U konkurenciji 13 velikih gradova, Velika Gorica još je jednom potvrdila da se njezin adventski program prepoznaje i izvan lokalnih okvira. U izboru koji se provodio od 23. do 29. prosinca na platformama Gradonačelnik.hr i Načelnik.hr, Gorica je ušla među pet najbolje ocijenjenih adventa u najbrojnijoj i najjačoj kategoriji ovogodišnjeg natječaja. Ukupni pobjednik i u kategoriji velikih gradova i u ukupnom poretku ponovno je Advent u Varaždinu, koji je s osvojenih 8.298 glasova uvjerljivo zauzeo prvo mjesto te još jednom dobio potvrdu i od stručnog žirija. Drugo mjesto pripalo je Adventu u Bjelovaru, treći je bio Zadar, četvrti Osijek, dok je Top 5 zaključio naš grad.

Ovogodišnji izbor za Najljepši advent u Hrvatskoj održan je po peti put, pod pokroviteljstvom Ministarstva turizma i sporta, a okupio je ukupno 69 advenata iz 48 gradova i 21 općine. Glasanje je trajalo sedam dana, a adventske fotografije i sadržaji dosegnuli su više od 300 tisuća korisnika na društvenim mrežama. Velika Gorica natjecala se u kategoriji velikih gradova, onih s više od 35 tisuća stanovnika, koja je ove godine imala rekordan broj sudionika. Uz Goricu i Varaždin, u konkurenciji su bili i Bjelovar, Zadar, Osijek, Samobor, Šibenik, Dubrovnik, Rijeka, Pula, Karlovac, Split i Kaštela.

Osim velikih gradova, birani su i najljepši adventi u kategorijama srednjih i malih gradova te općina, kao i po izboru stručnog žirija. Titule u svojim kategorijama obranili su Advent u Virovitici među srednjim gradovima i Advent u Oroslavju među malima, dok je najljepšim općinskim adventom po izboru građana proglašen Advent u Zmijavcima.

Priča je išla u nešto drukčijem smjeru, zamjenika gradonačelnika Nevena Karasa i njegova prijatelja i kolegu Vladu Horinu okupili smo zbog evociranja uspomena na rađanje našega grada, ali skrenuli smo nekako i prema jednom mnogima zanimljivom detalju.

Puno je toga, naime, Velika Gorica napravila u prvih 30 godina svoje samostalnosti, ali i dalje nas na trenutke “kopka” to što šesti grad po veličini u Hrvatskoj nema svoju prepoznatljivost kroz registracije na automobilima. Bili smo i ostali “ZG”, iako bi lijepo bilo da tamo piše “VG”. Zar ne?

– Bilo je o tome govora od početka, otkad je Velika Gorica postala grad, ali u nekom trenutku se odustalo, zapravo ni sam ne znam zašto. Ali evo, reći će nešto Neven… – rekao je sa smiješkom Vlado Horina, nudeći naznak da smo “uboli” s pitanjem.

Riječ je, dakle, preuzeo zamjenik gradonačelnika Neven Karas.

– Ne znam bi li u ovom trenutku trebalo s time izlaziti, ali ajde, kad već pitate… Gradonačelnik Ačkar i ja na tome radimo već dvije godine – otkrio je Karas, pa nastavio:

– Pomaže u cijelom procesu i to što sam ja u MUP-u, a već smo pripremili i analize. Stvar je u tome da se mora donijeti novi Pravilnik, koji će to uređivati, jer takvu odluku nije moguće donijeti samo za jedan grad, cijeli proces ima svoj princip. Opet bi se moglo dogoditi, kao u slučaju dobivanja statusa Grada, da na krilima Velike Gorice i neki drugi dobiju isto. U svakom slučaju, radimo na tome. To je jako važan detalj za jačanje identiteta grada i vjerujem da ćemo u ovom mandatu imati svoju tablicu!

A dok tako i doista ne bude, uvijek imamo umjetnu inteligenciju, koja će to fino ilustrirati, čisto da vidimo kako bi izgledalo. Pri čemu ćemo, naravno, zanemariti to što je hrvatski grb u umjetno inteligentnoj verziji…

Velika Gorica će od petka, 2. siječnja, biti domaćin 19. županijske i 31. državne izložbe malih životinja Hrvatskog saveza udruga malih životinja, koju organizira Društvo za uzgoj i zaštitu malih životinja Velika Gorica 2005. Izložba se održava u holu Srednje strukovne škole, traje tri dana, a okuplja 64 uzgajatelja iz cijele Hrvatske s ukupno 830 izloženih životinja.

Posjetitelji će moći vidjeti širok spektar malih životinja, od golubova, kojih ima oko 500 i najbrojniji su dio izložbe, preko 91 kunića i 133 primjerka patuljaste peradi, do raznih ptica i drugih uzgojnih pasmina. Upravo ta raznolikost, ističe Mihael Pavišić, predsjednik “Društva za uzgoj i zaštitu malih životinja Velika Gorica 2005.”, čini izložbu posebnom. “Velika je to prilika za one najmlađe da vide raznolike životinje koje imau priliku samo jednom godišnje vidjet, pa čak ni u zološkom vrtu ovakav spektar životinja ne mogu vidjeti”.

