Povežite se s nama

Priča iz kvarta

Ovo je priča o Stipi Biliću, piscu koji to baš i ne želi biti…

Stipo Bilić rodio se u obitelji s desetero djece u Banjoj Luci, a u Velikoj Gorici dom je pronašao prije tri desetljeća. Goričani ga znaju kao vjeroučitelja i knjižničara, ali i autora nagrađenog romana “Slava”

Objavljeno

na

DSC 0197 1 1 scaled

Pisac koji ne želi biti pisac u punom značenju te riječi… Tako bismo mogli opisati Stipu Bilića, čovjeka rodom iz Banja Luke, koji u svom romanu “Slava” opisuje život Slave Šenoe, žene Augusta Šenoe, inače rođene pl. Ištvanić, koja je živjela u Velikoj Gorici, pokraj župne crkve Navještenja BDM. S tim je romanom osvojio žiri i prošle godine dobio književnu nagradu Albatros.

– Moram priznati da je knjiga vrlo dobro prihvaćena kod publike. Ne znam točan podatak, ali znam da je prodana u velikom broju. Doživjela je nešto što ja nisam ni očekivao, pa čak ni želio. To je bila knjiga koju sam pisao iz duše, za sebe, a ne za druge, no na kraju je ispalo potpuno drukčije – kaže Bilić.

Prije nekoliko dana promovirano je i zvučno izdanje ove knjige, iako je ideja nastala još i prije prošlogodišnje dodjele nagrade Albatros. Sve je snimljeno još tamo u rano proljeće, u travnju je trebala biti promocija, no korona je sve malo usporila.

– Nisam siguran, ali mislim da je to prva zvučna knjiga stavljena na jedan ovakav poseban zvučni mediji, odnosno USB, što je puno praktičnije od CD-a, koji se danas gotovo više i ne koristi.

Banjalučanin Bilić odrastao je s desetero braće i sestara. Roditelji se nikad nisu miješali u to u koju će školu djeca ići, pa je tako u obitelji širok raspon zanimanja, od majstora do doktora. Stipo je nakon gimnazije otišao služiti vojsku, a nakon toga završio filozofiju i religijsku kulturu na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. A onda ga je životni put doveo u Veliku Goricu.

recital gimnazija

Stipo Bilić na recitalu u gimnazijskim danima

– Nakon fakulteta radio sam u Osnovnoj školi Eugena Kvaternika u Velikoj Gorici kao vjeroučitelj. Bilo mi je odlično raditi s djecom, i dan danas se sretnem s njima. To više nisu djeca, to su ljudi, ali ja ih i dalje zovem svojom djecom. Bilo mi je najvažnije da djeca sama sebe grade, da mogu samostalno razmišljati, postaviti sami sebe na noge, da budu svoji ljudi, a ne da ovise o drugima, što je danas jako teško – ističe Bilić.

Nakon što je otišao iz nastave, neko vrijeme proveo me putujući po svijetu, da bi nakon toga počeo raditi u Gradskoj knjižnici Velika Gorica. Međutim, nedavno je ponovno promijenio posao, ali nije otišao daleko. Ista zgrada, drugi ulaz. Nakon što je Miljenko Muršić otišao u zasluženu mirovinu, postao je voditelj izdavačke djelatnosti u POU-u.

– Želio bih neke stvari probati podići na jednu višu razinu, ići u korak s današnjom tehnologijom, približiti sve to skupa ljudima širom svijeta. Primjerice, ‘Povijest plemenite općine turopoljske’ Ivana Rožića djelo je koje treba promovirati. Ima naših ljudi, Turopoljaca, ali i drugih u svijetu koji bi to htjeli pročitati, a najlakši način za dostaviti tu knjigu je da je pretvorimo u tzv. e-knjigu, koja se može dostaviti u par klikova. Ima i nekih starijih izdanja koje bismo tako mogli poslati u svijet – govori Bilić o svojim idejama.

Tridesetak godina već broji otkad je došao u ovaj grad koji smatra velikim potencijalom, zajedno s okolicom. U slobodno vrijeme, kaže, bavi se pisanjem, istraživanjem, a voli i hodati, planinariti, biciklirati…

– Prošetao sam ovo proljeće po našim Vukomeričkim goricama, obišao sam ih i biciklom i pješice. Gorica stvarno ima puno prekrasnih mjesta za vidjeti i otići, ali to premalo koristimo.

Da Stipina veza sa zajednicom bude još snažnija, pomoglo je i to što je dugi niz godina pomagao u župi Navještenja BDM. Bavio se i arhivom, pa su mu tako mnoge stvari došle pod ruku, pogotovo kad je riječ o starim stvarima s tavana, gdje je pronašao koješta, uključujući puno starih dopisa iz Amerike o Turopolju i Turopoljcima koji su se tamo vjenčali… I sve to ga je zaintrigiralo.

– Kako volim takve stvari, sve sam to skupio, te je jedan dio objavljen u mojoj prvoj knjizi “Župa Navještenja Blažene Djevice Marije”.
Ističe kako je siguran da postoje ljudi, kroničari svog vremena i mjesta, te kako bi bilo lijepo da se sve nađe na jednom mjestu.

– Tu ima prekrasnih starih slika u obiteljskim albumima, na tavanima obiteljskih kuća. Znam što govorim jer sam vidio neke stvari. To bi bilo zanimljivo ne samo u našem kraju nego i šire. I treba ostati budućim generacijama, jer to je vrijednost, a ne da stoji u nekom kutu…

Njegov prijevod knjige o poznatom trapističkom samostanu Marija Zvijezda, uz koji je odrastao, uvršten je u Nacionalnu biblioteku Njemačke u Leipzigu, što je još jedno priznanje.

