Priča iz kvarta
Naš doktor Fadi s mozgom čuda radi
Jedan od najčešćih savjeta za uspjeh je izbjegavati liniju manjeg otpora. Međutim, ovaj doktor koji je za svoju adresu odabrao Cibljanicu, odlučio je napraviti još jedan korak dalje. Osim što je upisao fakultet medicine, na njemu tada ne tako savršenom Hrvatskom jeziku, odlučio se za neurokirurgiju.
Njegov životni put vodi od školskih klupa u Dubaiju do operacijskih dvorana u KBC-u Dubrava i Rijadu, isprepleten kulturološkim izazovima, profesionalnim usponima i dubokom empatijom prema pacijentima. Ovo je priča o dr. Fadiju Almahariqu, čovjeku dviju domovina i jedne strasti – neurokirurgije
Susret dviju kultura
Životni put dr. Almahariqa započeo je u Dubaiju, gdje je rođen kao dijete Jordanca i Zagorke. Ovaj neobičan spoj kultura, kako sam kaže, smatra velikim bogatstvom. “To je ovako malo neobično, ali meni sad kad gledam retrogradno, jako veselo i jako vedro zato što sam imao priliku upoznati dvije kulture, hrvatsku tj. europsku i istočnjačku tj. arapsku. Mi smo zapravo bili privilegirani jer smo slavili Božić i Bajram. Gledali smo različite ljude, različite boje kože. Imali smo priliku naučiti najbolje iz ove, one i treće kulture”, prisjeća se dr. Almahariq. Odrastanje u multikulturalnom okruženju Dubaija, gdje je većinom bilo strano stanovništvo, pružilo mu je priliku za stjecanje prijatelja iz cijelog svijeta, iskustvo koje bi želio prenijeti i na svoju djecu.
Veza s Hrvatskom uspostavljena je preko njegovog oca, veterinara po struci, koji je davnih godina došao studirati u Zagreb. “Moj tata je došao negdje 1968./9. Onda je godinu dana učio Hrvatski jezik i onda je nakon godine dana upisao veterinu koju je završio 1976. godine”, objašnjava dr. Almahariq. Iako je otac nakratko radio u Jugoslaviji i tamo upoznao njegovu majku, dobio je poslovnu priliku u tada još uvijek pustinjskom Dubaiju. Obitelj se u Hrvatsku vraćala svake dvije do tri godine, a ti su posjeti malom Fadiju bili posebno iskustvo. “Bilo nam je fantastično, praktički godišnji, vidite nešto novo, zelenilo, kiša, šume, hladnoća, to je bilo nešto što nema tamo i naravno, nama je to bilo jako zanimljivo”, ističe nostalgično.
Povratak u Hrvatsku – novi izazovi i prve prepreke
Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja, prije 25 godina, dr. Almahariq se odlučio vratiti u Hrvatsku, prvenstveno zahvaljujući želji njegove majke. “Naravno, tu je moja mama igrala veliku ulogu jer kako smo završili srednju školu, mama je imala veliku želju te dugoročni plan da svi tu dođemo studirati. Kad studirate tu onda praktički pustite sidro i korijene u Hrvatskoj. Tu je nekako vidjela svoju starost, da se vrati u domovinu.” Za osamnaestogodišnjeg mladića, dolazak u novu sredinu bio je značajan izazov. Iako je govorio hrvatski, stručni medicinski nazivi predstavljali su pravu prepreku. “Ja sam bio super đak, sve petice i mi smo znali Hrvatski, ali nije to bilo savršeno, pogotovo stručni nazivi. Ja nisam znao što je kisik jer smo mi govorili oxygen.”
Upis na Medicinski fakultet i suočavanje s jezičnom barijerom te zahtjevnim gradivom bili su formativno iskustvo. “Uz te nekakve stepenice upišete najteži fakultet, natječete se s najboljim studentima u Hrvatskoj koji imaju prosjek 5.0. Ja nisam nikad dobio ocjenu manju od 5, a ovdje sam prvi put pao ispit, što mi je bilo katastrofa i šok. Ja nikad ni četvorku nisam vidio, a sad sam pao. No, tu vas život nauči da kad padnete, morate se dići. To je nešto što ja sad svaki dan radim u operacijskoj dvorani”, iskreno priznaje dr. Almahariq. Prelazak s arapskog pisma na latinicu također je bio izazov, no srećom, prisutnost engleskog jezika u Dubaiju olakšalo mu je taj proces. Najveću poteškoću predstavljali su padeži i stručna medicinska terminologija, s obzirom na to da u to vrijeme nije bilo interneta ni alata za prevođenje.
