Sport
Razgovarali smo s Milkom. I nemoguće je odabrati samo jedan naslov…
Damir Milanović zvani Milka vratio se na klupu NK Mraclina nakon godinu dana i vrijednog mađarskog iskustva u stožeru Deana Klafurića. Vraća se kao još bolji trener, ali s istim stilom. Znate već kako je to ide s Milanovićima i javnim nastupima…
Poigravali smo se s epitetom “misteriozan”, svjesni okolnosti šutjeli o njegovu imenu, jer trebalo je pričekati da razriješi sve detalje oko rastanka s mađarskim Honvedom, no nogometno Turopolje već je neko vrijeme znalo da će novi trener NK Mraclina u novoj sezoni biti Damir Milanović, poznatiji pod umjetničkim imenom Milka. Novi, ali zapravo stari trener, jer 40-godišnji Milka vraća se na Grabu godinu dana nakon što je iz Mraclina privremeno otišao.
A kad je sve skupa postalo definitivno, službeno i nedvojbeno poznato, kad je konačno u ruke uzeo plavi mraclinski dres i stao pred fotoaparat, ništa više Milku nije priječilo da – ode na more. Otisnuo se na Krk, u najdražem društvu svojih cura, supruge Suzane i kćerki Sare i Kiare, poželio je dobro se odmoriti i napuniti baterije za ono što slijedi. Za sezonu u okruženju petog ranga hrvatskog nogometa, u 4. NL Središte, za guštanje u građenju neke nove priče u jednom od najbolje i najurednije posloženih turopoljskih klubova.
Bogatiji je za iskustvo iz Mađarske, u kojoj je onomad bio kao igrač Videotona i Tatabanye, a ovom prilikom u budipeštanskom Honvedu, kao pomoćnik Deana Klafurića, prijatelja i svojevrsnog mentora.
– Imao sam neke probleme oko raskida ugovora s Mađarima i zato je sve skupa ispalo malo nespretno, zato smo morali pričekati da se sve riješi do kraja. Iako, to s ‘misterioznim’ trenerom ispalo je kao dobra zezancija, jer svi su to znali, smijali smo se zajedno, pogotovo moj kum Sule iz Buševca – javio se s “krkanja” na Jadranu mladi i talentirani Damir.
Svaki razgovor s njim o nogometu, pogotovo niželigaškom nogometu, jedno je posebno, gotovo transcendalno iskustvo, a ništa se bitno neće promijeniti ni kad mu kažeš “pazi, ovo što pričaš ću ti sve napisati”. Uostalom, znate kakvi su ti Milanovići kad im uključiš mikrofone…
– Ma piši što hoćeš, znaš mene… – smije se Mlinka pa kreće ispočetka.
Odnosno, od kraja. Od Mađarske. I u nešto ozbiljnijem izdanju.
– Kad se pojavila opcija da s Klafom odem u Mađarsku, bio sam oduševljen. Igrao sam gore četiri godine, pratio sam njihovu ligu cijelo vrijeme, znam jako puno igrača iz prve, ali i druge i treće lige, tako da sam se zapravo vraćao na svoje. I prvi dojmovi bili su odlični, jer radi se o velikom klubu, o uvjetima kakve klubovi iz HNL-a, nažalost, mogu samo sanjati. Od terena za trening, grijanih igrališta, hotela za mlade igrače, svega oko kluba… Iako, nije sve ni u uvjetima, nešto je i u talentu – počeo je svoju mađarsku štoriju gospon Milanović, pa nastavio:
– Već nakon dva mjeseca postali smo svjesni da u rukama nemamo momčad prvoligaške kvalitete. Bili smo prisiljeni raditi s kadrom koji smo zatekli, budžet je već bio zatvoren i nikoga nismo mogli dovoditi, nikoga od igrača se riješiti… I tu smo bili jako ograničeni. Našli smo se u situaciji da ti s jedne strane ne fali ni ptičjeg mlijeka, a s druge imaš takva ograničenja. Borili smo se pokušavali, tražili rješenja, a na kraju je borba za ostanak u ligi stala u tu jednu, zadnju utakmicu. Nažalost, nismo uspjeli, ali nakon svega ću ipak reći da je to bilo jedno fantastično iskustvo. Drago mi je što sam dobio priliku raditi u takvoj zemlji, u takvoj ligi, u takvim uvjetima.
Sve do posljednje sekunde nisu odustajali, a usput su tragali i za unutarnjim rezervama.
– Dean je trener koji voli i ne boji se dati priliku mladim igračima. I sjajna je stvar što smo u tom našem razdoblju u Honvedu uspjeli svijetu pokazati 11 klinaca, od 18 do 20 godina, koji ostaju kao velika vrijednost za klub. Njih četvorica postali su i mladi reprezentativci, svi oni su jako dobri i sad već afirmirani igrači, a to je velika vrijednost za klub. Uostalom, Dean je kroz sve to stvorio bazu momčadi koja će sad igrati drugu ligu, jer tu se ne može imati puno stranaca.
Uz igrače, trener Klafurić odgajao je i mlađe kolege.
– Dean je trener koji uči sve oko sebe. I igrače, i nas asistente. Svaka prilika da radim s njim, uz njega, sjajna je stvar za moj razvoj. Kad sam se vratio Cipra, osjetio sam da sam potpuniji kao trener, da sam napredovao, a takav osjećaj imam i sad. Definitivno sam dobio još širu sliku, nadogradio me, kao što sam i ja nadogradio sam sebe u situaciji kad si limitiran nekim stvarima, kad se moraš maksimalno prilagođavati. Ukratko, od Deana sam i ovoga puta dobio ono što ti niti jedna knjiga ne može dati. Čujemo se svaki san, pričamo što smo možda mogli napraviti bolje, preispitujemo se, analiziramo, slažemo kockice cijele sezone. I tu se opet uči, dobiva neke nove spoznaje… – ističe Milka.
Kad je sezona završila, slijedio je razgovor s čelnicima kluba, koji su željeli zadržati gorički trenerski dvojac, ali budući da je budžet smanjen za 40 posto, nije bilo prostora za nastavak suradnje. I Klaf i Milka postali su treneri u potrazi za novim angažmanom. Koji je ovog potonjeg čekao kao uvijek dobra opcija.
