Tata Dean gura jako dobro sa svojim Širokim Brijegom, drži četvrto mjesto u Premijer ligi BiH, baš je nekidan remizirao s Posušjem u gostima, ali ovoga puta u imeniku je valjalo odabrati drugoga Klafurića.

– Dobar dan, trebao bih najboljeg trenera u obitelji Klafurić? – glasio je pokušaj duhovitosti nakon što se javio Marko Klafurić, sin i kolega Deanov.

– Evo, sad ću ti poslati tatin broj… – spreman je bio Marko, jako dobro upoznat s razlog privremenog denunciranja vlastitoga oca.

Dan ranije, naime, 26-godišnji Marko, trener NK Kralja Tomislava, kluba iz 1. zagrebačke lige, šestog ranga natjecanja, iz zagrebačkoga kupa senzacionalno je izbacio Trnje! Šestoligaš je sredio trećeligaša, što je samo po sebi senzacija, a u mladoj trenerskoj karijeri Klafova sina ovo je sasvim sigurno najveća i najvažnija pobjeda. Izborena na penale, dramatično, idealno da se pamti još dugo, dugo…

– Kakav je osjećaj? Fenomenalan, kakav će biti – govori Marko dok sa smiješkom sjeda na kavu sazvanu povodom analize uzroka, povoda i posljedica ovog lijepog trijumfa.

– U pripremi utakmice svojim sam dečkima rekao da možemo puno dobiti, a ništa ne možemo izgubiti. I da moramo ići na pobjedu. Inače uvijek na papiriće zapisujem neke bitne detalje, pripremu prekida i takve stvari, pa to igračima dam prije utakmice, a ovoga puta na jednom sam papiriću napisao “Preko Trnja do zvijezda”. Trebala je to biti šala, da malo opusti dečke prije utakmice, a ispalo je da su me shvatili ozbiljno – kaže prestolonasljednik u nogometnoj dinastiji Klafurić.

Dan poslije, naravno, pamti svaki detalj velike pobjede.

– Bili smo svjesni da smo autsajderi, da će utakmica biti takva da ćemo moramo biti strpljivi, požrtvovni i borbeni, da ćemo morati “giljati” za svaku loptu. A to nije naš stil, jer inače smo, u našem rangu, mi ti koji drže loptu… Ali evo, uspjeli smo. Na taj spoj neopterećenosti, požrtvovnosti i timskog duha nadovezao se i jako dobar početak. Zabili smo gol nakon 35 sekundi, naš Pero Račić zabio je za 1-0, a već u devetoj minuti vodili smo 2-0! Njihova obrana digla se visoko, išla je duga lopta, moj brat Luka nekako se za nju izborio, opalio i ušlo je golmanu ispod ruke… Idealan start! – vrti film Marko.

Međutim, nije se baš i nastavilo u istom ritmu. Trnje je uspjelo zabiti za 1-2 u 32. minuti, a onda i izjednačiti netom prije odlaska na poluvrijeme.

– Vidio sam već na putu prema klupi da su igrači klonuli, ali rekao sam im u tom trenutku: “Čekajte, vama su glave dolje, mi smo razočarani s 2-2 protiv Trnja, a niste ni svjesni koliko je to zapravo dobro. I možemo ovo dobiti!” Ispalo je da je utakmica u drugom poluvremenu bila u egalu puno više nego u prvom, imali smo mi čak i neke prilike, imali su i oni svoje, ali na kraju je završilo 2-2 i išli smo u penale. Kapetan se odmah javio da prvi puca, još trojica za njim… I onda krene najgore moguće, oni zabiju, a nama kapetan promaši prvi penal! U trećoj seriji su oni fulali, a u sedmoj naš golman obranio, da bi Bruno Leskovec, rekorder kluba po broju nastupa, dečko koji je tu od prvog dana, zabio za konačnih 7-6. I to je to, pobjeda, klopa na gazdin račun i idemo dalje – s neskrivenim zadovoljstvom prepričava Marko.

