Kultura
Legenda o Kinu Gorica: Od tučnjave za ulaznice do borbe s videorekorderima
Nekad je goričko kino bilo važan faktor u društvenom životu grada, zatim je gotovo zatvorilo svoja vrata, a posljednjih godina ponovno se vraća u život… Ovo je priča o rođenju, usponima i padovima našega kina
U vrijeme kad kinematografski giganti “žderu” sve oko sebe, kad neke nove, mlađe generacije gotovo pa poistovjećuju riječ “kino” s rječju “Cinestar”, mala kina žive svoje teške dane. I vode veliku borbu za svakog posjetitelja. Takva sudbina zadesila je – zašto bismo mi bili izuzetak – i naše Kino Gorica. Ne tako davno ono je bilo praktički na izdisaju, pred gašenjem, posjetitelji na većini projekcija brojali su se na prste jedne ruke i polako je umirao smisao njegova postajanja. Unatoč tome, goričko kino je nekako opstalo u tim najtežim danima i othrvalo se svim prijetnjama da se ugasi, nestane. Nakon svega, danas je sve živahnije, sve snažnije, iako se ova aktualna priča teško može uspoređivati s nekim davnim vremenima, u kojima je kino bilo središte goričkog društvenog života.
Oporavak je krenuo tamo negdje 2013. godine, kad se u cijelu priču uključio Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) i – spasio stvar.
– Uh, stvarno jest – kaže Vesna Gjurković, voditeljica Kina Gorica, koja je na toj poziciji već punih 20 godina.
– Kad se pojavio Cinestar, s njim je u našu kinematografiju ušla i digitalna oprema, koju nitko osim njih nije imao. Kako je glavni distributer ujedno i vlasnik Cinestara, nije mu bilo u interesu ni prebacivati sve filmove na filmske trake, a i one koje bi prebacili, čekali bismo po dva, tri mjeseca. Složit ćete se, baš i nema smisla prikazivati film tri mjeseca nakon što je prikazan u zagrebačkim centrima, koji su našoj publici toliko blizu – pojašnjava voditeljica goričkoga kina.
I tako je bilo sve do te 2013. godine. Sve je zapinjalo na tehnologiji. Dok je Cinestar živio po svojim pravilima, izazvao veliki “boom” među publikom, sva ostala kina, pa tako i goričko, živjela su u nekim prošlim vremenima. Filmovi koji bi milošću nezainteresiranih distributera ipak bili presnimljeni na filmske role, krenuli bi na turneju po Hrvatskoj. Nakon što bi se film prikazao u jednom gradu, rola bi se poštom ili autobusom slala u grad koji je sljedeći na redu. Da, možda zvuči kao “srednji vijek”, ali tako je stvar doista funkcionirala sve do prije pet, šest godina.
– To je stvarno bilo grozno razdoblje. Mala kina diljem Hrvatske počela su čak i zatvarati svoja vrata, više nisu mogla opstati. Srećom, goričko kino nije bilo jedno od njih, ali i mi smo bili na izdisaju, vjerojatno bi se kino i zatvorilo da nije bilo potpore Grada. I tad je HAVC, na sreću svih nas, pokrenuo projekt digitalizacije. Svim kinima koja su se prijavila na natječaj HAVC je financirao digitalnu opremu i time je krenuo oporavak – objasnila nam je Gjurković.
Od tog trenutka, zapravo, sva su kina došla u puno ravnopravniji položaj. Kad je stigla digitalna oprema, svi su dobili mogućnosti prikazivati filmove u istom trenutku, čim bi se on “otvorio” u Hrvatskoj. I zato se danas najnormalnije događa ono što se donedavno činilo nezamislivim, da najpopularniji naslovi istoga dana budu prikazani u Cinestaru i u, primjerice, Vodicama, Đakovu, Čakovcu… I u Velikoj Gorici.
– Osim što sad startamo s programom u istom trenutku kad i Cinestar, kvaliteta prikazivanja je tehnički praktički jednaka, a pritom smo mi puno jeftiniji. Naravno da se i dalje ne možemo uspoređivati s velikim centrima, ali da je lakše, definitivno jest. Napokon ljudi počinju prepoznavati da i u svom gradu mogu pogledati film, da ne moraju ići u Zagreb kako bi otišli u kino, da nije Cinestar jedina opcija – ističe Vesna Gjurković.