– Otkad sam otišao iz Mraclina prošlog ljeta, stalno sam bio u kontaktu s ljudima iz Mraclina. Čuli smo se praktički svaki drugi dan, pokušavao sam pomoći kako god mogu, savjetima ili na bilo koji drugi način, ponavljali su da me mjesto čeka… I kad se prošla sezona rasplela kako se rasplela, priča je odmah krenula. Počeli su mi nešto i nuditi, pokušali pregovarati o novcima, ali nisam o tome htio ni pričati. Rekao sam im samo: ‘Dajte koliko možete i idemo raditi.’ Želio sam opet biti dio te priče, jer bilo mi je jako teško otići i prvi put, povezao sam se sa svima njima, uživao tu raditi. I logično je da sam pristao na povratak. Baš se veselim svemu što nas čeka!
Iako, dosta toga je već i iza njih. Sva dosadašnja pojačanja, njih cijeli niz, dovedena su u dogovoru novog, starog i u tom trenutku misterioznog trenera sa sportskim direktorom i frendom Lukom Cvetnićem, pa onda i s predsjednikom Goranom Vukašincem.
– Evo, stalno smo na telefonu čak i sad, dok sam na moru. Svaki dan događa se nešto novo, stalno nešto pitaju, zanima ih… Nije to baš tako u drugim klubovima na ovoj, amaterskoj razini, jer ovdje pričam o tome da ih brine kako šišati travu, koliko mi treba kapica za trening, kakve će biti trenirke… A kad je tako, puno ti je lakše spustiti se iz profesionalizma u amaterizam. U ovom slučaju, kad je riječ o Mraclinu, nije to nikakav pad od 200 stepenica, jer ovi se ljudi, u amaterskim uvjetima, u puno stvari ponašaju kao profesionalci. Uz bitnu razliku da oni sve što rade, rade iz ljubavi. I zato je puno komotnije i ljepše raditi u takvom okruženju, s takvim ljudima. Stvarno se trude, žele podići klub na viši nivo, iako bih ja rekao da su ga već sad podigli i previše u odnosu na rang u kojem se nalaze.
A ako nekome i dalje nije dovoljno, da bi detaljnije pojasnio zašto je želio baš ponovno u Mraclin, Milka je dodao i ovo:
– U tom smislu, organizacije i uređenja kluba, rekao bih da je Mraclin u ovom našem kraju prvi do Gorice! Ljudi su korektni što se tiče ispunjavanja dogovorenog, od love do svega drugoga. Nema igrača koji je bio tamo, a da će nešto loše reći o klubu. Stalno ispituju što mi treba, što mi fali, kakve boje moraju biti kapice, markeri… A meni je nekad i neugodno reći im da mi išta treba. Pa dovoljno mi da imam loptu, dvije stative i jednu prečku… Ali oni se baš trude oko svakog detalja, žele ugoditi, atmosfera u klubu je čudo i zato je tako lijepo i ugodno raditi. Tako je bilo i prije, dok sam ja bio tu, tako je, govore mi dečki, bilo i lani, a tako će biti i dalje. Nema napetosti, radimo sve ovo iz ljubavi, zajedno smo i kad je dobro i kad je loše.
Ima ova priča o slici nogometnog Mraclina u njegovim očima i nastavak.
– Evo primjera, možda banalnog, ali značajnog… Nigdje u amaterskim klubovima nisam vidio da poslije svakog treninga imaš frižider pun pića, da možeš sve uzeti, piti što i koliko hoćeš. U Mraclinu to imaju. Inače klubovi ove razine funkcioniraju tako da se sjedne poslije treninga i svatko plati svoju cugu, jer klubovi i žive od šanka… Ovdje to nije tako, ovdje imaš i ekonoma Bubija, koji se zimi brine da nas nakon treninga dočeka čaj. Dobro, bude tu više šećera nego čaja, ali barem je toplo – kreće Milka u niželigaškom tonu, sve manje ozbiljno.
Iako, dojam je da se Mraclin ne šali. Stigli su dosad Filip Dianežević, Ivan Rajić, Toni Borovac, Matej Godinić, Dominik Smolković, Filip Harambašić i Marko Rakas, a u dolasku su još trojica mladih igrača.
– Da, doveli smo dosta igrača, popunili roster, a velika je stvar da nam se igrači sad i sami javljaju, nude se, pitaju mogu li biti dio ove naše priče… A to puno govori, za to je zaslužna slika koja je stvorena, sve ovo o čemu sam dosad pričao.
Sve što je odrađeno bilo je dovoljno da sportski direktor najavi borbu za prvo mjesto, za viši rang.
– Luka Cvetnić je prije svega doktor, i to ne samo zato što je čovjek stvarno doktor po zanimanju. Ja ga zove doktor umjestnosti i znanosti. Jako dobar čovjek, ali i mraclinska babaroga. Taj nikad nije zadovoljan, on bi uvijek još više, još bolje. Vjerujem mi, i da završimo prvi, on ne bi bio zadovoljan. Pitao bi zašto nismo ispred prvog. Ali dobro, on je taj koji pomiče granice. Da može iz ove lige, on bi odmah išao, ma on bi htio biti i ispred Gorice ako je ikako moguće – smije se Milka i nastavlja:
– S druge strane, predsjednik Vukašinec, ekonomist, razmišlja mirnije, ali isto se nada. A kako ja to vidim… Gledaj, po momčadi koju smo složili, jasno da želimo boriti se za vrh, da budemo među prva dva, tri. Pa zašto ne i za prvi, ako se za to ukaže ikakva prilika, jer sezona je duga. Mi imamo momčad koja je dobar spoj mladosti i iskustva, jako dobru ekipicu za ploviti tom ligom, a za što će to biti dovoljno, vidjet ćemo na kraju.
Uz ove mlađe, koji većinom imaju ozbiljne nogometne škole iza sebe, kičmu momčadi činit će iskusnjare kao što su Hajduk, Domitrović, Kos, Dražić i veliko pojačanje Rajić.
