Povežite se s nama

Kultura

Legenda o Kinu Gorica: Od tučnjave za ulaznice do borbe s videorekorderima

Nekad je goričko kino bilo važan faktor u društvenom životu grada, zatim je gotovo zatvorilo svoja vrata, a posljednjih godina ponovno se vraća u život… Ovo je priča o rođenju, usponima i padovima našega kina

Objavljeno

na

U vrijeme kad kinematografski giganti “žderu” sve oko sebe, kad neke nove, mlađe generacije gotovo pa poistovjećuju riječ “kino” s rječju “Cinestar”, mala kina žive svoje teške dane. I vode veliku borbu za svakog posjetitelja. Takva sudbina zadesila je – zašto bismo mi bili izuzetak – i naše Kino Gorica. Ne tako davno ono je bilo praktički na izdisaju, pred gašenjem, posjetitelji na većini projekcija brojali su se na prste jedne ruke i polako je umirao smisao njegova postajanja. Unatoč tome, goričko kino je nekako opstalo u tim najtežim danima i othrvalo se svim prijetnjama da se ugasi, nestane. Nakon svega, danas je sve živahnije, sve snažnije, iako se ova aktualna priča teško može uspoređivati s nekim davnim vremenima, u kojima je kino bilo središte goričkog društvenog života.
Oporavak je krenuo tamo negdje 2013. godine, kad se u cijelu priču uključio Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) i – spasio stvar.

– Uh, stvarno jest – kaže Vesna Gjurković, voditeljica Kina Gorica, koja je na toj poziciji već punih 20 godina.

– Kad se pojavio Cinestar, s njim je u našu kinematografiju ušla i digitalna oprema, koju nitko osim njih nije imao. Kako je glavni distributer ujedno i vlasnik Cinestara, nije mu bilo u interesu ni prebacivati sve filmove na filmske trake, a i one koje bi prebacili, čekali bismo po dva, tri mjeseca. Složit ćete se, baš i nema smisla prikazivati film tri mjeseca nakon što je prikazan u zagrebačkim centrima, koji su našoj publici toliko blizu – pojašnjava voditeljica goričkoga kina.

I tako je bilo sve do te 2013. godine. Sve je zapinjalo na tehnologiji. Dok je Cinestar živio po svojim pravilima, izazvao veliki “boom” među publikom, sva ostala kina, pa tako i goričko, živjela su u nekim prošlim vremenima. Filmovi koji bi milošću nezainteresiranih distributera ipak bili presnimljeni na filmske role, krenuli bi na turneju po Hrvatskoj. Nakon što bi se film prikazao u jednom gradu, rola bi se poštom ili autobusom slala u grad koji je sljedeći na redu. Da, možda zvuči kao “srednji vijek”, ali tako je stvar doista funkcionirala sve do prije pet, šest godina.

– To je stvarno bilo grozno razdoblje. Mala kina diljem Hrvatske počela su čak i zatvarati svoja vrata, više nisu mogla opstati. Srećom, goričko kino nije bilo jedno od njih, ali i mi smo bili na izdisaju, vjerojatno bi se kino i zatvorilo da nije bilo potpore Grada. I tad je HAVC, na sreću svih nas, pokrenuo projekt digitalizacije. Svim kinima koja su se prijavila na natječaj HAVC je financirao digitalnu opremu i time je krenuo oporavak – objasnila nam je Gjurković.

Od tog trenutka, zapravo, sva su kina došla u puno ravnopravniji položaj. Kad je stigla digitalna oprema, svi su dobili mogućnosti prikazivati filmove u istom trenutku, čim bi se on “otvorio” u Hrvatskoj. I zato se danas najnormalnije događa ono što se donedavno činilo nezamislivim, da najpopularniji naslovi istoga dana budu prikazani u Cinestaru i u, primjerice, Vodicama, Đakovu, Čakovcu… I u Velikoj Gorici.

– Osim što sad startamo s programom u istom trenutku kad i Cinestar, kvaliteta prikazivanja je tehnički praktički jednaka, a pritom smo mi puno jeftiniji. Naravno da se i dalje ne možemo uspoređivati s velikim centrima, ali da je lakše, definitivno jest. Napokon ljudi počinju prepoznavati da i u svom gradu mogu pogledati film, da ne moraju ići u Zagreb kako bi otišli u kino, da nije Cinestar jedina opcija – ističe Vesna Gjurković.

