Povežite se s nama

Sport

Priča iz Švedske: Beskrajan dan ili dva, svježi tata, romobili i pogled s neba

Dva dana švedske avanture su iza nogometaša Gorice. Točno 45 i pol sati prošlo je između polaska s goričkog stadion i povratka na njega, a između toga smjestili su se dobra partija, naporno putovanje, puno novih iskustava i spoznaja koliko Gorica može…

Objavljeno

na

Zora je svanula tek koji trenutak ranije, jedan topli ljetni utorak micao je krmelje s očiju, a na goričkom stadionu već je bilo živo. Igrači su kapali jedan po jedan, pa članovi uprave, ljudi iz kluba… Dogovor je bio da će put prema Švedskoj, za 1120 kilometara udaljeni Malmö, počne u 6.40 sati, kad je autobus s goričkom ekspedicijom i krenuo prema aerodromu. Cherif Ndiaye utrčao je u posljednji trenutak, motor busa već se grijao, a trener Jakirović mu je, onako usput, očitao bukvicu. Senegalac je, što će drugo, pognuo glavu i uletio u bus…

Dotad su već svi odradili ranojutarnje čestitanje, a čovjek s najvećim osmijehom u društvu bio je Aleksandar Jovičić. Stasiti stoper Gorice, 23-godišnjak iz Prijedora koji je u naš klub stigao prošlog ljeta iz Slaven Belupa. Jova je postao tata, njegova životna suputnica i imenjakinja Aleksandra rodila je malenu Teodoru, teško je pronaći ljepši povod za čestitanje…

– Sve je, hvala Bogu, prošlo super, cure su obje dobro – ponavljao je Jovičić.

Let je bio izravan, od Zagreba do Kopenhagena, pa onda preko mosta Öresund, najdužeg mosta na svijetu koji prelazi granicu, dolazak u Malmö. U hotel visoke kategorije, osiguran od agencije koja je i organizirala prijateljsku utakmicu švedskog velikana Malmöa i sve veće Gorice. Lopta je s centra kretala istoga dana u 19 sati, po dolasku u hotel preostalo je svega nekoliko sati za pripremu za utakmicu. Doputovala su 22 igrača, doputovala da zaigraju.

– Igrat će svi! Svatko će dobiti po 45 minuta, sve ću zamijeniti na poluvremenu. I ne bojim se nekakvog teškog poraza, bit će to ok – najavio je trener Jakir.

Popili su neki skupu švedsku hotelsku kavu, drugi prošetali gradom, treći krenuli tražiti bankomate i mijenjačnice, sve kako bi se ubilo vrijeme do ručka. Pravog skandinavskog, dovoljno neobičnog da se krenu stvarati upitnici iznad glava nekih od igrača, ali barem s mesnim okruglicama neusporedivo boljim od onih iz IKEA-e… I kolač od mrkve, desert koji na prvu možda zvuči kao gastronomski oksimoron, ali u stvarnosti je – prva liga. Baš kao i naša Gorica, koja je to i pokazala na terenu.

Sunce je pičilo punom snagom, temperatura u zraku puno je više nalikovala teškom Mediteranu nego europskom sjeveru, kad se krenulo prema stadionu. Swedbank Arena, zdanje na koje se može nagurati i 24.000 ljudi, nedaleko je od gradskog središta. Nema tu nekog luksuza i blještavila, ali sve djeluje nekako skladno, pitomo, uredno… Na zidovima fotografije cijelog niza generacija kluba koji se službeno zove Malmö FF, jer prvi od ukupno 20 naslova prvaka Švedske osvojili su još ratne 1944., a na hodnicima klupski djelatnici u punoj pripravnosti. Je, prijateljska je utakmica, ali oni su svi u odijelima, elegantni i profesionalni, uvijek pri ruci.

Kao što su pri ruci trebalo biti i nekima od njih. Najavljivač Nikolas zamolio je za pomoć s izgovaranjem imena igrača Gorice, jer zbunjeno je gledao u ono “Špičić”, “Ljubisavljević”, pa ono “Hrvoje” u imenu mladog Babeca… Ali brzo je i to nekako uspio savladati, uz objašnjenje:

– Zapravo jako volim ta vaša prezimena na -ić. Šogorica mi je, uostalom, Hrvatica, i ona mi je malo pomogla. Inače sam najavljivač i na rukometu, i tu sam se susretao s vašim imenima, zato mi je lakše poloviti sve ovo.