– Rajića već tri godine pokušavam dovesti, čujemo se i kad sam u klubu i kad nisam, i sad sam uspio iz trećeg pokušaja. Isto je bilo i s malim Dianeževićem, koji je bio veliki talent u Gorici, ali ozljede ga odvele u krivom smjeru. I njega sam ga pokušavao dovesti na Grabu i kad sam bio u Mraclinu i kad nisam. To ti pričam, zajedno smo radili cijelo vrijeme.
Prvo okupljanje zakazao je za sljedeći četvrtak, 20. srpnja, par dana nakon što se vrati s mora. Iako, nema tu zezanja, igrači su dobili program po kojem aktivnosti kreću i dva tjedna ranije, u solo aranžmanu.
– Da, da, dečki su dobili programe, zna se što moraju raditi ova dva tjedna. Evo, zvao me baš Hajduk, kaže da je trčao i da mu je sat za mjerenje pulsa crknuo na prvom treningu, ha, ha… Inače, posebno mi je drago što je tu i dalje Igor, turopoljski top kojeg svake sezone traži pola lige, a zapravo da mu nije Mraclina, ne bi imao gdje igrati – smije se Milka.
– Inače, program je prilagođen za neke od igrača. Recimo, naše desno krilo smrti, Juraj Cvetnić, on je dobio poseban program. Svi rade normalne sklekove, a on s koljena.
A kad ga pitaš za raspored utakmica do početka prvenstva, Milka zatraži kratku stanku.
– Čekaj da pogledam u bilježnicu…
Opa, ima se i bilježnica za pripreme! Koja se nosi i na more…
– Sve je u bilježnici, sve zapisujem. Pa nećemo iz glave raditi, što ti je, ne ide to tako. Tu sve piše. Evo, 1. kolovoza Kurilovec, pa 5. kolovoza Gradići, pa 12. kolovoza Real iz Buševca, koji će biti jači za neigranje mog kuma Sučića. Kad on igra, oni su s igračem manje. Da je on u kadru, ne bi me bilo strah te utakmice, ovako mi neće biti svejedno… – koristi Milka medije za osobne obračune pa dodaje:
– Uglavnom, imamo još i 15. kolovoza Dubravu Vrbovec, pa 19. još i Lukavec. Sve lokalni derbiji, idemo odmah na najjače. Htio sam ja igrati i s Goricom, ali kažu da im se to ne uklapa u program, navodno im neko prvenstvo kreće, ha, ha… Ali dobro, idemo mi polako, od prvog treninga. Radit ćemo odmah tehniciranje, tako da moram za neke igrače nabaviti kacige…
Kao što su njemu, recimo, nabavili nešto bez čega suradnje ne bi bilo.
– Ja pijem Coca-colu samo iz limenke. Nije to to ako ti malo ne zareže usnu. I pazi što me dočeka… Prije dva tjedna dođem u Mraclin, na nekakav sastanak, fotkanje, i zove me Mišo, još jedan od važnih ljudi u klubu, inače moja najveća oporba. I pokazuje mi valjda 500 limenki u skladištu. Nisu to uopće imali dok mene nije bilo, ali sad su morali reagirati, ha, ha.
Uživat će Milka u svemu što slijedi, a uživat će i njegove cure. Muž i tata Milka više neće biti odsutan, tu je, doma.
– Dobro, ovo s Mađarskom je bilo super, bio sam na par sati vožnje i praktički svaki slobodan dan sam dolazio doma. Neusporedivo bolje nego kad smo bili na Cipru, pa nas je ulovila korona… Šest mjeseci nismo mogli nigdje. Ali dobro, zato je tu moja Suzana, stroj od žene. Baš tako napiši. Stroj. Evo, sad se i dovela u formu, smršavila, a što je ona u boljoj formi, meni je teže – smije se Milka, svjesno riskirajući očekivane posljedice ovakve vrste istupa.
Damir Milanović iza sebe ima ozbiljnu igračku karijeru, u prvoligaškim klubovima, inozemstvu… Foto: Hrvoje Jelavić/Večernji list
To što je doma, ujedno znači da će Milka, osim što će biti trener, moći opet biti i igrač.
– O ne, nisam završio igračku karijeru. Registriran sam za Polet, ali ne znam hoću li još igrati… Dan nakon što sam se vratio iz Mađarske, odmah sam išao igrati. Nakon godinu dana pauze trener Joža Rožić, ja ga zove Velečasni, dao mi je 15 minuta na prednjem veznom. Očito me baš ne voli. Mislim, poziciju mi je pogodio, ali po minutaži me ne voli. Inače, to je trener koji taktiku ima u malom prstu. Točno tako me citiraj. Prije svake utakmice dođe s pet papira, rekao bi čovjek da predaje biologiju. Svašta nas tu nauči, ima uz biologiju i geografije, svega živoga. Uvijek naučimo nešto novo. I kažem, ako uspijem izgladiti odnose s trenerom, ako se barem malo smekša, igrat ću i dalje za Polet, barem koliko stignem. Uostalom, vidio sam da je Miura nekidan produžio ugovor, iako zadnjih deset godina nije puknuo po golu. Ako može on, mogu i ja. Ako ništa drugo, igrat ću za veterane – odlučio je na kraju ovog živopisnog razgovora Damir zvani Milka.
Neka nova avantura počne.
Sport
FOTO “Pevec Boysi” osvojili Turopoljsko srce!
Na ovogodišnjem malonogometnom humanitarnom turniru “Turopoljsko srce” trofej namijenjen pobjedniku otišao je u ruke Caffe bar VAR-a, koji je u finalu bio bolji od VG Sport Caffea
Kad se u petak dogodilo ono što se nažalost dogodilo, na sve predviđene događaje tijekom vikenda nalijepili su se upitnici. Bilo je tako i s malonogometnim turnirom u sklopu humanitarnog projekta “Turopoljsko srce”, no na kraju je odluka zapravo bila laka.
“Turopoljsko srca izražava duboku sućut obitelji djeteta čiji je život danas tragično ugašen te je u ovom teškom trenutku i boli uz sve koji su pogođeni ogromnom tragedijom.
Ovim putem vas sve želimo obavijestiti da je Udruga Turopoljsko srce odlučila održati sutrašnji turnir s obzirom da se radi o humanitarnom događaju koji nam omogućava da nastavimo pružati pomoć obiteljima u potrebi.
