Evo, danas bi mi bio tek sedmi radni dan da nisam otišao u mirovinu, tako da mi još ne stigne biti čudno, ali vjerujem da će s vremenom biti. Iako, lijep je osjećaj buditi se ujutro bez onih misli da moraš ovo, moraš ono…, počinje svoju priču Zvonko Kunić, dok sjedimo kod prijatelja i kolege Rojca, koji se “odjavio” taman prije nego što je diktafon uključen.

Bilo je, naravno, unaprijed jasno da će ovdje voditi razgovor koji će donijeti političko-društvena priču o posljednja tri desetljeća ovoga grada, s gomilom sočnih detalja. Jer, s druge strane stola, nasmiješen, raspoložen i pun neke pozitivne energije, sjedio je čovjek koji je bio akter apsolutno svih političkih, ali i društvenih promjena od 1990. pa naovamo.

Zvonko Kunić odlazi u mirovinu s 42 godine radnog staža, od toga 26 u gradskoj upravi, uključen u vođenje grada još od 1990. Bio je tajnik gradske uprave u vrijeme kad se Velika Gorica odvojila od Zagreba i postala samostalan grad, bio je i zamjenik gradonačelnika, potpredsjednik Gradskog vijeća, ali Zvonka Kunića pamtit ćemo – kao “vječnog pročelnika”.

Za neupućene, pročelnik je u gradskoj upravi isto što i ministar u Vladi, a Zvonko Kunić je pročelnik za društvene djelatnosti bio 24 od svojih 26 godina u gradskoj upravi. Dvaput je imao pauzu, ispričat će nam i zašto i kako, ali uvijek se vraćao, da bi bio…

– Pročelnik, naravno! – sa širokim osmijehom nadovezuje se Zvonko.

I doista, jedna vrsta fenomena je taj Kunićev slučaj. Pročelničko mjesto je u najvećoj mjeri politička funkcija, a junak naše priče ostajao je tu, na istoj funkciji, kod devet od ukupno deset velikogoričkih gradonačelnika, bez obzira na to iz kojih su opcija dolazile.

Nema nikakve dvojbe, posebna je to vrsta političke snalažljivosti, taktike, spremnosti na kompromise, jer sve te godine Kunić je ostajao pročelnik iako je promijenio tri političke stranke, iako je jednom prilikom čak i izgubio izbore od HDZ-ova kandidata, pa nakon izbora sačuvao svoje mjesto…

– Naravno da je moja radna karijera usko vezana uz politiku. Crpio sam određenu snagu iz politike, jer ne bih baš mogao ostati pročelnik 25 godina bez asistencije politike – svjestan je Kunić.

Od pripravnika do šefa prodaje u Modnoj konfekciji Goričanka…

Posljednjeg dana 2021. i ta je priča, eto, došla svome kraju. Zvonko je otišao u mirovinu, “vječni pročelnik” više nije pročelnik, svima nama koji smo u gradskom điru bit će neobično imati nekog drugog na mjestu pročelnika za društvene djelatnosti, jer cijeli to jedan vijek, ali sad će barem imati više vremena za obrađivanje okućnice, za vrt uz koji je odrastao…

– Rođen sam u Gorici, odrastao u Velikoj Mlaki, gdje i danas živim, praktički u istoj kući. Prvih desetak mojih godina živjeli smo u jednoj staroj kući iz 1912. godine, a onda preselili u kuću u kojoj sad živimo. Na istoj sam adresi, 50 metara od ulaza u kapelu Svete Barbare – počinje svoju životno-radno-političku priču svježi penzić Zvonko.

Kunići nisu plemenitaši, ali prezime je velikomlačko, ovdje su živjeli i djedovi Zvonkovih pradjedova. Mama je iz Hrašća, što će reći da je Turopolje u krvi. I Velika Mlaka pogotovo.

– Odrastao sam u Velikoj Mlaki, koja je bila pravo selo, s kapelicom i školom. U to je vrijeme nismo imali asfalt, sjećam se kako su postavljali prvu javnu rasvjetu, pa vodovod… Ukratko, svjedočio sam rastu Velike Mlake iz pravog sela u jedno naselje kakvo je danas, sa svim gradskim sadržajima. Imamo dječji vrtić s oko 220 djece, novu školu, ambulantu i ljekarnu, poštu… Imamo sve što jedno naselje takvog tipa mora imati. A sredinom 50-ih, kad sam se ja rodio, bili smo seoce sa 600-700 stanovnika.

