turisticka-zajednica-velika-gorica

Povežite se s nama

Priča iz kvarta

Selo gdje je rastao Marcelo: Imaju balvan revoluciju, imaju Broza, a nemaju – kafić!

OKUJCI U OKUJU Odcijepili su se ‘balvan revolucijom’ izrasloj na asfaltu, rasli kroz zadruge i svijetu dali – Marcela Brozovića! Samostalno selo postali su na Valentinovo 1974., a možda su i jedino selo u kraju bez kafića…

Objavljeno

na

Na šest-sedam minuta lagane vožnje od centra grada, na jedva primjetnom brežuljku, omeđeno Mraclinom s jedne i Kušancem s druge strane, na granici Turopolja i Vukomeričkih gorica, smjestilo se selo Okuje. Mjestašce je to u kojem obitava, kaže zadnji popis stanovništva, oko 430 ljudi, među kojima je i obitelj koja je svijetom pronijela ime mjesta o kojem se ni u samom Turopolju, realno, često ne zna previše.

Međutim, sad cijeli zna da Marcelo Brozović dolazi iz Okuja!

Bez ikakve konkurencije najbolji nogometaš kojeg je naš kraj dao u cijeloj svojoj povijesti, svjetska marka koja u finalu Lige prvaka ponese kapetansku traku jednog velikana kao što je milanski Inter, ponos je sela. Proslavili smo zajedno i svjetsku broncu iz Katara, ima Marcelo u svojoj kolekciji i srebro iz Rusije, slovi za jednog od najbolji veznih igrača na planeti, pa ne fali razloga da sumještani budu ponosni do neba.

– Uh, kako ne, ponosni i preponosni! – priča nam u drvenoj sjenici u svome dvorištu Branko Markulin, prvi susjed Brozovićevih, uz to i bliski rođak, ali i jedan od ljudi koji su posljednjih desetljeća vodili mjesni odbor.

– Kakav je bio kao dijete? Ha, zvrkast! Tako bi se to možda najbolje moglo opisati. Stalno je letio, jurio, posvuda ga je bilo, jedino ne uz knjigu. Škola ga baš nije zanimala, od prvog dana, nema šanse da bi taj sjeo i učio… I onda je jednom Bomba, njegov stari, poludio: ‘Ako nećeš učiti, onda ćeš trenirati. Pa ćeš vidjeti kako će to izgledati…’ I svaki dan je trenirao s njim, ubijao ga od treninga. Bomba je sve ovo i napravio od njega. Stalno si ih vidio na kanalu, trči gore, trči dolje, treniraj… Talent je bio u genima, jer i Bomba je bio jako dobar nogometaš, igrao i u Radniku, a na kraju mu se sve skupa, Bogu hvala, isplatilo!

E, to je poseban dio priče. Marcelo Brozović, znate to već, ovog je ljeta napustio Milano i odlučio prihvatiti suludu ponudu iz Saudijske Arabije. Jer, isplatilo mu se. Varijante koje kruže su različite, ali svima im je zajedničko da govore kako će Broz, od Bombe mali, u sljedeće tri godine zaraditi ravno 100 milijuna eura! Odmah 25, pa još po 25 svake godine do ljeta 2026. Imao je i ponudu velike Barcelone, šansu za zaigra na monumentalnom Nou Campu, ali odabrao je otići u saudijsku metropolu Rijad, u društvo Cristiana Ronalda, četiri tisuće kilometara od kuće, od svojih Okuja.

Marcelo Brozović potpisao je trogodišnji ugovor sa saudijskim Al Nassrom

– Čim je otišao u Dragovoljac, pa poslije i Lokomotivu, odmah ga je manje bilo po selu. I nije se čak ni nešto posebno pričalo o njemu kao nekakvoj velikoj nadi, ljudi u selu nisu ni znali gdje i što igra. Ali onda je otišao u Dinamo, pa je brzo došla i reprezentacija, pa Italija… I naravno da ga danas svi pratimo, da se svi baš jako veselimo svakom njegovom uspjehu. Kad igra reprezentacija, tu u selu je nemoguće vidjeti čovjeka na ulici, svi gledaju utakmice – priča gospon Branko.

U potrazi za sugovornikom koji bi nam mogao najbolje pomoći da ispričamo priču o selu u kojem je rastao “princ od Okuja”, upućeni smo baš na njegovu adresu. A za početak je trebalo riješiti otvorena jezično-topografska pitanja.

– Mi smo sad u Okuju, ne u Okujama, kako neki znaju reći. I mi smo Okujci, a ne Okujanci, što isto neki krivo koriste – pojašnjava gospon Markulin.

Rođen je 1957., još od sredine sedamadesetih aktivno je uključen u društveni život mjesta, ali uz jednu ogradu.

– O povijesti sela bi vam više mogao ispričati Bomba, on je i pisao knjigu o povijesti našeg DVD-a, pa se više time bavio… – govorio je Branko pa odnekud dohvatio tu knjigu, s naslovom “Vjera u Boga i seljačka sloga”.

I već na prvim stranicama literarnog prvijenca Ivana Brozovića Bombe doista postoje informacije… Okuje se smjestilo na sami početak Vukomeričkih gorica, okruženo je hrastovim šumama, a prvi put se u zapisima pojavljuje 1496. godine. Nije poznato zašto baš naziv Okuje, pretpostavka je da ima veze s kovačkim zanatom, okivanjem, ali zna se da je u to vrijeme ovdje bilo pet kuća, na posjedu kojeg je herceg Ištvan Korvin prodao Baltazaru Alapiću.

Branko Markulin zadnjih nekoliko desetljeća aktivan je u društvenom životu sela, a prvi je susjed i rođak obitelji Brozović

Sve do sredine 19. stoljeća tu nije bilo više od 15-ak kuća, no ukidanje kmetstva u to doba omogućilo je rast i razvoj sela, odnosno zaseoka zvanog Okuje. Osnovane su tad i prve seljačke zadruge, koje su se u Okuju nazivale po prezimenima, pa danas znamo da su Bartolić, Brozović, Dvorneković, Golubić, Markulin, Roginić, Zagorec i Zlodi izvorna okujska prezimena.

U to dobra, sredinom 19. vijeka, djeca iz Okuja dobila su mogućnost školovanja, nakon što je izgrađena škola u Vukovini, do koje su stari Okujci, naravno, pješačili… Tek 1909. izgrađena je škola u Mraclinu, puno bliže kući, gdje se i danas školuju djeca iz Okuja.

Priče iz davnina kažu i da su Okujci bili vrlo vješti tesari, da su radili na najvećem dijelu čardaka koji su se gradili od Mraclina, pa sve do Lekenika.

– Rano ujutro bi se kosila djetelina i trava, pa bi se biciklima išlo u Mraclin na prvi vlak, koji je išao u šest sati. A onda cijeli dan radili “cimermaniju” za čardake, ručno tesali grede, ručno pilili… I tako cijeli dan, pa opet na vlak.

Četiri Okujca, kažu zapisi, poginula su u Prvom svjetskom ratu, nakon kojega je krenuo prvi značajniji razvoj sela. Budući da je selo bilo u potpunosti od drveta, pa su požari bili značajan problem, već 1925. godine u Okuju je osnovano Dobrovoljno vatrogasno društvo, koje je odmah još snažnije povezalo mještane. Potresao ih je opet Drugi svjetski rat, u kojem je poginulo čak 18 mještana, a onda je konačno selo moglo ponovno normalno živjeti…

I nastaviti rasti. Ljudi su se krenuli doseljavati iz svih krajeva, broj stanovnika je rastao, počele su se graditi kuće od cigle, pa je 1970. godine zapisano da u selu ima 97 kuća. Odnosno, da se opet ispravimo, u zaselku. Naime, cijelo to vrijeme Okuje nije selo nego dio Mraclina, od kojeg ga je razdvajao kanal.

