Povežite se s nama

Priča iz kvarta

Načelnik Malić: ‘Goričani su jako topli ljudi, ovdje je lijepo biti policajac’

Perica Malić posljednjih je godinu i pol na funkciji načelnika goričke policijske postaje, no to je zapravo njegov povratak u naš grad, u našu policiju. U ekskluzivnom intervjuu predstavio se Goričanima, govorio o svojoj prošlosti, planovima i ambicijama…

Objavljeno

na

perica malić 1

Kad dolaziš na dogovoreni intervju s čovjekom kojem uz ime piše “načelnik policije postaje Velika Gorica”, negdje u podsvijesti, htio ili ne htio, pomalo robuješ stereotipima. Pa očekuješ da će te dočekati namrgođen, ozbiljan tip, jer policajce takav imidž nekako prati. Međutim, dipl. krim. Perica Malić (47) već prvim osmijehom, pri rukovanju, sruši sve te stereotipe. On je pravi profesionalac, jedan od onih koji će odvagnuti svaku izgovorenu riječ, ali istovremeno je i šarmantan, vedar, optimističan, često sa smiješkom na licu.

Reći će odmah, i prije nego što smo se smjestili u stolac u njegovu uredu na trećem katu, da nije čovjek od velike priče, da mu bolje leži operativni dio, ali došlo je vrijeme da Goričani upoznaju prvog čovjeka svoje policije. Tu je već godinu i pol, čuva naš grad…

Kako biste se Vi sami ukratko predstavili Velikogoričanima?

Rođen sam u Travniku 1972. godine, a u policiji radim već 25 godina. Počeo sam u Osijeku 1994., kad sam prošao obuku za prometnog policajca. Najbolje godine mog života uzeo je taj nesretni rat, a kako je prijatelj bio policajac, preporučio me… Prošao sam sve linije rada u policiji. Nakon Osijeka sam došao u Veliku Goricu, tu sam s 1999. na 2000. proveo godinu dana, da bi zatim otišao u Maksimir, pa prešao u Odjel za osiguranja, a posljednjih osam godina bio sam pomoćnik načelnika temeljne policije u PP Trešnjevka. I danas mogu reći da ni za što ne bih mijenjao ovaj posao, unatoč svim stresovima koje on donosi.

Što pamtite iz te prve svoje ere u goričkoj policijskoj postaji?

Završio sam edukaciju za očevide prometnih nesreća, a ubrzo nakon toga došao sam u Veliku Goricu. Tu sam zatekao bazu ljudi koja i danas radi ovdje, iskusne policajce koji čine okosnicu ove postaje, što mi je i značajno olakšalo ovaj povratak u Goricu. Načelnik je tad bio Josip Hibler, a nakon njega došao je Evelin Mustapić.

Koliko se Velika Gorica promijenila kao grad u tih 18 godina?

Jako puno. Dolaskom u Veliku Goricu stvarno sam se ugodno iznenadio koliko se grad u ovih 18 godina promijenio. U to vrijeme imao je epitet spavaonice grada Zagreba, a danas je to jedan vrlo, vrlo ozbiljan grad. To se očituje u arhitekturi, prometnoj infrastrukturi, ali i svemu ostalome. Kažem, baš sam ugodno iznenađen.

Čime se bavite kad niste na poslu, što su Vam ispušni ventili?

Obožavam sve što ima veze s prirodom, bilo to planinarenje, skijanje ili nešto treće. Sve što ima veze s odlaskom iz urbanih sredina. Kroz ovaj posao dođe do zasićenja situacijama u kojima je veliki broj ljudi. Radio sam jako puno osiguranja sportskih i kulturnih događaja, od utakmica do koncerata, tako da zaista uživam biti u prirodi, u miru i tišini, okružen dragim ljudima. To je ono najljepše.

Što Vam je najteže u policijskom poslu?

Osobno mi je najteže palo izvijestiti obitelj o smrti drage osobe. Nema dvoje, to je najteži dio posla. Ne samo meni, slično razmišljaju i svi moji kolege u policiji. To je jedna ružna strana policijskog zvanja, takva iskustva ostaju u sjećanju. Obično se za to biraju ljude koji imaju malo više iskustva i pedagoškog smisla. U policiji nema neke posebne pripreme za takve situacije, iako vjerujem da bi to pomoglo, da ljudi nauče kako pristupati u takvim situacijama.

Postoji li još neka trauma od posla, nešto što se ne zaboravlja?

