Priča iz kvarta
Naša Kirgistanka Zamira: ‘Zbog vjere i ljubavi Gorica je postala moj dom’
Zamira Djumashalieva, rođena Kirgistanka, odrastala je u obitelji nomada, završila fakultet, upoznala Bahai vjeru, a preko nje i čovjeka svog života. Danas živi ovdje sa suprugom i troje djece…
Sigurno ste čuli za Kirgistan, ali ako možda ne znate da se nalazi u središnjoj Aziji, bez brige! Ni glavna akterica naše priče ne tako davno nije znala gdje je Hrvatska. No kako nas život najčešće odvede tamo gdje se najmanje nadamo, kako su najbolje spontane i neplanirane situacije, tako je bilo i u slučaju Zamire Djumashalieve, profesorice kirgijskog jezika i tumača za međunarodno pravo.
Rođena je u Kirgistanu, točnije u malom selu blizu granice s Kazahstanom, u velikoj obitelji. Deveto je dijete svojih roditelja, koji su uz nju imali još četiri kćeri i pet sinova. Rado se sjeća djetinjstva i svojih roditelja.
– Bili smo tad dio Sovjetskog saveza, roditelji su radili kao čobani. Kirgistanci su bili nomadi, nisu imali stalni boravak. Kirgistan je 80 posto planinska zemlja, išli smo s jednog na drugo mjesto, imali smo ovce, konje, krave i trebali smo ih hraniti – priča Zamira, dodajući kako ni sama ne zna koliko tisuća kilometara su prešli sa životinjama po toj divljini.
Život u selu bio je nešto što će pamtiti, što ju je izgradilo kao osobu. Kaže, gotovo svi su bili rođaci, kao neko pleme. A njena velika obitelj doista je zanimljiva. Primjerice, najstariji brat ima sina četiri godine mlađeg od nje same… Međutim, ničega im nije nedostajalo, bili su prava složna obitelj. U kojoj se, prije svega, jako puno radilo.
– Svi smo radili sve, ali moram priznati da se ja baš i nisam previše naradila. Više sam se igrala – kroz smijeh kaže Zamira i dodaje:
– Majka je bila ta koja je puno radila, a tata je bio kao kordinator među njima. Radio je, ali i puno bio doma. Bilo mi je jako važno vodstvo roditelja, a moji su se sjajno nadopunjavali u svemu. Omogućili su školovanje svojoj djeci, kad je škola bila u pitanju, bili smo pošteđeni posla – prepričava gorička Kirgistanka.
Roditelji su joj umrli prije sedamnaest godina, ali uspomene rado dijeli s nama. Kaže, bila je tatina maza, što i ne čudi jer je bila najmlađa djevojčica. Tata je sanjao doživjeti njezinu svadbu, volio je pjevati, plesati i puno improvizirati. Nedostaju joj, kaže, ti događaji i druženja, jer i sama jako voli pjevati, plesati i družiti se s ljudima.
Kad smo već svatove spomenuli, zanimljivi su običaji u zemlji iz koje dolazi. Nije mladoženji lako, bez darova nema dolaska po buduću suprugu. I točno se zna što i kada se donosi. Kad skupi hrabrosti i prvi put odluči doći u kuću svoje djevojke, treba platiti zahvalnost roditeljima. A nakon upoznavanja darivanju nije kraj.
– Mjesec dana prije vjenčanja dolazi se kod mlade i treba dati poklon, i to naušnice, a na dan vjenčanja daruje se prsten. Specifični običaji su i prilikom rođenja djeteta. Naime, sedam dana nakon rođenja djeteta u kuću dođu žene iz susjedstva te se do dugo u noć pjeva i druži. I upravo je to jedan od običaja koji mi je jako nedostajao kad sam rodila svoje prvo dijete – kazala je Zamira.