Uzimajući u obzir iznimno tešku situaciju, turnir ćemo započeti minutom šutnje, a cijeli dan proteći će u mirnom tonu i bez planiranog zabavnog sadržaja”, objavili su iz udruge Turopoljsko srce u petak.
I doista, glazbe nije bilo, nije bilo ni planiranog Djeda Božićnjaka ni bilo kojeg sadržaja mimo nogometa, a minutu šutnje imali smo i uoči prve utakmice i uoči finala turnira koji se u dobre svrhe igrali dečki iz cijeloga kraja, pod okriljem velikogoričkih kafića. Uz humanitarnu notu, tu je već stvoren i ozbiljan prestiž, pa je slavlje pobjednika na kraju bilo burno…
A pobjednici su dečki iz Caffe bar VAR-a! Pevecova družina lani je završila turnir porazom u finalu, a ovoga puta uspjeli su otići do kraja. U finalu su bili bolji od VG Sport Caffea, čije su boje branili uglavnom momci iz NK Kurilovca. Golovi Sedlačeka i Darija Banića nisu bili dovoljni jer su na drugoj strani je dvaput zabijao Grdenić, a jedanput jedan od Kovačića. Igrala su, naime, sva tri Franjina sina – i Marko, i Jurica i i Luka.
Igrao je za CB VAR i uzdanica Mraclina Ivan Rajić, i fizioterapuet Gorice Domagoj Prnjak… U polufinalu je ta ekipa bila bolja od CB Mario-CB Bobi rezultatom 3-0, dok je u drugom polufinalu VG Sport Caffe bio uvjerljiv (8-1) protiv Oziris bara. U sudaru za treće mjesto CB Mario-CB Bobi je bio bolji od Ozirisa 6-4 (Iličić x3, Paradžik, Budimir, Ferina ag/Kaurin x3, Radočaj), da bi na kraju red došao na finale.
Najboljim igračem turnira proglašen je Đuka iz VAR-a, punim imenom Jurica Kovačić, koji će vam u istom tom VAR-u, uz pomoćno igralište Gradskog stadiona, rado skuhati kavicu… Najbolji strijelac turnira je Vito Ferina iz Oziris bara, inače igrač Kurilovca, baš kao i najbolji golman turnira Leon Išek, koji je nastupao za VG Sport Caffe.
Još je preostalo samo zbrojiti prihode od turnira, spojiti ih s onih 26.000 eura prikupljenih na humanitarnoj aukciji dresova, a onda utabanim putem krenuti pomagati potrebitim obiteljima iz našega kraja…
Drugim riječima, Turopoljsko srce još jedanput je uspjelo!
Sport
A za kraj – očaj…
Nogometaši Gorice izgubili su 4-1 od Lokomotive na svom stadionu u posljednjem kolu jeseni i zaključili prvi dio sezone prikovani za dno tablice. Sezona se nastavlja 25. siječanja, a dotad čelnici Gorice imaju pune ruke posla…
Sport
Gorica i Lokomotiva ipak danas, ali bez gledatelja
Nogometaši Gorice i Lokomotive igrat će u ranije predviđenom terminu, u subotu od 15 sati, no na Gradskom stadionu zbog dana žalosti neće biti ni publike, ni glazbe…
Gospodarstvo
‘Sanjao sam Dinamo, oslobađao prve metre Hrvatske i pronašao se kao – menadžer kvalitete!’
Miroslav Drljača, ugledni i nagrađivani menadžer kvalitete, svojevremeno i predsjednik Uprave Zračne luke Zagreb, ali i hrvatski branitelj, talentirani nogometaš i svjetski putnik, otišao je u mirovinu. Tim povodom, ispričao nam je svoju životnu priču…
Naš sugrađanin izv. prof. dr. sc. Miroslav Drljača, nakon 65. rođendana i 40 godina radnog staža u civilnom zrakoplovstvu, odlazi u mirovinu. Čovjek o čijem radu se govori u pe monografija i četiri leksikona, dobitnik dvije Nagrade za životno djelo, koji nije bio niti jest član neke političke stranke, čovjek koji za sebe kaže da je paralelno razvijao četiri karijere, uvjerava nas da odlazak u mirovinu nije kraj, nego novi početak.
Miroslav Drljača nositelj je brojnih visokih domaćih i međunarodnih priznanja, među kojima i Nagrade grada Velike Gorice s likom Nikole Škrleca Lomničkog, koja mu je dodijeljena u znak zahvalnosti za svekoliki doprinos i iznimna postignuća u profesionalnoj i znanstvenoj karijeri, kao i za nesebičan i volonterski rad u lokalnoj zajednici. Naime, sve četiri njegove karijere usko su vezane i za Veliku Goricu i Turopolje.
Ovo je, dakle, priča o jednom završetku i jednom novom početku.
Kakve emocije prevladavaju u trenutcima dok se završava Vaš radni vijek i počinje mirovina?
Vjerojatno očekujete da kažem kako sam tužan što odlazim u mirovinu nakon 40 godina rada. Naprotiv, zadovoljan sam što sam uspio odraditi puni radni vijek u civilnom zrakoplovstvu, jednoj od najdinamičnijih i tehnološki najzahtjevnijih djelatnosti u gospodarstvu. Nema sjete, nema tuge, nema nostalgije, vjerojatno zato što odlazak u mirovinu ne doživljavam kao kraj nečega, već kao novi početak.
Kako gledate na svoju poslovnu karijeru? Ovo je možda i prilika da nam još jedanput ukratko prepričate svoju poslovnu biografiju, od prvog zaposlenja pa do danas?
Od malena sam znao da želim biti ekonomist. Iz tog razloga sam, nakon završetka osnovne škole u Velikoj Gorici, upisao I. Ekonomsku školu u Zagrebu. Tijekom osnovne i srednje škole bio sam odličan učenik. Nakon završetka srednje škole upisao sam Ekonomski fakultet u Zagrebu i završio u roku, na “Teorijskom smjeru”. Nakon diplome nisam šest mjeseci mogao dobiti posao, unatoč brojnim molbama, jer nisam bio odslužio tada obvezni vojnik rok.
