Sport

Prva dama VG kuglanja: Kjara ruši sve pred sobom…

Susjeda je krenula na kuglanje, otišla sam s njom i, evo, ostala više od polovice svoga života, kaže Kjara Mazulović (23), Velikogoričanka s petrinjskom adresom, aktualna svjetska juniorska prvakinja s hrvatskom reprezentacijom…

Objavljeno

prije 4 godine

29. ožujka 2022.

Objavio/la

Marko Vidalina

Priča je, sva je prilika, išla ovako nekako: tata Dado Mazulović, nekad golman Radnika i još brojnih klubova, danas zadužen za održavanje terena, ali i reda i sigurnosti, došao je u “Pastuh” na klopu, a kćerkica Kjara, u tom trenutku desetogodišnjakinja, vrijeme je otišla ubiti vrata do, u kuglanu…

– Ha, ha, pa i nije bilo baš tako – odgovara nam danas 23-godišnja Kjara.

– Malo drukčije je ipak sve to počelo. I ja sam, kao i većina djece, u prvo pokušala s nekim drugim sportovima, popularnijim i raširenijim, jer kao djevojčica nisam doslovno ni znala da kuglanje kao sport postoji. Međutim, presudilo je to što je moja susjeda, imenjakinja Kjara, počela trenirati kuglanje. Odlučila sam otići s njom na trening i ostala sam do danas – priča Kjara.

Krenula je u velikogoričkom Kuglačkom klubu Radnik, danas trećeligašu, no vrlo brzo je postalo jasno da je njezin talent za kuglanje prerastao uvjete u kojima je naš klub funkcionirao. Dvije godine Kjara se zadržala u Radniku, pa u dogovoru s roditeljima, tatom Dadom i mamom Renatom, odlučila napraviti novi korak.

– Mami i tati moje kuglanje je jako važno, cijeli život su mi velika podrška. Tata se malo više razumije, više prati i gleda, a mama navija od doma – opisuje obiteljsku “podjelu posla” Kjara i nastavlja:

– Da, krenula sam u Radniku, a zatim otišla u klub koji se tad zvao Zagreb Zaboky. U međuvremenu je promijenio ime i sad se zove Admiral Zagreb, ali riječ je o istom klubu. I tu sam već deset godina, radim i treniram s trenerom Damirom Fučkarom, čovjekom kojem se svi skupa u klubu istinski divimo, on je naš najveći uzor. Čovjek ima 65 godina i aktivno igra našu prvu ligu! Ali to je i najbolje u kuglanju, tu nema roka trajanja. Možeš igrati dok god te tijelo služi – govori nam Kjara.

U kuglanju je, dakle, već više od 12 godina. Lako je izračunati da je to više od polovice njezina života, što će najbolje opisati koliko je kuglanje važno u njezinoj svakodnevnici. A kad je tako, naravno da dolaze i rezultati, pa je Kjara postala i juniorska reprezentativka Hrvatske. I to ne bilo kakva, već svjetskim zlatom ovjenčana reprezentativka. Zbog tog uspjeha, uostalom, bila je na prijemu u Gradu, kod gradonačelnika.

– Gradonačelnik nas je pozvao da nas nagradi i pohvali za sportske uspjehe, a mene je pozvao zbog uspjeha sa Svjetskog prvenstva prošle godine, kad smo osvojili zlatnu medalju – ističe Kjara i nastavlja:

– Bilo je to jedno posebno iskustvo i mogu slobodno reći vrhunac koji se može doseći u ovom sportu. Igrali smo u juniorskoj kategoriji U-23, nas šest u ekipi, a najopasnije protivnice bile su nam Njemice. Uostalom, Njemačka je centar svjetskog kuglanja, jako puno ulažu i praktički sva najvažnija i najveća natjecanja održavaju se tamo.

U Hrvatskoj se od kuglanja, naravno, baš i ne može živjeti, ali i po tom pitanju je upravo Njemačka neka vrsta obećane zemlje.

