Povežite se s nama

Priča iz kvarta

Selo gdje je rastao Marcelo: Imaju balvan revoluciju, imaju Broza, a nemaju – kafić!

OKUJCI U OKUJU Odcijepili su se ‘balvan revolucijom’ izrasloj na asfaltu, rasli kroz zadruge i svijetu dali – Marcela Brozovića! Samostalno selo postali su na Valentinovo 1974., a možda su i jedino selo u kraju bez kafića…

Objavljeno

na

Na šest-sedam minuta lagane vožnje od centra grada, na jedva primjetnom brežuljku, omeđeno Mraclinom s jedne i Kušancem s druge strane, na granici Turopolja i Vukomeričkih gorica, smjestilo se selo Okuje. Mjestašce je to u kojem obitava, kaže zadnji popis stanovništva, oko 430 ljudi, među kojima je i obitelj koja je svijetom pronijela ime mjesta o kojem se ni u samom Turopolju, realno, često ne zna previše.

Međutim, sad cijeli zna da Marcelo Brozović dolazi iz Okuja!

Bez ikakve konkurencije najbolji nogometaš kojeg je naš kraj dao u cijeloj svojoj povijesti, svjetska marka koja u finalu Lige prvaka ponese kapetansku traku jednog velikana kao što je milanski Inter, ponos je sela. Proslavili smo zajedno i svjetsku broncu iz Katara, ima Marcelo u svojoj kolekciji i srebro iz Rusije, slovi za jednog od najbolji veznih igrača na planeti, pa ne fali razloga da sumještani budu ponosni do neba.

– Uh, kako ne, ponosni i preponosni! – priča nam u drvenoj sjenici u svome dvorištu Branko Markulin, prvi susjed Brozovićevih, uz to i bliski rođak, ali i jedan od ljudi koji su posljednjih desetljeća vodili mjesni odbor.

– Kakav je bio kao dijete? Ha, zvrkast! Tako bi se to možda najbolje moglo opisati. Stalno je letio, jurio, posvuda ga je bilo, jedino ne uz knjigu. Škola ga baš nije zanimala, od prvog dana, nema šanse da bi taj sjeo i učio… I onda je jednom Bomba, njegov stari, poludio: ‘Ako nećeš učiti, onda ćeš trenirati. Pa ćeš vidjeti kako će to izgledati…’ I svaki dan je trenirao s njim, ubijao ga od treninga. Bomba je sve ovo i napravio od njega. Stalno si ih vidio na kanalu, trči gore, trči dolje, treniraj… Talent je bio u genima, jer i Bomba je bio jako dobar nogometaš, igrao i u Radniku, a na kraju mu se sve skupa, Bogu hvala, isplatilo!

E, to je poseban dio priče. Marcelo Brozović, znate to već, ovog je ljeta napustio Milano i odlučio prihvatiti suludu ponudu iz Saudijske Arabije. Jer, isplatilo mu se. Varijante koje kruže su različite, ali svima im je zajedničko da govore kako će Broz, od Bombe mali, u sljedeće tri godine zaraditi ravno 100 milijuna eura! Odmah 25, pa još po 25 svake godine do ljeta 2026. Imao je i ponudu velike Barcelone, šansu za zaigra na monumentalnom Nou Campu, ali odabrao je otići u saudijsku metropolu Rijad, u društvo Cristiana Ronalda, četiri tisuće kilometara od kuće, od svojih Okuja.

Marcelo Brozović potpisao je trogodišnji ugovor sa saudijskim Al Nassrom

– Čim je otišao u Dragovoljac, pa poslije i Lokomotivu, odmah ga je manje bilo po selu. I nije se čak ni nešto posebno pričalo o njemu kao nekakvoj velikoj nadi, ljudi u selu nisu ni znali gdje i što igra. Ali onda je otišao u Dinamo, pa je brzo došla i reprezentacija, pa Italija… I naravno da ga danas svi pratimo, da se svi baš jako veselimo svakom njegovom uspjehu. Kad igra reprezentacija, tu u selu je nemoguće vidjeti čovjeka na ulici, svi gledaju utakmice – priča gospon Branko.

U potrazi za sugovornikom koji bi nam mogao najbolje pomoći da ispričamo priču o selu u kojem je rastao “princ od Okuja”, upućeni smo baš na njegovu adresu. A za početak je trebalo riješiti otvorena jezično-topografska pitanja.

– Mi smo sad u Okuju, ne u Okujama, kako neki znaju reći. I mi smo Okujci, a ne Okujanci, što isto neki krivo koriste – pojašnjava gospon Markulin.

Rođen je 1957., još od sredine sedamadesetih aktivno je uključen u društveni život mjesta, ali uz jednu ogradu.

– O povijesti sela bi vam više mogao ispričati Bomba, on je i pisao knjigu o povijesti našeg DVD-a, pa se više time bavio… – govorio je Branko pa odnekud dohvatio tu knjigu, s naslovom “Vjera u Boga i seljačka sloga”.

I već na prvim stranicama literarnog prvijenca Ivana Brozovića Bombe doista postoje informacije… Okuje se smjestilo na sami početak Vukomeričkih gorica, okruženo je hrastovim šumama, a prvi put se u zapisima pojavljuje 1496. godine. Nije poznato zašto baš naziv Okuje, pretpostavka je da ima veze s kovačkim zanatom, okivanjem, ali zna se da je u to vrijeme ovdje bilo pet kuća, na posjedu kojeg je herceg Ištvan Korvin prodao Baltazaru Alapiću.

Branko Markulin zadnjih nekoliko desetljeća aktivan je u društvenom životu sela, a prvi je susjed i rođak obitelji Brozović

Sve do sredine 19. stoljeća tu nije bilo više od 15-ak kuća, no ukidanje kmetstva u to doba omogućilo je rast i razvoj sela, odnosno zaseoka zvanog Okuje. Osnovane su tad i prve seljačke zadruge, koje su se u Okuju nazivale po prezimenima, pa danas znamo da su Bartolić, Brozović, Dvorneković, Golubić, Markulin, Roginić, Zagorec i Zlodi izvorna okujska prezimena.

U to dobra, sredinom 19. vijeka, djeca iz Okuja dobila su mogućnost školovanja, nakon što je izgrađena škola u Vukovini, do koje su stari Okujci, naravno, pješačili… Tek 1909. izgrađena je škola u Mraclinu, puno bliže kući, gdje se i danas školuju djeca iz Okuja.

Priče iz davnina kažu i da su Okujci bili vrlo vješti tesari, da su radili na najvećem dijelu čardaka koji su se gradili od Mraclina, pa sve do Lekenika.

– Rano ujutro bi se kosila djetelina i trava, pa bi se biciklima išlo u Mraclin na prvi vlak, koji je išao u šest sati. A onda cijeli dan radili “cimermaniju” za čardake, ručno tesali grede, ručno pilili… I tako cijeli dan, pa opet na vlak.

Četiri Okujca, kažu zapisi, poginula su u Prvom svjetskom ratu, nakon kojega je krenuo prvi značajniji razvoj sela. Budući da je selo bilo u potpunosti od drveta, pa su požari bili značajan problem, već 1925. godine u Okuju je osnovano Dobrovoljno vatrogasno društvo, koje je odmah još snažnije povezalo mještane. Potresao ih je opet Drugi svjetski rat, u kojem je poginulo čak 18 mještana, a onda je konačno selo moglo ponovno normalno živjeti…

I nastaviti rasti. Ljudi su se krenuli doseljavati iz svih krajeva, broj stanovnika je rastao, počele su se graditi kuće od cigle, pa je 1970. godine zapisano da u selu ima 97 kuća. Odnosno, da se opet ispravimo, u zaselku. Naime, cijelo to vrijeme Okuje nije selo nego dio Mraclina, od kojeg ga je razdvajao kanal.

– Ne znam odakle naziv, ali taj smo kanal zvali Jankov kut. I to je bila granica između Okuja i Mraclina – prepričava nam Branko kao uvod u kompleksnu priču o “odcjepljenju”.

Zbilo se to na Valentinovo 1974. godine, no samom službenom formiranju mjesnog odbora Okuje prethodila je…

– Okujska balvan revolucija! – kroz smijeh govori Branko, koji je u to vrijeme bio srednjoškolac, pa jako dobro pamti te dane i događaje.

– Kad se uvodio asfalt, Mraclinci su sebi asfaltirali cijelo selo, a Okuje nije dobilo asfalt, i dalje smo imali prašnjavi put. Opravdanje je bilo da za Okuje nema novaca, a ovi naši to nisu htjeli prihvatiti. I posvađali su se naši delegati s njima, baš jako posvađali. A kad su se vratili doma, dogovorili akciju… Na tom kanalu, Jankovom kutu, bili su postavljeni balvani preko kojih se kanal prelazio, ukopani u zemlju. Budući da su gotovo svi Mraclinci imali vinograde i šume u Kravarskom i gore u Vukomeričkim goricama, da nisu imali kuda proći nego kroz Okuje, ovi naši su odlučili iskopati i maknuti te balvane, tako da ovi nisu nikako mogli do svojih šuma i vinograda!