Jedan od ružnijih trenutaka datira iz vremena kad sam radio u Maksimiru. U jednoj noćnoj patroli slučajno smo naletjeli na počinjenje kaznenog djela, na počinitelje koji su upravo pokušavali ukrasti automobil. Iznenadili smo ih, a oni su nas pokušali pregaziti! Udarili su u naš automobil i pokušali blokirali moja vrata, pa sam čak zadobio i lakše tjelesne ozljede. Ali nemaš tu vremena puno razmišljati, tek poslije, kad sve prođe, počne raditi adrenalin… Ružna uspomena i onaj veliki sukob na Maksimiru, u kojem je kolega iz Varaždina od pirotehničkog sredstva ostao bez oka, vodio sam jednu od postrojbi. To su iznimno stresne situacije…

Godinu i pol mandata je iza Vas, jeste li se već udomaćili ovdje?

Definitivno. Goričani su jako kvalitetni ljudi, vrijedni, pošteni i radišni, no naravno da uvijek ima i negativnosti, kao i svugdje. I zato smo mi ovdje, da na to utječemo. Krećem se dosta među ljudima, to je neminovno, ovaj posao se ne može raditi ako si vezan samo za ured. Moj posao je da razgovaram s ljudima, komuniciram, da budem dostupan za njihove svakodnevne probleme. Moja filozofija i smisao rukovođenja je da budem dostupan svima.

Kakva je sigurnosna situacija u gradu?

Evo, reći ću vam u brojkama. Tijekom 2018. godine zabilježeno je 549 kaznenih djela, što je porast za 102 kaznena djela u odnosu na 2017. Od toga smo riješili 313 slučajeva, što je vrlo, vrlo visokih 57 posto. Po tome je gorička policija u samom vrhu PU zagrebačke. Temeljna policija puno se bavi osiguranjima i očuvanjem reda i mira, a posebno je velik porast u upravnim poslovima, u prvom redu u referandi za strance, državljanstva i radne dozvole. U 2017. je turistički boravak zatražilo 20.607 ljudi, a u prošloj godini 36.276 Stalni boravak je zatražen u 30 slučajeva, a godinu prije 15. I opet se vraćamo na ono da Gorica više nije spavaonica nego ozbiljan grad.

Što je taj rast i razvoj grada donio policiji?

Izgradnja novih cesta dovelo je do lagodnijeg života građana, no iz sigurnosnog aspekta nama to nosi druge probleme. Počevši od prometnih nezgoda, ali i kaznenin djela. Imali smo jedan slučaj u kojem je počinitelj iz Rijeke dolazio u Goricu ‘raditi’, pa se brzo vratiti u Rijeku. Srećom, otkrili smo ga i taj je slučaj riješen.

Koji su Vam sljedeći planovi?

Razgovarali smo s Gradom, želimo na ključnim mjestima u gradu postaviti nekoliko sigurnosnih kamera. Puno bi nam pomogle u prometu, a lakše bi dolazili i do počinitelja kaznenih djela. Gorica je po tom pitanju vrlo zahvalna, kad bismo pokrili šest do sedam značajnijih pravaca, posao bi nam bio značajno olakšan. Srećom, gradski oci identično razmišljaju i vjerujem da će se iznaći sredstva da se to realizira. Kamere bismo postavili na ulazu i izlazu iz grada, na još nekim bočnim pravcima, a to bi nam bilo dovoljno.

perica malić

Posljednjih mjeseci grad je uznemirila serija razbojništava u trgovinama “Mlin i Pekare”. Što se događa u tome slučaju?

U ovom trenutku to je najveći ‘serijaš’ na području PU zagrebačke koji nije otkriven. Za slučaj su se zainteresirale i kolege iz Zagreba, iz Odjela za razbojništva, jer taj počinitelj postao je ozbiljna priča. U svakom slučaju, radimo na tome.

Kakva je situacija s drogama na goričkom području?

Što se toga tiče, nisam optimist. Tu ne stojimo dobro. Opet ću ja o brojkama… U 2017. imali smo 52 kaznene prijave, a u prošloj godini 86. Imamo i nedavni slučaj, u kojem je stanu u Velikoj Gorici pronađeno gotovo 1,5 kilogram marihuane, 255 tabletica ecstasyja, 22 grama kokaina i 181 gram psihodeličnih gljiva. Zbog svega toga apeliram i ovim putem na sve građane, pogotovo na odgojne ustanove, da utječu na mlade, da im objasne da je droga zlo i da je definitivno ima u Velikoj Gorici.

Kakva je situacija s alkoholom u prometu?

Svi smo mi skloni precijeniti svoje vozačke sposobnosti, zato i moram naglasiti… U prošloj godini imali smo četiri poginula u prometu, što je za Goricu jako puno. Godinu ranije poginula je samo jedna osoba. To su ružni podaci i zato je intencija PU zagrebačke naglašavati tzv. ‘četiri ubojice u prometu’ – brzinu, alkohol, pojas i mobitel. Stalno imamo akcije po tom pitanju, ali sad mogu najaviti da će se u Velikoj Gorici raditi ‘ljevak’. Na pogodnoj poziciji, gdje ne ometamo promet, u noćnim satima ćemo zaustavljati sva vozila koja se kreću kolnikom. Neće se moći dogoditi da netko prođe, a ne bude zaustavljen i prekontroliran. Taj model pokazuje dobre rezultate, a uskoro ćemo imati i prezentaciju, da pokažemo kako se to radi.

