Povežite se s nama

CityLIGHTS

Marica Požgaj: ‘Život treba živjeti, treba raditi, biti dobar čovjek i moliti se Bogu!’

Donosimo vam životnu priču Marice Požgaj, najstarije Turopoljke, žene koja je, ne maknuvši se iz svog rodnog mjesta, živjela u četiri države. Život ju nije mazio od vrlo rane dobi, no u svojoj 102.godini je još uvijek prilično dobrog zdravlja, sjajnog pamćenja i pozorno prati sve što se događa.

Objavljeno

na

Mjesto Turopolje je po mnogočemu specifično naselje u našem kraju, a uz brojne posebnosti u gradskim arhivima će zasigurno ostati upisano i ime Marice Požgaj, koja je početkom mjeseca veljače proslavila 101.rođendan i potvrdila status najstarije Turopoljke! Godine su to vrijedne poštovanja, pa nikako nismo htjeli propustiti priliku malo bolje upoznati život žene koja je, zakoračivši u 102. godinu života i dalje izuzetno dobrog pamćenja, a kako nam je sama rekla i zdravlje ju dosta dobro služi, malo teže hoda i jedino je malo muči visoki tlak. Iako u istom mjestu živi doslovno od rođenja, tijekom svih tih godina zapravo je živjela u četiri države – Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, nakon koje je došla Federativna Narodna Republika Jugoslavija, pa Socijalistička federativna Republika Jugoslavija, te naposlijetku i samostalna Republika Hrvatska. Maricu život baš i nije mazio, i to od najranije dobi.

Foto: Mariničini roditelji, Antun i Marija na vjenčanju/Marica s 15 godina/privatna arhiva

Djetinjstva se jako dobro sjeća, a neke scene su joj toliko žive, kao da su se dogodile jučer.

– Rođena sam 2. veljače 1923. godine, kao Marija Hačić, i to baš u Turopolju, kod kuće, pa nije tad baš bilo nekih rodilišta svuda. Ali oduvijek me svi zovu Marica. Otac Antun je bio iz Turopolja, a majka Marija iz Zagreba. Mama mi je umrla mlada, ja sam imala samo dvije i pol godine, a brat Slavko tek četiri mjeseca. Majka mi je bila jako školovana, što je u to vrijeme bila rijetka pojava i radila je u kancelariji DIP Turopolja kod Filip Deutcha i sinova. K sebi nas je onda uzela moja grosa Julijana, tak’ sam zvala baku, jer je dido, zvala sam ga otata, bio porijeklom s granice Njemačke sa Češkom. Oni su se i razgovarali na njemačkom, ja nisam htjela. Kad sam imala četiri godine tata se opet oženio, ali maćeha Ana mi je bila jako loša, baš zla, k’o iz onih bajki. Sjećam se da sam usred zime morala prati velike zdjele, bilo je tak’ hladno da su mi zglobovi na prstima pucali i pekli me od zime. Svake nedjelje smo za ručak imali kokicu, ali ja sam sjedila dalje od stola, dobila sam kokošje nogice, glavu i vrat, oni su jeli meso, a još sam i na štokliću, malom stolcu, morala jesti. Bratu nisu dali da spava u kući, nego su mu u štali napravili krevetić gdje je spavao preko zime. I tako smo živjeli do moje osme godine kad sam opet završila kod bake, a brat je ostao – priča nam Marica.

Školski dani bili su joj prekratki.

– Završila sam pet razreda, učiteljica je nagovarala baku da se idem dalje školovati, čak su mi iz pilane htjeli platiti školovanje, jer je moja mama tamo bila jako cijenjena, ali baka nije dala. Takva mi je bila sudbina – kaže.

Ostaje kod kuće, pomaže baki, sve dok joj u život ne uđe ljubav života.

Sa 16 godina sam se jako zaljubila u svog muža, Đuru Požgaja, bio je od mene stariji 11 godina, al’ ne bi mu se reklo. Ubrzo smo se vjenčali i bili smo 53 godine u braku. Bio mi je dobar – s tugom u glasu nastavlja svoju priču.

Foto: Marica u mladim danima/privatna arhiva

Jedan događaj iz Drugog svjetskog rata posebno joj se urezao u pamćenje.