– Povijest tog samostana je nevjerojatna i svakim danom se otkriva nešto novo. Trenutačno istražujem njihovo naseljavanje u Južnom Tirolu nakon Prvog svjetskog rata, o čemu nitko nije do sada znao.

stari samostan Marija Zvijezda

Bilić aktivno istražuje sve vezano uz stari samostan Marija Zvijezda

Njegovo prvo pojavljivanje u javnosti datira još iz 1994. godine, kad je u tadašnjem Velikogoričkom listu počeo pisati seriju tekstova o Turopolju. Dao si je truda i počeo istraživati, te su počeli izlaziti kratki članci o kapelama kojih danas više ni nema, o starom groblju svetog Lovre na mjestu kojeg je današnji Vatrogasni dom…

I u svom romanu “Slava” spomenuo je to groblje te kaže da se nada da će jednog dana biti zabilježeno da su tu pokopani mnogi znameniti ljudi koji su ostavili velik trag za ovaj grad.

A nakon uspješne “Slave”, naš pisac koji to ne želi biti piše i dalje. Trenutno su u glavi dvije ideje koje želi realizirati, jedna opet vezana uz Turopolje, a druga uz rodni kraj, Banja Luku.

– Ako zima bude jaka i ne bude dozvolila puno šetanja po vani, to će ići puno brže. Nisam od onih koji sjednu i samo pišu. Ja svoju ideju nosim u glavi, kad misli sjednu na svoje mjesto, to i zapišem. Nisam profesionalni pisac, ne želim to niti biti – zaključuje Bilić.

Priča iz kvarta

Dobio je i pjesmu za kraj! Župljani se emotivno oprostili od kapelana Vragovića…

Na posljednjem misnom slavlju koje je predvodio, vukovinski kapelan, velečasni Matija Vragović ispraćen je na svoje nove svećenićke zadaće uz tople i lijepe riječi, ali i uz jednu pjesmu…

Objavljeno

na

mraclin svecenik

Nije nikakva rijetkost da se u manjim mjestima, odnosno selima, župljani vežu uz svog svećenika, da su rastanci obično teški i emotivni… Nešto slično dogodilo se i u župi Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini, iz koje je otišao jedan omiljeni svećenik.

U ovom slučaju radi se o kapelanu, velečasnom Matiji Vragoviću, koji je očito osvojio vjerničku zajednicu u mjestu, jer na portalu mraclin.hr jako su se lijepim riječima oprostili od omiljenog im svećenika.

“Vjernici našeg mjesta dirljivim su se riječima oprostili od velečasnog Matije Vragovića na zadnjem misnom slavlje koje je predvodio kao kapelan naše župe. Imenovan je novim upraviteljem Župe sv. Mihaela Arkanđela u Mihovljanu, u župi Zagrebačke nadbiskupije u prelijepom zagorskom kraju.

Kapelan Matija je sa suzama u očima zahvalio svima na lijepoj i srdačnoj suradnji i pomoći te zamolio za oprost svih nenamjernih postupaka u razdoblju njegovog služenja kod nas koji su možda nekoga povrijedili. Napomenuo je kako odlazi u novu službu gdje će prenosite iskustvo stečeno u našoj župi te je dodao da se prva ljubav nikada ne zaboravlja.

mraclin svecenik 1

Za svaku dobru riječ koju nam je s oltara i izvan njega uputio u prethodne tri godine, u ime mještana i vjernika Mraclina zahvalila se Katica Galeković te mu je uručila skromni poklon uz prigodnu pjesmicu koju mu je posvetila:

Mali podsjetnik
Kad navečer padne mrak i nastupi tamna noć,
I kad nebeski svod tisuće zvjezdica obasja,
I kad se selo i grad i priroda sva sprema da spava,
I kad još samo sjajni mjesec nad nama bdi,
Sjetite se Velečasni, da tam daleko, iza dva, tri brijega,
I Mraclin spokojno spi!

Crkveni se mjesni zbor na kraju mise – kako oni to najbolje i znaju – vlč. Matiji zahvalio poznatom pjesmom Dragutina Domjanića “Fala”.

mraclin svecenik 2

Novim župnim vikarom u našoj Župi imenovan je vlč. Domagoj Koružnjak, mladomisnik. Novi kapelan rođen je 27. ožujka 1996. godine u Zagrebu, dolazi iz Župe sv. Nikole Tavelića, Zagreb-Kustošija. Đakonsko pastoralno služenje vršio je u Župi Muke Isusove u Vukomercu i u Župi Navještenja BDM u Velikoj Gorici. Želimo mu sve najbolje i s veseljem ga očekujemo!”

Foto: Zvonimir Šafar/mraclin.hr

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Dvije godine bez Čamaze: Boem koji je praznio čaše i punio srca ljudi oko sebe…

U 55. godini života koji djeluje kao solidan predložak za filmski scenarij Zlatko Bogdan Čamaza preselio je iznad oblaka, a dvije godine poslije njegovi Turopoljci i dalje da se rado sjete…

Objavljeno

na

Objavio/la

camaza

Prije točno dvije godine, 8. kolovoza 2020. godine, s ovog je svijeta na neko bolje mjesto preselio Zlatko Bogdan Čamaza, jedan od kultnih likova turopoljskog kraja. Tim povodom ponavljamo živopisnu priču o ovom dobroćudnom bohemu koju smo objavili nakon njegove smrti…

 

U središtu Bratislave, grada kroz čiju je povijest prošla gomila važnih i velikih ljudi, odmah pokraj čuvene kavane Mayer, stoji i kip koji oživljava sjećanje na Ignaca Lamara. Ne, nije to bio ni državnik, ni književnik, ni pjesnik, dobri stari Ignac bio je – boem. Jedan od onih likova koje cijeli grad zna, zaštitni znak Bratislave svoga vremena, čovjek koji je uveseljavao sugrađane, unosio dozu onog uličnog šarma, duha koji osvaja, emociju koja ne ostavlja ravnodušnim. I čovjek je, eto, dobio spomenik.

