Mraclinski akademik Željko Cvetnić napisao je i izdao novu knjigu ‘Sveci, životinje i legende’ koja je jučer predstavljena u Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Knjigu je objavio Zavod za znanstvenoistraživački i umjetnički rad HAZU u Velikoj Gorici, a njen sadržaj može se svesti u jednu rečenicu: Svi koji su se nekad pitali zašto pored slika pojedinih svetaca postoje i prikazi nekih životinja, u ovoj će knjizi sigurno naći odgovor.

U knjizi su opisani sveci koji potječu iz okružja Rimokatoličke Crkve, a mnogi su od njih mučenici iz početaka kršćanstva i prije crkvenog raskola (1054.). Gotovo je nemoguće navesti ili opisati sve svece koji su imali bilo kakav dodir sa životinjama. Životinje su bile njihova, pratnja, pomoć ili znak. Bilo je potrebno mnogo truda da se izaberu oni, najvažniji, najzanimljiviji ili najpoznatiji sveci, a lako nije bilo pronaći ni različite životinje koje ih prate i opisati ih prema vrstama.

Tijekom više od dva tisućljeća kršćanstva bilo je mnogo svetaca koji se povezuju sa životinjama, koji su voljeli životinje, spašavali ih, njegovali. S druge strane, mnogim su svecima životinje pomogle. Životinje su vjerni čovjekovi prijatelji, uz njega u svagdašnjem životu. Razlozi su jasni, životinje su s čovjekom iz praktičnih razloga, jer se njima koristio u svakodnevnom radu. Isto tako, može se uočiti da se domaće životinje pojavljuju kao pratnja kod više desetaka svetaca, a najčešće su to konj, magarac, deva, krava, bik, vol, ovca, janje, svinja, pas, guska, goluba i pčele. Često u Svetom pismu, prilikom prispodobe životinje, služe simbolički i putem njih se šalju etičke i moralne poruke.

Dolaskom u crkvu uvijek se na oltarima susrećemo sa svecima, a nerijetko se uz njih nalaze i životinje. Sveci nam rijetko odaju svoja imena, no prema njihovu prikazu, predmetima ili životinjama koje ih prate, zainteresirani promatrač može ustanoviti njihov identitet, naslutiti povijest njihova života i djelovanja.

Foto/izvor: HAZU

 

Danas nešto prije 14 sati zapalila se štala u dvorištu obiteljske kuće u Donjem Podotočju. Prema dojavi čitateljice od straha su se razbježale životinje kojima na kraju nije bilo spasa.

– Sve je jako puno dima, a vlasnici su u potpunom šoku. U štali su se zapalili pilići, purice, pajceki, poljoprivredni alati i strojevi – kaže nam čitateljica koja se našla na mjestu događaja.

Na terenu su izašli vatrogasci iz Javne vatrogasne postrojbe Velika Gorica s dva vozila i deset vatrogasaca koji su gasili požar, a stigla je i policija. U pomoć su stigli i vatrogasci iz DVD-a Novo Čiče.

Uzrok požara za sada nije poznat, a više će se znati nakon očevida.

Kad se prelistavaju povijesne knjige hrvatskog klupskog nogometa, u ovih 30 i nešto godina iza nas, pojedina lica iskaču, odskaču, izdvajaju se… Neki po uspjesima i trofejima, neki po rekordima i posebnim dosezima, a neki po – karizmi! U tu posljednju skupinu definitivno spada Vjeran Simunić (70), ikona HNL-a i, za nas posebno važno, novi trener NK Gradića!

Živopisni trener na ulasku u osmo desetljeće života više ni sam ne zna koliko je klubova vodio tijekom karijere, ali naš izračun će reći da su mu Gradići 44. klub u trenerskoj karijeri?! I to će dovoljno reći o nogometnom putu koji je karizmatični Splićanin ostavio iza sebe. Bio je golman, branio za Hajduk, Zagreb i vinkovački Dinamo, pa otišao u Portugal, Italiju i daleki Japan, gdje je bio pionir po pitanju dolaska europskih nogometaša u tu zemlju.