Izložba će biti otvorena u petak od 14 do 20 sati, u subotu od 8 do 20 sati, dok je u nedjelju moguće razgledati eksponate od 8 do 12 sati.

“Uvijek volim reći i naglasiti da da nedjeljom ljudi vole doć nakon ručka, ali tad će to biti zatvoreno, no imaju tri dana da ih posjete”, dodaje Pavišić.

Stručni suci u petak će ocjenjivati izložene životinje i dodijeliti titule najboljima. Među njima je i najprestižnija nagrada “Hrvatski majstor uzgoja”, koja se dodjeljuje uzgajatelju čija četiri odabrana grla ostvare najveći zbroj bodova, čime se potvrđuje vrhunsko uzgojno znanje i kvaliteta. Pokrovitelji izložbe su Zagrebačka županija i Grad Velika Gorica.

Ukupno 81,5 posto hrvatskog stanovništva gleda televiziju svaki tjedan, no vremenski nešto manje od svjetskog prosjeka, pokazuju rezultati nove digitalne studije, piše Canonical SEO Agency. 

Premda je televizija kao medij u padu, televizori su svejedno jedan od glavnih izvora zabave. Prema podacima platforme za usporedbu cijena Shoptok, televizori su i dalje u vrhu najtraženijih proizvoda u Hrvatskoj, a svjetske analize govore da se još uvijek najviše koriste u kućanstvima. 

Hrvati tjedno provedu više vremena koristeći televizor u odnosu na bilo koji drugi uređaj, prosječno 9 sati i 30 minuta, donosi velika studija Digital 2026. 

Taj rezultat nešto je manji od svjetskog prosjeka, koji iznosi 9 sati i 56 minuta, ali i znatno manji od velike većine zapadne Europe, koja na TV troši puno više vremena od Hrvata. Prosječni stanovnik Ujedinjenog Kraljevstva tako tjedno provede 16 sati i 30 minuta uz televizor, Danci 16 sati i 20 minuta, Francuzi 16 sati i 4 minute, a Španjolci 15 sati i 42 minute. 

Ipak, Hrvati još uvijek gledaju televizor više od istočnijih europskih zemalja. Primjerice, Srbija je u toj kategoriji na 8 sati i 30 minuta tjedno, dok su Bugari na 9 sati i 22 minute. Općenito, razlika između europskog istoka i zapada u količini vremena provedenog pred TV-om vrlo je vidljiva. 

Hrvatska ponešto kaska za svjetskim prosjekom i u gledanju streaming servisa. Te usluge koristi ukupno 85,6 posto hrvatske populacije, za 6,1 posto manje od svjetskog prosjeka. Prevedeno u dane, prosječni Hrvat na streaming tjedno potroši 2,32 dana, nešto manje od ostatka svijeta koji je na 2,67 dana. 

Ta statistika ne čudi, dodaje Canonical, budući da je penetracija lokaliziranog streaming sadržaja manja nego na velikim tržištima, a jedan dio populacije, poput one starije, još uvijek ostaje vjeran linearnim TV kanalima. 

Međutim, postoje i kategorije korištenja televizora u kojima je Hrvatska praktički u svjetskom vrhu. Ukupno 66,7 posto Hrvata posjeduje smart TV, što je drugi najviši rezultat u Europi iza Italije (68,1 posto) i Norveške (66,6 posto). Za usporedbu, svjetski rekorder je Brazil, u kojemu pametne televizore ima 74,7 posto populacije, dok je prosjek na 49,3 posto. 

Shodno toj statistici, trendovi pokazuju kako Hrvati iznadprosječno koriste televizore u manje klasičnom smislu. Hrvati se više služe televizorima u svrhu konzumacije digitalnog sadržaja (OTT aplikacije, glazba, YouTube) u odnosu na ostatak svijeta. Svjetski prosjek korištenja TV-a s tom namjerom stoji na 31,6 posto, dok je Hrvatska na 42,8. 

Hrvati, tako, tjedno provedu u prosjeku 14 minuta više koristeći TV za streaming, nego za klasično gledanje televizijskih kanala.  

Sveukupno, hrvatskim građanima televizori su još uvijek jedni od najvažnijih uređaja u domu, no ne troše toliko vremena na njih u odnosu na neke druge europske zemlje. U tehnološkom smislu imaju moderniju opremu u odnosu na ostatak svijeta, ali je i ne koriste toliko intenzivno. 

Također, vidljiva je namjera prema korištenju TV-a kao hibridnog uređaja za digitalne formate, što je svakako pospješeno širokom upotrebom pametnih televizora.  

Hrvatska, dakle, spada u skupinu zemalja s visokom opremljenošću, no s umjerenijim navikama gledanja samog sadržaja. 

Maglovito je bilo i tmurno jutro 29. prosinca u Novom Čiču. Kod susjeda na ogradi zapaljen lampion – znak da je netko od obitelji preminuo.  

Šokantna vijest i potvrda da nas je iznenada zauvijek napustio Branko Petrina-Mindi, legendarni nogometaš i najbolji strijelac nogometnog kluba Dinamo iz Novog Čiča svih vremena!  