– Kao da sam umirala u tom ratu, jer muža su mi 1942. godine otpeljali u zatvor i optužili ga da je bio partizan. To jutro sam se porodila, a popodne su ga odveli! Samo su ih sve pošlihtali ispred pilane i birali koga će uzeti, pa su tako i njega. Moja šogorica, koja je imala gostionu, pa je znala sve te oficire, poslala me da odem kod jednog i ispričam kako imam malu djecu, i nikoga osim njega, a muž mi nije ništa kriv. Ovdje su svi muški bili u pilani iz koje se nije moglo izaći bez propusnice. Doveli su me jednom ustaškom pukovniku, starijem, sve sam mu ispričala, a on me poslao doma i rekao mi da će to riješiti. I bome jesu…Otpremili su ih u zatvor u Goricu, pa u Zagreb u Savsku, gdje su prošli prave torture. Ali, ima Boga! Kad sam mu donijela odijelo kad su ga vodili spremila sam mužu u unutarnji džepić knjižicu sa snažnom molitvom, San Blažene Djevice Marije. I brzo nakon toga, jedan ga je oficir iz mjesta prepoznal’, znao je da nije partizan, pa je tražio da ga puste, jer mu treba zbog rada u šumi, muž je dobio propusnicu i tak’ se izvukel’! Upravo je nepravda to što me čitavog života najviše smeta, ne mogu to smisliti – kaže nam Marica.

Foto: Fotografija s vjenčanja Marice i Đure Požgaj/Marica i Đuro s djecom/privatna arhiva

Foto: Marica još čuva knjižicu s posebnom molitvom koju je kriomice stavila u odijelo svom suprugu za vrijeme Drugog svjetskog rata/G.Kiš, Cityportal.hr

U braku su ona i Đuro dobili šestero djece, ali prvi sin je umro samo dva mjeseca nakon rođenja, a puno prerano zauvijek je otišla i jedna kćerka. No, uz nju su još uvijek kćerke Zdenka i Branka, sinovi Antun i Zlatko, šestero unučadi (Srđan, Snježana, Suzana, Dajana, Dino i Damir), sedmero praunučadi (Marina, Sandra, Barbara, Natali, Maks i Roko, i Leon), te šestero prapraunučadi.

Foto: Marica sa sinom Antunom i kćerkama Zdenkom i Brankom/privatna arhiva

Uspjela je Marica, nakon što su djeca malo porasla, završiti i školovanje za kuharicu, a u tome je bila vrlo vješta.

– Muž mi dugo nije dal’ raditi, on je radio dvije smjene u radioni u DIP-u. Ja sam imala itekak’ posla doma. Imala sam nekad četiri bašće, sve sam to održavala. Dizala bi se prije 5 sati ujutro, pa bi metla veš kuhati, i cijeli dan s djecom, pa predvečer sve pripremiti za drugi dan, da sve stignem. Počela sam tak’ raditi tek s 35 godina, izučila sam za kuharicu. Prvo sam radila u jednom restoranu u Turopolju, kad se zatvorio jedno vrijeme u goričkom Parku i nakon toga sve do penzije u KP Domu Turopolje. Tamo sam kuhala za službenike, njih 150 otprilike, i za posebne delegacije koje su dolazile iz Zagreba. Puno se tada tamo radilo, kartonaža, betonaža, poljoprivreda, uzgajale su se svinje, krave, teleći, janjci – priča nam.

Marica vrijeme provedeno na tom radnom mjestu pamti samo po dobrome, a otkrila nam je kako je kuhala i za neke poznate ‘face’.

– Ljudi su prije bili bolji, imali su više poštovanja, kuhala sam i za gradonačelnika Zagreba, Većeslava Holjevca. On je došel’ s 30 ljudi, kolegica mi je bila na bolovanju, pa sam sama sve obavila. Šef mi je pomogel pospremiti poslije. Bili su jako zadovoljni ručkom. Ali takve delegacije su nam dolazile i tri puta tjedno, iz raznih ministarstava. Plaće su nam bile dobre i svaka tri mjeseca smo dobili skoro jednu plaću dodatno. Nije bilo zamjeranja, svi su bili složni, išli smo na izlete i to po drugim zatvorima, Lepoglavi, Požegi i gledali kak’ tam rade – prisjeća se.

Foto: Marica Požgaj i sin Zlatko u obiteljskoj kući u Turopolju/G.Kiš, Cityportal.hr

Zanimalo nas je Maričino mišljenje o tome u kojoj mjeri su se stanovnici, ali i samo mjesto Turopolje, promijenili tijekom njenog života?