Bio je učenik prve generacije Eksperimentalne škole 10. lipanj, završio 13. gimnaziju, zatim i Fakultet za vanjsku trgovinu, pa dobio posao pripravnika u Modnoj konfekciji Goričanka.

– Od te 1983. do 1990. godine prošao sam sve stepenice, od pripravnika do šefa prodaje. Bilo je to jedno dobro, propulzivno, izvozno orijentirano poduzeće, u kojem se radilo po zapadnim kriterijima. Nažalost, to je branša u kojoj su plaće bile niske, iako smo jako puno izvozili. Njemačke firme su nam dostavljale kompletan materijal, a mi smo prodavali samo uslugu, što nije bilo posebno unosno, ali firma je dobro funkcionirala, pokojni direktor Pavao Hanzir vodio je to manirom iskusnog stručnjaka. U privatizaciji je 1993. firmu kupio Josip Gucić – pamti Kunić.

I sve je, sjećamo se, brzo otišlo kvragu. Tvornica koja je imala oko 400 zaposlenih, pretežito žena, 80 posto izvoza, zatvorena je kao i mnoge slične po cijeloj Hrvatskoj.

– Realno gledajući, takva sudbina Goričanke bila je i logična. U to je vrijeme svaki manji grad imao tekstilnu industriji, od Krapine, Varaždina, Gline, Otočca, Siska… Za zaposliti krojača nema velikog ulaganja, zato se to i forsiralo, kako bi se podignula zaposlenost, ali kad je došla konkurencija, kad se tržište otvorilo, nije bilo moguće opstati.

Kako je Velika Gorica od predgrađa postala grad…

I tu počinje novo poglavlje u karijeri Zvonka Kunića. U tom trenutku, 1990. godina je u pitanju, imao je 34 godine, bez doticaja s politikom do tad, ali uvjeren da je ovo pravi trenutak.

– Bili smo u najboljim godinama i nismo mogli ostati neutralni u svemu tome što se događalo. Događaju se velike promjene u Europi, pa tako i u Hrvatskoj, i nisam želio sjediti skrštenih ruku – prisjeća se prvih političkih dana Zvonko Kunić.

Tadašnjom općinom je upravljalo Izvršno vijeće, u Skupštinu općine su poduzeća davala svoje odbornike, a u Goričanki je odabran Kunić. Krajem 1990. Velika Gorica ulazi pod Grad Zagreb i zapravo postaje zagrebačka ispostava, sa svojim voditeljem/tajnikom, koji nije imao nikakve važne ovlasti.

Tih godina sve goričke političke stranke su se zalagale da Velika Gorica dobije status grada.

– Da, sve opcije bile su za to, postojao je i Odbor za povratak lokalne samouprave, razne inicijative, ali to smo na kraju realizirali mi, odnosno HDZ, koji je bio na vlasti. Osobno sam se bavio obilaskom terena, razgovarao s ljudima, nakon čega smo ovo područje podijelili na grad Veliku Goricu i tri općine, Pokupsko, Kravarsko i Orle. Postojala je opcija da svoju općinu dobije i Dubranec, ali na kraju smo od toga odustali – pamti sve detalje Kunić.

Bio je prisutan, naravno, i na prvoj, konstituirajućoj sjednici prvog velikogoričkog Gradskog vijeća.

– Kolegica Ksenija Keleminčić bila je tajnica Gradske uprave, ja sam joj bio pomoćnik, a kad je ona 1993. otišla, i tajnik. Odluka da dobivamo status grada donesena je u travnju 1995., u listopadu su bili izbori, da bi 29. studenog 1995. bilo konstituirano prvo Gradsko vijeće Grada Velike Gorice. Izabran je prvi gradonačelnik Josip Bobesić, a ja sam bio potpredsjednik Vijeća. I paralelno sam radio u Gradskoj upravi – vrti film svoje karijere i funkcija “vječni pročelnik” u nastajanju.

Prvi gradonačelnik Bobesić bio je iz HSS-a, nakon godinu i pol dana mandata naslijedio ga je Zoran Pišl iz HSLS-a, a HDZ je bio u oporbi, sa šest vijećnika.

– Ivan Šuker, Milan Krilić, Ljiljana Granić, Zvonko Pušić, Ivan Jurkin i ja, nas šestero smo bili baš aktivna oporba – smješka se Kunić.

