori Zorko, koji je nakon odlaska iz Radnika pet godina radio u Zaprešiću, da bi se 1990. vratio, na završeni novi stadion.

Zorislav Srebrić već dugi niz godina redovno dolazi na velikogorički stadion, prati naš klub, i seniore i sve druge selekcije… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

– Reći ću vam samo da je na našim prvim treninzima u prvome mandatu, na legendarnoj Kolarevoj, bilo više gledatelja nego na prvenstvenim utakmicama na novom stadionu. Kolareva je ipak bila nešto posebno, nezaboravno, to se ne zaboravlja.

Od drugog odlaska iz Radnika prošle su cijele 33 godine, ali veze su ostale snažne. Često je tu, na svakoj je utakmici Gorice, pa nije bilo čudno vidjeti ga i u Lukavcu.

– Domaćini su zaslužili sve čestitke za organizaciju turnira. S obzirom na rang u kojem je klub, za pohvaliti je i teren, pa možemo Lukavcu reći “hvala”, a ja moram dodati i ono moje “čestitam”. Ovo će se afirmirati kao važan centar, pogotovo kad bude gotov kamp HNS-a, tad će suradnja biti još čvršća – najavio je Srebrić, dodao i još poneku o kampu u našem gradu.

– Iz kojega god aspekta pogledate, to je sjajna stvar. Za grad, za klub, za ostale amaterske klubove… Bit će u kontaktu s vrhunskim trenerima, moći će se educirati, a sve to će utjecati i na još veću animaciju djece, afirmirat će se i klub i grad. Stvorit će se uvjeti za novi korak naprijed.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

‘Mraclinci toliko vole svoj klub da se i sam ponekad zapitam u čemu je stvar…’

Miroslav Iličić početkom ožujka je preuzeo ulogu predsjednik NK Mraclina, trenutačno pete momčadi 4. NL Središte. U nedjelju se na Grabi igra derbi kola, u goste Mraclincima dolazi Naftaš iz Ivanića

Objavljeno

na

Objavio/la

Promjena na čelu NK Mraclina, po rezultatima četvrtog kluba u nogometnom Turopolju, dogodila se početkom ožujka, što će reći da su iza novog predsjednika Miroslava Iličića prva dva mjeseca u ulozi koja mu je nova, ali koja u praktičnom smislu i nije donijela neke velike, krucijalne promjene.
– Da, sad je već prošlo nešto vremena, ali mogu vam reći da mi se život i nije značajno promijenio. I dosad sam bio uključen u vođenje kluba, zajedno s bivšim predsjednikom, a sadašnjim tajnikom Goranom Vukašinecom i sportskim direktorom Lukom Cvetnićem. I tu se zapravo ništa nije značajno promijenilo. Kod Gorana je došlo do malog zasićenja, poželio se maknuti, Luka je ostao na svojoj poziciji, pa praktički nije ni bilo druge opcije nego da ja budem predsjednik – kaže Iličić, poduzetnik i nogometni zaljubljenik iz Mraclina.

Na skupštini na kojoj je preuzeo čelno mjesto u rad kluba uključili su se još neki ljudi, mraclinska nogometna ekipa sad je još jača, ali s tim u ovom posebnom selu ionako nema previše problema.

– Mraclinci su jako vezani uz klub, to je baš posebnost našeg sela. Jako puno mještana želi pomoći, uključiti se, tako da se zna dogoditi da nas dođe i previše kad se nešto radi, kad se organizira neka akcija. Čudno je to za peti rang natjecanja, ali mi imamo svoje navijače na svim gostovanjima, čak i onim najdaljima. Iskreno, i sam se ponekad zapitam u čemu je stvar, u čemu je tajna, jer ti ljudi su uz nas i kad se pobjeđuje, i kad se gubi, i kad je lijepo, i kad je teško – govori Iličić pa nastavlja:

– Možda je djelomično stvar u tome da smo zadnjih godina preskakali rangove, imali dobre sezone, napredovali, možda je to malo više ljude vezalo uz klub. U svakom slučaju, presretan sam i prezadovoljan što imamo takvu sinergiju u klubu i u selu. Za jedan seoski klub to je na zaista visokoj razini.

Sve govori da će tako i ostati, jer ista ekipa i dalje je na okupu, iz dana u dan, ako treba i od jutra do mraka.