Kakva je situacija s prekršiteljima trenutačno? Odnosno, je li soba za triježnjenje u funkciji?

Je, u funkciji je, kako ne, u nju dovodimo i one koji su privedeni zbog obiteljskog nasilja… Ali u prosjeku smo po tom pitanju, čak možda i ispod prosjeka. Ali mogu vam reći da vrlo edukativno djeluje na ljude koji prespavaju u njoj, ha, ha.

Što biste voljeli postići u ove preostale tri i pol godine, koliko Vam je ostalo do kraja mandata?

Bilo bi dobro prije svega se popuniti s mladim i kvalitetnim kadrovima, nadam se da i hoćemo, da mi zaživi ustroj krim-policije i prometne policije, da se pojačamo u tehničkom smislu. Važno mi je da, ako i ne nastavim posao ovdje, da nekome drugome ostavim zdrave uvjete za normalan rad.

Ostaje li se Vama u Gorici i nakon ovih prvih pet godina?

Meni je ovdje ugodno, apsolutno, Gorica je jako lijep grad za živjeti i raditi, a hoću li ostati, odlučit će netko drugi. Doma sam u Novom Zagrebu, nije mi ni daleko.

Kako Vam se čini status policajca u društvu, kako ljudi gledaju na vas u odori?

Za razliku od Zagreba, policajci u Gorici uživaju puno bolji status. Puno su priznatiji, cjenjeniji, imaju ljudskiji pristup nego u sredinama u kojima sam dosad radio, u velikim postajama poput Maksimira i Trešnjevke. Ogromna je razlika, ja bih rekao da Gorica još uvijek ima dušu. Odnos prema policajcima je puno korektniji i topliji nego u Zagrebu.

Priča iz kvarta

Dan kad je Gorica postala jednosmjerna! ‘Tog se dana našim ljudima život promijenio…’

Ove se nedjelje, 2. listopada, navršava 40 godina od uvođenja jednosmjernog prometa u Veliku Goricu. Autor idejnog rješenja tog projekta Ivan Mikulčić nije želio da ovaj dan prođe samo tako. Pa smo sjeli na kavicu kod Rojca…

Objavljeno

na

Objavio/la

Dizajn bez naslova 47

Takve stvari uvijek se rade u noći s petka na subotu, čisto da se ljudi do ponedjeljka barem malo naviknu na promjenu. I tog 2. listopada 1982. bila je subota. Malo nam je problem pričinjavalo to što je u tijeku bio “par-nepar” režim, pa su na benzinskoj na ulasku u Goricu, na uglu današnjeg parkinga iza Tržnog centra, ljudi u kolonama stajali do 5 ujutro, ali tu je policija odradila velik dio posla. I uspjeli smo, te noći krenuo je jednosmjerni promet kroz Veliku Goricu…

Tim riječima naše druženje s povodom, uz malu s mlijekom kod prijatelja Rojca, počinje Ivan Mikulčić. Čuveni velikogorički nogometni sudac, jedini iz našega grada koji je sudio jugoslavensku prvu ligu, ali i prometni stručnjak s posebnom ulogom u ovoj priči. I ponosni Goričanin koji nije želio da jedna ovakva obljetnica prođe nezapaženo.

– To je bila jako važna promjena u životu našega grada, šteta bi bilo propustiti reći da se 2. listopada obilježava 40 godina od trenutka kad je uveden prometni sustav kakav imamo i danas – govori nam gospon Mikulčić.

Ne bi mu se reklo, ali u životnom kalendaru su već 72 ljeta, što će reći da je u vrijeme dok se sve ovo događalo bi u ranim tridesetima.

– I prije nego što se o tome počelo službeno razgovarati, sjeo sam doma i dva-tri dana polako crtao kako bi to izgledalo. Gdje bi išla koja cesta, gdje semafori, gdje pješački prijelazi, gdje biciklističke staze… Sve to stavio sam na papir A3 formata i čekao pravi trenutak.

A on je ubrzo i došao. Kao što je do našeg stola u tom trenutku došao i gazda, Miljenko Rojc, pravi čovjek da nam dočara kako je to izgledalo u vrijeme dok se Zagrebačkom vozilo dvosmjerno, jer kuća mu je odmah tu, prvi red do ceste.

– Kako je bilo? Kao da smo živjeli na prikolici od kamiona! – slikovit je Rojc, kao i obično.