No, ta je situacija donosila i probleme s funkcijama u Gradu pa je Kunić neko vrijeme bio neraspoređen, prije nego što je u lipnju 1996. otišao u Ured za gospodarstvo Grada Zagreba.

– Bile su to stvari izvan političke logike, nisam se mogao dogovoriti s tim temperamentima, no vratio sam se iz Zagreba već u lipnju 1997. Na redovnim izborima HDZ je imao relativnu većinu, a uz pomoć tri HSS-ova disidenta, Buševčana Bobesića, Kosa i Katulića, gradonačelnik je postao Milan Krilić, a zamjenici Branko Jelekovac i ja. On za komunalni dio, ja za društveni.

Međutim, nije to bila je i jedina njegova funkcija, jer bio je i…

– Pročelnik, naravno! – opet će istaknuti sa širokim smiješkom, pa nastaviti priču:

– Zašto trošiti novac na dva čovjeka?! Mene su vam, zbog tih mojih sklonosti štednji, u Mlaki zvali Židov. Kao, taj špara na svemu… Tu svoju ćud sam pokazao i na ovom primjeru, no treba reći i da je tad gradska uprava imala puno manje ovlasti. Sve do 2002. na nama nije bilo ni osnovnoškolstvo ni vatrogastvo, samo dva vrtića, Pučko otvoreno učilište i Muzej Turopolja. I da, pročelnik sam od tad, od svibnja 1997. pa sve do kraja prošle godine, ali imao sam još jednu pauzu…

I ova je stigla vrlo brzo, i ova je stigla, naravno, iz političkih razloga.

– Nakon izbora 2000. godine gradonačelnik je postao Zvonimir Šimičić iz SDP-a, a za mene je to značilo frku! Razriješili su me i poslali na burzu, od studenog 2000. do početka 2002. bio sam nezaposlen i vodio sudski proces s Gradom, u kojem smo dokazali smo da smo nezakonito dobili otkaze. A onda su opet došli novi izbori…

Kako sam doveo Vesnu Škare Ožbolt u VG politiku…

A na njima je Kunić bio na pobjedničkoj strani, iako više ne kao član HDZ-a.

– U HDZ-u sam bio od prvih dana, ali razočarao sam se nakon što je stranka okrenula leđa Mati Graniću kao svom predsjedničkom kandidatu, a HDZ-om počeo drmati Ivić Pašalić. Priklonio sam se onoj drugoj opciji i 2000. godine osnovali smo Demokratski centar, s Matom Granićem i Vesnom Škare Ožbolt na čelu, s Miljenkom Rojcom kao predsjednikom u Velikoj Gorici.

Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

Kao član DC-a ponovno je zasjeo u fotelju pročelnika za društvene djelatnosti, u timu gradonačelnika Ivana Šukera, zatim i njegova nasljednika Franje Severa, a pročelnička serija nastavljena je i nakon što je dotadašnji partner HDZ izgubio izbore.

– Uoči izbora 2005. godine Šuker nije želio koaliciju s nama, HDZ je na izbore izašao sam, i na kraju im je falio jedan vijećnik. A mi smo ostali na četiri posto. Vrlo netaktično. Nije želio podržati slabijeg partnera i mi smo mu odlučili pokazati kako se to radi. Uvozimo igrača koji ima popularnost, dobivamo tri vijećnika i rješavamo stvar kako je jedino bilo moguće. Niste nas trebali, ne trebamo ni mi vas. I izaberemo Piculu. A ja sam, normalno, bio pročelnik – najavio je Kunić dio priče o potezu koji je možda i obilježio njegovu političku karijeru.

– Dolazak Vesne Škare Ožbolt u velikogoričku politiku nije bila njezina ideja, nego moja! – ističe Kunić.

– Godinu prije dobili smo četiri posto sa mnom kao nositeljem liste, a tu pričamo o trenutku u kojem su nositelji lista HDZ-a i SDP-a tad aktualni ministar financija i bivši ministar vanjskih poslova! Kako da im se suprotstavi jedan Zvonko Kunić? I tu procjenjujemo da ne možemo proći. Nema šanse. Bili smo u “Bonusu” na kavi, razgovarali, i ja velim: “E, kad bi htjela Vesna Škare Ožbolt…” Jedan kolega je odmah nazove i kaže: “Pristala je!” Odmah se preselila u Veliku Goricu, promijenila prebivalište, što je zakon omogućavao, mi izađemo na izbore i dobijemo dest posto! I radimo tri godine jedan normalan posao u Gradu. Korektan i pošten, a koliko uspješan, o tome se može razgovarati.