Odabir neurokirurgije
Odluka za medicinu, a potom i za neurokirurgiju, proizašla je iz spoja obiteljskog utjecaja i osobne fascinacije. “Naravno, tu je utjecaj roditelja jer tata je kao veterinar htio da idem više prema medicini, a ne veterini, ali odmalena sam imao priliku gledati kako liječe te životinje i u principu da je teže liječiti njih jer pacijent vam ne može reći simptome. Medicina mi je bila jako zanimljiva jer je kompleksna, ljudsko tijelo je jako kompleksno, a kad sam već izabrao tu medicinu, htio sam ono najteže, a to je ljudski mozak.”
Neurokirurgija, za koju se često kaže da je jedna od najzahtjevnijih medicinskih specijalizacija, za dr. Almahariqa predstavlja neiscrpan izvor interesa. “Mislim da je to organ koji je dosta kompleksan i imamo još puno stvari koje možemo još istražiti. Imamo puno prilika ga proučit s raznih strana. Anatomske i naravno funkcionalne.” Osvrćući se na popularnu teoriju o iskorištenosti samo 10% mozga, dr. Almahariq se s njom ne slaže, naglašavajući kompleksnost čak i najjednostavnijih radnji. Ipak, priznaje da je ljudski mozak još uvijek nedovoljno istražen.
U njegovom poslu najviše ga fascinira spoj znanosti i manualne vještine te neposrednost rezultata operacija. “Neurokirurgija je struka koja nagrađuje i isto tako vas može spustit. Zato što se rezultat vidi odmah nakon operacije. Ne možete reći da ste odstranili tumor u cijelosti jer kada napravite magnet nakon operacije, vidjet ćete jeste li vi to stvarno odstranili u cijelosti ili niste. Ima li komplikacija, ima li krvarenja, je li pacijent dobro, miče li ruke, noge. To je nešto što vas cijelo motivira da budete još bolji.” Empatija prema pacijentima, posebno onima kojima je iznenada dijagnosticiran tumor na mozgu, također je važan dio njegovog pristupa.
Neurokirurgija obuhvaća širok spektar stanja i subspecijalizacija, od neurovaskularne i funkcijske neurokirurgije do spinalne, onkološke, periferne, neurotraumatologije i pedijatrijske neurokirurgije. Dr. Almahariq radi u KBC-u Dubrava, referentnom centru za stereotaksijsku i funkcijsku neurokirurgiju, gdje se fokusira na modulaciju funkcija mozga s pomoću elektroda kod pacijenata s degenerativnim bolestima poput Parkinsonove bolesti ili tremora.
Najveći izazovi u njegovom poslu često su povezani s ishodom operacija kod zloćudnih tumora, gdje unatoč uspješno obavljenom zahvatu, prognoze mogu biti loše. S druge strane, uspješne operacije dobroćudnih tumora i spašavanje života pacijenata daju mu motivaciju za daljnji rad. Uspješan neurokirurg, prema njegovom mišljenju, mora znati odvojiti privatni život od posla, biti manualno spretan, posjedovati znanje i neprestano se educirati. Također, mora zadržati hladnu glavu i mirnu ruku, posebno u trenucima komplikacija tijekom operacije, kada preuzima ulogu voditelja tima.
Neurokirurgija je grana medicine koja izuzetno brzo napreduje. Dr. Almahariq ističe kako je ono što je nekada bilo nezamislivo, danas postalo rutina, zahvaljujući napretku tehnologije poput mikroskopa, neuronavigacije i intraoperacijskog magneta. Posebno je ponosan na suradnju s Fakultetom strojarstva i brodogradnje koja je rezultirala razvojem hrvatskog robota za neurokirurgiju, koji pomaže u postizanju veće preciznosti tijekom operacija. Ipak, naglašava da je ljudski mozak neurokirurga ključan u upravljanju tim tehnologijama.
Nadalje, edukacija je za njega iznimno važna, s obzirom na brzi napredak u neurokirurgiji. Redovito putuje i usavršava se, prateći najnovije trendove i tehnike. Današnja neurokirurška sala opremljena je sofisticiranom i skupocjenom tehnologijom, što je čini različitom od drugih grana medicine koje su prisutne u svakoj bolnici. KBC Dubrava, prema njegovom mišljenju, prednjači u Hrvatskoj po opremljenosti i tradiciji u stereotaksijskoj i funkcijskoj neurokirurgiji.