Zamira je u Kirgistanu završila fakultet, upravo na njemu počela raditi, predavala je kirgijski, a onda je došla 2005. godina, kada se susrela s Bahai vjerom. Zainteresirala se za nju, što sve stoji iza toga, i tu počinje novi dio njezine životne priče.
– Još na studiju svidio mi se Bahai, pojačala se ljubav prema Bogu i čovječanstvu, a to je počelo kad su dva bračna para došla u Kirgistan kako bi prezentirali Bahai. Došli su iz Hrvatske, u koju su se vratili nakon šest mjeseci, a ja do tad nisam znala apsolutno ništa o Hrvatskoj. Sa tim parovima sam ostala u kontaktu i dalje, a onda su me jednog dana upitali želim li upoznati jednog čovjeka iz Hrvatske. I pristala sam – prisjeća se Zamira.
Naravno, hrvatski tad nije znala, ali nije ni engleski, pa se s tim “jednim čovjekom” sporazumijevala na ruskom, uz malu pomoć engleskog. Stiglo je tako i proljeće 2008., a s njim je stigao i prijedlog da on dođe u Kirgistan. I došao je.
– Prvi put došao je u kolovozu te godine, ali nisam ga vodila kući i predstavljala obitelji. Posebno sam ga smjestila i samo sam sestri rekla što se događa. Nisam bila sigurna u naš odnos, smatrala sam ga prijateljem, a ljubav se dogodila kad je on otišao u Zagreb – kaže Zamira.
I, naravno, poziv da ona posjeti Hrvatsku nije dugo čekala. Plan je bio otići sljedeće ljeto, no planovi su da se mijenjaju, pa već u studenom 2008. stiže ovdje. I zadnje što je mislila bilo je da će ostati.
– On je u Gorici, ja nikoga ne znam, jezik ne znam… Nakon tri dana sam mislila otići. A onda smo otišli u Zagreb, pa se družili s prijateljima… Imamo sjajne susjede, koji su pomagali oko svega, pa tako i oko jezika. I brzo sam promijenila mišljenje – kaže Zamira.
Vjenčali su se tri mjeseca poslije, 30. prosinca 2008. Odluka nije bila jednostavna, bila je skeptična, daleko od obitelji, ali i tu je Bahai zajednica pomogla. Sretnu vijest prvo je javila sestri, koja je odmah rekla da je bila svjesna da će se to dogoditi, a ostaloj braći i sestrama rekla je tek nakon mjesec dana. Ipak je to bio šok, jer oni su očekivali da će se Zamira vratiti kući. Nakon tri godine stiglo je i prvo dijete
– To mi je bilo izuzetno teško razdoblje jer su mi nedostajali običaji iz moje zemlje. Kad se u Kirgistanu rodi beba, svi izlaze iz kuća, poželjeti dobrodošlicu, a tata bi uzeo bebu i poželio dobrodošlicu bebi na oba uha. Sedam dana nakon toga bi bila proslava, ali za prvo dijete običaj je slaviti i nakon par mjeseci. Potpuno drugačije nego ovdje – sa sjetom govori Zamira.
Ovdje, kad je došla kući, čak je znala i plakati koliko joj se sve djelovalo pusto… No i taj period je vrlo brzo prošao. Danas ona i suprug imaju tri sina. Iako je jedina žena u kući, kroz šalu kaže da vodi glavnu riječ, te ozbiljno nastavlja kako poštuju jedno drugo, i kako je iznimno važna ravnopravnost.
U međuvremenu je odlično svladala hrvatski, sin ju ispravlja kad pogrešno govori, suprug joj je također puno pomagao, ali i televizija je puno pomogla. I uz nju je dosta naučila, tako da se danas sa Zamirom najnormalnije može razgovarati na hrvatskom. Eto, prije deset godina nije ni znala gdje je Hrvatska, a u međuvremenu se zaljubila u nju.
