Prije sedam mjeseci gradom se proširila tužna vijest, preminuo je legendarni gorički kestenjar, Ešref Sulejmani – Maradona. Otišao je mirno, u snu, ni tjedan dana nakon što je s obitelji proslavio 72. rođendan. Brojne je stanovnike Velike Gorice, ali i okolice, to duboko rastužilo, jer brojne su generacije naših sugrađana upravo kod Ešrefa kupile svoju prvu mjericu kestena.

– Radio je do zadnjeg dana, ne zbog potrebe, nego je toliko volio Goricu i ljude, morao je bar jedan krug napraviti po gradu svakoga dana, to mu je bila duševna hrana – objašnjavali su nam tad iz njegova obitelj.

No život ide dalje, a tradicija prodaje kestena na dobro poznatoj lokaciji, iza “robnjaka” u Kolarevoj, ostala je u obitelji. Novi kestenjar u gradu, Veis Muharemi, zasigurno je mnogima već dobro poznato lice, jer upravo je od majstora Maradone naučio sve tajne najboljih pečenih kestena u gradu i s njime pohodio sve značajnije manifestacije zadnjih dvadesetak godina. Uostalom, Veis je Ešrefov zet.

Ešref Sulejmani zvani Maradona kroz godine se pretvorio u jednog od simbola našega grada… Foto: Miljenko Milanović/Cityportal.hr

Odluku da, upravo zbog velike ljubavi između njenog pokojnog supruga Ešrefa i stanovnika velikogoričkog kraja, kesteni moraju biti ponovo na starom mjestu i zbog novih generacija, da tradiciju treba nastaviti najstariji zet, donijela je Veisova punica Atidža.

– Na nagovor punice preuzeo sam njegovu lokaciju, ona ne bi dozvolila da se ta tradicija ugasi. Sad pečem kestene za moje drage Goričance i Turopoljce, ali to zapravo radim već 20-tak godina, jer pokojni me punac uveo u posao nakon što sam dobio otkaz u firmi. Uveo me u sve tajne i tajnice posla, radio sam na drugim lokacijama, a on je ‘držao’ Goricu’ – priča nam Veis dok priprema frišku turu kestena.

– Rođen sam na Kosovu, a 80-ih godina sam došao ovdje, upoznao Maradoninu kćer i ostao tu živjeti. U sretnom sam braku, imam kćer i sina, a imam i unuka starog pet mjeseci. Svaki dan dolazim iz Ivanje Reke, gdje živim, ali u Gorici i Turopolju sam s pokojnim puncem posvuda bio, pomagao mu po feštama, u kinu, po utakmicama… Tako da se ovdje osjećam kao doma. Ljudi ovdje su pravi ljudi, dosta poznajem ljude iz čitavog kraja, sve sam to prošao s puncem, i nigdje nismo imali nikakvih problema.

Kaže kako se već naviknuo na rad na hladnoći.

– Dobro se obučem, zaštitimo si štand, a i toplo je kraj kestena. Zna biti malo zeznuto kad su pravi minusi, ali zasad je dobro. To je ionako sezonski posao, sve je to stvar navike.

No, čini se kako je kestenjara sve manje i manje, a kako se čini taj će se trend i nastaviti.

– Kakva je budućnost kestenjara? Iskreno, ne vjerujem da će ova tradicija živjeti još dugo… Poznajem dosta kestenjara, puno ih je pozatvaralo svoje štandove po Zagrebu, a dosta ih je i otišlo u inozemstvo. Nije stvar u interesu, ljudi vole pečene kestene, ali nove generacije baš nisu zainteresirane za uličnu prodaju, nije to ni jednostavan ni lagan posao.

Otkrio nam je i kako je tajna najfinijih pečenih kestena u dobrom, friškom plodu kestena, dobrom rezanju i “što manje petljati oko njih”. Ove godine sezonu je započeo sa sljemenskim kestenima, ali pokazalo se kako je drvo bilo bolesno, pa su ih zamijenili zdravim talijanskim marunima.

– Ovdje ide najviše mala mjerica kod klinaca, a srednja je najprodavanija. Za Martinje su išle veće, jer vino i kesteni su ljubav stara.

Razgovor su svako malo prekidali kupci, koji imaju samo riječi hvale, ali se i sa sjetom prisjećaju dragog Maradone.