Usporedba – Saudijska Arabija i Hrvatska
Posljednjih nekoliko mjeseci proveo je u Rijadu, u Saudijskoj Arabiji, gdje je imao priliku upoznati tamošnji zdravstveni sustav. Iako je bolnica u kojoj radi opremljena najmodernijom tehnologijom, ono što ga je posebno impresioniralo je organizacija sustava, koji je kopija naprednih američkih, kanadskih i britanskih modela. Digitalizacija i primjena umjetne inteligencije u naručivanju pacijenata i pristupu medicinskoj dokumentaciji značajno olakšavaju rad liječnicima.
U usporedbi s Hrvatskom, dr. Almahariq smatra da naša operacijska dvorana ne zaostaje značajno u opremi, iako kvantitativno možda imaju više uređaja. Izostanak intraoperacijskog magneta u Hrvatskoj ne smatra velikim nedostatkom u krajnjem ishodu operacija. Boravak u Saudijskoj Arabiji pruža mu priliku da vidi širi spektar patologija i slučajeva koji nisu uobičajeni u Hrvatskoj, što doprinosi njegovoj edukaciji.
Najveći izazov predstavljao je mentalitet pacijenata, koji su zahtjevniji i skloniji tužbama. Također, rad u novom okruženju s nepoznatim timom zahtijevao je prilagodbu i stjecanje povjerenja kolega. Ipak, uspješno obavljene kompleksne operacije donijele su mu poštovanje i olakšale daljnji rad.
Unatoč primamljivim ponudama za ostanak u Saudijskoj Arabiji, dr. Almahariq planira povratak u Hrvatsku. “Iako oni nude dobre ponude da se ja preselim i ostanem kod njih, a moram priznati da je lijepa atmosfera tamo, međutim ovdje sam iza sebe napravio puno i nije jednostavno sve to ostaviti jer tu sam neurokirurg 15 godina, doktorirao sam, docent sam i imam svojih pacijenata i jako mi je teško kad mi netko pošalje poruku doktore, kad se vraćate i ja kažem za 3-4 mjeseca i oni se već naručuju u moju ambulantu kad se ja vratim. To je jedno povjerenje koje mi je jako teško ostaviti i cilj ovog boravka je da budem još bolji kako bi naš pacijent ovdje dobio onu svjetsku neurokirurgiju koju nudi cijeli svijet.” Također, smatra da njegov rad u inozemstvu promovira hrvatsku medicinu i stručnost.
Njegova dosadašnja međunarodna iskustva uključuju suradnju i edukaciju u regiji (Bosna i Hercegovina, Srbija) te na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi (Saudijska Arabija, Egipat, Alžir, Maroko). Svako putovanje i susret s drugim stručnjacima pruža mu priliku za učenje novih vještina i trikova koji ga čine boljim kirurgom.
Dr. Almahariq s ponosom ističe da Velika Gorica ima još jednog vrhunskog neurokirurga, njegovog mentora i učitelja, dr. Darka Chudya, koji je čak i dobio nadimak “Doktor Čudo.” Baš kao i dr. Fadi, dr. Chudy je također veoma cijenjeno ime među neurokirurzima.
Foto: večernji.hr
Mladi i neurokirurgija
Nažalost, interes mladih za neurokirurgiju danas nije na visokoj razini. Dr. Almahariq objašnjava da neurokirurgija nije atraktivna za privatnu praksu, a radi se o izuzetno teškoj struci s emocionalno zahtjevnim ishodima. “Rezultati su jako teški i ljudske sudbine su jako tužne i morate puno dati za neurokirurgiju, a ne dobijete feedback. Na kraju dana, svi mi imamo ženu, djecu i obitelj i trebamo si priuštiti nešto za djecu. Zato su sve velike grane postale manje atraktivne našim studentima jer žele ići na nešto jednostavnije gdje je zarada brža.”
Ipak, oni koji se odluče za neurokirurgiju obično su izuzetno strastveni i posvećeni. Dr. Almahariq s ponosom ističe da nije upoznao lošeg specijalizanta neurokirurgije ili kardiokirurgije. Zdrava konkurencija među mladim kolegama potiče ih na daljnji napredak. Ohrabruje ga sve veći broj studenata koji pokazuju interes za neurokirurgiju, fascinirani kompleksnošću mozga i znanošću.
Pacijent na prvom mjestu
Na kraju razgovora, dr. Fadi Almahariq naglašava da je najveća nagrada u njegovom poslu dobrobit pacijenta. “Na kraju dana, mi smo svi sretni kada je naš pacijent sretan i ne smijemo to zaboraviti jer meni ništa ne znači da sam poznat i popularan ako moj pacijent nije zadovoljan. Najsretniji sam kada mi pacijent dođe i kaže hvala, vi ste mi spasili život. To je kruna koju bi svaki neurokirurg htio imati.” Njegova predanost, znanje i iskustvo, prožeti multikulturalnim razumijevanjem i neprestanim usavršavanjem, čine ga vrijednim članom hrvatske medicinske zajednice i nadom za mnoge pacijente. O njegovoj predanosti pacijentima govori i titula “Najdoktora” iz 2024.