Od nogometa, realno, on nije mogao pobjeći sve i da je želio. Igrao je kao klinac u HNK Gorici, zaključno s uzrastom starijih pionira, zatim se prebacio na stolni tenis, pokušao se odmaknuti od “bubamare”. Nije išlo. Prvo je igrao futsal, nosio dres Nacional Gimke sve do isteka juniorskog staža, a velikom nogometu vratio se 2020. u dresu Poleta iz Buševca, za koji je igrao i dvije godine mlađi brat Ivan. No zajedno su vrlo brzo i promijenili destinaciju…

– Krešo Kundić, naš Velikogoričanin, koji je svojevremeno igrao za Radnik i Udarnik, a u međuvremenu napravio ozbiljnu poslovnu karijeru, veliki je zaljubljenik u nogomet i odlučio je osnovati klub. Znali smo se preko tate pa nas je prvo zvao na termine nogometa, a onda i pitao da se priključimo NK Kralju Tomislavu. Krenuli smo u ljeto 2021. iz zadnjeg, sedmog ranga, iz 2. zagrebačke lige, a nas dvojica od prvog smo dana tu. Iako sam imao samo 22 godine, bio sam jedan od najstarijih, a i volio sam klafrati, pa me trener odabrao za kapetana, prvog u povijesti kluba – priča Klafurić junior.

Klub je to koji je postavljen na zdrave temelje, projekt u kojem postoji jasan plan, a jedino mu nedostaje – dom. NK Kralj Tomislav tako je nomadski klub koji s djecom radi u Sesvetama, u Kelekovoj ulici, pokraj stare tvornice Sljeme, dok seniori treniraju na igralištu NK Nura na Borovju, a domaće utakmice igraju na Savici, na starom Chromosovom igralištu. Pravi nogometni nomadi…

– Odmah prve sezone otišli smo u viši rang, u kojem smo i sad, a od druge sezone priključio nam se i Marija Špičić, bivši igrač, a danas kondicijski trener Gorice, a skupa s njim i bivši igrač Kurilovca Ivan Horvat… Iako, nisu nam to jedine veze s velikogoričkim nogometom, jer kod nas je već treću sezonu Antonio Bakula, također bivši igrač Gorice, a već četvrtu Ladislav Roginić, koji je ranije igrao za Mraclin. Prošle sezone za nas je igrao i Martin Maloča, koji je igrao prvu ligu za Goricu, a pomoćnik trenera Dina Kluka bio je Marin Matoš, bivši kapetan Gorice i Kurilovca – nabrojio je Marko sve te silne poveznice njegova grada i njegova kluba.

Na kraju prošle sezone trener Kluk i pomoćnik Matoš obznanili su gazdi Kreši da oni više ne bi vodili momčad, a potraga za novim rješenjem završila je vrlo brzo.

– Iskreno, ja sam se sam ponudio. Rekao sam Kreši da bih pokušao, da ćemo okupiti mladu momčad i uživati u nogometu bez pritiska. Svi ti iskusni i etablirani igrači puno su nam pomogli da klub postane važan faktor u 1. zagrebačkoj ligi, ali sad smo odlučili etablirati mlade igrače, krenuti malo drukčijim smjerom. Krešo je pristao i krenuli smo raditi… Nije mi bilo jednostavno iz uloge suigrača preko noći prebaciti se u ulogu trenera, ali odabrao sam pristup koji za sad jako dobro prolazi. S dečkima sam prijatelj, podrška sam im, a na taj način pokušavam i voditi utakmice, planirati treninge… – govori Marko.

Ideja je da NK Kralj Tomislav, kao klub u kojem se ozbiljno radi i trenira, bude svojevrsni most za mlade igrače koji na nešto višim razinama ne mogu dobiti minutažu, što se pokazalo vrlo uspješnim na dva primjera. Naime, uz 24-godišnjeg brata Ivana, trener Marko od ove sezone vodi i 18-godišnjeg Luku, najmlađeg brata, strijelca protiv Trnja. Zajedno s Kristijanom Dobrenićem stigao je iz Kurilovca, a ispalo je da obojica igraju puno, igraju dobro i uživaju u uredno posloženom i ambicioznom klubu.