– Bili smo tužni kad smo to čuli, zbilja je bio jedan simbol našeg grada i drago mi je da se tradicija nastavlja. Obavezno kad smo u šetnji svratimo po mjericu, finih, slatkih pečenih kestena na štand kod Robne kuće, još od malena, a sad i s familijom – kaže nam sugrađanin koji je došao po svoju mjericu.

Na lokaciji u Kolarevoj novi kestenjar u gradu, Veis Muharemi, ostaje još samo do 1. prosinca, kad se obiteljski Obrt za pečenje plodina (kokice, kesteni, košpice, kikiriki i ostale zanimacije) seli na gorički Advent. A tamo će to biti bez pečenih kestena.

Tog 5. kolovoza 1995. godine cijela je Hrvatska bila u euforiji, slavila se velika pobjeda hrvatske vojske u čuvenoj akciji Oluja, na televiziji su svako malo objavljivali nove dosege i uspjehe hrabrih hrvatskih vojnika… Slavilo se i u kući obitelji Cumbaj, u Sisačkoj ulici u Velikoj Gorici, sve se pratilo s posebnom pozornošću, a neskrivenim ponosom, i to s jakim razlogom.

A onda je, oko 18 sati, zazvonio telefon.

“Nažalost, moramo vas obavijestiti da je vaš Jadranko poginuo…”

Majka je od šoka pala u nesvijest, otac je posrnuo, u očaj je potonula i 16-godišnja sestra Jadranka. Obitelji Cumbaj tog se dana svijet srušio. Njihov Jadranko, u tom trenutku 27-godišnji pukovnik Hrvatske vojske, položio je svoj život u borbi za domovinu, jedan je od ukupno 239 vojnika koji nisu dočekali kraj Oluje, i sve što se događalo tih dana za Cumbaje se pretvorilo u ogromnu, neizdrživu bol.

Na bojište je Jadranko Cumbaj otišao već na početku Domovinskog rata, u okolnostima koje su tad bile na snazi nije dvojio treba li staviti svoj život na čekanje i pomoći u obrani svoje Hrvatske. Bio je u tom trenutku uspješni student Strojarskog fakulteta, pomagao je ocu u tokarskoj radionici, igrao nogomet za NK Vatrogasac iz Kobilića, kao pasionirani lovac obnašao ulogu tajnika Lovačkog društva Srna, uživao je u ribolovu, druženju s prijateljima i u – čitanju. Svjedoci kažu da bi znao pročitati i po dvije knjige u danu…

Sa samo 24 godine sve je to bacio u drugi plan i postao vojnik. Zapravo, vojničina. Ratne priče, potvrđene od više izravnih svjedoka, kažu da je uništio ukupno 29 neprijateljskih tenkova i oklopnih vozila. Također, ostao je zapamćen i kao prvi u Domovinskom ratu koji je uz pomoć termovizijskog sustava tijekom noći uništio neprijateljski tenk… Na odsluženju vojnog roka u Crnoj Gori upoznao se s “maljutkom”, koju je toliko vješto koristio i koju godinu poslije, kad je rat krenuo. I silno je želio upravo u Oluji tu svoju brojku zaokružiti na 30.

Hrabar, odvažan i nepokolebljiv, tog kobnog 5. kolovoza nije želio posebno se opremati, odlučio je da neće nositi ni pancirku, a to ga je na kraju koštalo života. Izašao je iz zaklona kako bi došao do naoružanja kad je pala granata, čiji su geleri “zakačili” i Jadranka. Nije mu bilo spasa, kao ni cijelom nizu suboraca koji su nastradali na tom dijelu petrinjskog bojišta toga dana. Kažu upućeni da je neprijatelj upravo na tom dijelu bojišta bio najjači, najbolje opremljen…

I ostale su, eto, samo uspomene. Na mladića kojeg će danas svi odreda opisati “ljudinom”, na vojnika koji se isticao hrabrošću i talentom, na ratnika za primjer. I na čovjeka koji zaslužuje da ga pamtimo, da ga se sjećamo, da ne dopustimo da legenda o Jadranku Cumbaju iščezne. Tih se ratnih godina oženio svojom djevojkom Slavicom, dobili su i sina Kristijana, ali uz obitelj, ovo je čovjek koji zaslužuje da ga se još dugo, dugo sjećaju i mnogi drugi.

