Gospodarstvo
Miroslav Drljača po treći put izabran za predsjednika Hrvatskog društva menadžera kvalitete
Društvo okuplja istaknute znanstvenike i stručnjake iz područja sustava upravljanja
Objavljeno
prije 7 godinana
Objavio/la
Redakcija CityportalaNa izbornoj Skupštini Hrvatskog društva menadžera kvalitete za predsjednika je po treći
put izabran doc. dr. sc. Miroslav Drljača – Zračna luka Zagreb d.o.o.
Drljača je istaknuti znanstvenik s međunarodnom reputacijom, član Američkog društva za kvalitetu, Znanstvenog vijeća za promet Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, osnivač i prvi predsjednik MSEECQI – Middle and South East Countries Quality Initiative (Inicijativa za kvalitetu zemalja srednje i jugoistočne Europe), počasni član The Managers of Quality and Production Association, Czestochowa, Poljska i dr.
Hrvatsko društvo menadžera kvalitete okuplja istaknute znanstvenike i stručnjake iz područja sustava upravljanja (kvaliteta, okoliš, rizici, društvena odgovornost i dr.). Njihova zadaća je unapređivanje teorije, prakse i kulture kvalitete, podržavanje i provođenje znanstvenog i stručnog rada u području upraljanja kvalitetom i drugih sustava upravljanja te zalaganje za potpuniju primjenu rezultata znanstveno-istraživačkog i stručnog rada u unapređivanju sustava kvalitete.
Članovi Upravnog odbora: doc. dr. sc. Miroslav Drljača – Zračna luka Zagreb d.o.o.; Anita Zado Bešker – Oskar d.o.o.; dr. sc. Ivanka Lovrenčić Mikelić – Institut Ruđer Bošković; Renato Barišić – Visoko učilište Algebra; Ljubica Kolbas; Blaženka Vlahović – Gradska plinara Zagreb i doc. dr. sc. Ivan Nađ – Veleučilište Velika Gorica.
Možda vam se sviđa
-
‘Sanjao sam Dinamo, oslobađao prve metre Hrvatske i pronašao se kao – menadžer kvalitete!’
-
Miroslav Drljača dobitnik Povelje za životno djelo HDK-a
-
Velikogoričanin i dalje na čelu Hrvatskog društva menadžera kvalitete
-
Njegov rad je prepoznat i izvan granica Hrvatske
-
Miroslav Drljača izabran za člana Međunarodne akademije za kvalitetu
Gospodarstvo
Od Azene do Azene: ‘Odbojka je ljubav, ali i prošlost. Krenula sam Dedinim putem’
Senna Ušić Jogunica krenula je u svijet odbojke kao djevojčica, u slavnom klubu kojeg je vodio njezin djed Antun Azenić, kasnije otišla do svjetskog vrha, a po završetku karijere vratila se kući i preuzela Dedin biznis s ljekovitim biljem…
Objavljeno
prije 21 satna
25. prosinca 2024.Objavio/la
Marko VidalinaPojavila se onako visoka, elegantna, plavokosa, sa širokim osmijehom na licu, bila je to vizura ozbiljne i zadovoljne žene, a sjećanja su se u trenutku vratila unatrag. Dvadeset i nešto godina unatrag, u vremena kad je Senna bila samo Ušić, kad je bila djevojčica na ulasku u tinejdžerske godine, kad se tek počelo ozbiljno pričati o jednoj maloj koja “razvaljuje” u dresu novoga kluba, ŽOK Azene.
– Toplo mi je oko srca kad se sjetim tih dana, iste sekunde preplave me emocije – kaže Senna uvodno, da bi već sekundu potom, već na taj prvi pokušaj evociranja uspomena, potekla i prva suza.
Posebne su emocije u pitanju kad se Senni Ušić Jogunica, kako se danas zove i preziva, spomene naš neprežaljeni odbojkaški klub, vrijeme njezina odrastanja. Bio je to klub kojeg su pokrenuli njezini majka i djed, jedna briljantna sportsko-obiteljska priča, a ona je od prvih dana bila Ta!
– Puno je tu truda uloženo, u prvom redu od strane cijele moje obitelji. Iako, kasnije smo našli smo podršku u još nekim ljudima, počevši s bivšim ravnateljem OŠ Eugena Kumičića Stjepanom Puškarom, imali smo lijepu potporu i u Gradu, našli su se i neki sponzori, privatnici… Ali da, to je bila obiteljska priča – govori Senna.
Osvojila je odbojkaški svijet, došla do njegovih vrhova, no danas je daleko od odbojke. U nekom je drugom svijetu, ali opet u poznatom okruženju, u kući u kojoj je cijeli život dolazila baki i djedu, u obiteljskom biznisu od kojeg nije željela odustati. Na jednom od zidova, međutim, naslagane su fotografije iz slavnih dana ŽOK Azene, pa je red za početak ove priče vratiti se na – početak. Sportski i klupski početak.
– Sve to je krenula onako, nevino… Mama je došla na ideju: ‘Ajmo napraviti selekciju curica i malo trenirati odbojku.’ Ja sam u tom trenutku imala deset godina i do tad sam išla na ritmičku gimnastiku. Međutim, slomili su mi srce kad su mi rekli da sam previsoka da bi se nastavila baviti ritmičkom gimnastikom, a to je bio i okidač da mama pokrene školu odbojke. Krenulo je s idejom da to bude rekreativno, nikakav klub nije bio ni u primisli, a na kraju smo, eto, dogurali do Europe…
Mama Snježana bila je vrhunska odbojkašica, prvakinja Europe s reprezentacijom Jugoslavije, dugogodišnja igračica Mladosti, a kćeri Sennu, Simonu, Anu i Marija, kao i sina Davida, dobila je u braku sa Svenom Ušićem, bivšim košarkašem, dvostrukim prvakom Europe sa Cibonom. Od sporta se nije moglo pobjeći.
– Tako nekako, jer kod nas je oduvijek sport bio tema od jutra do večeri. Uostalom, Deda je odmah rekao Snješki da je izabrala jako dobrog muža, da će nam dobro doći Svenovi centimetri u obiteljskom stablu, ha, ha – priča Senna, pa se vraća na priču o prvim danima ŽOK Azene.
I na ulazak legendarnog Antuna Azenića, poznatijeg kao Deda, u svijetu velikogoričke odbojke.
– Nekoliko mjeseci nakon što smo s mamom krenule trenirati u školi, Deda se priključio i rekao: ‘Snješka, ajmo mi napraviti klub! Ako može Mladost, zašto ne bismo mogli i mi ovdje, u Velikoj Gorici’. I mama kao vrhunska igračica, i Deda koji je stalno bio uz nju znali su kako funkcionira ozbiljan klub, imali su to iskustvo, jednako kao i tata preko Cibone. Vjerovali su da to nije nikakva velika nauka, da treba samo postojati entuzijazam i dobra organizacijska struktura. Ako to imaš, sve se može. Da, treba zasukati rukave, treba gubiti vikende s obitelji, ali rezultati na kraju dođu – vjeruje Senna.
– Ujedinili su se, cijela obitelj dala je sebe za klub, a to je zapravo to! I ja danas vjerujem da, ako nešto u životu radiš, ne možeš to raditi polovično. Ili ideš sto posto ili bolje odustani. I radi nešto drugo – dodaje.
Azenić i Ušići odabrali su baviti se odbojkom, a to je dovelo do toga da je njihov klub postao druga snaga u hrvatskom ženskoj odbojci. Godinama je Azena bila rame uz rame sa zagrebačkom Mladosti, no nikad nije uspjela i doći do titule prvakinja države. Bila su to danas gotovo nestvarna vremena, jer tad je ženska odbojka punila “bakarić”, često su tu bile i televizijske kamere, po gradu se pričalo o curama kao što su Ines Rendulić, Diana Reščić, Una Bogović, Bernarda Buđa, sestre Martina i Margareta Novosel…
I o Senni, koja se usput morala boriti s pričama kako je tu gdje jest zato što su joj roditelji bivši sportaši, zato što joj je djed predsjednik kluba…
– Kad si u pubertetu, sve ti smeta. Još kad si žensko… Lako mi je sad pričati, ali tu vrijedi ona, što te ne ubije, ojača te. Meni je sve to pomoglo da izbrusim svoj karakter, jer puno su ljudi pričali o dedi, mami i tati. I kad sam bila najbolja juniorska na svijetu, te priče nisu prestajale, ali dobro, to je tako kod nas. I baš zato, kad sam otišla van, to je bila poezija. Nitko te ne zna, ne propitkuje, radiš svoj posao i uživaš. Stvarno sam procvjetala, koliko god je uvijek taj prvi odlazak u inozemstvo težak. Kod nas su uvjeti takvi kakvi jesu i ako iz toga napraviš rezultate, ono što te čeka vani je – igranje.
