HOTNEWS
Ples kroz život: Od Rijeke, Dresdena i Mannheima do Velike Gorice
Silvia Marchig, profesorica u Umjetničkoj školi Franje Lučića, bila je nominirana za dvije Nagrade hrvatskog glumišta
Ako niste imali pametnija posla, možda ste u subotu navečer, u prime timeu, naletjeti na dodjelu Nagrada hrvatskog glumišta. I vidjeli ste Mustafu Nadarevića s nagradom za životno djelo, prošlo je pozornicom i još cijeli niz lica, a u kadru ili dva mogli ste vidjeti i jednu našu predstavnicu. Silvia Marchig, profesorica u Umjetničkoj školi Franjo Lučić, bila je nominirana u dvije kategorije, za najbolju žensku plesnu ulogu i najbolju plesnu predstavu.
– Čak je malo i bizarno kad to dođe ovako, u četrdesetima, ali ja ionako vjerujem da plesači tek u tim godinama dođu u svoju punu zrelost – kaže nam Silvia dok sjedimo i razgovaramo u kafiću u blizini njezine škole.
Rođena je u Rijeci, 1975. godište, a u Velikoj Gorici radi posljednjih osam godina. I istovremeno radi predstave toliko dobre da završe kao nominirane za najprestižniju nagradu…
– Ne odustajem od scene, i dalje sam na sceni, iako je to nešto drugo od onoga što rade djeca koju ja podučavam. Oni su puno snažniji, eksplozivniji, ali u suvremenom plesu postoje ljudi koji izvode i u pedesetima, a i kasnije – ističe naša sugovornica.
Predstava o kojoj je riječ kombinacija je udaraljki i plesa, s neobičnim elementima.
– Predstava se zove ‘Kuća na oštrici’, u produkciji Teatra&TD, a premijera je bila u prosincu 2016. U predstavi smo ja i Kaja Farzky, mlada i vrlo talentirana udaraljkašica, ona i ja smo i suautorice, a autorica je Marijana Petković Liker. Napravili smo duet u kojem ona svira na razne načine, prosipa slanutak, udara po tavama… A ja plešem. Vrlo scenski suptilan i meni drag rad, ali nažalost skinuli su ga s programa. Možda ova nominacija bude poticaj da se predstava vrati – sa smiješkom priča Silvia Marchig, što u izgovoru zvuči ‘markiđ’.
– Ima ljudi koji me znaju 20 godina pa i dalje ne znaju kako se izgovara. U Rijeci je to poznato prezime, ali ovdje je ljudima često čudno – kaže Silvia.
U rodnoj Rijeci je i počela plesati, još kad je imala pet godina, brzo se okrenula baletu, pa već sa 16 godina dobila priliku plesati u ansamblu riječkom HNK-u.
– Bilo je to ratno vrijeme, početak devedesetih, kad je baš falilo ljudi. I tako je nas nekoliko mlađih dobilo priliku.
Ne pruža se često takva prilika u svijetu plesa, da tako mlad plešeš na toj razini, ali tinejdžerica Silvia imala je druge snove.
– Željela sam otići na školovanje u inozemstvo! Nakon što sam maturirala, to sam i napravila. Poslala sam pismo plesnoj školi u Dresdenu, jer takvo je to vrijeme bilo, pa su oni meni poslali pismo da dođem na audiciju, i ja sam otišla. Sjela na vlak i zaputila se prema tamo, a nisam imala pojma što me čeka, u što idem. Nije u to vrijeme bilo interneta, znala sam samo ono što sam čula iz priča nekih drugih plesača.
Na kraju, nije ispalo idealno. Bilo je to samo četiri godine nakon pada Berlinskog zida, Dresden je istočna Njemačka, nije bilo lako 18-godišnjoj Riječanki snaći se u tom svijetu.
– Uh, to mi je bila krizna godina, jer stvarno mi tamo nije bilo lijepo. Nitko nije znao engleski, bilo je jako malo stranaca, ja njemački nisam znala… Banula sam tamo i bila poprilično usamljena, družila sam se samo s jednom kolegicom iz Finske i jednom iz Italije. Sve skupa dosta depresivno. Zato sam već nakon te prve godine otišla u Mannheim. E, to je već bila druga priča. Zapad, ljudi puno otvoreniji, više stranaca.. Tamo sam paralelno studirala balet i baletnu pedagogiju.
Međutim, ni ovdje nije sve išlo glatko. Sredinom devedesetih bilo je jako hrabro studirati u inozemstvu, financijski je to iznimno zahtjevno za roditelje.