Ljudi su se, točnije, morali samo podsjetiti da je tako, da je i goričko kino ponovno ozbiljna opcija. Kao što je bilo generacijama prije ove naše. Naime, Goričanima je u njihovu gradu kinematografija bila dostupna još prije više od 70 godina. Živih svjedoka tog vremena nema previše, ali ostalo je zapisano da je prvo kino u Velikoj Gorici otvoreno još u prvoj polovici 40-ih godina prošlog stoljeća. Država se tad zvala NDH, u tijeku je bio drugi svjetski rat, a naš grad izgledao je bitno drukčije. I kino je bilo na drugoj lokaciji.

– Preko puta tadašnjeg hotela Park, na današnjoj Zagrebačkoj, bila je mesnica, a pokraj nje to prvo kino. Bilo je to malo, simpatično kino, ali funkcioniralo je, filmovi su se prikazivali i gledali. Na toj lokaciji poslije je bila tiskara – ispričao nam je Ivan Matanović, jedan od ključnih ljudi za ravoj kina i općenito kinematografije u Velikoj Gorici.

On je rođeni Petrinjac, a u Veliku Goricu došao je još 1955. godine.

– U vrijeme kad sam ja došao, Velika Gorica je imala 2500 stanovnika. A mi smo u najboljim vremenima, pamtim to dobro, godišnje imali oko 140.000 gledatelja u kinu – kaže Matanović.

Razlika u životu i funkcioniranju kina tad i danas je, dakle, nemjerljiva. I neusporediva. U gradu od 2500 stanovnika, s okolicom ne više od 7000, prodavalo se 140.000 ulaznica godišnje, a sad smo u gradu od 70.000 ljudi presretni dođe li brojka prodanih ulaznica do 20.000. Vremena se stvarno mijenjaju…

– Kino je na toj lokaciji, preko puta hotela Park, bilo do pred kraj 50-ih godina, a tad je poljoprivredna zadruga počela graditi zgradu Zadružnog doma, u kojoj je 1959. počelo funkcionirati i kino. Do tad je njime upravljala tvrtka koja se zvala Kino poduzeće, a od početka 60-ih pridruženo je Narodnom sveučilištu – zapamtio je sve Matanović.

Zgradu o kojoj je govorio generacije Goričana znale su kao “Kokot”, a danas je mi poznajemo kao zgradu Pučkog otvorenog učilišta. Ili, jednostavnije, kao – Kino. Bila je tu i knjižnica, kasnije i glazbena škola, autoškola, sjedište goričkog radija, redakcije Velikogoričkog lista… Prikazivale su se i kazališne predstave, ali kino je uvijek bilo najveći hit. I izazivalo je najveći interes. Prema riječima dugogodišnjeg ravnatelja POU-a Drage Bukovca, često je bilo i jedini društveni događaj u gradu, što dobrim dijelom objašnjava i one sjajne brojke, onih 140.000 prodanih ulaznica.

– Kino je u to vrijeme doista uglavnom bilo puno. Djelomično i zato što nije bilo toliko sadržaja, ali i zato što smo bili jako dobro organizirani. Osobno sam stalno išao u Zagreb po nove filmove, čak i preko nekih mojih prijateljskih veza uspjevali smo prikazivati filmove praktički u isto vrijeme kad su se prikazivali u Zagrebu, što je u to vrijeme bila velika stvar – kaže Ivan Matanović, koji je 1960. godine postao prvi ravnatelj novoizgrađenoga kulturnog centra u današnjoj zgradi POU-a.

Branka Blažeković, Ivan Cigetić, Tatjana Cirković, Ivan Matanović, Neva Kosović i Željko Horvat ispred novoga kina

Na toj je poziciji ostao punih 30 godina, sve do 1990. godine, kad je otišao u mirovinu.

– Ja sam vam uvijek bio čovjek koji voli sve znati – sa smiješkom je govorio Matanović i nastavio:

– Dok sam odrastao u Petrinji, moj otac je bio voditelj gradskoga kina i već tad me sve to počelo privlačiti. Kao dijete sam imao pristup kabini iz koje su se radile projekcije, što je drugima bilo potpuno nedostupno, i to me jako zainteresiralo. Zato sam uživao baviti se tim poslom u Velikoj Gorici. Ja sam vam znao usred noći gdje je i za što služi doslovno svaki prekidač, svaki osigurač u zgradi kina.

I imalo se tu što znati. Gledajući iz današnje perspektive, bila je to “muzejska” tehnologija, ali za to doba radilo se o tehnološki vrlo naprednom sustavu za prikazivanje filmskih projekcija.