Nakon što sam odslužio vojni rok, odmah drugi dan zvao me kolega i rekao da se javim u JAT u Zagrebu. To je bila zrakoplovna kompanija bivše zajedničke države i imala je svoje urede na Zrinjevcu, gdje se sad nalazi poslovnica Croatia Airlinesa. Naime, tamo su primali pet pripravnika ekonomske struke. Tadašnji direktor JAT-a Zagreb nazvao je svog prijatelja koji je bio profesor na Ekonomskom fakultetu i zamolio ga da mu preporuči pet najboljih svojih studenata. Među tih pet, profesor je predložio i mene, jer bio sam njegov student, a bio mi je i u komisiji za obranu diplomskog rada.
Počeo sam kao pripravnik na šalteru prodaje avio karata, potom sam radio u bookingu, zatim u računovodstvu zbrajao karte i dnevni utržak. Svake dvije godine napredovao sam za jedno mjesto i tako ubrzo postao Rukovoditelj odjela putničke prodaje za suradnju s poduzećima. To sam bio do početka Domovinskog rata 1991. godine. Taman sam bio došao na listu za odlazak u inozemno predstavništvo kad je započeo rat. U jesen 1991. godine, odlazim kao dragovoljac u hrvatsku vojsku, u sastav tada 10. brigade TO Velika Gorica (kasnije 153. brigade HV Velika Gorica). Kad su šefovi u Beogradu, gdje je JAT imao sjedište, saznali da sam otišao u HV, dali su mi otkaz.
Demobilizirao sam se prvi put 1994. godine. Bio sam deset mjeseci bez posla. Pokojni Damir Goršeta zvao me da dođem raditi kod njega u Glavni stožer HV jer je on već bio u Stožeru kod generala Janka Bobetka. Nisam prihvatio jer nisam htio biti vojnik u miru. Opcija je bila da tada, s 36 godina života, odem u mirovinu. Ali moja odluka je bila da nastavim raditi. Radio sam četiri mjeseca kod jednog privatnika iz Velike Gorice, a onda sam se 1.6.1994. zaposlio na Zračnoj luci Zagreb d.o.o., gdje sam ostao do odlaska u mirovinu, punih 30 godina.
Na Zračnoj luci Zagreb d.o.o. započeo sam raditi kao Interni kontrolor poslovanja. To mi je veoma koristilo jer sam kroz dokumentaciju u kratkom vremenu upoznao poslovanje i poslovne procese. Nakon svega šest mjeseci, 1.1.1995. godine, postao sam Pomoćnik direktora za komercijalu i financije, što je tada bila druga pozicija u firmi. S te pozicije odlazim ponovo u sastav 153. brigade HV Velika Gorica, jer se spremala operacija “Oluja”. Kao drugi čovjek firme imao sam radnu obvezu i nisam trebao ići u HV, ali ne bih to bio propustio ni za što.
Sektori kojima sam bio na čelu imali su i po 450 radnika, a u trenutku kad sam postao Predsjednik uprave firma je imala 1.143 zaposlena. Često me pitaju koja od ovih pozicija je bila najzahtjevnija i najkompleksnija. Funkcija Predsjednika uprave je bila zahtjevna i složena, osobito iz razloga što sam na toj poziciji bio u razdoblju kad je Zračna luka Zagreb d.o.o., nakon više desetljeća, bila u poziciji napraviti značajan razvojni iskorak. Ali najkompleksnija funkcija je biti Menadžer kvalitete.
Prijelomni trenutak u mojoj karijeri bila je 1996. godina, kad su me poslali na školovanje za Menadžera kvalitete, prema harmoniziranoj shemi EOQ – Europske organizacije za kvalitetu. Po završetku školovanja rekao sam sam sebi da se time želim baviti ostatak života. Nakon toga sam uspješno magistrirao i doktorirao. Kontinuirano sam bio na prvoj menadžerskoj razini i obavljao visoke direktorske funkcije: 1) Komercijalni direktor, 2) Voditelj Ureda glavnog direktora; 3) Savjetnik Glavnog direktora. 4) Menadžer kvalitete, 5) Direktor sektora prometa, 6) Direktor sektora teretnog prometa, 7) Predsjednik Uprave, 8) Direktor sektora za integrirani sustav upravljanja i Voditelj Airport Aviation Academy. Često se misli da svatko može biti menadžer. Međutim, menadžment je znanost, što se često zaboravlja.
U svojoj karijeri, koja je trajala 40 godina, promijenio sam samo tri poslodavca.
Imali ste četiri karijere, sportsku, vojnu, menadžersku i znanstvenu, neke od njih ovdje ne završavaju, ali možete li nam iz ove perspektive reći u kojem ste se području osjećali najbolje, u čemu ste najviše uživali?
Izbjegavao sam biti “fah idiot”. Taj se termin koristi za one koji su specijalisti u nekom vrlo uskom području. Ja sam trebao širinu. Odlaskom u mirovinu djelomično završava moja menadžerska karijera. Kažem djelomično, jer još sam pri kraju četvrtog mandata Predsjednik Hrvatskog društva menadžera kvalitete, a uskoro osnivam i Hrvatsku akademiju za kvalitetu. Pored toga, bavit ću se i savjetničkim radom u području menadžmenta. Na taj će način menadžerska karijera, nadam se, trajati u nekom drugom obliku.
Sportska karijera je odavno završena. Osim ako se ne računa da svakog dana ujutro napravim 90 trbušnjaka i 40 sklekova te napravim krug od pet kilometara u kombinaciji trčanja i hodanja. To radim već godinama.
Vojna karijera također je završena. Naime, imao sam priliku i pozive da ostanem u vojsci nakon Domovinskog rata i razvijam profesionalnu vojnu karijeru, ali nisam izabrao vojni poziv u miru. Opredijelio sam se za razvoj u struci i to je bila dobra odluka.
Što se tiče znanstvene karijere, ona traje i nadam se da će trajati još dugo.
Osjećao sam se dobro u svim ovim područjima. Imao sam široko područje interesa. I zanimljivo, u sve četiri moje karijere dobio sam visoka priznanja za postignuća u radu. Ljudi su prepoznali usmjerenost ka cilju, trud, kompetenciju, upornost, emociju, rezultate. Volio sam i volim to što radim iako je bilo teških razdoblja tijekom sve četiri karijere.