Ljudi su se, točnije, morali samo podsjetiti da je tako, da je i goričko kino ponovno ozbiljna opcija. Kao što je bilo generacijama prije ove naše. Naime, Goričanima je u njihovu gradu kinematografija bila dostupna još prije više od 70 godina. Živih svjedoka tog vremena nema previše, ali ostalo je zapisano da je prvo kino u Velikoj Gorici otvoreno još u prvoj polovici 40-ih godina prošlog stoljeća. Država se tad zvala NDH, u tijeku je bio drugi svjetski rat, a naš grad izgledao je bitno drukčije. I kino je bilo na drugoj lokaciji.
– Preko puta tadašnjeg hotela Park, na današnjoj Zagrebačkoj, bila je mesnica, a pokraj nje to prvo kino. Bilo je to malo, simpatično kino, ali funkcioniralo je, filmovi su se prikazivali i gledali. Na toj lokaciji poslije je bila tiskara – ispričao nam je Ivan Matanović, jedan od ključnih ljudi za ravoj kina i općenito kinematografije u Velikoj Gorici.
On je rođeni Petrinjac, a u Veliku Goricu došao je još 1955. godine.
– U vrijeme kad sam ja došao, Velika Gorica je imala 2500 stanovnika. A mi smo u najboljim vremenima, pamtim to dobro, godišnje imali oko 140.000 gledatelja u kinu – kaže Matanović.
Razlika u životu i funkcioniranju kina tad i danas je, dakle, nemjerljiva. I neusporediva. U gradu od 2500 stanovnika, s okolicom ne više od 7000, prodavalo se 140.000 ulaznica godišnje, a sad smo u gradu od 70.000 ljudi presretni dođe li brojka prodanih ulaznica do 20.000. Vremena se stvarno mijenjaju…
– Kino je na toj lokaciji, preko puta hotela Park, bilo do pred kraj 50-ih godina, a tad je poljoprivredna zadruga počela graditi zgradu Zadružnog doma, u kojoj je 1959. počelo funkcionirati i kino. Do tad je njime upravljala tvrtka koja se zvala Kino poduzeće, a od početka 60-ih pridruženo je Narodnom sveučilištu – zapamtio je sve Matanović.
Zgradu o kojoj je govorio generacije Goričana znale su kao “Kokot”, a danas je mi poznajemo kao zgradu Pučkog otvorenog učilišta. Ili, jednostavnije, kao – Kino. Bila je tu i knjižnica, kasnije i glazbena škola, autoškola, sjedište goričkog radija, redakcije Velikogoričkog lista… Prikazivale su se i kazališne predstave, ali kino je uvijek bilo najveći hit. I izazivalo je najveći interes. Prema riječima dugogodišnjeg ravnatelja POU-a Drage Bukovca, često je bilo i jedini društveni događaj u gradu, što dobrim dijelom objašnjava i one sjajne brojke, onih 140.000 prodanih ulaznica.
– Kino je u to vrijeme doista uglavnom bilo puno. Djelomično i zato što nije bilo toliko sadržaja, ali i zato što smo bili jako dobro organizirani. Osobno sam stalno išao u Zagreb po nove filmove, čak i preko nekih mojih prijateljskih veza uspjevali smo prikazivati filmove praktički u isto vrijeme kad su se prikazivali u Zagrebu, što je u to vrijeme bila velika stvar – kaže Ivan Matanović, koji je 1960. godine postao prvi ravnatelj novoizgrađenoga kulturnog centra u današnjoj zgradi POU-a.
Branka Blažeković, Ivan Cigetić, Tatjana Cirković, Ivan Matanović, Neva Kosović i Željko Horvat ispred novoga kina
Na toj je poziciji ostao punih 30 godina, sve do 1990. godine, kad je otišao u mirovinu.
– Ja sam vam uvijek bio čovjek koji voli sve znati – sa smiješkom je govorio Matanović i nastavio:
– Dok sam odrastao u Petrinji, moj otac je bio voditelj gradskoga kina i već tad me sve to počelo privlačiti. Kao dijete sam imao pristup kabini iz koje su se radile projekcije, što je drugima bilo potpuno nedostupno, i to me jako zainteresiralo. Zato sam uživao baviti se tim poslom u Velikoj Gorici. Ja sam vam znao usred noći gdje je i za što služi doslovno svaki prekidač, svaki osigurač u zgradi kina.