– Ne znam odakle naziv, ali taj smo kanal zvali Jankov kut. I to je bila granica između Okuja i Mraclina – prepričava nam Branko kao uvod u kompleksnu priču o “odcjepljenju”.

Zbilo se to na Valentinovo 1974. godine, no samom službenom formiranju mjesnog odbora Okuje prethodila je…

– Okujska balvan revolucija! – kroz smijeh govori Branko, koji je u to vrijeme bio srednjoškolac, pa jako dobro pamti te dane i događaje.

– Kad se uvodio asfalt, Mraclinci su sebi asfaltirali cijelo selo, a Okuje nije dobilo asfalt, i dalje smo imali prašnjavi put. Opravdanje je bilo da za Okuje nema novaca, a ovi naši to nisu htjeli prihvatiti. I posvađali su se naši delegati s njima, baš jako posvađali. A kad su se vratili doma, dogovorili akciju… Na tom kanalu, Jankovom kutu, bili su postavljeni balvani preko kojih se kanal prelazio, ukopani u zemlju. Budući da su gotovo svi Mraclinci imali vinograde i šume u Kravarskom i gore u Vukomeričkim goricama, da nisu imali kuda proći nego kroz Okuje, ovi naši su odlučili iskopati i maknuti te balvane, tako da ovi nisu nikako mogli do svojih šuma i vinograda!

U lokalnoj partiji, naravno, nastao je kaos. I zavladala nevjerica

– U tim vremenima baš nisu bile česte takve akcije, ali mi smo imali svoje ljude u općini i bili smo spremni na reakcije. Uostalom, pobuna je uspjela, Okuje je dobilo asfalt, ali i vlastiti mjesni odbor. Evo, tu piše sve… – pokazuje Markulin na papire koje i dalje čuva, povijesne dokumente pa čita:

“Dostavljamo popunjeni Upitnik o sastavu organa i aktivnosti mjesne zajednice u 1974. godini s napomenom da je ovaj mjesna zajednica osnovana 14. II. 1974.”, stoji uz tekstu koji je potpisao predsjednik mjesne zajednice Tomo Kovačić.

Koju godinu poslije, tamo u drugoj polovici sedamdesetih, selo Okuje, sad samostalno, sa svojim ljudima na pozicijama na kojima se odlučivalo i planiralo, počelo je dobivati neke druge i drukčije obrise. Bio je to kraj u kojem se stanovništvo gotovo u pravilu bavilo poljoprivredom, do dolaska asfalta prilično izoliran kraj, ali došao je trenutak za velike promjene.

– Naše selo se s glavne ceste dugo vremena nije ni vidjelo. Ovo sve je bila šuma, pa smo na cestu iskakali nakon što bi se probili kroz šumu, zato su nas i prozvali “žabari”… S obzirom na to, čak nam ni autobus nije želio stajati ovdje kod nas, samo bi produžio, a mi bi morali hodati do Kušanca, gdje je bila prva sljedeća stanica – govori Branko i nastavlja.

– Ključno je bilo povezivanje sa Zadrugom iz Vukovine. To je promijenilo selo. Ljudi su se do tad jako mučili, nije tu bilo puno bogatijih kuća, čak sam se i ja kao srednjoškolac kupao u lavoru, jer kupaonicu u to vrijeme nismo imali. Kad je počela ta priča sa Zadrugom, preko koje su naši proizvodi plasirani u velike tvornice, kao što su Gavrilović i Sljeme, sve je bilo puno lakše. Dovezu ti odojke, izvažu, ti ih hraniš tri mjeseca sa smjesom koju ti također dostave, pa ih nakon toga voziš na vaganje. Razliku u kilaži ti uredno plate i svima dobro – taj je model prepričao Markulin.

Bolji materijalni status mještana doveo je i do toga da su se kuće počele obnavljati i uređivati, gradile su se i nove, ljudi su se doseljavali, a sve to imalo je za rezultat i još bogatiji društveni život u selu.

– Dani naše mladost, a to je taj prijelaz sa sedamdesetih na osamdesete, bio je baš nešto posebno. Svi smo bili u vatrogascima, osvajali nagrade na natjecanjima, za koje smo čak dobivali i priznanja od općine, a imali smo i kazališnu grupu, koju je vodila naša Katica Bartolić. Bio je tu i nogometni klub Torpedo, koji se nekoliko puta gasio i ponovno pokretao, a imali smo i malonogometne turnire između nas u selu, kao i one za momčadi iz cijeloga kraja. Imali smo i čuvene zabave, koje su svakog vikenda bile negdje drugdje, a često i kod nas u Okuju – pamti dane mladosti Branko, dodajući tome i neke sočne detalje romantičnim, ali i burnim događajima na zabavama.

– Tu smo se upoznavali, zaljubljivali… I ja sam svoju suprugu Šteficu, inače iz Male Bune, upoznao na jednoj od tih zabava. Zahvaljujući tim zabavama, kao i našim turnirima u malom nogometu, mi iz Okuja poznavali smo svoje vršnjake iz cijeloga kraja. I znali smo tko je kakav, tko voli popiti, tko se voli potući… Evo, i danas pamtim jednu tučnjavu Kurilovčana i Mraclinaca, baš tu kod nas, sjećam se da je krvi bilo posvuda. Ratoborni su bili i dečki iz Lomnice, iz Turopolja… Tu je znalo biti svega, ali mi Okujci nikad nismo sudjelovali u tome – ističe Branko.

Uspjeli su Okujci u vrijeme bivše države sagraditi i kapelicu, što smatraju velikim dosegom, na koju su ponosni i danas, a posljednje godine prije Domovinskog rata prošle su mirno, bez stresova koje je donio početak devedesetih. Branili su mještani svoje selo prvo lovačkim puškama, zatim i u sklopu raznih brigada, pa nakon rata otvorili neku novu eru u svojoj povijesti.

– Promijenila su se vremena, nekako mi se čini da je selo danas prilično “mrtvo” u odnosu na ta naša vremena. Mladih ima, nije da ih nema, ali kad je riječ o bilo kakvoj aktivnosti, tu pričam o mladima od 35-40 godina. Evo, imali smo i malonogometni turnir nedavno, tu više nema dečki od 18, 19 ili 20 godina koji bi se uključili. Ta nova generacija je zatvorena doma, u svom filmu, sa svojim načinima provođenja vremena… – žali gospon Branko.

Nema više ni nogometnog kluba, ugasio se čuveni NK Torpedo već i prije rata, i to zato što su troškovi kluba postali previsoki. Bez obzira na to što je 400 maraka za suce po utakmici bio iznos koji si ne mogu priuštiti, ovo je selo koje je uspjelo u svijet poslati jednog takvog nogometaša kao što je Marcelo Brozović…

Obiteljska kuća Brozovićevih u samom je središtu sela

A kad se već opet vraćamo na Epic Broza i na njegove velike ljubavi, vrijedi istaknuti još jedan neobičan detalj. Naime, prije nego što smo došli u goste ljubaznim Markulinima, pokušali smo u Okuju i popiti kavu, sjesti u lokalni kafić, možda i popričati s mještanima, dobiti malo bolju sliku o ovome mjestu.

