U vrijeme prije televizora… tako bismo mogli datirati današnju priču, koja svjedoči o istinskoj povezanosti u obitelji i ritualima Turopoljaca i Turopoljki u božićno vrijeme. 

Da ne bi bilo zaboravljeno, ostalo na vremenskoj crti koja blijedi kako starije stanovništvo nestaje, Etno udruga Kurilovec svojevremeno je snimila predstavu Nešto staro, nešto novo gdje je ekranizirala “Božić kak negda”, po ideji Stjepana Dianeževića i uz pomoć članova KUD-a Nova zora iz Donje Lomnice. 

Zanimljivo je prisjetiti mlađe generacije svakog Badnjaka i Božića na način kako su naši preci njegovali osjećaj blagdana, posebice jer ćemo danas teško naći kuću u kojoj žive tri generacije.

– Tekst je napisao Stjepan Šipušić Kazo a u tom kratkom filmu od 15 minuta snimanom 2018. godine, možete točno vidjeti običaje kak’ su nekada bili, jer smo snimili točno po sjećanjima starijih ljudi. Htjeli smo zabilježiti i pokazati bogatu tradiciju, odnosno božićne običaje u Turopolju i Velikoj Gorici kroz tri generacije koje se za Božić okupljaju u svom domu. Svak’ radi svoje, ali se točno znalo što rade djeda i baka, mama i tata, a što djeca koja su non-stop za kompjuterom i mobitelom, i onda tu dolazi do malih razmirica i neslaganja – prisjetila se predsjednica udruge Snježana Dianežević. 

Blagdani su bili jedan sveti trenutak zajedništva, pamćenja i zahvalnosti. U središtu tih običaja od uvijek bile žene – čuvarice doma, vjere i predaje.

Njihove su ruke sijale pšenicu na svetu Luciju, pripremale su badnjačku večeru, prostirale slamu, palile svijeću oko koje se obitelj okupljala u tišini, molitvi i miru. 

-U takvim trenucima se rađala i božićna pjesma, tiha, ali snažna. Pjevalo se u kući, na putu prema polnoćki i nakon nje, kao iskrena radost zbog samog rođenja Spasitelja. Tom pjesmom se prenosila vjera, ljubav i identitet našeg kraja iz generacije u generaciju – ispričala je Snježana i podsjetila kako ta tradicija i dalje živi. 

-Tu bogatu baštinu s ponosom nastavljamo kroz naše KUD-ove i etno udruge. Tako KUD Nova Zora, čija sam ja članica, ali i naša brojna društva, čuvaju tu turopoljsku riječ, pjesmu i nošnju, i ne samo kao uspomenu, nego kao živu tradiciju – dodala je.  

Iako se vremena mijenjaju, uvijek ostaje ista nit vodilja. Zajedništvo u ritualima, koji nagovješćuju Božić. 

-Nekad se umjesto modernog bora kitila jednostavna grana bora ili borovica, koju su otec i najstariji sin išli birati u šumu i donijeli su doma. Tada se ona kitila orasima, lješnjacima, žirom ili bombonima u šarenom papiru koje su pripremali djeca i žene, a kasnije su se ukrasi razvili u današnji tradicionalni bor. Zatim su dodavali jabuke božićnice koje su bile pod borom, u takozvanoj grovači, kaže Snježana.

Ono po čemu je još Badnjak bio poseban je i – slamica.  Unosila se na Badnjak u kuću i to je bio zadatak najčešće najstarijeg muškarca u obitelji, uz pratnju najčešće muškog djeteta koje je nosilo badnje svjetlo, odnosno lampaš. Oni ulaze u kuću simbolizirajući štalicu u kojoj se rodio Isus. Slama se rasprostrla ispod stola i pokraj stola i djeca su se tu igrala, skakala, ležali su na slamici i najljepši osjećaj je bio taj da je obitelj na okupu.  

-Za razliku od današnjeg posvećivanja velike pažnje u biranju skupih poklona, prije uopće nije bilo poklona pod borom, jer je najveći dar bila jabuka božićnica, Danas  je to sve materijalizirano i izgubilo je onu svoju pravu čar Božića – podsjeća naša čuvarica tradicije i običaja, a moramo se složiti s njom. Prije je ta jednostavnost i duboko proživljavanje Božića budilo u svim članovima obitelji osjećaj povezanosti i uzajamnu ljubav. 

-Moramo zato prenositi našoj djeci tu našu bogatu tradiciju, našu baštinu, da znaju kako se to nekada radilo i da je Božić doista vrijeme okupljanja, zajedništva i mira u kući, u domu i u jednoj obitelji. Zato mi je drago što mogu i ovom prilikom podsjetiti čitatelje da su u Turopolju Badnjak i Božić više od blagdana – poručila je Snježana. 