I imalo se tu što znati. Gledajući iz današnje perspektive, bila je to “muzejska” tehnologija, ali za to doba radilo se o tehnološki vrlo naprednom sustavu za prikazivanje filmskih projekcija.
– Da, to je tad bilo zaista moderno kino. Imali smo dvije kino aparature, dva projektora, a na toj, tehnološki prilično visokoj razini, držali smo se i kasnije. Zgrada se u nekoliko navrata preuređivala, modernizirala, a negdje tijekom 70-ih godina dobili smo i čuvene Iskrine uređaje, koji su tad bili vrlo cijenjeni – priča Matanović.
Sve to, ulaganja, ali i trud zaposlenika, kojih je u Narodnom sveučilištu Juraj Kokot u jednom razdoblju bilo i do 150, jasno se očitovalo i na društvenom životu grada, odnosno posjetu kino projekcijama. Goričko kino, možemo to danas slobodno reći, bilo je i ponešto ispred svog vremena. Repertoar je bio bogat, u kino se moglo ići svaki dan, a filmovi su se najčešće prikazivali od 20 sati.
– To je bio naš uobičajeni termin, ali često se događalo da neke popularnije filmove, za koje je bio veći interes, prikazujemo i dva puta na dan. Nedjeljom su se filmovi prikazivali i od 16 sati, a znali smo imati i podnevne matineje isključivo za vojnike koji su služili vojni rok u vojarnama u Gorici i okolici – prepričao je Ivan Matanović, koji je sa suradnicima osmislio i posebnu ponudu nazvanu “Noćne kino projekcije”, u to vrijeme prilično neobičnu:
– Točno, u drugoj polovici 70-ih i početkom 80-ih imali smo i noćne projekcije. Posebno atraktivne filmove prikazivali smo u 23 sata, što je bio termin koji je mlađa publika posebno voljela.
Idila je trajala sve do druge polovice 80-ih, kad se pojavio veliki neprijatelj kina – videorekorder. Ono što je prvotno bilo nezamisliv luksuz, uskoro je postalo dostupno širim masama i videoteke su počele nicati na sve strane. Na štetu goričkoga kina, s čijeg je čela 1990. otišao Ivan Matanović. I u tim teškim vremenima po kino palicu predao u ruke prvo Vesne Kokot, zatim Borivoja Zimonje, a neko vrijeme i uvaženog i poznatog goričkog kulturnjaka Drage Bukovca.
– Dobro, ja sam tu zapravo sam uskakao u nekim prijelaznim fazama – pojasnio nam je Bukovec, koji je negdje u tim kratkim razdobljima uspio ući u povijest goričkoga kina.
– Znate, Dragec vam je rekorder našega kina – otkrila nam je Vesna Gjurković
A Dragec, gospon Bukovec, jako je dobro znao na što misli.
– Točno, ispalo je tako da je upravo u jednom od mojih mandata oboren rekord kina. Bilo je to početkom 1998., kad je u naše kino došao Titanic. Oborio je sve rekorde, i po gledanosti, i po zaradi – rekao je Bukovec, a njegova nasljednica Vesna Gjurković pamti kako je izgledalo kad je u Goricu došao “Mr. Bean – film potpune katastrofe”.
– Mnogi će se sjetiti kako su te jeseni 1997. ljudi sjedili čak i na podu kako bi pogledali film, uloviti ulaznicu i u toj je situaciji bila prava premija. Dok smo prikazivali Mr. Beana, čak je i policija morala dolaziti ovdje održavati red. Ljudi su se doslovno znali potući za karte! Sa sjetom pamtimo ta vremena i takve filmove. Sad više nema takvih, izrazitih ‘blockbustera’ zbog kojih bi se netko potukao – sa smiješkom kaže aktualna voditeljica goričkoga kina.
Taj veliki “boom” dogodio se u doba kad je posjećenost kina zapravo već bila u padu. U vrijeme “rata” s videotekama bilo je svakojakih pokušaja da se ponovno privuče publiku, koja je sve više filmove gledala doma, iz naslonjača, a sve manje dolazila u kino. I u tim trenucima, kad je Kino Gorica bilo u nezapamćenoj krizi, uzde je u svoje ruke uzela Vesna Gjurković.