Jednog će dana možda – bilo bi to lijepo – u Velikoj Gorici ili u njegovu selu Turopolju, nešto slično dobiti i “naš Ignac”. Naš Čamaza. Kralj ulice, boem i pustinjak, čovjek koji je više od svega volio prazniti čaše i boce, smijati se i veseliti, širiti pozitivu i, prije svega, ljudskost. Jer upravo to je ono što najbolje opisuje Čamazu. Bio je, važnije od svega drugog, Gospodin Čovjek.

A njih je, realno, bilo. Krio ih je negdje duboko u sebi, vješto maskirao osmijehom i zalijevao pivom i žestokim, no životna priča mu je miljama daleko od savršene, bajkovite. Koliko god se sa strane možda činilo da čovjeku poput njega i ne treba više od onoga što je imao. Iako, to je potpuno jasno, nije imao previše.

Kišni dan i brat u drvenim tačkama

Cijeli život proveo je u “koloniji” u Turopolju, selu kojeg je obožavao. U trošnoj drvenoj kućici, bez ikakvih luksuza, u ulici Ljudevita Gaja, jedinoj slijepoj ulici u selu. Otac mu je bio Rom, mještani ovoga kraja pamte ga kao Stevu Cigana, koji je oženio domaću, lokalnu djevojku, i s njom dobio dva sina. Čamazo je stariji brat, koji je za mlađeg brata, Alena, brinuo na svoj način.

Gomila je priča, gotovo mitova koji se vežu uz Čamazu, a jedan od njih datira još tamo iz sredine 70-ih. Klinci iz Buševca vozili su se biciklima, bio je to jedan kišni dan, posvuda okolo grabe pune vode… A iz suprotnog smjera Čamaza u drvenim tačkama, koje se gotovo raspadaju, vozi brata. Dječak je mogao imati godinu, dvije.

– Čamaza, ajde baci malog u grabu – uglas su ga krenuli nagovarati fakini na biciklima, misleći kako će sve na tome i ostati, da će se dobro nasmijati i otići dalje.

Međutim, već sekundu kasnije Čamaza je izvrnuo malog iz kolica, i to ravno u grabu punu vode! Fakini s biciklima, kad su vidjeli što se događa, brzo su skočili i krenuli vaditi dječaka iz grabe, gotovo u panici. A Čamazo se smijao. Spakirao je dječaka natrag u tačke i nastavio svojim putem.

Takvih i sličnih priča ima koliko ti srce želi, ali sve one danas se prepričavaju sa smiješkom. I s tugom zbog odlaska jednog osebujnog čovjeka kojeg si morao voljeti.

Možeš izbaciti Čamazu iz busa, ali ne i iz prtljažnika…

Društvo iz njegove generacije ne pamti baš da su ga viđali u školi, njegov nemiran duh nije mu dopuštao robovanje normama i svemu onome što ostatak svijeta prihvaća kao neizbježno. Za njega ništa nije bilo takvo, sam je određivao svoja pravila. I svoj način. Društvo, zajebancija, nogomet i, već od najranijih dana, cuganje. Svjedoci i danas pamte klinca od 13, 14, možda 15 godina, koji je bocu piva mogao popiti na eks u deset sekundi! I nastaviti dalje normalno, kao da se ništa nije dogodilo.

camaza nsl

Pivo i nogomet, inače, bila je kombinacija koja ga je najlakše i najbolje hranila energijom. Od svog NK Turopolja, na čijim je utakmicama znao biti i jedini navijač, preko svih drugih turopoljskih klubova, pa sve do Dinama, kojeg je ludo volio. U navijačkim krugovima nisu znali tko je Čamaza, za njih je on bio Brada. Brada iz Gorice. Legenda je i u tim krugovima, priča o anegdotama s gostovanja na kojima je pratio Dinamo ima “mali milijun”. Uključujući i iskustvo s puta u Bergamo 1990., kojeg je prepričao jedan svjedok događaja.

– Mnogi su prošli granicu krijući se u bunkerima buseva. Policija je neke pronašla i ostavila na sadašnjoj talijansko-slovenskoj granici. Sjećam se da smo kroz prozor vidjeli kako su izbacili pokojnog Bradu. Njega su svi znali. Nije imao nikakve dokumente. Dok su ga odvodili, hladno je pušio pljugu i kulerski mi dobacio: ‘Stari, hoćeš se kladiti da ću stići prije vas u Bergamo?’ Odgovorio sam mu: ‘Nema šanse, pa kako ćeš preko grane?’ Uzvratio je: ‘Ništa se ti ne brini.’

I doista, nije bilo razloga za brigu.

– Stigli smo u grad, izlazimo iz autobusa, a tamo se Brada cereka: ‘Lovu na sunce.’ Zaustavio je neke gastarbajtere iz Bosne koji su išli u Milano. Oni su ga prošvercali u prtljažniku i istovarili u Bergamu!