– Buka kamiona koji su ovuda jurili bila je nesnosna. Mi stanari znali smo nakon nekog vremena kad koji kamion prolazi, što vozi, a po tome smo i odlučivali kad ćemo ići spavati. Nema smisla ni lijegati u krevet prije nego prođu oni koji će te svakako probuditi… Sve u svemu, nepodnošljivo – objašnjava Rojc.

dvosmjerni promet

Ova je fotografija snimljena u svibnju 1982., nekoliko mjeseci kasnije ovako se automobili više nisu mogli mimoilaziti… Foto: Višnja Huzjak/Muzej Turopolja

 

Kako se radilo o ravnoj cesti, često su tu vozači znali nagaziti papučicu, velikom brzinom prolaziti kroz središte grada, a česte su bile i prometne nesreće, u nerijetkim slučajevima i sa smrtnim posljedicama. Problema su imali i autobusi, pa je ubrzo došlo do konsenzusa – nešto se po ovom pitanju mora promijeniti.

– Tadašnji načelnik općine Nikola Kovačević, vrlo odlučan i odrješit čovjek, okupio je ljude iz policije, ZET-a, a pozvao je i mene, koji sam u tom trenutku bio na funkciji šefa odsjeka za regulaciju prometa Grada Zagreba, u čijem sastavu je bila i općina Velika Gorica. Ljutio se, galamio, govorio da ništa ne radimo, a ja sam mu mirno odgovorio: “Ali ja već imam idejno rješenje, cijeli projekt…” Tu je i on malo zastao, iznenadio, možda malo i naljutio što sam to radio prije nego što je on to odobrio, ali dobro mu je došlo u pokretanju cijele te priče – prisjeća se Ivan Mikulčić.

U Zagrebu su se nerado odlučivali na velika ulaganja u “selske” općine, kako su tad nazivali sve okolne dijelove Zagreba, uključujući i Veliku Goricu, ali prezentacija ove priče, s gotovim rješenjem, ubrzo je prihvaćena. U proljeće 1982. krenuli su radovi, koji su do početka listopada bili u potpunosti završeni.

– U to se vrijeme iz Zagreba dolazilo jednim kolnikom, također dvosmjerno, i tako je bilo sve do ulaska u Podbrežnicu, gdje se po novome skretalo desno na današnju ulicu Matice Hrvatske, odakle se u dvije trake išlo sve do Sisačke. Postavili smo 11 novih semafora napravili nekoliko ugibališta za autobusne stanice, a najveći posao bio je posložiti sve oko tadašnje tržnice, danas Tržnog centra. Tu smo jedan manji park pretvorili u stanicu na koju i danas staju autobusi iz Zagreba, a zbog autobusa iz smjera Siska napravili smo iznimku i dodali treću traku, kako bi autobusi sa Sisačke mogli doći do kolodvora vozeći tih par desetaka metara u suprotnom smjeru. Sve druge opcije bile su neizvedive, iako smo zbog te trake morali ukloniti nekoliko stabla kestena – pojašnjava nam Mikulčić.

Do uspostave novog sustava autobusi iz Zagreba su išli do mjesta na kojem smo sjedili, do križanja na kojem je i kafić Rojc, pa danas “sakrivenim” odvojkom išli desno do današnje Matice Hrvatske, i zatim lijevo prema kolodvoru. Istim putem su se autobusi i vraćali. Uz jednosmjerni promet to se promijenilo, pa je uspostavljen model kojim autobusi voze i danas.

krizanje HBZ Zagrebacka

Odvojak kojim su nekad skretali autobusi danas je “sakriven” žardinjerama i nema prometnu funkciju

– Dio ljudi se bunio u početku, to je uvijek tako, jer vrijeme putovanja od točke A do točke B nekima se produžilo, ali ubrzo su svi shvatili da je ovaj model puno bolji. Pohvale smo dobili i od autobusnih prijevoznika, i od policije, jer smanjen je broj nesreća, ali i od običnih ljudi. Možda i najveće oduševljenje izazvala je biciklistička staza po Zagrebačkoj. Čak i oni koji dotad nikad nisu vozili bicikl sad su poželjeli isprobati novu stazu, provozati se Goricom, nastalo je malo biciklističko ludilo – sa smiješkom govori Mikulčić.

Nabraja gospon Ivan i brojne druge detalje, o kojima čovjek ne razmišlja u svakodnevnom životu, a svakako su bitni pri izradi jednog ovakvog plana. Dobili smo tako i prvi gorički zeleni val, budući da su to tad semafori radili bez ikakve koordinacije.

– Mislim da smo do tad imali četiri semafora, ali toliko loše posložena da su dva stalno bila ugašena. I na to su se ljudi neko vrijeme navikavali, s novih 11 semafora puno se toga promijenilo, pa je u prvo vrijeme znalo dolaziti i do zabuna, do lakših sudara… Ali opet kažem, novi ustroj prometa donio je cijeli niz poboljšanja i to su ljudi itekako prepoznali.