– Da, to je tad bilo zaista moderno kino. Imali smo dvije kino aparature, dva projektora, a na toj, tehnološki prilično visokoj razini, držali smo se i kasnije. Zgrada se u nekoliko navrata preuređivala, modernizirala, a negdje tijekom 70-ih godina dobili smo i čuvene Iskrine uređaje, koji su tad bili vrlo cijenjeni – priča Matanović.

Sve to, ulaganja, ali i trud zaposlenika, kojih je u Narodnom sveučilištu Juraj Kokot u jednom razdoblju bilo i do 150, jasno se očitovalo i na društvenom životu grada, odnosno posjetu kino projekcijama. Goričko kino, možemo to danas slobodno reći, bilo je i ponešto ispred svog vremena. Repertoar je bio bogat, u kino se moglo ići svaki dan, a filmovi su se najčešće prikazivali od 20 sati.

– To je bio naš uobičajeni termin, ali često se događalo da neke popularnije filmove, za koje je bio veći interes, prikazujemo i dva puta na dan. Nedjeljom su se filmovi prikazivali i od 16 sati, a znali smo imati i podnevne matineje isključivo za vojnike koji su služili vojni rok u vojarnama u Gorici i okolici – prepričao je Ivan Matanović, koji je sa suradnicima osmislio i posebnu ponudu nazvanu “Noćne kino projekcije”, u to vrijeme prilično neobičnu:

– Točno, u drugoj polovici 70-ih i početkom 80-ih imali smo i noćne projekcije. Posebno atraktivne filmove prikazivali smo u 23 sata, što je bio termin koji je mlađa publika posebno voljela.

Idila je trajala sve do druge polovice 80-ih, kad se pojavio veliki neprijatelj kina – videorekorder. Ono što je prvotno bilo nezamisliv luksuz, uskoro je postalo dostupno širim masama i videoteke su počele nicati na sve strane. Na štetu goričkoga kina, s čijeg je čela 1990. otišao Ivan Matanović. I u tim teškim vremenima po kino palicu predao u ruke prvo Vesne Kokot, zatim Borivoja Zimonje, a neko vrijeme i uvaženog i poznatog goričkog kulturnjaka Drage Bukovca.

– Dobro, ja sam tu zapravo sam uskakao u nekim prijelaznim fazama – pojasnio nam je Bukovec, koji je negdje u tim kratkim razdobljima uspio ući u povijest goričkoga kina.

– Znate, Dragec vam je rekorder našega kina – otkrila nam je Vesna Gjurković

A Dragec, gospon Bukovec, jako je dobro znao na što misli.

– Točno, ispalo je tako da je upravo u jednom od mojih mandata oboren rekord kina. Bilo je to početkom 1998., kad je u naše kino došao Titanic. Oborio je sve rekorde, i po gledanosti, i po zaradi – rekao je Bukovec, a njegova nasljednica Vesna Gjurković pamti kako je izgledalo kad je u Goricu došao “Mr. Bean – film potpune katastrofe”.

– Mnogi će se sjetiti kako su te jeseni 1997. ljudi sjedili čak i na podu kako bi pogledali film, uloviti ulaznicu i u toj je situaciji bila prava premija. Dok smo prikazivali Mr. Beana, čak je i policija morala dolaziti ovdje održavati red. Ljudi su se doslovno znali potući za karte! Sa sjetom pamtimo ta vremena i takve filmove. Sad više nema takvih, izrazitih ‘blockbustera’ zbog kojih bi se netko potukao – sa smiješkom kaže aktualna voditeljica goričkoga kina.

Taj veliki “boom” dogodio se u doba kad je posjećenost kina zapravo već bila u padu. U vrijeme “rata” s videotekama bilo je svakojakih pokušaja da se ponovno privuče publiku, koja je sve više filmove gledala doma, iz naslonjača, a sve manje dolazila u kino. I u tim trenucima, kad je Kino Gorica bilo u nezapamćenoj krizi, uzde je u svoje ruke uzela Vesna Gjurković.

– Dvorana je bila zapuštena, oprema stara, a interes publike sve slabiji. Iako je 2004. godine naša zgrada renovirana, pa smo dobili i novu opremu, odnosno novi projektor, tad je došla ta prva digitalna oprema, koju mi nismo imali. Uslijed svega toga, često se događalo da se projekcije jednostavno moraju otkazati zato što ne bismo prodali niti jednu ulaznicu – kaže nam Vesna, koja posebno pamti jedan od hrvatskih filmova iz toga vremena:

– Prikazivali smo film sedam dana, a došlo nam je ukupno šest ljudi?! Četiri projekcije morali smo otkazati, a na preostale tri dođe nam po dvoje ljudi.

