CityLIGHTS

Marica Požgaj: ‘Život treba živjeti, treba raditi, biti dobar čovjek i moliti se Bogu!’

Donosimo vam životnu priču Marice Požgaj, najstarije Turopoljke, žene koja je, ne maknuvši se iz svog rodnog mjesta, živjela u četiri države. Život ju nije mazio od vrlo rane dobi, no u svojoj 102.godini je još uvijek prilično dobrog zdravlja, sjajnog pamćenja i pozorno prati sve što se događa.

Objavljeno

prije 2 godine

12. ožujka 2024.

Objavio/la

Goga Kiš

Mjesto Turopolje je po mnogočemu specifično naselje u našem kraju, a uz brojne posebnosti u gradskim arhivima će zasigurno ostati upisano i ime Marice Požgaj, koja je početkom mjeseca veljače proslavila 101.rođendan i potvrdila status najstarije Turopoljke! Godine su to vrijedne poštovanja, pa nikako nismo htjeli propustiti priliku malo bolje upoznati život žene koja je, zakoračivši u 102. godinu života i dalje izuzetno dobrog pamćenja, a kako nam je sama rekla i zdravlje ju dosta dobro služi, malo teže hoda i jedino je malo muči visoki tlak. Iako u istom mjestu živi doslovno od rođenja, tijekom svih tih godina zapravo je živjela u četiri države – Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, nakon koje je došla Federativna Narodna Republika Jugoslavija, pa Socijalistička federativna Republika Jugoslavija, te naposlijetku i samostalna Republika Hrvatska. Maricu život baš i nije mazio, i to od najranije dobi.

Foto: Mariničini roditelji, Antun i Marija na vjenčanju/Marica s 15 godina/privatna arhiva

Djetinjstva se jako dobro sjeća, a neke scene su joj toliko žive, kao da su se dogodile jučer.

– Rođena sam 2. veljače 1923. godine, kao Marija Hačić, i to baš u Turopolju, kod kuće, pa nije tad baš bilo nekih rodilišta svuda. Ali oduvijek me svi zovu Marica. Otac Antun je bio iz Turopolja, a majka Marija iz Zagreba. Mama mi je umrla mlada, ja sam imala samo dvije i pol godine, a brat Slavko tek četiri mjeseca. Majka mi je bila jako školovana, što je u to vrijeme bila rijetka pojava i radila je u kancelariji DIP Turopolja kod Filip Deutcha i sinova. K sebi nas je onda uzela moja grosa Julijana, tak’ sam zvala baku, jer je dido, zvala sam ga otata, bio porijeklom s granice Njemačke sa Češkom. Oni su se i razgovarali na njemačkom, ja nisam htjela. Kad sam imala četiri godine tata se opet oženio, ali maćeha Ana mi je bila jako loša, baš zla, k’o iz onih bajki. Sjećam se da sam usred zime morala prati velike zdjele, bilo je tak’ hladno da su mi zglobovi na prstima pucali i pekli me od zime. Svake nedjelje smo za ručak imali kokicu, ali ja sam sjedila dalje od stola, dobila sam kokošje nogice, glavu i vrat, oni su jeli meso, a još sam i na štokliću, malom stolcu, morala jesti. Bratu nisu dali da spava u kući, nego su mu u štali napravili krevetić gdje je spavao preko zime. I tako smo živjeli do moje osme godine kad sam opet završila kod bake, a brat je ostao – priča nam Marica.

Školski dani bili su joj prekratki.

– Završila sam pet razreda, učiteljica je nagovarala baku da se idem dalje školovati, čak su mi iz pilane htjeli platiti školovanje, jer je moja mama tamo bila jako cijenjena, ali baka nije dala. Takva mi je bila sudbina – kaže.

Ostaje kod kuće, pomaže baki, sve dok joj u život ne uđe ljubav života.

– Sa 16 godina sam se jako zaljubila u svog muža, Đuru Požgaja, bio je od mene stariji 11 godina, al’ ne bi mu se reklo. Ubrzo smo se vjenčali i bili smo 53 godine u braku. Bio mi je dobar – s tugom u glasu nastavlja svoju priču.

Foto: Marica u mladim danima/privatna arhiva

Jedan događaj iz Drugog svjetskog rata posebno joj se urezao u pamćenje.