A kad je već spomenuo rukomet, nije moglo proći bez još i ovoga…

– Gdje je sad Ivano Balić, što radi? Obožavao sam ga kao igrača, taj je bio čudo!

Igrači su za to vrijeme šetali travnjakom Swedbank Arene, zelenom plohom koju bi najlakše bilo opisati kao – tepih. Šetajući se po takvom terenu, gledajući 24.000 svjetloplavih stolica posvuda oko sebe, to prekrasno nogometno ozračje, čovjeku dođe žao što nije nogometaš. I što će tih 90 minuta provesti gore na tribini s laptom umjesto dolje na terenu s loptom…

– Stadion je stvarno bombon, doslovno je užitak igrati ovdje – najbolje je dojam opisao trener Jakirović, dok su se nekoliko metara dalje za fotkanje namještali tata Jovičić i golman Kahlina, ovoga puta s kapetanskom vrpcom oko ruke.

A onda je krenuo i nogomet… Okupilo se nekih 700, možda 800 ljudi, ali bilo je i tu nekoliko zastava, navijača koji su mahali, pjevali, ljutili se na suca.

– Ove stolice na sjeveru tu su samo zbog europskih natjecanja, inače je to tribina stajanje, prava navijačka. U većini zemalja to je zabranjeno, ali ovdje nije. Ljudi cijelu utakmicu stoje, pjevaju, navijaju… Sjećam se da su igrači Celtica, kad su igrali ovdje, bili u šoku, govorili su da su mislili da će ih tu dočekati skandinavska, hladna atmosfera. Ali nije tako ni blizu, Malmö ima baš žestoke navijače. Ipak je tu i jako puno ljudi koji nisu originalni Šveđani… – govorio nam je kolega Josip, novinar švedskog Expressena zadužen za Malmö.

I on je jedan od tih koji nisu “pravi” Šveđani, jer tata mu je iz Jajca, a mama iz okolice Splita. Obožava Hrvatsku, žestoki je navijač Hajduka, ali život je ipak gore, u Švedskoj.

– Ne mogu ti, iskreno, reći što mi više odgovara. Najbolje bi bilo izmješati hrvatski i švedski mentalitet, ali ovako je ipak Švedska moj izbor za život. Mogućnosti su puno veće, treba ih samo iskoristiti. Evo, ja sam završio novinarstvo, a sad sam odlučio upisati i pravo. Želim se jednog dana baviti sportskim pravom, to u Švedskoj nije dovoljno razvijeno – ćaskali smo s Josipom dok je na terenu trajalo uvodno odmjeravanje snaga.

Samo pet dana poslije Malmö je čekao derbi prvenstva s AIK-om, bila je ovo generalna proba, a tako su se domaćini i ponašali. I igrači, ali i trener Uwe Rösler, Nijemac koji je najveći dio igračke karijere proveo u Manchester Cityju. U to vrijeme drugačijem nego danas, ali svejedno je riječ o velikom igračkom imenu.

– Znaš kako galami na njih! Nema kod njega opuštanja, pravi je Nijemac – opisivao nam je Josip trenera Röslera, a vrlo brzo u to smo se i sami uvjerili.

Skakao je, galamio, namještao svoje igrače kao figure, ali u tom uvodu ništa im nije polazilo za nogom. Gorica je, vjerojatno i iznenađujće po njih, bila odlična. Nagrada je stigla u 33. minuti, mali Spudić, klinac koji je lani igrao za Kurilovec, zavrtio je nesretnog lijevog beka i poslao bekamovski centaršut na čelo Lukasza Zwolinskog. Rösler je odmahnuo rukama, a gore na tribini Šveđani su se pogledavali međusobno, želeći valjda reći “što je sad ovo…”

Pokušavao je neuspješno domaćina pogurati i sudac, toliko da je na trenutke ispadao i smiješan. Kao, recimo, u posljednjim trenucima poluvremena, kad je Cherif pojurio s loptom prema golu jednako brzo kao istoga jutra prema ulaznim vratima autobusa, došao na 20-ak metara, da bi sudac – svirao kraj?! Sad su se pogledavali Goričani, sa smiješkom, želeći valjda reći “ajde, neka im bude…”

Šestorica igrača nedostajala su Gorici (Suk, Marina, Musa, Miya, Čabraja i Šroler), šestorica umjesto njih bili su igrači na probi (Slunjski, Babec, Gagulić, Spudić, Blagojević i Haman), a to se i vidjelo kad je Jakirović na poluvremenu stvarno ostavio u svlačionici svih 11 igrača iz početne postave. Napadao je Malmö u nastavku, stvarao šanse, promašivao, a onda u 73. minuti i zabio. Mali Krešo Krizmanić, 18-godišnjak koji je u drugom poluvremenu nosio kapetansku traku, nije uspio spriječiti centaršut domaće klupske legende Marcusa Rosenberga, nekad igrača Ajaxa i Werdera, a stanoviti Antonsson donio je “bod” Malmöu.