Danas toga više nema.

– Sjajno je što Goričani sve više dolaze u kino, ali i što sve više gledaju hrvatski film. Unazad nekoliko godine pojavilo se nekoliko filmova koji su privukli publiku i sad su ljudi počeli dolaziti gledati i filmove koji nisu toliko razvikani, što znači da je sad i malo više povjerenja u hrvatske filmove – zaključila je Gjurković.

Kino u gostima: Gdje dođe struja, dolazi i kino

Velika Gorica je nakon drugog svjetskog rata polako počela rasti, razvijati se, a u tu se priču uklapao i rast popularnosti kina. No Ivan Matanović i ljudi okupljeni oko njega nisu u svemu tome zanemarivali ni sela. Stanovništvu iz gradske okolice tad nije bilo jednostavno dolaziti u Goricu, pa je kino dolazilo k njima.
– Do sredine 60-ih godina diljem Turopolja i Vukomeričkih gorica bilo je problema s elektrifikacijom, a kad se to počelo mijenjati, mi smo reagirali. Mislim da smo negdje 1965. kupili pokretne, prijenosne projektore. I kako bi u neko selo došla struja, dolazili bismo i mi prikazivati filmove. Te projekcije, naravno, bile su uvijek pune – kazao je Ivan Matanović.
U Buševcu, Kučama, Lukavcu, Pokupskom i Veleševcu filmovi su se prikazivali jednom tjedno, ali dolazilo je povremeno i u druga sela.
– Krajem 50-ih i početko 60-ih konačno je struja stigla i u Vukomeričke gorice. U to je vrijeme snimljen film “Svoga tela gospodar”, a kasnije i “Breza”. Radnja oba ta filma odvijala se upravo u Vukomeričkim goricama, odnosno oko Kravarskog i Hruševca Gornjeg, gdje je Slavko Kolar i službovao – pričao je Matanović i nastavio:
– Usporedno sa širokom vrpcom, film je bio snimljen i na traku od 16 mm. Narodno sveučilište imalo je taj projektor i želio sam film prikazati u Donjem Hruševcu, u koji se u to vrijeme, pogotovo kad bi krenule jesenske kiše, moglo doći samo pješice i zaprežnim kolima. Tako je i bilo. Sjećam se da sam autom došao do Kravarskog, pa dalje nastavio kolima, kroz duboko blato. Film je prikazan, na oduševljenje lokalnog stanovništva, nakon čega sam u gluho doba noći, sav blatnjav, stigao u Kravarsko do automobila. Ni kiša, ni blato, vjerojatno zato što sam bio mlad, nisu mi mogli pokvariti zadovoljstvo koje sam osjećao zbog radosti koju sam pružio ljudima.

Kultura

FOTO Proslava 20. obljetnice KUD-a Šćitarjevo i 18. Srpanjski susreti

Objavljeno

na

Objavio/la

Obilježavanje 20. obljetnice KUD-a Šćitarjevo i ovogodišnji 18. Srpanjski susreti kulturno-umjetničkih društava u Šćitarjevu u organizaciji KUD-a Šćitarjevo bili su vrlo uspjela priredba, koja je jučer (nedjelja, 06. srpnja 2025. godine) ostavila ugodan dojam na posjetitelje, mještane i njihove goste. Vrućina nije omela izvođače da razigrano pokažu svoje izvedbe.

Šćitarjevo, 06.07.2025. 20.obljetnica KUD-a Šćitarjevo i 18.Srpanjski susrteti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Šćitarjevo, 06.07.2025. 20.obljetnica KUD-a Šćitarjevo i 18.Srpanjski susrteti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Pored domaćina KUD-a Šćitarjevo (odrasla i dječja skupina), predsjednica Branka Tretinjak, na manifestaciji su sudjelovala još četiri Društava: KUD Mijo Stuparić (Velika Ludina), KUD Mladost (Odra), KUD Slavuj (Bukevje) i KUD Preslica (Pešćenica).