– Kao da sam umirala u tom ratu, jer muža su mi 1942. godine otpeljali u zatvor i optužili ga da je bio partizan. To jutro sam se porodila, a popodne su ga odveli! Samo su ih sve pošlihtali ispred pilane i birali koga će uzeti, pa su tako i njega. Moja šogorica, koja je imala gostionu, pa je znala sve te oficire, poslala me da odem kod jednog i ispričam kako imam malu djecu, i nikoga osim njega, a muž mi nije ništa kriv. Ovdje su svi muški bili u pilani iz koje se nije moglo izaći bez propusnice. Doveli su me jednom ustaškom pukovniku, starijem, sve sam mu ispričala, a on me poslao doma i rekao mi da će to riješiti. I bome jesu…Otpremili su ih u zatvor u Goricu, pa u Zagreb u Savsku, gdje su prošli prave torture. Ali, ima Boga! Kad sam mu donijela odijelo kad su ga vodili spremila sam mužu u unutarnji džepić knjižicu sa snažnom molitvom, San Blažene Djevice Marije. I brzo nakon toga, jedan ga je oficir iz mjesta prepoznal’, znao je da nije partizan, pa je tražio da ga puste, jer mu treba zbog rada u šumi, muž je dobio propusnicu i tak’ se izvukel’! Upravo je nepravda to što me čitavog života najviše smeta, ne mogu to smisliti – kaže nam Marica.

Foto: Fotografija s vjenčanja Marice i Đure Požgaj/Marica i Đuro s djecom/privatna arhiva

Foto: Marica još čuva knjižicu s posebnom molitvom koju je kriomice stavila u odijelo svom suprugu za vrijeme Drugog svjetskog rata/G.Kiš, Cityportal.hr

U braku su ona i Đuro dobili šestero djece, ali prvi sin je umro samo dva mjeseca nakon rođenja, a puno prerano zauvijek je otišla i jedna kćerka. No, uz nju su još uvijek kćerke Zdenka i Branka, sinovi Antun i Zlatko, šestero unučadi (Srđan, Snježana, Suzana, Dajana, Dino i Damir), sedmero praunučadi (Marina, Sandra, Barbara, Natali, Maks i Roko, i Leon), te šestero prapraunučadi.

Foto: Marica sa sinom Antunom i kćerkama Zdenkom i Brankom/privatna arhiva

Uspjela je Marica, nakon što su djeca malo porasla, završiti i školovanje za kuharicu, a u tome je bila vrlo vješta.

– Muž mi dugo nije dal’ raditi, on je radio dvije smjene u radioni u DIP-u. Ja sam imala itekak’ posla doma. Imala sam nekad četiri bašće, sve sam to održavala. Dizala bi se prije 5 sati ujutro, pa bi metla veš kuhati, i cijeli dan s djecom, pa predvečer sve pripremiti za drugi dan, da sve stignem. Počela sam tak’ raditi tek s 35 godina, izučila sam za kuharicu. Prvo sam radila u jednom restoranu u Turopolju, kad se zatvorio jedno vrijeme u goričkom Parku i nakon toga sve do penzije u KP Domu Turopolje. Tamo sam kuhala za službenike, njih 150 otprilike, i za posebne delegacije koje su dolazile iz Zagreba. Puno se tada tamo radilo, kartonaža, betonaža, poljoprivreda, uzgajale su se svinje, krave, teleći, janjci – priča nam.

Marica vrijeme provedeno na tom radnom mjestu pamti samo po dobrome, a otkrila nam je kako je kuhala i za neke poznate ‘face’.

– Ljudi su prije bili bolji, imali su više poštovanja, kuhala sam i za gradonačelnika Zagreba, Većeslava Holjevca. On je došel’ s 30 ljudi, kolegica mi je bila na bolovanju, pa sam sama sve obavila. Šef mi je pomogel pospremiti poslije. Bili su jako zadovoljni ručkom. Ali takve delegacije su nam dolazile i tri puta tjedno, iz raznih ministarstava. Plaće su nam bile dobre i svaka tri mjeseca smo dobili skoro jednu plaću dodatno. Nije bilo zamjeranja, svi su bili složni, išli smo na izlete i to po drugim zatvorima, Lepoglavi, Požegi i gledali kak’ tam rade – prisjeća se.

Foto: Marica Požgaj i sin Zlatko u obiteljskoj kući u Turopolju/G.Kiš, Cityportal.hr

Zanimalo nas je Maričino mišljenje o tome u kojoj mjeri su se stanovnici, ali i samo mjesto Turopolje, promijenili tijekom njenog života?