Više od toga nisu Šveđani mogli, Gorica je sačuvala 1-1 i nakon svega ostavila jako, jako dobar dojam. Zadovoljni su valjda bili i galebovi, njih desetak, možda i više, koji su tijekom cijele utakmice neumorno preletali iznad igrališta, na neobično maloj nadmorskoj visini, riskirajući da ih pogodi neki Lovrićev projektil, Kahlinino ispucavanje ili Maločin centaršut…

– Zadovoljan sam, moram biti. Bilo je lijepo vidjeti kako to izgleda na ovoj razini, sjajno je što smo pokazali da se čak i u ovom sastavu možemo nositi s jednom ozbiljnom europskom momčadi – komentirao je trener Jakirović.

Zadovoljno su glavom klimali i predsjednik Nenad Črnko, prvi čovjek klupske skupštine Renato Ivanuš, kao i prvi operativac Mindaugas Nikoličius.

– Bio sam već ovdje sa Žalgirisom, igrao kvalifikacije za Ligu prvaka, završilo je 0-0 na ovom stadionu. Četiri puta sam u Litvi doživio te europske kvalifikacije, znam kako to izgleda, zato toliko i želim to ponovno doživjeti s Goricom. Drago mi je što su sad i ljudi iz kluba vidjeli kakav je to osjećaj, iako je utakmica bila samo prijateljska. Kroz sve to vidiš države u koje inače možda nikad ne bi otišao, upoznaš druge kulture, običaje, posebnosti… – pričao je Niko, koji je u tom trenutku imao i jake argumente za ovo posljednje.

Bio je, naime, već prošao 21 sat, a od noći ni traga ni glasa! Dan je bio u punom jeku, kao da je rano poslijepodne, a ne već izmak dana. Potrajalo je to sve do hotela, pa onda i nakon večere… Tek tamo iza 23 sata konačno je počeo padati mrak, koji će nestati već tamo oko četiri ujutro, kad na svoje dolazi zora. Beskrajan dan? Da, takve su se konstrukcije vrtjele glavom dok sa sunčanim naočalama hodaš okolo u deset navečer…

Teško je bilo i zaspati u svemu tome, iako je dan trajao već oho-ho, jer teško je i organizmu shvatiti da je vrijeme za poći leći. Pa je logičnije bilo popeti se na vrh hotela, na 25. kat, i popiti pivo ili dva, za lakši san. Pogled koji puca je impresivan, cijeli grad je na dlanu, i to jako lijep grad.

Igrači su za to vrijeme lovili san, jer već u 10.30 sati idućeg dana trebalo je biti na treningu. Na jednom od dva pomoćna igrališta Malmöova stadiona igrači su odradili svoje, a za to vrijeme ostatak društva išao je provjeriti kako izgleda Malmö danju.

Slijedio je nakon treninga i ručak, pa kraći odmor, nakon kojeg je počeo još jedan beskrajan dan… Ovoga puta, doduše, iz sasvim drugih razloga. Trebalo je dočekati let kući, koji je na rasporedu bio tek u 21.50 sati. Nekoliko igrača uložilo je 20 eura u ubijanje vremena i unajmilo električne romobile.

– Pazite samo da netko ne ozljedi na tome… – povikao je netko dok su Maloča, Čović, Ćelić, Ljubisavljević i društvo krenuli u romobilski obilazak grada.

Društvene mreže bile su omiljena zabava ostalima, iako su neki vrijeme odlučili provesti i uz knjigu, odmarajući na stolu za masažu ili blejeći u prazno. Vrijeme je sporo prolazilo, a cijela stvar dodatno je dobila na dramatici kad je stigla vijest da let kasni?! Jedva su svi dočekali da se potrpaju u autobus i krenu prema aerodromu, umorni i sad već pomalo nervozni, a sve je otišlo na novu potenciju kad je let – opet odgođen! Tek debelo nakon ponoći konačno je poletio avion za Ljubljanu, u kojoj je čekao autobus… Da, baš beskrajan dan. Koji je konačno završio oko četiri ujutro, kad je švedska ekspedicija konačno stigla na svoj stadion.