Šćitarjevo, 06.07.2025. 20.obljetnica KUD-a Šćitarjevo i 18.Srpanjski susrteti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Šćitarjevo, 06.07.2025. 20.obljetnica KUD-a Šćitarjevo i 18.Srpanjski susrteti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Šćitarjevo, 06.07.2025. 20.obljetnica KUD-a Šćitarjevo i 18.Srpanjski susrteti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Kako se na dan Srpanjskih susreta obilježava i Dan Mjesnog odbora Šćitarjevo, tim povodom su Susretima političku dimenziju dali Ervin Kolarec, zamjenik župana Zagrebačke županije i Krešimir Ačkar, gradonačelnik Grada Velike Gorice. Gradonačelnik je predsjednici Tretinjak povodom ‘okrugle’ obljetnice darivao Društvu glazbeni instrument – bisernicu!

Šćitarjevo, 06.07.2025. 20.obljetnica KUD-a Šćitarjevo i 18.Srpanjski susrteti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Šćitarjevo, 06.07.2025. 20.obljetnica KUD-a Šćitarjevo i 18.Srpanjski susrteti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Šćitarjevo, 06.07.2025. 20.obljetnica KUD-a Šćitarjevo i 18.Srpanjski susrteti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Šćitarjevo, 06.07.2025. 20.obljetnica KUD-a Šćitarjevo i 18.Srpanjski susrteti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Društvo slavljenik počastilo je sve posjetitelje štruklama! Voditeljica programa bila je Sanja Markus, tajnica KUD-a Šćitarjevo.

Šćitarjevo, 06.07.2025. 20.obljetnica KUD-a Šćitarjevo i 18.Srpanjski susrteti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Šćitarjevo, 06.07.2025. 20.obljetnica KUD-a Šćitarjevo i 18.Srpanjski susrteti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Šćitarjevo, 06.07.2025. 20.obljetnica KUD-a Šćitarjevo i 18.Srpanjski susrteti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Ravnatelj Osnovne škole Šćitarjevo Mario Ivić iznova je bio odličan domaćin gostujućim Društvima, jer su folkloraši imali na raspolaganju prostor škole za probe i presvlačenja te ručak za sve sudionike.

*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom

Galerija fotografija:

Nastavite čitati

Kultura

Iz “osmog marta” otišao u Pokupsko i stvorio svoju bajku o Turopolju

Mirel Huskić rastao je u “osmom martu”, a mir, spokoj i nešto dobre inspiracije je pronašao u Pokupskom. U suradnji s rijekom, za klince iz našega kraja osmislio je i režirao lutkarsku predstavu ‘Klinček turopoljski’

Objavljeno

na

Objavio/la

Bio je to topao, ali ugodan petak navečer, pravi proljetno-ljetni, pa se na Galženici tražila karta više za stol u kafiću. A gore, iznad glava, na drugom katu Centra za kulturu Galženica – kultura!

Mirel Huskić, dečko iz “osmog marta” s prebivalištem u Pokupskom, na daskama šarmantne dvorane Galženica uprizorio je lutkarsku predstavu za djecu koja je na premijeri pokazala da će trajati. “Klinček turopoljski” je lutkarska predstava koja prati putovanje malog Jurice kroz turopoljski kraj i povijest.

– “Klinček turopoljski” je predstava nastala u produkciji Štoos teatra, čiji sam i osnivač, zajedno s Anom Katulić i Lukom Kuzmanovićem. Zamišljena je kao mobilna lutkarska predstava za djecu, koja kroz radnju na sceni upoznaju svoj zavičaj, kraj u kojem odrastaju, neke toponime za koje su možda već negdje usputno čuli, pa zaboravili. Prvenstveno, namijenjena je najmlađima, djeci od pet godina sve do nižih razreda, ali ako netko stariji želi saznati nešto novo, dapače – govori nam Mirel Huskić, glumac i redatelj koji je ovaj put bio redatelj.

– Osim povijesnog-edukativnog aspekta, važno je najmlađe upoznati i s lutkarskom umjetnošću i igrom lutkarstva i te vrste kazališne umjetnosti. Nadamo se da će kroz sljedeću sezonu predstava zaživjeti i igrati po svim mjestima u okolici Velike Gorice, po vrtićima, školama, pogotovo u udaljenijim mjestima koje gravitiraju Velikoj Gorici i dio su zavičaja, a iz kojih je roditeljima nekad uz ostale obveze teže odvesti djecu u kazalište gledati predstavu – dodaje Mirel.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar

Kao i cijeloj toj generaciji rođenoj u prvoj polovici 80-ih, i njegovo je djetinjstvo obilježio rat. Rođen je u Tesliću, a 1992. s obitelji je stigao u Veliku Goricu. U trećem razredu osnovne škole.