– Dvorana je bila zapuštena, oprema stara, a interes publike sve slabiji. Iako je 2004. godine naša zgrada renovirana, pa smo dobili i novu opremu, odnosno novi projektor, tad je došla ta prva digitalna oprema, koju mi nismo imali. Uslijed svega toga, često se događalo da se projekcije jednostavno moraju otkazati zato što ne bismo prodali niti jednu ulaznicu – kaže nam Vesna, koja posebno pamti jedan od hrvatskih filmova iz toga vremena:
– Prikazivali smo film sedam dana, a došlo nam je ukupno šest ljudi?! Četiri projekcije morali smo otkazati, a na preostale tri dođe nam po dvoje ljudi.
Danas toga više nema.
– Sjajno je što Goričani sve više dolaze u kino, ali i što sve više gledaju hrvatski film. Unazad nekoliko godine pojavilo se nekoliko filmova koji su privukli publiku i sad su ljudi počeli dolaziti gledati i filmove koji nisu toliko razvikani, što znači da je sad i malo više povjerenja u hrvatske filmove – zaključila je Gjurković.
Kino u gostima: Gdje dođe struja, dolazi i kino
Velika Gorica je nakon drugog svjetskog rata polako počela rasti, razvijati se, a u tu se priču uklapao i rast popularnosti kina. No Ivan Matanović i ljudi okupljeni oko njega nisu u svemu tome zanemarivali ni sela. Stanovništvu iz gradske okolice tad nije bilo jednostavno dolaziti u Goricu, pa je kino dolazilo k njima.
– Do sredine 60-ih godina diljem Turopolja i Vukomeričkih gorica bilo je problema s elektrifikacijom, a kad se to počelo mijenjati, mi smo reagirali. Mislim da smo negdje 1965. kupili pokretne, prijenosne projektore. I kako bi u neko selo došla struja, dolazili bismo i mi prikazivati filmove. Te projekcije, naravno, bile su uvijek pune – kazao je Ivan Matanović.
U Buševcu, Kučama, Lukavcu, Pokupskom i Veleševcu filmovi su se prikazivali jednom tjedno, ali dolazilo je povremeno i u druga sela.
– Krajem 50-ih i početko 60-ih konačno je struja stigla i u Vukomeričke gorice. U to je vrijeme snimljen film “Svoga tela gospodar”, a kasnije i “Breza”. Radnja oba ta filma odvijala se upravo u Vukomeričkim goricama, odnosno oko Kravarskog i Hruševca Gornjeg, gdje je Slavko Kolar i službovao – pričao je Matanović i nastavio:
– Usporedno sa širokom vrpcom, film je bio snimljen i na traku od 16 mm. Narodno sveučilište imalo je taj projektor i želio sam film prikazati u Donjem Hruševcu, u koji se u to vrijeme, pogotovo kad bi krenule jesenske kiše, moglo doći samo pješice i zaprežnim kolima. Tako je i bilo. Sjećam se da sam autom došao do Kravarskog, pa dalje nastavio kolima, kroz duboko blato. Film je prikazan, na oduševljenje lokalnog stanovništva, nakon čega sam u gluho doba noći, sav blatnjav, stigao u Kravarsko do automobila. Ni kiša, ni blato, vjerojatno zato što sam bio mlad, nisu mi mogli pokvariti zadovoljstvo koje sam osjećao zbog radosti koju sam pružio ljudima.
Kultura
VIDEO Zlata Lomnička: ‘Volim ljude i pomagat ću dok god budem mogla. To me ispunjava…’
Zlata Krznarić, dugogodišnja tajnica KUD-a Nova zora iz Donje lomnice, ali i goričke zajednice KUD-ova, primila je Povelju Zagrebačke županije za cijelih pet desetljeća aktivnosti, truda i volonterskog rada…
Te 1974. godine Josip Broz Tito proglašen je doživotnim predsjednikom SFRJ-a, Zagreb je šokirala strašna željeznička nesreća sa 167 poginulih, tamo negdje preko oceana svijet je ugledao Leonardo DiCaprio, a u Donju Lomnicu doselila se – Zlata Krznarić.
– Da, udala sam se u Lomnicu, ove godine bit će točno 50 godina otkad sam ovdje, u ovom selu – kaže Zlata, koja danas, cijelih pet desetljeća nakon što je stigla ovdje, ima jednako toliko društvenog djelovanja iza sebe.