Čovjek s frakom, dva udarca štapom i – batine…

Posebno luda priča, za koju mnogi vjeruju da je samo mit, veže se uz jedno gostovanje u Beogradu. Prepričavao je to i sam Čamaza poslije, bez želje da se hvali, ali u navijačkim krugovima pamte ga i kao “čovjeka koji je opalio šamar Arkanu”. Da, pravom Arkanu! Bilo je to vrijeme kad je beogradski kriminalac bio jedan od vođa tek formiranih Delija, a Čamaza je u jednom sukobu odlučio izvesti svojevrsni harakiri.

Boysi su, priča nam jedan od aktera događaja, u skupini išli Beogradom i naišli na suparničke navijače. A ispred svih njih, odjeven u nekakav bizaran frak, što li već, sa štapom u rukama (?!), neki nepoznati lik. Krenuli su pregovori, mogu li Boysi proći tom i tom ulicom, a sve je prekinuo – Brada. Došao je do tipa u fraku i opalio mu šamar koji se pamti. A ovaj je, ide priča dalje, samo dvaput štapom udario o beton, što je za gomilu iza njihovih leđa značilo – u napad. Batine koje su tad “popili” dečki iz Boysa pamte i danas… Tek godinama poslije shvatili su s kim su imali posla, da je pred njima stajao zloglasni Arkan, a Brada je zbog tog šamara ušao u legendu.

S godinama je Čamaza odustao od odlazaka u slične avanture i okrenuo se lokalnom nogometu. Na utakmicama NK Turopolja galamom je znao izluditi sve aktere, trčao je uz ogradu i sebi svojstvenim frekvencijama dijelio “savjete” igračima, trenerima, sucima… Ali nije se ograničavao samo na svoje selo. Stotine je vikenda proživio na terenima diljem Turopolja, jurio s jedne utakmice na drugu, ostavljajući u nevjerici ljude koji su bili sigurni da su ga maloprije vidjeli na nekom potpuno drugome mjestu, a sad ga evo ovdje, pred njima.

I gdje god bi u Turopolju došao na utakmicu, navijao bi za gostujuću momčad! U Buševec je tako, u vrijeme kad je Polet igrao treću ligu, na utakmicu protiv Mladosti iz Petrinje došao s paštetom od Gavrilovića oko vrata, a protiv Lokomotive odjeven u kondukterski šinjel, s kondukterskom kapom na glavi… Zašto? Jednostavno, zato što gostujući navijači nikad nisu žedni i s njima se isplatilo biti u dobrim odnosima.

Stevo Cigan u zamrzivaču, džezva u rukama i – na spavanje…

To je bio Čamaza. Uvijek prisutan, uvijek među ljudima, omiljen u cijelom Turopolju. Zbog njegova nastupa, galame koju je uvijek donosio sa sobom, tog nekog prvog dojma, mnogi su znali u startu i zazirati od njega, ali brzo bi shvatili da je pred njima dobričina, čovjek pun duha, sa specifičnim smislom za humor. I bez trunke iskvarenosti. Zato su ga voljeli i poštovali, zato su iza njega ostale samo najpozitivnije moguće priče. Iako je, realno, bilo i onih drugih.

Jednom je prilikom, tako, završio u zatvoru na tri mjeseca. Došlo je do nekakve alkoholom uvjetovane čarke s pokojnom Dudom, ženom koja je bila ljubav njegova života i suputnica u skitanjima Turopoljem i Goricom, pa je Čamaza dograbio nekakvu džezvu i zamahnuo… Duda je odmah pozvala policiju i – bajbukana! Požalila je što je zvala policiju čim se otrijeznila, ali povratka više nije bilo. I Čamaza je tri mjeseca imao priliku spavati u toplom i čistom, uz tri obroka na dan… Kad se vratio u selo, pitali su ga kako je sve to proživio.

– Joj, ljudi, nikad u životu se nisam ovak dobro naspaval! – odgovarao je sa smiješkom.

camaza 3

Kruže priče i kako je oca jednom prilikom, kad mu je ovaj odbio dati novac za cugu, strpao u škrinju! Koju je svakih nekoliko sekundi uviđavno otvarao i provjeravao je li Stevo Cigan možda promijenio mišljenje… Međutim, ništa od tih i takvih pričica neće potamniti sliku koja je ostala iza Čamaze. Hrabrog, odvažnog čovjeka s velikim srcem i duhom koji je osvajao. Sve to najbolje je pokazao u ratnim danima. Jer, on ni sekunde nije dvojio kad se trebalo uključiti u obranu domovine, svoga kraja.

Jednom rukom se vozi, u drugoj je piva

Jedna od čuvenih priča tako je i ona iz noći kad je hrvatska vojska pokušavala prijeći rijeku Kupu. Plan nije bio idealno posložen, stvari su krenule po zlu i hrvatske snage imale su velik broj poginulih i ranjenih. Bio je tamo i Čamaza, koji je, vidjevši što se događa, skinuo majicu i bez razmišljanja uskočio u Kupu, mrzlu kakve rijeke već jesu krajem studenog. Vadio je ranjene suborce iz hladne rijeke, jednog po jednog, nadljudskom snagom i energijom, a svjedoci kažu da ih je izvukao deset, dvadeset, možda i više… Toliko je života, eto, spasio Čamaza. I zato je, između ostalog, bio i ostao puno više od dobroćudnog cugera, kako su ga mnogi vjerojatno doživljavali.

Čamaza je preživljavao žicajući deset ili 20 kuna, s ciljem da dan izgura do kraja, a kad bi novac posudio, vraćao bi u kunu, u dan! Bez iznimke. Volio je i raditi kad bi dobio priliku, ljudi su ga voljeli koristiti kad im je trebala pomoć u dvorištu ili u polju, a voljeli su mu za to i platiti. I uvijek su, ali baš uvijek, bili sigurni da ništa neće ukrasti. U Čamazinu svijetu to nije postojalo. Pošteno, pa kako bude, bila je egida kojom se vodio, njegov put koji ga je odveo u vječnost.