– Stvarno često radimo u klubu i oko kluba, tako da smo postali kao obitelj. To su pozivi, poruke… S porukom na temu kluba se budiš ujutro, s porukom na temu kluba ideš spavati navečer. Naš sportski direktor Luka Cvetnić ustaje jako rano i on prvi kreće ujutro, ali zato ide rano spavati. A kad on spava, tamo negdje u ponoćnom terminu, bivši predsjednik Goran Vukašinec šalje završne poruke za taj dan. Ideš leći u krevet, a dolazi poruka… U početku je i žena pitala tko mi to šalje poruke u to doba, ali sad je i ona naviknula, ha, ha – kroz smijeh opisuje predsjednik Mraclina.

Na početku svog mandata u ulozi prvog čovjeka kluba sudario se i s poznatim boljkama niželigaškog nogometa. Zbog suđenja su iz Mraclina već dvaput reagirali ovog proljeća, s posebnim naglaskom na gostovanje kod vodećeg Tigra u Svetoj Nedelji. Sudac s te utakmice, kao i one kod Moslavine u Kutini, skinuti su s lista.

– Da, može se reći da smo imali problema sa suđenjem. Objavljivali smo i na društvenim mrežama neke odluke koje nismo mogli prožvakati. Smatramo da smo oštećeni i uskraćeni za neke zaslužene bodove, ali neću ići toliko daleko i reći da se to događalo namjerno. Iako, neke su odluke bile, onako, čudne. I bilo ih je više, a to je teško prihvatiti. Ulažeš vrijeme i energiju, odeš uživati na tu utakmicu i teško je ostati miran kad dolazi do takvih situacija – kaže Iličić.

Mraclin ima podršku navijača na domaćim, ali i na gostujućim utakmicama… Foto: Vito Štuban

Sve to, naravno, neizbježno utječe i na život kluba u cjelini.

– Ma kako ne, narušava se atmosfera, osjeća se nervoza među ljudima, navijačima. Iako na nas u upravi to ne utječe previše, nije ti svejedno ako se, kao što se događalo ove sezone, nađeš u fazi u kojoj povežeš četiri utakmice bez pobjede, a trebao si dobiti barem dvije – kaže Iličić, kojem je za ovu priliku preostalo još jedino malo se osobno predstaviti.

– Imam tvrtku koja se bavi PVC stolarijom, živim u Mraclinu, otac troje djece, sretno oženjen, a nogomet mi dođe kao ispušni ventil. Kad dođeš nedjeljom na utakmicu, zaboraviš na sve, to mi je najbolji mogući odmor. Taman poslije nedjeljnog ručka, gledaš utakmicu, vidiš se s ljudima koje ne vidiš tijekom tjedna, a to je i poanta seoskoga kluba – zaključio je predsjednik Mraclina.

Prva sljedeća takva prilika pojavit će se već ove nedjelje od 17 sati, kad Mraclin dočekuje Naftaš Ivanić. Sad je opet u rijeku dobra faza, jer Mraclin je uzeo deset bodova u posljednje četiri utakmice i drži se na petome mjestu tablice 4. NL Središte, s dva boda manje od treće Rugvice i četvrte kutinske Moslavine, s jednim više od šestog Moslavca iz Popovače. Sljedeći protivnik, društvo iz Ivanića, drži drugo mjesto, što će reći da se u nedjelju na Grabi igra derbi kola.

I mirno se čeka kraj još jedne dobre i uspješne sezone, što je potpuno drukčije okruženje od onog u kojem žive naša preostala dva predstavnika u ovom rangu, Gradići i Jelačić, koji su u borbi za ostanak u ligi. Sastav iz Vukovine u subotu je u Lekeniku, a istoga dana Gradići gostuju kod Libertasa u Novskoj.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Vrane “osvojile” grad: U parku kod crkve pune krošnje gnijezda!

U Parku Plemenite općine turopoljske okuplja se velik broj vrana, što sve više smeta susjede, ali i prolaznike. Iz gradskih službi kažu kako je uklanjanje gnijezda već počelo, ali i da je vrane nemoguće potpuno otjerati. I zato treba znati živjeti s njima…

Objavljeno

na

Objavio/la

Ima tome sad već više od dvije godine, park koji će mnogi Goričani bez razmišljanja prepoznati i pod sintagmom “najljepši park u gradu” dobio je novo ime. Prostor uz “goričku katedralu”, crkvu Navještenja Blažene Djevice Marije, uz Muzej Turopolja, u tradicionalnom centru grada, postao je Park Plemenite općine turopoljske.