U lokalnoj partiji, naravno, nastao je kaos. I zavladala nevjerica

– U tim vremenima baš nisu bile česte takve akcije, ali mi smo imali svoje ljude u općini i bili smo spremni na reakcije. Uostalom, pobuna je uspjela, Okuje je dobilo asfalt, ali i vlastiti mjesni odbor. Evo, tu piše sve… – pokazuje Markulin na papire koje i dalje čuva, povijesne dokumente pa čita:

“Dostavljamo popunjeni Upitnik o sastavu organa i aktivnosti mjesne zajednice u 1974. godini s napomenom da je ovaj mjesna zajednica osnovana 14. II. 1974.”, stoji uz tekstu koji je potpisao predsjednik mjesne zajednice Tomo Kovačić.

Koju godinu poslije, tamo u drugoj polovici sedamdesetih, selo Okuje, sad samostalno, sa svojim ljudima na pozicijama na kojima se odlučivalo i planiralo, počelo je dobivati neke druge i drukčije obrise. Bio je to kraj u kojem se stanovništvo gotovo u pravilu bavilo poljoprivredom, do dolaska asfalta prilično izoliran kraj, ali došao je trenutak za velike promjene.

– Naše selo se s glavne ceste dugo vremena nije ni vidjelo. Ovo sve je bila šuma, pa smo na cestu iskakali nakon što bi se probili kroz šumu, zato su nas i prozvali “žabari”… S obzirom na to, čak nam ni autobus nije želio stajati ovdje kod nas, samo bi produžio, a mi bi morali hodati do Kušanca, gdje je bila prva sljedeća stanica – govori Branko i nastavlja.

– Ključno je bilo povezivanje sa Zadrugom iz Vukovine. To je promijenilo selo. Ljudi su se do tad jako mučili, nije tu bilo puno bogatijih kuća, čak sam se i ja kao srednjoškolac kupao u lavoru, jer kupaonicu u to vrijeme nismo imali. Kad je počela ta priča sa Zadrugom, preko koje su naši proizvodi plasirani u velike tvornice, kao što su Gavrilović i Sljeme, sve je bilo puno lakše. Dovezu ti odojke, izvažu, ti ih hraniš tri mjeseca sa smjesom koju ti također dostave, pa ih nakon toga voziš na vaganje. Razliku u kilaži ti uredno plate i svima dobro – taj je model prepričao Markulin.

Bolji materijalni status mještana doveo je i do toga da su se kuće počele obnavljati i uređivati, gradile su se i nove, ljudi su se doseljavali, a sve to imalo je za rezultat i još bogatiji društveni život u selu.

– Dani naše mladost, a to je taj prijelaz sa sedamdesetih na osamdesete, bio je baš nešto posebno. Svi smo bili u vatrogascima, osvajali nagrade na natjecanjima, za koje smo čak dobivali i priznanja od općine, a imali smo i kazališnu grupu, koju je vodila naša Katica Bartolić. Bio je tu i nogometni klub Torpedo, koji se nekoliko puta gasio i ponovno pokretao, a imali smo i malonogometne turnire između nas u selu, kao i one za momčadi iz cijeloga kraja. Imali smo i čuvene zabave, koje su svakog vikenda bile negdje drugdje, a često i kod nas u Okuju – pamti dane mladosti Branko, dodajući tome i neke sočne detalje romantičnim, ali i burnim događajima na zabavama.

– Tu smo se upoznavali, zaljubljivali… I ja sam svoju suprugu Šteficu, inače iz Male Bune, upoznao na jednoj od tih zabava. Zahvaljujući tim zabavama, kao i našim turnirima u malom nogometu, mi iz Okuja poznavali smo svoje vršnjake iz cijeloga kraja. I znali smo tko je kakav, tko voli popiti, tko se voli potući… Evo, i danas pamtim jednu tučnjavu Kurilovčana i Mraclinaca, baš tu kod nas, sjećam se da je krvi bilo posvuda. Ratoborni su bili i dečki iz Lomnice, iz Turopolja… Tu je znalo biti svega, ali mi Okujci nikad nismo sudjelovali u tome – ističe Branko.

Uspjeli su Okujci u vrijeme bivše države sagraditi i kapelicu, što smatraju velikim dosegom, na koju su ponosni i danas, a posljednje godine prije Domovinskog rata prošle su mirno, bez stresova koje je donio početak devedesetih. Branili su mještani svoje selo prvo lovačkim puškama, zatim i u sklopu raznih brigada, pa nakon rata otvorili neku novu eru u svojoj povijesti.

– Promijenila su se vremena, nekako mi se čini da je selo danas prilično “mrtvo” u odnosu na ta naša vremena. Mladih ima, nije da ih nema, ali kad je riječ o bilo kakvoj aktivnosti, tu pričam o mladima od 35-40 godina. Evo, imali smo i malonogometni turnir nedavno, tu više nema dečki od 18, 19 ili 20 godina koji bi se uključili. Ta nova generacija je zatvorena doma, u svom filmu, sa svojim načinima provođenja vremena… – žali gospon Branko.

Nema više ni nogometnog kluba, ugasio se čuveni NK Torpedo već i prije rata, i to zato što su troškovi kluba postali previsoki. Bez obzira na to što je 400 maraka za suce po utakmici bio iznos koji si ne mogu priuštiti, ovo je selo koje je uspjelo u svijet poslati jednog takvog nogometaša kao što je Marcelo Brozović…

Obiteljska kuća Brozovićevih u samom je središtu sela

A kad se već opet vraćamo na Epic Broza i na njegove velike ljubavi, vrijedi istaknuti još jedan neobičan detalj. Naime, prije nego što smo došli u goste ljubaznim Markulinima, pokušali smo u Okuju i popiti kavu, sjesti u lokalni kafić, možda i popričati s mještanima, dobiti malo bolju sliku o ovome mjestu.

Međutim, ništa od toga. Okuje je selo bez kafića. Možda je i zato Marcelo, kad se selio u Veliku Goricu, tražio isključivo kuću s kafićem.

– Da, tako je, nemamo kafić. Imali smo taj jedan pokušaj, kafić se zvao Kapric, ali vrlo brzo se zatvorio. Ali dobro, imamo mi vinograde, vina uvijek ima, valjda u svim kućama, osim kod onih koji ga najviše troše – smije se Branko pa se vraća na temu sela bez kafića:

– Nisam sasvim siguran, ali mislim da smo jedno od rijetkih, ako ne i jedino selo u kraju koje nema kafić. Najbliže mjesto za popiti kavu tako nam je u Mraclinu, ali zapravo su Okujci uvijek više naginjali prema Gorici nego na tu drugu stranu, prema Mraclinu i Vukovini.

I to je, dakle, u nekoliko crtica, Okuje. Selo iz kojeg je na put u svijet krenuo Marcelo Brozović.

– Rijetko navraća u selo, dođe na kratko kad ima nekakvu pauzu, prošeće po selu i javi se, ali to je otprilike to. Ali neka ga, nek mu je sa srećom – zaključuje naše druženje gospon Branko.

Restoran “Za vašu dušu” mnogima je prva, nekima možda i jedina asocijacija na Okuje

Priča iz kvarta

‘U Azerbajdžanu imamo dva prevoditelja, cijelu ekipu Hrvata i Europu ispred sebe’

Saša Sabljak (46), legenda goričkog nogometa, od početka ožujka radi u Azerbajdžanu, kao dio stožera Krune Rendulića. Uz kavu u rodnom gradu priča o uspjesima u Sabahu, problemima s disciplinom i prometom, o kćerki rukometašici i planovima za pripreme u susjedstvu…

Objavljeno

na

Objavio/la

Nakon prva tri mjeseca nogometne avanture u dalekom Azerbajdžanu, na nešto manje od tri tisuće kilometara udaljenosti od Velike Gorice, Saša Sabljak krajem svibnja vratio se kući. Malo je predahnuo, uživao u obiteljskom okruženju, vidio se s prijateljima, pa posljednjih nekoliko dana proveo u Poreču, na odmoru s povodom. Kći Luana igrala je za U-13 ekipu Udarnika na državnoj završnici, a tata Sale sa suprugom i mlađom kćerkicom Monom bio je potpora s tribina.

– Koliko sam se odmorio u Poreču, toliko sam se i umorio. Dosta intenzivno se sve to proživljavao kad si roditelj, pogotovo kad je tvoje dijete uključeno u nekakvu situaciju, bez obzira bio to faul, nagrada za najbolju igračicu ili nešto treće. Naravno da to emotivno doživljavaš, iako ja pokušavam gledati to što realnije i objektivnije. Kad gledam druge roditelje, mislim da sam čak i prilično objektivan – sa smiješkom kaže Sabljak.

Upućeni kažu da je Luana vrlo talentirana rukometašica, ali tata Saša u tom smislu ne ulazi u velike rasprave.

– Realno, ne mogu ocijeniti koliko je dobra. Nemam toliko iskustva u rukometu, pa je mogu eventualno uspoređivati s drugim curama njezinih godina, barem po nekim elementima. Mogu reći da ima nešto, a koliko daleko će dogurati, to ćemo vidjeti. Puno mi je važnije da se bavi sportom, da se razvija i u socijalnom i u fizičkom smislu. To će joj sigurno pomoći, a sve ostalo je na njoj. Zvali su je i u odbojku, prepoznali su u njoj potencijal, ali ona je odabrala rukomet, a mi je u tome podupiremo.

Svaki mogući trenutak, pa tako i tu državnu završnicu u Poreču, koristi kako bi bio s obitelji, budući da je od početka ožujka doista jako daleko od kuće. Pomoćnik je Krunoslavu Renduliću, s kojim je radio i u Gorici, i u mostarskom Zrinjskom.