– Čim sam došla, uključila sam se u društveni život sela, u društveni rad za zajednicu u kojoj živim. I to se nije promijenilo do dan danas. I dalje sam aktivna, iako sam službeno u mirovini. Zapravo, otkad sam u mirovini, imam još manje vremena nego prije, baš me ima na sve strane… – govori Zlata, koja je u svoj zgusnuti raspored morala smjestiti i dodjelu županijskih nagrada.
Za sav uloženi trud i angažman u cijelom tom razdoblju dobila je Povelju Zagrebačke županije, vrijedno priznanje koje je ponosom ispunilo i nju samu, ali i sve članove KUD-a Nova Zora, kao i cijelo mjesto.
– Zahvaljujem Zagrebačkoj županiji i ljudima koji su prepoznali moj rad, ono što radim za lokalnu zajednicu, za naš grad. Naravno da sam iznimno ponosna i sretna – kaže gospođa Krznarić, koju će Goričani najprije znati kao tajnicu lomničkoga KUD-a, ali i velikogoričke zajednice KUD-ova.
– Da, u više mandata bila sam tajnica Mjesnog odbora, tajnica sam i Zajednice, ali općenito sam aktivna u mjestu. Bilo da je riječ o humanitarnim akcijama, kakvu smo i nedugo imali, za jedno dijete s invaliditetom, bilo da se radi o crkvenom zboru, bilo čemu oko crkve, tu sam. Odnosno, mi smo tu, jer imam stvarno dobru ekipu oko sebe. Ne može čovjek ništa sam, mogu jedino biti kotač-pokretač, ali tu onda dolaze svi ti ljudi koji pomažu i sudjeluju u svemu tome – posebno naglašava Zlata.
Aktivna je u svemu u čemu se može biti aktivan kad je riječ o društvenom životu Donje Lomnice, ali nije tajna da je folklor najveća ljubav.
– Zlatu poznajem otkad je došla u Lomnicu, već 50 godina, i odmah se uključila u KUD Nova Zora. Bila je i predsjednica, u više mandata tajnica, i uvijek se pokazivala kao vrlo marljiva i vrijedna. Uvijek je davala sve za folklor. Iako je aktivna i kao vatrogasac, iako je uključena i u sve druge udruge, posebno je vezana uz folklor i uvijek je bila odličan član KUD-a – kaže predsjednik Nove Zore Mijo Jakunić.
Dodat će i kako je ona ta koja okuplja, organizira, planira… A ostali je prate.
– Jedni bez drugih ne bismo mogli, a tako se i ponašamo. Jako smo dobar tim, velikim dijelom zahvaljujući i našim voditeljima, a imamo ih čak četvoricu, budući da nas ima… Ovisno o razdoblju godine, u KUD-u nas je negdje između stotinu i 120 – kaže Zlata.
I nije gospođa Krznarić tajnica samo u KUD-u, Zajednici i Mjesnom odboru, tajnički posao bio je njezina svakodnevnica i tijekom radnog vijeka.
– Počela sam raditi 1974. godine u KBC Sestre milosrdnice, kod doktora Mladena Stojanovića, i bila sam tajnica predstojnika klinike cijeli život. Da, svugdje sam tajnica, i u mjestu, i u folkloru, pa sam tako bila i na poslu. Punih 45 godina provela sam tamo, do zadnjeg dana mojeg radnog vijeka – kaže Zlata, koja nije bila jedna od onih koji su jedva dočekali mirovinu.
– Uživala sam raditi tamo. Uvijek sam išla na posao sretna, uvijek sam uzimala zadatke koje i nisam trebala. Moj šef je, recimo, bio šef Hrvatskoga kardiološkog društva, pa sam se i tu uključila, pomagala sam u organizaciji konvencija i skupova, jednako kao i u Društvu za aritmije… Uvijek sam se uključivala tamo gdje sam mislila da mogu pomoći, a pritom me nikad nije vodio novac. Nisu me zanimale ni pohvale, ni nagrade, željela sam osjećati ono nešto u srcu i duši. Često znam reći i svojim folklorašima, važno mi je da smo svi dobri, da se slažemo, da se ne grupiramo, da smo svi zajedno. Tu se vidi snaga i veličina – vjeruje Zlata, koja je 2011. godine dobila i nagradu povodom Dana volontera.