Uz novi naziv, dobri stari “park kod crkve” sve je nametljivije dobivao i novi identitet. I nije to slučajno, gradska je vlast već neko vrijeme odlučna u želji da ovaj park ponovno učini mjestom okupljanja, a u tome se i uspjelo uređenjem prostora, prilagodbom za novu namjenu, a sve skupa, potpuno realno gledajući, izgleda kao dobra ideja.

Stara je priča kako Gorica nema “pravi” centar grada, bavili smo se i nedavno tom temom, a u tim malim, subjektivnim analizama ovo smo mjesto svrstali na poziciju broj tri. Iza “tuđmanca” i Galženice, koji ipak okupljaju nešto više Goričana u svakodnevnom životu, ali zato je “plemeniti park” poprište onih najvažnijih događanja u gradu.

Sve je počelo otvaranjem kafića i uređenjem prostora iza muzeja, a nastavljeno je u prvom redu kroz Advent u Gorici, ali i Gastro Turopolja i cijeli niz drugih sadržaja koji okupljaju ljude. U tom smislu, ovo je važna točka u životu svakog od nas, stanovnika ovoga grada, pa možda nije zgorega otkriti onima koji možda nisu primjetili: tamo ima vrana!

– Postalo je već nemoguće koliko ih ima. Na svakom drvetu je po nekoliko gnijezda, ima ih sve više i više, a to se jako dobro može i čuti i vidjeti – požalio mi se Darko, punokrvni Goričanin u srednjim pedesetima, doma baš tamo, u blizini parka.

Vrane, za početak, nisu potpuno bezopasne životinje. Nešto će po zlu u komunikaciji ljudi i vrana poći samo u iznimnim situacijama, ali i to je dovoljno snažna spoznaja da čovjeku ne bude svejedno. Vrane su izrazito zaštitnički nastrojene prema svojim mladima, tu znaju biti vrlo opasne, pa u svakodnevnom životu definitivno treba malo pripaziti…

– Nije ugodno biti okružen vranama, naravno da nije, pogotovo kad se zna što se priča o vranama, bez obzira što su to samo narodna vjerovanja, ali nije problem samo u tom osjećaju. Jako puno grakću, jako su glasne, a kako ih je sve više, sve više i smetaju – govori Darko pa dodaje:

– A još su i cijeli park prekrile izmetom…

Dobro, nije baš iskoristio konstrukciju “prekrile izmetom”, malo smo to uspristojili, ali nema dvojbe da ljudima sve skupa već opasno ide na živce. Poslao je Darko i par fotki, da ostane zabilježeno kako je to izgledalo u “doba vrana” u Velikoj Gorici. Koje će, svesrdno se nada cijelo susjedstvo, uskoro završiti.

– Znam da su im ranije vatrogasci skidali gnijezda, jer one odlaze dalje kad nemaju gnijezdo. Ako su gnijezda tu, neće ni vrane odlaziti… Ne znam zašto se opet takvo nešto ne napravi – pita se prijatelj Darko, koji je propustio detalj da je uklanjanje već počelo.

Kako doznajemo iz gradskih službi, prošlog tjedna uklonjena su prva gnijezda, što je zapravo već i standardna procedura. Svake godine u određenim intervalima se uklanjaju gnijezda, počevši upravo od razdoblja kad zima prelazi u proljeće. Budući da se vrane gnijezde u vrhovima krošnji, na visini između 15 i 20 metara, za to je potrebna i posebna oprema, odnosno posebno visoke ljestve, za ovakve se akcije angažiraju posebni izvođači. Nisu to vatrogasci, kako se moglo učiniti, nego privatna tvrtka koja to redovito obavlja, a nastavit će s time i u mjesecima koji slijede.

I dok će susjedi s oduševljenjem pozdraviti svaku takvu akciju, suprotno mišljenje imat će uvijek aktivne udruge za zaštitu životinja. Nije to nimalo iznenađujuće, ali treba istaknuti da se sve događa na temelju važećih zakona i propisa, točnije u skladu s Temeljnim programom zaštite divljači. Ovdje nije riječ o istrebljenju vrana, nego samo o pokušaju njihova preseljenja, što u potpunosti zapravo nije ni moguće.