– Dečki, vidimo se popodne na treningu – nemilosrdan je bio trener Jakirović, svjestan da vremena za gubljenje na pripremama nema.

Foto: David Jolić/cityportal.hr

I time je, eto, završilo prvo europsko gostovanje Gorice. Pokusno, recimo to tako, jer bit će možda u budućnosti i pravih, natjecateljskih utakmica poput ove… I avantura poput ove. Prilika da se vidi beskrajan dan, golman na romobilu i najbrži lift ikad, kolač od mrkve i mesne okruglice bolje nego one u IKEA-i. I da se igra nogomet.

Najave

KREĆU PRIJAVE Priprema – pozor – Turopoljska milja!

Udruga VG TUR TEAM poziva na šesti po redu cikloturistički maraton od 46 kilometara

Objavljeno

na

Sredina lipnja rezervirana je za dugopotezno bicikliranje kroz turopoljski kraj i upoznavanje naših znamenitosti na dva kotača.

Naime, VG TUR TEAM 14. lipnja, pod motom ”UPOZNAJ BOLJE TUROPOLJE”, organizira novu biciklističku avanturu sa četiri nova stajališta kako bi se što bolje upoznali sa zavičajem i istražili znamenitosti kao i sportsko-rekreativne sadržaje.

Foto: VG tur team

Ruta 6. Turopoljske milje starta u Pleškoj 38 odakle se nastavlja prema Kobiliću, zatim prolazi kroz Črnkovec, Lekneno i Strmec Bukevski gdje je 1. stajalište. Nakon toga se biciklira u Obed i Bukevje u kojem je 2. Stajalište, nakon čega ruta prolazi Čičkom Poljanom do Kuča u kojem je 3. Stajalište i Mraclin gdje je 4. Stajalište. Nakon predaha biciklira se u Okuje i dolazi natrag do Velike Gorice na cilj u Plešku.

Ruta je duga 46 kilometara, a predviđeno stajanje za odmor je 30 do 40 minuta po svakom stajalištu.

Start je u 10 sati, a predviđeni dolazak na cilj je oko 16 sati.

Foto: VG tur team

Online prijave kreću u petak 30.lipnja na facebook stranici organizatora uz uplatu 10 eura kotizacije, a bit će moguće i na dan utrke od 8 do 10 sati kada je kotizacija 15 eura.

Mlađi od 16 i stariji od 65 godina ne plaćaju kotizaciju, za mlađe od 16 godina obavezna je pratnja punoljetne osobe

Biciklijada nije natjecateljskog karaktera, ali bez obzira na to biciklističko – avanturistička Udruga VG TUR TEAM iz Velike Gorice je osigurala sredstva za veliki broj nagrada, a dobitnici će se saznati izvlačenjem na tomboli.

Nastavite čitati

Sport

Neki novi reprezentativci: Gorica u svojoj nogometnoj školi ima 15 “kockastih” klinaca

HNK Gorica imala je i A reprezentativca, imala je i cijeli niz U-21 reprezentativaca, jednog ima i trenutačno, ali pravo bogatstvo krije se u školi nogometa, u kojoj je čak 15 igrača prošlog kroz nacionalne selekcije

Objavljeno

na

Imali smo Kristijana Lovrića u A reprezentaciji, kao prvi i posljednji igrač Gorice u najjačoj nacionalnoj nogometnoj selekciji zaigrao je protiv Malte tog povijesnog 30. ožujka 2021., a imali smo i prije i nakon toga i cijeli niz igrača u reprezentaciji U-21: Marijan Čabraja, Dario Špikić, Jurica Pršir, Krešimir Krizmanić, Toni Fruk, Hrvoje Babec, Josip Mitrović, Dominik Kotarski…

Dok čekamo novog A reprezentativca, dok s razlogom svojima nazivamo Antu Budimira, do jučer i Marcela Brozovića, u U-21 reprezentaciji danas imamo Vitu Čaića, trenutačno igrača Dinama na posudbi u Gorici, ali i cijeli niz nogometaša iz kategorije “neki novi klinci”.

Ukratko, sve linije između HNS-a i HNK Gorice konstantno su otvorene, jer osim Čaića, još je 14 igrača iz nogometne škole našega prvoligaša u nekom trenutku bilo ili trenutačno jest u sustavu nacionalnih nogometnih selekcija. Velika je to, ogromna brojka za klub koji ne spada u “veliku četvorku”!

Najstariji u tom društvu je Zvonimir Josić, domaći dečko rođen 2006., koji je već 13 godina u Gorici. U kolovozu će navršiti 19 godina i nastaviti raditi na tome da se jednog dana opet vrati u reprezentaciju, budući da je bio pozivan u U-16 reprezentaciju.