Međutim, ništa od toga. Okuje je selo bez kafića. Možda je i zato Marcelo, kad se selio u Veliku Goricu, tražio isključivo kuću s kafićem.

– Da, tako je, nemamo kafić. Imali smo taj jedan pokušaj, kafić se zvao Kapric, ali vrlo brzo se zatvorio. Ali dobro, imamo mi vinograde, vina uvijek ima, valjda u svim kućama, osim kod onih koji ga najviše troše – smije se Branko pa se vraća na temu sela bez kafića:

– Nisam sasvim siguran, ali mislim da smo jedno od rijetkih, ako ne i jedino selo u kraju koje nema kafić. Najbliže mjesto za popiti kavu tako nam je u Mraclinu, ali zapravo su Okujci uvijek više naginjali prema Gorici nego na tu drugu stranu, prema Mraclinu i Vukovini.

I to je, dakle, u nekoliko crtica, Okuje. Selo iz kojeg je na put u svijet krenuo Marcelo Brozović.

– Rijetko navraća u selo, dođe na kratko kad ima nekakvu pauzu, prošeće po selu i javi se, ali to je otprilike to. Ali neka ga, nek mu je sa srećom – zaključuje naše druženje gospon Branko.

Restoran “Za vašu dušu” mnogima je prva, nekima možda i jedina asocijacija na Okuje

Priča iz kvarta

Kapetan Marko: ‘Tu sam već gotovo 20 godina, ali ova jesen je nešto posebno…’

Nogometaši Lukavca okončali su jesen gostujućom pobjedom 3-2 kod Vrapča i zaključili polusezonu za pamćenje. Kapetan momčadi Marko Grdenić prošao je puno faza u rastu svoga kluba, a s užitkom prolazi i ovu, najuspješniju u klupskoj povijesti

Objavljeno

na

Objavio/la

Velika kazaljka na zidnom satu već je prošla brojku 11, bio je to dovoljno pristojan trenutak za okrenuti broj kapetana Lukavca Marka Grdenića. Trebalo je pričekati barem do tad, jer ipak je večer ranije, možda i noć ranije, odrađena fešta povodom završetka jedne nogometne jeseni za pamćenje.

– Da, skupili smo se malo, proveselili se, iznajmili smo kuću u Buševcu i dobro proslavili kraj polusezone. Nisam ja predugo izdržao, jedva do iza ponoći, ali ovi mlađi su ostali i dalje, neki i do jutra. Znate kako to ide… – smije se Marko jutro poslije.

U subotu je Lukavec, u zadnjem kolu polusezone, gostovao na Vrapču. S druge strane bio je protivnik kojeg Lukavčani nisu uspjeli pobijediti u dosadašnja četiri pokušaja, ali ova lukavečka jesen mijenja i puno više od loših tradicija. Grozdek i Zenko u prvom, pa opet Grozdek u 73. minuti donijeli su vodstvo 3-0, koje je domaćin do kraja smanjio na konačnih 3-2.

Drugim riječima, Lukavec je uzeo nova tri boda, došao na ukupno 31, pet manje od vodeće Segeste, i okončao prvi dio prvenstva na diobi trećeg mjesta. U Vrapču se dogodila osma pobjeda ove sezone, a Lukavec ima i sedam remija, najviše u ligi, no još je i puno važnije da ima samo dva poraza, najmanje u ligi…

– Za seniore Lukavca igram od 16. godine, a ove jeseni navršio sam 35. Znači, tu sam zadnjih 19 godina, prošao sam cijeli put koji je klub u tom razdoblju prolazio i nemam nikakve dvojbe reći da je ovo što trenutačno imamo nogometno najbolje od svega što smo ikad imali! Ovo je ipak neka druga razina, dres Lukavca sad nose igrači koji su igrali i na najvišim razinama, a to se vidi i na rezultatima. Naravno da smo presretni i prezadovoljni, lijepo je stvarati povijesne trenutke za naš klub – govori Marko Grdenić, apsolutna legenda kluba s Lukavella.

Uz sve ostalo što donosi, ove jeseni donio je momčadi i jedan gol, i to vrijedan pobjede, tako da je izbor najljepšeg trenutka ove jeseni trajao jedva jednu sekundu.

– Apsolutno je taj trenutak onaj koji će se pamtiti. Igrali smo kod Ponikvi, baš mi je jako lijepo sjela, lijepo sam pogodio, a još je gol bio za pobjedu! Nisam se nauživao toga u karijeri, u ovih 19 godina u Lukavcu zabio sam možda desetak golova, tako da ću ovoga, prvog u trećoj ligi, svakako zapamtiti – kaže Marko.

Brat Marijan ponekad od starijeg Marka preuzme kapetansku traku

A pamti Marko i vrijeme kad je on kretao u seniorima Lukavca, sad već davne 2004. godine, ubrzo nakon selidbe sa starog igrališta na Lukavello. Od tih dana prošla su gotovo dva desetljeća, u klubu se promijenilo praktički sve. Odnosno, sve osim – zadnjeg veznog!

– Naravno da pamtim i te dane, zato i kažem da je ovo danas nešto posebno. Iako, jasno da se volim sjetiti i tog vremena, ere braće Borković, Mladena i Rajka, jer njihova generacija definitivno je obilježila jednu eru nogometa u Lukavcu. Međutim, bilo je to potpuno drugo vrijeme. I Lukavec je kao klub, svjestan sam i toga, tad imao potpuno drukčiji imidž, svi su Lukavčane smatrali nekakvim grubijanima, koji će te prvo istući a onda pobijediti, ali moramo biti svjesni da su i niže lige tad bile općenito puno “žešće” – priča Grdenić i nastavlja:

– U to doba bilo je i puno više domaćih igrača, na toj razini moglo je biti tako, a danas smo tu ja, moj brat Marijan, Hrvoje Humeljak i golman Nino Martin Luter. Ima, naravno, i dečki iz okolice, ima i onih koji su ovdje već toliko dugo da ih smatramo domaćima… Istina je da tu više možda nema toliko druženja, nije to baš kao nekad, ali to je i neizbježno, jer drukčija je i momčad. Tu je jako puno igrača koji su prošli ozbiljne klubove i visoke razine, pa su svojom kvalitetom nogometno podignuli klub na novu razinu. Adrian Zenko, recimo, iako ne samo on. Taj dečko doslovno drukčije udara loptu, doslovno vidiš da ne pripada ovdje, jer to je igrač koji je prošao i prvu ligu s Goricom, ali to što je on tu podiže i sve nas. Iskreno, kad vidiš koliko takav igrač daje na terenu, kako se ne štedi ni na trenutak, moraš i ti dati sve od sebe, ponekad i više nego što možeš.

Atmosfera u klubu i oko njega, vidi se to iz aviona, još je i na višoj razini od nogometa kojeg Lukavec igra. Vidi se to i po video sadržaju koji izlazi nakon svake pobjede. Pjesma “Kad dođem ja” od Vatrogasaca odavno je postala himna svlačionice, ali nikad se nije pjevala toliko intenzivno kao ove jeseni.

– U onim ranijim danima nakon pobjeda smo pjevali jednu tamburašku, tad nas je ipak bilo puno domaćih, a u jednom trenutku je Dario Janus, dečko koji je valjda 15 godina igrao za Lukavec, predložio da to malo moderniziramo. A budući da je on bio fan Vatrogasaca, modernizirao nas je s Vatrogascima, ha, ha… Čak je i malo forsirao u prvo vrijeme, ali na kraju se primilo i ostalo. Danas je cijela svlačionica oblijepljena papirima s isprintanim tekstom, a to su napravili novi igrači! Za one koji ne mogu zapamtiti tekst naš suigrač Mihovil Rašić je na poslu isprintao hrpu primjeraka i to donio na trening… Sad svi pjevaju – sa smiješkom priča Grdenić.