– Posebno volim more, to je nešto prekrasno. Kad sam ga vidjela prvi put, oduševila sam se. Uz more čovjek može uživati u ljepoti i zaboraviti na sve probleme… Ni plivati nisam znala, ali i tu prepreku sam uspješno preskočila i danas mogu reći da sam zadovoljna kako plivam – sa smiješkom kaže naša Kirgistanka i dodaje:
– Volim i planine u Hrvatskoj, jako mi se lijepo voziti preko njih, ima šuma, zemlja je bogata, ljudi su gostoljubivi, puno njih me zove u goste… I sve to skupa čini me baš sretnom.
Bila je s obitelji u posjeti Kirgistanu i, kako kaže, danas tamo itekako znaju za Hrvatsku zahvlajujući sjajnom uspjehu naše nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu. Prilikom tog zadnjeg boravka jedan dječak joj je prišao i rekao da želi učiti hrvatki jezik i igrati nogomet, a kod prelaska granice pitali su ih za Perišića, Modrića…
Iako je iz Hrvatske htjela zbrisati nakon tri dana, danas razmišlja drugačije. I kaže da treba živjeti i voljeti. Uživa u majčinstvu, najmlađi sin ima godinu dana, srednji tri, a najstariji sedam i prvašić je, pa i ona s njim uči ono što ne zna. Djeca govore hrvatski, slušaju i ruski uz crtiće, a razumiju i kirgijski.
– Svojim jezikom najčešće govorim kad sam ljuta, jer me onda nitko ne razumije. A to se ide i muža, kad čuje da govorim na kirgijskom, ništa ne pita, odmah zna koliko je sati – nasmijala se Zamira za kraj.
Priča iz kvarta
Đaci 60-tih ponovo na okupu nakon više od 60 godina
Danas imaju unuke i praunuke, no uvijek su ZA zabavu i ples.
HOTNEWS
Susret trenera Ive Šuška i igrača Dubravka Hrkovca nakon 40 godina
U Primoštenu su obnovljene uspomene iz Dinama, Zagreba, sjećanja na Zvonu, Žutog, Komu, Župsa…
Nekadašnji nogometaš i golgeter s mnogih prvoligaških utakmica Dubravko Hrkovac Hrki za prvosvibanjski vikend boravio je u Primoštenu na jednoj svadbi iz kruga obitelji supruge. Nakon povratka u Novo Čiče u predgrađe Velike Gorice, Hrki je najprije spomenuo svojeg trenera iz Dinama Zagreb, Ivu Šuška.
–Za mene nevjerojatno, prošlo je već 40 godina kako me Ivo vodio kao trener u juniorima Dinama Zagreb. Nenadani susret u Primoštenu bio je vrlo emotivan pa je bilo i suznih očiju. Bila su to još ona romantična vremena kad se nije ubirala članarina, kad su treneri odlazili u škole mladih igrača i vodili brigu o budućnosti istih, kad su za primjer Ivo Šušak i pokojni Ivan Đalma Marković ishodili da na stadionu Dinama dobijem smještaj i prehranu a nakon odlaska mojeg oca koji je iznenada preminuo, dobio sam i stipendijski ugovor. Veliko hvala obojici ali i pokojnom Rudiju Cveku, Rudiju Belinu i ostalim trenerima koji su me trenirali – otkriva Hrkovac koji danas vodi ugostiteljski lokal Kavalir u rodnom mu Novom Čiču.
Hrki je kasnije igrao za ondašnje prvoligaše Radnik Velika Gorica, Zadar, Zagreb, Segestu i Inker.
–Šušak je između ostalih trenirao Zvonu Bobana, Roberta Prosinečkog, Dubravka Pavličića, Fabijana Komljenovića, i Odorjana…Dobro pamtim turnir u Beogradu 1985. godine na pomoćnom igralištu Zvezde, kad smo osvojili drugo mjesto nakon što smo u finalu izgubili 1:2. Svjedoči to i fotografija na kojoj stoje: Knapić, Pavličić, Komljenović, Prosinečki, Dominko, Šušak (trener), Vugrinčić, Pleša, Mioć, Crnogaj, Miletić. Čuče: Berišić, Odorjan, Zvonimir Boban, Nekret-Katić, Martinčić, Hrkovac, Vidak – prisjeća se davno minulih dana Hrkovac.