– Ukazala se ta prilika, Kruno me zvao i pitao bi li išli u klub koji se zove Sabah, koji je prošle sezone bio drugi u njihovom prvenstvu, igrao Europu… Otišli smo tamo na razgovore na tri dana, lijepo su nas primili i ugostili, ispitali sve živo, a saznali smo da su se jako dobro i raspitali o svima nama na nekoliko strana. Par dana kasnije poslali su ugovor, Rendulić je sve dogovorio za cijeli stožer i od početka ožujka smo se preselili u Azerbajdžan – počinje priču o azerbajdžanskim danima Sale.

– Smjestili su nas u Baku, glavni grad, a to je, najkraće rečeno, svjetski grad. Klub je iz Masazira, gradića nekih 25 kilometara od Bakua, tako da putujemo svaki dan na treninge. Na prvu možda ne zvuči kao neka udaljenost, ali kakve su tamo gužve po cestama, to je nemoguće. To su ceste sa pet-šest traka, ubacivanja na silu, trube rade stalno, svi se guraju, mašu rukama ulijeću… Pravi istočnjački način vožnje, ali već smo se uhodali. Kad je tako, kad je sve uobičajno, treba nam i do sat vremena do treninga, a ponekad i puno više od toga – prepričava Sabljak, pa se okreće nogometu.

– Kad smo došli, bili smo šesti na tablici. Malo prije toga bili smo i osmi, a mi smo ih preuzeli za zadnjih 11 utakmica prvenstva. I završili smo na trećemu mjestu, idemo u drugo pretkolo Konferencijske lige – sažeo je za početak sve u tri rečenice, pa nastavio malo detaljnije:

– Super smo krenuli, povezali dvije pobjede, ali odmah smo primijetili da momčad nije spremna, da ima velikih problema u fizičkom smislu. Taman smo to krenuli malo dizati, da bi nakon dvije pobjede povezali dva poraza. U tom trenutku nismo znali gdje smo, kako se postaviti, ali polovili smo to nekako i slijedile su četiri vezane pobjede. Međutim, s te četiri pobjede nismo se maknuli s mjesta, jer i ostali konkurenti u borbi za Europu su sve dobivali. Prva sljedeća utakmica bila je gostovanje kod zadnje Gabale, tu smo se ispromašivali, igrali s igračem manje i na kraju izgubili, da bi nakon toga pobijedili izravnoga konkurenta i u zadnje kolo ušli s pobjedom kao jedinom opcijom.

Protivnik u toj zadnjoj utakmici bio je Neftči, jedan od najpoznatijih azerbajdžanskih klubova.

– Neftči je tamo nešto kao Hajduk kod nas, klub s ogromnom tradicijom i velikom kvalitetom, vojskom navijača, a mi smo igrali u gostima. Svi skupa živjeli smo za tu utakmicu, taktički i fizički smo se fenomenalno pripremili, odradili sjajnu utakmicu, a gol odluke zabili smo u 86. minuti. Nakon toga je došlo i do nekakve gužve, dobili smo tri crvena, oni jedan, pa još i devet minuta nadoknade… Kad je sudac konačno svirao kraj, nastala je totalna euforija, ogromno oduševljenje i emotivno slavlje. Mlad je to klub, osnovan 2017. godine, i za njih je ovo strašan uspjeh.

Bivši trener Gorice Rendulić i legenda Gorice Sabljak u rukama imaju vrlo zanimljivu škvadru, skupljenu sa svih strana svijeta.

– Pravilo je da u svakom trenutku moraš na terenu imati najmanje četiri domaća igrača. I nisu Azeri loši, dapače, iako su na trenutke i malo nonšalantni, pa ih se treba držati pod kontrolom. Od stranaca, imamo dva Španjolca, dva Marokanca, dva Nigerijca, jednog igrača iz BiH, jednoga Gruzijca, jednog Brazilca, jednog Ukrajinca, jednog Jamajčanina na posudbi iz Dinamo Kijeva, a tu je i Alžirac Ishak Belfodil, bivši igrač Hoffenheima, milanskog Intera, Parme… Pitanje je hoće li nam on ostati, ali ako ostane, fizički ćemo ga morati dovesti u red. Sve u svemu, u kadru je osam reprezentativaca, jedna vrlo dobra momčad.

Za toliko stranaca čovjeku zatreba i poneki prevoditelj…

– Imamo dva prevoditelja. Jedan prevodi arapski, jer imamo nekoliko igrača s toga govornog područja, a drugi priča španjolski, portugalski, ruski, engleski… Jedan trener isto priča ruski i engleski, prevodi i on, drugi također, tako da je sve skupa u početku bilo dosta kaotično. Naviknuti smo mi na svlačionice s puno stranaca, ali s dva prevoditelja nismo nikad radili. Kad Kruno drži sastanak ili analizu, kaže što želi, pa malo zastane, a onda krenu njih trojica prevoditi praktički u isti glas, zna to zvučati kao da si na placu, u početku me malo i živciralo, ali moraš se naviknuti, to je tako. Svi oni razumiju nogometne stvari na engleskom, tako da se snalazimo.

Sve skupa dovelo je do konačnog uspjeha. I do produžetka suradnje.

– Kad smo došli, potpisali smo ugovor do kraja sljedeće sezone. Završili smo sezonu uspješno i nastavljamo posao. Igračima nije bilo lako, promijenila su se tri stožera ove sezone, što cijeli uspjeh čini još većim. Igrači su vidjeli da se mogu nositi sa svima ako su spremni i zdravi – govori Sabljak, koji je zatim dobio zadatak i usporediti azerbajdžansku ligu s HNL-om.

– Liga po intenzitetu igre uopće ne zaostaje za hrvatskom ligom, čak je možda i bolja u tom smislu, ali razlika je u tome što je u Hrvatskoj više tehnički i taktički obučenijih igrača. Ali ukupno gledajući, ne zaostaju oni previše za HNL-om. Ne znam koliko sam tu objektivan, ali mislim da bi se Sabah mogao boriti za sredinu tablice u HNL-u. Qarabag je tu daleko iznad svih, igrali su i četvrtfinale Europske lige ove sezone, dobro namučili Bayer Leverkusen, a svi ostali su tu negdje. Svatko može dobiti svakoga, sve su to dobre utakmice i ozbiljni protivnici.

U takvom okruženju Saša Sabljak osjeća se jako dobro, pogotovo s obzirom na to da mu je šef ujedno i prijatelj.

– Kruno Rendulić je prije svega sjajan čovjek, ima ogromno iskustvo i kao igrač i kao trener. Prihvaća savjete i sugestije, želi čuti mišljenje, kako vezano uz utakmice, tako i uz treninge, što mi je jako važno. Poznavali smo se i ranije s terena, znali smo igrati jedan protiv drugog, a bolje smo se upoznali radeći zajedno u Gorici – kaže Sabljak.

Rendulića je na klupi Gorice naslijedio Samir Toplak, a na isteku 2022. godine, nakon 13 godina u Gorici, za njim je otišao i Sale.

– Nakon dolaska direktora Brkljače i trenera Sopića u Goricu, meni su se nudile neke druge opcije unutar klupskog sustava, ali baš tad me Kruno, ne znajući za moju situaciju, nazvao i pitao bi li išao s njim u mostarski Zrinjski. S obzirom na sve, prihvatio sam njegov poziv. Na kraju je ispalo super, osvojili smo duplu krunu, igrali smo grupnu fazu Konferencijske lige, napravili povijesni uspjeh, pa u studenom prošle godine otišli iz Zrinjskog. Par mjeseci kasnije otvorila se ta opcija s Azerbajdžanom.

I nisu otišli sami, tu je i još jedan domaći čovjek, a stiže i još jedan…

– Poveli smo sa sobom i kondicijskog trenera Domagoja Perića, a priključit će nam se i analitičar iz Zrinjskog Filip Lekić. Imamo jako velik stožer, još dva pomoćna, dva trenera golmana, još jednog analitičara, dva oružara, četiri fizioterapeuta, dva doktora… Dobro smo se svi skupa ukomponirali, dobro funkcioniramo. Klub ima stadion s jednim pomoćnim i lijepom teretanom, a u izgradnji je i neka vrsta kampa. Kupili su hotel koji preuređuju, na tri etaže, s bazenom i kuhinjom, tu bi bile i sobe za igrače, a to bi otvorilo i puno veće mogućnosti za kvalitetan rad.

Život u Azerbajdžanu izvan nogometa, kaže, nije nimalo loš.

– Živimo svi u blizini, gotovo u pravilu odemo i na ručak zajedno, nalazili smo se i za gledanje utakmica HNL-a ili naše reprezentacije. Ispekli bi si kokice i uživali… Imamo internet, gledamo filmove, ali prije svega radimo, gledamo igrače, protivnike, eventualno odemo malo prošetati, vidjeti grad. Živimo mirno, nemamo neke velike potrebe da stalno idemo negdje. Tamo je i Džemo Mustedanagić, kao i njegov sin Adino, vode školu nogometa, pa se družimo i s njima, a upoznali smo se i s Filipom Ozobićem, koji igra za Neftči, ali i za njihovu reprezentaciju.

Jedini nedostatak, i to ozbiljan, udaljenost je od obitelji.

– Gledaj, čovjek se mora posložiti u glavi. Ako razmišljaš o tome što ti sve fali, sam sebi ćeš biti neprijatelj. Danas je drukčije vrijeme, imaš mobitel, video pozive, udaljenost se tako malo smanji, ali naravno da mi fale moji doma, da jedva čekam doći kući i vidjeti ih.