Vrijeme je sad za predah, i od nogometa i od Vatrogasaca, imat će kapetan Lukavca više vremena za suprugu i tromjesečnu kćerkicu, ali naravno da je pogled već usmjeren prema proljeću.

– Nekakav dogovor u klubu je da ćemo, ako to bude moguće, ići i na prvo mjesto. Nema imperativa, naravno, ali na nama je da napravimo sve da završimo prvi, pa nakon toga što bude. Osobno, mislim da je ova razina za Lukavec potpuno primjerena, da bi eventualni ulazak u viši rang bio prezahtjevan, da bi tražio puno promjena, ali zašto ne držati opcije otvorenima… Što se nas na terenu tiče, uživamo u situaciji u kojoj ulaziš u svaku utakmicu s mišlju da možeš i nadigrati i pobijediti protivnika. I u prvom redu želimo da tako bude i na proljeće, da zadržimo taj osjećaj – zaključio je nedjeljeni jutarnji razgovor Marko.

Ili, valjda će se i to primiti jednako kao pjesma Vatrogasaca, lukavečki Francesco Totti.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Zašto je Ante Budimir poseban nogometaš? Iz najmanje 17 razloga…

Broj 17 na kockastom dresu opet je u modi. Ono što je nekad radio njegov prethodnik Mario Mandžukić, zabijao ključne golove za reprezentaciju, u utorak navečer učinio je Ante Budimir, nogometaš koji je malo drukčiji od ostalih…

Objavljeno

na

Objavio/la

Nacija je oduševljena, pronašla je novog junaka, ime Ante Budimira ovih se dana vrti eterom taman onoliko koliko je zaslužio, kockasti dres s brojem 17 opet je u modi, gotovo jednako kao onomad, kad ga je nosio Mario Mandžukić. Ukratko, sad svi znaju ono što mi iz njegova grada odavno znamo:

Ante Budimir je poseban nogometaš.

Znaju to oni koji ga poznaju od njegovih početaka, iz godina kad je gazio blato na dobrom starom Radniku. I sanjao san. Da će jednoga dana igrati za hrvatsku reprezentaciju, zabijati važne golove, osvajati blještave medalje, doživljavati trenutke kao što je doček oduševljenih sugrađana nakon povratka s velikog natjecanja…

Sve te snove uspio je dosanjati, pretvoriti u predivnu javu, blato na Radniku zamijenili su “tepisi” najvećih svjetskih stadiona, godine i godine prošle su pritom, a on je ostao – naš Ante. Isti onaj dečko koji je rastao na svojoj Cibljanici i pješke išao na treninge do Radnika, isti onaj Ante koji se borio, tražio svoj put, vjerovao i kad mnogi drugi nisu. Prošao je puno toga na svom putu, proživljavao teške trenutke i uživao u glamuru vrhunskog nogometa, na razinama koje su mnoge promijenile, ali njega nisu.

On je i danas, baš kao što je bio i u tim prvim danima, ostao svoj. Skroman, odan obitelji, pristojan i pristupačan, s obje noge na zemlji, spreman na odricanja. U jednoj riječi, ostao je – normalan.

To je samo dio slagalice koja gradi sliku o Anti Budimiru, ali postoji, kako kaže i broj na dresu, još najmanje 17 razloga zašto je ovdje riječ o posebnom nogometašu. On je takav i zato što…

1) …IZ TEŠKOG DJETINJSTVA IZAŠAO JE JOŠ JAČI
Ante je rođen u Zenici, prvu godinu svoga života proveo je u selu Ozimica pokraj Žepča, no obitelj je već 1992. od rata pobjegla u Veliku Goricu. Otac mu je poginuo u prometnoj nesreći, odrastao je s majkom Janjom i sestrama Irenom i Renatom, a izlaz iz svih tih životnih tragedija pronašao je u nogometu.

2) …NIJE ODUSTAO NI KAD MNOGI DRUGI BI
U Radnikovim kadetima, kaže priča iz tih dana, nije spadao među najtalentiranije klince. Priznat će neki od trenera i da su ga slali da trči krugove dok su ostali trenirali, toliko je daleko bio od prvog plana, ali on nije potonuo. Umjesto da odustane od svega, cijelo vrijeme je radio k’o pas, trenirao i kad ostali nisu, pazio na prehranu… I čekao šansu. Kad je konačno stigla, povratka više nije bilo.

– Nije to nikako izgledalo, nije tu bilo lakoće ni elegancije, ali kako god bi zahvatio loptu, završavala je u golu – opisuju treneri iz tog doba klinca koji, kad je krenuo, više nije stao.

Sezonu poslije zabio je 50 golova u sezoni.

3) …USUDIO SE POKUŠATI SA SAMO 17
Trener Andrej Panadić otišao je u austrijski LASK, a kako je u Radniku upoznao 17-godišnjeg Antu, poželio ga je povesti sa sobom. Tinejdžer Budimir prihvatio je izazov, otišao u Linz pokušati, potražiti svoje mjesto pod suncem ovim putem. Nije išlo, brzo se vratio kući, u svoju Veliku Goricu, i u jedan novi nogometni projekt.

4) …OSTAJE ZAPISAN U POVIJEST SVOGA KLUBA
Ante Budimir odradio je prvu sezonu i pol postojanja HNK Gorice, a onda krajem siječnja 2011. preselio u Inter iz Zaprešića, klub iz najvišeg ranga. Tom je prilikom Inter uplatio Gorici i odštetu od 20.000 eura, što je prva odšteta u povijesti HNK Gorice. Vjerojatno i najmanja, ali od nečega treba i krenuti.

5) …NIJE IŠAO UTABANIM PUTEM
Malo je onih koji su do reprezentacije došli bez Dinama ili Hajduka u igračkom CV-ju, ali Ante je i u tome uspio. Iz Intera je otišao u Lokomotivu, pa u njemačku drugu ligu, u talijansku Serie B, pa onda i Serie A, Primeru…

6) …PROHODAO SA ŽENOM – NA BICIKLU!
Moja Monika je također Goričanka, također izbjeglica, ona je stigla iz Vukovara. Upoznali smo se ispred goričkog kina, vozio sam je doma na biciklu i tu je sve počelo…, prepričao je Ante u jednoj od rijetkih “shobizz” ispovijesti. Bili su još klinci, ali ljubav traje i danas, u sretnom su braku, imaju trojicu sinova.

7) …POSTAO PRVOLIGAŠ SVOJOM ZASLUGOM
U njemačkom St. Pauliju, drugoligašu, Ante nije prošao. Zabio je samo jedan gol, na trenutku bio i u drugoj momčadi… Otišao je u Crotone, klub s dna talijanske druge lige, željan samo i jedino prilike, koju je u Kalabriji i dobio. Crotone je, pogađate, ušao u Serie A, a Budimir je bio najbolji igrač kluba. I dokazao da je – prvoligaš.

8) …NIJE IMAO PROBLEM OTIĆI KORAK UNATRAG
Nakon što je blistao u Crotoneu, uzela ga je slavna Sampdoria, ali tamo je došlo do novog zastoja. Dobio je nepunih 500 minuta, podijeljenih u 14 nastupa, zabio je jedan gol i odlučio prihvatiti novi poziv iz Crotonea. Gdje je opet dokazao da zaslužuje više i bolje, da je netko u Genovi ipak fulao. Kod njega se, međutim, ništa nije mijenjalo, Ante je imao svoj put.