Naime, iako se gnijezda iz najljepšega goričkog parka uklanjanju, a istovremeno se pojavljuju nova. I tako u krug. U prijevodu, vrane su u parku, tamo će i ostati, nadamo se samo u manjem broju. Ne samo zbog susjeda, nego i zbog brojnih prolaznika, zbog ljudi koji će se okupljati na manifestacijama koje slijede…

Drugim riječima, nije loše doznati nešto više o tim živopisnim pticama i njihovim odnosima s okolinom.

Za početak, u Europi, pa tako i Hrvatskoj, zastupljene su dvije vrste vrana, crna i siva vrana, a obje se opisuju kao “inteligentne i bučne ptice”. Osim u vrijeme kad se gnijezde, žive u manjim jatima koja se u sumrak okupljaju u velika jata ukoliko imaju zajednička stabla na kojima spavaju. Kao što u ovom našem slučaju imaju…

Kao dodatno pojašnjenje poslužit će i podatak da im vrijeme parenja počinje u ožujku, što je doba godine kad se još intenzivnije okupljaju u velikim jatima. Što je, ujedno, i doba godine u kojem smo trenutačno. I potrajat će do lipnja, a sve to uključivat će i branjenje teritorija, što će donijeti i još veću buku.

Upravo je taj period izlijetanja ptića, nakon što se odsjedi pet tjedana na jajima, pa prođe još pet prije nego polete, razdoblje kad su vrane i najagresivnije. Prema drugim vranama, ali i ljudima, njihovim psima i svim ostalim životinjama u kojima roditeljski par prepozna potencijalnu prijetnju.

Odrasle vrane na prijetnje reagiraju glasnim oglašavanjem i niskim nadlijetanjem, a može doći i do fizičkog kontakta u kojem kljunom i kandžama pokušavaju otjerati čovjeka ili životinju od njihova ptića. Potencijalne ozljede kod ljudi, pogotovo one ozbiljne, uglavnom ne nastaju zbog oštrih kandži ili kljuna vrane, već zbog panične reakcije koja se događa…

Iz udruga koje se bave divljim pticama kažu kako je u ovakvim situacijama ključno zadržati smirenost i udaljiti se od mjesta susreta s vranom, a time i od vjerojatne lokacije mladog ptića kojeg odrasla ptica štiti. Tijekom ostatka godine, u periodu kada nemaju mlade ptiće, situacije poput ovih krajnje su neuobičajene jer su vrane navikle na suživot s ljudima i ne doživljavaju ih kao prijetnju.

Vrane, inače, žive do 13 godina, i to u monogamiji. Par vrana ostaje zajedno do kraja života, a zajedno i traže hranu, pri čemu u obzir dolazi – baš sve. Pojest će i strivnu, i jaja drugih vrsta, i mlade ptice… Ukratko, teško je vjerovati da su posebno omiljene i u svijetu ptica.

Ako se iz biologije prebacimo u mitologiju, opet su vrane opake. Neki narodi vjerovali su da vrane mogu čak i predvidjeti budućnost. Vjeruje se i da vrana grakće na određene dane iz određenih razloga.

Ako, recimo, čujete vranu u ponedjeljak, to bi trebalo značiti da će vas se poremetiti nekakvi planovi, uz objašnjenje da vas vrana opominje da budete oprezniji u svemu što radi. Utorkom će, kažu, graktati kako bi vam najavile novo poznanstvo, novi posao ili novu ljubav, a srijedom će zagraktati ako žele najaviti neke pozitivne promjene u vašem životu. Pogotovo ujutro, to je navodno još veća fora.

Ni četvrtak nije, uvjeravaju nas priče iz davnina, baš neki dan za graktanje vrana, jer tim danom ono znači da će se nešto izjaloviti u životu čovjeka kojega graktanje živcira baš u četvrtak. Čujete li, pak, vrane u petak, to znači da bi, ako to već ne činite, trebalo bolje obratiti pažnju na odluke koje donosite.