– S obzirom na okolnosti, do tad sam promijenio par škola, a konačno sam se smjestio u OŠ Eugena Kvaternika. To je moja škola, iz tih dana imam i prijatelje, i puno poznanika – priča Huskić, koji je odrastao u centru grada, pa u jednom trenutku shvatio da to nije njegov đir.

Preselio se u Pokupsko i pronašao mir.

– Odrastao sam u zgradi, u stanu, i vrlo rano sam zaključio da je vlastito dvorište zahvalna stvar. A uz njega polako nikne i mali vrt… Uspio sam kupiti kuću u Pokupskom, prošlo je sad već sedam godina, i za sad uživam. Ispunjujuće je živjeti u manjem urbanom mjestu, i još k tome uz rijeku. Djeluje umirujuće, balansira taj životni ritam koji često teško kontroliramo. Evo, trenutačni plan mi je kupiti čamac… – govori Mirel.

Mirel Huskić završio je glumu na Akademiji u Osijeku, a režiju na Akademiji u Zagrebu… Foto: Zvonimir Ferina

U suživotu s rijekom čovjek lakše dođe i do prostora za razmišljanje, za kreaciju, a tu je negdje rođena i priča o “Klinčeku turopoljskom”. Ideje koje se krenu rojiti po glavi i treba ih prebaciti na papir.

– Otprilike tako taj proces se razvija. Kazalište je društveno odgovorna djelatnost u svakoj svojoj pori. Prepoznaješ u sebi što bi htio raditi i onda se pitaš kako to može komunicirati s publikom, koristi li publici to što nudiš. Može biti korelacije, dodira, u trokutu između ideje, mene kao autora i najvažnije, publike. Tako sam i odlučio napraviti za klince, za kraj u kojem rastu, u kojem sam i sam rastao. Kroz istraživanje, povijesnih činjenica, kulturnih običaja, nardnih priča i legendi, kolažirao sam jedan koherentan sinopsis, ideju. Potom sam pozvao u tim mladu i već izvođenu spisateljicu, Ivonu Marciuš, koja je ispisala dramski tekst ideje, donoseći dodatne zaplete i događaje među likovima koji nastaju i koje onda treba uprizoriti kroz proces proba – kaže Huskić i nastavlja:

– Ideja je rođena tamo negdje prošle jeseni, ali zaživjela je tek nakon što smo uspjeli proći na gradskom natječaju. Bez financijske potpore te vrste ovo ne bi bilo moguće, Klinček bi ostao samo na papiru, u obliku brodića, i otplovio Kupom. Srećom, grad je imao sluha i prepoznao je ovaj projekt našeg Štoos teatra, priključila se i Plemenita opčina turopoljska, pa smo mogli početi s radom. Radili smo intenzivno nekih mjesec i pol dana, uglavnom u kazališnom prostoru dvorane Galženica – dodaje prvi čovjek projekta u kojem su sudjelovali još neki naši sugrađani.

– Ansambl predstave je iznio snažan i vrlo zaigran odgovor. To je sad u jednu ruku njihova predstava.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar

Uz višestruko nadarenu Hanu Kunić, koja je uz glumu djelovala i s dramaturškim zahvatima, tu je Karlo Bernik, koji tumači lik Klinčeka, inače vrlo mladi i izvrsni glumac koji igra u kazalištima u Zagrebu, te Franjo Đaković, glumac lutkarskog kazališta, vješt i iskusni praktičar, koji je odnedavno i stanovnik Velike Gorice, u koju se doselio s obitelji.

Međutim, ima tu još domaćih…

– Kreativni suradnici koji su autorski uobličili predstavu su Marta Crnobrnja s Podbrežnice, etablirano ime u scenografiji i radu hrvatskog kazališta. Glazbu i songove je radio divni Matija Antolić, također glazbeni suradnik mnogih produkcija Zagrebačkih kazališta, i vrlo važno, dizjan i izradu lutaka predstavio nam je Dražen Matijašević, lutkarski tehnolog. To je jedan uži kreativni tim koji uvezuje svoje vještine u ovu ideju da bi postala predstavom.

Uz glumačku izvedbu, kostimografiju i scenografiju, cijeli taj tim razmišljao je i o govoru. “Klinček turopoljski”, naime, veže se i uz turopoljsko narječje. Točnije, turopoljska narječja.