– Nekad smo sve zajedno radili, pomagali si zidati kuće i sve skupa. Sada to više nije tako, stari su pomrli, doselili su se novi ljudi ne znam ni od kuda, rade stvari na svoj način i nema više tog zajedništva. Tu je prije bila i pleh glazba, plesali smo, bile su zabave, od kad su srušili restoran niš’ se ne događa, slabo su zabave u društvenom domu. I izgled samog sela se jako, jako promijenio – kaže.

Redovito gleda vijesti na državnoj televiziji, a sav ostali program isključivo na Laudato TV-u.

-Kad gledam te vijesti, to se ni’ nikad događalo, svaku večer se priča o ovima na položajima koliko su pronevjerili, to mi se već na vrh glave popelo. Puno toga bi imala za reći. Ljudi bi trebali bolje živjeti, vidjela sam čovjeka kako usred zime leži na betonu, na ulici, pa kaj se ne može pomoći ljudima? I sirotinja treba živjeti! Onda to s benzinom, sad jeftino, pa opet skupo, nema smisla sve skupa. A i s onom koronom su napravili puno zla, ja se nisam htjela cijepiti. Svaku večer gledam misu na Laudato TV i njihov program, puno se toga ima zanimljivog za čuti, to mi je baš dobro – priča nam Marica.

Foto: Marica Požgaj (101) i praunuk Leon (10)/G.Kiš, Cityportal.hr

Kaže kako joj najviše nedostaje druženja, prijatelji su pomrli, a puno joj fali i to što ne može više sama do crkve u Vukovini, kaže ‘tko će svaki dan ići sa mnom’. Sve do svoje 96.godine išla je ona sama busom i do Velike Gorice, ali više nije toliko sigurna na nogama. No, Marica Požgaj u kući ima poveliko društvo, jer s njome žive sin Zlatko, unuk Damir i praunuk Leon, koji je, nažalost, baš poput svoje prabake, rano ostao bez majke. Ovaj uskoro desetogodišnjak, učenik je trećeg razreda OŠ Rakitovec, a prabaka ima za njega samo riječi hvale.

– Mama mu je dugo bila bolesna, nažalost i umrla, i tako je moj Leon već svašta naučio, on mi napravi najfiniji kapućino, zna sebi svašta spremiti, jaja speći, meso si speće, ma sve zna, a da vidite kakve palačinke radi! – priča nam oduševljeno Marica.

A Leon je i ‘na prvu’ znao izračunati da je prabaka Marica od njega starija čak 91 godinu! Zna i da je pomalo slavna u našem kraju, ali ju voli i zafrkavati kako to samo djeca znaju. Uz četiri generacije u kući živi i sedam mačaka – Deda, koji je stariji i od prabake, kako nam objašnjava Leon, ‘jer je star 11 mačjih, a to je 110 ljudskih godina’. Tu su još Tonka, Kleopatra, Sivko, Mimi i dva mala mačića.

Foto: Maričin praunuk Leon veliki je ljubitelj povijesti/G.Kiš, Cityportal.hr

Pri kraju razgovora ne možemo propustiti pitati Maricu što misli u čemu je tajna njene dugovječnosti?

– Ima dosta toga u genetici, ali i tome kako živite, ja nisam nikad ni pušila ni pila alkohol. Moj djed je doživio 96 godina, i još jedan rođak je isto toliko živio. Treba paziti i kaj se jede. Nekad nisam ništa ni jela, postila sam, samo malo čaja. Treba puno više povrća jesti, a manje mesa, stariji ne bi trebali ni svinjetinu ni govedinu. Najviše volim juhu, to mogu svaki dan, a sad s godinama mi je to dosta da više nisam gladna – otkriva nam naša sugovornica, te dodaje i jedan savjet svim mladima.

– Nek’ budu dobri i pošteni. Život treba živjeti, treba raditi i moliti se Bogu Majci Božjoj i Svetom Antonu, samo ih oni mogu spasiti, nitko drugi – poručuje Marica Požgaj, najstarija Turopoljka.

 

Foto: Marica živi u istoj kući sa sinom Zlatkom, unukom Damirom i praunukom Leonom/G.Kiš, Cityportal.hr.