Naravno, prati i svoju Goricu, navija izdaleka, pa ga pitamo ima li u kadru kolege Rajka Vidovića zanimljivih pojačanja…

– Treba nam jedan vezni koji ima smisla za igru prema naprijed, koji može kreirati i organizirati igru, tako da vam ne moram ni reći na koga ciljam – kazao je Sale nakon što je opisao Juricu Pršira.

– Razmišljali bismo mi i o Krizmaniću, ali situacija je takva da klub nije baš u mogućnosti plaćati neke velike odštete. Prošlo ljeto su dosta potrošili, tako da nemamo baš velike mogućnosti u tom smislu. Uostalom, pitanje je i tko bi od naših, hrvatskih igrača želio doći u Azerbajdžan. Udaljenost je problem, a mnogi su skloni i podcijeniti njihovu ligu. Slično je to kao i s BiH ligom, iako bih rekao da je azerbajdžanska liga bolja od bosanske, pogotovo po intenzitetu igre, ali i po mnogim drugim stvarima. Ima tamo dosta stranaca, kvalitetnih igrača, a ni financije nisu loše. Mislim da su dovoljno dobre za neke naše igrače.

Odmor će trajati još vrlo kratko, kroz desetak dana opet će Sale svoju Veliku Goricu zamijeniti atraktivnim Bakuom, što ne znači da uskoro opet neće doći blizu kuće.

– Doma smo od 26. svibnja, već cijela dva tjedna, ali stalno smo u kontaktu svi mi iz stožera, i formalno i neformalno. Jučer sam baš dečkima slao platu s mora, nekidan je Domagoj poslao palačinke iz Dubrovnika… Bude tu svega. Osim toga, gledamo i igrače, planiramo pripreme, pa smo išli Kruno i ja do Čateža, da vidimo uvjete. Lako je moguće da ćemo tamo i biti u prvom dijelu srpnja – zaključio je Sale.

Ostalo je još samo čuti što kaže na sudbinu Jelačića, koji je ispao iz 4. NL Središte. Do odlaska u Mostar bio je igrač zelenih iz Vukovine, bez njega stvari ne idu jednako dobro.

– Žao mi je što su dečki ispali iz lige, ali ne mora to biti nikakva tragedija. Uživao sam biti dio te priče, a i u Azerbajdžanu znam zaigrati s dečkima na treningu, pogotovo kad ih fali brojčano. Iako, sve manje me kruno koristi – sa smiješkom je svoju priču završio Sale.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Klaf na odmoru: ‘Uživam među mostarskom rajom i živim nogomet 24 sata na dan’

Velikogorički trener Dean Klafurić iza sebe je ostavio sjajnu sezonu na klupi kultnog mostarskog Veleža, s kojim je nadmašio očekivanja i izborio Europu. Odmara se u svom gradu, a na posao se vraća nakon što oženi sin…

Objavljeno

na

Objavio/la

Kalendarsko je proljeće na izmaku, još malo pa će i službeno početi ljeto, a u svijetu nogometa to znači da je u tijeku famozna “sezona kiselih krastavaca”. Iz perspektive igrača i trenera, doba je to u kojem se treba odmoriti od prošle i pripremiti za novu sezone, a to je najbolje činiti u domaćem, obiteljskom okruženju. Takav tip predaha odabrao je i velikogorički trener Dean Klafurić (51), kojeg je uvijek lijepo sresti na ulicama njegova grada, a još je ljepše “privesti” ga na šalicu kave i čašicu razgovora.

Klaf je lokalna igračka legenda, nekoć plemeniti vezni sjajnog udarca, ali i tip koji će i godinama poslije priznati da bi “možda napravio i bolju igračku karijeru da već u to vrijeme nije razmišljao kao trener”. I sasvim je prirodno bilo da po završetku igrače priče sjedne na klupu, započne karijeru koja ga je u posljednja gotovo dva desetljeća vodila diljem Turopolja, Hrvatske, Europe i svijeta.

Cijela priča počela je u Kurilovcu, kojeg će uvijek nazvati svojim, obiteljskim klubom, nakon toga u juniorima Radnika, pa Poletu iz Buševca, ženskoj reprezentaciji, Gradićima, Vrbovcu, pa onda i u omladinskoj školi Dinama, u kojoj je ostavio dubok trag. Radio je i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Saudijskoj Arabiji, zatim poveo Goricu u posljednju drugoligašku sezonu pa preselio u veliku Legiju iz Varšave, s kojom je uzeo prvenstvo i kup. Imao je i kratku i nesretnu epizodu s Hrvatskim dragovoljcem, pa radio na Cipru, u Slaven Belupu i mađarskom Honvedu.

Posljednja, i dalje aktualna postaja Klafove trenerske priče smjestila se u Mostar, u kultni Velež, kojeg je preuzeo u kolovozu prošle godine. I napravio sjajan posao. Rođeni, kako je nadimak ovoga kluba, završili su sezonu na trećemu mjestu BiH Premijer lige, time su izborili i izlazak u Europu, a Dean Klafurić potvrdio je da je riječ o itekako ozbiljnom treneru.

– Kako je živjeti u Mostaru? Jako lijepo! – kaže uvodno, između dva srka espressa.

– Grad je prekrasan, okružen sam ljudima koji imaju toplinu, koji imaju vremena jedni za druge. Sve mi odgovara, od ljepote grada, prepunog drvoreda, od prirode, Neretve, staroga grada, Starog mosta, sve do mostarske raje, fantastične hrane… Ukratko, to je način života koji me podsjeća na život 80-ih kod nas. Kad se još na to nasloni i dobar rezultat, sve je još bolje i ljepše. Da nije dobar rezultat, sve bi bilo bitno drukčije, jasno mi je to, ali ovako je sjajno – govori sa smiješkom, pa nastavlja s dojmovima iz jedne specifične sredine.

– Mostarci imaju specifičan smisao za humor, koji sam imao priliku upoznati i ranije, budući da mi supruga ima rodbinu u Mostaru, tako da sam povremeno dolazio tamo zadnjih 20-ak godina. To mi je i olakšalo, ubrzalo adaptaciju. Ljudi su široke ruke, vole počastiti i ćevapima i kavom, malo kad uspijem nešto sam platiti. A kava je čudo… Ja sam mislio da mi pijemo najviše kave, ali oni su daleko ispred nas, ha, ha…

Grad je to podijeljen na dva dijela, istočni i zapadni, a nogometno se dijeli na Velež i Zrinjski.

– Nemam nikakvih problema s navijačima. To je rivalstvo kao i svako drugo, iako je to u ovom slučaju pojačano i nekim drugim stvarima, ali ja se bavim nogometom, ponašam se kao profesionalac i apsolutno nema nikakvih problema. Prošao sam sve tribine Dinamovog stadiona, znam kako funkcionira taj svijet, ali ja se bavim isključivo nogometom, samo to me zanima – objašnjava odnose Klaf.

Nije odradio baš cijelu prošlu sezonu na klupi, ali nije puno ni propustio.

– Došli smo krajem kolovoza, prvu utakmicu vodili smo u petom kolu. Kod dolaska s upravom kluba sam komunicirao kako je cilj biti četvrti, pokušati izboriti Europu, kako bi to bilo lijepo, a na kraju smo završili na trećemu mjestu. Dakle, sezona se može opisati jedino kao izuzetno uspješna u svakom segmentu – govori Dean i dodaje:

– Ne samo da smo napravili dobar rezultat, nego smo i prezentirali jako dobar, prepoznatljiv nogomet. Velež u tom smislu ima bogatu tradiciju, ono što je taj klub nekad predstavljao po pitanju stila nogometa velikim se dijelom poklapa s onim što ja želim od svojih momčadi. Sjećaju se stariji ljubitelji nogometa igrača kao što su Baka Slišković, Džemal Hadžiabdić, Enver Marić, Duško Bajević, Semir Tuce, Franjo Vladić, pa još i Predrag i Goca Jurić, Kajtaz, Tuce… Imali su strašne igrače, sjajne generacije, a svi oni igrali su prepoznatljiv nogomet. Ja sam se kao trener dobro uklopio u tu filozofiju i Velež je napravio stvarno dobar rezultat, svakako iznad očekivanja.

Cijene ga izuzetno u Mostaru, uživa veliki ugled među navijačima i u samom klupskom okruženju, a i on cijeni sve što se događa oko njega.

– Osim u rezultatima, klub je rastao i u drugim segmentima, prije svega na polju infrastrukture. Gradi se četvrta tribina, s kojom će se stadion zaokružiti i biti vjerojatno najljepši u Bosni i Hercegovini. I sad je atmofera na stadionu uvijek sjajna, imamo najbolji teren u ligi, a sad će se to i poboljšati. Na utakmicama bude između tri i četiri tisuće ljudi, ponekad i više, ovisno o protivniku, a ponekad i manje, ovisno o vremenu. Tu su te čuvene mostarske kiše, a budući da stadion nije natkriven, vremenske prilike znaju dosta utjecati na broj gledatelja. Trenutačno stadion prima 7.000 ljudi, a s novom tribinom primat će 10.000. Ispod nove tribine bit će i moderne svlačionice, s VIP salonom i svim ostalim, pa će stadion biti potpuno spreman za europske utakmice, ali i za utakmice reprezentacije. Trebalo bi sve skupa uskoro biti gotovo, a uz to je napravljen i novi pomoćni teren za treninge. Uprava se jako angažira, pa je sve nekako lakše – priča Klaf i nastavlja:

– Uz građenje igre i momčadi, radili smo i na sistematizaciji radnih mjesta, strukturi kluba, što često dovodi do pada u rezultatima, što se nama nije dogodilo. A to je velika stvar, veliki uspjeh za Velež ove sezone.