Godinu mlađi od njega su Luka Vrzić, standarni U-18 reprezentativac, koji je lani bio i na EP-u za U-17 selekcije, a njegov vršnjak je Fran Kasumović, desni bek juniora koji je također nastupao i za U-17 i za U-18 reprezentaciju.

– Jako sam zadovoljan načinom na koji se razvija moja karijera u Gorici. Sad sam već dugo sa seniorima, svi stariji dečki fenomenalno su me prihvatili, a ove sezone skupio sam i 19 nastupa za prvu momčad, što je lijepa brojka. No na meni je da i dalje radim, da svakog dana budem što bolji i napredujem kao igrač – svjestan je Luka Vrzić, plemeniti veznjak koji je u Goricu došao iz Rudeša.

I Vrzić i Kasumović pozitivni su odjeci politike koju vode u Nogometnoj školi HNK Gorica, u kojoj se vode jasnom logikom: okupimo u Velikoj Gorici najveće talente iz Zagrebačke županije, ali i talentirane klince koji nisu prepoznati u zagrebačkim klubovima! I, ako se otvori kakva šansa, ekstremno talentiranu djecu iz bilo kojeg dijela Hrvatske, u nekim slučajevima i iz inozemstva.

U nabrajanju koje slijedi putovat ćemo tako i velikogoričkim krajem, i cijelom županijom, i Zagrebom, i Hrvatskom…
Ulazni junior Marin Kuzmić, da ostanemo na 2007. godištu, Splićanin je koji je došao iz Hajduka, a prije dolaska u Goricu bio je i U-15, odnosno U-16 reprezentativac. U generaciji igrač rođenih 2007. kroz sustav reprezentacije prolazi i Petar Topić, koji je zaslužio poziv za U-18.

U ovom smislu “prazno” godište je 2008., iz te generacije Gorica nema reprezentativaca, ali zato će se to pošteno nadoknaditi kad se prijeđe na generaciju 2009. Tu je, naravno, riječ o onoj momčadi koja je prošle sezone postala prvak države među pionirima, a iz nje dolaze čak šestorica igrača koji su bili, jesu ili će opet biti u reprezentaciji.

Francis Chinedu Echue sin je Nigerijca iz Hrvatice, koji na treninge svakodnevno stiže iz Prečkog, Luka Čolić je domaći dečko, Goričanin, kapetan te pionirske momčadi, Elisandro Kožina Aranha Pinheiro sin je Brazilca i Hrvatice, koji svaki dan putuje iz svoje Pušće, dok je Mihael Kelava iz Donje Stubice ujedno i kapetan nacionalne momčadi! Dio reprezentacije bio je i Ivan Bilobrk, a ovu šestorku reprezentativaca zatvara Juraj Frigan, Zelinjanin koji je u Turopolje stigao iz zagrebačke Dubrave.

Stigao i – oduševio! Frigan je bio ponajbolji igrač famozne šampionske pionirske momčadi, a općenito se smatra možda i najvećim potencijalom u svome godištu uopće u Hrvatskoj. Navršio je 16 godina 16. svibnja, a već dva dana poslije debitirao je za prvu momčadi Gorice i ušao u društvo najmlađih debitanata u povijesti HNL-a. Prvi nekoliko minuta odigrao je sa 16 godina i dva dana, a toliko su na dan svoga debija imali i Marko Dabro te Luka Vušković.

Cijelo ovo društvo u reprezentaciji je do 16 godina, a predstavnike imamo i u najmlađoj nacionalnoj selekciji, U-15.

U krugu reprezentativaca tu su David Šabarić, talentirani klinac iz Dugog Sela, kao i Jakov Vetma, koji je u Goricu došao iz Bregane. Iz zagrebačkog HAŠK-a prošlog je ljeta stigao Lovro Lojen, ekstremno talentirani vratar koji kao pionir brani za kadete u HNL-u. I privlači ogroman interes na sve strane…

Gorica, očito je, ima budućnost!