Međutim, to što je bila Dedina unuka ipak je donijelo puno više benefita. Za početak, imala je priliku odrastati u jednog posebnog čovjeka, s posebnom energijom. I zato je dodatno šokantan bio njegov odlazak 2005. godine, sa nepunih 70…
– Deda je bio stvarno velik čovjek. Veliki vizionar, čovjek koji je pomagao ljudima baveći se ljekovitim biljem cijeli život… Ostavio je trag i u sportu, a ukupno gledajući bio je čovjek ispred svog vremena – počinje Senna priču o djedu.
Svaku večer, na svakom treningu, bez obzira na sve obaveze, Deda Azenić i njegova supruga Marija bili su tu. Na klupici uz teren, od prve do zadnje minute treninga.
– On je živio sto na sat. Uvijek kažem, i da je znao kako će umrijeti, vjerujem da bi odabrao isti način života. U tim godinama biti na svakom treningu, na svakoj utakmici, ići na sva naša gostovanja autobusom… To je bilo naporno i nama mladima, a kako neće njemu, u tim godinama. Uz to je imao i firmu, u kojoj su on i baka praktički sve sami radili. Imali su i pomoć bratića i još jedne radnice, ali sve su radili sami. Od 9 ujutro do 14 sati bila je proizvodnja, zatim su počeli dolaziti klijenti, sve do negdje 19 sati, pa brza večera i ravno na trening, koji se znao protegnuti i do 23 sata. I tako svaki dan – govori Senna i dodaje:
– Sigurna sam da je živio ispunjen život, a to smatram jako važnim. Nije važno kad odeš, nego što ostaviš iza sebe. A on je u tom smislu bio ispunjen čovjek. I vjerujem da je, ako nas gleda odozgo, ponosan na sve što je napravio, ali i na nas koji smo nastavili ići njegovim putem.
Nažalost, kad je u pitanju odbojkaški klub, priča je to koja nje preživjela Dedin odlazak. Malo po malo, kroz godine agonije, klub je išao prema gašenju. I danas više ne postoji.
– Svima nam je bilo žao kad je došlo do toga. Mama, tata i baka ostali su uključeni, jer naučili smo funkcionirati kao grupa, ali tu je bilo previše svega. Jednostavno su vidjeli da je to preveliki teret, velika smo obitelj i puno je obaveza, pa se tražio netko tko će to preuzeti. Postojali jesu neki ljudi koji su iskazali dobru namjeru, ali tu ne bih o detaljima. Vrlo brzo sam ja i otišla u Italiju, godinu dana nakon Dedine smrti, no bilo je potencijala da se to nastavi i žao mi je što se to nije dogodilo. Ali tako to ide, u životu se sve događa s razlogom, a za Azenu se nije pronašlo rješenje, nisu se pronašli ljudi koji bi imali motiv, glad za uspjehom, znanje…
Drugim riječima, bilo je nemoguće pronaći nekoga tko bi to mogao voditi i približno uspješno kao Deda. Pogotovo s obzirom na to da je i Senna Ušić, apsolutno najbolja igračica, otišla dalje, logičnim putem. Iako…
– Iskreno, meni je odbojka bila rekreacija sve do moje 18. godine. Do tad sam već osvojila Kup Hrvatske, igrala finale prvenstva, ali i dalje sam razmišljala da bih se odbojkom mogla baviti, ali i da ne moram. Išla sam u goričku Ekonomsku školu, htjela sam upisati i fakultet… A onda sam dobila ponudu od talijanske Perugije, u tom trenutku najboljega kluba na svijetu, ekipe pune olimpijskih pobjednica. I tu sam shvatila: ‘OK, čini se da sam izabrala da ću se baviti odbojkom…’ Imala sam vjeru u sebe, i inače sam vrlo intuitivna osoba, uvijek slijedim svoju intuiciji, i išla sam tjedan po tjedan, mjesec po mjesec, godinu po godinu – prisjeća se Senna.
– Kad sam došla u tu famoznu Italiju, zapravo sam shvatila gdje sam. U Hrvatskoj su ljudi znali za mene, znali su i šire, jer bila sam najbolja mlada igračica na svijetu, ali u toj Perugiji sve to nije značilo ništa. Bila sam mala Senna iz Hrvatske, praktički sam ponovno učila osnove. Talijani su već tad jako puno pažnje poklanjali taktici, imali smo kolegije prije utakmice s razgovorima o taktici, pa video analize… Doslovno sam se osjećala kao da sam opet na početku. I shvatila sam da sam u profesionalizmu do grla.
Mlada i talentirana Velikogoričanka borila se za svoje mjesto pod suncem, svakoga dana učila od suigračica, odreda velikih igračica.
– Imala sam i čast i privilegij u toj fazi karijere biti okružena takvim igračima. One su me i motivirale za nastavak karijere. Od tad sam željela igrati u najboljim klubovima na svijetu, biti najbolja što mogu biti, boriti se samo za prva mjesta… A tako je to nekako i bilo – vraća se Senna na talijansku epizodu svoje priče.
– Iz svake zemlje u kojoj sam igrala imam lijepa iskustva, pa tako i iz Italije. Pamtim dva osvajanja prvenstva Italije, taj njihov Scudetto je vrh svijeta u ženskoj odbojci, a moja možda i najljepša uspomena je iz prve sezone u Perugiji, kad smo postale prvakinje Europe. Imale smo početnu šestorku isključivo od olimpijskih pobjednica, a ja sam bila sedmi igrač. Došle smo na Final Four, a tu se suigračica iz Bugarske ozlijedila. Gubile sam 2-1 u finalu od ekipe iz Turske, ja sam ušla, preokrenula utakmicu i mi na kraju postanemo prvakinje Europe! To mi je bio baš nevjerojatan osjećaj, vjerojatno i najupečatljiviji u mojoj karijeri. Tu sam i definitivno shvatila da mogu živjeti od toga. A onda su krenule i ponude…
Ukupno je pet godina provela u Italiji, zatim se preselila u Tursku, a onda nakratko u Japan, pa za kraj odradila ozbiljnu epizodu u Kini. I gdje god je bila, držala se postulata koje je prihvatila u onim prvim danima, u obiteljskom domu. Ako nešto radiš, radi maksimalno…
– Talent je važan, ali bez rada nema rezultata. Obožavala sam to što radim, obožavala sam odbojku. Je, bilo je i kriznih trenutka, pogotovo u odrastanju, pitala sam se i je li sve to za mene… Recimo, u Japanu sam imala jako stresnu sezonu. Tamo može igrati samo jedna strankinja i bila sam jako usamljena. Imala sam krize, razmišljala da li nastaviti s odbojkom ili ne, vratiti se doma ili ne… Ima tih padova, ali kad digneš pehar na kraju sezone, sve to prođe.
Japanska epizoda trajala je tek nešto više od pola godine.
– Teško je bilo snaći se u Japanu. Oni ne pričaju engleski, imaš prevoditelja uz sebe na klupi, pokušavaš sve poloviti… Njihova kultura nije baš kompatibilna našem mentalitetu, ali iz današnje perspektive sam zahvalna na tom iskustvu. Mnogi mi zavide što sam sedam mjeseci imala priliku živjeti u Japanu, pa danas barem mogu ljudima poslužiti kao savjetnik kad putuju za Japan turistički. Općenito, zahvalna sam sportu što mi je omogućio da do svoje 30. godine proputujem svijet, upoznam ogroman broj ljudi, običaja, kultura… Zaradila sam ja pritom i novac, naravno, ali pravo bogatstvo je u tim ljudima, u tim iskustvima – vjeruje Senna.