Pamtit će ga njegovi Goričani i Turopoljci, jer Čamaza je doista bio nezaboravan lik. Od druženja u birtijama, koje je uredno obilazio, preko Turopoljskih trka na kojima se znao i rušiti, pa slaviti pobjedu po izlasku iz kola Hitne pomoći, biciklističkih utrka na kojima je sudjelovao vozeći poluraspadnuti bicikl jednom rukom, jer u drugoj je bila piva, pa sve do anegdota iz BBB vremena i herojskih priča iz rata…

Eto, to je pokušaj priče o Čamazi. Pronaći će se vjerojatno u svemu ovome i poneka netočnost ili pretjerivanje, ali sve to zapravo je sporedno ako smo uspjeli barem donekle složiti legendu o jednoj legendi. O čovjeku koji će – bilo bi zaista lijepo – možda jednom u svojoj slijepoj ulici dobiti i spomenik koji će ga sačuvati u vječnosti. A on će sve to gledati negdje s oblaka, u društvu svoje Dude, zavaljen s pivom u ruci. I smijati se, jer to je uvijek najbolje znao.

Počivaj u miru, nemirni čovječe.

Nastavite čitati

HOTNEWS

Protiv paklenih vrućina stižu brzinske mjere – niču nove i popravljaju se postojeće javne slavine

U planu je izgradnja javne slavine  na igralištu u Kolarevoj 47, a nakon našeg upita, popravljena je i ona u Parku dr.Franje Tuđmana.

Objavljeno

na

Objavio/la

pipe e1659000338749

Prije par dana u Cvjetnom naselju osvanula je nova javna slavina iliti narodski rečeno – pipa. Smještena je tik do omiljenih okupljališta goričkih rekreativaca, kraj pješčane arene i betonca, idealno za, bar, kratkotrajno osvježenje i punjenje flašica s friškom vodom.

javna slavina betonac

Foto: Javna slavina kod betonca i pješčane arene u Cvjetnom naselju/cityportal.hr

Priupitali smo stoga nadležne na čiju inicijativu je postavljen taj novi punkt s besplatnom vodom, planiraju li još koje lokacijete?

– Javne slavine postavljene su na inicijativu gradske četvrti, te uz odobrenje gradonačelnika g.Ačkara i Grada Velika Gorica, a radove izvode zajednički VG Komunalac d.o.o. i VG Vodoopskrba d.o.o.

Trenutne lokacije javnih slavnina nalaze se kod Parka dr. Franje Tuđmana, kod odbojkaškog igrališta na pijesku u Cvjetnom naselju, te kod parka za pse u Ulici Juraja Dobrile u blizini Gradskog groblja. U planu je izgradnja javne slavine  na igralištu  u Kolarevoj 47 – odogovorili su nam iz VG Vodoopskrbe.

javna slavina tudman1

Foto: Javna slavina, Park dr. F.Tuđmana/cityportal.hr

Također nas je zanimalo, obzirom na česte pritužbe građana vezano uz neispravnu javnu pipu u Parku dr. F. Tuđmana, jesu li pristupili sanaciji iste, je li to u planu i kada?

– Nakon Vaše dojave radna ekipa iz VG komunalca d.o.o. je izašla na teren, te je slavina potpuno ispravna – odgovorili su nam uz napomenu kako do našeg upita nisu bili upoznati s problemom.

 

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Uspjeh izgradio na egzotičnom bilju! Ilija iz Velike Kosnice u borbi za nagradu

Ilija Jurić, 31-godišnjak iz Velike Kosnice, želio je pokazati mladima da poljoprivreda ne mora nužno biti vezana uz traktore i oranice, pa se prijavio na izbor Jutarnjeg lista, u kojem je ušao u najboljih 20

Objavljeno

na

opg juric 1

Tradicionalni izbor Jutarnjeg lista, koji se traži najbolji mladi poljoprivrednik u Hrvatskoj, i ove je godine u završnom krugu pronašao svog turopoljskog predstavnika. Ilija Jurić, 31-godišnjak iz Velike Kosnice, među 20 najboljih je u ovom izboru, a svoju priču ispričao je, naravno, za Jutarnji list

A ona kaže da su mama Ruža i tata Anto došli u naš kraj kao izbjeglice iz BiH, iz okolice Gračaca. Ovdje su pronašli dom i krenuli graditi mali OPG koji je u posljednjih 19 godina značajno narastao. U prvom planu su inovativni proizvodi iz plasteničke proizvodnje, presadnice, cvijeće i začinsko bilje, a skloni su i eksperimentiranju s egzotičnim biljkama.

– Na ovaj sam se izbor odlučio prijaviti da bi svojim primjerom pokazao mladima da poljoprivreda ne mora biti nužno vezana uz traktore, oranice i to neko klasično viđenje rada na selu – kaže Ilija i dodaje:

– Rad u poljoprivredi može biti zanimljiv, inovativan i drugačiji. Moji roditelji se cijeli život bave poljoprivredom kao primarnom djelatnošću, tako da smo moje sestre i ja od malih nogu dane provodili u plasteniku i pomažući njima. Uvijek pamtim ljetne praznike koje smo provodili u plastenicima kako bismo si dodatno “zaradili ” za ljetovanje. To mi je kao klincu bilo užasno, ali danas kada gledam na to, mislim da je genijalno. Otac nas je na taj način naučio da cijenimo svaku kunu koju sami zaradimo.

Roditelji ih nisu baš gurali u poljoprivredu, važnije im je bilo školovanje, pa je sin Ilija sad inženjer medicinske radiologije. Koji više voli plastenik nego bolničke hodnike.