Krenimo redom, segment po segment. Što sve uključuje Vaša sportska karijera?
Moj sport je nogomet. I moj dječački san bio je igrati nogomet u zagrebačkom Dinamu. Velikogoričkoj nogometnoj javnosti je poznato da sam bio prvi klinac koji je iz NK Radnik otišao u Dinamo 1971. godine, o čemu piše i u monografiji “NK Radnik 1945-2009.” U Dinamu sam igrao do 1977. godine, s igračima od kojih su neki postali Dinamove legende, kao što su Marko Mlinarić, Stjepan Deverić, Tomislav Ivković, Drago Dumbović, Zvjezdan Cvetković, Mladen Munjaković. Spomenut ću i pokojnog Dušana Popovskog, koji nikad nije zaigrao za prvu momčad Dinama, ali je bio nevjerojatan nogometni znalac i igrao za malonogometnu reprezentaciju Hrvatske.
I danas se družim s mojim dečkima iz tog razdoblja. Nalazimo se povremeno kod Dinamove legende Rudolfa Belina, u njegovoj pizzeriji u Zagrebu. O toj generaciji i danas povremeno pišu istaknuti sportski novinari, nazivajući tu generaciju vjerojatno najtalentiranijom generacijom juniora Dinama ikada. S Dinamom sam osvojio pionirsko prvenstvo Jugoslavije 1975., igrali smo finale juniorskog kupa Jugoslavije, osvojili jedan od najjačih tada juniorskih turnira u ovom dijelu Europe, “Kvarnersku rivijeru” 1977. godine te brojne turnire u bivšoj državi i inozemstvu. A prvenstvo Zagreba u kojem smo se natjecali završili smo jedne godine s gol-razlikom 104:4.
Igrao sam i za Dinamo II. Tu momčad smo mi, ali i nogometna javnost, zvali “Mali Ajax”. Tu sam imao prilike igrati s igračkim veličinama poput Pere Bručića, Snješka Cerina, Ivice Miljkovića, Ratka Bobinca, Marijana Vlaka, Đžemala Mustedanagića, Rajka Janjanina i brojnih drugih.
Krajem 1977. svojevoljno odlazim iz Dinama i zapravo prestajem igrati nogomet, iako sam još godinu dana mogao igrati za juniore. Odlučio sam upisati fakultet. Nisam imao talent i nogometno znanje poput Mlinarića ili Deverića i mislio sam da u životu mogu nešto drugo raditi bolje. Međutim, tad iz NK Radnika dolaze k meni doma tadašnji članovi uprave i uspijevaju me nagovoriti da ponovo počnem igrati. Tako sam igrao i u NK Radnik u sezoni 1977-1978. To mi je bila također posebna čast jer sam imao prilike igrati s legendarnim igračima NK Radnik kojima sam se divio kao klinac, naime bili su svi stariji od mene: Ivan Graber Bojs, Vlado Mirenić, Ivica Mikulčić, Juraj Mirenić, Željko Plepelić Beli, Mirko Babić, Ranko Dobrić, Vlado Turčić i dr. Ipak, te 1978. moja igračka karijera završava.
Dolaskom na Zračnu luku Zagreb d.o.o. formirao sam nogometnu momčad. Naime, na zračnoj luci je uvijek radilo puno dobrih nogometaša. Sjećam se kad je tadašnji Glavni direktor dobio neki propagandni materijal u kojem je vidio da aerodromi igraju prvenstvo Europe i pitao me “A gdje smo tu mi?” Ja sam mu odgovorio da nije problem napraviti momčad, imamo sjajne igrače te ako osigura logistiku, idemo na slijedeće prvenstvo Europe aerodroma. I otišli smo.
Bio sam tada Direktor momčadi, vođa puta i igrač. Prvenstvo je bilo 2000. na Malti. Uvjerljivo smo porazili sve protivnike i postali prvaci Europe aerodroma. Veliki rezultat ponovili smo i 2004. u Salzburgu. To su ostvarili također veliki igrači, igračke legende Ivan Graber Bojs, Željko Plepelić Beli, Željko Domitrović Beli, Željko Župetić, Mario Štoos, Branko Sambolić, Mario Fabečić, Robert Lozančić, Željko Domitrović (vratar). Svi su radili na zračnoj luci. Pored ovih velikih rezultata osvojili smo i kup Hvidra, Honda Blayer kup u Austriji i brojne turnire u zemlji i Europi.
Paralelno s ovom aktivnošću postao sam i član Uprave NK Radnik, što sam bio sedam godina, od čega dvije godine i predsjednik kluba. Bili su to teški, ali lijepi dani. Teški jer je sve to trebalo financijski pratiti, a lijepi jer su nogomet i mladost lijepi sami po sebi. Za rad u NK Radnik dobio sam 2000. godine Nagradu Zajednice športskih udruga i Glasnika Turopolja “Sportski djelatnik godine.”
Nekoliko godina bio sam angažiran i kao direktor marketinga “Turopoljske trke”.
Danas slavu Dinama prenosim po cijelom svijetu. Naime, kamo god putujem, sa sobom nosim šal Dinama i slikam se pored znamenitosti svjetskih gradova. Tako je Dinamov šal osvanuo u New Yorku, Montrealu, Philadelphiji, San Dijegu, Los Angelesu, Shanghaiju, Tokyju, Nagoyi, Osaki, Dohi, Skopju, Mostaru, Dubrovniku, Reimsu, pored Keopsove piramide u Egiptu, Kopengahenu, Oslu, Stocholmu, Helsinkiju i brojnim drugim gradovima svijeta.
Kako je izgledao vojni dio Vaše karijere?
Obvezni vojni rok u bivšoj JNA služio sam u ŠROP Bileća. To je bila “Škola rezervnih oficira pješadije”, koja je školovala pričuvni zapovjedni kadar pješaštva. Školovanje sam završio kao peti po ocjenama u klasi, a imao sam isti prosjek ocjena kao treći u klasi.