–Ivo Šušak u Primoštenu ima kuću gdje boravi ljeti a zimi je u Zagrebu. Supruga mu je umrla i to se osjeti u komunikaciji ali ipak je naglasio da se od igrača iz Turopolja najradije prisjeti uz moju malenkost još i Željka Župetića Župsa (na fotografiji gore Župetić sjedi drugi s lijeva a Šušak peti), kojeg pozdravljam ovom prilikom. Župetića je trenirao u seniorima Zagreba kad su iz trećeg ranga stigli do ondašnje 1. Lige koja 90.-tih nije ni startala zbog nadolazećeg Domovinskog rata. Koliko je Ivo bio cijenjeni trener govore i činjenice da je nakon zagrebačkog Kemičara (kasnije Cromos) radio u omladinskoj školi Dinama, vodio seniore Zagreba, Izole, Osijeka, Marsonije, mladu selekciju Hrvatske U-21, Maribor, Dinamo Tbilisi, reprezentaciju Gruzije, a sve je zaokružio kao voditelj škole nogometa u najdražem mu klubu Dinamu Zagreb – zaključio je Dubravko Hrkovac priču o svojem bivšem treneru.
Na fotografiji dolje Hrkovac kao kapetan juniora Dinama čuči u sredini a stoje prvi s lijeva trener Ivan Đalma Marković i legendarni igrač plavih Stjepan Lamza.
HOTNEWS
Ekologija, tradicija, poduzetništvo i ljubav prema zajednici! Ovo je priča o Vladimiru Štarkelju
„Želim da naš grad bude poznat kao mjesto u kojem žive dobri ljudi, velikog srca.”
Kada se govori o ljudima koji ostavljaju trag u svojoj zajednici, nezaobilazno je ime Vladimira Štarkelja. Ovaj svestrani Velikogoričanin već desetljećima neumorno djeluje na različitim poljima, od očuvanja tradicije i kulturne baštine, preko ekologije, pa sve do poduzetništva.
Više od tisuću čuvara tradicije i kulturne baštine prodefiliralo je kroz dva vikenda pozornicom Pučkog otvorenog učilišta u Velikoj Gorici, gdje su na jubilarnoj, 25. smotri folklora oživjeli duh prošlih vremena pričajući priče kroz glazbu, pjesmu, ples i narodne nošnje. Gradska smotra koreografiranog, izvornog i dječjeg folklora tradicionalno je organizirana od strane Zajednice kulturno-umjetničkih udruga Grada Velike Gorice, na čijem je čelu od samih početaka upravo Vladimir Štarkelj.
„Kulturni amaterizam je neizmjerno bogatstvo Velike Gorice, njime se ljudi bave iskreno i od srca i zbog tog iskrenog davanja njihov rad je plemenit. Zajednicu čine ljudi koji se već godinama, čak i desetljećima bave amaterskim i profesionalnim folklorom te diljem svijeta prenose ljepote naše kulturne baštine. Ponosni smo na naše članice koje djeluju već cijelo stoljeće, a okupljaju niz različitih generacija. Veliku pažnju posvećujemo najmlađim čuvarima kulturne baštine koji se redovito sastaju, pjevaju, plešu, uče o tradiciji i druže se u okruženju koje potiče razvoj pozitivnih osobina i vrijednosti”, istaknuo je predsjednik Štarkelj i naglasio kako se upravo zajedništvom i slogom jača kulturno-umjetnički amaterizam.