Orijentirao u posljednjih pet godina i na jestivo cvijeće, mikropovrće i razno egzotično bilje za restorane, a projekt je nazvao “Tukan Greens”. I uspjelo je, jer do tad su ugostitelji takvo bilje mogli nabaviti samo u inozemstvu.

– U ponudi imamo više od 30 raznih jestivih cvjetova i listova koji se koriste u hrani ili koktelima. Uzgajamo razno začinsko i ljekovito bilje koje nije uobičajeno, pa tako imamo više vrsta menti, kao što su menta s aromom jagode, jabuke, grejpa, banane, čokoladna menta tamnih listova i arome kao poznate čokoladice after eight, specijalnu mentu za mojito koktele. Imamo i nekoliko vrsta bosiljka, od klasičnog genovese tipa do napolitanskog, tajlandskog s aromom anisa, s aromom cimeta i aromom limuna – nabraja Ilija.

Posao se sve više širi, jer na novom imanju u Vrbovcu OPG Jurić diže nove plastenike, u planu je investicija od 100.000 eura…

Za Iliju možete glasovati još samo danas do ponoći, a to možete učiniti OVDJE.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Sve tajne Mraclina: Selo akademika, rane željeznice i Štamparove svjetske vizije…

Već 1862. Mraclin je željeznicom dobio vezu sa svijetom – mještani su trgovali i školovali se, a zahvaljujući tome baš je ovo selo odabrano za projekt asanacije, koji je od 1926. vodio čuveni Andrija Štampar. I udario temelje Svjetske zdravstvene organizacije!

Objavljeno

na

Objavio/la

Dizajn bez naslova 28

U doba kad je proljeće počelo poprimati ozbiljne obrise ljeta, u danima kad je svibanj davao svoje i otvarao prostor nadolazećem lipnju, selo Mraclin, kako se to lijepo kaže, iskakalo je iz paštete. Em stotinu godina organiziranog kulturnog života, em devet desetljeća nogometnog kluba, em razna događanja… Pa na sve to još i vijest da je Mraclin dobio još jednog akademika, već trećeg u svojoj povijesti!

Kad jedan ozbiljan grad dobije akademika, to je velika stvar. Kad ih jedan veliki grad ima trojicu, to je strašna stvar. A kad u tome uspije jedno selo od nešto više od tisuću stanovnika, to se slobodno može nazvati i malim čudom.

Upravo zato odlučili smo potražiti odgovor na pitanje: koja je tajna Mraclina? Ili, malo drukčije formulirano: po čemu je to selo toliko posebno, drukčije od drugih? I ništa se nije činilo logičnije nego odgovore potražiti kod čovjeka koji itekako ima veze s ovom pričom, kod “svježeg” akademika Ratka Cvetnića.

– Da, Mraclin doista ima svoje posebnosti, a u to svakako spada i činjenica da imamo tri akademika, od čega dva živuća. Velika je to stvar za naše selo, ali osobno mislim da moj ulazak u Akademiju znači da me jedna skupina ljudi pozvala da im se pridružim. Ni više ni manje od toga. Naravno da je to i za mene kompliment, pogotovo zato što se ne bavim profesionalno književnošću, a svejedno je ono što sam pisao očito bilo dovoljno za ovakvo priznanje – kazao je uvodno Ratko Cvetnić.

Dizajn bez naslova 29

Ratko Cvetnić (lijevo) i njegov rođak Željko Cvetnić dva su živuća mraclinska akademika

Akademik je bio i njegov otac Slavko, a da sva tri mraclinska akademika imaju isto prezime pobrinuo se ugledni veterinar i Ratko rođak Željko Cvetnić.

– Nije baš česta pojava da otac i sin postanu akademici, ali ima slučajeva. Međutim, kod nas je posebnost što nismo izabrani u istim razredima, jer otac je bio u medicinskom, a ja sam u književnom – dodao je Ratko, zaključivši time osobni dio priče.

Brzo smo se prebacili na njegovo selo, na odgovore na ona pitanja iz uvoda.

– Kad je o tome riječ, postoji točan trenutak i točna godina kad je bačeno sjeme svemu ovome što imamo i danas. Naime, na prijelazu s 1926. na 1927. godinu u Mraclinu se dogodila asanacija, odnosno poduzimanje koordiniranih tehničkih, medicinskih, poljoprivrednih i kulturnih mjera da bi se u nekom kraju uklonili izvori za širenje opasnih zaraznih i socijalnih bolesti. U Mraclinu je generacijama velik problem bilo loše zdravsteno i higijensko stanje sela, budući da se tuberkuloza jako širila. Smrtnost novorođenčadi, primjerice, bila je iznad 50 posto, pa je tako i moja baka rodila 16 djece, a preživjelo ih je osam – započinje svoje opširno izlaganje treći mraclinski akademik.

DSC 0032 scaled

– Budući da je još od 1862. kroz Mraclin prolazila željeznica, pa je bio puno lakše dostupan od nekih drugih mjesta, ali i s obzirom na tešku zdravstveno-higijensku situaciju, upravo je naše selo odabrano za javno-zdravstvenu akciju kakva dotad nije zabilježena nigdje u svijetu. Novcem Rockefellerove fondacije, na čelu s Andrijom Štamparom, u Mraclinu se počela graditi ambulanta, javno kupatilo, gradili su se razni higijenski objekti, kao i zidane gnojnice te zahodi kakvi do tad nisu postojali. Uz to, riješen je i problem odvodnih voda, izgrađeni su nogostupi… Sve to bilo je nekad vrsta “hardvera”, dok je “softver” bila stalna edukacija stanovništva o higijeni, o brizi za zdravlje, a sve to poguralo je Mraclin valjda 50 godina ispred ostalih sela, koja sve to nisu imala. Nakon uspjeha projekta u Mraclinu, dr. Štampar krenuo je slične stvari raditi i u Kini, zatim i Južnoj Americi, a kroz sve to začeta je i Svjetska zdravstvena organizacija. Eto, možemo reći da je na neki način začeta baš u Mraclinu… – priča nam Ratko Cvetnić.