– Nekad smo sve zajedno radili, pomagali si zidati kuće i sve skupa. Sada to više nije tako, stari su pomrli, doselili su se novi ljudi ne znam ni od kuda, rade stvari na svoj način i nema više tog zajedništva. Tu je prije bila i pleh glazba, plesali smo, bile su zabave, od kad su srušili restoran niš’ se ne događa, slabo su zabave u društvenom domu. I izgled samog sela se jako, jako promijenio – kaže.

Redovito gleda vijesti na državnoj televiziji, a sav ostali program isključivo na Laudato TV-u.

-Kad gledam te vijesti, to se ni’ nikad događalo, svaku večer se priča o ovima na položajima koliko su pronevjerili, to mi se već na vrh glave popelo. Puno toga bi imala za reći. Ljudi bi trebali bolje živjeti, vidjela sam čovjeka kako usred zime leži na betonu, na ulici, pa kaj se ne može pomoći ljudima? I sirotinja treba živjeti! Onda to s benzinom, sad jeftino, pa opet skupo, nema smisla sve skupa. A i s onom koronom su napravili puno zla, ja se nisam htjela cijepiti. Svaku večer gledam misu na Laudato TV i njihov program, puno se toga ima zanimljivog za čuti, to mi je baš dobro – priča nam Marica.

Foto: Marica Požgaj (101) i praunuk Leon (10)/G.Kiš, Cityportal.hr

Kaže kako joj najviše nedostaje druženja, prijatelji su pomrli, a puno joj fali i to što ne može više sama do crkve u Vukovini, kaže ‘tko će svaki dan ići sa mnom’. Sve do svoje 96.godine išla je ona sama busom i do Velike Gorice, ali više nije toliko sigurna na nogama. No, Marica Požgaj u kući ima poveliko društvo, jer s njome žive sin Zlatko, unuk Damir i praunuk Leon, koji je, nažalost, baš poput svoje prabake, rano ostao bez majke. Ovaj uskoro desetogodišnjak, učenik je trećeg razreda OŠ Rakitovec, a prabaka ima za njega samo riječi hvale.

– Mama mu je dugo bila bolesna, nažalost i umrla, i tako je moj Leon već svašta naučio, on mi napravi najfiniji kapućino, zna sebi svašta spremiti, jaja speći, meso si speće, ma sve zna, a da vidite kakve palačinke radi! – priča nam oduševljeno Marica.

A Leon je i ‘na prvu’ znao izračunati da je prabaka Marica od njega starija čak 91 godinu! Zna i da je pomalo slavna u našem kraju, ali ju voli i zafrkavati kako to samo djeca znaju. Uz četiri generacije u kući živi i sedam mačaka – Deda, koji je stariji i od prabake, kako nam objašnjava Leon, ‘jer je star 11 mačjih, a to je 110 ljudskih godina’. Tu su još Tonka, Kleopatra, Sivko, Mimi i dva mala mačića.

Foto: Maričin praunuk Leon veliki je ljubitelj povijesti/G.Kiš, Cityportal.hr

Pri kraju razgovora ne možemo propustiti pitati Maricu što misli u čemu je tajna njene dugovječnosti?

– Ima dosta toga u genetici, ali i tome kako živite, ja nisam nikad ni pušila ni pila alkohol. Moj djed je doživio 96 godina, i još jedan rođak je isto toliko živio. Treba paziti i kaj se jede. Nekad nisam ništa ni jela, postila sam, samo malo čaja. Treba puno više povrća jesti, a manje mesa, stariji ne bi trebali ni svinjetinu ni govedinu. Najviše volim juhu, to mogu svaki dan, a sad s godinama mi je to dosta da više nisam gladna – otkriva nam naša sugovornica, te dodaje i jedan savjet svim mladima.

– Nek’ budu dobri i pošteni. Život treba živjeti, treba raditi i moliti se Bogu Majci Božjoj i Svetom Antonu, samo ih oni mogu spasiti, nitko drugi – poručuje Marica Požgaj, najstarija Turopoljka.

Foto: Marica živi u istoj kući sa sinom Zlatkom, unukom Damirom i praunukom Leonom/G.Kiš, Cityportal.hr.

