CityLIGHTS

Marica Požgaj: ‘Život treba živjeti, treba raditi, biti dobar čovjek i moliti se Bogu!’

Donosimo vam životnu priču Marice Požgaj, najstarije Turopoljke, žene koja je, ne maknuvši se iz svog rodnog mjesta, živjela u četiri države. Život ju nije mazio od vrlo rane dobi, no u svojoj 102.godini je još uvijek prilično dobrog zdravlja, sjajnog pamćenja i pozorno prati sve što se događa.

Objavljeno

prije 2 godine

12. ožujka 2024.

Objavio/la

Goga Kiš

Mjesto Turopolje je po mnogočemu specifično naselje u našem kraju, a uz brojne posebnosti u gradskim arhivima će zasigurno ostati upisano i ime Marice Požgaj, koja je početkom mjeseca veljače proslavila 101.rođendan i potvrdila status najstarije Turopoljke! Godine su to vrijedne poštovanja, pa nikako nismo htjeli propustiti priliku malo bolje upoznati život žene koja je, zakoračivši u 102. godinu života i dalje izuzetno dobrog pamćenja, a kako nam je sama rekla i zdravlje ju dosta dobro služi, malo teže hoda i jedino je malo muči visoki tlak. Iako u istom mjestu živi doslovno od rođenja, tijekom svih tih godina zapravo je živjela u četiri države – Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, nakon koje je došla Federativna Narodna Republika Jugoslavija, pa Socijalistička federativna Republika Jugoslavija, te naposlijetku i samostalna Republika Hrvatska. Maricu život baš i nije mazio, i to od najranije dobi.

Foto: Mariničini roditelji, Antun i Marija na vjenčanju/Marica s 15 godina/privatna arhiva

Djetinjstva se jako dobro sjeća, a neke scene su joj toliko žive, kao da su se dogodile jučer.

– Rođena sam 2. veljače 1923. godine, kao Marija Hačić, i to baš u Turopolju, kod kuće, pa nije tad baš bilo nekih rodilišta svuda. Ali oduvijek me svi zovu Marica. Otac Antun je bio iz Turopolja, a majka Marija iz Zagreba. Mama mi je umrla mlada, ja sam imala samo dvije i pol godine, a brat Slavko tek četiri mjeseca. Majka mi je bila jako školovana, što je u to vrijeme bila rijetka pojava i radila je u kancelariji DIP Turopolja kod Filip Deutcha i sinova. K sebi nas je onda uzela moja grosa Julijana, tak’ sam zvala baku, jer je dido, zvala sam ga otata, bio porijeklom s granice Njemačke sa Češkom. Oni su se i razgovarali na njemačkom, ja nisam htjela. Kad sam imala četiri godine tata se opet oženio, ali maćeha Ana mi je bila jako loša, baš zla, k’o iz onih bajki. Sjećam se da sam usred zime morala prati velike zdjele, bilo je tak’ hladno da su mi zglobovi na prstima pucali i pekli me od zime. Svake nedjelje smo za ručak imali kokicu, ali ja sam sjedila dalje od stola, dobila sam kokošje nogice, glavu i vrat, oni su jeli meso, a još sam i na štokliću, malom stolcu, morala jesti. Bratu nisu dali da spava u kući, nego su mu u štali napravili krevetić gdje je spavao preko zime. I tako smo živjeli do moje osme godine kad sam opet završila kod bake, a brat je ostao – priča nam Marica.

Školski dani bili su joj prekratki.

– Završila sam pet razreda, učiteljica je nagovarala baku da se idem dalje školovati, čak su mi iz pilane htjeli platiti školovanje, jer je moja mama tamo bila jako cijenjena, ali baka nije dala. Takva mi je bila sudbina – kaže.

Ostaje kod kuće, pomaže baki, sve dok joj u život ne uđe ljubav života.

– Sa 16 godina sam se jako zaljubila u svog muža, Đuru Požgaja, bio je od mene stariji 11 godina, al’ ne bi mu se reklo. Ubrzo smo se vjenčali i bili smo 53 godine u braku. Bio mi je dobar – s tugom u glasu nastavlja svoju priču.

Foto: Marica u mladim danima/privatna arhiva

Jedan događaj iz Drugog svjetskog rata posebno joj se urezao u pamćenje.