Velikogorički stručnjak u Veležu nije samo trener, budući da je ujedno i na funkciji sportskog direktora, što je poprilično zahtjevno. Iako…

– Trenerski posao traži radni dan od 24 sata. Uostalom, uvijek kažem da to nije posao nego poziv. Treneri su obično fanatici nogometa, mi smo ljudi koji živimo takav život, posvećeni smo poslu maksimalno, i kad spavamo razmišljamo o igračima, o klubu, o tome kako unaprijediti igru i rezultate… Teoretski je to vrlo zahtjevno, ali meni osobno zapravo i nije. Puno mi je teže kad sam bez posla, kad nemam klub, kad ne znam gdje pripadam. U tim se trenucima ne osjećam dobro. Iskreno, koliko god mi je lijepo biti s obitelji, odmarati se i opuštati, sretniji sam kad radim nego kad sam na odmoru – priznaje Klaf.

Posljednjih desetak mjeseci radi s vrlo dobrom, prilično iskusnom momčadi, s igračima koji su u stanju slijediti njegove ideje, a među njima je i jedan Velikogoričanin.

– Da, s nama je i Vito Čaić, naš dečko, iz Velike Gorice. On je 2005. godište, došao je kao kapetan juniora Dinama, s kojim ima profesionalni ugovor. Došao je na posudbu, koja će se i nastaviti u sljedećoj sezoni, u kojoj će nam sigurno dati još više. U sezoni iza nas imao je problema sa sinusima i alergijom, tako da nije dao koliko se možda očekivalo, koliko je i sam očekivao, ali u svemu tome je dao vrlo solidan doprinos momčadi. U trenucima kad je bio zdrav, kad je uspio riješiti te probleme, bio nam je jedan od najboljih igrača. Pred operacijom je nosa, otkriveno je što je problem s alergijom i siguran sam da će biti samo još bolji – govori trener Veleža, u kojem je i još nekoliko igrača koje smo upoznali na hrvatskim travnjacima.

– Imamo Dubrovčanina Antu Oreča, koji je došao iz Kustošije prošlog ljeta, tu je i Dino Halilović, Alenov brat, kojeg sam trenirao još u kadetima Dinama, pa onda i Mihael Mlinarić, kojeg sam vodio u Hrvatskom dragovoljcu i Slaven Belupu, zatim golman Tomislav Duka, nekoć u Hajduku, Splitu i Istri… A sad smo doveli i dosadašnjega kapetana Cibalije Karla Išasegija – nabrojio je Klaf.

Na terenu uvijek mora biti barem jedan BiH igrač mlađi od 21 godine, a dozvoljena su tri stranca, pri čemu se igrači s prostora bivše Jugoslavije ne smatraju strancima. U Veležu su prošle sezone stranci bili Gruzijac u napadu, Brazilac u veznom redu i Iranac u obrani, a sve skupa je bilo dovoljno za vrlo uspješnu sezonu u okruženju jedne sve bolje lige.

– BiH ligu pratio sam posljednjih godina, budući da sam bio u pregovorima s nekoliko klubova u tom razdoblju, i mogu reći da je liga u ekspanziji. Kvaliteta terena sve je veća, situacija je po tom pitanju puno bolja nego ranije, jer događa se nešto slično što se događalo u HNL-u prije nekoliko godina, stalno se rade novi tereni. S druge strane, odluka da igrači s prostora bivše države ne budu stranci povećala je i kvalitetu same lige – istaknuo je Klafurić, koji nije mogao izbjeći ni pitanje o usporedbi HNL-a i BiH lige.

– Jako je teško to uspoređivati, ali možda bi najbolja usporedba BiH lige bila sa slovenskom. To je otprilike ta razina. Najbolji klubovi iz BiH, recimo to tako, bili bi negdje u sredini HNL-a. Ali opet kažem, teško je to uspoređivati, praktički nemoguće, znam samo da je HNL svakako viša razina, u prvom redu po obučenosti mladih igrača – procjenjuje Klaf.

Pomaže mu i cijelom procesu i njegov dugogodišnji suradnik Damir Milanović, poznatiji kao Milka, još jedan izdanak uspješne goričke trenerske ekipe koja radi po cijeloj Europi.

– On mi puno znači. Uvijek sam imao dobre suradnike, a Milka je već dugo sa mnom. Bili smo i suigrači, ja sam ga uveo u trenerski posao i jako sam sretan što je definitivno izrastao u pravog trenera. Posao koji radim u Veležu puno mi je lakše raditi uz njega, budući da je sazrio kao trener, da imamo istu filozofiju, da smo radili zajedno i u Gorici, i na Cipru, i u Mađarskoj – priča Klafurić o svom suradniku, pa se okreće HNL-u, kojeg je pratio s distance, jednako kao i Goricu, jedan od svojih klubova.

– Bilo je zanimljivo pratiti HNL kroz prizmu borbe za naslov, a na kraju je Dinamo prvi došao do cilja zahvaljujući i iskustvu i kvaliteti. Kao dinamovcu, naravno da mi je drago što je tako završilo. Gledajući cijelu ligu, žao mi je jedino što je sezona bila malo “mliječna” zbog Rudeša, jer nije bilo pravih tenzija u donjem domu – govori Klaf, pa se okreće Gorici.

– Pratio sam, naravno, uvijek i svugdje pratim Goricu. Dinko Jeličić mi je prijatelj i kolega kojeg jako cijenim, pod njim je Gorica u prvom dijelu sezone igrala jako dobro i žao mi je što na proljeće to nije bio slučaj, što je sve skupa otišlo u krivom smjeru. U svakom slučaju, želim sve najbolje Gorici u svemu što slijedi, nema dvojbe da je čeka izazovna sezona, ali svaka je takva…

Izazovna sezona čeka i Velež, kako u prvenstvu, tako i europskim natjecanjima. Rođeni kreću od prvoga pretkola Konferencijske lige.

– Rezultat u nogometu često je varljiv. Najvažnije je zadržati mirnoću u lošim razdobljima, ostati strpljiv, što je jako teško. S druge strane, kad se dođe blizu maksimuma, vrlo lako se poleti i postane nerealan. To su trenuci kad klubovi pokazuju koliko su ozbiljni, tu se vidi razlika između većih i manjih klubova. Mi smo u toj situaciji, kad smo došli blizu maksimumu i naravno da su očekivanja velika – kaže Klafurić i nastavlja:

– Logično je da mi u stožeru, zajedno s igračima, želimo najviše moguće, da ćemo dati sve od sebe da budemo što bolji, ali definitivno neće biti lako. Nismo nositelji, među klubovima koji su nam mogući protivnici ima svega i svačega, pa je jako teško i pripremiti te utakmice. Puno je tu igrača i momčadi koje su nepoznanica, za koje je teško procijeniti koja su razina, a to je novost i za naš klub. Svima će nam to biti novo iskustvo, puno je tu zahtjeva, moguća su i daleka putovanja, čime se gubi i vrijeme za trening… Ali dobro, to Europa nosi, treba biti spreman na sve. Moramo napraviti što bolje pripreme, pokušati proći to prvo pretkolo, pa ćemo dalje vidjeti – s obje noge na zemlji stoji Klafurić.

Neće još dugo uživati u Miru svoga grada, pripreme kreću već 17. lipnja, a dva dana prije toga trebat će odraditi i veliku feštu. Ženi se sin Marko, najstariji od trojice sinova, a samo dva dana poslije tata ide za svojim poslom.

– Sva tri sina su u nogometu, uživam s njima ovih dana. Supruga Maja često dolazi u Mostar, to je ok, a dečki su više dolazili u Budimpeštu, budući da je dosta bliže. Problem su i njihove obaveze, jer osim što igraju nogomet, Marko i Ivan rade i kao treneri, tako da su im vikendi ispunjeni. Marko ima 25 godina, Ivan 23, obojica igraju za NK Kralj Tomislav, a tamo i treniraju mlađe, odnosno i starije pionire. Bacili su se u trenerski posao, vole to, posvećeni su, već se vidi da je to i njihov poziv. Ne pitaju previše, ali te stvari su nam svakodnevna komunikacija. Idu svojim putem, što mi je jako drago, ali naravno da imamo sličan pogled na nogomet. Tu je i najmlađi Luka, on ima 17 godina i igra za kadete NK Kurilovca – završio je Klaf.