Priča iz kvarta
LULU Novi studio ljepote u gradu! Raj za žensku ljepotu otvorio vrata
Spremni su posebni popusti, pokloni i mini tretmani iznenađenja, jer ljepota nije samo izgled, nego i trenutak mira i pažnje prema sebi…
U Ulici Zagrebačka 60/1 u Velikoj Gorici početkom mjeseca studenog službeno je u našem gradu otvoreno novo mjesto za uljepšavanje i brigu o tijelu, sa čime se svaka žena osjeća kao – kraljica.
Tvrdio je to i slavni njemački književnik Friedrich Schiller koji je zapisao da je “ljepota također vrlina, jer lijepa žena ne može imati mane…”
Studio ljepote Lulu već prima nove klijentice koje će moći odabrati mnoge tretmane i načine uljepšavanja, od standardnih pa do najmodernijih postupaka za njegu i ljepotu – doznajemo, nakon što smo radoznalo pokucali vlasnici Heleni Detelić na vrata, da upecamo „sneak peek” novog prostora i utažimo žensku znatiželju, kada je ljepota u pitanju. I nismo ostali nimalo razočarani…Naprotiv!
Helena je s veseljem pokazivala svoju oazu u koju je uložila puno truda i odgovarala na hrpu naših pitanja.
Helena, koliko dugo ste u svijetu uljepšavanja?
Završila sam građevinsku školu za arhitektonskog tehničara, no nisam imala priliku raditi u struci pa me život odveo u potpuno drugom, kreativnijem smjeru. Ljepota me oduvijek privlačila, a s vremenom je ta ljubav prerasla u posao kojim se bavim već više od četiri godine. Trenutačno u salonu sa mnom radi kolegica zadužena za nokte i tretmane lica, a od 15. studenog nam se pridružuje kolegice za HeadSpa tretmane, dok od 1. prosinca u tim dolazi i nova lash artistica za volumenske trepavice. Ponosna sam što Lulu polako, ali sigurno raste u zajednicu žena koje dijele istu strast prema ljepoti i detaljima.
Vidimo da u vašoj paleti uljepšavanja nema kraja. Što sve imate u ponudi?
U Lulu studiju njegujemo filozofiju prirodne i profinjene ljepote. Naša ponuda obuhvaća širok spektar tretmana koji ističu ono najljepše na svakoj ženi – puder obrve, lash lift, brow lift, nadogradnju trepavica (klasične, volumenske), te uređivanje i bojanje obrva. Osim toga, u suradnji s našim stručnim timom nudimo i manikure, gel nokte, trajni lak, tretmane lica, maderoterapiju, a uskoro i potpuno novi luksuzni doživljaj – HeadSpa tretman, koji spaja opuštanje i njegu vlasišta. Uskoro u ponudu uvodimo i šminkanje za posebne prigode, kako bismo zaokružili cijelu priču brige o ženskoj ljepoti na jednom mjestu.
Koji su tretmani najtraženiji? Ovise li o godišnjem dobu? Što je u posljednje vrijeme „in“ među klijenticama?
Definitivno su najtraženija ugradnja trepavica i lash lift – to su tretmani koji ženama omogućuju da izgledaju sređeno od jutra do večeri, bez puno truda. Zanimljivo je da interes za tretmane ne ovisi puno o godišnjem dobu, ali pred blagdane i ljetnu sezonu primjećujemo pravi mali “boom” rezervacija. U posljednje vrijeme žene sve više biraju prirodan, clean look jer žele svjež, uredan i sofisticiran izgled, a upravo su puder obrve i lash lift idealni za to. Naše klijentice vole praktičnost, ali i osjećaj luksuza koji svaki posjet Lulu salonu pruža jer ljepota nije samo izgled, nego i trenutak mira i pažnje prema sebi.
Po čemu se razlikujete od konkurencije? Što je vaša vizija zadovoljstva klijentica?
Lulu salon se razlikuje po individualnom pristupu i pažnji prema svakom detalju. Koristimo isključivo provjerene, visokokvalitetne i certificirane materijale jer vjerujemo da rezultat može biti savršen samo ako je i osnova vrhunska. Svaka klijentica ima drugačije crte lica, ton kože i osobni stil zato ne postoji “jedan izgled za sve”. Naš cilj je istaknuti ono što je prirodno lijepo, bez pretjerivanja. Moja vizija zadovoljstva klijentica nije samo u lijepom rezultatu, već i u cijelom doživljaju da se svaka žena osjeća opušteno, sigurno i posebno, kao da je došla u svoje malo kraljevstvo.