Foto: Marica Požgaj proslavila je 2.veljače 101. rođendan /G.Kiš, Cityportal.hr

CityLIGHTS

Velika Gorica domaćin simpozija o sigurnosti hrane i zaštiti potrošača

Objavljeno

prije 1 sat

5. ožujka 2026.

Objavio/la

Morena Martinović

Sutra će se u dvorani Pučkog otvorenog učilišta održati simpozij na temu Sigurnost hrane i zaštita potrošača u organizaciji Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad HAZU u Velikoj Gorici i Prehrambeno biotehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Događaj okuplja stručnjake kako bi raspravljali o najnovijim istraživanjima i trendovima u sigurnosti hrane. Pojedina predavanja govorit će o prisutnosti mikotoksina (otrovne tvari koje proizvode određene vrste plijesni, a imaju toksičan učinak na ljude i životinje) te percepciji i mišljenju potrošača. Najviše će se pozornosti pridati samoj sigurnosti hrane i zaštiti potrošača.

Predavanja će držati dr. sc. Ana Vulić i dr. sc. Božica Solomun Kolanović s Hrvatskog veterinarskog instituta, dr. sc. Saša Drakula s Prehrambeno biotehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te Dunja Šafarić, mag. ing. techn. aliment iz Perutnine Ptuj.

Simpozij završava otvorenom raspravom u kojoj će sudionici moći postavljati pitanja stručnjacima, a ovaj događaj pruža priliku za bolje razumijevanje kako znanost i regulativa štite potrošače, ali i kako sami možemo biti pažljiviji pri izboru hrane koju konzumiramo.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Što se događa iza sirena hitne pomoći – “Građani nekad ne razumiju s kakvim se mi izazovima suočavamo na terenu”

O nedavnoj situaciji s hitnom pomoći i kako iznenadne odluke utječu na njihov već zahtjevan posao, razgovarali smo s voditeljem velikogoričke hitne službe, dr. Sinišom Golubom.

Objavljeno

prije 1 dan

4. ožujka 2026.

Objavio/la

Franjo Kompes

Hitna pomoć i prijevoz pacijenata, tema je za koju smo već počeli osjećati da iskače iz paštete. Sve se odvijalo iznenada, a ni nove odluke nisu dolazile ništa sporijim tempom. Naime, zbog opterećenosti bolničkog prijema na Rebru i smanjenih kapaciteta uslijed obnove, Ministarstvo zdravstva prvo je naložilo da se velikogorički pacijenti voze u KB Dubrava. Ubrzo je došla nova odluka da će se ipak raspodjela prebaciti na više bolnica, među kojima su bile KBC Sestre milosrdnice te Klinička bolnica Sveti Duh.

Odluke su se mijenjale u kratkom razdoblju, a prema riječima voditelja velikogoričke hitne službe Siniše Goluba, dr. med., spec. OM i HM, sve je počelo jednim mailom.

“Mi smo bili iznenađeni jer smo dobili samo mail da se od danas događa to i to. Prvo smo preusmjereni u Dubravu, ali onda je Dubrava pod nasrtajem svih pacijenata koji su dolazili, bila preopterećena i otkazivali su im sustavi, ne samo ljudski nego i tehnički. Onda smo preusmjereni na druge tri bolnice. To je bilo sve lijepo zamišljeno, međutim mi nismo znali uzrok tome, a to smo kasnije kroz razgovor saznali, da se Rebro uređuje, da je kapacitet prijema s 1800 kreveta spao na 800 kreveta”, objašnjava Golub.

Problem je nastao zbog nejasnoća u samoj uputi. “Sami mail je napisan vrlo kratko i jasno, ali dao je širinu za razne interpretacije. Pa su si bolnice to prevele onako kako njima paše. Npr. dođu dva pacijenta, pa jedan mora u drugu bolnicu. Nikom to nije baš logično, a najmanje onom tko je pogođen, tj. pacijent”.

Dodaje da struka na terenu prije donošenja odluka nije bila konzultirana. “Prije toga nas nitko nije kontaktirao da bi saznao neke statističke podatke. Dakle to su ljudi koji dolaze na kontrole, preglede ili ih njihovi doktori opće medicine voze taj dan u bolnicu”.