Telefon je tijekom razgovora zazvonio više od nekoliko puta, obaveza je koliko hoćeš, jer tako to ide kod ljudi s dvije funkcije. Ali dobro, za tipove poput njega, za nogometne fanatike ove kategorije, dvije funkcije puno su bolje od nijedne. Pogotovo kad ide ovako dobro, kad se kući na odmor vraća sretan, zadovoljan i ispunjen. Neka se tako i nastavi…

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Renato zvani Gradsko Oko: ‘Ja živim Veliku Goricu! I pripremam vam izložbu…’

Renato Glogovčan ujutro ustane, sjedne na svoj bicikl i kreće fotografijom bilježiti sve važne trenutke, pojave, probleme i događaje po gradu. Najpoznatiji gradski “lutajući reporter” priprema i izložbu pod nazivom “Velika Gorica – Nekad i sad”

Objavljeno

na

Objavio/la

Nema previše stanovnika ovoga grada koji barem ponekad, barem negdje usput, nisu primijetili tipa koji se vozi na biciklu, svako toliko stane, opali “fotku” mobitelom, pa krene dalje. Njegovo ime je Renato Glogovčan, 53 su mu godine, Goričanin je već posljednjih 40-ak, a tijekom svim tih godina zaslužio je nadimak koji možda i najbolje opisuje ono što radi, kako živi – Gradsko oko!

Pojavom društvenih mreža njegov je društveni angažman, jer tako se to bez problema može nazvati, postao još puno vidljiviji, a narastao je i njegov utjecaj. Tisuće sugrađana prate njegove objave, a pomaže i usmjerava čak i gradske službe.

– Dobro sam se nasmijao kad su mi ljudi iz VG Komunalca u jednom razgovoru rekli da praktički svako jutro pogledaju što sam objavio dan ranije, što sam primijetio na gradskim ulicama, pa i na temelju toga planiraju što će se raditi taj dan – sa smiješkom govori Glogovčan.

I doista, svi koji prate njegov rad znaju da se nerijetko dogodi da objavu na određenu temu slijedi objava na istu tu temu s opisom “Vrijedni komunalci žurno su se bacili na posao…” A tako to nekako i treba biti, jer Renato je glas i, prije svega, oko običnih ljudi, stanovnika ovoga grada. I tako već godinama.

– Nisam išao u školu za fotografa, završio sam srednju drvno-tehničku školu, a da sam pogriješio u izboru shvatio sam na norijadi! Tad sam prvi put uzeo “idiot” kameru i cijeli dan fotkao, tu se rodila ta ljubav prema fotografiji koja me nikad više nije pustila. Odmah nakon završetka srednje škole upisao sam tečaj za opću fotografiju na tadašnjem učilištu “Moša Pijade” u Vukovarskoj, da bi edukaciju nastavio u Foto klubu Zagreb. Tamo sam završio tečajeve za opću, digitalnu, portretnu, pejsažnu i modnu fotografiju, jedan za drugim – prepričava Renato.

U vrijeme kad je izlazio iz tinejdžerskih godina, oko njega su se događale velike promjene, što je i sam osjetio na svojoj koži. Samo dva mjeseca nakon što se vratio iz JNA, nakon što je vojni rok odradio u Srbiji, u blizini bugarske granice, počeo je Domovinski rat. Ubrzo se uključio kao branitelj, a po povratku kući, u “normalan” život, pojavio se i prvi angažman koji je uključivao fotografiju.

– Prvi posao bio mi je kao vanjski suradnik u Glasniku Turopolja. Saša Božić slao me na gradska događanja, fotkaj ovo, fotkaj ono, i tako sam krenuo s praćenjem grada, s čime nisam nikad ni prestao, sve do današnjih dana. Radim kao freelancer i povremeno mi se javljaju iz raznih redakcija, bilo zbog preuzimanja pojedine fotografije, bilo zbog nekakvih angažmana. I to mi savršeno odgovara. Ja volim reći da sam na poslu čim izađem iz svoje grad, čim zakoračim iz ulaza. Živim na Galženici, u srcu grada, tako da mi “ured” počinje doslovno na prvom koraku – kaže Renato.

I tako naš “lutajući reporter” svakog jutra krene u obilazak grada, na ovaj ili onaj način, s ovom ili onom namjerom.

– Ponekad odlazim na određene lokacije ciljano, kako bih napravio nekakvu foto priču ili zabilježio nešto što sam primijetio, ponekad odlazim na događanja po gradu, a ponekad jednostavno sjednem na biciklu i promatram… I super je što ja zapravo imam stalnu, konstantnu izložbu, budući da sve što fotkam mogu odmah i objaviti, podijeliti s ljudima – opisuje Glogovčan svoj radni dan.

Pomaže svim tim svojim foto bilješkama i lokalnim medijima, iako će sam u šali reći “možda vam malo idem i na živce”, ali situacija je zapravo upravo suprotna. I nama jako dobro dođe takav “suradnik”, koji će skrenuti pažnju na neke detalje, probleme ili događaje koji znaju proći ispod radara. Jer, njemu ispod radara može proći jako malo toga…

– Na placu sam obavezno, pratim sve što se tamo događa, obilazim i sve druge lokacije koje smatram važnima, a sad mi se već često događa i da mi se ljudi javljaju s molbom da nešto objavim, jer “tebe svi prate, tebe svi slušaju” – kroz smijeh priča Renato.

Posebno aktivno, kao uostalom i svi mi koji živimo u ovom gradu, prati razvoj i rast grada. Ljuti ga ta famozna “betonizacija” grada, iako je i sam jedan od onih koji će manjim problemom smatrati gradnju zgrada, a puno većim nedostatak jasnog plana u toj priči. Međutim, baš su ga sve te promjene koje se događaju posljednjih godina dovelo do ideje koja će svoje uprizorenje dobiti tijekom lipnja.

– Od 7. lipnja, tijekom VG Festa, bit će postavljena izložba fotografija pod nazivom “Velika Gorica – Nekad i sad”. U samom nazivu sadržana je i cijela ideja izložbe, budući da mi je želja bila prikazati sve promjene koje su se posljednjih desetljeća događale u našem gradu. Od jednog običnog sela, što je Velika Gorica bila tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, došli smo do ovoga što imamo dana, ozbiljnoga grada, urbane sredine u kojoj je jako lijepo živjeti. Ideja mi je bila prikazati taj razvoj grada kroz fotografije istih gradskih lokacija u nekim prošlim vremenima i danas, kroz što će ljudi lakše moći shvatiti koliko je ta promjena doista velika i značajna – kaže Renato i dodaje:

– Živim u gradu, živim ovaj grad, godinama pratim sve promjene koje se događaju, nije ni neobično da se kroz sve to rodila ideja…

A nakon što se ideja rodila, trebalo je napraviti i drugi korak. Glogovčan je znao kome se obratiti.

– Otišao sam s tom svojom vizijom izložbe u velikogoričku Turističku zajednicu, u kojoj su rado preuzeli kompletnu organizaciju na sebe Moja je ideja da se izložba postavi u Tuđmanovu parku, počevši od “stotke”, odnosno od trešnje ispred kafića, pa uz stazu prema vodotornju s obje strane. Bit će tu 20 fotografija najpoznatijih gradskih lokacija, od “osmog marta”, odnosno Zvonimirove ulice, preko Tržnog centra, benzinske pumpe, zgrade Gradske uprave i lokacije na kojoj je McDonald’s, pa sve do Pučkog otvorenih učilišta i još nekih lokacija koje najbolje opisuju naš grad – približava nam ideju Renato.

Svaka fotografija bit će tako podijeljena u dva dijela; na gornjem će biti crno-bijela varijanta s prikazom kako je određena lokacija izgledala u prošlosti, a na donjem Renatova fotografija iste lokacije danas. Sve skupa bit će i interaktivno, jer na svakoj od tih fotografija naći će se QR kod koji će voditi na stranicu istog naziva kao izložba.

– Želio sam kroz to uključiti i sugrađane u cijelu ovu priču, jer na toj stranici moći će se ostaviti komentar, možda i podijeliti neku svoju priču o toj lokaciji. Tu sam živio, tu sam se zaljubio, tu mi je bus pobjegao… Znači, da dobijemo gradske priče iz prve ruke.

Fotografije će biti velikog formata, metar puta 70 centimetara, i sve će biti vodootporne, pa mi kiša u ta tri ili četiri tjedna neće moći ništa. Međutim, svejedno će tu biti opasnosti koje prijete…

– Budući da noću neće biti čuvara, a uvijek postoji mogućnosti da se fotografijama nešto dogodi, svake večeri ću ih spremati u skladište, pa ih ujutro opet vraćati na mjesto. Bit će malo više posla oko svega toga, ali čini se da je to jedino moguće rješenje – otkriva Renato.

A dok priča, dok nabraja planove i otkriva motive, praktički iz svake rečenice izbija privrženost prema svome gradu, neskrivena ljubav prema mjestu u kojem se formirao, ali i gradu u kojem nije rođen.

– Rodom sam iz Koprivnice, tamo sam i proveo prve godine života, sve dok se s roditeljima nismo preselili u Zagreb. Iz tog dijela djetinjstva pamtim česte selidbe, budući da smo živjeli kao podstanari prvo ispod Rebra, kasnije i na Cmroku, pa na Trešnjevci… Samim time, često sam mijenjao i škole, pa sam do dolaska u Veliku Goricu promijenio čak četiri osnovne škole!

Početkom osamdesetih obitelj Glogovčan konačno se skućila onako kako je to mali Renato želio.

– Kad smo kupili stan u Velikoj Gorici, u tadašnjem 8. martu, u crvenoj osmerokatnici, rekao sam roditeljima: “Ja više nigdje ne idem. Vi se selite gdje god želite, ali ja se odavde ne mičem!” Ispalo je da sam bio u pravu, jer nikad se više nisam maknuo iz ovoga grada – prisjeća se te 1981. godine Renato.

Kad je stigao u Veliku Goricu, a se opet vratimo na ključni dio ove priče, okruživao ga je bitno drukčiji grad.