U središtu sela bila je u to vrijeme velika baruština, koja je bila i izvor zaraza u selu. U tu su se baru bacale uginule životinje i ostali otpadi, ali unatoč tome mraclinska su se djeca u toj vodi kupala, zabavljala… Pa su se, logično, i razbolijevala.

– Ta je baruština u sklopu projekta isušena, a na tome mjestu izgrađen je objekt koji svi mi u Mraclinu zovemo Zgrada. U njoj je i tad, kao i danas, bila ambulanta i ljekarna, a na gornjem katu je društveni dom. Isušivanje te bare bilo je iznimno važno za zdravlje mještana – pojašnjava Cvetnić pa nastavlja priču o mraclinskim posebnostima, odnosno prednostima.

mraclin stampar

– Uz ogromno poboljšanje higijenskih uvjeta, kroz Štamparov projekt stigli su i brojni drugi benefiti. Mladi Mraclinci, naime, svih su tih godina svakodnevno gledali što rade liječnici, inženjeri, geodeti, odreda obrazovani ljudi. I oni su mraclinskoj djeci postali uzori, što je u kombinaciji s prugom, kojom se lakše dolazilo do Zagreba, dovelo do puno većeg broja obrazovanih ljudi u selu. Između ostalog, dolasci Kineza i Afrikanaca u selo, dakle ljudi drugih rasa, donijeli su Mraclinu i taj kozmopolitski štih, jer u drugim sredinama se ljudi s time nisu susretali. A ovdje je bilo najnormalnije vidjeti i crnce, i Azijate… Ukratko, kvaliteta života u selu dramatično se podigla, pogotovo u usporedbi s ostalim selima.

Došli smo, dakle, do ključne godine i do ključnih trenutaka za razvoj sela, ali naravno da se u cijeloj ovoj priči treba vratiti i šest-sedam desetljeća unatrag. Kad je u listopadu 1862. godine krenuo redovni željeznički promet kroz Mraclin, selo se automatski značajno približilo “ostatku svijeta”. Točnije, Velikoj Gorici i, još važnije, Zagrebu.

– Postoje zapisi o tome kako su Mraclinci u vrijeme građenja željeznice često demonstrirali. Seljaci su, nezadovoljni prije svega oduzimanjem privatnih zemljišta uz malenu naknadu, napadali radnike, rušili objekte, uništavali instrumente… Na kraju je i vojska morala reagirati i zaštititi radnike kako bi se posao dovršio. U tom trenutku nisu svi razumjeli koliko im željeznica donosi – kaže Cvetnić.

mraclin nekad

Međutim, vrlo brzo sve im je postalo jasno. Željeznicom je bilo puno lakše plasirati poljoprivredne proizvode u Sisak i Zagreb, pa je selo “procvjetalo” u ekonomskom smislu. Mraclin je zahvaljujući željeznici na neki način postao i jedno od središta našega kraja.

– Sjećam se priča svoje bake kako su ljudi iz cijelog Turopolja, ali najvećim dijelom iz Vukomeričkih gorica, navečer dolazili u Mraclin, spavali kod ljudi po kućama, pa ujutro išli na put u Zagreb – ispričao nam je u jednom razgovoru Vitomir Štuban, jedan od nekoliko mraclinskih kroničara.

S takvim statusom, desetljećima prije nego što su riješeni zdravstveno-higijenski problemi, Mraclin je krenuo rasti. Pa je još 1888. godine dobio Vatrogasno društvo, najstarije u Turopolju nakon gradskog, velikogoričkog društva, a i jedna od najstarijih škola u ovom kraju izgrađena je upravo u Mraclinu. Još 1908. otvorena je prva škola u “općinskoj hiži”, a 1925. niknula je i nova škola. Kad je malo nakon toga u selo stigao Andrija Štampar sa svojom ekipom, rođen je “intelektualni Mraclin”.

– Posljedice svega toga, i željeznice, i škole, i Štamparova projekta, osjećaju se i danas. Velik broj mraclinske djece odlazio je na školovanje u Zagreb i Veliku Goricu, a željeznica je omogućila da svi oni ne moraju odlaziti iz Mraclina kako bi se školovali. Ta tradicija visokog obrazovanja nastavljena je sve do danas, pa možemo reći da je u Mraclinu jako malo kuća u kojima nema barem jednog člana obitelji sa završenim fakultetom – ističe Cvetnić.

DSC 0027 scaled

Pismenost je u Mraclinu gotovo stopostotna, tu je sasvim dovoljno ljudi koji su u stanju pametno voditi mjesto, a s godinama su se razvijale i razne industrije, od prerade drva i plastike, proizvodnje opeke i građevinskog materijala, a tu je i tvrtka Kova, koja ima više od 150 zaposlenih. Selo uz četverogodišnju školu ima i svoj vrtić, crkvu posvećenu Sv. Vidu, dva društvena doma, vatrogasni dom, lovačku streljanu, sportski dom s igralištima, nekoliko poduzeća, nekoliko trgovina i ugostiteljskih objekata…

DSC 0025 scaled

– Kvalitetom života u Mraclinu danas definitivno možemo biti zadovoljni, ali to ne znači da nema prostora i za poboljšanja i napredak. Već više od desetljeća borimo se s Aglomeracijom, školska zgrada ima već gotovo stotinu godina i zahtjeva ozbiljnu obnovu, u potresu nam je oštećena crkva, koja ima prilično neizvjesnu perspektivu obnove, uskoro bismo trebali i asfaltirati središnji dio sela… Brine nas i naše odlagalište otpada Mraclinska Dubrava, koje je dobro vođeno i organizirano, ali ono je i preblizu Zagrebu da ne bismo bili zabrinuti – zaključuje Ratko Cvetnić.