– U Hrvatskoj se definitivno ne može živjeti od kuglanja, ali zato se može napredovati, ostvarivati rezultate, pa te mogu vidjeti neki njemački klubovi, a tamo se može od toga živjeti. Jednog dana bih se voljela i ja oprobati u Njemačkoj, jer igrali smo već puno turnira po Njemačkoj i znam kako to funkcionira. Međutim, u ovom trenutku želim završiti fakultet, to mi je najvažnije, pa ćemo onda vidjeti – priča Kjara.

Studira ekonomiju i menadžment, ali nije to sve što želi od obrazovanja.

– Voljela bih biti dentalni tehničara, poslije fakulteta želim i to završiti, pa ćemo nešto iskombinirati. Ne bih se žalila da me put u životu odvede negdje na more…

Do tad, Kjara će i dalje funkcionirati na relaciji između Velike Gorice i Petrinje, u kojoj je trenutačno doma.

– I dok sam živjela u Gorici, često sam išla u Petrinju, odakle su mi korijeni, i sad sam tamo, ali ipak ću reći da je moj dom Velika Gorica. Iako, i Petrinju u svakom smislu osjećam kao svoj grad – govori mlada i uspješna sportašica koja u velikoj mjeri odudara od određenih stereotipa.

Ukratko, Kjara baš i ne izgleda kao netko koga ćete vizualizirati kad se spomene kuglačica… I zato se često susreće s čuđenjem kad spomene da se bavi ovim sportom.

– Da, često se ljudi začude, mnogi nemaju pojma da je kuglanje “pravi” sport, pa bude svakakvih pitanja, objašnjavanja… Ali već sam i naviknuta na to, jer čak i u Sportskoj gimnaziji, koju sam završila i koja mi je puno pomogla, bila sam jedina u generaciji koja je došla iz kuglanja – prisjeća se Kjara dana kad joj je život izgledao kudikamo kompliciranije nego sad.

– Otkad sam na fakultetu, sve je puno lakše, jer cijeli život mi je ritam bio ujutro škola – popodne trening. Puno mi je značilo što je škola u Sportskoj gimnaziji uvijek ujutro, pa bih nakon škole sjela na bus, provozala se tri stanice i otišla na treninga. I onda, kad završim, na bus za Goricu. Sad sam u Petrinji, treniram u Sisku, na utakmice idem u Zagreb i sve nekako lakše kombiniram – prepričava Kjara.

I dok je naš Radnik u trećeligaškom društvu, Kjara i njezin Admiral Zagreb natječu se u najvišem rangu.

– U kuglanju su zastupljene apsolutno sve starosne kategorije, to moram reći, i muškarci i žene… I tu smo negdje, u podjednakom broju. Dečki igraju svoju ligu, mi svoju, s istim brojem klubova. Igraju se i druga i treća liga, postoje i županijske lige, jako puno klubova, ali kuglana je uvijek premalo – požalila se Kjara.

I ako tu negdje spomeneš kuglane po shopping centrima, prilično popularne za široke mase, krenut će objašnjavanje…

– To je bowling, a ne kuglanje – kaže Kjara, pa počinje nabrajati sve razlike:

– Bowling je američko kuglanje, ima deset čunjeva, a kuglanje devet. Razlikuju se ti sportovi i u zaletu, i u težini kugle… Ma u svemu. Ima sličnosti, ali kuglaši ne znaju baš igrati bowling, jer tu kugla mora imati što veću rotaciju, a u kuglanju je važnije držati pravac. U bowlingu su rupe na kuglama, u kuglanju nisu…

U cijeloj ovoj priči posebno je važno što u sportu poput kuglanja nema previše teških ozljeda. Iako, bude ih, jer teška je kugla…

– Klinci kreću s najmanjim kuglama, od oko jednog kilograma, a kasnije je po uzrasnim kategorijama kugla sve veća. U seniorskom kuglanju teži oko tri kilograma, i to je isto u muškoj i ženskoj konkurenciji. Meni su ruke najviše stradale, od težine kugle pate i tetive, i zglobovi, ali ako si spreman, nema tu problema – završava Kjara.