A muškarci? Dolaze li i oni po svoju dozu ljepote?
Da, i muškarci sve češće pokazuju interes za tretmane – i to mi je jako drago! I to prvenstveno zbog uređivanja obrva, tretmana lica i ponekad manikuru, jer žele uredan i svjež izgled bez pretjerivanja. Današnje vrijeme donijelo je novi pogled na njegu ljepota i briga o sebi nije više “ženska stvar”, nego način da svatko izgleda i osjeća se bolje. U salonu se trudimo da i muškarci osjete ugodnu, diskretnu i profesionalnu atmosferu.
Znamo da je ponekad žensku izbirljivost ili zahtjevnost teško zadovoljiti. Kako pristupate klijentu koji ima prigovor na vaš rad?
U svom poslu sam naučila da je komunikacija ključ svega. Prije svakog tretmana volim sjesti s klijenticom, poslušati što točno želi, koje su joj nesigurnosti i kakav rezultat očekuje. Ako se ikada dogodi nesporazum uvijek reagiramo mirno, stručno i s razumijevanjem. Ljepota nije samo posao, već odnos povjerenja, i zato se trudimo da svaka klijentica izađe iz salona zadovoljna i s osjećajem da je netko uistinu čuo njezine želje. Najljepši kompliment koji možemo dobiti je kad se klijentice vraćaju – jer to znači da smo uspjele prenijeti toplinu, profesionalnost i povjerenje.
Mogu li klijentice očekivati pogodnosti povodom otvorenja salona u Velikoj Gorici?
Da, pripremili smo predivne pogodnosti povodom otvorenja! Tijekom prvih tjedana rada sve klijentice očekuju posebni popusti, pokloni i mini tretmani iznenađenja. Želim da svaka žena koja zakorači u Lulu osjeti tu pozitivnu energiju i toplinu s kojom gradimo našu priču. U studenom krećemo i s tretmanima, dok će HeadSpa tretmani biti dostupni već od sredine mjeseca savršeni za opuštanje i obnovu energije.
Lulu nije samo studio za uljepšavanje, to je mjesto gdje se žene povezuju, opuštaju i ponovno zaljubljuju u sebe. Termini se brzo pune, kaže Helena, tako da rezervirajte svoj – na vrijeme!
Priča iz kvarta
VIDEO Ksenijini sendviči sa srcem i dušom – Sretan rođendan goričkoj kraljici najpoznatijeg gastro ‘izuma’!
“Djeca koja mi dolaze, moja su infuzija!”
Priča iz kvarta
DOBRO DJELO Gorička cvjećarnica izložila besplatne aranžmane!
U znak zahvale na povjerenju White Poppy pred ulazom ostavila aranžmane za sve koji ih si ne mogu priuštiti.
Priča iz kvarta
FOTO Kak’ su nekad Turopoljci ‘dubli tikvanje’ – Anita oživjela stari običaj
Ukrašavanje tikvi u našem podneblju nema nikakve veze s američkim Halloween-om.
Anita Ivanušić Hlopec iz Mjesnog odbora Donje Podotočje okupila je najmlađe mještane kako bi im prenijela staru turopoljsku tradiciju i poučila ih jesenskom običaju ‘dubljenja tikvanja’.
Riječ je običaju izrezivanja bundevi, tikvi ili buči, koji su naši preci zajedno s mlađim članovima obitelji radili tijekom jeseni kada su ‘tikvanje’, kako ih nazivaju Turopoljci, dozrijevale u vrtovima i poljima. Inače, ovu namirnicu su koristili za pripremu jela ali i za prehranu stoke, no višak s polja je dobivao novu namjenu – zabavu za najmlađe koji su plodova jeseni izrađivali likove.
Kako se stara tradicija ne bi zaboravila Anita je radionicom poučila nove generacije ‘starom zanatu’, ali i poručila kako je naš običaj stariji od sličnog američkog.
-Moj pradjed i prabaka nisu znali kaj je Halloween jer su rođeni 1910. godine – kroz smijeh priča Anita, kako bi razdvojila nastanak i namjenu ovih tradicija.
-Kod nas taj običaj nije bio vezan uz 31. listopada, nego se to radilo duži period dok god je bilo tikvanja. Tikvanje su se duble uz pomoć starijih članova obitelji jer to baš nije jednostavan posao. Stariji u obitelji su odradili posao rezanja tikvanje jer tu treba biti malo snažnija ruka a onda su djeca dalje radila doradu, vadila unutrašnjost i stvarala oblike – pojasnila je Anita.