– Je, financijski je bilo jako ‘čupavo’. U Hrvatskoj je još trajao rat, roditelji su malo mogli pomoći, stipendija nije bilo, tako da sam morala studirati uz rad. Držala sam satove, tako nešto zarađivala, ali snalazila sam se na razne načine.
Diplomirala je u Mannheimu, počeli nešto i raditi, a onda su stigle nove prepreke na putu. Teška ozljeda izbacila ju je iz plesa na punih godinu dana.
– To je bilo u Frankfurtu… Bila sam angažirana na nekoj operi i na probi me kolega ispustio iz podrške. Drugim riječima, pljusnula sam na pod. Pukla mi je bedrena kost, završila sam na operaciji, rehabilitaciji… Godinu dana nisam mogla ništa raditi, tad mi je istekla i dozvola za rad, tako da sam se lijepo spakirala i vratila se kući.
Povratak je nakon osam njemačkih godina bio pomalo šokantan, ali uspjela se Silvia Marchig i ovdje pronaći. Iz Rijeke se odlučila prebaciti u Zagreb, i to baš u vrijeme kad je plesna scena metropole živjela najbolje dane.
– Dosta toga se događalo, upoznala sam neke ljude, dobivala prve poslove i malo po malo se pronašla na toj zagrebačkoj sceni. Ja nikad nisam bila posebno materijalistički nastrojena, bilo mi je važno samo da imam za pokriti osnovne životne troškove, to sam uspijevala, a umjetnički je bilo stvarno uzbudljivo – prisjeća se Silvia.
U Veliku Goricu došla je 2010. godine.
– Zvali su me jer je školi trebao baletni pedagog, a to je moje područje, jednako kao i suvremeni ples, tako da jako često predajem klasični balet suvremenim plesačima – objašnjava Silvia i nastavlja s posebnim sjajem u očima:
– Mi smo dosta mlada, ali uspješna škola. Imamo stotinjak učenika u osnovnoj, 30-ak u srednjoj školi. Ja više radim u srednjoj, sa tinejdžerima, ali radim i s ovim mlađima. I mogu vam reći da imamo baš jako kvalitetne plesače, koji postižu krasne rezultate. Svaka im čast, pogotovo s obzirom na uvjete u kojima rade.
Tu je na trenutak zastala, naglašavajući važnost onoga što želi reći.
– Uvjeti su nam, to moram reći, nemogući. Dijelimo zgradu s dječjim vrtićem, u ta tri sobička djeca uče plesati, a treba im puno više od toga. Nešto se pričalo da bi se gradila nova zgrada, ne znam što se s tim događa, ali mislim da velikogorička mladost zaslužuje bolje uvjete – apelira Silvia.
Što su to sve naučili ti talentirani klinci u tim nemogućim uvjetima, moći ćemo vidjeti 10. prosinca, kad je na rasporedu nastup učenika iz ove škole.
– Za nas je specifično što smo i glazbena i plesna škola, pa puno i surađujemo, što je super. Postoji orkestar gudača, oni imaju svoj bend, plus naši plesači… Prošle godine su napravili obrade pjesama Pink Floyda. Tko god je to vidio, oduševio se, a s tim ćemo nastupiti i na Adventu. Planiramo još jednu suradnju, tema bi bile turopoljske coprnice, a radit će se obrade kultne grupe Queen – zaključila je Silvia Marchig.
HOTNEWS
Što se krije u malim glavama? Popričajte sa svojom djecom
Razgovor s djecom doprinosi njhovom mentalnom zdravlju.
Crna kronika
Krvavi napad u školi u Prečkom! Proglašen dan žalosti
U petak ujutro ušetao je 19-godišnji mladić koji je nožem napao učenike i djelatnike škole.
HOTNEWS
Vozači! Ovaj vikend ste pod posebnim nadzorom
Policija će provjeravati i kažnjavati svaki prekršaj u prometu.
HOTNEWS
Probajte im odoljeti: Ove šapice iz skloništa traže svoj topli dom
Volonteri su dostupni od 11 do 17 sati i rado će dočekati sve koji žele upoznati ove preslatke pse.
HOTNEWS
Božićna drvca na svakom uglu, provjerili smo cijene
Većina prodajnih mjesta najpovoljnije cijene nude za smreke, čije se cijene kreću od 20 eura za ona manja te do 50 eura za veća drvca.