Nastavite čitati

Sport

Kako je NK Dragonožec osvojio II. zagrebačku ligu: od ponora do trona

Objavljeno

na

Objavio/la

Nogomet u Dragonošcu se igra počevši od 1973. godine kada je osnovan klub Mladost, koji je, nažalost, prestao s radom u proljeće 2022. godine zbog stečaja. Tada je nogomet u ovom malom naselju doživio pravi preokret. Na osnivačkoj Skupštini 1. travnja 2022. godine, uz veliki entuzijazam i želju da se nogomet ponovno vrati u Dragonožec, grupa zaljubljenika u najpopularniji sport osnovala je novi klub – Nogometni klub Dragonožec.
Upravu kluba činili su tada predsjednik Stjepan Cerovski, dopredsjednik Tomislav Kovačić, tajnik Zvonimir Stančić, blagajnik Ivan Cerovski, predsjednik Nadzornog odbora Jure Pučko i sportski direktor Vlado Kalaj – a zanimljivo je da ovaj sastav kluba, unatoč izazovima, i danas uspješno vodi sve poslove u klubu.
Već na početku svog puta, NK Dragonožec je zacrtao ambiciozan cilj: ostvariti uspjeh u II. zagrebačkoj ligi i napredovati u viši razred natjecanja.
– Iako su mnogi smatrali da je to pretežak cilj za tako mlad klub, već u prvoj sezoni (2022./2023.) smo postigli izuzetne rezultate, završivši sezonu na trećem mjestu, iza Zagreba 041 i Hrvatskog Leskovca. Klub se nije ograničavao samo na seniorsku ekipu, već je stvorio i razvojnu bazu s pionirima i juniorima, a sezonu kasnije su u klubu počeli trenirati i limači te zagići, zahvaljujući angažmanu trenera i igrača Borisa Konjevića – rekao je uvodno predsjednik Stjepan Cerovski.
– Samo godinu dana nakon osnivanja, 2023./2024. godine, Dragonožec je već bio konkurentan u borbi za naslov u II. zagrebačkoj ligi. Osvajanjem drugog mjesta, odmah iza Hrvatskog Leskovca, postali su prepoznatljiv faktor u ovom stupnju natjecanja. Sezona 2024./2025. bila je drama do samog kraja. U borbi za prvaka, Dragonožec i Ćiro Academy izmjenjivali su prednosti u zadnjem kolu, a naša momčad je, uz malo sreće i dramatične situacije na utakmici Academyja protiv Čulinca, osvojila svoje prvo prvenstvo. Na posljednjem susretu protiv Hrašća, koji se nije pojavio na utakmici, Dragonožec je osvojio tri boda, čime su stigli do vrha tablice, dok su svi u klubu, s velikom euforijom, čekali vijesti iz Studentskog grada gdje je Ćiro Academy još uvijek igralo svoju utakmicu. U trenutku sudačke nadoknade, kada je Čulinec poveo 2:3, uslijedila je prava fešta na domaćem terenu Dragonošca – pojasnio je dramu zadnjeg kola predsjednik Cerovski.

Iako se nalaze u situaciji gdje je klub uspješno napredovao, suočavaju se s financijskim izazovima. Naime, klub već treću sezonu uspijeva opstati bez pomoći ZNS-a i Športskog saveza Grada Zagreba. Kroz vlastita sredstva, pomoć prijatelja i sponzora, Dragonožec nastavlja održavati svoj sportski dom i igralište, koje je i dalje vlasništvo Grada Zagreba, ali za održavanje objekta nisu dobili nikakvu službenu pomoć. Usprkos tome, uprava kluba redovito ulaže u održavanje infrastrukture, pa su tako, primjerice, sami kupili kosilicu za travnjak, a i unutrašnjost sportskog doma održavaju vlastitim sredstvima.
No, unatoč svim izazovima, entuzijazam i želja za napretkom i dalje vode klub. Klub broji više od 70 mladih nogometaša u različitim dobnim kategorijama, čime Dragonožec osigurava budućnost nogometa u ovom malom naselju. Za uspjeh u nadolazećim sezonama, cilj im je biti konkurentna momčad u I. zagrebačkoj ligi. Predsjednik Stjepan Cerovski vjeruje da je taj cilj dostižan, ali će zahtijevati dodatno jačanje momčadi i još veću posvećenost svih članova kluba.
Trener Siniša Mioković, koji je preuzeo momčad tijekom prošle sezone, ostaje s klubom i u novoj sezoni, a veliku pohvalu zaslužuje i bivši trener Gordan Rukljač, koji je vodio momčad do 16. kola, a zatim prepustio kormilo Miokoviću, koji je odveo Dragonožec do titule.
Ciljevi za sljedeću sezonu ?
– Želja nam je biti konkurentni u najvišoj zagrebačkoj ligi, od sredine tablice prema gore, vjerujemo da možemo ostvariti dobre rezultate i osigurati stabilnost kluba na višem nivou natjecanja – rekao je za kraj predsjednik Stjepan Cerovski.