9) …I TREĆI PUT MOŽE PREKO DRUGE LIGE
Sljedeća postaja na Antinu putu bila je španjolska Mallorca. Potpuno novo okruženje, potpuno drukčiji stil nogometa i način života, ali za Antu nije bilo problema. Mallorca je bila u drugoj ligi, ali njegovim golovima vratila se u Primeru, u društvo velikana poput Reala i Barcelone.

10) …NE MOŽE SVATKO ZABITI DVAPUT NA NOU CAMPU
Bio je sedmi dan prosinca 2019., Mallorca je gostovala kod Barcelona na velebnom Nou Campu. I morao se Ante, istrčavajući na takav stadion, sjetiti i goričkog blata, svojih početaka… A onda je, kad je utakmica krenula, zabio dva komada! Nije bilo dovoljno, Barca je dobila utakmicu 5-2, ali Ante je još jednom pokazao što zna. Čak i kad su s druge strane tipovi kao što su Messi, Suarez, Griezmann, Busquets, Rakitić…

Ante Budimir debitirao je za reprezentaciju u listopadu 2020. godine… Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

11) …NIJE LAKO ČEKATI ŠANSU DO 29.
Tek deset mjeseci nakon dva gola Barceloni, početkom listopada 2020., konačno se dogodilo: Zlatko Dalić dao je prve minute u kockastom dresu Anti Budimiru! Igrala se prijateljska utakmica protiv Švicarske, a naš je Ante dosanjao jedan od svojih snova. I ubrzo postao neizostavan dio reprezentativnog kadra, momčadi koja je dvije godine ranije postala druga na svijetu.

12) …I SA SVJETSKOM BRONCOM DOĐE NA UDARNIK
U tijeku je bio doček brončanih Ante i Broza, fešta na sve strane, dijelio je milijun autograma, ali nije imao nikakav problem na pitanje lokalnog novinara “hoćeš mi doći sutra ujutro na radio u emisiju” odgovori s jednom rječju i jednim pitanjem: “Može. Kad treba doći?” I pritom će uvijek pitati za frendove iz kvarta i škole, za sve goričke klubove, sve će ga zanimati onako kako zanima ljude koji nemaju brončanu medalju sa Svjetskog prvenstva oko vrata. Malo potom će doći i odraditi trening na Udarnik ili na Gradski stadion, usput zastati sa svakim, popričati, nasmijati se, odgovoriti milijun puta na ista pitanja.

13) …I KAD JE OTPISAN, ON TO RADI DRUKČIJE
Ante Budimir je primjer kako se jedan igrač, pravi profesionalac, treba ponašati. Ispao je iz reprezentacije, ali nije se gurao preko novinara i menadžera. On je radio, borio se i na terenu zaslužio novu priliku, rekao je izbornik Zlatko Dalić nakon što ga je “otpisani” Ante odveo na Euro u Njemačku. Godinu dana ga nije bilo, još od povratka sa SP-a u Kataru, prilika se nudila cijelom nizu napadača, ali na kraju je Dalić morao okrenuti njegov broj. Dok je bio izvan kadra govorio je kako je “bio sretan kad je pozivan, kao što su danas sretni neki drugi igrači”. A usput je i – zabijao. Ove sezone sedam puta za svoju Osasunu, taman dovoljno da riješi gorući problem nacionalne momčadi. I zabije gol odluke.

14) …GOL KARIJERI POSVETI “SVOJIM CURAMA”
Dan ranije na treningu mi je rekao da “njuši” da bi se moglo dogoditi baš ovo što se dogodilo…, otkrio je Borna Sosa, asistent za Budimirov gol protiv Armenije, gol vrijedan odlaska na Euro, gol koji ga je doveo u fokus. Sosa je ubacio slijeva, Ante glavom loptu proslijedio u mrežu i maksimirske tribine su eksplodirale.

– Kome posvećuje gol? Mami, ženi i bakama. One uvijek pitaju gdje je taj gol, kad ću zabiti, tako da ovo mora biti za njih – sa smiješkom je rekao Ante i pobrao sve moguće simpatije.

I, naravno, još jednom pokazao koliko je poseban.

15) …DOKAZUJE DA ŠKOLA IDE UZ NOGOMET
Znamo i neke nogometaše koji su rano odustajali od škole, većina ih taj dio odradi “tek toliko”, ali Ante Budimir i po tome je drukčiji. On je upisao Ekonomski fakultet, posvetio se i školovanju, pri čemu popusta nije bilo. Uostalom, bile su to godine kad je malo tko znao njegovo ime kroz nogomet…

– Kako sam uspio? Ha, sve se može kad imaš volju. Učio sam, pripremao ispite i na putovanjima s momčadi, u hotelima, na pripremama. Suigrači su malo drukčije ubijali vrijeme, a ja sam se posvećivao faksu – ispričao je Ante.

Senad Harambašić, trener s njegovih početaka, kojem je Ante organizirao i “praksu” u Crotoneu, ugostio ga i pomogao mu, sa smiješkom kaže da ga obožava, kad god se sretnu ili čuju, naljutiti pitanjem “jesi završio faks”, ali zapravo i nije tako daleko. Još par ispita i evo diplome za našeg Antu… Svaka čast!

16) …STARICU IZ SUSJEDSTVA VOZIO U BOLNICU
Mari Carmen Sierra Castillo ima 78 godina, živi u Pamploni, jednako kao i zvijezda Osasune Ante Budimir, čak i u istome kvartu. Starica je čekala taksi koji će je odvesti na terapiju u bolnicu, budući da boluje od raka, no taksi nije dolazio. Naišao je zato Ante, popričao sa ženom i ponudio je da je on odveze do 70 kilometara udaljene bolnice!

“Svaka čast Osasuni što dovodi dobre ljude, a ne zvijezde”, objavila je njezina kći Myriam na društvenim mrežama, čime je priča i izašla u javnost.

I, naravno, izazvala novu dozu oduševljenja.

17) …ISPRED DINAMA I HAJDUKA BIRA – GORICU
Hoću li se vraćati u HNL? Ne znam što će se događati, ali zašto ne…, rekao je Ante u jednom intervjuu, da bi ga odmah potom pitali i bi li radije u Dinamo ili Hajduk. Međutim, Ante je, ako niste dosad shvatili, poseban nogometaš.

– Uvijek me zanima kako će završiti moja Gorica. To je moj klub. I ako bih se ikad vraćao kući, u HNL, želio bih igrati tamo gdje mi je dom, u mojoj Gorici. Živim pet minuta od stadiona. U Osasuni igra dosta igrača iz njihove omladinske škole. Ti klinci žive za taj klub i za dres koji nose. Kad vidite takav odnos prema klubu, onda i sami poželite igrati za klub koji nosite u srcu. Za mene, to je Gorica – rekao je Ante.

Poseban nogometaš. Iz najmanje 17 razloga.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Traži se centar grada! Kako su “terase” izgubile bitku od Galženice…

GORIČKA ŠPICA? Ne tako davno dvojbi nije bilo, “terase” su dominirale, ali zadnjih godina to se mijenja, najveći “mooving” sad je na jedinom našem trgu, ali ni to rješenje ne čini se idealno… Što je, po Vašem mišljenju, centar Velike Gorice?