– Da, bio sam prvi Europljanin koji je otišao u Japan, još 1984. Osvojio sam tamo duplu krunu, bio sam čak i na prijemu kod cara Hirohita. Taj klub danas je poznat kao Tokyo Verdy, imali smo i onda dosta navijača na utakmicama, a danas je sve još popularnije. Tek nakon mene u Japan su došli Pierre Littbarski, Toto Schillaci, kao i Piksi Stojković, koji je tamo postao legenda – ispričao je Vjeran Simunić u velikom razgovoru za Germanijak.

Između vratnica stajao je sve do 40. godine, a onda započeo seriju klubova na čijim je klupama sjedio. Krenuo je u Lipiku i Čazmi, prošao Čakovec, Split, Žrnovnicu, Klis, Stare Perkovce, Zabok, Posušje… Bio je trener mostarskog Zrinjskog kad je 2002. godine došao poziv Stjepana Spajića da preuzme Hrvatski dragovoljac i uključi se u svijet HNL-a. Zadržao se u njemu sljedeće četiri godine, vodio i Kamen Ingrad, Zadar dvaput i Cibaliju, a njegov trenerski put u najvišem rangu našeg nogometa završio je 2005. godine.

– Nazove mene Stjepan Spajić i kaže: ‘Čekam te danas do 17 sati, nisam siguran hoćeš li biti trener ti ili Mile Petković, tko prije dođe!’. Vozio sam za Zagreb preko Bosne, preko nekih planina, ne znam ni sam gdje, već sam raskinuo sa Zrinjskim. Došao sam kod Spajića i kaže on meni: ‘Rođo, imao sam sastanak Upravnog odbora. Stao sam ispred ogledala, pogledao se i rekao da si ti trener Hrvatskog dragovoljca!’ – prepričao je svoj HNL početke Simunić.

 

Iste sezone i otišao je iz Sigeta, i to u Kamen Ingrad, s kojim je iz lige izbacio upravo Hrvatski dragovoljac, za što ga je predsjednik Vlado Zec nagradio putovanjem na Svjetsko prvenstvo u Japan i Južnu Koreju 2002…

A kad je ispao iz HNL đira, okrenuo se onom niželigaškom, u kojem je dočekao i poziv sa Bruneja. Suludo bogata država željela je razvijati nogomet, a Simunić je tamo, kaže, proveo najljepši dio karijere.

– U Brunej sam došao 2008. preko jednog nigerijskog agenta koji živi u Zagrebu. Bio sam im zanimljiv jer sam spasio Kamen Ingrad, Zadar i Hrvatski dragovoljac od ispadanja, a njima je trebao netko tko će spasiti klub s dna ljestvice malezijske lige. Preuzeo sam ih sedam kola prije kraja na posljednjem mjestu i u tih sedam kola izborio sam ostanak. Produžio sam ugovor, no zbog korupcijske afere prvenstvo je odgođeno za šest mjeseci, tijekom kojih su se posvađali predsjednici saveza pa smo se priključili ligi Singapura – prisjetio se Simunić tih dana, koji je tamo senzacionalno osvojio i kup.

– To je bila potpuna senzacija. I ne samo da smo osvojili Kup nego smo bili pred dvostrukom krunom, sve do pet kola prije kraja, kada su nas potjerali iz lige zbog upletanja vlasti u rad nogometnog saveza. Dvije godine Brunej je bio u nogometnoj izolaciji, a ja sam vodio vijetnamski Ho-Ši-Min. Čim su amnestirani, napustio sam Vijetnam i vratio se dovršiti posao.

Bio je i izbornik Bruneja, a u svim tim godinama u toj posebnoj zemlji ostavio je toliko dubok trag da je dobio i pozivnicu na vjenčanje sultanova sina.