Ovo je igrački kadar zaslužan za uspjeh tek tri godine osnovanog kluba: kapetan i najbolji strijelac s 19 postignutih golova Hrvoje Kolarić, vratar Nikola Feljan, Daniel Glavić (10 golova), Domagoj Devunić (9 golova), Ivan Cerovski (8 golova), Josip Cerovski, Tomo Kalaj, Patrik Šiftar, Patrik Jurkin, Marko Švetak, David Čačić, Filip Dejak, Matija Prigorac, Mihael Rajtarić, Tadija Rimac, David Vukadin, Franjo Anić, Antonio Fabijanec, Nikola Miholjek, Filip Kušćević, Martin Novak, Nikola Žarak, Sandro Dittrich, Nikola Pršir, Josip Balaško, Tomislav Kovačić, Zvonimir Stančić i Krešimir Viceban.

Nastavite čitati

Sport

Kakva sezona, kakva momčad! Kurilovec okrenuo Samobor za dvije poslastice za kraj…

Nogometaši Kurilovca pobijedili su Samobor u gostima 2-1 u polufinalu županijskoga Kupa, čime su izborili nastup u pretkolu “pravoga” Kupa… Sezonu će Kurilovčani okončati s dva finala, s dvije vrlo zanimljive utakmice

Objavljeno

na

Objavio/la

Bio ti je to klasični “udarac mrtvaca”. Kad misliš da više nemaš odakle izvući energiju, mi smo najbolji…

Tim se riječima jutro poslije javio trener Kurilovca Senad Harambašić. Još jednu srijedu u njegovom životu, devetu zaredom, uzurpirala je utakmica, ovoga puta utakmica od posebnog značaja, a zadovoljstvo kojim je isijavao sve je govorilo o ishodu toga gostovanja u Samoboru.

Kurilovec je u goste momčadi koju vodi naš Marko Pancirov, bivši trener Kurilovca, otišao povodom polufinala Kupa Nogometnog saveza Zagrebačke županije. Prevedeno na teren, bila je to utakmica koja je nosila veliku priliku. Finalisti županijskoga kupa, naime, ostvaruju plasman u pretkolo SuperSport Hrvatskog nogometnog kupa.

– Iskreno, stvarno više ne znam kako se uspjevamo ovako zakrpati za svaku utakmicu. Eli nam je već dugo ozlijeđen, kao i Ante Banić, Radočaj, Caganić… Šarića već tri mjeseca krpamo svaka tri dana, Završki ima svojih problema, kao i Sedlaček, Novak, Selman, Šestak… Nemamo širok kadar, tako da ovi koji stalno igraju imaju toliko kilometraže da im već treba mijenjati dihtunge – kaže Senad, koji je i ovoga puta uspio pronaći način da natjera svoju momčad “u crveno”.

U Kurilovcu su svojedobno gostovali i Gorica, i Osijek, i Istra, i Slaven Belupo… Sve su to bila lijepa iskustva, vrijedna ponavljanja.

– Unatoč svim problemima, znali smo za što se borimo. Govorio sam tih dana dečkima da je ovo najvažnija utakmica do kraja sezone, zapravo jedina koja donosi nešto konkretno. Naravno, borit ćemo i za još dva trofeja, stvar je prestiža napraviti sve da ih osvojimo, ali plasman u finale nosio je priliku klubu za iskorak. Uspijemo li proći u pretkolu Kupa, lako je moguće da će nam u goste doći netko od prvoligaša, a to je uvijek velika stvar za klub poput našega. Kroz to smo se uspjeli motivirati i svaka čast mojim igračima zbog toga. Umorni smo, iscrpljeni, ozlijeđeni, ali i jako, jako karakterni – ponosan je trener Kurilovca.

Senad Harambašić izgradio je prošlog ljeta potpuno novu momčad i već u prvoj sezoni nadmašio sva očekivanja

Već cijelih devet tjedana, cijela dva mjeseca, igra se u ritmu srijeda – subota, što nije lako pratiti ni u profesionalnom, a kamoli amaterskom nogometu. Unatoč tome, i ovoga puta su uspjeli. I to nakon što su već u trećoj minuti upali u minus, jer Samobor je rano poveo preko Filipa Severca, što opet govori o gardu i karakteru ove momčadi. Umjesto da potonu, Kurilovčani su se nakon primljenoga gola počeli dizati, imali i jednu lijepu šansu, pa već u 14. minuti uspjeli izjednačiti.