Upravo zato su mu njegovi lovci iz LD Srna postavili spomen-čeku u Kušancu, upravo zato se ovih dana dovršava mural i dva grafita u čast palog branitelja kojeg su, zbog pilotske značke koju je uvijek nosio, prozvali Pilot. Gradska četvrt Stari grad u petak u 17.30 sati organizira svečano otvorenje grafita i murala na zidnoj ogradi kod spajanja Sajmišne i Malogoričke ulice, bit će to prilika da svatko od nas dođe na tu lokaciju i još jednom se pokloni uspomeni na Jadranka Cumbaja.

Jer, znate to, heroji nikad ne umiru…

Takve stvari uvijek se rade u noći s petka na subotu, čisto da se ljudi do ponedjeljka barem malo naviknu na promjenu. I tog 2. listopada 1982. bila je subota. Malo nam je problem pričinjavalo to što je u tijeku bio “par-nepar” režim, pa su na benzinskoj na ulasku u Goricu, na uglu današnjeg parkinga iza Tržnog centra, ljudi u kolonama stajali do 5 ujutro, ali tu je policija odradila velik dio posla. I uspjeli smo, te noći krenuo je jednosmjerni promet kroz Veliku Goricu…

Tim riječima naše druženje s povodom, uz malu s mlijekom kod prijatelja Rojca, počinje Ivan Mikulčić. Čuveni velikogorički nogometni sudac, jedini iz našega grada koji je sudio jugoslavensku prvu ligu, ali i prometni stručnjak s posebnom ulogom u ovoj priči. I ponosni Goričanin koji nije želio da jedna ovakva obljetnica prođe nezapaženo.

– To je bila jako važna promjena u životu našega grada, šteta bi bilo propustiti reći da se 2. listopada obilježava 40 godina od trenutka kad je uveden prometni sustav kakav imamo i danas – govori nam gospon Mikulčić.

Ne bi mu se reklo, ali u životnom kalendaru su već 72 ljeta, što će reći da je u vrijeme dok se sve ovo događalo bi u ranim tridesetima.

– I prije nego što se o tome počelo službeno razgovarati, sjeo sam doma i dva-tri dana polako crtao kako bi to izgledalo. Gdje bi išla koja cesta, gdje semafori, gdje pješački prijelazi, gdje biciklističke staze… Sve to stavio sam na papir A3 formata i čekao pravi trenutak.

A on je ubrzo i došao. Kao što je do našeg stola u tom trenutku došao i gazda, Miljenko Rojc, pravi čovjek da nam dočara kako je to izgledalo u vrijeme dok se Zagrebačkom vozilo dvosmjerno, jer kuća mu je odmah tu, prvi red do ceste.

– Kako je bilo? Kao da smo živjeli na prikolici od kamiona! – slikovit je Rojc, kao i obično.

– Buka kamiona koji su ovuda jurili bila je nesnosna. Mi stanari znali smo nakon nekog vremena kad koji kamion prolazi, što vozi, a po tome smo i odlučivali kad ćemo ići spavati. Nema smisla ni lijegati u krevet prije nego prođu oni koji će te svakako probuditi… Sve u svemu, nepodnošljivo – objašnjava Rojc.

Ova je fotografija snimljena u svibnju 1982., nekoliko mjeseci kasnije ovako se automobili više nisu mogli mimoilaziti… Foto: Višnja Huzjak/Muzej Turopolja

Kako se radilo o ravnoj cesti, često su tu vozači znali nagaziti papučicu, velikom brzinom prolaziti kroz središte grada, a česte su bile i prometne nesreće, u nerijetkim slučajevima i sa smrtnim posljedicama. Problema su imali i autobusi, pa je ubrzo došlo do konsenzusa – nešto se po ovom pitanju mora promijeniti.

– Tadašnji načelnik općine Nikola Kovačević, vrlo odlučan i odrješit čovjek, okupio je ljude iz policije, ZET-a, a pozvao je i mene, koji sam u tom trenutku bio na funkciji šefa odsjeka za regulaciju prometa Grada Zagreba, u čijem sastavu je bila i općina Velika Gorica. Ljutio se, galamio, govorio da ništa ne radimo, a ja sam mu mirno odgovorio: “Ali ja već imam idejno rješenje, cijeli projekt…” Tu je i on malo zastao, iznenadio, možda malo i naljutio što sam to radio prije nego što je on to odobrio, ali dobro mu je došlo u pokretanju cijele te priče – prisjeća se Ivan Mikulčić.

U Zagrebu su se nerado odlučivali na velika ulaganja u “selske” općine, kako su tad nazivali sve okolne dijelove Zagreba, uključujući i Veliku Goricu, ali prezentacija ove priče, s gotovim rješenjem, ubrzo je prihvaćena. U proljeće 1982. krenuli su radovi, koji su do početka listopada bili u potpunosti završeni.