– Odmah smo željeli, uz sve ono o čemu govorimo, u predstavu implementirati i turopoljsko narječje. Usput smo doznali da u Turopolju postoje tri narječja; brežani imaju svoj govor, posavci svoju, a postoji i treća vrsta, koju koriste starosjedioci, uglavnom Kurilovčani. Sinteza koja će to objediniti ne postoji, ali postoje izolirani mali rječnici. Prvi je napisao Juraj Habdelić iz Kuča. To je prvi dokument koji pokušava objasniti turopoljski dijalekt. Ono što je Gaj radio za kajkavski, to je radio Habdelić za turopoljsko narječje kao varijaciju kajkavskog – upućen je u temu gospon režiser.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar

I ispalo je odlično. Tako kažu mjerodavni, sudeći po vrisku.

– Dobili smo puno pozitivnih reakcija. Posebno se ljudima sviđa pozadina priče, tako da mislim da smo dobro odredili ideju i cilj.

Već idućeg jutra nakon premijere predstava je izvedena opet, a bit će još prilika za upoznati Juricu i Žireka…

– Sljedeća izvedba je u sklopu priredbe “Ljeto u Vukovini”, a na jesen planiramo obilaziti škole i vrtiće u okolici Velike Gorice. Neka gostovanja već smo dogovorili, a cilj i plan jest obići što više škola, vrtića, domova u okolici i u gradu… Da svi upoznaju “Klinčeka”.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar

Mirel Huskić jedan je od osnivača Štoos teatra, čiji dio je “Klinček”, novo ostvarenje u produkciji malog teatra.

– Tu je monodrama Ane Katulić “Roža, cura s greškom”, komediju Luke Kuzmanovića “Zlo-Čist-Oća”, a s “Uzbunomu plastičnom carstvu” već smo obišli više-manje sve osnovne škole u Velikoj Gorici i okolici. Postoji i jesenji Oglede festival koji djeluje pod Štoos teatrom. A evo, sad imamo i “Klinčeka”. Očigledno rezoniramo sadržajno s gradom i publikom. Samo, bez potpore u vidu trajnog prostora, ostane se lako bez daha – završio je Huskić.

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Održan Međužupanijski stručni skup voditelja županijskih stručnih vijeća vjeronauka i razredne nastave

Objavljeno

na

Objavio/la

Interdisciplinarni međužupanijski stručni skup voditelja županijskih  vijeća vjeronauka i razredne nastave održan je u četvrtak (03. srpnja 2025.) u Osnovnoj školi Nikole Hribara u Velikoj Gorici. Na skupu su, između ostalih, bili viši savjetnik za vjeronauk Dalibor Adžić, viša savjetnica za vjeronauk Gordana Barudžija, viša savjetnica za razrednu nastavu Snježana Lustig, tajnica u Uredu za vjeronauk Zagrebačke nadbiskupije Sanja Plevko te vjeroučitelji i učitelji od Zagreba do Iloka.

Velika Gorica, 03.07.2025. Interdisciplinarni skup o vjeronauku. Foto: OŠ Nikole Hribara

Tema skupa bila je zavičajna nastava – pomoć u izgradnji osobnog identiteta, integracije i interkulturacije. Domaćica skupa bila je Marija Patrlj vjeroučiteljica savjetnica koja je održala i interaktivnu radionicu S Frajlicom po Turopolju, S Brlićkom po Zagrebu – predmetna korelacija u kojoj je pokazala kako u praksi izgleda suradnja između ova dva područja rada vjeronauka i razredne nastave.

Velika Gorica, 03.07.2025. Interdisciplinarni skup o vjeronauku. Foto: OŠ Nikole Hribara

Učiteljica savjetnica Jasminka Podlejan održala je interaktivno predavanje Učimo od povijesti, stvaramo za budućnost, zvukovi, boje i mirisi djetinjstva: tragom tradicije. Kad tradicija postane igra, istraživanje i radost zajedničkog stvaranja. Brojnim primjerima iz učionice približila nam je Pokupsko, Posavinu i Turopolje ponovno potvrđujući važnost projektne nastave.

Velika Gorica, 03.07.2025. Interdisciplinarni skup o vjeronauku. Foto: OŠ Nikole Hribara

Ksenija Petrlin Jurić, učiteljica savjetnica i Marija Rajačić Lovrić, profesorica likovne kulture, održale su interaktivno predavanje Djevojčice, dječače znaj Turopolje je tvoj zavičaj -zavičaj u školskim klupama u kojem su predstavile slikovnicu o Turopolju namijenjenu djeci od prvog do četvrtog razreda čije su autorice, čime su zainteresirale sve sudionike skupa.