„Uz obnovu folklornog nasljeđa, pratimo i tijek umjetnosti u razvoju suvremenog plesa, pjesme, ali i dramske umjetnosti. Baština je sustav vrijednosti koji treba čuvati stalnim ponavljanjem i izvođenjem, a Zajednica marljivo i sustavno djeluje na tom polju, značajnom za razvoj društva u cjelini”, dodaje ovaj rođeni Velikogoričanin.
Inače, Štarkelj je odrastao u Mičevcu, a osim što je poznat po svom kulturno-umjetničkom angažmanu, osnivač je i član brojnih udruga poput ‘Zelene akcije Mičevec’ kroz koju se posvetio očuvanju okoliša te je voditelj nekoliko ekoloških projekata poput revitalizacije javnog prostora, postavljanje solarnih klupa u dvorište škole u Mičevcu te nabava električnog bicikla za zeleno redarstvo.
foto: Vladimir Štarkelj
„Kroz sve projekte koje provodimo, naš cilj je osnažiti lokalnu zajednicu i podići svijest o važnosti očuvanja okoliša. Vjerujem da svaka mala akcija, bilo da je riječ o edukaciji, sanaciji ekoloških problema, doprinosi stvaranju održivijeg i zdravijeg života za nas i buduće generacije”, kaže Štarkelj. Dodaje i kako smatra da je ekologija izuzetno važna te da bi se boljim sustavom gospodarenja otpadom postigao održivi razvoj.
Ovaj naš svestrani sugrađanin, 2017. godine osnovao je i Udrugu „Povijesna postrojba ban Gašpar Alapić” s ciljem očuvanja i promocije baštine slavne hrvatske plemićke obitelji Alapić. U sklopu Udruge djeluje povijesna postrojba s gardistima, topnikom i bubnjarom u povijesnim odorama iz 16. stoljeća i iza sebe ima stotine nastupa u Hrvatskoj, ali i šire.
No, tu ne staje. Kao veliki zaljubljenik u starodobna vozila, ali i kolekcionar, na radost brojnih entuzijasta, 2021. godine osnovao je Oldtimer klub Turopolje, čiji je ujedno i predsjednik. Bila je to dugogodišnja želja mnogih vlasnika starodobnih vozila, a o velikom uspjehu kratkog djelovanja kluba pokazuje broj članova, njih 216, dok je njihova manifestacija Oldtimer show Turopolje koja u centar grada dovodi najljepše i najstarije primjerke starodobnih vozila, postala prepoznatljiva i van granica Lijepe naše.
„Naši članovi su iskreni entuzijasti željni druženja i zaštitnici tehničke kulturne baštine. Kada je u pitanju sama restauracija ona može trajati mjesecima, pa sve do nekoliko godina. Za sve to je potrebno puno truda, financija i odricanja, ali zato je osjećaj uspjeha velik. To u vama pokreće motivaciju te s velikom strašću nastavljate dalje, pogotovo kad pronađete potpuno zapušteno vozilo kojeg imate želju obnoviti do razine potpuno novog”, priča nam ovaj strastveni kolekcionar.
„Uglavnom većina naših članova restauriraju sami svoja vozila koliko im to financijske mogućnosti dozvoljavaju te posjeduju ili razmjenjuju znanja. Pomažemo jedni drugima raznim savjetima oko nabavke dijelova i obnove, a neki su s godinama postali pravi stručnjaci. Sreća je da danas postoje interes i kod mlađih osoba, te im stariji prenose svoja znanja od autoelektrike, limarije, lakiranja i mehanike”, objašnjava Štarkelj te dodaje kako im nikad ne nedostaje entuzijazma.
Foto: Oldtimer show Turopolje, Vladimir Štarkelj, predsjednik OTK Turopolje u dogovorima/G.Kiš, cityportal.hr
Uz sve nabrojeno, uspješno vodi i obiteljski posao. Naime, suvlasnik je poznate goričke auto-kuće koju je osnovao 1990. godine s ocem Vladimirom i bratom Ratkom.