Pa kako, zašto prijatelju? 

Zajedno smo odrastali na takozvanom Čičkom “frtalju” nedaleko groblja uz sestru mu Miru, brata Borisa, Iceka, Franju Anića, Mirka Gajec…Gotovo svaki dan zajedno, a uz ostale dječje ludorije, nogometna lopta nam je ipak bila na prvom mjestu. Logično je onda da smo svi, osim Mire, kasnije bili nogometaši i ostali u nogometu čitav život. 

Evo tko je bio naš Mindi 

Branko Petrina rođen je 1952. godine. Zaigrao je vrlo mlad za Dinamo Novo Čiče uz brata Borisa i ostale uglavnom samo domaće dečke iz Čičke župe (uz Novo Čiče, župi još pripadaju mjesta Ribnica, Lazina Čička, Jagodno, Donje Podotočje, dio Čičke Poljane). Bila su to romantična nogometna vremena kad se igralo iz ljubavi prema nogometu i bila je čast braniti boje svojeg mjesta. Mindi je odmah odabrao dres s brojem devet. Onako korpulentan, visok i snažan postao je tipičan centarfor tog vremena uvijek gladan golova. Specijalitet su mu bili oni postignuti glavom a bio je i vrlo snalažljiv te lukav u gužvama pred suparničkim vratima. 

Tijekom vremena stigle su i osamdesete minulog stoljeća. Bile su to godine ponosa i slave za klub iz Novog Čiča. Uz vrlo talentirane domaće dečke, dovedena su pojačanja iz Velike Gorice kao legendarni Željko Plepelić Beli, Stjepan Mesarić Čapa, Stjepan Pribić, kasnije Kruno Zaloker, braća Čužić, Deraković…U tri godine dinamovci su napredovali tri ranga sve do ondašnje Regionalne lige. Branko Petrina Mindi bio je standardan igrač najbolje generacije Dinama Novo Čiče svih vremena, a svojim golovima i više od toga. Na utakmice u Novom Čiču znalo je doći i više stotina gledatelja.  

Eee, moj susjede, a mogu kazati i prijatelju, gdje su nestala ta prekrasna vremena? Koliko si samo ljetnih malonogometnih turnira osvojio?  

Branko se kao igrač nije micao iz Dinama Novo Čiče unatoč ponudama sa strane. Nakon igračke karijere zauvijek je ostao u klubu a posljednjih desetljeća moglo ga se redovito vidjeti gotovo na svakoj domaćoj utakmici.  

I kuda si baš sada požurio? Pa nadareni 12-godišnji unuk Ivor Žužić ti zapaženo igra u mladeži HNK Gorice na što si bio ponosan i tako te to veselilo… 

A kako je i koliko Branko volio nogomet može posvjedočiti i ova priča…  

Imali smo valjda 14-15 godina kad je pala ideja da sami odemo na tada veliki nogometni derbi u Maksimir između Dinama i Partizana iz Beograda. Igralo se u nedjelju od 17 sati a mi smo krenuli pješke prema Velikoj Gorici na autobus rano u jutro. Na stadionu smo bili oko podneva, i kaj sad?  

Branku je sinulo da negdje na Borongaju ima rodbinu, taman da dođemo na ručak. Ispred zgrade višekatnice jedan mladi gospodin je popravljao svoj stari motor na tri kotača a iznenađeni Brankovi rođaci pitali su nas jesmo li kao dinamovci prepoznali dotičnog. Nismo, i bilo je smijeha.  

“Pa to vam je Vlatko Marković, igrat će popodne za Dinamo”. Sjurili smo se natrag pred zgradu ali Vlatka više bilo nije, otišao je valjda put stadiona. Na utakmici je Marković kao neprelazni centarhalf bio ozlijeđen i morao je igrati s povezom na glavi. Dinamo je pobijedio 1:0 a jedini gol Šoškiću je na južni gol zabio omaleni Željko Perušić. Presretni, u Novo Čiče vratili smo se oko ponoći, opet pješke iz Gorice. Nismo žalili, idućih dana bili smo “glavni” u Čiču, jer bili smo na derbiju u Maksimiru pred 50 tisuća gledatelja. I pobijedili.  

Mindi, koliko puta smo se toga prisjetili, kako nam je bilo dobro. Jedan tvoj bivši suigrač i imenjak, kad je saznao da si nas zauvijek napustio, rekao je da si sada tamo negdje gore, sigurno u društvu svojih suigrača Plepelića (Beloga), Mesarića (Čape), Paviše (Majeka), Vrhovca (Zokija) Paviše (Iceka), Milanščaka (Gire), Đuksija (Čukija), Đuksija (Čepeka)… 

Tvoje nogometna priča nikada ne blijedi, Mindi. 

Svi moramo doći na red, kad-tad. Zato, počivaj u miru, dragi naš golgeteru. 

Posljednji ispraćaj bit će u petak, 2. siječnja 2026. godine od 11 sati na mjesnom groblju u Novom Čiču.   

(Fotografije: Monografija Dinamo Novo Čiče, 2020.)