Iz Japana se preselila u Kinu, pa ubrzo shvatila da su u pitanju ozbiljne razlike u načinu života.
– Kina je jako različita od Japana. Japanci su dosta zatvoreni, a Kinezi su po mentalitetu čak i dosta slični nama. U Japanu se ne smiju pokazati emocije. Dobio ili izgubio, uvijek ide naklon navijačima, ne dolazi u obzir slaviti na terenu ili ne daj Bože pustiti suzu nakon poraza. To se ne smije, zabranjeno je. Ne žele si dopustiti da pokažu emocije. Kinezi su vrlo otvoreni, sve se pokazuje, čak i malo previše. Oni imaju taj stav da treba sve izbaciti iz sebe, pa nam je u početku bilo malo čudno s tim podrigivanjem i prdenjem. Bila je sa mnom i jedna Njemica, zajedno smo se smijale tome, ali nikad se nismo željele do kraja uklopiti u tom smislu, ha, ha. Čujem se s njom i dalje, vidimo se, stalno smo u kontaktu.
Još jedna posebnost vezana je uz Kinu.
U odnosu na sve ostale klubove, tamo je dobro bilo to što su muževi mogli ići s nama na utakmice, čak i biti s nama u sobi. To je velika potpora, ako imaš uz sebe čovjeka koji će biti tu, uz tebe, pogotovo u stranoj zemlji. Sve u svemu, dvije sjajne sezone u Kini, u to vrijeme igrala sam vjerojatno i najbolju odbojku u životu, a s Kinom sam se praktički i oprostila od odbojke. Nakon toga sam dva mjeseca bila u Italiji, ali tad sam rekla da je to to. I da je vrijeme za neke druge stvari. Mama se tad i razboljela, to je također dovelo do tog malo ranijeg umirovljenja – zaključuje svoju sportsku štoriju možda i najbolja sportašica koju je Velika Gorica ikad imala.
Mama Snježana preminula je 2018. godine, baka Marija dvije godine poslije, i posao s tvrtkom Azena, koja se bavi ljekovitim biljem i prirodnim preparatima otkad se Deda bacio u to još krajem sedamdesetih, bio je na čekanju.
– Odluka je bila hoćemo li zatvoriti firmu, hoćemo li je prodati nekome za smiješne novce, ili ćemo nastaviti dalje. Imala sam novac zarađen od odbojke, bila sam motivirana, a još su me malo pogurali bratić Andrej, koji je cijeli život radio s djecom i bakom, ali i muž Juraj, koji je ekonomist. Definitivno mi je sve “kliknulo” u Kini, tu sam odlučila da ću preuzeti firmu. Mama i baka više se nisu mogle time baviti, a puno toga promijenilo je i to što smo ušli u Europsku uniju. Trebalo je napraviti laboratorij, pogon, uskladiti se sa standardima i zakonima…
Sve to Senna je i napravila, zajedno s Andrejem Azenićem, sinom njezina ujaka.
– Nakon što sam preuzela firmu, još sam dvije godine igrala, no polako smo to krenuli dizati na svoje noge, napravili smo rebranding, novi logo, ambalažu… A to je meni najdraži dio, obožavam dizajniranje. Bratić je, s druge strane, zeleni čarobnjak, kako ga ja zovem, on sve formulacije koje poželite bez problema zamućka. Radi stvarno super posao.
A dok je Andrej “mućkao”, Senna je radila na promociji. Uključujući i trenutke kad bi potencijalnim partnerima otkrivali da je mast Azena jestiva!
– Da, Azenina mast je sto posto prirodna, u njoj je pčelinji vosak, dobra je kod gastritisa i čira na želucu, jako dobro rješava te probleme – kaže Senna i nastavlja:
– Imali smo prezentaciju u jednom odvjetničkom uredu u Kini, u Šangaju, na tko zna kojem katu nebodera. Prezentirali smo mast Azenu i muž pred svima njima pojede malo masti! Ljudi su bili van sebe, to je bio takav pljesak… Nisu mogli vjerovati da postoji kozmetika koja se može jesti. Takvi trenuci te motiviraju, drže te da ideš i dalje. Kao i u sportu, uvijek moraš učiti i napredovati, svaka nova godina nosi nove izazove. Ima tu svega, moraš ispunjavati sve te standarde, puno ulagati, ali kad ti dođe čovjek i kaže da je došao po preporuci, zato što smo pomogli nekome s bilo kojim problemom, nema novca koji to može platiti, nema tu da ti je nešto teško. U tim trenucima sve vrijedi.
Azena je već jako dugo dobro poznati brand, a sve je počelo jako davno, u jednom slavonskom selu…
– Malo ljudi zna kako je Deda završio u ovom poslu. Dugo se bavio ugostiteljstvom, radio u Osijeku. Tu pričamo o sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, o vremenu kad nije baš u svakom selu bilo liječnika i ljudi su znali umirati od upale pluća ili bronhitisa, jer nije bilo lijekova kao danas. Deda je cijeli život imao problema s bronhima, u jednom trenutku dobio je i upalu pluća, i tu je krenuo proučavati biljke, želeći pomoći sam sebi. I tako je krenulo njegovo travarstvo – prepričava Senna.
– Njegov otac bio je vrlo imućan, imao je štale, u njima konje, a imao je i kola, što se u to vrijeme smatralo velikim bogatstvom. Ljutio se kad mu je Deda rekao čime se želio baviti, govorio “ma kakve biljčice, ostavi se toga…”, u to doba gotovo je to bilo sramota. Međutim, Deda je na kraju razvio veliki posao, s velikim rezultatima, pomogao je puno ljudi, a firmu je službeno osnovao 1998. godine. Naši najpoznatiji proizvod, čaj Bronhosan i biljna mast Azena, nastali su 1979. godine. Deda je s tim išao na Zagrebački velesajam, prodavao na sve moguće načine i uspio. Najviše usmenom predajom, to je bila najbolja reklama.
Danas su uvjeti funkcioniranja bitno drukčiji, ali vještine su ostale žive kroz bratića i sestričnu Andreja i Sennu.
– Andrej je cijeli sve recepture radio s Dedom, pomagao njemu i baki. Proizvodili su, skupljali bilje od dobavljača i berača iz cijele Hrvatske, od Hvara do Delnica. I dan danas imamo iste dobavljače, od Dede i bake, što je pomalo i nevjerojatno… Hrvatska je u svijetu na dobrom glasu, promovirana je kao raj na zemlji, a imamo i biljke koje rastu samo kod nas. Mi u Azeni imamo filozofiju da koristimo isključivo bilje s našeg, mediteranskog područja, što god da radimo, a u tom smjeru ćemo i nastaviti ići.
Bivša odbojkašica, vrhunska sportašica, danas je uspješna direktorica, ali planovi za daljnji razvoj itekako postoje.
– Ovih posljednjih godina željeli smo malo učvrstiti korijene, ali moj krajnji cilj je izvoz. Želim da ovo što imamo bude svjetski prepoznat brand. Znam da ništa ne ide preko noći, ali već imamo neke suradnje s inozemnim partnerima, polako širimo tu priču i na internacionalnu razinu – govori Senna, pomalo netipična direktorica:
– Prošle godine smo s Azenom sudjelovali u “Startaj Hrvatska” i ušli smo u sve Interspare u Hrvatskoj, s kremom za ruke i biljnom masti. Imamo super poslovni odnos, jako sam zadovoljna, imali smo i snimanje emisije, pa promocije, pa putuješ po dućanima, slažeš police… Sve to Senna radi, nije ona doma. Mi smo takva firma, volim sve popratiti, ništa mi nije neugodno. A još me i koriste za ove visoke police, ha, ha…
Posao ide jako dobro, no Deda je i dalje nedostižan uzor.
– Ma nismo mi ni blizu Dede. Svake godine rastemo, povećavamo prihode, ali njemu još nismo ni do koljena. Uh, koliko je on nekad prometa radio… Mi se trudimo, ali Deda je živio u vrijeme kad nismo bili u Europskoj uniji, nama ti standardi i zakoni malo otežavaju, ali idemo naprijed nekim svojim putem. U međuvremenu sam i rodila dvoje djece, Andrej također ima dvoje male djece, a to je ipak obiteljski biznis. Radimo koliko možemo i stižemo, jer djeca su mi definitivno prioritete. Radimo manje serije, ali sve radimo ručno, znamo odakle su svi sastojci svakog proizvoda, garantiramo kvalitetu, a meni je to uvijek važnije od obujma.