Svi moji gradonačelnici…

Izbori 2009. godine donijeli su prve neposredne izbore za gradonačelnika i političku borbu Dražena Barišića i Tonina Picule, kojem je kandidat za zamjenika bio – Zvonko Kunić! Pobjedu je odnio Barišić, a kandidat za zamjenika njegova protukandidata ostao mu je pročelnik. I mit o “vječnom pročelniku” je rođen.

– Barišić je bio bistar, lukav gradonačelnik, koji si nije stvarao protivnike. Nije ih stvarao ni u nama, iako smo u tom trenutku bili u oporbi. Sjećam se i sporazuma, kojem je kumovao Šuker, na kojem smo dogovorili suradnju HDZ-a i DC-a na nacionalnoj razini, ali još najbitnije, i podršku Barišiću u Velikoj Gorici. A bio je vrlo operativan gradonačelnik. Imao sam osjećaj da uvijek zna što misliš, a s njim nikad nisi znao na čemu si i kad će te preveslati. Kopčao je jako brzo, bio je efikasan, a budući da je bio gradonačelnik u tri mandata, puno se toga i napravilo – započeo je Kunić analizu “svojih” gradonačelnika.

– Svi su naši gradonačelnici bili OK ljudi, s dobrim i lošim stranama, naravno, ali sa svakim od njih trebalo je samo pronaći prostor za suradnju. Krilić je iz Mlake, s njim sam se baš dobro razumio, čovjek velikog srca i prijatelj… Šuker je bio vrlo operativan i poduzetan gradonačelnik, bio je ‘živi vrag’ za posao, čvrst, jak, koji put i težak, šef koji puno daje, ali puno i traži… Kod Picule mi je bilo nekako najmirnije. Imao je jedan kulturan nastup, odnos, dijalog, uvažavao je partnera i bio je čovjek od riječi. Njemu je riječ zakon. Bio je pravi diplomat u komunikaciji… Sve u svemu, imao sam sreću što se s tim ljudima dalo komunicirati. Doduše, uz nešto snage u Gradskom vijeću, pa su neki i morali biti pristojni, htjeli-ne htjeli… Uvijek smo imali dva-tri vijećnika koja je trebalo respektirati, a u zadnjem mandatu i četiri.

Foto: Davor Višnjić/PIXSELL

Da, cijela priča bude bolja, posljednjih nepunih šest godina, Zvonko Kunić bio je pročelnik i suradnik naših gradonačelnika kao član svoje treće stranke u političkoj karijeri.

– Vesna Škare Ožbolt je 2015. flagrantno i na svoju ruku „utopila“ DC u HDZ. Nisam ni znao da se to sprema, pročitao sam u novinama naslov “DC prelazi u HDZ!” A ne možeš to napraviti. Ona je zapravo preko noći ugasila Stranku. Sazvali smo sjednicu, okupili članove DC-a i postavili si pitanje: “Ljudi, što ćemo?” Imali smo u to vrijeme Tajanu Amšel Zeleniku i Željka Tominčića u Gradskom vijeću, Zlatu Filipović i mene u Županijskoj skupštini, ukupno četiri vijećnika. Bilo nas je 30-ak, ljudi su razmišljali hoćemo li biti nezavisni, jer DC-a više nema… I tad smo se dogovorili da se priklonimo novoj, tek osnovanoj stranci Milana Bandića!

Dva viskija i suradnja u stranci s Milanom Banićem…

I tako je Zvonko Kunić, s onim “BM365” u zagradi uz svoje ime, djelovao u Vijeću, izlazio na izbore… I surađivao s Bandićem, čovjekom o kojem će svatko imati svoje mišljenje. Ima ga, naravno, i Kunić, prvi i zasad jedini predsjednik velikogoričke podružnice ove stranke.

– U trenutku kad smo se odlučili pridružiti njegovoj stranci, Bandića sam poznavao 22 godine. Upoznali smo se još 1993., kad je on kao tajnik zagrebačkog SDP-a došao na primopredaju prostorija goričkog SDP-a u Cvjetnom naselju. Potpisali smo zapisnik, popili po dva viskija i nakon toga se često sretali, pri suradnjama Zagreba i Gorice – priča Kunić i nastavlja:

– Odlučili smo se te 2015. za njegovu stranku jer nam je Bandić uvijek izazivao simpatiju zbog tog neposrednog komuniciranja, jednostavnosti, ali i uspješnosti u realizaciji projekata. Iako, to mu je bila i greška i prednost! Nije on imao živaca čekati da se riješe birokratske začkoljice, preskakao je prepreke, a to mu je često bio gaf. Ne možeš preskakati procedure, jer tako dolaziš na rub pravila, a lako je i prijeći taj rub. To je rizik, ali želio je tako raditi, nije želio voditi grad iz ureda, puštati da prilike prolaze.