Objavljeno

na

Objavio/la

Naoko je to samo jedan od detalja koji čine jedan grad onakvim kakav jest, možda i nije ključno ni presudno pitanje, ali u Velikoj Gorici nikako ne možemo pobjeći od činjenica da i dalje nemamo pravi centar grada. Zbog specifične konfiguracije samoga grada, zbog prometnog uređenja, kao i zbog ubrzanog razvoja i rasta, naš grad nema onu centralnu točku koja okuplja, od koje sve počinje, na kojoj sve završava.

Odnosno, ima ih nekoliko, zbog čega će valjda svaki stanovnik ovoga grada imati svoje mišljenje i davati drukčiji odgovor na pitanje “što je i gdje je centar Gorice?”. Javljaju se po tom pitanju dvojbe, čak i trojbe, a jasnog odgovora i dalje nema. Neće ga ni biti sve dok se jedna od lokacija koje su “u điru” ne odredi kao pravi, službeni centar grada, što se pojavilo kao opcija u trenucima kad je sužena cesta na ulasku u grad iz smjera Siska, kad je krenula priča o zatvaranju dijela ceste, pretvaranju u šetnicu, koja bi u takvoj situaciji definitivno preuzela ulogu gradskog središta.

U tom smislu, međutim, ništa se konkretno i dalje ne događa, a dok čekamo da se dogodi, preostaje jedino davati svoja mišljenja, eventualno nuditi potencijalna rješenja, dijeliti vlastite dojmove… Živeći u ovom gradu iz dana u dan, u svakom dijelu dana, dojam je tako da se stvari po ovom pitanju mijenjaju od trenutka do trenutka. I da se težište društvenog života ovoga grada, mjesto gdje se ljudi u najvećem broju okupljaju, mijenja od razdoblja do razdoblja.

Povijesno i tradicijski gledano, središte grada trebalo bi biti u dijelu oko zgrade Gradske uprave i Tržnog centra, ali iskustveno gledano to ipak nije tako. Zato što nema tržnice na lokaciji na kojoj je zamišljeno da bude, zato što nema prostora koji otvara mogućnost za veća okupljanja, a važna stavka u ovoj priči su i kafići, koji ipak okupljaju najviše ljudi, zadržavaju ih na jednome mjestu, kao i manifestacije koje se održavaju po gradu…

Ovaj posljednji kriterij ima tri segmenta, budući da u događanjima koja okupljaju veći broj ljudi možemo uživati i u parku pokraj Muzeja Turopolja, i u Parku Franje Tuđmana, i na Trgu Stjepana Radića, odnosno na Galženici. Prostor uz Muzej idealan je za Advent, za Gastro, za Petek na Gorice, ali nije idealan i za kreiranje gradskog središta na toj lokaciji. Barem zasad, dok se ne realizira ideja o šetnici, dok taj dio grad ne prestane biti toliko vezan uz cestu s najčešće vrlo gustim prometom.

Preostaje tako izabrati je li trenutačno centar grada “Tuđmanac” ili Galženica. A nekako najtočnije bilo bi reći, ako se opet vratimo na dojam, da svatko ima svoje vrijeme. Tamo na prijelazu stoljeća, nakon što je otvoren čuveni Trgovački centar, popularan i pod kolokvijalnim nazivom “terase”, pa onda i uređen Tuđmanov park, težište društvenog života grada definitivno se preselilo na tu lokaciju. Mjesto u kafićima na terasama u ljetnim je mjesecima često bilo nemoguće pronaći, tamo su se i pile kave i odlazilo u večernje izlaske, tamo je kreirano ono što možemo nazvati i goričkom “špicom”. Ukratko, Goričani svih generacija u tim su godinama znali gdje ići ako si želio, kako se to lijepo kaže, vidjeti i biti viđen…

Međutim, posljednjih godina stvari su se po tom pitanju dramatično promijenile. I dalje se, pogotovo u ljetnim mjesecima, pogotovo povodom brojnih manifestacija, ljudi na toj lokaciji okupljaju, druže, ali duh cijelog prostora ipak se promijenio. Kao što su se, kao posljedica, promijenile i navike ljudi. Nekad kao šipak pune terase danas su najčešće prazne ili poluprazne, gužve su iznimka puno više nego pravilo, osim u jednom kafiću, koji zapravo i nije dio “terasa”. Sam Trgovački centar danas je u velikoj mjeri zapušten, na nekim dijelovima i oronuo, nimalo u skladu s vremenom, a upravo u tome možda i treba tražiti razloge zašto više nema ulogu kakvu je nekad imao.

Istovremeno, stvari se bitno mijenjaju i nekoliko stotina metara dalje. Laganom šetnjom od nekoliko minuta, naime, dođe se do Trga Stjepana Radića, jedinog pravoga gradskog trga, koji živi svoje lijepe dane. U godinama kad su “terase” dominirale, na Galženici je sadržaja bilo relativno malo, baš kao i razloga za zadržavanje. Ljudi su ovuda prolazili, prelazili trg, ali uporno je nedostajalo života, živahnosti, one lijepe gungule koja krasi važne dijelove grada. Danas to više nije tako, posljednjih godina Galženica preuzima sve važniju ulogu, okuplja sve više ljudi i, da se još jednom vratimo na dojam, postaje centar grada. Naravno, u mjeri u kojoj je to moguće biti s obzirom na sve okolnosti…

Bilo je i ranije ovdje kafića, bilo je i terasa koje donose najviše u smislu živahnosti, ali u nekim prošlim godinama bile su to u određenoj mjeri – gostione. Ružno je to možda reći, ali daleko od toga da je nevažno u cijeloj ovoj našoj maloj analizi. U međuvremenu su gostione postale lijepi, uređeni kafići, ugodna mjesta za sve vrste gostiju, a to je prilično bitan segment.

Možda i ključan trenutak u svojevrsnom preporodu Galženice dogodio se, zanimljivo, tijekom korone. Tad su kafići dobili dozvole da prošire svoje terase, dobili smo i još jedan novi kafić, na poziciji koja do tad nije bila korištena na taj način, a sve skupa dovelo je do puno više prostora za provođenje vremena upravo ovdje, u “novom centru grada”. Baš kao nekad na terasama, danas su na Trgu Stjepana Radića kafići puni, često se dogodi da je teško pronaći slobodan stol, tu se ljudi nalaze, druže, tu se piju kave i ide se čak i u večernje izlaske.

Tu je, između ostaloga, i dovoljno ostalih lokala i usluga koji privlače ljude, dovode ih na trg, sa čije je svake strane i po jedno dječje igralište. I to je, naravno, u gradu poput ovoga vrlo bitna stavka, jer puno je tu mladih obitelji, pa je puno i dijelova dana u kojima odrasli sjede na terasama i uživaju uz kavicu, a djeca se zabavljaju po cijelom trgu i stvaraju onaj najljepši mogući žamor, koji donosi dodatnu draž i čar cijelom prostoru, koji ga u još većoj mjeri pretvara u trenutačno najbolji mogući oblik goričke “špice”.

A to je, kad se sve sagleda, možda i najbolje rješenje. Fizički možda i nije u samom srcu grada, ali Galženica se definitivno prometnula u centar grada. I bacila u lice rukavicu izazova svim drugim lokacijama koje to pretendiraju biti.

Nastavite čitati

HOTNEWS

Gogine priče s placa: ‘Na tržnici je moje utočište. I rođendan ću slaviti uz svoj štand’

Gordana Brozović iz Rakitovca okitila se titulom prve pratilje na izboru za najuzorniju hrvatsku seosku ženu. Velikogoričani je znaju s tržnice…

Objavljeno

na

Objavio/la

Kad se dođe na velikogoričku gradsku tržnicu, može se primijetiti da je za jednim štandom posebno veselo. Na njemu ima svega, od domaćeg, friško ubranog povrća do bobičastog voća, a posebno jagoda. Štand je to uvijek vedre i nasmijane Gordane Brozović, Rakitovčanke koja se udala u Botinec, ali životni put vratio ju je u rodno selo. Budući da je relativno nedavno postala prva pratilja u izboru za najuzorniju hrvatsku seosku ženu, učinilo se to dobrim razlogom da sjednemo s Gogom na kavu i poslušamoo njezinu priču.