– U to se vrijeme iz Zagreba dolazilo jednim kolnikom, također dvosmjerno, i tako je bilo sve do ulaska u Podbrežnicu, gdje se po novome skretalo desno na današnju ulicu Matice Hrvatske, odakle se u dvije trake išlo sve do Sisačke. Postavili smo 11 novih semafora napravili nekoliko ugibališta za autobusne stanice, a najveći posao bio je posložiti sve oko tadašnje tržnice, danas Tržnog centra. Tu smo jedan manji park pretvorili u stanicu na koju i danas staju autobusi iz Zagreba, a zbog autobusa iz smjera Siska napravili smo iznimku i dodali treću traku, kako bi autobusi sa Sisačke mogli doći do kolodvora vozeći tih par desetaka metara u suprotnom smjeru. Sve druge opcije bile su neizvedive, iako smo zbog te trake morali ukloniti nekoliko stabla kestena – pojašnjava nam Mikulčić.

Do uspostave novog sustava autobusi iz Zagreba su išli do mjesta na kojem smo sjedili, do križanja na kojem je i kafić Rojc, pa danas “sakrivenim” odvojkom išli desno do današnje Matice Hrvatske, i zatim lijevo prema kolodvoru. Istim putem su se autobusi i vraćali. Uz jednosmjerni promet to se promijenilo, pa je uspostavljen model kojim autobusi voze i danas.

Odvojak kojim su nekad skretali autobusi danas je “sakriven” žardinjerama i nema prometnu funkciju

– Dio ljudi se bunio u početku, to je uvijek tako, jer vrijeme putovanja od točke A do točke B nekima se produžilo, ali ubrzo su svi shvatili da je ovaj model puno bolji. Pohvale smo dobili i od autobusnih prijevoznika, i od policije, jer smanjen je broj nesreća, ali i od običnih ljudi. Možda i najveće oduševljenje izazvala je biciklistička staza po Zagrebačkoj. Čak i oni koji dotad nikad nisu vozili bicikl sad su poželjeli isprobati novu stazu, provozati se Goricom, nastalo je malo biciklističko ludilo – sa smiješkom govori Mikulčić.

Nabraja gospon Ivan i brojne druge detalje, o kojima čovjek ne razmišlja u svakodnevnom životu, a svakako su bitni pri izradi jednog ovakvog plana. Dobili smo tako i prvi gorički zeleni val, budući da su to tad semafori radili bez ikakve koordinacije.

– Mislim da smo do tad imali četiri semafora, ali toliko loše posložena da su dva stalno bila ugašena. I na to su se ljudi neko vrijeme navikavali, s novih 11 semafora puno se toga promijenilo, pa je u prvo vrijeme znalo dolaziti i do zabuna, do lakših sudara… Ali opet kažem, novi ustroj prometa donio je cijeli niz poboljšanja i to su ljudi itekako prepoznali.

Cijeli projekt trebalo je nekako i financirati, a rješenje je pronađeno u kombinaciji SIZ-a za lokalne ceste i gradske ulice Grada Zagreba i SIZ-a komunalnih djelatnosti općine Velika Gorica. Prvi su financirali svu projektnu dokumentaciju, sve semafore i signalizaciju, drugi izgradnju autobusnih ugibališta te sve radove oko tržnice i na autobusnom kolodvoru.

I Velika Gorica je tako ušla u novu fazu svog života.

– Ponosan sam što sam kao mladi inženjer ovim projektom doprinio razvoju svoga grada, vjerujem da je to apsolutno napravljeno na dobrobit svih mojih sugrađana – ističe Ivan Mikulčić.

U to je vrijeme problem bio ulazak u grad s obje strane, pogotovo na dolasku iz Zagreba, jer tek pet godina poslije, uoči Univerzijade, napravljen je i drugi kolnički trak, što je dodatno rasteretilo gradski promet. U desetljećima koja su slijedila dobili smo i zaobilaznicu, ozbiljnu prometnu ulogu dobila je i Ulica Andrije Kačića Miošića, ali temelj je i dalje ono što je Ivan Mikulčić nacrtao na papiru A3 formata.