– Kao da sam umirala u tom ratu, jer muža su mi 1942. godine otpeljali u zatvor i optužili ga da je bio partizan. To jutro sam se porodila, a popodne su ga odveli! Samo su ih sve pošlihtali ispred pilane i birali koga će uzeti, pa su tako i njega. Moja šogorica, koja je imala gostionu, pa je znala sve te oficire, poslala me da odem kod jednog i ispričam kako imam malu djecu, i nikoga osim njega, a muž mi nije ništa kriv. Ovdje su svi muški bili u pilani iz koje se nije moglo izaći bez propusnice. Doveli su me jednom ustaškom pukovniku, starijem, sve sam mu ispričala, a on me poslao doma i rekao mi da će to riješiti. I bome jesu…Otpremili su ih u zatvor u Goricu, pa u Zagreb u Savsku, gdje su prošli prave torture. Ali, ima Boga! Kad sam mu donijela odijelo kad su ga vodili spremila sam mužu u unutarnji džepić knjižicu sa snažnom molitvom, San Blažene Djevice Marije. I brzo nakon toga, jedan ga je oficir iz mjesta prepoznal’, znao je da nije partizan, pa je tražio da ga puste, jer mu treba zbog rada u šumi, muž je dobio propusnicu i tak’ se izvukel’! Upravo je nepravda to što me čitavog života najviše smeta, ne mogu to smisliti – kaže nam Marica.

Foto: Fotografija s vjenčanja Marice i Đure Požgaj/Marica i Đuro s djecom/privatna arhiva

Foto: Marica još čuva knjižicu s posebnom molitvom koju je kriomice stavila u odijelo svom suprugu za vrijeme Drugog svjetskog rata/G.Kiš, Cityportal.hr

U braku su ona i Đuro dobili šestero djece, ali prvi sin je umro samo dva mjeseca nakon rođenja, a puno prerano zauvijek je otišla i jedna kćerka. No, uz nju su još uvijek kćerke Zdenka i Branka, sinovi Antun i Zlatko, šestero unučadi (Srđan, Snježana, Suzana, Dajana, Dino i Damir), sedmero praunučadi (Marina, Sandra, Barbara, Natali, Maks i Roko, i Leon), te šestero prapraunučadi.

Foto: Marica sa sinom Antunom i kćerkama Zdenkom i Brankom/privatna arhiva

Uspjela je Marica, nakon što su djeca malo porasla, završiti i školovanje za kuharicu, a u tome je bila vrlo vješta.

– Muž mi dugo nije dal’ raditi, on je radio dvije smjene u radioni u DIP-u. Ja sam imala itekak’ posla doma. Imala sam nekad četiri bašće, sve sam to održavala. Dizala bi se prije 5 sati ujutro, pa bi metla veš kuhati, i cijeli dan s djecom, pa predvečer sve pripremiti za drugi dan, da sve stignem. Počela sam tak’ raditi tek s 35 godina, izučila sam za kuharicu. Prvo sam radila u jednom restoranu u Turopolju, kad se zatvorio jedno vrijeme u goričkom Parku i nakon toga sve do penzije u KP Domu Turopolje. Tamo sam kuhala za službenike, njih 150 otprilike, i za posebne delegacije koje su dolazile iz Zagreba. Puno se tada tamo radilo, kartonaža, betonaža, poljoprivreda, uzgajale su se svinje, krave, teleći, janjci – priča nam.

Marica vrijeme provedeno na tom radnom mjestu pamti samo po dobrome, a otkrila nam je kako je kuhala i za neke poznate ‘face’.

– Ljudi su prije bili bolji, imali su više poštovanja, kuhala sam i za gradonačelnika Zagreba, Većeslava Holjevca. On je došel’ s 30 ljudi, kolegica mi je bila na bolovanju, pa sam sama sve obavila. Šef mi je pomogel pospremiti poslije. Bili su jako zadovoljni ručkom. Ali takve delegacije su nam dolazile i tri puta tjedno, iz raznih ministarstava. Plaće su nam bile dobre i svaka tri mjeseca smo dobili skoro jednu plaću dodatno. Nije bilo zamjeranja, svi su bili složni, išli smo na izlete i to po drugim zatvorima, Lepoglavi, Požegi i gledali kak’ tam rade – prisjeća se.

Foto: Marica Požgaj i sin Zlatko u obiteljskoj kući u Turopolju/G.Kiš, Cityportal.hr

Zanimalo nas je Maričino mišljenje o tome u kojoj mjeri su se stanovnici, ali i samo mjesto Turopolje, promijenili tijekom njenog života?

– Nekad smo sve zajedno radili, pomagali si zidati kuće i sve skupa. Sada to više nije tako, stari su pomrli, doselili su se novi ljudi ne znam ni od kuda, rade stvari na svoj način i nema više tog zajedništva. Tu je prije bila i pleh glazba, plesali smo, bile su zabave, od kad su srušili restoran niš’ se ne događa, slabo su zabave u društvenom domu. I izgled samog sela se jako, jako promijenio – kaže.