Interes za radionicom je bio odličan, a pridružili su se i zainteresirani iz Velike Gorice, poput Renate koja je kćeri htjela pokazati turopoljsku tradiciju.
-Djeca se jako lijepo zabavljaju, aktivni su i veseli i vidi se da uživaju. Ovakvih radionica treba biti više, nadam se da će se tradicija nastaviti i dalje. Ja sam danas odradila ovaj teži posao, a moja kćer, koja inače ide u 6. razred, dalje je sama iskapala sadržaj bundeve. E, to je svima bio najveći gušt! – poručila je Renata.
No, radionica je otišla i korak dalje, u smjeru dizajna.
Marina Bogdanić, modna dizajnerica i umjetnica, te studentica art terapije, na okupljenima je pokazala da mašta nema granica. Ona je mališanima demonstrirala izradu simpatične ‘mace-bundeve’!
-Jako volim životinje a znam da ih i djeca kao vole, bliske su im te cute stvari, pa sam odlučila izraditi ovu macu. Meni je uvijek sve što se kreativno radi rukama, lagano. S vremenom su kreacije sve bolje i bolje. Iako je meni osobno ovo prva bundeva u životu iz koje sam napravila životinjski oblik – ispričala je umjetnica koja je također došla dati svoj umjetnički doprinos zajednici.
Veselu radionicu zasladila je Ana Davutović, slastičarka hobistica, koja je za klince pripremila slatke zalogaje. A kako bi djeca imala materijal za radionicu, tikvanje je za radionicu donirao susjed, i to 30-setak komada. Prema Anitinim riječima, stanovnici ovog mjesta su zaista složni i svi rado sudjeluju u svim mjesnim aktivnostima.
-Kaj god da se pokrene, oni su spremni odvojiti vrijeme, novac i svoj trud! – potvrdila je Anita, koja nas je nešto naučila ili podsjetila da su stari Turopoljci bili vrlo kreativni u društvu najmlađih, a tradicija se zahvaljujući njoj i dalje prenosi na nove generacije.
Priča iz kvarta
Stjepan Kunić, mesar starog kova! Trebao sam biti automehaničar, ali onda je baka jedan dan otišla u mesnicu…
“Ne radim ja za novac. Mene taj posao drži na nogama”. Iza te jednostavne rečenice stoji cijeli život prepun rada, discipline, anegdota i ljudskosti, kakav danas rijetko tko zna ispričati.
Jedno jutro baka je otišla po jeger, a vratila se s unukovim novim zanimanjem, tako je, potpuno neplanirano, počeo životni put Stjepana Kunića, danas jedinog službenog mesara starog kova u Turopolju. Rođen 1949., Kunić je u zanat ušao gotovo slučajno, ali iz njega nikada nije izašao. Više od 50 godina kasnije, s operiranom kralježnicom, ali i neuništivim duhom, Stjepan još uvijek svakog tjedna navlači bijelu pregaču i dokazuje da ljubav prema poslu ne poznaje rok trajanja.
Rani život
Stjepan nije odrastao u nimalo idealnim uvjetima, priča kako su to bila teška vremena i da se tad život nije birao, nego prihvaćao. Međutim, baka je uvijek bila tu za njega. “Ja sam dijete rastavljenih roditelja. Otac nije mario za mene, a kad je rastava završena, ja sam pripao baki. Došlo je i vrijeme za srednju školu, prijavio sam se za automehaničara kod Hapača. Sve je bilo spremno, potpisano, ali onda je baka jedan petak otišla na plac po jeger…”
Taj odlazak na plac promijenio mu je život. U mesnici ju je dočekao gospodin Josip Rus, čovjek koji će Stjepanu postati, kako kaže, “otac broj jedan”. “Baka ga je pitala trebaju li jednog dečka za mesara. Rus je rekao, ‘Baka, nek zutra dojde tu’. I tako je bilo. Raskinuli smo ugovor kod Hapača i ja sam došao kod Rusa. Kod njega sam i spavao po zimi, on me oblačio, hranio, sve. On i njegova žena bili su mi kao roditelji”, prisjeća se Stjepan.
To nije bio prvi put da mu je baka “sredila posao” bez njegovog znanja. “Bilo je to vrijeme kad sam bio 5. razred, i poslala me da budem zvonar u crkvi i bio sam plaćen za to. Svakog prvog u mjesecu sam dobio plaću. Radio sam ja to dvije godine. Čak me tadašnji direktor škole, Ivan Dijanić, slao u pet do 12 da idem zvoniti u podne. A kad je netko umro onda sam znao dobiti i “tringelda”. Također, išao sam po kućama sa svećenikom. Tu su mi također ljudi davali, čak i više nego svećeniku. Bio sam njihov ljubimac. Od toga novca koji sam dobio, baka je znala kupiti svinje, drva, ma nema čega nije bilo. A dan danas znam misu na latinskom”, priča nam Stjepan recitirajući.