Povezane teme:dado mazulović hotnews kjara mazulović kuglanje

Moja županija

Mraclin uvjerljiv protiv Metalca, Ivan Kos – Čapa proslavio jubilej asistencijom i pogotkom

Objavljeno

prije 12 sati

24. svibnja 2026.

Objavio/la

Vitomir Štuban

Prije početka susreta domaća uprava prigodnim je dresom s brojem 200 nagradila Ivana Kosa za dvjestoti nastup u dresu Mraclina, a iskusni napadač jubilej je obilježio asistencijom i pogotkom. Nogometaši Mraclina ostvarili su važnu pobjedu u borbi za bijeg iz donjeg dijela tablice svladavši na Novoj grabi Metalac iz Siska rezultatom 3:0.

Domaćini su do prednosti stigli u 34. minuti kada je nakon ubačaja Frana Krilića s desne strane glavom precizan bio Dominik Smolković. Mraclin je i u nastavku bio bolja momčad, a vodstvo je povećano u 52. minuti. Ivan Kos probio je desni bok gostiju i ubacio u peterac gdje je Igor Hajduk na drugoj vratnici pospremio loptu u mrežu za 2:0.

Točku na zasluženu pobjedu stavio je upravo slavljenik Ivan Kos u 70. minuti. Nakon kornera i nekoliko odbijanaca lopta je stigla do domaćeg napadača koji je s četrnaest metara preciznim prizemnim udarcem pogodio iza leđa vratara Blagojevića. Ovom pobjedom Mraclin je dva kola prije kraja napravio važan korak prema očuvanju četvrtoligaškog statusa.

IV. NL SREDIŠTE ZAGREB – B, 28. kolo

MRACLIN – METALAC (S) 3:0

Stadion Nova graba. Gledatelja 70.
Sudac: Juraj Mikšec (Vrbovec). Pomoćnici: Luka Bradašić (Novska) i Veronika Muraja (Rajić).

STRIJELCI: 1:0 – Smolković (34), 2:0 – Hajduk (52), 3:0 – I. Kos (70).

MRACLIN: Matejčić (od 78. Zagorac), Marjanović, J. Domitrović, Rajić, Brdek, Smolković (od 60. Matić), Borovac, Tokić, Krilić, Hajduk, I. Kos (od 83. Hodalin). Trener: Marko Pancirov.

METALAC (S): Blagojević, Čajani, Acel, Matić (od 53. Pupić), Bičanić, Ayuba, Kesse (od 53. Perić), Brlečić, Krištopović, Knežević (od 57. Bekonjić), Vincelj (od 53. Brlić). Trener: Dalibor Sanader.

*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom.

Nastavite čitati

Sport

Naš Jakir!

Sergej Jakirović napravio je čudo s Hull Cityjem, s klubom kojem su predviđali ispadanje iz drugog ranga engleskog nogometa on je – ušao među elitu! A mi smo posebno ponosni, jer Jakir je bio i ostao naš čovjek…

Objavljeno

prije 22 sata

24. svibnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Od Velike Gorice do Hulla, lučkoga grada na istočnoj engleskoj obali, udaljenosti je, kažu izračuni, točno 2001 kilometar. Ili, ako ćemo računati iz perspektive Sergeja Jakirovića, točno 1914 dana. U tu se razdaljinu, i kilometarsku i vremensku, smjestio cijeli koloplet zbivanja, a ono što se dogodilo ove subote poslijepodne na monumentalnom Wembleyu samo je završni čin jedne nogometne bajke. Zasad završni, jer novi izazovi, još luđi i još veći, tek slijede…

Sergej Jakirović stigao je u Veliku Goricu u ljeto 2018. godine, na početku priprema za prvu goričku prvoligašku sezonu. Stigao je u naš grad s nogometnim CV-jem koji je pričao uspješnu i zanimljivu igračku priču, dok je ona trenerska bila na samim počecima. Prije Gorice, Jakir je vodio juniore Dugog Sela i Sesveta, a prilika u Gorici stigla je u idealnom trenutku. Novi prvoligaš i mladi trener spojili su svoje interese, svoje želje za dokazivanjem, a neke stvari već su u tom trenutku postale jasne.

