U ozračju smo Božića, slavimo Kristovo rođenje. Velečasni Norbert Ivan Koprivec, dekan Velikogoričko-odranskog dekanata poslao je poruku radosti.

– Ovo je doista velika radost da se Riječ Božja utjelovila, postala čovjekom za nas i naše spasenje – istaknuo je velečasni Koprivec.

‘Slatki Božić’ i ove godine je uspješan! Klub žena Pokupsko ponovno su samačkim, staračkim i socijalno ugroženim obiteljima odlučile pomoći.

Uz pomoć financijske podrške Zagrebačke županije, organizirale su humanitarnu akciju prikupljanja hrane te su, zajedno sa volonterima Caritasa pokupske župe, župnikom i brojnim mještanima, pomogle obiteljima s namirnicama i higijenskim potrepštinama.

Kroz mjesec su prikupljale zalihe, pekle kolače te uspjele napraviti čak 80 paketa namirnica i 88 paketa kolača.

Pridružila su im se i brojna poduzeća te pokazala koliko malo je potrebno da se pomogne ljudima kojima je to potrebno.

Članice kluba zahvalne su svima koji su uložili trud i dobru volju za pomoć ljudima u teškim situacijama.

Isusovo rođenje u goričkim župama i gradu proslavit će se brojnim božićnim koncertima. Neki su već održani, a neki će vam tek uljepšati ove dane blagdana.

Večeras, na Badnjak, Župni zbor sv. Cecilije u župnoj crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini pola sata prije polnoćke, a pod ravnanjem maestra Branka Pucekovića izvest će predivne božićne pjesme poput ‘Na salašu kraj Betlema’, ‘Radujmo se i kličimo’, ‘Prva je vura’…

Nakon Božića, u četvrtak 26. prosinca od 18 sati u Kapeli sv. Fabijana i Sebastijana u Kučama koncertom će vas počastiti HPD Kučani, a nastupit će muška i ženska vokalna skupina.

Petak je rezerviran za gradske i crkvene zborove, vokalne sastave, KUD-ove i soliste koji će Velikogoričanima i ove godine darovati ugođaj Božića na tradicionalnom koncertu ‘Božić u Gorici’ koji će se održati u Dvorani Gorica s početkom u 20 sati. Ulaz je besplatan.

I na samom završetku tjedna, u nedjelju 29. prosinca pjesma će se oriti i u Kapeli sv. Vida u Mraclinu, a božićni koncert pripremili su tamburaši i folkloraši iz KUD-a Dučec. Koncert počinje u 18 sati.

Blagdane prati puno božićnih ukrasa i lampica, koji postaju potencijalna opasnost ako se ne koriste pravilno.

Lampice mogu postati opasne ako su loše kvalitete, oštećene ili ostavljene upaljene predugo.

-Treba provjeriti jesu li lampice ispravne, da nemaju oštećenja, kako bi izbjegli mogućnost nastanka požara – rekao je Ivica Maceković, zapovjednik Javne vatrogasne postrojbe Velika Gorica.

Preopterećenje na utičnice također može izazvati kratki spoj i požar. Zato je potrebno izbjegavati spajanje previše uređaja u jednu utičnicu, a kod korištenja produžnih kablova, dobro bi bilo koristiti one sa zaštitom od preopterećenja.

Vrlo malo je dovoljno da nastane problem, zato se savjetuje pomaknuti sve božićne jelke, ukrase i ostalo što dalje od kamina, radijatora ili bilo kakvih grijanih površina.

-Božićno doba je vrijeme slavlja i veselja i onda se situacija preokrene i dođe do požara – rekao je Maceković, pozivajući sve na svjesno i pažljivo korištenje ukrasa.

Nakon punih 55 godina, svojih osnovnoškolskih dana nedavno se prisjetila generacija učenika koja je 1969. godine završila Osnovno školu Pokupsko. Prošlo je više od pola stoljeća otkako su ponovno sjeli u školske klupe svoje škole, a dan kada su se okupili bio je vrlo emotivan i uzbudljiv.

Na proslavu ‘male mature’ stiglo je tek 14 bivših učenika, od njih 36 koliko ih je prošlo kroz razred te generacije. Neki su u međuvremenu umrli, neke je spriječila bolest, a do nekih nije bilo moguće doći. Za okupljanje svoje stare školske ekipe iz Pokupskog zaslužni su Katica Majdak (rođ. Zgurić) iz Odre i Željko Križanić iz Mraclina. Oboje su dio ili gotovo cijelo svoje djetinjstvo i školovanje proveli u Pokupskom.

– Katica je sve pokrenula, pronašla kontakte i sve nas okupila, a dogovor je trajao više od godinu dana, ali na kraju smo se uspjeli okupiti. Svi u dobroj kondiciji – kroz osmijeh će Željko te dodaje:

– Kad smo se našli na parkiralištu škole bilo je tu i ponovnog upoznavanja jer godine ipak čine svoje. Neki se nisu vidjeli svih tih godina. Kako bi ovjekovječili trenutak fotografirali smo se na gotovo istom mjestu gdje smo se slikali u prvom razredu davne 1961. godine – nastavlja priču.