Ok, ok, zvuči malo nategnuto, najblaže rečeno, pa nećemo prenositi što se priča o suboti i nedjelji, ali koliko su drukčije od ostalih ptica govori samo to što se našao netko tko će smisliti sve te pričice o vranama, za koje je dokazano jedino da je – iznimno inteligentna. Vrane imaju najveći mozak u odnosu na tijelo od svih ptica, a i svojim djelima pokazuju da se koriste logikom. Kao, primjerice, kad bace orah na cestu, pričekaju da ga automobili pregaze, a onda se ležerno posluže…

Vrane imaju čak i “sprovode”, način na koji se u opraštaju od uginulih, ističu se po još puno toga, pa tako i po tome da se s njima, uz sve ne toliko privlačne detalje, može i sprijateljiti. Postoje upute i o tome, koje između ostaloga kažu da je to najlakše ako se stalno pojavljuješ jednako odjeven, jer tako lakše prepoznavaju lica, što su također navodno u stanju…

Sve u svemu, vrane nisu negativke. Vrsta je to sa svojim specifičnostima, nije idealna za suživot s ljudima, ali one s ljudima žive. U ovom konkretnom slučaju, s ljudima koji žive u Velikoj Gorici.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Lada Rojc, prva dama VAR-a u Hrvata: ‘Imam svoj cilj i od njega neću odustati!’

Poznajemo je kao bivšu sutkinju, kao profesoricu zemljopisa iz OŠ Eugena Kumičića, kao FIFA instruktoricu za suđenje, a odnedavno je Lada Rojc i predsjednica povjerenstva za analizu “Slučaja VAR”. I bit će to do ljeta, pa nastaviti svojim putem…

Objavljeno

na

Objavio/la

Uzbudljivih je i sadržajnih mjesec i nešto dana je iza Velikogoričanke Lade Rojc, FIFA instruktorice za suđenje, bivše uspješne pomoćne sutkinje, donedavno i profesorice zemljopisa u Osnovnoj školi Eugena Kumičića, a odnedavno i – predsjednice Povjerenstva za suđenje, VAR i analize situacija!

Do osnivanja novog, neovisnog povjerenstva došlo je kao odgovor na slučaju “curenja” snimki iz VAR sobe, što će i biti zadaća Lade kao predsjednice, te Darka Čeferina, čovjeka iz UEFA-e, i Mira Grgića, bivšeg FIFA pomoćnog suca.

– Kad se sve to počelo događati, kontaktirali su me iz Saveza. Ideja je da povjerenstvo revidira VAR klipove. Miro Grgić, bivši FIFA pomoćni sudac iz Osijeka, Darko Čeferin, bivši FIFA sudac iz Slovenije, i ja okupljat ćemo se, analizirati materijal i podnositi izvješće izvršnom odboru HNS-a – rekla je Lada Rojc, koja na ovu temu zapravo i može reći samo ovo što je rekla…

Materijali su tu, pregledavanje i analiziranje je krenulo, a predsjednicu povjerenstva posebno veseli jedan detalj.

– Dobro je što je ovo novo tijelo, što nikome nisam uzela mjesto. Dogovor je da ovaj zadatak odradimo do ljeta, paćemo vidjeti… – zaključila je ovaj dio priče Lada.

Sudačka instruktorica FIFA-e za muški i ženski nogomet je od 2017., a instruktorica suđenja je i u HNS-u. U procese VAR protokola i korištenja tehnologije u suđenju uključena je praktički od samog početka.

– U VAR-u sam od 2019. Spremali smo se za žensko seniorsko Svjetsko prvenstvo te godine u Francuskoj, a u to doba VAR je svima bio novost. Nogometaši su krenuli ranije zbog SP-a u Rusiji, to je prvo veliko natjecanje na kojem je korišten VAR, pa smo i mi koristili iskustva sudaca iz Rusije i educirali sutkinje kroz 40-ak dana u Dohi. Od početka sam bila i u VAR sobi, a nakon toga se više ništa nije događalo bez VAR-a. Radim s VAR instruktorima, komuniciram s VAR sucima, a tako upijaš, hoćeš-nećeš… – kaže instruktorica Rojc.

Uz sve to, mjesto predsjednice ovakvog povjerenstva svakako zaslužuje i statusom u FIFA-i, odnosno svjetskoj sudačkoj organizaciji. Surađuje sa samom elitom svjetskog suđenja, što je činila i krajem veljače.

– Bila sam na godišnjem seminaru FIFA instruktora za suđenje u Dubaiju. Imali smo najnoviji materijal, s kojim svake godine educiramo druge instruktore, pa oni to šire dalje u svojim federacijama. Seminar je trajao četiri dana, pozvana su 33 instruktora, među kojima je bilo sedam žena. Bila sam jedina iz Hrvatske, a uz Srbina Radojčića, koji je VAR instruktor, jedina i iz ovog dijela Europe – pojašnjava svoj status Lada.

Društvo joj je u Dubaiju pravio i šef svjetskih sudaca, legendarni Pierluigi Collina.