– Danas imamo dobru prometnu infrastrukturu, mislim da je nama u Velikoj Gorica ona puno manji problem od parkinga, kojeg kronično nedostaje. Tranzitni promet maknuo se iz središta grada, ali vjerujem da tu ima još prostora za poboljšanja. Treba motivirati ljude da idu zaobilaznim pravcima, da što manje ulaze u gradsko središte, a to se najlakše radi zaobilaznicama, ali i autocestom, koja bi morala biti besplatna. Dođe li do svega toga, prometna situacija u gradu bit će nam još i puno bolja, a ja vjerujem da se zaobilaznica koja će ići uz radar, i izlaziti na skretanju za Čiče, jednog dana mora izgraditi. Uostalom, područje prema Vukovini, gdje je i poduzetnička zona, jedini je prostor gdje se grad još može širiti – gleda u budućnost Mikulčić.

Do 1977. godine Ivan Mikulčić bavio se goričkim prometnicama, pa otišao u Grad Zagreb, od 1989. do 2010. bio u ministarstvu prometa, a do 2015. direktor Županijskih cesta

Gleda i situaciju u prometu po gradu, gleda i vidi rješenja.

– Rotori! Oni bi riješili problem na ulasku u grad s obje strane. Staviti dva velika rotora, jedan veliki rotor kod Zubaka, jedan kod veterinarske stanice, i dva manja, kod ulaza na Podbrežnicu i s druge strane kod Pivnice Turopolje. I svi čepovi bi se riješili, jer mnogi bi se i puno lakše odlučivali na zaobilaznicu – uvjeren je gospon Mikulčić.

Ova nedjelja, dakle, za njega je poseban dan. Kao što je, na neki način, poseban dan i za sve nas. Točno 40 godina prošlo je od promjene koja je unaprijedila život u našem gradu, promijenila ga, dala mu specifičnost i prepoznatljivost…. Od jednog od trenutaka koji će masnim slovima biti upisani u povijest Velike Gorice.

I zato, sretan ti rođendan, gorički jednosmjerni prometu!

Njih trojica, u nježnim godinama, ranim tinejdžerskim, naumili su osnovati bend. I krenuli tražiti nekoga tko će im svirati bubnjeve i klavijature.

– Daniel, Sebastijan i ja započeli smo u potragu i, iskreno, nismo bili posebno uspješni. Jedina opcija koja nam se nudila bili su Stjepan i Danielov brat Igor, koji nisu imali još ni 13 godina. To su za nas bili klinci, ali kako nije bilo druge, pozvali smo ih na jednu probu. Došli su i ostali, evo, punih 30 godina – priča nam Damir Sever u “buksi” koja je okupljalište kultnog goričkog benda Zakon šutnje.

Prije sad već punu 21 godinu priključio se i Ivan, prije deset godina i Nina, a u tom sastavu bend na čijem ste nastupu sigurno nekad bili slavi svoj 30. rođendan. Cijela serija glazbenih avantura ostala je iza njih, gomila uspomena i razloga za zadovoljstvo i ponos, a tako će sigurno biti i nakon rođendanskog koncerta ove subote (17. rujna) na Udarniku.

– Pripremili smo brojna iznenađenja, a zasad možemo otkriti da će nam doći Crvena jabuka i tamburaški sastav Harmonija, kao i da će koncert imati humanitarnu notu, budući da dio prihoda ide Dorianu Pucekoviću iz Kuča – ističu dečki iz benda.

Posjetili smo ih u njihovoj šarmantnoj “buksi” u mjestu Turopolje, prevrtjeli s njima godine i desetljeća iza nas, pa sve to ukomponirali u video koji smo nazvali “Priča o nama”…

Imamo svoju automehaničarsku radionu, tu i ja radim, a nakon posla se okrećem svojem trkaćem autu. I ne da mi nije teško, nego mi je to čisti užitak. Oduvijek sam u auto moto sportu, već s deset godina vozio sam karting, a kad sam prvi put vidio natjecanje u driftu, odmah sam rekao: ‘Ovime ću se baviti u životu!’, priča nam Marko Brdek, kojeg smo posjetili u obiteljskoj radionici u središtu Velike Gorice.

Automobil koji je pripremio za utrke ne smije na cestu, nemoguće ga je registrirati, ali to mu i nije važno. Zvijer od 520 konjskih snaga namijenjena je isključivo za utrke u driftu, disciplini u kojoj nije važno biti samo brz, nego i tehnički dobar, vješt s volanom i hidrauličnom ručnom kočnicom… A sve to Marko, sudeći po rezultatima, itekako jest.

Upoznajte ga kroz sljedeći video…