Svjetlucave lampice i ukrasi polako obasjavaju Veliku Goricu, a time počinje i potraga građana za savršenim božićnim drvcem. Prodajna mjesta božićnih drvca postaju nezaobilazne stanice za sve koji žele unijeti blagdanski ugođaj i miris u svoje domove.
Za one koje ne vole kupovati drvce u zadnji tren, savjetuje se da to učine bar tjedan dana prije Božića kako bi izbjegli gužve i dobili najbolje primjerke. Međutim, najveći broj kupaca ipak čeka zadnji tren te se prepuštaju božićnom kaosu.
– Prodaje počinju početkom prosinca, no 70% ljudi će kupiti božićno drvce zadnja tri dana – rekao nam je prodavač Stjepan Kaurić, s kojim su se složili i ostali prodavači.
Drugi Goričani ipak to rade strateški, kako bi očuvali svježinu drvca najduže moguće.
– Tko treba veću jelu, on dolazi na prije. Veća roba ide na početku, a manja roba potkraj – objasnio je Vlado Sučec, koji prodaje drvca na parkiralištu kod Tržnog centra.
Foto: Mia Karavla/cityportal.hr
Najčešće vrste u ponudi su nordijska jela, kavkaška jela, srebrna smreka te obična smreka. Posljednjih godina sve popularnija postaje nordijska jela zbog svoje izdržljivosti te elegantnog izgleda.
– Osim nordijskih koja ide najviše, dosta se prodaje i srebrna, koja ima intenzivan miris. Baš miriši jako jer ga ja siječem pred Božić. Ljudi na licu mjesta odaberu koji žele i tek ih tada siječem – rekao nam je Nikola Trumbetaš iz Velike Mlake.
Cijene drvca kreću se ovisno o veličini i vrsti drvca, no unatoč povećanju cijena ostalih proizvoda, cijene drvca ostale su slične kao i proteklih godina. Većina prodajnih mjesta najpovoljnije cijene nude za smreke, čije se cijene kreću od 20 eura za ona manja te do 50 eura za veća drvca. Smreke su popularne zbog svog karakterističnog mirisa, no iglice im kraće traju. Za one koji traže izdržljivije opcije, nordijske jele zbog svoje otpornosti i gustih grančica obično imaju početnu cijenu od 40 eura, dok veće dosežu i preko 100 eura.
– Jele su najtrajnije, svježe su dosta, ali nemaju mirisa kao smreka. Jeftine su što je najvažnije, iako su ove godine jako skupi svi – rekao nam je naš sugrađanin kojeg smo zatekli pri kupnji drvca.
Izbor veličine ovisi o veličini doma.
– Najprodavanije su srednje velika drvca, od poda do plafona od visine do 2,5 metra, objasnio je Aron, koji prodaje drvca kod goričkog kafića Chelos.
Foto: Mia Karavla/cityportal.hr
Nakon što blagdani prođu, prirodna drvca često završavaju kao otpad.
– To je druga nesreća ljudska, mora ići na otpad. Mali užitak, a uništavamo nečiji život. Čudno je to, osjećaj prema prirodi smo potpuno zaboravili, poručio je kupac te dodao:
– Moja kćer ima taj umjetni bor, no ukućani se vesele prirodnom – rekao je.
Dok se rezana drvca ne mogu reciklirati ni posaditi, ona u teglicama se itekako mogu koristiti ponovo, a neka čak i vratiti.
– Moja punica ga je držala u malom prostoru i skoro je uginuo, no kada ga je posadila, živnuo je, obnovila mu je život – izjavio je kupac.
Međutim, sve više prodajnih mjesta nudi opciju prodaje drvca u teglicama.
– Ako kupac uzme živi bor i ako ga ne planira zadržati, prodam mu ga u pola cijene pa mi ga vrati da ga ponovno posadim, poručio je Sučec.
Božićno drvce simbol je zajedništva. Bilo da birate mirisnu smreku ili elegantnu nordijsku jelu, pravi odabir unijet će radost u vaš dom. Uz malo truda i veći fokus na reciklažu, drvce postaje i dio ekološke svijesti.
-
Priča iz kvartaprije 3 danaCarstvo egzotične divljine u Ribnici: ‘Dvorište puno zmija, tarantula, škorpiona i krokodila’
-
Sportprije 4 danaOvo je fotografija koja puno govori o HNK Gorici
-
Sportprije 3 danaOdgađa se zadnje kolo? Bude li se igralo, Gorica će tražiti bijeg s dna…
-
Gospodarstvoprije 2 dana‘Sanjao sam Dinamo, oslobađao prve metre Hrvatske i pronašao se kao – menadžer kvalitete!’