Koliko su Azenini proizvodi vrijedni, govori i činjenica da liječnici iz bolnica često šalju pacijente na dogovor s fitoterapuetom Andrejem. Kažu mu problem koji imaju, a on krene “mućkati”…
– Svi Velikogoričani su dobrodošli u našu proizvodnju, imamo i svoj mini shop, dobijete i super popust, imamo i super božićnih poklona, ručno rađenih… Ovo je godišnje doba kad najviše uživamo, od početka studenog imamo osjećaj kao da smo u radionici Djeda Božićnjaka. Radimo pakete za firme, pustimo božićne pjesme i uživamo – sa smiješkom kaže Senna.
Voljela bi se, kaže, malo vratiti i odbojci, sviđa joj se što vidi interes kod djevojčica, ali prioritet su u ovom trenutku njezina djeca.
– Noa i Toma imaju četiri odnosno, šest godina, to su vam dva hiperaktivna dečka, a što se tiče sporta… Deda je upoznao mog muža kad smo tek prohodali i bio je zadovoljan genetskom kombinacijom, pa ćemo vidjeti, ha, ha. Moj Juraj je Dalmatinac, iz Splita, ali ja ne poznajem čovjeka koji više voli Veliku Goricu. To vam je onaj lik koji u dječji par dolazi odjeven za planinarenje, tako ćete ga prepoznati – završava svoju priču Senna Ušić Jogunica.
Priču o sportu i poduzetništvu, priču o jednom posebnom odrastanju i nekim teškim trenucima. I priču s kojom se, kao svjedok onog, ali i ovog vremena, lako povezati. Mala Senna je odrasla…
Gospodarstvo
‘Sanjao sam Dinamo, oslobađao prve metre Hrvatske i pronašao se kao – menadžer kvalitete!’
Miroslav Drljača, ugledni i nagrađivani menadžer kvalitete, svojevremeno i predsjednik Uprave Zračne luke Zagreb, ali i hrvatski branitelj, talentirani nogometaš i svjetski putnik, otišao je u mirovinu. Tim povodom, ispričao nam je svoju životnu priču…
Objavljeno
prije 5 danana
21. prosinca 2024.Objavio/la
Redakcija CityportalaNaš sugrađanin izv. prof. dr. sc. Miroslav Drljača, nakon 65. rođendana i 40 godina radnog staža u civilnom zrakoplovstvu, odlazi u mirovinu. Čovjek o čijem radu se govori u pe monografija i četiri leksikona, dobitnik dvije Nagrade za životno djelo, koji nije bio niti jest član neke političke stranke, čovjek koji za sebe kaže da je paralelno razvijao četiri karijere, uvjerava nas da odlazak u mirovinu nije kraj, nego novi početak.
Miroslav Drljača nositelj je brojnih visokih domaćih i međunarodnih priznanja, među kojima i Nagrade grada Velike Gorice s likom Nikole Škrleca Lomničkog, koja mu je dodijeljena u znak zahvalnosti za svekoliki doprinos i iznimna postignuća u profesionalnoj i znanstvenoj karijeri, kao i za nesebičan i volonterski rad u lokalnoj zajednici. Naime, sve četiri njegove karijere usko su vezane i za Veliku Goricu i Turopolje.
Ovo je, dakle, priča o jednom završetku i jednom novom početku.
Kakve emocije prevladavaju u trenutcima dok se završava Vaš radni vijek i počinje mirovina?
Vjerojatno očekujete da kažem kako sam tužan što odlazim u mirovinu nakon 40 godina rada. Naprotiv, zadovoljan sam što sam uspio odraditi puni radni vijek u civilnom zrakoplovstvu, jednoj od najdinamičnijih i tehnološki najzahtjevnijih djelatnosti u gospodarstvu. Nema sjete, nema tuge, nema nostalgije, vjerojatno zato što odlazak u mirovinu ne doživljavam kao kraj nečega, već kao novi početak.
Kako gledate na svoju poslovnu karijeru? Ovo je možda i prilika da nam još jedanput ukratko prepričate svoju poslovnu biografiju, od prvog zaposlenja pa do danas?
Od malena sam znao da želim biti ekonomist. Iz tog razloga sam, nakon završetka osnovne škole u Velikoj Gorici, upisao I. Ekonomsku školu u Zagrebu. Tijekom osnovne i srednje škole bio sam odličan učenik. Nakon završetka srednje škole upisao sam Ekonomski fakultet u Zagrebu i završio u roku, na “Teorijskom smjeru”. Nakon diplome nisam šest mjeseci mogao dobiti posao, unatoč brojnim molbama, jer nisam bio odslužio tada obvezni vojnik rok.
Nakon što sam odslužio vojni rok, odmah drugi dan zvao me kolega i rekao da se javim u JAT u Zagrebu. To je bila zrakoplovna kompanija bivše zajedničke države i imala je svoje urede na Zrinjevcu, gdje se sad nalazi poslovnica Croatia Airlinesa. Naime, tamo su primali pet pripravnika ekonomske struke. Tadašnji direktor JAT-a Zagreb nazvao je svog prijatelja koji je bio profesor na Ekonomskom fakultetu i zamolio ga da mu preporuči pet najboljih svojih studenata. Među tih pet, profesor je predložio i mene, jer bio sam njegov student, a bio mi je i u komisiji za obranu diplomskog rada.
Počeo sam kao pripravnik na šalteru prodaje avio karata, potom sam radio u bookingu, zatim u računovodstvu zbrajao karte i dnevni utržak. Svake dvije godine napredovao sam za jedno mjesto i tako ubrzo postao Rukovoditelj odjela putničke prodaje za suradnju s poduzećima. To sam bio do početka Domovinskog rata 1991. godine. Taman sam bio došao na listu za odlazak u inozemno predstavništvo kad je započeo rat. U jesen 1991. godine, odlazim kao dragovoljac u hrvatsku vojsku, u sastav tada 10. brigade TO Velika Gorica (kasnije 153. brigade HV Velika Gorica). Kad su šefovi u Beogradu, gdje je JAT imao sjedište, saznali da sam otišao u HV, dali su mi otkaz.
Demobilizirao sam se prvi put 1994. godine. Bio sam deset mjeseci bez posla. Pokojni Damir Goršeta zvao me da dođem raditi kod njega u Glavni stožer HV jer je on već bio u Stožeru kod generala Janka Bobetka. Nisam prihvatio jer nisam htio biti vojnik u miru. Opcija je bila da tada, s 36 godina života, odem u mirovinu. Ali moja odluka je bila da nastavim raditi. Radio sam četiri mjeseca kod jednog privatnika iz Velike Gorice, a onda sam se 1.6.1994. zaposlio na Zračnoj luci Zagreb d.o.o., gdje sam ostao do odlaska u mirovinu, punih 30 godina.
Na Zračnoj luci Zagreb d.o.o. započeo sam raditi kao Interni kontrolor poslovanja. To mi je veoma koristilo jer sam kroz dokumentaciju u kratkom vremenu upoznao poslovanje i poslovne procese. Nakon svega šest mjeseci, 1.1.1995. godine, postao sam Pomoćnik direktora za komercijalu i financije, što je tada bila druga pozicija u firmi. S te pozicije odlazim ponovo u sastav 153. brigade HV Velika Gorica, jer se spremala operacija “Oluja”. Kao drugi čovjek firme imao sam radnu obvezu i nisam trebao ići u HV, ali ne bih to bio propustio ni za što.
Sektori kojima sam bio na čelu imali su i po 450 radnika, a u trenutku kad sam postao Predsjednik uprave firma je imala 1.143 zaposlena. Često me pitaju koja od ovih pozicija je bila najzahtjevnija i najkompleksnija. Funkcija Predsjednika uprave je bila zahtjevna i složena, osobito iz razloga što sam na toj poziciji bio u razdoblju kad je Zračna luka Zagreb d.o.o., nakon više desetljeća, bila u poziciji napraviti značajan razvojni iskorak. Ali najkompleksnija funkcija je biti Menadžer kvalitete.