Prvo, Gorica je pokazala da misli ozbiljno, da nema namjeru biti prolaznik u elitnom društvu hrvatskog nogometa. A Sergej Jakirović pokazao da je ima trenerski gen, da znam izvući i više od onoga što je možda realno. U tom trenutku bila je to borba za Europu, koju bi Gorica već u toj prvoj sezoni i izborila da je tih godina bilo VAR-a u funkciji. U okolnostima koje su tad vladale Jakir i Gorica ipak nisu uspjeli, ali baš su te sezone udareni čvrsti temelji onoga što će slijediti – Gorica se pretvorila u stabilnog prvoligaša, a Sergej u trenerčinu.

Rastanak je uslijedio u veljači 2020. godine, nakon 616 zajedničkih dana, nakon razdoblja u kojem je Jakiri postao – naš. Voljen, cijenjen, prijatelj mnogima, najmanje iznimno korektan prema baš svima. I zato su veze ostale…

Jakir je rastao zajedno s Goricom, zavolio je ovaj grad i klub, ljudi su zavoljeli njega i on njih, a cijela priča zapravo je velikim dijelom bila obiteljska. Supruga Marina i godinama kasnije će reći da im je kao obitelji bilo najljepše baš u tim goričkim danima, a i svima nama koji smo bili oko klubova to su definitivno dani za pamćenje. Preplavljeni lijepim uspomenama, trenucima koji se pamte, bilo da je riječ o velikim pobjedama i uspjesima koji ostaju, bilo da je riječ o svakoj kavi kod Peveca. Jer, on je prije svega top čovjek, normalan, skroman, duhovit i srdačan, a tek onda top trener.

Naš i gotovo.

I zato su veze ostale čvrste i snažne, zato smo svaki njegov sljedeći korak pratili s posebnom pozornošću. U Mariboru nije sve išlo po planu, ali ta epizoda nije mogla zaustaviti ozbiljnu trenersku priču u nastajanju. Sa Zrinjskim je pokorio BiH, od kluba iz Mostara stvorio je tamošnju verziju Real Madrida, pa preselio u Rijeku, s kojom je odradio novu dozu briljantnog posla. Sjajan je bio i na klupi Dinama, na dotad najvišoj postaji njegove karijere, koliko god su ga pokušavali osporavati, koliko god mu nije bilo lako. Uzeo čovjek prvenstvo i Kup, pa nakon Bayerna krenuo dalje.

U HNL-u je time “prešao igricu” i bilo je jasno da je vrijeme za novi korak. Šansa se otvorila u Turskoj, u klubu koji je bio u ozbiljnim problemima, ali i klubu u kojem valjda i danas drže Jakirovu sliku iznad nekakvog njihovog nogometnog oltara. Bila je to epizoda koja je otvorila put prema Engleskoj, prema Championshipu, prema Hull Cityju, još jednom klubu u kojem je doživio sve ono što je doživljavao i ranije.

Sergeja Jakirovića, naime, tijekom gotovo cijele su njegove karijere bezrazložno podcijenjivali, tražili mu mane i izbjegavali glorificirati postignuća koja su zaslužila glorifikaciju. Sve dok im, gdje god da bio, više nije ostavljao izbora. Bilo je tako, da se ne lažemo, i u danima dok je bio u Gorici, ali već tad je pokazao da ga za takve stvari nije briga. I da zna kako dokazati da vrijedi. Kroz rad, kroz rezultat, kroz odnose koji su ostajali iza njega.

I baš zato je ove subote na Wembleyu, u trenucima koje Jakir nikad u životu neće zaboraviti, uz njega bila i jedna ozbiljna gorička ekipa. Prijatelji iz goričkih dana su se javili, Jakir je odgovorio onako kako on odgovara, i dvije priče na taj su se način spojile. Ona iz Gorice, sa samih početaka, i ova iz Hulla, sa njegovog trenutačnog nogometnog Olimpa.