– Bogatstvo sultana vladara Bruneja je nestvarno, mjeri se desecima milijardi dolara, samo palača u kojoj žive ima 1700 soba i garažu sa 7000 automobila. I na vjenčanju je raskoš bila na svakom koraku. Prostor je bio ukrašen milijunima ruža svih boja a posluživala se hrana iz cijeloga svijeta, od iranskog kavijara i aljaških rakova, preko jastoga i japanske Wagyu govedine, do nekoliko vrsta deserata… Sveukupno 18 sljedova, serviranih u posebnom posuđu sa zlatnim i srebrenim priborom za jelo. Doista je nemoguće opisati kako je sve to izgledalo, satima bih mogao pričati o događaju koji ću pamtiti cijeli život. Ovo je vjerojatno najskuplje vjenčanje u povijesti, na kojem su se okupili šeici, sultani i prinčevi iz cijeloga svijeta – opisivao je Simunić.

Nakon povratka iz Azije, Simunić je spremno prihvaćao pozive iz Kaštel Starog, Siska, Imotskog, Zadra, Solina, Viteza, Unešića, Vodica, Postira, Posedarja, Otoka kod Sinja… I nizao klubove.

– Sad kada bi nabrajali sve klubove trebalo bi nam dosta vremena, možda je nekome to čudno, ali volim svoj posao, volim raditi i stalno biti u žrvnju. Gdje god me zovu, ja idem. A stalno me zovu – govori na ovu temu vitalni 70-godišnji trener.

– Uvijek sam se vodio mišlju da je najvažnije stalno raditi, stalno biti u nogometu. Kad bih ispao iz tog ritma, ne bih se osjećao dobro, ja drugačije ne znam. Volim reći da biti trener je slično tome kao da ste liječnik, kirurg. Ako kirurg ne operira nikoga godinu dana, sigurno gubi osjećaj za svoj posao i manje ga kvalitetno radi. Tako je i s trenerima, ako ne radite nigdje duže vrijeme, ispadate iz forme – pojasnio je legendarni Simunić svoju životnu i trenersku filozofiju.

Dok je bio u HNL-u, uzimao je mjeru i najvećima, jer Simunić je kao trener pobjeđivao Dinamo, smjenjivao Hajdukove trenere, ali i vodio utakmicu skriven među navijačima, što se pamti iz ere u Zadru. Dobio je crveni karton, mobitela nije bilo, pa se popeo na tribinu. I vikao igračima što raditi, a za njim su upute ponavljali i navijači… A to je samo jedna od milijun anegdota koje sa sobom u Gradiće donosi šjor Vjeran.

– Nema tog igrača kojem trener ne može ući u glavu. Radim svašta da bi motivirao igrače, da bi iz njih izvukao više nego u tom trenutku mogu dati. Onima koji nisu igrali znao sam davati posebne zadatke koji bi koristili momčadi – govori Simunić pa otkriva neke svoje trikove.

– U drugoligašu Uskoku sam trećem vrataru dao zadatak da bude s navijačima i svaki put kada protivnički trener nešto krene govoriti svojoj momčadi počne svirati s vatrogasnom sirenom. Jednom smo to napravili Elvisu Scoriji dok je vodio Istru, on se digne nešto reći, a sa tribine krene sirena od koje se ne može ništa čuti. Zanimljivo je bilo i u Imotskom, dok je bio u Drugoj ligi, mislim da sam jedini trener kod kojeg je Romano Obilinović uklizavao na zagrijavanju. Zalio bi malo travu ispred klupe i onda im naredio vježbu u kojoj bi im puls skakao na 200. Morali su odraditi nekoliko sprinteva s uklizavanjima prema meni, tako bi im dizao adrenalin. Potom bi ušao u svlačionicu, uvijek sam tražio neki stol kojeg bi mogao baciti, zatresti, tako da probudim vrelu krv u igračima. Kada se borite za svaki bod onda morate sve činiti da igrač vjeruju u tu borbu. U Imotskom smo na stadionu imali reklamu “Volim Imotski”, svi su morali uklizati prema njoj, tko nije uklizao znao je da neće igrati. Također, uvijek govorim igračima da je domaći teren sveta trava, kod kuće se ne smije gubiti utakmice. Jedno je sigurno, gdje god da dođem svlačionica gori i trese se od galame.