Prvi dani u mesnici
Mesarija mu je, priznaje, bila suđeni put, iako toga tada nije bio svjestan. Učio je brzo, upijao svaki pokret i detalj zanata. “Kod Rusa sam izučio zanat i mogu reći da sam mesariju magistrirao. Znam puno, ali opet ne znam sve i bedast bum umro. Čovjek se uči dok je živ”, smije se Stjepan.
Prvi dani, međutim, nisu bili ni laki ni romantični. “Trebao sam biti mehaničar, a ono, eto mene u klaonici. Trebao sam zaklati tele, a ono mi liže nogu. Ja bacim nož i kažem da ja to ne mogu. Rus me pozove natrag i jedva sam zaklao to tele. Ali nakon dva-tri mjeseca to me prošlo”. Danas se s blagim osmijehom prisjeća tih trenutaka, iako iza svakog od njih stoji puno truda, rada i žuljeva. Nije bilo strojeva ni pištolja, sve se radilo ručno. “Mi smo prije kod klanja tukli sa sjekirom. Bika smo tukli sa sjekirom koja je imala špicu. Nije bilo pištolja kao danas”.
Makar, bilo je i opasnih trenutaka, pogotovo u to vrijeme. “Trebali smo zaklati bika. Ja sam ga pogodio, ali on se digao i uspio se razvezati i počeo me naganjati po klaonici. Uspio sam na kraju skočiti na jedan stol dok se nije smirio i dok ga nisu opet vezali. To je bilo baš gadno. Naravno, kako se prije sve ručno radilo, znalo je biti i dosta ozljeda, znao sam si ruke popariti na vodu iz kotla, ali takav je posao”.
Zanat se tada učio kroz rad, i to težak rad. Stjepan je znao odlaziti i na kolinja, po deset njih u danu. “Otišao bih od doma u 6 ujutro, a vratio se u 23 navečer. Moram se pohvaliti da sam bio jedini mesar koji nije pio. Inače su mesari voljeli popit, ali ja to nikad nisam volio. Lako se čovjek poreže u takvom stanju”.
U to vrijeme su redovi pred mesnicama bili ogromni, meso se kupovalo “na kilu”, a kvaliteta je bila stvar ponosa. “Najviše su se tražili svinjetina, govedina i teletina. Kad smo ujutro otvorili u 7, red je bio ogroman, sve do 11 sati. I sve se uzimalo na kilu. Kvaliteta mesa bila je svjetska”. Danas kvalitetu mesa stavlja pod jedan veliki upitnik, a sve, kako tvrdi, zbog brzine rada. “Prije nije bilo u Gorici izlaska mesa dok ga veterinar nije pregledao. Danas toga nema. Sve je na brzinu. Ali opet počeli su sad malo pojačavati kontrole, pa ćemo vidjeti kud to ide”.
Odnos s kupcima i zgoda s viškom u blagajni
Kupci su, kaže, bili drukčiji. I ljudi i odnos. Ističe da je tada povjerenje bilo temelj svega. “Kupci su išli kome su vjerovali. Mesar se tražio više nego doktor. Imati svog mesara bilo je kao imati zlato.”
Pitali smo ga što Turopoljci najviše vole, a on je ponosno odgovorio. “Broj 1 je uvijek bila domaća kobasa, naša turopoljska kobasa, krvavica i to rijetko tko zna napraviti. Ima mesara koji znaju, ali to stvarno treba znati. Također, jeger, pogotovo onaj koji je Rus znao raditi, pa to je bila divota”.
Jedino što kaže da mu je žao što nikada nije otvorio svoju mesnicu. “Planirao sam ja to, čak sam i bratu to rekao. Našli smo i prostor gdje bismo to imali, ali on nije htio, a ja to sam nisam mogao, tako da je taj plan propao. Žao mi je zbog toga, ali ipak imao sam bogatu karijeru. A još važnije, imam divne unuke, nema ih država i to me najviše drži. Unuci, sin, familija, to je ono što mene drži”. Makar neke zgode iz njegovog života pokazuju da bi se u njoj i dobro snašao. To posebno dokazuje situacija u kojoj je postao “gazda” na tri dana.