Kad je započeo Domovinski rat u Hrvatskoj, bio sam odlučan u određenom trenutku pristupiti HV-u. Dogodilo se to nakon raketiranja Velkoma u rujnu 1991. Tada sam nazvao pokojnog Damira Goršetu i rekao mu: “Vidim da stvaraš vojsku, zar me ne trebaš?” Odgovorio je: “Trebam te, dođi.” Priključio sam se 10. brigadi TO Velika Gorica 5. listopada 1991. Dodijeljena mi je funkcija zapovjednika 2. satnije 2. bojne 10. brigade TO. Od tada počinje moj ratni put s 10., kasnije 153. brigadom HV Velika Gorica.
Tu treba istaknuti, za početak, prvi prijelaz rijeke Kupe 28. listopada 1991. godine i oslobađanje prvih kilometara tad okupiranih područja Hrvatske. Prema informacijama kojima raspolažem trenutno, to je bila prva oslobodilačka operacija HV u Domovinskom ratu. Iako je bila ograničenog dometa i skromnih rezultata, poruka koja je odaslana ovom operacijom bila je snažna i u nama stvorila vjeru da ćemo jednog dana biti u mogućnosti osloboditi okupirana područja.
Krajem 1991. godine postavljen sam u Stožer 153. brigade HV na mjesto Načelnika Operativno nastavnog organa. To je treća funkcija po formaciji u brigadi. Bio sam odgovoran Zapovjedniku za predlaganje upotrebe pješačkih postrojbi brigade, obuku, koordinaciju rodova. Tada sam postao i v.d. Zapovjednika brigade. Prošao sam sa 153. brigadom HV brojna ratišta, od Spačvanske šume na istoku na granici sa Srbijom, preko Slavonije, Orašja, Bosanske Posavine, Pokuplja, Zadra, Livna, sve do Južnog bojišta i Dubrovačkog ratišta, Banovine u Oluji.
Obnašao sam visoke zapovjedne dužnosti: Zapovjednik satnije, Načelnik ONP, Zapovjednik bojne, v.d. Zapovjednik brigade, Zapovjednik TG-153 u dva navrata, u Bosanskoj Posavini i na dubrovačkom ratištu. Za odlazak u Livno dragovoljno sam se javio na poziv ministra obrane Gojka Šuška. Naime, trebalo je pomoći ustroju obrane Livna jer je neprijatelj pripremao veliku ofenzivu. S još nekoliko suboraca tjedan dana sam obilazio položaje i crtao karte, predlagao kako ustrojiti pojedine dijelove obrambene crte. Ta bitka odvila se 22. i 23. travnja 1992. Neprijatelj je potpuno razbijen i nikada više nije pokušao napad tim pravcem.
Ako treba izdvojiti neki trenutak vezan za moju vojnu karijeru, onda su to dva naročito upečatljiva: prvi je zaustavljanje komandanta Kordunskog korpusa pukovnika Čedomira Bulata u centru Topuskog 10. kolovoza 1991. i predaja korpusa generalu Petru Stipetiću. Drugi je da sam imao neizmjernu čast, nakon četiri godine rata, biti na čelu kolone s mojih suborcima, zapovjednicima, prilikom ulaska 153. brigade HV u Veliku Goricu, po povratku iz Oluje 14. rujna 1995. godine. To je ujedno bio i kraj Domovinskog rata.
Kad vojnik odlazi u rat ima dvije želje. Jedna je da se vrati živ i druga, da se vrati kao pobjednik. Meni su se ostvarile. Za doprinos u stvaranju Republike Hrvatske prvi predsjednik Franjo Tuđman odlikovao me s dva visoka odličja, Spomenicom Domovinskog rata 1990-1992. i Medaljom Oluja. Imam čin Bojnika HV.
Nakon rata, bio sam jedan od osnivača Udruge pripadnika 153. brigade HV Velika Gorica. Jedan sam od članova Uređivačkog odbora Monografije 153. brigade HV Velika Gorica, za koju smo dobili Nagradu Zagrebačke županije i scenarist sam dokumentarnog filma o ratnom putu 153. brigade HV Velika Gorica.
Kako biste nama laicima najjednostavnije objasnili što je to točno menadžer kvalitete? Čime se menadžeri kvalitete bave, zašto su važni?
Menadžer kvalitete je menadžerska funkcija koja je organizacijski pozicionirana kao štabni organ Uprave. Odgovorna je jedino Glavnom direktoru prema kojem ima savjetodavnu ulogu u smislu uvođenja i upravljanja sustavom kvalitete. Menadžer kvalitete treba imati visoku naobrazbu, specijalističku naobrazbu za sustave upravljanja sukladno međunarodnim ISO (International Organization for Standardization) normama ISO 9001, ISO 14001 i brojnim drugima (danas ima ukupno 37 ISO normi za sustave upravljanja).
Vodi projekt uvođenja sustava upravljanja kvalitetom u organizaciji, organizira edukaciju menadžmenta svih razina, ali i zaposlenih, radi na modeliranju poslovnih procesa, izradi pisanih postupaka, radnih uputa. Formalno nije šef nikome u sustavu, ali ima ovlasti za koordinaciju s cijelom organizacijom po pitanju sustava upravljanja kvalitetom. Član je Kolegija glavnog direktora. Po materijalnom i ostalom statusu, ravnopravan je direktorima prve linije.
To je posao koji traži kompetenciju, kontinuirano obrazovanje, poznavanje svih poslovnih procesa, sposobnost vođenja projekata i timova. Provodi istraživanje zadovoljstva korisnika i radi planove za poboljšavanje. Sudjeluje u izradi godišnjih i strateških planova te izvještaja. Odgovoran je Glavnom direktoru za kvalitetu usluge koja se pruža korisnicima i za što višu razinu ispunjenja zahtjeva zainteresiranih strana, a to su: korisnici usluga, vlasnici, uža i šira društvena zajednica, partneri i zaposleni.