– Koliko ću još držati ovaj ritam? Koliko će me zdravlje služiti! Volim pomagati, volim ljude. Sama ne mogu biti. Želim i volim biti s ljudima, među ljudima, i dok god budem mogla, dok me bude zdravlje služilo, dotad ću raditi i pomagati – sa smiješkom kaže Zlata i dodaje:
– Još uvijek imam entuzijazam, još uvijek imam volju, bez obzira na moje godine, još uvijek sam aktivna, jer to mi je jako pri srcu. Kad mogu nekoga usrećiti, kada mogu nekome pomoći, to mene ispunjava. Želim pomagati svojoj zajednici, da se čuje za našu Donju Lomnicu, za naše Turopolje!
KUD Nova Zora kontinuirano djeluje već dugih 105 godina, još od 1919., kad je osnovan, a ispada da gotovo pola od toga otpada na razdoblje sa Zlatom u važnoj ulozi kotača i pokretača.
*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom
Kultura
FOTO Folkloraši iz Nove zore oduševili publiku na međunarodnom festivalu u Tunisu
Potpisali su i ugovor o jačanju međunarodne suradnje te razmjena kulturnih i umjetničkih karakteristika dvije države.
Ljetni period brojna kulturno-umjetnička društva koriste kako bi otputovala i prezentirala hrvatsku tradiciju na drugim krajevima svijeta. S tim ciljem, otputovali su i članovi Kulturno-umjetničkog društva ‘Nova zora’ iz Donje Lomnice koji su sudjelovali na 61. međunarodnom festivalu Aoussou u Tunisu.
Ovaj festival jedan je od najvećih u Tunisu i održava se u Sousseu, trećem po veličini tuniškom gradu, smještenom na Sredozemnom moru te poznatom po jednoj od najočuvanijih i najvećih medina u islamskom svijetu, koja je 1988. upisana na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Africi.
Foto: FB KUD ‘Nova zora’
Članovi kulturno – umjetničkog društva su održali nekoliko nastupa u gradovima Sousse i Port El Kantaoui na kojima su oduševili brojnu publiku izvođenjem slavonskih napjeva, turopoljskih plesova te međimurskog intermezza. Festival je ovo koji se održava uzastopce više od 60 godina, a na njemu uz hrvatske predstavnike sudjeluju i ansambli i folklorne grupe iz Francuske, Poljske, Njemačke, Alžira, Libije i Maroka.
Foto: FB KUD ‘Nova zora’
U sklopu festivala KUD „Nova zora“ je potpisao Ugovor o twinningu i partnerstvu s predsjednikom Udruženja Aoussou karnevala, Walidom Ben Hacenom, koji je ujedno i direktor festivala u Sousseu. Cilj dokumenta je jačanje međunarodne suradnje te razmjena kulturnih i umjetničkih karakteristika dvije države, s posebnim naglaskom i na poticanje međusobne turističke razmjene i promotivnih aktivnosti. Ugovor je u ime KUD-a „Nova zora“ potpisala tajnica udruge, Zlatica Krznarić.
Foto: FB KUD ‘Nova zora’
Tijekom svog boravka u Tunisu, članovi KUD-a „Nova zora“ na najljepši način izvedbama tradicionalnih plesova, pjesama i skladbi predstavljaju Republiku Hrvatsku i Zagrebačku županiju s obzirom na veliku popraćenost tuniških medija ovog festivala, ali i brojnu publiku koja je oduševljena izvedbama tamburaša, pjevača i plesača.
Foto: FB KUD ‘Nova zora’
Umjetnički voditelj „Nove zore“ je Antun Leinveber koji je plesače pripremio za ove nastupe, dok je glazbeni voditelj Zoran Jakunić uvježbao svirače.
– Organizatori su iznimno zadovoljni nastupima, glazbom kao i bogatim nošnjama, a članovima ‘Nove zore’ će ova turneja ostati u lijepom sjećanju s obzirom na ljubaznost i dobru organizaciju domaćina – javili su nam iz KUD-a.
Foto: FB KUD ‘Nova zora’
Foto: FB KUD ‘Nova zora’
Mažoretkinje Plesnog kluba Barbara (Velika Mlaka) u 11. godini djelovanja kluba pokazuju svoju snagu na (naj)važnijim natjecanjima tako što su njihove prezentirane koreografije (skoro) uvijek plasirane na prva tri mjesta, odnosno nagrađene su medaljama zlatnog odnosno srebrnog odnosno brončanog sjaja.