– Moja je priča krenula iz Zagreba. Muž i ja s terase naše kuće često smo promatrali plantažu jagoda nasuprot nas te smo jednog dana odlučili prošetati i vidjeti kako to izgleda. Svidjelo nam se i rekli smo: idemo pokušati! Prve godine smo odradili sve školski, sezona je bila jako dobra s hrpom jagoda. Drugu godinu smo duplo više posadili, zatim smo kupili plastenike – prepričava nam Gordana i prisjeća se svojih prvih poljoprivrednih koraka.

Od tada je prošlo već 20 godina. Toliko dugo se bavi proizvodnjom jagoda, a zadnjih deset na šest hektara plantaže u Rakitovcu proizvodi i povrće.

– Lijepa je jesen pa još uvijek ima dosta zelenjave. Ima tu zelja, kelja, mahuna, poriluka, salate… Svega pomalo. No najradije bi se bavila samo plasteničkom proizvodnjom jagoda, kupina, malina i ostalog bobičastog voća, jer povrće zahtjeva puno više posla, a nažalost nema tko raditi – požalila nam se Goga.

– Svaka čast svima, ali ljudi ne žele raditi. Nema radne snage. Nema te satnice koju bi ja mogla nekome platiti da dođe raditi. Većinom koji mi dođu brati jagode su zaposleni ljudi pa dođu nakon posla, a oni nezaposleni ne žele baš raditi. Na kraju proizvodim onoliko kolike su mi potrebe za Veliku Goricu. Posadio bi čovjek i više i radio više, ali uvijek nam ostane to jedno polje koje ni ne taknemo jer ne stignemo – dodaje.

Foto: Gordana Brozović/Cityportal.hr

Budući da ima 24 tunela plastenika jagoda, uvijek se dogodi da se nešto i ne proda, ali Goga i za to ima rješenje. Sve pretvara u prave domaće delicije. Fine i ukusne džemove, likere i sokove prema tradicionalnoj domaćoj recepturi.

Mnogi koji je poznaju reći će da je ona dobri i plemeniti duh ovog kraja i Velike Gorice, pa nije niti čudo, da je upravo ona izabrana za prvu pratilju najuzornije hrvatske seoske žene. Izbor je ove godine održan u Svetom Petru u Šumi, a našu goričku i županijsku predstavnicu deseteročlani žiri izabrao je između 17 kandidatkinja.

– Počašćena sam. Ipak sam predstavljala cijelu Zagrebačku županiju. Bilo bi mi žao da nisam ništa osvojila. Nisam željela biti prva, jer ipak su tu i obaveze za koje ja vjerojatno ne bi imala vremena. Nemam ni sada dovoljno vremena se tome posvetiti, ali mi je drago što sam ipak dobila titulu prve pratilje zbog svih ljudi koji su bili samom. Inače kada već ideš na takvo natjecanje u psihi ti je da bi htio nešto osvojiti – kaže Brozović koja je još uvijek pod dojmom da ju je na to putovanje pratilo puna tri autobusa, a mnogi su stigli i automobilima.

Foto: Turopoljka, Goga Brozović, prva je pratilja izbora za Najuzorniju seosku ženu 2023./TZVG

Inače, Turopoljci su poznati po tome da gdje god dođu naprave pravu feštu, bilo je to tako i ovaj put u Istri.

– Zaokupili su livadu u mjestu i rasprostrli stolove i klupe koje smo donijeli. Bilo je jela i pila, tamburaši su svirali. Oni su feštali dok sam ja u dvorani prezentirala našu Veliku Goricu i Zagrebačku županiju. Moram zahvaliti Gradu Velikoj Gorici i našim Turističkim zajednicama što su osigurali da imam sve potrebno na Izboru. Kažu mi da nitko nikada nije imao toliku potporu od Grada kada je išao odavde – ponosno će Gordana.

Prošlo je već neko vrijeme, iako nije osvojila prvo mjesto, za mnoge Velikogoričane i ljude koji poznaju ovu našu vedru sugrađanku ona je najuzornija. No i s titulom prve pratilje došle su i neke nove obaveze. Goga uz sve što radi, mora svojim obavezama pridodati i obaveze predstavljanja i promoviranja seoske žene.

11.10.2023. – Prijem Goge Brozović prve pratilje najuzornije seoske žene – foto: Petra Škrinjarić/cityportal.hr

Bila je tako na prijemu kod gradonačelnika Krešimira Ačkara koji joj je čestitao na velikom uspjehu i poručio da bude i ostane primjer svima kao što je to bila i do sada. Bila je Brozović i u Saboru kod samog predsjednika Gordana Jandrokovića i predsjednice saborskog Odbora za poljoprivredu Marijana Petir.

– Bio mi je to prvi posjet Saboru. ‘Imaju fine mekane tepihe’ kroz smijeh će Goga.

– Lijepo je iskustvo. Prvo smo se sastale i popile kavu s gđom. Petir, a nakon toga nas je ugostio g. Jandroković. Bio je to prvi takav prijem kod predsjednika sabora. Do sada to nije bila praksa – kaže naša uzorna te dodaje kako su žene danas zmajevi u pozitivnom smislu.

– Sposobne su, fletne i brze. No, to nije dobro. Stavile smo veliki teret na sebe – ističe.

Velik dio posla u Obiteljsko-poljoprivrednom gospodarstvu Brozović, uz našu sugovornicu, odrađuju i članovi njene obitelji. Svi su uključeni u posao, od muža, sina i snahe pa sve do njenih predivnih unuka, a pohvalila nam se i kako će uskoro postati baka po četvrti put.

– Nikol je najstarija unuka, fenomenalna je. Čak je i piceke s nama čistila. Pomaže i brati i prodavati. Navršila je 13 godina i zaista je predivna mlada djevojka. Dok mog desetogodišnjeg Petra ne zanima polje. Ispred kuće imao je posađen svoj grah, ali polje mu se nikako ne sviđa. Najmlađa je Sara, koja ima 3,5 godine. Njoj se to jako sviđa. S tri godine nam je pomagala brati jagode. Vrijedno je i znatiželjno slagala mjerice jagoda u kašete. Brala je čak i krumpire. Sve mi se čini da je to neki znak da će žene naslijediti dalje. Bilo bi mi drago da netko nastavi – s osmijehom će Brozović, koja nije mislila kako će se na kraju njezin život vrtjeti oko poljoprivrede.

Foto: Gordana Brozović/Cityportal.hr

Ništa joj nije problem, voli raditi i biti s ljudima, a tržnica je, kaže, njeno utočište.

Duh mi ne dozvoljava da sjedim u uredu osam sati. To više nikako ne bi mogla. Kada dođeš na polje, iako i tu ima stresa ako ti nešto ne uspije, ali to nije ta vrsta stresa koja bi previše utjecala na psihološko stanje. Pozitivan je to stres. Imaš svoj mir, još ako ti je dobra godina i sve je lijepo, onda je još ljepše – kaže Gordana koja na goričkoj tržnici prodaje već deset godina, otkako je tržnica u Školskoj ulici.