Kao trenerske uzore izdvojit će velikane poput Tomislava Ivića, Držaan Jerkovića, Otta Barića i Vlatka Markovića

– Izuzetno je važna kemija u svlačionici, to sam naučio još od Tomislava Ivića. Nakon cijele moje karijere mogu reći da su tri stvari najvažnije za trenere. Prva je da imate kemiju u momčadi, da imate dobar odnos s igračima. Druga je da su igrači kamikaze, da su maksimalno fizički spremni, da mogu poginut za svog trenera. Treća je da momčad na terenu uvijek ima taktičku disciplinu, da je kompaktna i jezgrovita. Sve su moje momčadi takve, da od napadača do stopera postoji kompaktnost – objašnjavao je Simunić.

U svakom slučaju, u nogometne Gradiće stigla je karizma, stiglo je iskustvo, stigle su priče uz koje će biti lijepo provoditi vrijeme. Stigao je Vjeran Simunić, čovjek kojeg su u Singapuru često uspoređivali s Joseom Mourinhom.

– Kažu da imamo isti gard, da sam arogantan i pretjerano samouvjeren. Kako i ne bih bio kad smo im uspjeli odnijeti dva trofeja i naš teren učiniti neosvojivom utvrdom. Prije svake domaće utakmice igračima kažem da na svetog tlu ne smiju izgubiti bodove – poručio je Simunić.

Neka i Gradići postanu neosvojiva utvrda, neka i u Gradićima svlačionica gori i trese se od galame. I od slavlja nakon neophodnih pobjeda, jer ulazak u sezonu je zabrinjavajuće loš. Pet utakmica, pet poraza, četiri postignuta i 23 primljena gola… Idealno za spasitelja poput Vjerana!

Djelatnici VG Vodoopskrbe i sutra nastavljaju s radovima na vodoopskrbnom sustavu. Baš kao i danas, stanovnici dijela Zagrebačke ulice i to kućni brojevi 118,120,120/1,122,124,126 i 128 sutra neće imati vode od 12 do 14 sati.

No, cisterna s vodom nalazit će se na parkiralištu ispred zgrade kod kućnog broja 122.

Vode sutra neće imati i stanovnici u ulici kneza Ljudevita Posavskog od kućnog broja 1 do 35B i Kolodvorskoj ulici kućni broj 38. Vode neće biti od 9 do 13 sati, a cisterna s vodom će se nalaziti ispred kućnog broja 19.

– Opskrba vodom biti će omogućena u najkraćem mogućem roku nakon završetka radova – javljaju iz VG Vodoopskrbe.

Vrijedne žene iz Mraclina jelima od zelja nakratko će nas vratiti u djetinjstvo i podsjetiti na jela koja su nekada spremale naše bake, ali su i danas aktualna u kuhinjama moderne domaćice.
No, mraclinske Anđele ono što će pripremiti bit će prema starinskim receptima. ‘Jela od zelja’ ujedno su ovogodišnja tema gastro-spelancije ‘Po starinski’ koja vas ove subote 21. rujna čeka u Mraclinu.

Svoja nepca moći čete počastiti poznatim krpicama sa zeljem, pečenim buncekom s kiselim zeljem, sarmom s kramperom, ali bit će tu i nezaobilaznih štrukli s tropom. Osim slanih jela, za ‘podići’ šećer bit će tu još orehnjači, makovnjači, gibanice z rožičov, ali i drugih finih starinskih kolača.

Za glazbeni dio pobrinut će se mraclinski dečki iz Tamburaškog sastava “Alibi”. Druženje na Drevinom gruntu počet će u 14 sati.