Sisak, 03.03.2024. 8.Regionalno prvenstvo HUMT-a. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Sisak, 03.03.2024. 8.Regionalno prvenstvo HUMT-a. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Sisak, 03.03.2024. 8.Regionalno prvenstvo HUMT-a. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Barbarice su bile uvjerljive pobjednice 8.regionalnog prvenstva mažoretkinja u organizaciji Hrvatskog udruženja mažoret timova (HUMT, predsjednik Vlado Palac), održanog u Sportskoj dvorani Zeleni brijeg u Sisku (nedjelja, 03. ožujka 2024.). Izvele su u tri dobne kategorije (seniorke, juniorke, kadetkinje) sveukupno 32 koreografije i osvojile 30 medalja: 20 zlatnih, 11 srebrnih i 4 brončane, osvojeno je jedno 4. mjesto te jedna diskvalifikacija (napuštanje plesnog podija).
Velika Gorica, 25.-26.05.2024. Državno prvenstvo HUMT-a. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 25.-26.05.2024. Državno prvenstvo HUMT-a. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Na Državnom prvenstvu mažoretkinja u organizaciji HUMT-a održanom pod pokroviteljstvom Grada Velike Gorice, u Sportskoj dvorani Srednje strukovne škole u Velikoj Gorici (25. do 26. svibnja 2024. godine), mažoretkinje PK Barbara ponovo su bile u vrhunskoj formi. Izvele su 42 koreografije i osvojile 39 medalja: 21x zlato, 11x srebro i 7x bronca te 3×4.mjesto.
Velika Gorica, 25.-26.05.2024. Državno prvenstvo HUMT-a. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 25.-26.05.2024. Državno prvenstvo HUMT-a. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Barbarice su se na Europskom prvenstvu u Srbiji (Pančevo, 28.do 30. lipnja 2024.) natjecale sa samo 22 koreografije, ali i taj broj je bio dovoljan da budu bolje od konkurencije. Njihovi nastupi nagrađeni su s 13 zlatnih, 5 srebrnih i 3 brončane medalje te jedno 6. mjesto.
Pančevo,29.-30.06.2024. Europsko prvenstvo mažoretkinja EMTA-e. Foto: PK Barbara
Pančevo,29.-30.06.2024. Europsko prvenstvo mažoretkinja EMTA-e. Foto: PK Barbara
Kada se podvuče crta ispod spomenutih brojeva na tri najvažnija natjecanja u prvoj polovici 2024. godine dobije se slijedeći rezultat: mažoretkinje PK Barbara prezentirale su 96 koreografija i osvojile 90 medalja!! Može li netko bolje?
Galerija fotografija
Kultura
Pozdrav s Novog Zelanda: ‘Ovo zlato je najzlatnije do sad. Uživamo u svakoj sekundi…’
S dalekog Novog Zelanda javila se Alina Haraminčić iz Jana, koje su do svog trećeg zlata na Olimpijadi zborova stigle s najviše bodova do sad. Uz to, stigle su cure zapjevati i iseljenicima, razgledavati, uživati, družiti se…
Vijesti s Novog Zelanda, o novom nevjerojatnom uspjehu Ansambla Jane, uljepšale su vikend iza nas. Gotovo dva tjedna nakon što se gorička glazbena ekspedicija otisnula s pleškog asfalta prema 18 tisuća kilometara udaljenom Aucklandu, Jane i njihovi Jankići ostvarili su svoj cilj. Zlatna medalja s Olimpijade zborova ponovno je oko vrata, već treći put…
– Naravno da je bilo nešto posebno uopće se pripremati za natjecanje poput Olimpijade, pogotovo doći ovdje i proživjeti sve što smo mi proživjele. Otišli smo na drugi kraj svijeta, u što smo uložili jako puno truda u svakom smislu toga izraza. Na kraju, očekivanja su nam se ispunila. Osvojile smo najveći broj bodova otkad se natječemo na Olimpijadi, tako da smo izrazito sretne. Ponosne smo na tako dobar rezultat na ovakvome mjestu, na najvećem svjetskom zborskom natjecanju – javila se Alina Haraminčić iz Jana s drugoga kraja svijeta.
– Odmah da naglasim, za one koji ne znaju, u pratnji su nam bili naši Jankići. Oni nisu samo svirali, u jednoj pjesmi su i pjevali s nama, pa je sve skupa bilo posebno i za njih i za nas. I njihovo pjevanje se bodovalo, i oni imaju svoj doprinos – ističe Alina.