Cijeli projekt trebalo je nekako i financirati, a rješenje je pronađeno u kombinaciji SIZ-a za lokalne ceste i gradske ulice Grada Zagreba i SIZ-a komunalnih djelatnosti općine Velika Gorica. Prvi su financirali svu projektnu dokumentaciju, sve semafore i signalizaciju, drugi izgradnju autobusnih ugibališta te sve radove oko tržnice i na autobusnom kolodvoru.

I Velika Gorica je tako ušla u novu fazu svog života.

– Ponosan sam što sam kao mladi inženjer ovim projektom doprinio razvoju svoga grada, vjerujem da je to apsolutno napravljeno na dobrobit svih mojih sugrađana – ističe Ivan Mikulčić.

U to je vrijeme problem bio ulazak u grad s obje strane, pogotovo na dolasku iz Zagreba, jer tek pet godina poslije, uoči Univerzijade, napravljen je i drugi kolnički trak, što je dodatno rasteretilo gradski promet. U desetljećima koja su slijedila dobili smo i zaobilaznicu, ozbiljnu prometnu ulogu dobila je i Ulica Andrije Kačića Miošića, ali temelj je i dalje ono što je Ivan Mikulčić nacrtao na papiru A3 formata.

– Danas imamo dobru prometnu infrastrukturu, mislim da je nama u Velikoj Gorica ona puno manji problem od parkinga, kojeg kronično nedostaje. Tranzitni promet maknuo se iz središta grada, ali vjerujem da tu ima još prostora za poboljšanja. Treba motivirati ljude da idu zaobilaznim pravcima, da što manje ulaze u gradsko središte, a to se najlakše radi zaobilaznicama, ali i autocestom, koja bi morala biti besplatna. Dođe li do svega toga, prometna situacija u gradu bit će nam još i puno bolja, a ja vjerujem da se zaobilaznica koja će ići uz radar, i izlaziti na skretanju za Čiče, jednog dana mora izgraditi. Uostalom, područje prema Vukovini, gdje je i poduzetnička zona, jedini je prostor gdje se grad još može širiti – gleda u budućnost Mikulčić.

Ivan Mikulcic

Do 1977. godine Ivan Mikulčić bavio se goričkim prometnicama, pa otišao u Grad Zagreb, od 1989. do 2010. bio u ministarstvu prometa, a do 2015. direktor Županijskih cesta

Gleda i situaciju u prometu po gradu, gleda i vidi rješenja.

– Rotori! Oni bi riješili problem na ulasku u grad s obje strane. Staviti dva velika rotora, jedan veliki rotor kod Zubaka, jedan kod veterinarske stanice, i dva manja, kod ulaza na Podbrežnicu i s druge strane kod Pivnice Turopolje. I svi čepovi bi se riješili, jer mnogi bi se i puno lakše odlučivali na zaobilaznicu – uvjeren je gospon Mikulčić.

Ova nedjelja, dakle, za njega je poseban dan. Kao što je, na neki način, poseban dan i za sve nas. Točno 40 godina prošlo je od promjene koja je unaprijedila život u našem gradu, promijenila ga, dala mu specifičnost i prepoznatljivost…. Od jednog od trenutaka koji će masnim slovima biti upisani u povijest Velike Gorice.

I zato, sretan ti rođendan, gorički jednosmjerni prometu!

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

VIDEO ‘Zakon šutnje vlada već 30 godina. A za sve je kriv Chuck Norris…’

Velikim koncertom na Udarniku, večeras od 20 sati, naš kultni bend Zakon šutnje slavi svoj “okrugli” rođendan. Posjetili smo ih u njihovoj “buksi” i zajednički pogledali tri luda desetljeća unatrag…

Objavljeno

na

Zakon sutnje

Njih trojica, u nježnim godinama, ranim tinejdžerskim, naumili su osnovati bend. I krenuli tražiti nekoga tko će im svirati bubnjeve i klavijature.

– Daniel, Sebastijan i ja započeli smo u potragu i, iskreno, nismo bili posebno uspješni. Jedina opcija koja nam se nudila bili su Stjepan i Danielov brat Igor, koji nisu imali još ni 13 godina. To su za nas bili klinci, ali kako nije bilo druge, pozvali smo ih na jednu probu. Došli su i ostali, evo, punih 30 godina – priča nam Damir Sever u “buksi” koja je okupljalište kultnog goričkog benda Zakon šutnje.

Prije sad već punu 21 godinu priključio se i Ivan, prije deset godina i Nina, a u tom sastavu bend na čijem ste nastupu sigurno nekad bili slavi svoj 30. rođendan. Cijela serija glazbenih avantura ostala je iza njih, gomila uspomena i razloga za zadovoljstvo i ponos, a tako će sigurno biti i nakon rođendanskog koncerta ove subote (17. rujna) na Udarniku.