(FOTO: Etno udruga Kurilovec)

Betlehemsko svjetlo, simbol mira i nade, na sam Badnjak stiglo je u zgradu Gradske uprave u Velikoj Gorici. Donijeli su ga članovi Turopoljske udruge skauta “Tur”, koji su svjetlo uručili gradonačelniku Krešimiru Ačkaru i njegovim suradnicima, nastavljajući dugogodišnju tradiciju koja se u gradu njeguje uoči Božića. “Neka svjetlost Betlehemska bude stalno prisutna u ovoj zgradi i u vašim srcima, kako biste dobro vidjeli i prepoznali stvarne potrebe građana našeg grada i kako biste na njih odgovarali pravovremeno, vođeni argumentima, mogućnostima i logikom, no prije svega srcem”, poručili su skauti.

Riječ je o svjetlu koje svake godine u vrijeme došašća započinje svoje putovanje iz Betlehema, iz Bazilike Rođenja Isusova, a potom se širi diljem svijeta. Tradicija je započela 1986. godine u Austriji, a hrvatski izviđači donose Betlehemsko svjetlo u Hrvatsku već 33 godine zaredom, nakon središnjeg multikonfesionalnog slavlja u Austriji. Pokrovitelj ove inicijative u Hrvatskoj je predsjednik Hrvatskog sabora.

Nakon dolaska u zagrebačku katedralu, velikogorički izviđači prenijeli su svjetlo u svoj grad. Već na blagdan svete Lucije, zaštitnice Velike Gorice i Turopolja, svjetlo je doneseno na Lucijsko spravišće Plemenite opčine turopoljske, u Povorku svjetla te na večernju misu u župnoj crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije. U danima koji su slijedili izviđači su Betlehemsko svjetlo dijelili župljanima diljem Velike Gorice i okolice, noseći poruku mira, ljubavi i brige za bližnje. Svjetlo je tako stiglo u više župnih zajednica na području grada, ali i u Ščitarjevo, Novo Čiče, Petrovinu Turopoljsku, Gradiće, Donju Lomnicu te Veliku Mlaku, gdje je doneseno na zornicu 23. prosinca. Iz udruge poručuju kako im je želja iduće godine svjetlo donijeti i u Mraclin, Buševec i Mičevec.

Slavimo Kristov dolazak na svijet!

Trenutak neraskidive povezanosti neba i zemlje, neka nas ispuni zahvalnošću i mirom, neka nam bude podsjetnik da je maleno dijete u jaslama donijelo čistu ljubav među ljude.

Pogledajte i poslušajte riječ Božju župnika Crkve Navještenja Blažene Djevice Marije Ivana Norberta Kopriveca:

(Foto: Privatni album obitelji Gričar)

U periodu godine kada su noći duge, dani kratki, a hladnoća nas drži u zagrijanim domovima, božićno vrijeme svakako je jedno od najtoplijih u godini. Kršćanski blagdan slavlja rođenja “malogaBoga” tijekom stoljeća je poprimio zapadnjačku tradiciju, a dobroćudni djed duge bijele brade i crvenog odijela s vrećom poklona na leđima – svima se uvukao pod kožu.

U potrazi za zimskom avanturom i domom “pravog” Djeda Božićnjaka bila je obitelj Gričar iz Ščitarjeva, a vrlo lako su turopoljsku blagu zimu zamijenili s Laponijom – domovinom omiljenog božićnog lika i temperaturama 40 stupnjeva ispod nule.

Podijelili su svoje dojmove i razuvjerili nas da krajnji sjever i nije tako nedostižan, da Rovaniemi, glavni grad finske Laponije, skriva nevjerojatne atrakcije, ali i da hladni Arktički krug nije tako nemilosrdan i grub.

Iako to nije putovanje s etiketom “čas posla”, izravni charter let avionom iz Zagreba traje samo 3 i pol sata. Gričari su imali opciju presjedanja u Frankfurtu, pa je put bio nešto duži. No, nakon slijetanja na snježno-bijelu pistu – samo se treba dobro “zabundati”…

-Dojam tamo je jako poseban, priroda je predivna, sve je puno tiše i puno mirnije nego kod nas. Jako je hladno, ali ugodno hladno, većinom po danu je -25, iako dana baš nema dugo, većinom su noći, a noći su jako duge. Najhladniji dan koji smo tamo doživjeli imao je temperaturu zraka -39! Ali, snijeg i hladnoća uopće ne smetaju zato što su baš dio tog posebnog ugođaja. U biti svi tamo dolaze radi sela Djeda Božićnjaka i naravno, da vide “onog pravog”  – kaže Andrej i priznaje kako mu je to bila velika želja još dok je bio mali.

-Ispunio sam si želju iako sam već prešao četrdesetu, a htio sam taj doživljaj priuštiti i svom sinu. Za njega je to bilo fenomenalno, a supruga je rekla da je to jedno od najboljih putovanja ikad, iako često putujemo na daleka putovanja, dva do tri puta godišnje. Njoj je to bilo baš onako wow i jedva čeka da se ponovno vratimo tamo, jer nismo uspjeli sve vidjeti. No, ono što smo vidjeli je fascinantno – Pošta Djeda Božićnjaka pred kojom su kolone do 50 metara, jer svi žele poslati razglednice svojim obiteljima, i to s posebnim pečatom od djeda. Iako pošta putuje na odredište od 2 do 3 tjedna, isplati se čekati kod pretinaca od svih država svijeta, pa tako i naše države, s natpisom Kroatija – prisjetio se Andrej.