Foto: Marica Požgaj proslavila je 2.veljače 101. rođendan /G.Kiš, Cityportal.hr

CityLIGHTS

Velika Gorica obilježava Svjetski dan zdravlja besplatnim pregledima i savjetovanjem

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Patronažna služba Velika Gorica

Povodom Svjetskog dana zdravlja, koji se obilježava 7. travnja, Patronažna služba Velika Gorica organizira preventivnu akciju za građane s ciljem podizanja svijesti o važnosti brige za zdravlje.

Građani će tom prilikom imati priliku besplatno izmjeriti krvni tlak i razinu šećera u krvi, ali i dobiti stručne savjete o zdravim životnim navikama. Akcija je usmjerena na prevenciju kroničnih bolesti te poticanje odgovornijeg odnosa prema vlastitom zdravlju.

Događaj će se održati u Domu zdravlja Velika Gorica, u utorak, 7. travnja 2026. godine, u vremenu od 8 do 10 sati.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Uskrsno druženje u Velikoj Gorici: gradonačelnik Ačkar podijelio 1.200 porcija ribica i čestitao Uskrs

Okupljanje je proteklo u vedrom i opuštenom ozračju, uz zajedničko druženje i najavu skorog uskrsnog slavlja koje je dodatno unijelo radost među okupljene građane.

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Morena Martinović/Cityportal.hr

Danas je na Veliki petak kod Tržnog centra održano tradicionalno uskrsno druženje koje je okupilo brojne građane u blagdanskom ozračju.

U jutarnjim satima, od 9:30, građani su imali priliku uživati u podjeli besplatnih porcija prženih ribica, što je i ove godine privuklo velik broj Velikogoričanki i Velikogoričana koji su se odazvali pozivu na zajedničko druženje.

Događaju je nazočio gradonačelnik Krešimir Ačkar sa suradnicima, koji je tom prigodom osobno čestitao sugrađanima nadolazeće uskrsne blagdane te poručio:

“Jako nam je drago da se tradicionalno održava druženje na Veliki petak, podjela ribica našim sugrađankama i sugrađanima. Veliki petak, blagdan muke gospodnje, kada je uistinu prilika da svi zajedno steknemo snagu. Zajedno je to prilika za svakoga od nas da pobudi u sebi više razumijevanja, tolerancije i ljubavi prema svakome čovjeku, prema svome bližnjemu i da ako s nekime i jesmo u zavadi, da se pruži ruka pomirenja i da se dočeka Uskrs čista srca onako kako to i priliči. Prošle godine smo imali 1.000 porcija, ove godine 1.200 porcija, ali prema svemu sudeći, kako danas vidimo, vjerojatno će biti iduće godine i  1.500.”

Okupljanje je proteklo u vedrom i opuštenom ozračju, uz zajedničko druženje i najavu skorog uskrsnog slavlja koje je dodatno unijelo radost među okupljene građane.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

FOTO Bez velikog budžeta, ali s puno srca – mještani Donjeg Podotočja uljepšali svoje mjesto za Uskrs

“Ono najljepše kod realizacije svakog našeg projekta je druženje”.

Objavljeno

na

Objavio/la

Snaga zajedništva ponovno je pokazala svoj efekt u malom selu Donje Podotočje, gdje su mještani, uz podršku mjesnog odbora, vlastitim snagama i donacijama ukrasili selo za nadolazeći Uskrs.

Na ulazima u selo, kod mosta u Peternacima i kod mostića na ulazu u Davutoviće, postavljeni su mali zečevi s uskršnjim košaricama koji su uljepšali lokalni krajolik. Posebnu kreativnu notu dale su dekoracije uz pomoć slikarice Marine Bogdanić iz Peternaca, čija je umjetnička podrška dodatno oplemenila ukrase.

“Ono najljepše kod realizacije svakog našeg projekta je druženje, igranje, smijeh, kreativnost, jedinstvo u kojem uživamo a pri tom oplemenjujemo jedni druge i činimo naš mali svijet ljepšim mjestom”, poručili su mještani.

Uz ukrase, otvoreno je i novo dječje igralište kod vatrogasnog doma.

“Jako sam sretan i zadovoljan što su djeca dobila ova nova igrala. Tako su za Uskrs, osim ovako lijepo ukrašenog sela, dobili i novo mjesto za igru”, rekao je Damir Kos, predsjednik MO Donje Podotočje.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Želiš mijenjati stvari u svom gradu? Velika Gorica traži nove članove Savjeta mladih

Rok za podnošenje kandidatura traje 15 dana od objave poziva.