Goričani su u ozbiljnom broju ove subote bili uz finale doigravanja u Championshipu, i na tribinama i uz televizijske ekrane, pratili su tvrdi sudar Hulla i Middlesbrougha s posebnom emocijom. I na kraju uživali s posebnim ponosom. Jer, Jakir je naš. Bio i ostao.

Bravo, majstore, svaka čast, trenerčino!

Marin Ivančić i Sergej Jakirović rade zajedno još od Sesveta, zajedno su potpisali i ovaj posljednji mega uspjeh… Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

P. S. Naš Marin!

Još od goričkih dana Sergej Jakirović ima uz sebe prijatelja, suradnika i desnu ruku Marina Ivančića. Sve što vrijedi za Jakira, vrijedi i za Marina. Briljantan kondicijski trener, ali i bivši nogometaš, u Goricu je stigao kao 25-godišnji klinac na početku trenerske karijere, ali vidjelo se već tad koliko je Sergeju važan. I koliko mu Sergej vjeruje.

Nudili su mu iz kluba, nakon Jakirova odlaska, da ostane i nastavi raditi svoj posao, ali to nije dolazilo u obzir.

– Hvala, ali ne hvala. Ostajem s njim.

Ostao je, radio, gradio se i napredovao uz šefa i prijatelja sve do današnjih dana. Na svim postajama, u svim okolnosima, u lijepim i manje lijepim trenucima. Nije nikakva tajna da je Marin velika pomoć i podrška Jakiru, a što se njegovih goričkih dana tiče, priča je vrlo slična Jakirovoj… I Marin je ovdje ostavio fenomenalan dojam, i u ljudskom i u stručnom smislu, i zato je definitivno zaslužio barem jedan odlomak nakon njihova zajedničkog uspjeha.

Bravo, Marine, svaka čast, trenerčino!

Nastavite čitati

Sport

Mlada nada velikogoričke atletike! Nelli “Express” Komljenović protutnjala do naslova prvakinje Hrvatske

Atletičarka AK Maraton Velika Gorica iza sebe ima sjajan tjedan.

Objavljeno

prije 1 dan

24. svibnja 2026.

Objavio/la

Franjo Kompes

Nelli Komljenović, članica AK Maraton Velika Gorica, osvojila je naslov državne prvakinje Hrvatske u višeboju za limačice na Prvenstvu Hrvatske za mlađe uzraste održanom u Zagrebu.

Do zlata je stigla nakon tri discipline i ukupno osvojenih 1410 bodova. Natjecanje je otvorila utrkom na 200 metara, gdje je s vremenom 28,36 sekundi osvojila drugo mjesto i odmah se uključila u borbu za vrh. Najbolji rezultat ostvarila je u skoku u dalj, u kojem je s odličnih 4,83 metra bila najbolja među konkurencijom i preuzela vodstvo u ukupnom poretku.

Naslov prvakinje potvrdila je u završnoj disciplini, bacanju vortexa, gdje je hicem od 41,95 metara ponovno završila na drugom mjestu, što joj je bilo dovoljno za ukupnu pobjedu i državno zlato.

Sjajnu formu Nelli je pokazala i samo dva dana ranije na Erste plavoj ligi. Tamo je osvojila prvo mjesto na 60 metara s rezultatom 9,10 sekundi, a zatim slavila i u skoku u dalj s novim odličnim nastupom od 4,85 metara.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Europski prvenstvo i Svjetski kup 2026 u akrobatskom rock’n’rollu

Objavljeno

prije 1 dan

24. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Europski prvenstvo i Svjetski kup 2026 u akrobatskom rock’n’rollu u organizaciji Sportskog plesnog kluba VEGA u Sportskoj dvorani Srednje strukovne škole u Velikoj Gorici otvoren je jučer (subota, 23.05.2026.) kvalifikacijama u 10 sati i finalnim nastupima od 18 sati.