Prijelomni trenutak u mojoj karijeri bila je 1996. godina, kad su me poslali na školovanje za Menadžera kvalitete, prema harmoniziranoj shemi EOQ – Europske organizacije za kvalitetu. Po završetku školovanja rekao sam sam sebi da se time želim baviti ostatak života. Nakon toga sam uspješno magistrirao i doktorirao. Kontinuirano sam bio na prvoj menadžerskoj razini i obavljao visoke direktorske funkcije: 1) Komercijalni direktor, 2) Voditelj Ureda glavnog direktora; 3) Savjetnik Glavnog direktora. 4) Menadžer kvalitete, 5) Direktor sektora prometa, 6) Direktor sektora teretnog prometa, 7) Predsjednik Uprave, 8) Direktor sektora za integrirani sustav upravljanja i Voditelj Airport Aviation Academy. Često se misli da svatko može biti menadžer. Međutim, menadžment je znanost, što se često zaboravlja.
U svojoj karijeri, koja je trajala 40 godina, promijenio sam samo tri poslodavca.
Imali ste četiri karijere, sportsku, vojnu, menadžersku i znanstvenu, neke od njih ovdje ne završavaju, ali možete li nam iz ove perspektive reći u kojem ste se području osjećali najbolje, u čemu ste najviše uživali?
Izbjegavao sam biti “fah idiot”. Taj se termin koristi za one koji su specijalisti u nekom vrlo uskom području. Ja sam trebao širinu. Odlaskom u mirovinu djelomično završava moja menadžerska karijera. Kažem djelomično, jer još sam pri kraju četvrtog mandata Predsjednik Hrvatskog društva menadžera kvalitete, a uskoro osnivam i Hrvatsku akademiju za kvalitetu. Pored toga, bavit ću se i savjetničkim radom u području menadžmenta. Na taj će način menadžerska karijera, nadam se, trajati u nekom drugom obliku.
Sportska karijera je odavno završena. Osim ako se ne računa da svakog dana ujutro napravim 90 trbušnjaka i 40 sklekova te napravim krug od pet kilometara u kombinaciji trčanja i hodanja. To radim već godinama.
Vojna karijera također je završena. Naime, imao sam priliku i pozive da ostanem u vojsci nakon Domovinskog rata i razvijam profesionalnu vojnu karijeru, ali nisam izabrao vojni poziv u miru. Opredijelio sam se za razvoj u struci i to je bila dobra odluka.
Što se tiče znanstvene karijere, ona traje i nadam se da će trajati još dugo.
Osjećao sam se dobro u svim ovim područjima. Imao sam široko područje interesa. I zanimljivo, u sve četiri moje karijere dobio sam visoka priznanja za postignuća u radu. Ljudi su prepoznali usmjerenost ka cilju, trud, kompetenciju, upornost, emociju, rezultate. Volio sam i volim to što radim iako je bilo teških razdoblja tijekom sve četiri karijere.
Krenimo redom, segment po segment. Što sve uključuje Vaša sportska karijera?
Moj sport je nogomet. I moj dječački san bio je igrati nogomet u zagrebačkom Dinamu. Velikogoričkoj nogometnoj javnosti je poznato da sam bio prvi klinac koji je iz NK Radnik otišao u Dinamo 1971. godine, o čemu piše i u monografiji “NK Radnik 1945-2009.” U Dinamu sam igrao do 1977. godine, s igračima od kojih su neki postali Dinamove legende, kao što su Marko Mlinarić, Stjepan Deverić, Tomislav Ivković, Drago Dumbović, Zvjezdan Cvetković, Mladen Munjaković. Spomenut ću i pokojnog Dušana Popovskog, koji nikad nije zaigrao za prvu momčad Dinama, ali je bio nevjerojatan nogometni znalac i igrao za malonogometnu reprezentaciju Hrvatske.
I danas se družim s mojim dečkima iz tog razdoblja. Nalazimo se povremeno kod Dinamove legende Rudolfa Belina, u njegovoj pizzeriji u Zagrebu. O toj generaciji i danas povremeno pišu istaknuti sportski novinari, nazivajući tu generaciju vjerojatno najtalentiranijom generacijom juniora Dinama ikada. S Dinamom sam osvojio pionirsko prvenstvo Jugoslavije 1975., igrali smo finale juniorskog kupa Jugoslavije, osvojili jedan od najjačih tada juniorskih turnira u ovom dijelu Europe, “Kvarnersku rivijeru” 1977. godine te brojne turnire u bivšoj državi i inozemstvu. A prvenstvo Zagreba u kojem smo se natjecali završili smo jedne godine s gol-razlikom 104:4.
Igrao sam i za Dinamo II. Tu momčad smo mi, ali i nogometna javnost, zvali “Mali Ajax”. Tu sam imao prilike igrati s igračkim veličinama poput Pere Bručića, Snješka Cerina, Ivice Miljkovića, Ratka Bobinca, Marijana Vlaka, Đžemala Mustedanagića, Rajka Janjanina i brojnih drugih.
Krajem 1977. svojevoljno odlazim iz Dinama i zapravo prestajem igrati nogomet, iako sam još godinu dana mogao igrati za juniore. Odlučio sam upisati fakultet. Nisam imao talent i nogometno znanje poput Mlinarića ili Deverića i mislio sam da u životu mogu nešto drugo raditi bolje. Međutim, tad iz NK Radnika dolaze k meni doma tadašnji članovi uprave i uspijevaju me nagovoriti da ponovo počnem igrati. Tako sam igrao i u NK Radnik u sezoni 1977-1978. To mi je bila također posebna čast jer sam imao prilike igrati s legendarnim igračima NK Radnik kojima sam se divio kao klinac, naime bili su svi stariji od mene: Ivan Graber Bojs, Vlado Mirenić, Ivica Mikulčić, Juraj Mirenić, Željko Plepelić Beli, Mirko Babić, Ranko Dobrić, Vlado Turčić i dr. Ipak, te 1978. moja igračka karijera završava.
Dolaskom na Zračnu luku Zagreb d.o.o. formirao sam nogometnu momčad. Naime, na zračnoj luci je uvijek radilo puno dobrih nogometaša. Sjećam se kad je tadašnji Glavni direktor dobio neki propagandni materijal u kojem je vidio da aerodromi igraju prvenstvo Europe i pitao me “A gdje smo tu mi?” Ja sam mu odgovorio da nije problem napraviti momčad, imamo sjajne igrače te ako osigura logistiku, idemo na slijedeće prvenstvo Europe aerodroma. I otišli smo.
Bio sam tada Direktor momčadi, vođa puta i igrač. Prvenstvo je bilo 2000. na Malti. Uvjerljivo smo porazili sve protivnike i postali prvaci Europe aerodroma. Veliki rezultat ponovili smo i 2004. u Salzburgu. To su ostvarili također veliki igrači, igračke legende Ivan Graber Bojs, Željko Plepelić Beli, Željko Domitrović Beli, Željko Župetić, Mario Štoos, Branko Sambolić, Mario Fabečić, Robert Lozančić, Željko Domitrović (vratar). Svi su radili na zračnoj luci. Pored ovih velikih rezultata osvojili smo i kup Hvidra, Honda Blayer kup u Austriji i brojne turnire u zemlji i Europi.
Paralelno s ovom aktivnošću postao sam i član Uprave NK Radnik, što sam bio sedam godina, od čega dvije godine i predsjednik kluba. Bili su to teški, ali lijepi dani. Teški jer je sve to trebalo financijski pratiti, a lijepi jer su nogomet i mladost lijepi sami po sebi. Za rad u NK Radnik dobio sam 2000. godine Nagradu Zajednice športskih udruga i Glasnika Turopolja “Sportski djelatnik godine.”
Nekoliko godina bio sam angažiran i kao direktor marketinga “Turopoljske trke”.