Foto: Davor Višnjić/PIXSELL

I nije tu gospon Zvonko stao s pričom o liku i djelu Milana Bandića, jer njegov je pogled kudikamo drukčiji od onog koji prevladava u javnosti.

– Jedno je priča o Milanu Bandiću, ona koju pričaju novinari i ljudi koji misle da znaju. To je, rekao bih, voda duboka. Sva moja iskustva s Bandićem su jako pozitivna, vrlo korektna. Naravno da mi je smetalo sve što se vezalo uz njega, ali ne znate što je tu istina. I što je koji kontekst. Pripisivali su mu sve i svašta, govorili da je zapošljavao i konduktere i ravnatelje bolnica… Ma nemoj! Baš se imao vremena sa svim tim baviti. Nemoguće je što se sve pričalo, ali vaši kolege novinari ne mogu servirati nešto mlako, traži se žestoko. A Milan Bandić nije ni blizu bio ono što se priča. Što se događalo “ispod žita”, teško mi je reći, ne mogu znati s kim je popio piće, gdje je što radio, s njim nisam bio prečesto, no politička suradnja je funkcionirala. Dao mi je odriješene ruke i u vodstvu županijske i gradske organizacije, a mi smo svjesni da smo na izborima u županiji dobili 14, a u Gorici 11 posto prije svega na račun njegova imena. Je, imao je tisuću repova iza sebe, ali u toliko godina moraš ih imati, da si najispravniji na svijetu – uvjeren je Kunić.

Cijeli kvintal knjiga je na čekanju…

Sad, kad je u mirovini, imat će više vremena za političko djelovanje, bavit će se organizacijom ogranaka po cijeloj Županiji, ali bit će vremena i za sve ostale, klasične umirovljeničke stvari.

– Nemam nekih posebnih strasti, hobija kojima ću se sad posvetiti, ali dobra je okolnost što živim u kući, i to u svojoj Velikoj Mlaki. Imaš svoje dvorište, svoj vrt, svoju ulicu… Uvijek se ima što za raditi. Evo, trenutačno se bavim sušenjem mesa! Vrtom se volim baviti, pogotovo travnatim površinama. Održavamo i javni dio prostora izvan naših dvorišta, a to je zdrava fizička aktivnost koja meni baš godi. Uostalom, ima i sigurno kvintal knjiga koje čekaju da budu pročitane. Skupilo se toga kroz godine, puno je toga na čekanju…

Pogled na karijeru, kaže, danas će ga učiniti ispunjenim čovjekom, ponosan je na vrtiće, škole i dvorane, na ceste, nogostupe, vodovode i biciklističke staze koji su izgrađene u posljednja tri desetljeća, a posebno ga veseli i jedan projekt koji je u realizaciji. Riječ je o Interpretacijskom centru Muzeja Turopolja iza nekadašnjeg rodilišta, u kojem je na svijet došao i junak naše priče. No, najvažnije je da će umirovljeničke dane provesti u Gradu koji ima sve veću kvalitetu života.

– Gorica je dostigla razinu kvalitete življenja o kojoj smo mogli samo sanjati prije 15 ili 20 godina. To je činjenica. Koristimo prednosti blizine velikoga grada, a život u Gorici nešto je jeftiniji, s dovoljno sadržaja. Naravno, javljaju se problemi, postoji opasnost da se ovaj visoki standard života ne poremeti, zato, u prvom redu u kontekstu prometa, javnog prijevoza, školstva i predškolskog odgoja, treba održavati ovu razinu. A onda i, jasno, gledati kako biti još bolji – zaključio je Kunić.

I moglo bi ovo trajati još tko zna koliko, jer i sam će za sebe reći da voli pričati, doista i je jedan od onih kojima ne treba postavljati previše pitanja, ali za ovu priliku ćemo završiti ovu priču o Zvonku Kuniću, koja je ujedno i priča o posljednja tri desetljeća društvenog i političkog života Velike Gorice. I priča o vječnom pročelniku, o čovjeku s tri stranke, o “nervčiku” iz Velike Mlake.