– Znali smo se susretati i ranije, jer svaka utakmica na velikim natjecanjima posebno se analizira i sucima se daje povratna informacija. Te sastanke imali smo s Collinom, on i moja šefica su ih vodili, tako da smo se dosta i družili. To je super inteligentan čovjek, što se jako dobro može vidjeti u načinu na koji objašnjava situacije na terenu i u nogometu općenito na tim našim seminarima. Uvijek uzima u obzir širi kontekst, uvijek te iznenadi nečim, uvijek možeš naučiti nešto novo. Zabavan je, simpatičan, iako ne priča puno. Vodi pravi sportski život, sportska je i prehrana, nisam ga u životu vidjela sa čašom vina u ruci… Sve u svemu, vrlo ugodan čovjek. A što se suđenja tiče, mislim da i dalje nitko nije došao do njegove razine profesionalizma i načina pripreme za utakmicu – govori Lada.

Osim s Collinom, u Dubaiju je surađivala i s njegovim prvim suradnikom Massimom Busaccom, glavnim instruktorom Jorgeom Lariondom iz Urugvaja, a bili su tu i ruski sudac Valentin Ivanov, izopćen iz ruskog nogometa zbog neslaganja s Putinom, pa vodi suce u Dohi, kao i Turčin Cakir, koji vodi suce u Gruziji, Milorad Mažić iz Srbije, koji je glavni za suđenje u Rusiji…

– Mogu samo reći da nisu ti ljudi slučajno sudili finale Lige prvaka. To su face, u najpozitivnijem smislu.

I cijelo to društvo imalo je svoju dnevnu rutinu, kroz koju su postavljali pravila i određivali naputke za sve suce na svijetu. Među njima i naša Lada.

– Svaki dan bismo ujutro imali trening na terenu, s igračima i sucima, a poslijepodne predavanja. Svaki dan obrađuje se neka tema. Gledaju se klipovi i analizira se. Danas pričamo o prekršajima, sutra o igranju rukom, pa o team managmentu, pozicioniranju… Prolazi se kroz prezentacije i otvara se diskusija, a kroz to se uči instruktore zašto je pojedina odluka takva kakva jest – govori Lada, pa ističe ključnu stvar:

– Ne možeš ti misliti da je nešto prekršaj, moraš znati zašto je nešto prekršaj. Naravno, puno je tu faktora uključeno, ali najvažnije je da u suđenju ne smije biti uključeno osobno mišljenje.

Da bi se pomoglo da tako i bude, trebao je poslužiti VAR, odnosno tehnologija u nogometu. Što je, reći će jedni, sjajna stvar, dok će drugi kontrirati s tezom o ubijanjun određenog dijela emocija…

– Ubijanje emocija? Pitajte Irce što misle o tome! Poznajem suca Martina Hansena, koji je sudio utakmicu između Francuske i Irske, kad je Henry zabio gol rukom i izbacio Irce sa SP-a. On bi sve na svijetu dao da je tad imao VAR, da se mogao spasiti – odgovara Rojc i nastavlja:

– Po meni je VAR nužan. To je vrlo dobar način da se nogomet očisti od pogrešaka koje se na terenu neminovno događaju. Sudac ne može sve vidjeti, čak i da je najbolje moguće pozicioniran, ovakva vrsta pomoći uvijek mu dobro dođe. Ali mi na VAR gledamo kao na padobran. Dobro je što je i prva i zadnja odluka na glavnom sucu, no u posljednjem se razdoblju može primjetiti, ne samo u Hrvatskoj nego općenito, da se suci previše oslanjaju na VAR. Poanta je da moraju suditi utakmicu kao da VAR ne postoji. A kad zatreba, zajedno će doći do onoga što je najvažnije, pravedne i čiste odluke na terenu. To koliko će sve skupa trajati ne ovisi samo o sucima, nego i o momentu, okolnostima, tehnici. I koliko god trajala, najvažnija je pravedna odluka na terenu. I točka.

A takvu je odluku, svjesna je i sama, najteže donijeti kad je u pitanju igranje rukom.

– Ruka je uvijek bila i uvijek će biti problem, to je najteži dio u suđenju. Stvari su jasno postavljene, ali previše je tu specifičnih situacija, onih koje su 50-50… Iako neki to zagovaraju, nije mi fer da svaki dodir s rukom mora biti ruka, jer tako ćeš dobiti to da igrači stvarno trče i skaču kao pingvini. Ruka je uvijek kad postoji dodatni pokret, proširenje tijela igrača, pogotovo ako se to događa ispred gola.