Danas slavu Dinama prenosim po cijelom svijetu. Naime, kamo god putujem, sa sobom nosim šal Dinama i slikam se pored znamenitosti svjetskih gradova. Tako je Dinamov šal osvanuo u New Yorku, Montrealu, Philadelphiji, San Dijegu, Los Angelesu, Shanghaiju, Tokyju, Nagoyi, Osaki, Dohi, Skopju, Mostaru, Dubrovniku, Reimsu, pored Keopsove piramide u Egiptu, Kopengahenu, Oslu, Stocholmu, Helsinkiju i brojnim drugim gradovima svijeta.
Kako je izgledao vojni dio Vaše karijere?
Obvezni vojni rok u bivšoj JNA služio sam u ŠROP Bileća. To je bila “Škola rezervnih oficira pješadije”, koja je školovala pričuvni zapovjedni kadar pješaštva. Školovanje sam završio kao peti po ocjenama u klasi, a imao sam isti prosjek ocjena kao treći u klasi.
Kad je započeo Domovinski rat u Hrvatskoj, bio sam odlučan u određenom trenutku pristupiti HV-u. Dogodilo se to nakon raketiranja Velkoma u rujnu 1991. Tada sam nazvao pokojnog Damira Goršetu i rekao mu: “Vidim da stvaraš vojsku, zar me ne trebaš?” Odgovorio je: “Trebam te, dođi.” Priključio sam se 10. brigadi TO Velika Gorica 5. listopada 1991. Dodijeljena mi je funkcija zapovjednika 2. satnije 2. bojne 10. brigade TO. Od tada počinje moj ratni put s 10., kasnije 153. brigadom HV Velika Gorica.
Tu treba istaknuti, za početak, prvi prijelaz rijeke Kupe 28. listopada 1991. godine i oslobađanje prvih kilometara tad okupiranih područja Hrvatske. Prema informacijama kojima raspolažem trenutno, to je bila prva oslobodilačka operacija HV u Domovinskom ratu. Iako je bila ograničenog dometa i skromnih rezultata, poruka koja je odaslana ovom operacijom bila je snažna i u nama stvorila vjeru da ćemo jednog dana biti u mogućnosti osloboditi okupirana područja.
Krajem 1991. godine postavljen sam u Stožer 153. brigade HV na mjesto Načelnika Operativno nastavnog organa. To je treća funkcija po formaciji u brigadi. Bio sam odgovoran Zapovjedniku za predlaganje upotrebe pješačkih postrojbi brigade, obuku, koordinaciju rodova. Tada sam postao i v.d. Zapovjednika brigade. Prošao sam sa 153. brigadom HV brojna ratišta, od Spačvanske šume na istoku na granici sa Srbijom, preko Slavonije, Orašja, Bosanske Posavine, Pokuplja, Zadra, Livna, sve do Južnog bojišta i Dubrovačkog ratišta, Banovine u Oluji.
Obnašao sam visoke zapovjedne dužnosti: Zapovjednik satnije, Načelnik ONP, Zapovjednik bojne, v.d. Zapovjednik brigade, Zapovjednik TG-153 u dva navrata, u Bosanskoj Posavini i na dubrovačkom ratištu. Za odlazak u Livno dragovoljno sam se javio na poziv ministra obrane Gojka Šuška. Naime, trebalo je pomoći ustroju obrane Livna jer je neprijatelj pripremao veliku ofenzivu. S još nekoliko suboraca tjedan dana sam obilazio položaje i crtao karte, predlagao kako ustrojiti pojedine dijelove obrambene crte. Ta bitka odvila se 22. i 23. travnja 1992. Neprijatelj je potpuno razbijen i nikada više nije pokušao napad tim pravcem.
Ako treba izdvojiti neki trenutak vezan za moju vojnu karijeru, onda su to dva naročito upečatljiva: prvi je zaustavljanje komandanta Kordunskog korpusa pukovnika Čedomira Bulata u centru Topuskog 10. kolovoza 1991. i predaja korpusa generalu Petru Stipetiću. Drugi je da sam imao neizmjernu čast, nakon četiri godine rata, biti na čelu kolone s mojih suborcima, zapovjednicima, prilikom ulaska 153. brigade HV u Veliku Goricu, po povratku iz Oluje 14. rujna 1995. godine. To je ujedno bio i kraj Domovinskog rata.
Kad vojnik odlazi u rat ima dvije želje. Jedna je da se vrati živ i druga, da se vrati kao pobjednik. Meni su se ostvarile. Za doprinos u stvaranju Republike Hrvatske prvi predsjednik Franjo Tuđman odlikovao me s dva visoka odličja, Spomenicom Domovinskog rata 1990-1992. i Medaljom Oluja. Imam čin Bojnika HV.
Nakon rata, bio sam jedan od osnivača Udruge pripadnika 153. brigade HV Velika Gorica. Jedan sam od članova Uređivačkog odbora Monografije 153. brigade HV Velika Gorica, za koju smo dobili Nagradu Zagrebačke županije i scenarist sam dokumentarnog filma o ratnom putu 153. brigade HV Velika Gorica.
Kako biste nama laicima najjednostavnije objasnili što je to točno menadžer kvalitete? Čime se menadžeri kvalitete bave, zašto su važni?
Menadžer kvalitete je menadžerska funkcija koja je organizacijski pozicionirana kao štabni organ Uprave. Odgovorna je jedino Glavnom direktoru prema kojem ima savjetodavnu ulogu u smislu uvođenja i upravljanja sustavom kvalitete. Menadžer kvalitete treba imati visoku naobrazbu, specijalističku naobrazbu za sustave upravljanja sukladno međunarodnim ISO (International Organization for Standardization) normama ISO 9001, ISO 14001 i brojnim drugima (danas ima ukupno 37 ISO normi za sustave upravljanja).
Vodi projekt uvođenja sustava upravljanja kvalitetom u organizaciji, organizira edukaciju menadžmenta svih razina, ali i zaposlenih, radi na modeliranju poslovnih procesa, izradi pisanih postupaka, radnih uputa. Formalno nije šef nikome u sustavu, ali ima ovlasti za koordinaciju s cijelom organizacijom po pitanju sustava upravljanja kvalitetom. Član je Kolegija glavnog direktora. Po materijalnom i ostalom statusu, ravnopravan je direktorima prve linije.
To je posao koji traži kompetenciju, kontinuirano obrazovanje, poznavanje svih poslovnih procesa, sposobnost vođenja projekata i timova. Provodi istraživanje zadovoljstva korisnika i radi planove za poboljšavanje. Sudjeluje u izradi godišnjih i strateških planova te izvještaja. Odgovoran je Glavnom direktoru za kvalitetu usluge koja se pruža korisnicima i za što višu razinu ispunjenja zahtjeva zainteresiranih strana, a to su: korisnici usluga, vlasnici, uža i šira društvena zajednica, partneri i zaposleni.
Poziciju menadžera kvalitete na Zračnoj luci Zagreb d.o.o. sam ja osmislio, sistematizirao to radno mjesto i bio sam prvi Menadžer kvalitete. Uveli smo 2000. godine sustav upravljanja kvalitetom ISO 9001 u sve poslovne procese i funkcije, kao tada jedina zračna luka u ovom dijelu Europe i prva u Hrvatskoj. Godine 2003. uveli smo i sustav upravljanja okolišem ISO 14001. Kroz cjeloživotno obrazovanje i razvoj u području upravljanja kvalitetom stekao sam 8 EOQ certifikata, što je najviše u Hrvatskoj i šire, postao sam član EOQ – Europske organizacije za kvalitetu, ASQ – Američkog društva za kvalitetu i IAQ – Međunarodne akademije za kvalitetu.
Pri kraju mi je četvrti mandat na čelu Hrvatskog društva za kvalitetu. Za rad u području kvalitete dobio sam najviša priznanja (ukupno 5) koja postoje u Hrvatskoj, od čega dvije nagrade za životno djelo od dvije različite institucije. Dobio sam jedno počasno članstvo u Poljskoj Asocijaciji za kvalitetu i visoko priznanje, Plaketu Asocijacije za kvalitet i standardizaciju Srbije.
U području upravljanja kvalitetom pojavljujem se kao: menadžer kvalitete, savjetnik, nastavnik, recenzent, autor, auditor za sustave upravljanja i dr. Kao voditelj projekta ili član projektnog tima radio sam na projektima kvalitete u velikim sustavima kao što su: INA-Naftaplin, Hrvatski telekom, Autocesta Rijeka-Zagreb, Sveučilište Vern, Fakultet za turistički i hotelski menadžment Opatija, Auto moto savez Makedonije, Zračna luka Zagreb d.o.o. i dr.