– Kad smo prvi put dolazili, od Velike Mlake do Gorice vodio je makadamski put. Betonac u Cvjetnom bio je jezero, a na mjestu srednje škole bila su polja kukuruza i jedna trošna kućica, iako mi neki stariji sugrađani sad tvrde da ta kućica nije postojala… Manja crvena zgrada odmah pokraj, žuta do nje i smeđa osmerokatnica tek su se gradili, a sve ostalo su bili voćnjaci, vrtovi i zapuštene livade. Pamtim i legendarni Puky shop, na mjestu gdje je danas Zagrebačka banka i ljekarna – nabraja Renato, koji na jedno pitanje vezano uz gradsku svakodnevicu ipak nije znao odgovoriti.

– Gdje je centar Gorice? I svugdje i nigdje – kaže na ovu uvijek aktualnu temu.

– Mi nemamo pravi centar grada, a kad bih morao nešto odabrati, rekao bih da je to potez robna kuća – tuđmanac. Iako, imamo ja dobru ideju za centar grada – kaže Gradsko oko, pa otkriva svoju viziju i ideju za rješenje problema.

– ZET-ova garaža, plus Vegos World i kuća pokraj Scotcha, zajedno s dvorištem iza. Doda li se i parkiralište iza ZET-ove garaže, to bi se moglo pretvoriti u jedan lijepi gradski trg. Par lokala, parkić, šetalište… Vjerujem da je to najbolje moguće rješenje. A najgore bi bilo da na mjestu Vegos stvarno nikne još jedna zgrada, kao što je najavljeno.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Bellissima Ljilja kurilovečka: Drnek, bandera, rukomet, Sjaj, mafija… I Poreč iz snova!

Ljiljana Ivaci rođena je Siščanka, bivša rukometašica, reprezentativka Jugoslavije 80-ih godina, supruga Dade Ivacija, osnivača grupe Sjaj, počasna građanka Ene, gradića na Siciliji, ali i trenerica sjajne generacije ŽRK Udarnika. Ovo je njezina priča…

Objavljeno

na

Objavio/la

Ima tome već nekoliko godina otkad su iz ženskog rukometnoga kluba Udarnik “upozorili” jednog zadatku u tom trenutku nedoraslog lokalnog novinara:

– Čuj, priključila nam se u klubu Ljiljana Ivaci. Ona ti je bivša reprezentativka Jugoslavije, i dalje je izbornica talijanskih mladih reprezentacija, ali vratila se kući, u Kurilovec, i odlučila nam je malo pomoći. Žena je čudo, mogao bi napraviti priču o njoj…

Novinar je, međutim, ispao teško tele. I nije prepoznao što se krije u tim uputama, u sugestiji koja je na red došla tek u kasno proljeće 2024. godine. Udarnikova generacija 2008. tih je dana na državnoj završnici u Poreču blistala, na kraju osvojila sjajno sedmo mjesto, a taj je uspjeh potpisala upravo ona. Gospođa Ljiljana, odmilja Ljilja, iskusna trenerica koja je ovim djevojkama i više od trenerice.

– Točno tako, ja njima nisam samo trener, ja im hoću biti i psiholog, i pedagog. Želim im objasniti da život nisu samo trenuci u kojima mama i tata rješavaju njihove probleme, da se moraju spremati na realan život, na probleme koje će imati. Sport je za to sjajan, meni je puno pomogao u tom smislu, želim da pomogne i njima – kaže nam Ljilja uvodno, uz ogromnu dozu šarma, koja će se samo pojačavati kako razgovor bude tekao dalje.

Za početak je, naravno, trebalo proći sve ono što se događalo u Poreču tih lijepih dana državne završnice, dio priče koja izaziva posebne emocije.

– Dojmovi su, naravno, jako pozitivni. Ponosna sam na ove djevojke, na ovu ekipu, i to prije svega zbog njihove velike borbe. To je ono što sam od njih i tražila. Stalno im ponovljam da neke situacije tijekom svake utakmice treba znati prevladati i nastaviti se boriti. U nekim ranijim razdobljima svaka pogreška znala ih je sputavati, kočiti, a to što se takvo nešto više ne događa smatram našim velikim zajedničkim uspjehom – kaže trenerica Ivaci i nastavlja:

– Prošle godine to nismo imale i zato smo završile na 19. mjestu. To nije neuspjeh, velika je stvar uopće biti među 20 ekipa u državi, ali posljednjih godinu dana najviše smo radile upravo na tome da postanemo ekipa u punom smislu. To nije lako, pogotovo u ženskom sportu, pogotovo u ovom uzrastu. To su djevojke od 15 ili 16 godina, njih sitnice mogu izbaciti iz ravnoteže. Radili smo na jačanju njihova karaktera, da shvate da utakmica ne završava kad netko promaši šut ili pogriješi, nego da se igra do kraja. Ove godine smo se vraćale i iz minusa, a to mi je najveća pobjeda. Ove cure zajedno su pjevale, zajedno plakale, zajedno sve proživljavale, a to je poanta svega.

Kao konačna nagrada stiglo je i to sedmo mjesto, iako je sa samo malo više sreće moglo završiti i još uspješnije, jer u četvrtfinalu je Udarnik igrao egal utakmicu s kasnijim finalistom Ivanićem.

– Kad se sve zbroji, imam i više nego dovoljno razloga biti ponosna na njih. Bilo je jako teško, pogotovo u subotnjem razigravanju, kad smo imali čak tri utakmice u jednom danu. To zaista nije lako, dolazi do umora, kisika nema dovoljno u mozgu, ali sve u svemu, da mi je netko ponudio ovakav rasplet uoči turnira, odmah bih potpisala – govori Ljilja, koja je odmah u startu odbila bilo koga izdvajati.

– Ni slučajno neću nikoga izdvajati, ali reći su da su to predivne, lijepo odgojene djevojke, koje su redovne na treninzima, koje su uz to dobre i u školi, što je zapravo ključno, jer jedno bez drugoga ne ide. Znam kad imaju ispite, kad dobiju poneku lošiju ocjenu… Ma one su jedna lijepa, lijepa ekipa. Dobila sam i to da na treninge dolaze i igračice koje su ozlijeđene, ne odvajaju se jedna od druge, rade ono što mogu, ali su prisutne. Kažem, cure su stvarno predivne, iako ih ne volim previše hvaliti. Stalno im to i govorim: “Bile ste sjajne, ali ja to nisam rekla!” Ukratko, divne su!

Takvi su, da stvar bude bolja, bili i njihovi roditelji.

– Apsolutno, ove godine su i roditelji bili zaista divni. Koliko smo napravili ekipu na terenu, toliko imamo i ekipu roditelja. Treba to sve ispratiti i ekonomski, i što se tiče vremena, i podrške… Bili su sjajna publika na završnici, navijali su za cijelu ekipu, držali se zajedno i ja im čestitam i zahvaljujem na podršci – kaže Lilja.

Kad je o tome riječ, stvar je dvosmjerna, jer i igračice i roditelji zahvalni su trenerici koja je u klubu posljednji pet godina, koja je donijela Udarniku novi duh, dašak profesionalizma i pregršt trenerske kvalitete, ali i puno ljubavi i pažnje. A glavni i odgovorni za njezin dolazak u klub je predsjednik Josip Mučnjak.

– Gdje smo je pronašli? Vrlo jednostavno, u Kurilovcu! Da štos bude bolji, ona nije bila ni svjesna da smo mi susjedi, da su nam kuće udaljene 200 metara jedna od druge – sa smiješkom kaže presidente Joža.

– Splet okolnosti bio je takav da je Ljiljana još prije 20-ak godina trenirala ekipu Ena sa Sicilije. Ugostili smo ih tjedan dana ovdje u Velikoj Gorici, Ljilja je došla sa svojom ekipom, a trebali smo imati i “uzvrat”. Međutim, mi nismo mogli otputovati na Siciliju samo tako, pa je sve skupa propalo, ali ostali smo u kontaktu. Kad se Lilja vratila iz Italije, sreli smo se ispred robne kuće i ponudio sam joj posao. Nije baš na prvu prihvatila, nećkala se, govorila je da će doći samo na dva-tri treninga, da neće dopustiti da joj ekipa uđe pod kožu, da se ne želi prepustiti… A danas više ne zna što bi bez ovih svojih cura!

I tu se negdje naša priča vratila nekoliko desetljeća unatrag. Ljiljana Ivaci, u to vrijeme Ljiljana Granulić, rođena je Siščanka, a u rodnom gradu rodila se i ljubav prema rukometu.

– Počela sam igrati rukomet u osnovnoj školi. Igrali smo sve sportove za školu, između ostaloga i rukomet, u kojem smo napravili smo lijepu ekipicu i bili smo pobjednici u svojoj regiji. Tadašnji ŽRK Ina iz Siska nas je “snimila” i kompletna generacija otišla je u klub. Nakon dvije godine, u drugom razredu srednje škole, ušli smo u drugu ligu, što je bio veliki uspjeh u gradu u kojem rukomet nije bio baš jako razvijen. Primjetili su to i veliki klubovi, pa su nas Lokomotiva i Trešnjevka dobili vrlo jeftino, za nekakvu garnituru dresova. Tadašnji trener u Ini rekao mi je da neću tamo uspjeti, da će to biti previše za mene, a tu se negdje u meni probudio inat. Otišla sam u Lokomotivu i na oproštaju mu rekla da ću za godinu dana biti u reprezentaciji Jugoslavije. Tako je i bilo – prepričava Ljiljana.