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Pixabay

Grad Velika Gorica otvorio je postupak izbora novog saziva Savjeta mladih, tijela koje ima važnu ulogu u povezivanju mladih s lokalnom vlasti i donošenju odluka koje ih se tiču.

Riječ je o savjetodavnom tijelu koje zastupa interese mladih, potiče njihovo aktivno uključivanje u društveni i javni život te služi kao platforma za iznošenje prijedloga i inicijativa. Kroz njegov rad mladi imaju priliku sudjelovati u oblikovanju politika i aktivnosti na lokalnoj razini.

Savjet mladih broji 11 članova, uključujući predsjednika i njegova zamjenika. Prijaviti se mogu osobe u dobi od 15 do 30 godina koje žive ili borave na području Velike Gorice. Važno je napomenuti kako članstvo u Savjetu nije spojivo s funkcijom vijećnika u Gradskom vijeću.

Kandidate mogu predlagati organizacije i skupine koje djeluju u području mladih – od udruga i obrazovnih institucija do političkih podmladaka, sindikata i neformalnih inicijativa mladih. U slučaju neformalnih skupina, potrebno je okupiti najmanje 20 mladih koji zajednički predlažu kandidata.

Prijave se podnose na službenim obrascima dostupnima na mrežnim stranicama Grada, uz sve tražene podatke i dokumentaciju, uključujući obrazloženje i životopis kandidata.

Rok za podnošenje kandidatura traje 15 dana od objave poziva. Rezultati izbora bit će objavljeni na službenim stranicama Grada, čime će i službeno započeti mandat novog saziva Savjeta mladih.

Više informacija pročitajte ovdje.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Prodekanica Veleučilišta Velika Gorica moderirala panel o kružnom gospodarstvu

Sudjelovanje na ovoj konferenciji dodatno potvrđuje, kako je naglašeno, kontinuiranu posvećenost Veleučilišta razvoju znanstvene izvrsnosti, održivosti te aktivnom doprinosu temama od šireg društvenog značaja.

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Veleučilište Velika Gorica

U Zagrebu je 25. i 26. ožujka 2026. godine održana stručna konferencija pod nazivom „Tko plaća kružno gospodarstvo?“, u organizaciji Međunarodne udruge za kruti otpad (ISWA) i Hrvatske udruge za gospodarenje otpadom (HUGO).

Konferencija je okupila stručnjake iz akademskog, javnog i industrijskog sektora, a među sudionicima je bila i prodekanica za znanost prof. dr. sc. Sanja Kalambura, koja je sudjelovala i u organizacijskom dijelu događanja.

Posebno zapaženu ulogu imala je kao moderatorica panela posvećenog sortirnicama otpada. Fokus rasprave bio je na njihovoj ulozi u sustavu gospodarenja otpadom, tehničkim i organizacijskim aspektima rada te pitanjima financiranja i dugoročne održivosti. U središtu razgovora našla se i njihova važnost za povećanje učinkovitosti recikliranja, uz otvoreno pitanje kako raspodijeliti troškove sortiranja te uspostaviti stabilan i održiv model funkcioniranja.

Panel je okupio predstavnike različitih sektora, što je dodatno naglasilo potrebu za suradnjom znanosti, industrije i javne uprave u razvoju učinkovitog sustava kružnog gospodarstva. Uz moderatorsku ulogu, prof. dr. sc. Kalambura aktivno je sudjelovala i u širem dijelu konferencijskih rasprava, gdje su otvorene teme financijskih modela, regulatornih okvira i primjene održivih rješenja u praksi. O važnosti tranzicije prema kružnom gospodarstvu govorila je i u medijskim istupima za HRT, OTV te Radio Sljeme, gdje je istaknula potrebu za sustavnim pristupom i jačanjem suradnje svih uključenih dionika.

Sudjelovanje na ovoj konferenciji dodatno potvrđuje, kako je naglašeno, kontinuiranu posvećenost Veleučilišta razvoju znanstvene izvrsnosti, održivosti te aktivnom doprinosu temama od šireg društvenog značaja.

Nastavite čitati

Reporter 458 - 31.03.2026.

Facebook

Izdvojeno