Što Vam je omiljeni dio znanstvene karijere, jeste li zadovoljni cijelim tim dijelom svoje priče?
U znanost sam ušao relativno kasno, s 40 godina. Magistrirao sam i doktorirao upravljanje kvalitetom na Sveučilištu u Rijeci. Objavio sam 230 znanstvenih i stručnih radova u časopisima i zbornicima radova u Hrvatskoj i širom svijeta. Sudjelovao sam na 130 konferencija i simpozija s javnim izlaganjem radova, širom svijeta, od Los Angelesa do Shanghaija i Tokyja.
Bio sam gost profesor s predavanjima o kvaliteti na sedam sveučilišta u Hrvatskoj i nekoliko Veleučilišta, a nedavno sam imao čast održati predavanje na Univesity of Central Florida, Orlando u SAD. Član sam više stručnih i znanstvenih organizacija u zemlji i svijetu. Bio sam ili jesam član znanstvenih i uređivačkih odbora konferencija širom svijeta: Indija, Thailand, Portugal, Rusija, Srbija, Bosna i Hercegovina, Sjeverna Makedonija, Poljska, Slovačka, Hrvatska.
U razdoblju 2013.-2019. bio sam član Znanstvenog vijeća za promet Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Iako sam kasno ušao u znanost, ostvario sam izbor u znanstveno zvanje u dva znanstvena područja, što je dosta rijetko i to u području društvenih znanosti – polje ekonomija i području tehničkih znanosti – polje tehnologija prometa i transport.
Trenutačno sam u znanstveno nastavnom zvanju izvanrednog profesora i već sedmu akademsku godinu sam angažiran na Sveučilištu Sjever gdje sam trenutno nositelj pet kolegija. Na IAQ – Međunarodnoj akademiji za kvalitetu koje sam član, osnovao sam Think Tank Kvaliteta u logistici, čiji sam voditelj i kojeg čini 17 stručnjaka iz 14 zemalja svijeta.
Kakvi su planovi za mirovinu, koliko ćete ostati aktivni?
Plan je biti aktivan, sve dok zdravlje bude dozvoljavalo. Nastavit ću raditi na projektima vezanim za restrukturiranje sustava upravljanja u poduzećima te u nastavi. I dalje sam angažiran kao profesor na Sveučilištu Sjever, a planiram i neka gostujuća predavanja. Planiram završiti nekoliko knjiga koje sam započeo pisati. Sudjelovat ću na znanstvenim i stručnim skupovima, imam obaveze prema članstvu u IAQ – Međunarodnoj akademiji za kvalitetu i prema Hrvatskom društvu menadžera kvalitete.
Upravo su u tijeku pripreme za 26. međunarodni simpozij o kvaliteti koji će biti održan u travnju 2025. u Šibeniku. To je 17. međunarodni simpozij koji organiziram s mojim suradnicima kao Predsjednik organizacijskog odbora. Koliko je to zahtjevno govori samo podatak da smo ove godine na 25. simpoziju imali autore iz 20 zemalja svijeta. Radim na osnivanju Hrvatske akademije za kvalitetu koja će biti osnovana tijekom 2025. godine. Dakle, namjera mi je biti aktivan, ali će se promijeniti raspored vremena i prioriteti.
Imate li neku aktivnost koja Vas opušta, nešto za što će sad biti više vremena?
Potrudit ću se da imam više vremena za pisanje i da provodim više vremena na moru. Volim more i provodit ću više vremena na moru.
Također volim putovanja. Kroz posao, sport i privatno prošao sam gotovo cijeli svijet. Ali uvijek se pronađe još poneka zanimljiva destinacija koju treba posjetiti. Ovisno o materijalnim mogućnostima nastavit ću putovati.
Gospodarstvo
Modepack zapošljava: “Kraljevi ambalaže” traže osmero novih ljudi…
Tvrtka koja se bavi proizvodnjom visoko kvalitetne ambalaže, koja posluje gotovo isključivo s inozemstvom, a svoje sjedište i pogon ima u Velikoj Gorici, objavila je nove oglase za posao. Jasno su navedeni i financijski uvjeti…
Objavljeno
prije 4 tjednana
29. studenoga 2024.Objavio/la
Redakcija CityportalaPrema statistici Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje, u listopadu je u Velikoj Gorici registrirano 955 nezaposlenih osoba, što je gotovo 15 posto manje nego u listopadu prošle godine. To će reći da je situacija u našem gradu po tom pitanju jako dobra, pogotovo ako znamo da je ta brojka stalno u padu, a važno je i dodati da se radna snaga i dalje traži.
Prema podacima s Burze, traže se prodavači, odgojitelji, čistači, konobari, kuhari, dostavljači, vozači, skladišni radnici, pedikeri, djelatnici za prihvat, stolari, monteri, zidari, rukovatelji viličarom, skladištari, bageristi, strojari, blagajnici, električari, PVC monteri…
Tom nizu sad se priključio još jedan poslodavac, i to jedan od najatraktivnijih na našem području.
Pratili smo priču kako tvrtka Modepack dolazi u Veliku Goricu, kako veliku i beskorisnu betonsku građevinu pretvara u prekrasan projekt u koji je uklopljen proizvodni pogon, uredski prostori, prostrani par, košarkaško igralište i još mnogo toga. Riječ je o firmi koja godišnje radi promet koji se broji u desecima milijuna eura i naravno da smo se, znajući sve to, veselili dolasku takvog poslovnog subjekta u naš grad.
Naravno, važnije od uređenja dotad zapuštenog prostora i svih drugih pozitivnih detalja, u toj je priči bilo to što će dolazak takve rastuće tvrtke otvoriti i nova radna mjesta u našem gradu. Već su više puta u posljednjem razdoblju u Modepacku zapošljavali, dobrim dijelom i naše sugrađane, a sad se otvara nova prilika.
Mnogima će biti zanimljivo čuti da ova tvrtka traži osmero novih zaposlenika: jednog u odjelu prodaje, petero u proizvodnji (tri pomoćna radnika i dva operatera stroja) te dvoje u logistici (pomoćni radnik i skladištar).
“MODEPACK je među najvećim proizvođačima ambalaže u Europi. Specijaliziran je za visokokvalitetnu ambalažu za logistički prijevoz robe, fokusirajući se na eCommerce, kurirsku ambalažu i sigurnosnu ambalažu za prijevoz novca i dragocjenosti. Izvozi na 37 svjetskih tržišta, uz ukupni udio izvoza u poslovanju preko 90%.
Prateći razvoj naše proizvodnje – širenje kapaciteta za proizvodnju eCommerce, kurirske i sigurnosne ambalaže, počinjemo se pripremati za nove izazove koji su ispred nas. Uz vrhunske proizvode koji su prioritet tvrtke, veliku pažnju posvećujemo zadovoljstvu djelatnika i pozitivnoj atmosferi unutar cijelog sustava”, stoji u oglasu koji se pozivaju zainteresirani da se prijave.
Traže se, dakle, ljudi u LOGISTICI, PROIZVODNJI i ODJELU PRODAJE.
U oglasima se može vidjeti i raspon početne plaće…
Gospodarstvo
Investicijski forum predstavio potencijal Zagrebačke županije
Od 2016. broj zaposlenih u Zagrebačkoj županiji porastao je za impresivnih 93 posto, a broj aktivnih pravnih osoba za 34 posto
Objavljeno
prije 4 tjednana
28. studenoga 2024.Objavio/la
Marija VrbanusZagrebačka županija, Ministarstvo gospodarstva i Poduzetnički centar Zagrebačke županije u partnerstvu s Hrvatskom gospodarskom komorom – Komorom Zagreb, zajednički su organizirali Investicijski forum Zagrebačke županije na kojem je predstavljen potencijal županije za nove investicije.