Problem se često pojavi i u individualnoj percepciji sudaca, odnosno onome čemu suce uče s vrha nogometne organizacije.

– Važan pojam tu je linija intervencije. Kod odluka kao što je ruka ili nije ruka, suci moraju ići u istom smjeru. Sve skupa kreće od FIFA-e, pa dalje prema konfederacijama. FIFA određuje što je kažnjiva ruka i toga bi se svi trebali držati. Svi suci moraju se educirati na isti način.

A u timu koji će ih educirati je i Lada.

– Ta priča s Povjerenstvom odigrala se jako brzo, pristala sam, ali i odmah jasno dala do znanja da su moji ciljevi i prioriteti vezani u prvom redu za FIFA-u. Poklopilo se da sam do ljeta u Hrvatskoj, da nemamo nikakve obaveze što se tiče putovanja, pa mogu preuzeti tu ulogu i pokušati ispuniti očekivanja. Vjerujem da kroz sve to mogu i utjecati na razvoj ženskog nogometa, što bih zaista voljela. To me privuklo, uvijek je lakše djelovati iznutra, ali… – zastala je Lada i poentirala za kraj:

– Rekla sam odmah ljudima u savezu da mi je cilj biti prva ženska instruktorica na muškom Svjetskom prvenstvu 2026. godine u Sjevernoj Americi! Na tome radim. Što će biti, ne mogu sad reći, ali znam da neću odustati od svoga cilja!

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Kapetan nam je kipar! ‘Želio me Sopić, a onda me ozljeda odvela u kiparstvo…’

Stjepan Završki nosi kapetansku traku u NK Kurilovcu, ali nogometu se u svakodnevnom ritmu može posvetiti tek nakon što odradi smjenu u kiparskom ateljeu. Iako će sam reći “ja nisam kipar”, ipak je najčvršća poveznica kiparstva i nogometa…

Objavljeno

na

Objavio/la

Kao mali sam obožavao gledati crtić o ptici Dodo, u jednom trenutku sestra me prozvala Dodo i tako je ostalo. Nitko me ne zove Stjepan…, odradio je kapetan NK Kurilovca Stjepan Dodo Završki kratko predstavljanje na početku razgovora s povodom.

Kojim povodom? Pa, recimo, da objasni kakve veze ima nogomet s kiparstvom!

– Evo, uskoro će se navršiti otkad osam godina otkad radim u ateljeu akademskog kipara Hrvoja Dumančića. Njegov sam asistent, tako da volim reći da nisam kipar, ali se bavim kiparstvom. Ipak nisam završio akademiju, ne želim na taj način umanjivati vrijednost onih koji su se školovali za to – gotovo se brani Dodo objašnjavajući ovu čudnu vezu.

Kapetan Kurilovca, igrač Kurilovca već u drugome mandatu, nije ni Kurilovčanin ni Velikogoričanin ni Turopoljac. Ne, on je jedino i isključivo…

– Čistokrvni Zagorec! Dolazim iz Sv. Križa Začretja. Poznati smo po shopping centru, po kleti Kozjak, Vuglec bregu i dobroj kapljici, a ja zapravo živim u selu Donja Pačetina, pokraj Sv. Križa. Ime mjesta je malo neobično, ljudima često i smiješno, a ja uvijek kažem da ima tamo patkica, ali ima to selo i svoju priču. Moj djed, recimo, bio je jedan od osnivača puhačkog orkestra Pačetanci, koji je čak neko vrijeme bio službeni orkestar grada Zagreba – educira nas Završki.

U rodnom kraju počeo je i s nogometom.

– Počeo sam igrati s pet godina, u Jedinstvu iz Sv. Križa Začretje, otišao u Tondach, pa se vratio doma igrati za seniore za 16 godina. Međutim, želio sam nešto više pokušati napraviti u nogometu i zato sam ubrzo prihvatio poziv Kurilovca. Za početak sam bio s juniorima, a onda se i priključio seniorima. I odmah odigrao sjajnu sezonu, zabio pet golova kao stoper, nekoliko puta bio igrač utakmice… Tu su me i mnogi počeli pratiti, pa je došla ponuda iz profesionalnog nogometa, od vinkovačke Cibalije – priča Dodo.

U to je vrijeme Cibalia igrala drugu ligu, borila se za ulazak u prvu.