Velika Gorica, 03.07.2025. Interdisciplinarni skup o vjeronauku. Foto: OŠ Nikole Hribara

Kako sve ovo ne bi bila samo priča o Turopolju, svi sudionici skupa pozvani su u Informativni centar Turističke zajednice Velike Gorice gdje ih je srdačno dočekala direktorica Maja Toth i uručila prigodne poklone. Frajlica Marija Patrlj  rekla je nekoliko riječi o Turopolju, osobito istaknuvši turopoljsku podgutnicu kao preteču kravate. Skup je završio u plesnom ritmu uz zvuke harmonike učiteljice Jasminke Podlejan i tako sve sudionike uz plesne korake uputio na zasluženi odmor. (Izvor: Marija Patrlj, prof. savjetnica)

Galerija fotografija

Nastavite čitati

Kultura

Mia Krajcar primila nagradu publike „Kata Novaljka“

Glumica i umjetnička voditeljica „Scene Gorica“ nagradu je primila za snažnu i nadahnutu izvedbu u predstavi „Žene na rubu“

Objavljeno

na

Jučer je u kultnoj kazališnoj kavani Kavkaz u Zagrebu, održana svečana dodjela nagrade „Kata Novaljka“, koju je ove godine zasluženo primila Mia Krajcar, glumica i umjetnička voditeljica Gradskog kazališta „Scena Gorica“.

Mia Krajcar nagradu je primila za snažnu i nadahnutu izvedbu u predstavi „Žene na rubu“, kojom je osvojila publiku na prošlogodišnjem 19. Novaljskom trijatru. Njezina glumačka posvećenost, autentičnost i predan rad na promicanju ženskih tema kroz kazalište u potpunosti odražavaju vrijednosti koje ova nagrada želi istaknuti.

– Budući da je ovo nagrada publike, ova nagrada mi zaista puno znači jer je to dokaz da Scena Gorica radi predstave koje se publici doista i sviđaju. Lijepo je dobiti nagradu struke, no nagrada publike je ono što mi možda znači čak i više jer predstave i radimo za publiku. Kad vam se to vrati u obliku nagrade, taj rad i trud da bismo napravili što bolji posao za ljude koji dolaze u kazalište. Takve nagrade su uvijek potvrda da će nam se ljudi u kazalište i vraćati – izjavila je Krajcar za City radio.

 

Ova nagrada dolazi nakon još jednog velikog priznanja za Scenu Gorica. Na proljetnom 17. Festivalu hrvatske drame za djecu “Mali Marulić”, predstava „Mama je kriva za sve“ proglašena je najboljom predstavom festivala, prema izboru dječjeg žirija.

Nakon ljetne turneje, Scena Gorica nastavlja s novim izazovima – u pripremi je nova predstava za odrasle, čija je premijera planirana početkom listopada.

Nastavite čitati

Kultura

Štrukli svima za 20. rođendan – KUD Šćitarjevo poziva na 18. Srpanjske susrete!

Objavljeno

na

U Šćitarjevu se, u organizaciji KUD-a Šćitarjevo, ove nedjelje, 6. srpnja održavaju 18. Srpanjski susreti. Posjetitelji će imati priliku uživati u bogatom folklornom programu koji započinje u 17 sati.

–Mi kao domaćini imat ćemo tri točke jer želimo predstaviti i naš podmladak, a predstavit će se i folkloraši iz Pešćenice, Velike Ludine, Bukevja i Odre. Pripremamo i odličnu gastronomsku ponudu, od hrskavog pečenog odojka, fine janjetine koja već sad miriši, domaće kotlovine pa do palačinki i velikog obljetničkog čašćenja za sve – domaće turopoljske štrukle po kojima je naš prepoznatljiv! – ispričala je Branka Tretinjak, predsjednica KUD-a.

Naime, ove godine susreti imaju dodatnu simboliku jer KUD Šćitarjevo obilježava 20 godina djelovanja, tako da su pripremili i dodatne sadržaje za cijelu obitelj, poput zabavnog parka za djecu, izložbu oldtimer vozila i prezentaciju Andautonije. Također, u događanje je uključen i mjesni odbor koji obilježava svoj dan.

U večernjim satima, od 20 sati nadalje, okupljene očekuje zabavni program uz tamburaški sastav „Lengeri“.

Nastavite čitati

Reporter 450 - 26.06.2025.

Facebook

Izdvojeno