–Brojne domaće i strane koorporacije imaju svoja sjedišta i pogone u Zagrebačkoj županiji, što dokazuje da je investicijska klima pogodna za velika ulaganja. Godinama radimo na tome u suradnji s državom kao i našim gradovima i općinama, kojima je Županija partner u stvaranju preduvjeta i potrebne infrastrukture u poduzetničkim zonama. Prošle i ove godine izdali smo građevinske dozvole za poduzetničke investicije ukupne vrijednosti 453 milijuna eura. – naglasio je Kolarec, dodavši kako visoku kvotu Zagrebačke županije potvrđuju i podaci FINA-e prema kojima poduzetnici Zagrebačke županije u 2023. godini po ukupnim prihodima, prosječnoj neto plaći i izvozu zauzimaju visoko drugo mjesto, odmah iza poduzetnika Grada Zagreba.
Investicijski forum otvorio je ministar gospodarstva Ante Šušnjar, prilikom čega je naglasio da potencijal naše županije prepoznaje Ministarstvo gospodarstva koje kroz razne mjere daje i svoju podršku.
–To dokazuju mnogi realizirani projekti na području županije koje ministarstvo prati, a dobar dio naših mjera za poticanje razvoja gospodarstva, Zagrebačka županija je znala iskoristiti. Primjer je ulaganje u farmaceutsku industriju, kao što je tvrtka Pfizer koja je među brojnim europskim lokacijama za gradnju pogona odabrala Zagrebačku županiju, točnije Savski Marof u općini Brdovec. Od 2016. broj zaposlenih u Zagrebačkoj županiji porastao je za impresivnih 93 posto, a broj aktivnih pravnih osoba za 34 posto – rekao je ministar, ističući da su dekarbonizacija, održivost, zelena tranzicija, digitalna transformacija odrednice Vladine politike poboljšanja razvoja gospodarstva.
Ulaganje u svoje razvojne cikluse, Zagrebačku županiju svrstava u sam vrh Republike Hrvatske kao i na investicijsku kartu Europe, podsjetio je predsjednik Hrvatske gospodarske komore – Komore Zagreb, Josip Zaher.
–Od 46 milijuna stranih ulaganja na području Hrvatske u posljednjih 20 godina, preko 2 milijarde bilo je na području Zagrebačke županije. Uz velike greenfield investicije bilježi se porast razvoja novih tehnologija i zelenih industrija a uz logističke centre možemo očekivati dobar plasman domaćih proizvoda gdje bi Hrvatska i Zagrebačka županija postale jedan od glavnih logističkih centara ovog dijela Europe – ističe Zaher.
Pomoć poduzetnicima u pronalasku odgovarajućih lokacija za investicije pruža Poduzetnički centar Zagrebačke županije.
–Predstavili smo posebnu online platformu greenring.biz na kojoj investitori mogu dobiti točne uvide u sve naše poduzetničke zone, pogledati fotografije ili video snimke iz zraka, što im skraćuje vrijeme obilaska zona i ubrzava donošenje odluka prilikom odabira lokacije za gradnju – najavio je vd. direktora Poduzetničkog centra Zagrebačke županije, Marko Ignjatić.
Ova online platforma osmišljena je kako bi omogućila lakši pristup informacijama o poslovnim zonama, infrastrukturnim mogućnostima i poticajima za ulaganje u Zagrebačkoj županiji.
Primjer uspješne investicije u poduzetničke zone Zagrebačke županije je strani investitor FACC Solutions, koji je izgradio proizvodni pogon aviodijelova u općini Jakovlje.
–Zaista, prema dosadašnjem iskustvu naše tvrtke, mogu dati ohrabrenje investitorima da je Zagrebačka županija povoljna lokacija za sjedišta i pogone, jer je podrška Općine i ŽupanijeM unazad pet godina koliko smo u Jakovlju, bila odlična, a dokaz je i što upravo završavamo drugu fazu investicije i planiramo daljnje širenje. – rekao je predstavnik FACC Solutionsa, Matija Ferić.
Dodajmo kako je forum polučio i dvije panel rasprave. Na prvom, pod nazivom „Hrvatska: gdje smo na investicijskoj karti Europe?“, panelisti Bojan Batinić, ravnatelj Uprave za internacionalizaciju u Ministarstvu gospodarstva, Petar Šimić, predsjednik Udruženja otpremništva i logistike Hrvatske gospodarske komore, Burak Baykan, predsjednik Udruženja stranih ulagača u Hrvatskoj (FICC) i regionalni direktor SEE Doğuş grupe i Matija Ferić, član Uprave FACC Solutions Croatia u Jakovlju, govorili su o administrativnim kriterijima, geografskom položaju, kvalificiranoj radnoj snazi i prepoznatljivosti Hrvatske za investicije.
Druga panel rasprava bila je „Zagrebačka županija: investicijski zeleni prsten oko glavnog grada“ na kojoj su panelisti Damir Fašaić, županijski pročelnik za gospodarstvo i fondove Europske unije, Ivana Bakunić, direktorica poslovne zone Meridian 16 Velika Gorica, Daniel Hrup, direktor König Metall Croatia u Pisarovini, Domagoj Ilečić, pročelnik za gospodarski razvoj, poljoprivredu i fondove EU u Velikoj Gorici i Ivica Radanović, predstavnik Općine Rugvica, predstavili potencijal poduzetničkih zona i njihovu opremljenost, te spremnost gradova i općina na ispunjavanje zahtjeve investitora, kao važnosti ulaganja u strukovno obrazovanje.
*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom
Gospodarstvo
U potrazi za naftom i plinom na goričkom području, evo u kojim naseljima će se provoditi istraživanje
Vlasnici zemljišta obuhvaćenih istraživanjem maju pravo na naknadu štete koja bi eventualno mogla nastati na njihovim poljoprivrednim kulturama.
Objavljeno
prije 3 mjesecana
23. rujna 2024.Objavio/la
Redakcija CityportalaPočinje provođenje 3D seizmičkih mjerenja koja će se odvijati na području Velike Gorice, a u svrhu pronalaženja potencijalnih ležišta nafte i/ili plina. Mjerenja će se izvoditi u nekoliko goričkih naselja, u Ogulincu, Buševcu, Turopolju, Rakitovcu, Poljani Čičkoj i južnom dijelu naselja Kuče.
Investitor je tvrtka Aspect Croatia koja je dobila dozvolu Vlade Republike Hrvatske, a izvođač radova je mađarska tvrtka Acoustic Geophysical Services s dugogodišnjim iskustvom na području Republike Hrvatske.
Trenutno su u tijeku radovi izmjere i postavljanje geofona nakon čega će se krenuti i samo snimanje. Mjerenje se izvodi metodom refleksivne seizmike koja se sastoji od emitiranja kratkotrajnih impulsa u podzemlje i registracije elastičnih valova nastalih pod njihovim utjecajem. Kao izvor seizmičkog vala uglavnom će se koristiti površinski izvor tzv. vibrator budući da na području mjerenja prevladavaju poljoprivredne površine. U područjima neprohodnim za vibratore i prekrivenim šumom kao izvor seizmičkog vala koristit će se eksploziv smješten u posebno načinjenoj bušotini.
Iz Upravnog odjela za poljoprivredu i ruralni razvoj Grada obavještavaju vlasnike zemljišta obuhvaćenih istraživanjem da imaju pravo na naknadu štete koja bi eventualno mogla nastati na njihovim poljoprivrednim kulturama. Zahtjev za naknadu štete vlasnici zemljišta mogu predati u Upravni odjel za gospodarski razvoj, poljoprivredu i fondove Europske unije Grada Velike Gorice, Odsjek za poljoprivredu i ruralni razvoj, Šetalište Franje Lučića 15, Velika Gorica (soba 1). Za sve informacije možete se obratiti na broj telefona 091/5706-842 ili 01/6269-947.
Reporter 444 - 19.12.2024.
Izdvojeno
-
Crna kronikaprije 3 dana
Počivajte u miru, Doktore… Preminuo mraclinski zubar Damir Šafar
-
HOTNEWSprije 2 dana
Generacija 1969.: Okupili se u Pokupskom 55 godina nakon ‘male mature’
-
Crna kronikaprije 23 sata
FOTO Tužan prizor u Lijevim Štefankima: Požar progutao kuću, pronađeno mrtvo tijelo
-
Sportprije 4 dana
FOTO “Pevec Boysi” osvojili Turopoljsko srce!