No, škola danas ima sasvim novo ruho pa su nekadašnji učenici ostali u čudu i zadivljeni koliko lijepo i moderno ona danas izgleda. Kao pravi domaćin, dočekala ih je ravnateljica Štefica Facko Vrban koja ih je povela u mini obilazak škole i smjestila ih u školske klupe prvog razreda.

Posebno uzbudljivo i emotivno bilo je za gospodina Željka kojeg za tu školu vežu obiteljske uspomene.

– Ravnateljica nas je odvela u prostoriju u kojoj sam se ja rodio, a sada je to kabinet za informatiku – emotivno nam govori Željko, koji je možda jedini u Hrvatskoj u čijem je rodnom listu kao mjesto rođenja upisana škola.

– Kada sam vadio papire za vjenčanje, otišao sam u svoje Pokupsko i matičar Mirko Cvetnić pred mene je stavio knjigu gdje piše kada sam rođen i s adresom rođenja Osnovna škola Pokupsko. Bilo je to 31. siječnja 1955. godine i zapao je snijeg, a u selu je bio samo jedan džip i nije bilo mogućnosti da se mamu preveze u bolnicu. Porodile su me baka i babica. Sada sam dobio priliku pokazati svojim školskim kolegama sobu i ‘ćošak’ gdje sam rodio. Zato kada prolazim pored škole, posebno mi je to emotivno i naviru mi sjećanja – prepričava nam Željko, inače dijete prosvjetnih radnika Vida i Marice koji su u Pokupsko došli raditi 1952. godine.

Željko je živio u školi, a Katica je živjela u kući pored škole. Bila su tada drugačija vremena, u školi su se nosile kute, pisao se krasopis tanko našiljenom olovkom ili pak perom i tintom. Neposlušnost su učitelji rješavali stajanjem u kut. No, unatoč teškim vremenima, siromaštvu i drugačijem načinu života, imali su ispunjeno djetinjstvo. Sjećaju se dobro, Katica i Željko svoje učiteljice Nade Jakuš.

– Sjećamo se kako smo čupali travu s gredica u povrtnjaku koji se nalazio iza školske kuhinje, pa smo pod tjelesnim pomagali učiteljima spremati drva za ogrjev. Na kraju školske godine išli smo uvijek u školu u prirodi, a to je značilo berbu šumskih jagoda ili kupina. Ubrano voće uvijek je završilo u školskoj kuhinji kako bi se napravili pekmezi – prisjeća se Katica svojih školskih dana te dodaje kako je tu bilo i drugih pomalo neobičnih zahtjeva.

– Jednom nas je razrednica Nada pitala zna li netko zaklati kokoš. Javila se Vera pa smo zajedno hvatale kokoš po dvorištu, ali ja to nisam mogla napraviti. Ja sam držala kokoš dok je ona sjekirom zamahnula. Ne sjećam se kako je na kraju završilo, ali bilo je strašno – prisjeća se Katica koja tada nije imala niti deset godina.

– Bilo nam je stvarno lijepo u školi. Brali smo puževe i vrganje poslije kiše koje smo nosili na prodaju u zadrugu pa smo si tako nešto i zaradili. Kada sam morala učiti za školu, nosila sam knjige sa sobom na pašu s kravama, no unatoč svemu bila sam odlikaš – priča nam ponosno Katica koja je svoj radni vijek provela kao krojačica i još uvijek, iako u mirovini, sjedne za šivaću mašinu.

Promjena radnog mjesta Željkovih roditelja rezultirala je preseljenjem u Veliku Goricu 1965. godine, stoga svoje osmogodišnje školovanje nije završio s pokupskom ekipom.

– No, ipak sam ostao u stalnom kontaktu s mojim curama i dečkima s kojima sam krenuo u život. Kasnije smo se svi razišli svaki na svoju stranu, neki se nisu vidjeli svih tih godina. Ovo je bila prilika da se ponovno sretnemo i razmijenimo svoja životna iskustva i događaje, ali i prisjetimo se tih prošlih vremena kada smo zajedno sjedili u školskim klupama. Mogu reći da svoje djetinjstvo ne bi mijenjao ni za što. Bilo je to zaista djetinjstvo ispunjeno svim aktivnostima što je danas gotovo nemoguće – završno će Željko.

Nakon druženja od jednog školskog sata u bivšoj učionici, učenici generacije ’61./’69. nastavili su slavlje uz pjesmu u obližnjem ugostiteljskom objektu.

– Žao nam je što nismo uspjeli doći do kontakta drugih, ali i što nismo vidjeli one koji su bili spriječeni zbog bolesti ili su u invalidskim kolicima. Morat ćemo se nekako organizirati i krenuti u kućne posjete. Bilo je lijepo prisjetiti se naših dogodovština iz ranog djetinjstva pa smo zaključili da ne možemo dugo čekati, već se čim prije opet sastati. I na kraju, mogu reći da je zaista, najljepše đačko doba – zaključuje Katica koja će se dok ju god zdravlje bude služilo vraćati svojim bregima.