Jedna od prepoznatljivih fenomena je polarna svjetlost, no kako nam je ispričao naš putoholičar, to je škakljiva stvar – treba ju uloviti!

-Dva puta smo je ganjali, nažalost nismo uspjeli vidjeti pravu polarnu svjetlost. Vidjeli smo nešto u obrisima, a fotografiju za uspomenu je slikao naš vodič dan prije nego što smo mi došli. Baš je bilo tmurno vrijeme i nažalost ne vidi se uvijek. To je jedan od razloga zašto bi se vratili opet. Možda uspijemo u trećem mjesecu kada ćemo ići u Reykjavik na Islandu, no Laponija nam je i dalje zemlja u koju bi se vratili. Ne samo zbog toga. Recimo, stanovnici Laponije Sammi su jako ljubazan narod, i ovako na cesti pozdravljaju, kao što se nekoć kod nas pozdravljalo, a i stvarno drže do čistoće i reda. Ceste se čiste i po noći i nema alkohola iza 10 sati, pogotovo ne u dućanu – ispričao je Andrej, a ono što ih je još fasciniralo je vožnja Haskijima.

-To je bilo mrak, meni je to bio najbolji dio! Imate raznih izleta, pa recimo možete birati vožnju sa sobovima, a mi smo imali laponsku utrku. Vozili smo naizmjence supruga i ja, a bilo je jako hladno, to je bio taj dan od –39 stupnjeva kada nam se i kosa smrzla. Bez obzira na toplu odjeću, grijače na rukama i nogama, stvarno je bilo jako hladno, priča Andrej i dodaje kako mrak pada jako rano, pa je noćna vožnja bila fenomenalna jer to dosad nisu imali priliku raditi u životu.

-Upravljaš saonicama koje vuče 5 do 7 haskija kojima ti upravljaš i imaš jednu oprugu za kočenje prije svakog zavoja! Ali nismo mi jedini na ruti, tako da treba držati razmak…Poslije toga smo se ugrijali uz vrući čaj, domaći kuhani rum i domaće slastice u iglu-kući. No, ipak, priča nam dalje Andrej, piće broj jedan je – Glogi.

-To je njihovo tradicionalno piće, porijeklom je u originalu iz Švedske i prodaje se na svakom ćošku. Jako je fin, a većinom je to crveno kuhano vino sa zvjezdicama i klinčićima, a dječja verzija je kuhani sok od jabuke s klinčićem i šećerom, i to je, priznaje Andrej, odlično za ugrijati se na 20 ili 30 stupnjeva u minusu.

Ali, glava atrakcija ipak je Djedica.

Iako je najpoznatiji zimi, Djed Božićnjak je u svom domu dostupan tijekom cijele godine, tako da je ovo putovanje na popisu svakog putoholičara “koji drži do sebe”. Jer, posjet pravom selu Djeda Božićnjaka, na čijem se ulazu čeka u dugačkom redu, čak više od sat i pol, nitko ne želi propustiti – svi žele sliku s Djedicom.

-Cijelo selo je stvarno mrak, svaka kućica nešto novo krije, poput kuće Djeda Mraza i kuće Bake Mraz, sve je puno ljudi i djece koja se igraju na svakom koraku. A također je i jako puno restorana s vrhunskom tradicionalnom hranom. Mi smo, uz prethodnu rezervaciju tjedan dana unaprijed, naručili soba u umaku sa pire krumpirom. Fenomenalno sporo kuhano meso kroz 12 sati i kod njih je to kao nama teletina – završio je priču ovaj svjetski putnik iz našeg susjedstva.

Putopis s potpisom obitelji Gričar odlična je ideja za putovanje, posebno sada, kada je u zraku božićna čarolija.

Inače, obitelj Gričar iz Ščitarjeva je već vidjela pola svijeta. Andrej je inače zapovjednik na velikoj super jahti koja plovi po cijelom svijetu, tako da ga u komadu nema doma 6 do 7 mjeseci. No, kad je “van dužnosti” ili uhvati malo lufta putuje sa suprugom Josipom i sinom Ianom. Tako da su bili na Karibima, Africi, Grčkoj, Turskoj, Španjolskoj, Kubi, Tajlandu, Kambođi, Dubaiju…U biti svaki slobodan trenutak idu na put. 

(Razgovarala: Gianna Kotroman)

Zbog blagdanskog razdoblja dolazi do promjena u radnom vremenu VG Čistoće.

Danas, na Badnjak, 24. prosinca, uredi Uprave VG Čistoće i Korisnička služba bit će otvoreni do 11 sati, dok će blagajne raditi pola sata kraće, do 10:30 sati.

Reciklažna dvorišta u Velikoj Gorici i Mraclinskoj Dubravi za građane su otvoreni do 16 sati.