Redovito gleda vijesti na državnoj televiziji, a sav ostali program isključivo na Laudato TV-u.

-Kad gledam te vijesti, to se ni’ nikad događalo, svaku večer se priča o ovima na položajima koliko su pronevjerili, to mi se već na vrh glave popelo. Puno toga bi imala za reći. Ljudi bi trebali bolje živjeti, vidjela sam čovjeka kako usred zime leži na betonu, na ulici, pa kaj se ne može pomoći ljudima? I sirotinja treba živjeti! Onda to s benzinom, sad jeftino, pa opet skupo, nema smisla sve skupa. A i s onom koronom su napravili puno zla, ja se nisam htjela cijepiti. Svaku večer gledam misu na Laudato TV i njihov program, puno se toga ima zanimljivog za čuti, to mi je baš dobro – priča nam Marica.

Foto: Marica Požgaj (101) i praunuk Leon (10)/G.Kiš, Cityportal.hr

Kaže kako joj najviše nedostaje druženja, prijatelji su pomrli, a puno joj fali i to što ne može više sama do crkve u Vukovini, kaže ‘tko će svaki dan ići sa mnom’. Sve do svoje 96.godine išla je ona sama busom i do Velike Gorice, ali više nije toliko sigurna na nogama. No, Marica Požgaj u kući ima poveliko društvo, jer s njome žive sin Zlatko, unuk Damir i praunuk Leon, koji je, nažalost, baš poput svoje prabake, rano ostao bez majke. Ovaj uskoro desetogodišnjak, učenik je trećeg razreda OŠ Rakitovec, a prabaka ima za njega samo riječi hvale.

– Mama mu je dugo bila bolesna, nažalost i umrla, i tako je moj Leon već svašta naučio, on mi napravi najfiniji kapućino, zna sebi svašta spremiti, jaja speći, meso si speće, ma sve zna, a da vidite kakve palačinke radi! – priča nam oduševljeno Marica.

A Leon je i ‘na prvu’ znao izračunati da je prabaka Marica od njega starija čak 91 godinu! Zna i da je pomalo slavna u našem kraju, ali ju voli i zafrkavati kako to samo djeca znaju. Uz četiri generacije u kući živi i sedam mačaka – Deda, koji je stariji i od prabake, kako nam objašnjava Leon, ‘jer je star 11 mačjih, a to je 110 ljudskih godina’. Tu su još Tonka, Kleopatra, Sivko, Mimi i dva mala mačića.

Foto: Maričin praunuk Leon veliki je ljubitelj povijesti/G.Kiš, Cityportal.hr

Pri kraju razgovora ne možemo propustiti pitati Maricu što misli u čemu je tajna njene dugovječnosti?

– Ima dosta toga u genetici, ali i tome kako živite, ja nisam nikad ni pušila ni pila alkohol. Moj djed je doživio 96 godina, i još jedan rođak je isto toliko živio. Treba paziti i kaj se jede. Nekad nisam ništa ni jela, postila sam, samo malo čaja. Treba puno više povrća jesti, a manje mesa, stariji ne bi trebali ni svinjetinu ni govedinu. Najviše volim juhu, to mogu svaki dan, a sad s godinama mi je to dosta da više nisam gladna – otkriva nam naša sugovornica, te dodaje i jedan savjet svim mladima.

– Nek’ budu dobri i pošteni. Život treba živjeti, treba raditi i moliti se Bogu Majci Božjoj i Svetom Antonu, samo ih oni mogu spasiti, nitko drugi – poručuje Marica Požgaj, najstarija Turopoljka.

Foto: Marica živi u istoj kući sa sinom Zlatkom, unukom Damirom i praunukom Leonom/G.Kiš, Cityportal.hr.

Foto: Marica Požgaj proslavila je 2.veljače 101. rođendan /G.Kiš, Cityportal.hr

CityLIGHTS

FOTO Održane svečane promocije studenata Veleučilišta Velika Gorica

Objavljeno

prije 2 dana

8. ožujka 2026.

Objavio/la

David Jolić

Svečane promocije prvostupnika i magistra struke Veleučilišta Velika Gorica održane su jučer (subota, 07. ožujka 2026. godine) u Pučkom otvorenom učilištu s početkom u 09:00, 11:30 i 14:00 sati. Ukupno je promovirano 186 prvostupnika i 76 magistra struke.