Velikogorička hitna je ionako odgovorna za manji dio ukupnih pacijenata koji dolaze u bolnicu, no uvođenje novih ruta dodatno je opteretilo timove. “Ako odete na Rebro i niste ništa s time obavili, naš tim sjedi na hodniku sat vremena dok se negdje oslobodi krevet. Tek kada je pacijent predan u bolničku ustanovu, nama završava intervencija, a ne onog trenutka kad smo se pokrenuli prema bolnici”, objašnjava Golub

Premda je komunikacija bila puno šumova, posebno ističe angažman gradonačelnika koji se pobrinuo da sve krene u boljem smjeru.

“Nakon konkretnih mjera i angažmana našeg gradonačelnika, komunikacija je značajno poboljšana. On osobno je svojim zalaganjem razriješio na dobrobit građana Velike Gorice tu cijelu situaciju. Mislim da je kasnije kad se bura podigla, kad je prešlo sve neku granicu tolerancije prema građanima Velike Gorice, on odigrao veliku, čak i najveću ulogu. Za to mu je trebala i informacija sa same hitne pomoći, pa sam i ja bio uključen, na čemu mu zahvaljujem jer mi je pružena mogućnost da objasnim u razgovoru sa samom ministricom gdje je ustvari problem. Komunikacija je kasnije bila sasvim u redu. Kad smo mi saslušani sa zdravstvenog aspekta i aspekta statističkog pritiskom na same bolnice”.

Promjene su značile i dulje izbivanje timova s terena, što se posebno osjetilo kod udaljenih naselja Velike Gorice. “Dubranec, Pokupsko, to nije manje od 20 km blizu nas. Ovo je inače posao u kojem imate puno izazova. Onda vam ovakve turbulencije nimalo ne pogoduju jer produžuju naše vrijeme dolaska, zbrinjavanja pacijenta i prelaska do bolnice”.

Osim logističkih problema, promjene su stvorile i dodatni psihološki pritisak na djelatnike. Golub opisuje svakodnevni rad hitne kao stihijski i nepredvidiv: “Svaka minuta je važna. A kad se pravila mijenjaju iz dana u dan, to dodatno opterećuje tim. Tek kad pacijenta predamo u bolničku ustanovu, nama završava intervencija, a ne onog trenutka kad smo se uputili prema bolnici. Svaka minuta manje je više vremena posvećeno na sljedeću intervenciju ili odmor koji zaslužujemo nakon same intervencije”.

Najviše su, ističe, nezadovoljstvo osjetili građani. “Najteže je bilo što je nastala greška u komunikaciji, ali isto tako i nepravda prema građanima Velike Gorice i oni su to osjetili, komentirali su da se osjećaju kao građani drugog reda i s pravom su to rekli. Mi tu nismo mogli ništa kao hitna pomoć. Nismo se nigdje oglasili, ali daleko od toga da se ne bi složili s građanima, njihovim očekivanjima i nezadovoljstvom koje su pokazali”.

Također dodao je da građani isto tako ne razumiju uvijek s čime se oni suočavaju na terenu. “Mislim da su ovakvi razgovori uvijek potrebni i najčešće prigovori koje dobijem, volim da su usmeni i da su isti dan jer tad im najbolje mogu pomoći. Kasnije istraživanje što je tko radio i kad, naravno da mogu provesti, ali najviše volim dati konkretan odgovor za datu situaciju u datom trenutku. U prosjeku treba 20-ak minuta da dođemo do pacijenta, to znači da smo kod nekog došli za 5, a kod nekog za 40 minuta”.

Nakon angažmana gradonačelnika, situacija se stabilizirala. “Jako smo zadovoljni, sve se vratilo na staro, to ne znači uvijek loše, nekad je i dobro. Mi kao zdravstveni radnici smo navikli na prilagođavanje. Zadovoljni smo s ovim rješenjem, to je nešto što smo priželjkivali, kao građani Velike Gorice i kao oni koji se brinu o njihovom zdravlju”.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

FOTO Pobjednici Malog fašnika: DV Čarobna šuma (skupina Goričanka), OŠ Nikole Hribara i PK Megablast

Objavljeno

prije 4 tjedna

7. veljače 2026.

Objavio/la

David Jolić

Na 117.Turopoljskom fašniku – Dječji fašnik u kategoriji Predškolske grupe u organizaciji Turističke zajednice Grada Velike Gorice u Sportskoj dvorani Srednje strukovne škole jučer (petak, 06. veljače 2026., početak u 16:30 sati) su se djeca iz Dječjih vrtića, 12 grupa, natjecala za vrijedne nagrade.