– Potpisao sam na dvije godine, ali ostao sam godinu i pol. Prva sezona bila je sjajna, borili smo se za prvo mjesto, plaće su bile redovne… A u drugoj se sve raspalo. Plaće su kasnile, znao sam biti potpuno bez novca, a bilo mi je neugodno tražiti roditelja da pošalju. I nije mi problem priznati da sam doslovno znao biti gladan, događalo se i to…

Upravo u to vrijeme brutalno je ubijena i njegova menadžerica Sanja Hap, što mu je dodatno otežalo nogometni put.

– Je, taj događaj je značajno utjecao na nastavak moje karijere, to definitivno… Kad sam otišao iz Cibalije, prešao sam u Vrapče, odigrao odličnu prvu sezonu, otvorila se opcija i za Dinamo II, jer htio me tadašnji trener Željko Sopić, ali tu su počeli moji problemi s ozljedom – započinje novu fazu svoga puta Dodo.

– Upalila mi se pubična kost, a to je ozljeda zbog koje i vrhunski igrači pauziraju po godinu dana. Ja sam pauzirao godinu i pol, a baš u tom razdoblju krenula je i moja priča s kiparstvom.

Sa prilično zamućenim pogledom prema nogometnoj budućnosti, bez love u džepu, bilo mu je jasno da mora naći posao. Kako je završio Školu za umjetnost, dizajn, grafiku i obuću u Zaboku, prijavio se na posao kod akademskog kipara. On i još 120 ljudi.

– Bio sam kod najboljeg prijatelja u stanu na Črnomercu i s njegovog maila poslao sam prijavu za posao na kojem su se tražili studenti. Iako nisam bio student… Nakon dva dana čovjek mi se javio i pozvao me na razgovor. Od 120 prijavljenih, na razgovore je zvao dvadeset ljudi, a ja sam jedini dobio posao. Došao sam pred njega s velikim samopouzdanjem, osjetio sam i dobru energiju, pa smo se brzo povezali. I već drugi dan došao sam raditi – prisjeća se kapetan Udarnika.

Kao klinac je želio biti kuhar, godinama je vjerovao da će biti profesionalni nogometaš, a na kraju je završio u ateljeu.

– Jedini sam zaposleni, pa sam često sam u ateljeu. Znam što trebam retuširati, šmirglati i oblikovati. I znam što ne smijem raditi, a to su detalji, na kojima uvijek radi šef. Tako funkcioniramo, ja radim samo dio posla. Naravno da bih znao i sam napraviti skulpturu, neke sam već i radio, ali o samostalnom poslu trenutačno ni ne razmišljam. Uigrao sam se u kombinaciji sa šefom i trenutačno se ovako jako dobro osjećam. Super surađujem sa šefom, a uz to imam i nogomet! – govori Dodo.

Iako se to nameće samo po sebi, njegova prva skulptura nije bila ptica Dodo.

– Ne, prvi rad mi je bio prikaz Josipa i Marije s Isusom u naručju. Naravno da to i dalje čuvam kod kuće u Zagorju, to je ipak nešto posebno.

I ispada tako da kapetan Kurilovca baš i nema nogometne idole. Kakav Luka Modrić, ima tu i većih frajera…

– Ivan Meštrović! Šef mi je puno govorio o njemu, proučavao sam ga i sam, a često ljudi i uspoređuju rad moga šefa s Meštrovićem. Da, mogu reći da mi je on idol – sa smiješkom kaže Dodo.

Smiješak se na licu pojavi i nakon što odgovori na pitanje što najviše rade.

– Konjske skulpture! Da, zvuči čudno, ali radimo gotovo isključivo konje. Iako, povezali smo se i s nekim crkvama, pa radimo i neke sakralne stvari… I uvijek s prirodnim materijalima, najviše s glinom, ali i s broncom, zlatom, srebrom, aluminijem – nabraja Dodo.

Osim što je kapetan, Završki je i trener limača Kurilovca, a dolazak proljeća znači i sve veći fokus na nogomet. U prva četiri kola Kurilovec je ostao neporažen, ima jednu pobjedu i tri remija, te drži deseto mjesto na tablici u ovom trenutku.

– Dobro smo radili tijekom priprema i vjerujem u dobro proljeće. Imamo dobru atmosferu i energiju u klubu, a ja u svemu skupa uživam!

Nastavite čitati

Reporter 437 - 23.05.2024.

Facebook

Izdvojeno