I to je, u vrlo kratkim crtama, priča o Mraclinu. O posebnom selu s burnom i sadržajnom poviješću, ali i s lijepom sadašnjošću. O selu akademika, mjestu koje je procvjetalo zahvaljujući vlakovima, doktorima, geodetima i, na kraju krajeva, Kinezima…

DSC 0022 1 scaled

MRACLIN KROZ STOLJEĆA

PRAPOVIJEST – Sjekira, Rimljani, Goti i kralj Tomislav
Pronađena kamena sjekira kaže da je prostor sela bio naseljen još u mlađem kamenom dobu. Tu su bili i Rimljani, Goti, Vizigoti i Huni, a od 910. dio je Hrvatskog kraljevstva.

1249. – Prvi put spominje se ime Mraclin
U povelji slavonskog bana Stjepana spominje se terra Mrascin ili “zemlja Mraclin”. Smatra se da je taj naziv nastao od imena Martin ili Marcel, možda i vlasnika posjeda…

1592. – Turski odredi od sela napravili zgarište
Mraclin je doživio najžešću tursku provalu. Pljačkaški odredi Hasan-paše Predojevića pretvorili su selo u zgarište, no Mraclinčani su ga vrlo brzo uspjeli obnoviti.

1758. – Zbog kmetova se okrenuli Ugarskoj
Josip II. ukida kmetstvo. Mraclinačko sitno plemstvo je ogorčeno jer su njihovi malobrojni kmetovi postali slobodni. Zato ne vole Josipa II. te se orijentiraju na Ugarsku i “utrčavaju” u veliku Mađarsku.

1862. – Šest dana rada za vlak do Zagreba
Nakon velike gladi u selu 1860., pa problematičnih radova, pruga je prošla kroz Mraclin. Radnici su trebali raditi dva, a težaci šest dana da bi si priuštili povratnu kartu do Zagreba.

1888. – Osnutak DVD-a, a onda i kupnja štrcaljke…
Na Veliku Gospu utemeljeno je u Općinskoj hiži Dobrovoljno vatrogasno društvo Mraclin. Godinu poslije mraclinski vatrogasci kupuju ručnu štcaljku, čime kantarsko vatrogastvo odlazi u povijest.

1895. – Lubanja u temeljima crkve zaštitnika sela
Izgrađena je crkva Sv. Vida, zaštitnika Mraclina, koji je podnio mučeništvo tijekom Dioklecijanovih progona kršćana. Prilikom kopanja temelja za crkvu, simbol sela, pronađena je velika lubanja.

1908. – Učiteljica Anka i bijeli labud za budućnost
Otvorena je prva škola u Općinskoj hiži. Učiteljica Anka Vrbančić je prva misionarka mraclinačke prosvjete, a 1923. godine izgrađena je nova (današnja) škola, nazvana Bijelim labudom.

1922. – Stotinu godina kulturnog života
Učiteljica Marija Grandovec osniva ženski pjevački zbor, a godinu poslije učitelj Stjepan Majsec vježba mraclinačke pjevače te stvara mješoviti zbor “Vjenčić”. Ime je smislio ondašnji župnik Karlo Vidmar.

1927. – Voljeni Stjepan Radić odobrio asanaciju
Stjepan Radić je na sjednici Oblasne skupštine Zagrebačke odobrio asanaciju mraclinačkog prostora, koja je i realizirana. Mraclinci su uvijek bili Radićevi sljedbenici, kasnije i Mačekovi…

1932. – Prvi nogometni klub zajedno s Vukovinom
Utemeljeno je Športsko društvo Mraclina i Vukovine “Jelačić”, a tri godine poslije i NK Radić, samo mraclinski klub, koji se od 1945. do danas zove NK Mraclin.

1958. – Na prvom TV-u u selu gledao se veliki Pele
Stjepan Galeković Juriga nabavio je prvi televizor i omogućio gledanje SP-a u nogometu u Zgradi. Na tom se prvenstvu pojavio i Pele…

1967. – Asfaltiranje, ali i brojni odlasci iz sela
Mraclinske ulice su asfaltirane, no sve više Mraclinčana odlazi u Zagreb i Veliku Goricu te u Njemačku i Australiju.

1976. – Smetlište je stiglo iako ga nisu željeli
Mimo volje i dopuštenja mještana, otvoreno smetlište u Mraclinskoj Dubravi.

1987. – Telefoni stigli u selo, priključci na rate…
Ranije nego u nekim drugim dijelovima Turopolja, izvršena je dvojnička telefonizacija Mraclina. Skupi priključci otplaćuju se na rate.

1991. – Zbog odlagališta prosvjedi, ali i vodovod
Mraclin je zbog smetlišta dobio vodovod, za koji su mještani sami plaćali priključak. Unatoč tom benefitu, u ožujku 1991. policijska sila je morala prekinuti blokadu smetlišta od strane nezadovoljnih Mraclinaca.

Nastavite čitati

Reporter 417 - 28.07.2022.

Facebook

Izdvojeno