„Sve je počelo sredinom šezdesetih godina kada je otac otvorio svoju prvu auto električarsku radionicu. Početkom sedamdesetih je kupio staru kovačnicu na adresi Zagrebačka 28. Uskoro odustaje od autoelektrike i postaje ovlašteni serviser marke Citroen. Sredinom osamdesetih otvaramo i Renault servis te se s bratom Ratkom uključujem u rad radionice i osnivanje auto-kuće. Naša najveća snaga je da funkcioniramo kao obitelj, da smo svi podređeni istom cilju. Zapravo smo školski primjer kako se upornošću, odricanjem i vjerom u sebe i svoje sposobnosti može postići cilj”, govori nam Štarkelj kojemu je kako kaže, najveća podrška u svemu što radi supruga Sanja i njegovo troje djece.
Za sebe kaže da je radoholičar što se može vidjeti kroz brojne projekte koje ima pod svojim krilom. S time bi se složio i njegov blizak prijatelj koji smatra da Vladimir ili radi ili spava.
„Uvijek imam neke ideje, ambicije i tome jednostavno nema kraja. Koliko me umara toliko i veseli. Iz toga crpim i vrijeme, jer uvijek imaš vremena za ono što žarko želiš”, naglašava Štarkelj.
Za svoj rodni grad, Veliku Goricu, kaže da je njegov dom, ali i mjesto koje ga je oblikovalo i koje voli.
„Ovdje imam brojne prijatelje od djetinjstva što mi je najvažnije u životu, a povezuje nas poslovni, obiteljski i društveni život. Moj životni cilj uvijek je bio doprinositi zajednici, bilo kroz poduzetništvo ili angažman u društvenom životu. Kroz to iskustvo naučio sam kako povezivati ljude, ideje i resurse. Iako se naš grad već može pohvaliti sjajnim gradonačelnikom Ačkarom, koji svojim radom donosi konkretne promjene, važno je da i dalje radimo na tome da Velika Gorica bude prepoznata u svakom segmentu. Želim da naš grad bude poznat kao mjesto u kojem žive dobri ljudi, velikog srca. Nadam se da će se Velika Gorica i u budućnosti nastaviti ovako rasti i razvijati se”, zaključuje Štarkelj.
Foto: Vladimir Štarkelj na Oldtimer Showu Turopolje 2023/OTK Turopolje
Bilo da predvodi folklornu smotru, postavlja solarnu klupu, restaurira oldtimer ili razvija obiteljsku tvrtku, Štarkelj iza svakog projekta ostavlja trag ljudskosti i predanosti. Njegov primjer pokazuje da istinska promjena ne dolazi od velikih riječi, već od upornog, svakodnevnog rada na stvarima do kojih nam je istinski stalo.
Priča iz kvarta
Naših 60 godina male mature: Bilo je to vrijeme kina i sladoleda, Dingosa i sokolane…
U goričkoj Pivnici ove se srijede okupilo društvo koje je danas u srednjim sedamdesetim godinama, cure i dečki koji su 1965. završili svoje osnovnoškolsko obrazovanje. Velika Gorica tad je bila bitno drukčiji grad…
U prestižnom ugostiteljskom lokalu Pivnica u Velikoj Gorici, u utorak 15. travnja poslijepodne, okupilo se vrlo zanimljivo društvo dama u zrelim i takozvanim zlatnim godinama života te njihovi muški vršnjaci. Skup su organizirali Ivan i Stjepan Mikulčić.
– Svi okupljeni smo generacija koja je prije 60 godina u Velikoj Gorici završila osmogodišnje osnovno školovanje i tako stekla ondašnju malu maturu. Uglavnom smo rođeni 1950. godine i domicilni smo stanovnici Velike Gorice i susjednih mjesta; Plesa, Rakarja, Kurilovca, Novog Čiča, Okuja, Velike Mlake i još nekih. Red je da druženjem malo proslavimo zaista veliki jubilej rastanka od vjerojatno najljepšeg razdoblja života i prisjetimo se tih lijepih dana – uvodno je kazao Ivan Mikulčić Mika.