Govorila je u ime cijele ekipe kad je opisivala dojmove prikupljene ovih dana.
– Bilo je jako puno djece, mladih, a samo iz Kine došlo je oko 80 zborova. Kategorija je bila vrlo zahtjevna, imali smo čak 25 zborova u konkurenciji, dok je u nekim drugim kategorijama bilo njih tri, četiri ili pet. Baš zato je to zlato još sjajnije. Ukupno su četiri zbora bila ispred nas, s nešto malo više bodova, no zborovi u Kini i SAD-u rade ovo profesionalno, zarađuju novac na pjevanju, a mi se s njima u tom smislu ne možemo uspoređivati. Unatoč tome, ostvarile smo ovakav rezultat i to je doista nešto nevjerojatno.
Pjevanje je, koliko god bilo primarno, samo dio sadržaja za ekipu iz Turopolja.
– Jako nam je lijepo, krajolik je drukčiji, nevjerojatan! Obišli smo Auckland, otišle pogledati gdje su se snimali Gospodari prstenova, posjetile i Queenstown… A kroz sve to čestitamo same sebi 20 godina postojanja! Uživamo u svakoj sekundi, a pogotovo smo presretne zbog tog zlata. Ovo je najzlatnije zlato do sad! Mislim da smo na lijep način prenijeli našu kulturu, kako Hrvatske, tako i našeg Turopolja – kaže Alina, dodajući kako natjecateljski nastupi nisu bili i jedini na Novom Zelandu.
– Imali smo prekrasan koncert u Aucklandu, u hrvatskom klubu, u kojem djeluje FA Kralj Tomislav, na čelu s . Ljudimam se jako svidio naš nastup, a neprocjenjiv je taj osjećaj kad svojom pojavom i pjesmom razveseliš nekoga svog u dalekom svijetu,. Jako puno mladih se zainteresiralo za hrvatsku tradiciju i folklor, generacije su to koje ni ne govore hrvatski, a sve to skupa trebalo bi očuvati našu kulturu i tradiciju i u sljedećim naraštajima – vjeruje Alina Haraminčić, koja je i aktualna predsjednika Ansambla Jane.
Za uvježbavanje repertoara kojim su Jane došle do zlata zadužena je voditeljica Ana Jaklinović, a brigu o sastavu, kao i o organizacijskim pitanjima, vodi Danijel Skrbin. Cijela ekspedicija uskoro se vraća kući s uspomenama za cijeli život.
Središnju proslavu blagdana Blažene Djevice Marije Karmelske (Gospe Karmelske) brojni mještani Kobilića obilježili su misnim slavljem, koje je predvodio vlč. Norbert Ivan Koprivec, u mjesnoj kapelici, jučer (nedjelja, 21.07.2022., početak u 11 sati).
Kobilić, 21.07.2024. Blagdan Gospe Karmelske. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Kobilić, 21.07.2024. Blagdan Gospe Karmelske. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Tri misna čitanja pročitali su Ana Marija Golub, Dorotea Posavec i Mario Lipovac.
Kobilić, 21.07.2024. Blagdan Gospe Karmelske. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Kobilić, 21.07.2024. Blagdan Gospe Karmelske. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Kobilić, 21.07.2024. Blagdan Gospe Karmelske. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Kobilić, 21.07.2024. Blagdan Gospe Karmelske. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Središnjoj proslavi prethodila je trodnevnica u Kobiliću.
Kobilić, 21.07.2024. Blagdan Gospe Karmelske. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Kobilić, 21.07.2024. Blagdan Gospe Karmelske. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Vlč.Koprivec pozvao je mještane Kobilića da već sada počnu s pripremama za zlatni jubilej iduće godine – biti će svečano velikim slavljem obilježena 100. obljetnica izgradnje kapelice u Kobiliću.
Galerija fotografija
-
Sportprije 2 danaPromjena plana: Skupština poništena, HNK Lukavec je opet NK Lukavec!
-
Sportprije 2 danaGorički trojac u Paminjovim rukama: Brlek, Nezirović i Vuko posuđeni Karlovcu
-
Sportprije 2 danaTuropoljski nogometaš Neven Novosel živi i radi u Irskoj, a nogomet mu je još u fokusu zanimanja
-
Sportprije 4 danaNovi trener Marko Biljan s Mraclinom krenuo u pripremno razdoblje