– Pripremili smo brojna iznenađenja, a zasad možemo otkriti da će nam doći Crvena jabuka i tamburaški sastav Harmonija, kao i da će koncert imati humanitarnu notu, budući da dio prihoda ide Dorianu Pucekoviću iz Kuča – ističu dečki iz benda.

Posjetili smo ih u njihovoj šarmantnoj “buksi” u mjestu Turopolje, prevrtjeli s njima godine i desetljeća iza nas, pa sve to ukomponirali u video koji smo nazvali “Priča o nama”…

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

VIDEO Lud za driftom: ‘Za jednu utrku ode mi 100 litara benzina i 14 pari guma…’

Marko Brdek i njegova “zvijer” s nevjerojatnih 520 konja najuspješniji su hrvatski dvojac u driftu, atraktivnoj auto moto disciplini koja je sve popularnija i kod nas. Bili smo mu u gostima u obiteljskoj radionici…

Objavljeno

na

Dizajn bez naslova 40

Imamo svoju automehaničarsku radionu, tu i ja radim, a nakon posla se okrećem svojem trkaćem autu. I ne da mi nije teško, nego mi je to čisti užitak. Oduvijek sam u auto moto sportu, već s deset godina vozio sam karting, a kad sam prvi put vidio natjecanje u driftu, odmah sam rekao: ‘Ovime ću se baviti u životu!’, priča nam Marko Brdek, kojeg smo posjetili u obiteljskoj radionici u središtu Velike Gorice.

Automobil koji je pripremio za utrke ne smije na cestu, nemoguće ga je registrirati, ali to mu i nije važno. Zvijer od 520 konjskih snaga namijenjena je isključivo za utrke u driftu, disciplini u kojoj nije važno biti samo brz, nego i tehnički dobar, vješt s volanom i hidrauličnom ručnom kočnicom… A sve to Marko, sudeći po rezultatima, itekako jest.

Upoznajte ga kroz sljedeći video…

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Baka Marija iz Lomnice proslavila 100-ti rođendan!

Baka Marija kaže kako su vremena bila teža, ali ljudi su bili sretniji…

Objavljeno

na

Objavio/la

Stoti rodendan bake Marije iz Donje Lomnice 6

Iza Marije Stepanić iz Donje Lomnice jedno je cijelo stoljeće života! Velikom proslavom u krugu obitelji i prijatelja, baka Marija je danas proslavila svoj stoti rođendan. Marija je rođena i odrasla u Donjoj Lomnici, a gdje se ujedno i udala te je imala jednu kćer. Danas ima troje unučadi i dvoje praunučadi.

Stoti rodendan bake Marije iz Donje Lomnice 4

11.09.2022. – Velika Gorica – Stoti rođendan Marije Stepanić iz donje Lomnice – foto: Petra Škrinjarić/cityportal.hr

– Super se svi osjećamo i presretni smo, zaslužila je jednu ovakvu proslavu. Baka je puno toga prošla u životu, a vjerujemo kako je tajna njenog dugovječnog života molitva i njeni unuci i praunuci. Kada je u pitanju zdravlje slabije čuje, ali dobro se drži s obzirom na godine koje su iza nje – govori nam unuka Nikolina Ružičić.

Stoti rodendan bake Marije iz Donje Lomnice 3

11.09.2022. – Velika Gorica – Stoti rođendan Marije Stepanić iz donje Lomnice – foto: Petra Škrinjarić/cityportal.hr

Mnogih se baka Marija danas više i ne sjeća, no neka lica ne zaboravlja. Često unucima priča o godinama i vremenima koje su iza nje.

– Kroz priče kaže baka kako su ljudi nekada bolje i više družili nego kao što je to danas. Vremena su bila teža, ali ljudi su bili sretniji – ističe Nikolina.

Stoti rodendan bake Marije iz Donje Lomnice 1

11.09.2022. – Velika Gorica – Stoti rođendan Marije Stepanić iz donje Lomnice – foto: Petra Škrinjarić/cityportal.hr

S poklonom, na rođendansku proslavu stigao je i gradonačelnik Krešimir Ačkar.

– Kada jedni drugima čestitamo rođendan, uvijek poželimo da doživimo stotu. Gospođa Marija, mi koji je poznajemo još od malena, znamo da je to ona svojim životom zaslužila ovako lijepe godine. Živjela je istinski svoj kraj, vjeru i tradicionalne vrijednosti koje bi jedna osoba mogla poželjeti u svome obiteljskom životu – rekao je gradonačelnik prisjećajući se mladosti.