– To je ideja i cilj, nuditi priliku mladim igračima za prve korake u seniorskom nogometu, i zato mi je posebno drago što su se obojica tako dobro snašli. Evo, i protiv Trnja su obojica igrala, Kristijan svih 90 minuta, a Luka do pred kraj – kaže trener, a ujedno i brat Marko.

– Kako je trenirati braću? Zasad sve ide kako treba, nema sukoba interesa, ali ako se tijekom sezone krenu javljati nezadovoljstva statusom, morat ćemo se razdvojiti u prijevozu doma, ha, ha…

Brat Ivan također je trener, obojica su prihvatila ponudu Kreše Kundića da ih pošalje na trenersku akademiju, pa u ovako mladim godinama već imaju B licenciju. Nije nemoguće da će njihovim putem jednog dana i najmlađi Luka, a lako je moguće da netko od njih jednoga dana dostigne i prestigne tatu.

– Od tate sam naučio gotovo sve što znam o nogometu. Kad me ljudi pitaju koliko često razgovaramo o nogometu, kažem da uglavnom pričamo o nogometu. S mojim tatom, uostalom, i ne možeš drukčije, kod njega je to posebna razina opsjednutosti nogometom. Puno sam naučio i pasivno, samim time što sam živio s njim, ali naravno da smo i jako puno razgovarali, da sam puno toga usvojio. Iako, uvijek kažem da nisam postao trener zbog toga što je tata trener, nego unatoč tome. Uz njega sam, naime, dobio cjelovitu sliku toga posla, a ne samo ono lijepo.

Nogomet je u obitelji Klafurić, shvatili ste već, i doručak i ručak i večera. Na “zadovoljstvo” mame Maje.

– A joj, nije njoj bilo lako… Znali smo satima igrati nogomet u dvorištu, na dva mala gola, to su bili teški klasici. Tata i jedan od nas protiv preostale dvojice, od jutra do mraka… Kako su blizu i vrata terase, koja vode u dnevni boravak, nastradalo je tu nekoliko vaza, a sve slike po zidovima i policama su bez stakla. Obično bi to zaboravili reći mami, pa bi nastradali kod prvog sljedećeg brisanja prašine, ha, ha.

Sin Marko i tata Dean već neko su vrijeme i kolege treneri

Uz nogomet, ostalo je nešto vremena i za školu, pa je Marko diplomirao psihologiju. Uskoro bi trebao i početi raditi u struci, a to će biti samo još jedan važan dio mozaika u kojem ključne uloge imaju supruga Alisa i sinčić Niko. Drugim riječima, ako netko nije znao, Dean Klafurić je deda.

– Da se nisam oženio i dobio dijete, mislim da se nikad ne bih predložio za trenera seniora. Moja Alisa velika mi je podrška, zahvaljujući njoj mogu biti posvećen nogometu, a Niko je naša najveća moguća sreća – emotivno govori Marko, koji u istom “modeu” ostaje i kad priča o roditeljima.

– Imam stvarno super roditelje i danas bih kao otac volio ponoviti sve što su oni uspjeli napraviti. Tu prije svega mislim na moj odnos s braćom, koju obožavam. Nas trojica smo ujedno i najbolji prijatelji, a to je u prvom redu zasluga mame i tate – svjestan je mali Klaf.

Prvo sljedeće okupljanje zakazano je već za ovaj vikend. Tata Dean stiže na kratki odmor u svoju Veliku Goricu, jer u tijeku je reprezentativna stanka, a možda to bude prilika da se odigra još jedna partija na dva mala u dvorištu…

Nogometna dinastija Klafurić ide jako!