Dževad Selman prošao je po lijevoj strani, a na drugoj stativi spreman je bio Dario Banić, da bi već u 20. minuti isti igrači kreirali i potpuni preokret. Ovoga puta Banić je bio asistent, poslao je dobru loptu u dubinu, a Selman je bio precizan za, pokazalo se poslije, konačnih 2-1.

Do kraja poluvremena svoj je obol dao i Leon Išek jednom sjajnom obranom, utakmica se generalno primirila, da bi u nastavku Kurilovec – izdominirao.

– Malo smo kemijali u početku, znali smo da su nas gledali pa smo ih pokušali iznenaditi drugim sustavom. Ispalo je da smo iznenadili sami sebe, primili smo odmah taj gol za 1-0, u tom sustavu i izjednačili, pa se vratili na ono što igramo inače i zagospodarili terenom. U drugom poluvremenu imali smo cijelu seriju prilika, bili smo bolja momčad, što je na kraju priznao i trener Pancirov – kaže Harambašić.

Kurilovčani će u goste Samoboru ići i u subotu, u posljednjoj utakmici sezone u 3. NL Centar, ali neće to za Kurilovec biti kraj sezone. Baš naprotiv, jer nakon toga ostaju još dvije prave turopoljsko-niželigaške nogometne poslastice…

Prvo će u petak, 6. lipnja, finale županijskoga kupa Kurilovec i Dugo Selo igrati u – Velikoj Mlaki! U mjestu u kojem se nogomet probudio u svakom smislu, na igralištu koje ima svoju bogatu i romantičnu povijest, gledat ćemo bitku za županiju. Gorica nije u ovoj priči, pa možemo reći da će ovo biti sudar sljedeća dva najbolja kluba u Zagrebačkoj županiji. Dugo Selo je naš jedini predstavnik u trećem rangu, Kurilovec naš najuspješniji predstavnik u četvrtom…

Četiri dana poslije, 10. lipnja, Kurilovčani će nastaviti svoju turopoljsku turneju. Naime, u finalu Kupa Nogometnog središta Velika Gorica gostovat će kod Mraclina na Grabi, što će opet biti okršaj najboljih. Opet ćemo isključiti Goricu, pa reći da je ovo sudar prva sljedeća dva najbolja kluba u našem kraju. Kurilovec je jedini naš predstavnik u četvrtom rangu, Mraclin najuspješniji naš predstavnik u petom… Nakon bitke za županiju, eto, slijedi bitka za Turopolje.

U prijevodu, daleko su još godišnji odmori na Udarniku. Čekaju Kurilovčane još i kvalifikacije mlađih i starijih pionira za ulazak u viši rang, treba se odigrati još i posljednje kolo u svijetu kadeta i juniora, a 13. lipnja ide se i na turnir u Crikvenicu, u koju će četiri autobusa povesti ovo 200 klinaca iz omladinske škole. Odmah potom kreću i završne pripreme za Alpas Cup…

Nastavite čitati

Sport

Petra Prlić srebrna na Juniorskom prvenstvu Hrvatske!

Bronca za Katarinu Bačurin, plus još četiri plasmana među pet najboljih u Hrvatskoj.

Objavljeno

na

Na Juniorskom prvenstvu Hrvatske, održanom 25. svibnja u Zagrebu, Taekwondo klub Velika Gorica nastupio je sa sedam sportašica koje su ostvarile odlične rezultate.  

Najveći uspjeh ostvarila je Petra Prlić, koja je u kategoriji do 44 kilograma osvojila srebrnu medalju, dok je Katarina Bačurin u kategoriji do 52 kilograma izborila brončano odličje.  

Dodajmo kako su Lana Gavrilov, Meri Muža, Lejla Lea Kajfeš i Dora Habijančić došle na korak od medalje izgubivši u četvrtfinalnim borbama od protivnica koje su se u završnici okitile naslovima najboljih u Hrvatskoj.  

– Ovi rezultati potvrda su kvalitetnog i kontinuiranog rada u klubu, kao i velikog truda i zalaganja naših mladih natjecateljica i trenerskog tima. Vrlo smo zadovoljni nastupima naših cura. Imati dvije medalje i još četiri plasmana među pet najboljih u Hrvatskoj, veliki je uspjeh i motivacija za daljnji rad. Čestitamo svim natjecateljicama i veselimo se novim sportskim izazovima – poručio je Igor Matić, predsjednik kluba.  

Nastavite čitati

Reporter 448 - 14.05.2025.

Facebook

Izdvojeno