Provodeći dan i vrijeme među ljudima, uvijek tu bude i anegdota, Goga prepričava kako tu bude svega, a najdraže joj je kad se jednom mjesečno prijatelji okupe i sastanu kod nje na štandu.

– Moji prijatelji ti kod mene dođu jednu subotu kad se svi uskladimo i imamo iza 11 sati mali domjenak. Okupi se tu veselo društvo, Kiki iz Mraclina stigne sa svojim fenomenalnim limunčelom i viljamovku. Nađe se tu i slavonskih delicija pa sve do krumpiruša. Uvijek ti je na klupi iza mene što za popit i pojest i tako već godinama. Tko god kaj donese uvijek donese k meni i tamo se okupljamo – sretno će naša sugovornica. Na pitanje odbrojava li do mirovine, Goga kao iz topa odgovara – ne!

– Pa mi s placa ne idemo u penziju. Mi dok moremo hoditi delamo. Deset godina svakak još budem na placu. Na kraju, trebaš voljet svoj posao da bi ga dobro odrađivao, ali i trebaš voljeti ljude i imati puno tolerancije da bi ga mogao raditi. Ove godine planiram čak i rođendan proslaviti na placu, taman mi pada u subotu 25. studenog pa će vjerojatno i tada biti neka dobra fešta – zaključuje na kraju priče naša glavna junakinja.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Kwedi, nađemo se u šestoj ligi! Od bebe i idola do suparnika na terenu…

Igrač NK Kupe Robert Bašić fotografirao se 2002. u Pokupskom, sa samo dvije godine, s Dinamovom mladom zvijezdom Patriceom Kwedijem. Malo više od 21 godinu poslije, susreli su se opet, na istome mjestu, ali drukčijim povodom… I ponovili fotku!

Objavljeno

na

Objavio/la

Olić, Kranjčar, Balaban, Mujčin, Marić, Mikić, Agić, Drpić, Butina… I još mnoga druga zvučna imena činila su tog ljeta 2002. godine svlačionicu zagrebačkog Dinama, koju je posljednji put u karijeri upravo preuzeo nezaboravni Ćiro Blažević. Pa ubrzo svoje igrače doveo u naš kraj, u Pokupsko, u goste NK Kupi, koja je tih dana slavila 35 godina postojanja kluba.

U selu je, jasno, odmah nastala gungula. Svi su željeli vidjeti “modre” zvijezde uživo, na igralištu na kojem igraju njihova djeca. Pa su djecu i poveli sa sobom, čak i ako su djeca u godinama u kojima baš i ne mogu shvatiti što je Dinamo. Kao što je to učinila, recimo, obitelj Bašić.

Sinčić Robert imao je dvije godine, u čudu je promatrao što se događa oko njega, ali starci nisu htjeli propustiti priliku da zabilježe ovaj trenutak. Spletom okolnosti, tu se nije našao nitko od velikih zvijezda, ali zato jest jedan klinac koji je puno obećavao.

Patrice Kwedi, 19-godišnjak iz Yaoundéa, glavnoga grada Kameruna, tražio je svoje mjesto pod hrvatskim, europskim suncem, sanjao veliku karijeri i strpljivo čekao svaku priliku. Jedna od njih ukazala se na simpatičnom gostovanju u Pokupskom, a nakon utakmice dobio je – dijete u ruke. I sa smješkom odradio fotografiranje s malenim Robertom, koje se ta ideja, posvjedočit će fotografija, i nije naročito svidjela.

Fotografija je ubrzo i izrađena pa smještena u album, među uspomene.

A Robert je nikad nije zaboravio. Navukao se već kao klinac na nogomet, pa je bilo zgodno i pohvaliti se frendovima slikom s Kwedijem, iako karijera kamerunskog desnog beka i nije išla najboljim smjerom.

I tako se, igrom sudbine i nogometa, cijele 22 godine poslije dogodio novi susret. Mjesto radnje isto, igralište NK Kupe, a uz njega i Robert, i Patrice, i fotoaparat.

– Igram za NK Kupu, u Jedinstvenoj županijskoj ligi, i za vikend nam je došao Inker iz Zaprešića, koji se ove sezone uključio u našu ligu. I dolaze oni, a s njima dolazi i Kwedi! Kad sam se uvjerio da je to “taj” Kwedi, otišao sam doma po fotku i donio je na igralište – priča nam Robert, koji je imao samo jedan plan…

– Napraviti novu fotku, naravno – sa smiješkom kaže igrač NK Kupe.

– Prišao sam mu poslije utakmice, pokazao mu fotografiju i dobro ga nasmijao. Ali odmah se i sjetio te utakmice, ispričao mi je čak neke detalje, pamti i dalje to davno gostovanje u Pokupskom. Rado je pristao na novu fotku, naravno – dodaje Robert.

“Reunion” dogodio punu 21 godinu poslije, ispričao jednu neobičnu nogometnu priču koja bi, doduše, bila još i bolja da su 21 godinu poslije i zaigrali jedan protiv drugog.

– Nažalost, nisam mogao igrati u ovoj utakmici zbog ozljede, ali drago mi je što smo se barem vidjeli, popričali… Nadam se da ćemo u drugom dijelu sezone, kad mi budemo gostovali kod njih, i zaigrati jedan protiv drugog – kaže nam Robert Bašić.

Sa svojom Kupom živi Robert teške dane ove sezone, nogometaši iz Pokupskog prikovani su za dno JŽNL-a sa samo jednim bodom, dok su Inker i Kwedi na vrhu, na čelu tablice. Uz pomoć nekoliko bivših prvoligaških igrača, među kojima je i junak naše priče…

– Nisam planirao doći u Hrvatsku, ali sve u životu stavljam u Božje ruke. Svaki afrički nogometaš želi biti profesionalac, a jedina šansa za to je odlazak u Europu. Kad sam imao 17 godina, moj menadžer iz Kameruna kontaktirao je Zdravka Mamića i stigao sam tu. Prvo sam nekoliko mjeseci trenirao u NK Sesvetama, a onda u juniorima Dinama. U prvu momčad ušao sam 2002. i to je bio moj prvi profesionalni ugovor – prisjetio se Kwedi tih lijepih dana u razgovoru za Jutarnji list.

Za Dinamo je, tako je ispalo, skupio sam pet nastupa, pa nastavio kročiti svoj put. Prvi put je u Zaprešić došao na posudbu već mjesec dva kasnije. Put ga je kasnije vodio preko Pomorca, švedskog Göteborga i danskog Aarhusa, Šibenika, opet Intera, Šibenika… Sve do – Zeline. I tu je negdje, spuštanjem u treću ligu, shvatio da je vrijeme da se odustane od ozbiljne nogometne karijere.

Pokušao je još i u Slovačkoj, odradio nekoliko mjeseci u Dunajskoj Stredi, pa se vratio u Sesvete, pa još malo spustio u Nedelišće, zatim i Dugo Selo, pa Sesvetski Kraljevec… U međuvremenu se i zaposlio, već godinama radi u skladištu velikog trgovačkog lanca.

– Za mene je sreća dići se ujutro i otići na posao. Osjećam se korisnim i to me ispunjava, a na svom radnom mjestu okružen sam odličnim ljudima i to mi je najvažnije. Bitno je da radim – kaže.

Budući da radi u smjenama, ponekad mora i propustiti trening, ali ljubav prema nogometa traje i dalje. Vjerojatno i zato jer nogomet, očito, piše neobične priče. Poput, recimo, ove o Robertu i Patriceu…

Nastavite čitati

Reporter 432 - 16.11.2023.

Facebook

Izdvojeno