Sljedećih sedam godina bila je igračica Lokomotive, radila s vrhunskim trenerima, napredovala iz sezone u sezonu, a usput i bila zaposlena u Željeznicama, kao i većina njezinih suigračica. Financijska strana cijele te priče bila je takva da je godinama sanjala kupovinu automobila, ali to se nikako nije događalo.

– Maštala sam da ću kupiti Fiću, ali kako u tome nisam uspjevala, odlučila sam prihvatiti ponudu iz Italije. Bilo je to 1987. godine i sve skupa trebalo je trajati godinu dana, dovoljno da zaradim za auto… Na kraju, ostala sam u Italiji više od 30 godina, a zapravo i sve do danas, jer i dalje sam izbornica talijanske U-15 reprezentacije – kaže trenerica Ivaci.

Klub iz samog srca živopisne Sicilije, iz gradića Ena, koji ne dobacuje ni do 30 tisuća stanovnika, taman je ušao u prvu talijansku ligu, a Ljiljana je bila jedina strankinja u ekipi.

– Ne mogu reći da mi je dolazak na Siciliju nije bio posebno traumatičan, iako su mi sve slike o Siciliji bile vezane uz mafijaške filmove. Sjećam se da su cure nakon naše prve utakmice u Palermu sve otišle u kafić, a ja se nisam usudila, jer u glavi sam imala sliku gdje nekakav mafijaš dolazi u kafić i pobije sve redom. S te strane, iz priča o mafiji, imala sam strah, ali na kraju sam toliko zavoljela taj narod i tu sredinu,  da mi je danas to drugi dom – priznaje Ljilja.

Bilo je to vrijeme kad je Diego Maradona bio kralj u Napulju, a Ljiljana Ivaci kraljica u Eni. I vrijeme kad je čuvena mafijaška organizacija Cosa Nostra bila u naponu snage, pogotovo u tom dijelu “čizme”. Priče na tu temu sačuvat će za sebe, iako ih ima i više nego dovoljno. Svjedoci kažu da je zbog svog značaja bila zaštićena od svih mogućih problema, da su je posebno cijenili, čuvali i pazili.

– Tih godina svi su u tom gradiću živjeli za rukomet. Prvo sjećanje mi je upoznavanje sa suigračicama, jer oni su generalno sitan narod, i tad sam primjetila da sve cure imaju jako male ruke. Nisam mogla vjerovati da one uopće mogu igrati rukomet, tako sitne, s malim ručicama. Bilo mi je važno, kao jedinoj strankinji, pokazati da mogu biti kvaliteta iznad njih, a to sam i uspjela. To je mala sredina, morate shvatiti da su te cure 1987., kad smo došli na aerodrom u Cataniju, prvi put vidjele pomične stepenice! A ja sam u svemu tome uživala, jer to je dvina sredina, gradić u kojem se svi poznaju, a mi smo im puno dali kroz rukomet. Velika mi je čast što sam nakon svega postala i počasna građanka Ene. Uvijek kad dođem tamo, srce mi posebno zakuca – ne krije Ljilja.

A srce je posebno zakucalo i jedne večeri u mjestu zvanom Drnek, malo prije odlaska za Italiju.

– Došla sam s društvom na svirku u Drnek i primijetila jednog slatko dečkića na bini. Bio je to moj današnji suprug Dado Ivaci, osnivač grupe Sjaj, kojeg znaju mnogi Goričani – počinje svoju ljubavnu priču fatalna Liljana.

Ubrzo je dogovorila odlazak u Italiju i, kako sama kaže, već otpisala tu vezu.

– Nisam vjerovala da jedan muzičar u takvim uvjetima može ostati zaljubljen, ali on nije odustajao. Kako su u to vrijeme pozivi u inozemstvo bili izuzetno skupi, malotko mogao si je to priuštiti, on se penjao na banderu s telefonskim žicama i spajao se svojim telefonom kako bi me nazvao u dvoranu u Enu i malo čuo! Bio je vičan toj tehnologiji, znao je kako to napraviti, a danas to valjda i mogu ispričati, neće ga valjda zbog toga goniti, ha, ha…

Na prvi njezin talijanski rođendan Dado je odlučio otići na Siciliju i iznenaditi djevojku bez koje nije mogao. Već 1988. zajedno su se vratili u Veliku Goricu, vjenčali se, pa nastavili zajednički život u Eni.

– Sišao je s bandere i došao k meni, ha, ha… I dan danas smo zajedno, imamo i sina, koji je završio fakultet u Milanu i trenutačno radi kao tehničar u talijanskom VAR sustavu – zadovoljno i ponosno govori Ljilja.

Igračku karijeru završila je 1994. godina, nakon teške operacije ramena, nakon čega se bacila u trenerski posao. Ukupno je u Eni provela 20 prekrasnih godina, sve dok se klub nije ugasio. Kako je od 2004. bila i izbornika talijanskih mladih reprezentacija, dobila je priliku preuzeti klub u Mantovi, u kojoj je također ostala godinama.

– Tek kad smo se preselili na sjever, u Mantovu, shvatili smo sve specifičnosti talijanskoga juga. Oni nemaju puno, ali imaju veliko srce i zato smo uživali na Siciliji svih tih godina. Jednako kao i poslije u Mantovi, gdje sam također ostala sve dok se klub nije ugasio.

Budući da je bila samo izbornica, da je sin završio fakultet i postao svoj čovjek, Dado i Lilja odlučili su se 2019. vratiti kući.

– Udala sam se u Velikoj Gorici, ali do tad nikad nisam živjela ovdje. Vratili smo se u pravi trenutak, baš prije pandemije, tijekom koje smo imali dovoljno vremena za radove na kući na kojoj nitko ništa nije radio 30 godina. U svemu tome srela sam i predsjednika Mučnjaka i prihvatila njegovu ponudu, zbog čega mi je danas izuzetno drago – završava naše predivno druženje predivna Lilja.

Ili, kako bi njezini Talijani rekli, bellissima Lilijana Ivaći! Sa sobom je donijela i svoj rukometni moto.

– Ovo što nosiš u srcu, za to treba pobijediti! Za taj grb, za taj dres. To stalno govorim curama, igrate za svoju državu, za svoj grb, to mora biti tvoj poticaj. Taj grb Udarnika, koji nosiš na srcu, mora biti ono što te nosi – zaključno kaže draga Ljilja.

Sjajno kuha, obožava vožnju na biciklu i, više od svega, rukomet. A i nju samu, realno, takvu bellissimu, nije teško zavoljeti…

Nastavite čitati

Kultura

VIDEO Na klupici u Cvjetnom s Marijom Kolb: ‘I u mom gradu moje lice zvuči poznato…’

Velikogorička glumica Marija Kolb svoje dane započinje na koturaljkama na betoncu u Cvjetnom, gdje smo je posjetili i popričali o nastupu u showu “Tvoje lice zvuči poznato”, ali i o projektu s kojim 16. lipnja dolazi u naš, odnosno svoj grad

Objavljeno

na

Objavio/la

Betonsko igralište u Cvjetnom naselju, rano prijepodne, mir, tišina, tek poneki prolaznik i – glumica na koturaljkama! Doista, nije prolaznika bilo previše, ali koliko ih je bilo, toliko je i pogleda otišlo prema djevojci koja “osvaja” popularni gorički betonac svojim figurama, vrti se, okreće, izvodi kojekakve vratolomije…

– Kad god mogu, ujutro sam tu. Nakon prve jutarnje kave dođem, odradim trening, pripremim se za dan – priča nam Marija Kolb, gorička glumica koja je u posljednje vrijeme dospjela i na brojne naslovnice nacionalnih medija.

Svoju uspješnu glumačku karijeru “gura” već dugi niz godina, u najvećoj mjeri to čini kroz kazalište i radijske drame, za koje je primala i nagrade hrvatskoga glumišta, a širu prepoznatljivost stekla je nastupima u showu Nove TV “Tvoje lice zvuči poznato”. Svoju priču ispričala nam je još prije nekoliko godina, ali recentna zbivanja učinila su se kao dobar povod da sa svojim kamerama krenemo prema Cvjetnom i doznamo što se događalo, ali i što će se događati u njezinu životu i karijeri…

Iz naše, velikogoričke perspektive, posebno je važno ono što će se dogoditi 16. lipnja od 19 sati u Dvorani Galženica.

– Radi se o projektu “Šest glumica traži autora” i glavnom programu pod nazivom “Čitanje NJE”, kroz koji afirmiramo i prezentiramo hrvatsku suvremenu dramu s naglaskom na ženska lica. Projekt provodimo diljem Hrvatske već pet godina, a 16. lipnja stižemo i u naš grad.  Drame prezentiramo kroz formu scensko-koncertnog čitanja, a ovog puta predstavit ćemo neobjavljenu i neizvedenu dramu osječke autorice Ivane Šojat “Agregatna stanja”. Gostuju nam goričke i zagrebačke glumice i glumci, u režiji Romane Rožić, naše Velikogoričanke – ispričala nam je Marija.

Što nam je još sve otkrila, kakva nas sve iznenađenja čekaju tog 16. lipnja, ali i još puno toga doznajte u videu iznad…

Nastavite čitati

Reporter 437 - 23.05.2024.

Facebook

Izdvojeno