Dobro je zapamtio kako je izgledala Gorica tih davnih dana.
– Velika Gorica je tad još bila na početku svojeg razvoja pa smo prvi razred odradili na početku Zagrebačke ulice, s desne strane, nedaleko parka u samom centru grada, u jednoj tada prigodnoj zgradi, u kojoj je kasnije bila trgovina Ve-go. Učiteljica je bila Stanka Matijašec. Kasnije smo se selili na suprotnu stranu ulice, u prostorije današnjeg Veleučilišta, pa u takozvanu Kulu, u blizini zgrade DVD-a, sad Udruženje obrtnika, a na kraju u potpuno novu školu, danas OŠ Eugena Kvaternika – otkriva Mika i dodaje:
– U novoj školi dobili smo i malu dvoranu za tjelovježbu, pa nismo više morali kroz kukuruze prema Kolarevoj, nedaleko tadašnjeg legendarnog igrališta NK Radnika, gdje smo vježbali u jednoj prizemnici koja još i danas postoji, odmah iza glavne pošte i HEP-a, a zvali smo je “sokolana”. U novoj školi razrednica nam je bila Josipa Čeranić.
Generacija učenika koji su pohađali 8. A, njih 22, okupila se i prije dvije godine na istom mjestu, u Pivnici, pa Mikulčić ima vjerodostojne podatke o broju učenika koji su u osam godina prodefilirali razredom.
– Na popisu imam oko 60 učenika. Neki su zajedno odradili svih osam godina, neki su se odselili, neki stigli iz susjednih mjesta od petog razreda nadalje, neki promijenili razred ili školu, a kasnije je, nažalost, dosta njih i preminulo. Ovom novom okupljanju odazvali su se Ankica Kranjčina (rođena Črnjak), Đurđica Dolački, Đurđa Nemet (Đuksi), Ankica Kadabec (Mirenić), Višnja Pavša (Peternac), Nada Gršetić (Stanković), Đurđa Plepelić (Šapković), Marija Pupić (Vugrinović), Franjo Bartolić, Miro Brigljević, Kazimir Fabečić, Ivica Jancetić, Zlatko Katulić, Stjepan Kliček, Marko Krilić, Ivan Mikulčić, Stjepan Mikulčić, Mato Paviša, Ratko Radić, Stjepan Zagorec, Josip Zubec i Božidar Župetić. Prije dvije godine odazvali su se i Ivan Godinić te Zvonko Mučnjak, koji su ovaj put bili spriječeni zbog bolesti.
Ivan Mikulčić dodao je i kako je red da se spomenu oni koji su, nažalost, puno prerano preminuli.
– To su Josip Bratković, Vlado Brigljević Šterna, Zlatko Brigljević Riba, Diana Daubachy, Stjepan Kavur, Nenad Kos, Stjepan Kovačić, Ivan Ljeljak, Ivan Lisec, Višnja Mikša, Ivan Munđer, Marica Plepelić, Branka Postić, Štefica Poturić, Milan Šipušić, Branko Trdić, Ivan Veselić, Marica Zubec i Mijo Gusić -pokazao je Ivan Mikulčić svoj precizan istraživački rad, pa i pamćenje.
Mika je bio ponajbolji učenik razreda, a kasnije je postao diplomirani inženjer prometa. Od 1977. do 1989. godine bio je djelatnik Gradske uprave grada Zagreba, u tadašnjem Sekretarijatu za promet. Godine 1981. autor je idejnog rješenja jednosmjernog prometa kroz Veliku Goricu, koje je i sprovedeno, a egzistira i danas. Bavio se i sportom, odlično igrao nogomet za velikogorički Radnik, a u bivšoj državi bio je prvoligaški sudac, kao i u hrvatskoj ligi. I drugi učenici iz ondašnjeg A razreda bili su kasnije zapaženi u društvenom i osobnom životu.