Stoti rodendan bake Marije iz Donje Lomnice 2

11.09.2022. – Velika Gorica – Stoti rođendan Marije Stepanić iz donje Lomnice – foto: Petra Škrinjarić/cityportal.hr

– Sjećam se uvijek lijepih trenutaka kada smo bili ministranti, Marija nas je uvijek darivala s čokoladama i bombonima iz Njemačke ili već nečime što je donijela. Tako da je ona jedan dobar duh koji danas slavi stoti rođendan, a mi joj želimo još pun godina – naglasio je Ačkar.

Baki Mariji želimo puno sreće i zdravlja!

 

 

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

‘Ljubav me iz Los Angelesa dovela u Veliku Goricu. I ovdje učim djecu engleski…’

Ivana Marie Dora odrastala je u Kaliforniji, ali svakog ljeta dolazila je i u Hrvatsku, pa tako i kod tetke u Veliku Goricu. Tu je upoznala susjeda Danijela, zaljubila se i odlučila preseliti se… Danas ima tri sina i posao učiteljice engleskog jezika

Objavljeno

na

Objavio/la

Ivana Dora Helen Doron scaled

Ako se traži odgovor na pitanje “što sve može ljubav?”, prava osoba za sjesti i izmijeniti riječ-dvije zove se Ivana Marie Dora. Jer, ako se nju pita, ljubav može, recimo, jednu djevojku iz Pasadene u Kaliforniji, koja je odrastala okružena blještavilom jednog grada poput Los Angelesa, dovući u Veliku Goricu. I zadržati je ovdje.

– Kad sam se preselila ovdje imala sam 21 godinu, a od tad su prošle već 23 godine. Eto, ispada da sam veći dio života Turopoljka nego Amerikanka – sa smiješkom govori Ivana Marie.

Obiteljska priča, ukratko, ide ovako… Otac je do 20. godine živio u Novom Selu pokraj Siska, a onda odlučio pokušati ugrabiti svoj komadić američkog sna. Ukrcao se na avion početkom sedamdesetih godina i otišao ujacima u Los Angeles.

– Tata je bio odličan nogometaš, otvarala se čak i mogućnost da ode u Dinamo, ali baka to nije dozvolila. I poslala ga je kod svoja dva brata u Ameriku – priča nam Ivana.

Na drugom kraju svijeta njezin otac upoznao je djevojku iz hrvatske obitelji, zaljubili su se, pa ubrzo vjenčali. Njezini su roditelji Hercegovci, iz mjesta Blatnica pokraj Čitluka, koji su se prema SAD-u otisnuli u vrijeme drugog svjetskog rata… Plod ljubavi dvoje mladih stigao je u obliku tri kćeri, od kojih je Ivana Marie u sredini.

– Da, imam stariju i mlađu sestru, a svi skupa smo svako ljeto dolazili u Hrvatsku. Išli smo baki u Novo Selo, uživali smo u seoskom načinu života, s kokicama i pajcekima, jer to u Los Angelesu nismo imali gdje vidjeti ni doživjeti. Ali išli smo redovito, kad bismo se zaželjeli gradskog života, i kod tetke u Veliku Goricu…

Ivana Dora Helen Doron 2 scaled

I tu je, tim putem, došla do ljubavi svog života. U kafiću u Kurilovcu mlada Amerikanka upoznala je Danijela, dečka iz susjedstva, tri kuće od njezine tetke, i rodila se ljubav.

– Postali smo cura i dečko i uspjeli smo to održati sljedeće tri godine. Kako? A svakako, po starinski, ponekim pozivom i gomilom pisama. Da, slali smo pisma jedno drugome, tako održavali kontakt tijekom godine – prepričava Ivana i nastavlja:

– Nakon drugog ljeta, kad sam išla doma, iz pristojnosti sam ga pozvala da dođe u LA. I, zamislite, čovjek stvarno dođe! Sljedeće ljeto, nakon što sam završila fakultet, željela sam doći ovdje na godinu dana, vidjeti hoću li se snaći, hoće li mi odgovarati život ovdje… Na kraju, ispalo je da sam se udala  i ostala ovdje!

I udala se, preselila u Veliku Goricu i započela novi život.

– Kao mlađoj sam obožavala dolaziti ovdje, izlaziti u Srce, ludovati, raditi sve ono što u Americi ne možeš, sviđalo mi se puno toga ovdje, ali naravno da je odluka o preseljenju bila teška. Iako, puno je lakše donositi takve odluke kad si tako mlad. Da se danas nađem u toj situaciji, naravno da bih puno bolje razmislila i pitanje je što bih odlučila – priznaje Ivana Marie.

U prvo vrijeme se tražila, usavršavala hrvatski i krčila neki svoj put, upoznavala se s čuvenom hrvatskom birokracijom u neuspješnim pokušajima da prevede američke diplome, a onda su došla djeca.