“Bio je 29. 11. i to je bio tradicionalno dan za kolinje. Rus je otišao dolje u Slavoniju kod ženinih i rekao meni da ga mijenjam u mesnici i to tri dana. Napravio je on inventuru prije odlaska i ode. Ja sam imao imao pune džepove novca, ali ne da smo varali ljude, nego ja sam i loj dodatno prodavao, davao za pse lovcima i tako. Dođe Rus i idemo opet raditi inventuru kad ono višak i to viška da se smrzneš. Kad mu je pokojni Facko mu je rekao ‘pa koliko ti zaradiš za godinu dana, a gle kaj Štef napravi za 3 dana’, a mene Rus hoće ubit”, smije se Stjepan. Naravno, gospodin Rus je uspio sve riješiti i sve je bilo u redu.
Radna mirovina
Stjepan Kunić Iza sebe ima više od pola stoljeća rada, Stjepan ne razmišlja o mirovini, premda je službeno u nju ušao. Ipak, radi na pola radnog vremena i svoje vrijedno znanje prenosi u Mesnici Dilmar, gdje, kaže, osjeća obiteljsku toplinu. “To su stvarno divni ljudi, zlatni. Pomogli su mi kad mi je bilo najteže, a šefica Emilija je odlična”. Stjepan je trenutačno na bolovanju zbog operacije kičme, ali već s nestrpljenjem čeka povratak mesnicu.
A kad ga pitaju zašto i dalje radi, njegov odgovor je uvijek isti, jednostavan i iskren. “Ne radim ja za novac. Ne radim ni za badava, ali mene taj posao drži. Evo, kad sam doma, ja sam izgubljen. Ja volim taj posao i nisam ga se zasitio”. Srećom, njegov se zanat neće izgubiti s njim. Sve svoje recepte, a pogotovo one tajne počeo je prenositi na svog sina i svoje unuke.
Za sve godine rada, najviše zahvaljuje supruzi. “Bili smo stvarno siromašni. Žena me trpjela i mučila se po doma dok sam ja to sve radio i stvarno joj zahvaljujem zbog toga”.
Ljubav prema zajednici
Uz sve svoje obaveze, Stjepan je bio i sportaš. Premda se nekad govorilo da mesar mora imati barem 130 kilograma, Stjepan je kao branič NK Mladost Obrezine uvijek držao liniju. Nakon igračke karijere, odlučio se čak i za sudačku školu, koju je i završio. Kasnije je bio i trener spomenutog kluba. Ali nakon Mladosti, kaže najdraži klub mu je Gorica.
Kad govori o Turopolju, glas mu postaje mekši. “Turopoljski duh je nezamjenjiv i to nema nigdje. Strašan je taj duh. Makar je sad to sve slabije nego prije, neće nikad umrijeti. Moram pohvaliti i gradonačelnika Ačkara jer on taj duh jako dobro prakticira”.
Dodao je kako ga brine što se sve manje ljudi bavi stočarstvom. “Mlade to sve manje zanima, a ja ih potpuno razumijem. Preskupo je to hranjenje. Makar počeli su se i neki mladi vraćati tome jer žele bolju kvalitetu hrane. Ja se nadam da će se to vratiti s vremenom”, govori nam Stjepan.
Poruka za buduće mesare
Mladim mesarima, onima koji će ga naslijediti, poručuje samo jedno. “Mislim da će to biti jako tražen posao u budućnosti. Tako da neće pogriješiti ako odaberu ovaj posao. Mesarija je dobar posao. Kad ga voliš nema problema. Imaš siguran posao i dobru plaću”, govori Stjepan.
Za mesare glasi da su ljudi mekog srca, ali čvrste ruke. Stjepan to pokazuje jer osim ljubavi prema svom poslu, ne skriva zahvalnost i ljubav prema svojoj supruzi s kojom je već 50 godina u braku. Osim nje, istu toplinu pokazuje i prema svojoj djeci i unucima. Kada smo ga pitali postoje li trenuci da žali što nije ipak otišao u mehaničar, ovaj 76-godišnjak je čvrsto rekao “opet bih bio mesar, nema zamjene”.
Možda je upravo zato još uvijek iza pulta, među ljudima, s istim žarom kao i onog dana kad je baka otišla po jeger, a vratila se s mesarom.
-
Vijestiprije 2 danaIN MEMORIAM NK Kurilovec se oprašta od nekadašnjeg centarfora Baje…
-
Sportprije 3 danaBravo za sve: Snijeg zajedno očistili klinci, direktori, bivši predsjednik i navijači!
-
Vijestiprije 5 danaSudar u Sisačkoj ulici dodatno usporio jutarnji promet
-
Vijestiprije 6 danaVelikogorička slikarica otvara atelje – 25 godina rada u jednoj večeri