Velika Gorica, 06.02.2026. 117. Turopoljski fanik – Mali fanik. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 06.02.2026. 117. Turopoljski fanik – Mali fanik. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 06.02.2026. 117. Turopoljski fanik – Mali fanik. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Vrtićanci su pokazali svoju kreativnost, smjelost u nastupu, visoki stupanj uvježbane koreografije i sve to na ponos svojih roditelja, teta u vrtiću, baka i deda. Kroz program vodio ih je voditeljski par Princ i Princeza. Svi sudionici su nakon izvedbe posluženi krafnama.

Velika Gorica, 06.02.2026. 117. Turopoljski fanik – Mali fanik. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 06.02.2026. 117. Turopoljski fanik – Mali fanik. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 06.02.2026. 117. Turopoljski fanik – Mali fanik. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Prema prosudbi četveročlanog žirija konačne odluke bilo je teško donijeti, jer su sve kreacije bile odlične. Dodijeljena je prva nagrada (1. mjesto) i druga nagrada (2. mjesto), a sve ostale grupe (10) plasirale su se na 3. mjesto.

Velika Gorica, 06.02.2026. 117. Turopoljski fanik – Mali fanik. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 06.02.2026. 117. Turopoljski fanik – Mali fanik. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 06.02.2026. 117. Turopoljski fanik – Mali fanik. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 06.02.2026. 117. Turopoljski fanik – Mali fanik. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 06.02.2026. 117. Turopoljski fanik – Mali fanik. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Poredak: 1. mjesto: DV Čarobna šuma (skupina Goričanka) – ”Mali junaci komunalci” (djece 35) – voditeljice: Tena Andrijanić, Josipa Ćubela, Lucija Musić, Sara Vlainić i Vanja Cebin), 2. mjesto: DV Velika Gorica (Područni objekt Buševec – ”Zaljubljeni žabac”) – voditeljice: Danijela Antolčić, Anita Jelkić Cavrić, Ilija Klasan), 3. mjesto: sve ostale predškolske grupe (10).

Školske grupe (10) 1. mjesto: OŠ Nikole Hribara – ”Ako ne znaš šta je bilo” (djece 52) – voditeljice: Jadranka Jelisavac, Vesna Stipić, Marija Patrlj, Petra Črnko. 2. mjesto: OŠ Šćitarjevo – ”Fašnik u Andautoniji” (djece 35), voditeljice Petra Radošević i Martina Burilović. 3. mjesto: ostale grupe (8).

Skupine (10) 1. mjesto: Plesni klub Megablast – ”Ludi šeširđija” (djece 20), voditeljica Ana Vesel Križaj, 2. mjesto: KUD Slavuj Bukevje – ”Posavski poljoprivrednici nekad i danas” (djece 13), voditeljica Jasminka Podlejan.

Galerija fotografija

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Velikogoričani – javne površine nisu odlagališta otpada!

Neodgovorni građani ostavljaju smeće na javnim površinama Velike Gorice

Objavljeno

prije 1 mjesec

2. veljače 2026.

Objavio/la

Jutros su nas iznenadile neugodne slike javnih gradskih površina, koje su naši sugrađani počeli koristiti za odlaganje božićnih jelki. Da se malo našalimo, pitanje koje nam se nametnulo na prvu je tko uopće drži božićnu jelku do kraja siječnja? S druge strane sudeći po izgledu ove jelke nisu bile u toplom okruženju, obzirom na njihovu očuvanost. No, šalu na stranu, ovdje se ipak radi o nemaru i ružnim navikama naših sugrađana koje su u konačnici i kažnjive, a vjerujemo da će okolne kamere video nadzora na kraju pomoći nadležnim komunalnim inspektorima da ovakva ponašanja pojedinaca adekvatno i kazne.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

FOTO Izbor najboljih u sportu Grada Velike Gorice za 2025. godinu

Objavljeno

prije 1 mjesec

24. siječnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Izbor najboljih u sportu Grada Velike Gorice za 2025. godinu održan je jučer (petak, 24.01.2026., početak u 18 sati) pred ispunjenom Dvoranom Gorica Pučkog otvorenog učilišta u Velikoj Gorici. Bila je to istinska sportska manifestacija Grada koji se može pohvaliti sa 55 sportskih udruga i preko 7.000 sportaša i sportašica, a više od polovice su mlađi od 18 godina.