– To je zapravo ispalo jako dobro, posvetila sam se djeci, svojoj trojici sinova. Matija sad ima 20, Luka 17, a Ivan 13 godina, a ja sam doma bila dok najmlađe dijete nije krenulo u školu. Tad smo odlučili otvoriti trgovinu u Sisku, no nakon nekog vremena shvatili smo da to ne ide po planu – prisjeća se Ivana Marie svojih prvi hrvatskih radnih dana na simpatičnoj američkoj verziji hrvatskog jezika.

Ivana Dora Helen Doron 1 scaled

Sa svojom djecom pričala je na engleskom od prvog dana, ali nije to moglo potrajati.

– Dok su bili bebe, to je bilo super. Međutim, malo nakon što su progovorili, počeli su mi prigovarati što pričam na engleskom, ha, ha. I morala sam odustati od tog koncepta, ali naravno da smo koristili i engleski. I da su ga oni vrlo brzo govorili. Nakon što smo jedne godine bili kod mojih na šest mjeseci, u razdoblju kad se najmlađi sin rodio, ova dvojica starijih do kraja su usavršila engleski. Danas ga sva trojica govore perfektno, bez naglaska, a moja mama i dalje s njima priča isključivo na engleskom.

I tu je negdje, u odrastanju svojih prvih “učenika”, Ivana Marie pronašla svoj put. I odlučila – želim učiti djecu engleski jezik!

– Prvo sam se zaposlila u privatnoj školi engleskog u Zagrebu, na Trešnjevci, ali jako su me umarala svakodnevna putovanja u Zagreb. I zato sam bila presretna kad mi je prijateljica javila da se u Velikoj Gorici otvara franšiza čuvene škole engleskog Helen Doron. Prijavila sam se i dobila posao, između ostaloga i zato što sam “native speaker”, izvorni govornik, što se posebno cijeni u ovom poslu – objašnjava nam Ivana Marie.

I tu je, u velikogoričkom Helen Doronu, već osam godina. Radi s djecom od najranije dobi, pa sve do srednjoškolskog uzrasta.

– Imamo u školi i djecu nešto stariju od dvije godine, što je mnogima na prvu možda čudno, ali ja iz iskustva mogu reći: što se ranije krene, to je bolje! Možda ni sami roditelji neće isprva biti svjesni koliko njihova djeca zapravo uče, ali vrlo brzo će shvatiti da se djeca igraju na engleskom, da znaju prepoznati strani jezik, da puno brže povezuju stvari… Velika je razlika između takve djece, koja su krenula s dvije ili tri godine, i onih koji dođu kad već krenu u školu. Naravno, nikad nije kasno, ali puno je lakše onima koji krenu mlađi. Primjerice, u tim slučajevima nema nikakvih problema s naglaskom – priča nam Ivana Marie, usput pojasnivši u čemu je to razlika između Helen Dorona i ostalih škola.

Ivana Dora Helen Doron 3 scaled

– Helen Doron je drukčiji zato što postoji točno razrađeni program, koji se kroz pjesmice i crtiće prati tijekom cijele godine. A tako se najbolje uči jezik u toj dobi. Druge škole imaju više ‘školski’ program. Mi smo stalno na podu, stalno smo aktivni, krećemo se, trčimo, s puno igračaka, zabavnog sadržaja za djecu. I, posebno važno, ovdje se engleski uči kao materinji jezik. Ne bavimo se gramatikom, jer ni mene nitko nije previše učio gramatiku, princip je da se kroz igru i što više razgovora jezik od rane dobi uči doslovno kao materinji. Grupe su do osmero djece, tako male su da bismo se mogli svakom djetetu dovoljno posvetiti.

Upisi su upravo u tijeku, puno je još bilo posla pred ovom Turopoljkom iz Pasadene ove užurbane srijede, pa smo krenuli razgovor privoditi kraju. I zaključiti s onim što je, zapravo, i poanta cijele ove njezine priče. Dakle, je li ljepše živjeti u Hrvatskoj ili u Americi?

– Ovdje je ljepše podizati obitelj, ljepše je i kad si mlad… Nedostaju mi i dalje neke stvari iz Amerike, neki detalji, ali generalno mogu reći da je ovdje život ljepši. Tamo je život puno užurbaniji, svodi se praktički samo na posao, a ovdje je ipak više uživanja, druženja, ‘muvinga’ s dragim ljudima. Toga u Americi nema ni izbliza ovoliko – kaže Ivana Marie, uz dodatak:

– A opet, s druge strane, velika je šteta što mi ovdje ne možemo imati onakav standard. Naravno, jedno i drugo teško mogu ići zajedno, baš zato ne vjerujem da ćemo ikad ovdje imati tu razinu standarda. Unatoč tome, uživam u Hrvatskoj, uživam u Velikoj Gorici!

Nastavite čitati

Reporter 419 - 22.09.2022.

Facebook

Izdvojeno