– Pokojni Neno Kos bio doktor radiolog, Višnja Peternac bila je dugogodišnja tajnica tad jedine škole u Velikoj Gorici, koju je i pohađala, Stjepan Mikulčić radio je kao sanitarni inspektor na tada državnoj razini, a bio je i branitelj u Domovinskom ratu, kao i Ratko Radić, Josip Zubec i Franjo Bartolić. Ivan Godinić imao je također diplomu sanitarnog inspektora, Marija Vugrinović ima svoj OPG, Stjepan Zagorac uspješni je obrtnik koji ima čak pet obrtničkih diploma, Vlado Odrčić radio je kao kontrolor leta u zračnoj luci na Plesu, gdje je 43 godine radio i Stjepan Kliček, Marko Krilić u Velikoj Gorici pokraj crkve Navještenja Blažene Djevice Marije ima svoju trgovinu uredskog materijala… I mnogi drugi bili su i jesu uspješni, čestiti pa i cijenjeni građani Velike Gorice i okolnih mjesta uz svoje obitelji – zaključio je Ivan Mikulčić.
Druženje je organizirano ciljano u Velikom tjednu, kako bi i oni koji možda žive van Lijepe naše bili prisutni, jer za Uskrs obavezno stižu u svoju Goricu. Zbog takvog termina nije bilo muzike i plesa, ali svečano, dostojanstveno i mirno svakako je bilo. Najprije je prisutne pozdravio jedan od organizatora Ivan Mikulčić te predstavio one koji nisu bili na druženju prije dvije godine. Razlog? Mnogi se možda ne bi međusobno ni prepoznali nakon 60 godina, što je i razumljivo.
Na samom domjenku opet su osvježene uspomene i sjećanja na prekrasne davno minule dane kad se za kino u Gorici vikendom tražila karta više, kad su dečki nedjeljom u deset jurili masovno na utakmicu NK Radnika u Kolarevu, a dame, one mlađe i starije, išle na misu. Kad se plesalo i slušao tadašnji odličan lokalni bend Dingosi, kad se išlo na kolače ili sladoled u jedinu slastičarnu, kad se šetalo Goricom i poznavalo gotovo sve koje se srelo. Danas baš i nije tako…
Sklopljena su tada mnoga prijateljstva, možda i simpatije. Svjedoče tome i poneka međusobna posjećivanja, a najsvježiji primjer je posjeta Juraju Šipušiću koji zbog bolesti nije mogao na druženje. Što ti je život, kao školarac bio je vjerojatno najbrži u Velikoj Gorici, pa i šire, štete je što se nije bavio atletikom.
Slavljenici i oni koji nisu mogli do Pivnice danas imaju oko 75 godina i svjedoci su zavidnog dijela povijesti svoje voljene Velike Gorice, pa i kultnog mjesta gdje su se okupili. Spomenimo na kraju da je jedan od prisutnih slavljenika svima poklonio primjerak svoje knjige o sportu, barem za uspomenu povodom prekrasnog druženja.
CityLIGHTS
Pitali smo ChatGPT što misli o Velikoj Gorici, evo što je rekao!
Bogata povijest, odlična pozicija, ali i svijetla budućnost?
-
Zanimljivostiprije 5 danaPet prehrambenih pogrešaka koje vlasnici pasa najčešće rade
-
Vijestiprije 5 danaVAŽNO! Donosimo sve što trebate znati o glasovanju na lokalnim izborima
-
Priča iz kvartaprije 3 danaĐaci 60-tih ponovo na okupu nakon više od 60 godina
-
HOTNEWSprije 3 danaKrešimiru Ačkaru novi mandat! Pobijedio u prvom krugu sa 72,5 posto