Poziciju menadžera kvalitete na Zračnoj luci Zagreb d.o.o. sam ja osmislio, sistematizirao to radno mjesto i bio sam prvi Menadžer kvalitete. Uveli smo 2000. godine sustav upravljanja kvalitetom ISO 9001 u sve poslovne procese i funkcije, kao tada jedina zračna luka u ovom dijelu Europe i prva u Hrvatskoj. Godine 2003. uveli smo i sustav upravljanja okolišem ISO 14001. Kroz cjeloživotno obrazovanje i razvoj u području upravljanja kvalitetom stekao sam 8 EOQ certifikata, što je najviše u Hrvatskoj i šire, postao sam član EOQ – Europske organizacije za kvalitetu, ASQ – Američkog društva za kvalitetu i IAQ – Međunarodne akademije za kvalitetu.
Pri kraju mi je četvrti mandat na čelu Hrvatskog društva za kvalitetu. Za rad u području kvalitete dobio sam najviša priznanja (ukupno 5) koja postoje u Hrvatskoj, od čega dvije nagrade za životno djelo od dvije različite institucije. Dobio sam jedno počasno članstvo u Poljskoj Asocijaciji za kvalitetu i visoko priznanje, Plaketu Asocijacije za kvalitet i standardizaciju Srbije.
U području upravljanja kvalitetom pojavljujem se kao: menadžer kvalitete, savjetnik, nastavnik, recenzent, autor, auditor za sustave upravljanja i dr. Kao voditelj projekta ili član projektnog tima radio sam na projektima kvalitete u velikim sustavima kao što su: INA-Naftaplin, Hrvatski telekom, Autocesta Rijeka-Zagreb, Sveučilište Vern, Fakultet za turistički i hotelski menadžment Opatija, Auto moto savez Makedonije, Zračna luka Zagreb d.o.o. i dr.
Što Vam je omiljeni dio znanstvene karijere, jeste li zadovoljni cijelim tim dijelom svoje priče?
U znanost sam ušao relativno kasno, s 40 godina. Magistrirao sam i doktorirao upravljanje kvalitetom na Sveučilištu u Rijeci. Objavio sam 230 znanstvenih i stručnih radova u časopisima i zbornicima radova u Hrvatskoj i širom svijeta. Sudjelovao sam na 130 konferencija i simpozija s javnim izlaganjem radova, širom svijeta, od Los Angelesa do Shanghaija i Tokyja.
Bio sam gost profesor s predavanjima o kvaliteti na sedam sveučilišta u Hrvatskoj i nekoliko Veleučilišta, a nedavno sam imao čast održati predavanje na Univesity of Central Florida, Orlando u SAD. Član sam više stručnih i znanstvenih organizacija u zemlji i svijetu. Bio sam ili jesam član znanstvenih i uređivačkih odbora konferencija širom svijeta: Indija, Thailand, Portugal, Rusija, Srbija, Bosna i Hercegovina, Sjeverna Makedonija, Poljska, Slovačka, Hrvatska.
U razdoblju 2013.-2019. bio sam član Znanstvenog vijeća za promet Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Iako sam kasno ušao u znanost, ostvario sam izbor u znanstveno zvanje u dva znanstvena područja, što je dosta rijetko i to u području društvenih znanosti – polje ekonomija i području tehničkih znanosti – polje tehnologija prometa i transport.
Trenutačno sam u znanstveno nastavnom zvanju izvanrednog profesora i već sedmu akademsku godinu sam angažiran na Sveučilištu Sjever gdje sam trenutno nositelj pet kolegija. Na IAQ – Međunarodnoj akademiji za kvalitetu koje sam član, osnovao sam Think Tank Kvaliteta u logistici, čiji sam voditelj i kojeg čini 17 stručnjaka iz 14 zemalja svijeta.
Kakvi su planovi za mirovinu, koliko ćete ostati aktivni?
Plan je biti aktivan, sve dok zdravlje bude dozvoljavalo. Nastavit ću raditi na projektima vezanim za restrukturiranje sustava upravljanja u poduzećima te u nastavi. I dalje sam angažiran kao profesor na Sveučilištu Sjever, a planiram i neka gostujuća predavanja. Planiram završiti nekoliko knjiga koje sam započeo pisati. Sudjelovat ću na znanstvenim i stručnim skupovima, imam obaveze prema članstvu u IAQ – Međunarodnoj akademiji za kvalitetu i prema Hrvatskom društvu menadžera kvalitete.
Upravo su u tijeku pripreme za 26. međunarodni simpozij o kvaliteti koji će biti održan u travnju 2025. u Šibeniku. To je 17. međunarodni simpozij koji organiziram s mojim suradnicima kao Predsjednik organizacijskog odbora. Koliko je to zahtjevno govori samo podatak da smo ove godine na 25. simpoziju imali autore iz 20 zemalja svijeta. Radim na osnivanju Hrvatske akademije za kvalitetu koja će biti osnovana tijekom 2025. godine. Dakle, namjera mi je biti aktivan, ali će se promijeniti raspored vremena i prioriteti.
Imate li neku aktivnost koja Vas opušta, nešto za što će sad biti više vremena?
Potrudit ću se da imam više vremena za pisanje i da provodim više vremena na moru. Volim more i provodit ću više vremena na moru.
Također volim putovanja. Kroz posao, sport i privatno prošao sam gotovo cijeli svijet. Ali uvijek se pronađe još poneka zanimljiva destinacija koju treba posjetiti. Ovisno o materijalnim mogućnostima nastavit ću putovati.
Moja županija
VIDEO ‘Zovu me Mala iz garaže, u benchu dižem i više od 120 kilograma!’
Andrea Petrek iz Vrbovca u petak je jubilarni deseti put postala prvakinja Hrvatske u bench pressu, u kojem je i trostruka svjetska prvakinja! U društvu svoga trenera i izbornika Siniše Križana, gostovala je u serijalu “Sport Zagrebačke županije”…
-
Sportprije 3 danaOvo je fotografija koja puno govori o HNK Gorici
-
Priča iz kvartaprije 2 danaCarstvo egzotične divljine u Ribnici: ‘Dvorište puno zmija, tarantula, škorpiona i krokodila’
-
Sportprije 2 danaOdgađa se zadnje kolo? Bude li se igralo, Gorica će tražiti bijeg s dna…
-
Gospodarstvoprije 1 dan‘Sanjao sam Dinamo, oslobađao prve metre Hrvatske i pronašao se kao – menadžer kvalitete!’
