Zajednica sportskih udruga Grada Velike Gorica raspisala je natječaj za dodjelu stipendija perspektivnim sportašima Grada Velike Gorice za 2025. godinu.

Pravo prijave na natječaj za dodjelu sportskih stipendija imaju mladi sportaši koji imaju najmanje 3 godine članstva u klubu koji je punopravni član Zajednice.

Natječaj je otvoren je do 15.travnja, a uvjete pročitajte ovdje.

Nekoliko dana predaha dobro je došlo nogometašima Gorice nakon iznenađujuće uvjerljivog, samim time i prilično neugodnog poraza od Slaven Belupa na domaćem terenu. Da stvar bude gora, baš je tih dana iz Makedonije stigla užasavajuća vijest o tragičnoj, ali i herojskoj smrti Andreja Lazarova, pa nakon svega nije bilo lako vratiti se u kolotečinu.

Na glavom terenu Gradskog stadiona krenuli su radovi na sanaciji, a posljedice svega što se događalo pokušao je sanirati i trener Mario Carević, zajedno sa svojim stožerom. Činio je to bez prisustva skupine reprezentativaca, u kojoj su Elezi, Pajaziti, Čaić, Vrzić i Gashi, a plan i program predvidio je i jednu prijateljsku utakmicu.

Mjesto radnje bilo je slovensko Radomlje, a vrijeme radnje ovaj petak od 13 sati. Carević je poveo cijeli raspoloživi kadar, a utakmicu protiv osme momčad slovenske prve lige započeo je u sljedećem sastavu:

Banić – Steenvoorden, Krešić, Krizmanić – Bašić, Ndockyt, Halilović, Štiglec – Jojić, Šlogar – Kolar.

Gorica je u predgrađu Ljubljane, u pitoresknom naselju od jedva nešto više od dvije tisuće stanovnika, odigrala jako dobru utakmicu, a dobar je na kraju bio i rezultat.

Na gorički mlin stvari su počele ići u 14. minuti, kad je dosuđen indirektan udarac na pet metara od domaćega gola. Kombinaciju koja je bila kratka i uspješna golom za vodstvom zaključio je Krešimir Krizmanić.

Do povećanja prednosti Gorica je došla u 54. minuti, nakon lijepe i tečne akcije koju je zaključio Ante Erceg.

Upravo je Erceg bio glavni i odgovorni i kod trećega gola, do kojeg su Goričani stigli u 86. minuti. Iskusni napadač napravio je najveći dio posla, a loptu je u mrežu ugurao mladi Antonio Ilić.

Nakon povratka iz Slovenije naši će nogometaši nastaviti s pripremama za gostovanje kod Lokomotive sljedećeg vikenda, na kojem neće moći računati na kartoniranog Ercega, ali pitanje je i u kakvom će stanju biti reprezentativci nakon svojih akcija.

Bodovi su, s obzirom na samo plus dva u odnosu na Šibeniku, ne treba to ni posebno napominjati, izuzetno važni…

Bila je to subota malo drukčija od drugih koje se događaju na Udarniku. Seniorskoj momčadi u goste je došao HAŠK, momčad iz donjeg dijela tablice, ali pojačana tijekom zime, s impresivnim ulaskom u proljeće. Travnjak na kurilovečkom nogometnom zdanju bio je daleko od idealnog, u takvom stanju da su u klubu apelirali da se utakmica odgodi. Međutim…

– Ne dolazi u obzir!

Tako je glasio odgovor s druge strane, iz tabora protivnika, pojavile su se u cijeloj priči i neke sulude kombinacije, a sve skupa poslužilo je kao uvertira koje je donijela dodatnu težinu utakmici koju je Kurilovec na kraju uspio dobiti. Uz veliku borbu, s minimalnih 1-0, golom Luke Sedlačeka s bijele točke. I uz prekrasan dodatak koji je stigao iz Zagreba. Ravnice su remizirale s Gaj Mačem, što je značilo da je Kurilovec zasjeo na vrh tablice 3. NL Centar!

– Tijekom priprema morali smo se snalaziti, trenirali smo i na pola terena s umjetnom travom, u blatu, u uvjetima koji su sve prije nego idealni. Petorica igrača su nam otišla tijekom zime, ostali smo na 21 igraču u kadru, imali smo i dvije ozljede u pripremnim utakmicama… I onda, nakon svega, krene prvenstvo, a mi smo sve jači što se tiče motiva, želje i volje! Bilo je važno krenuti pobjedom protiv Bistre doma, to smo i učinili, a zatim smo otišli u Mače, gdje je sve ispalo idealno. Dobili smo 2-0 i okrenuli se HAŠK-u – prepričava trener Senad Harambašić, kreator ove momčadi u punom smislu.

Preuzeo je seniore Kurilovca prošloga proljeća, analizirao kadar, pa na ljeto sa suradnicima krenuo u novu selekciju.

– Zadržali smo samo sedmoricu igrača iz lanjskoga kadra, ostalima smo se zahvalili i krenuli graditi novu momčad. Bilo mi je važno pronaći mlađe igrače s adekvatnom kvalitetom, ali i s pravim karakterom. To mi je, zapravo, bilo još važnije, praktički sam se samo time i bavio – otkriva Senad, danas sretan i zadovoljan što je uspio.

– Stvorili smo momčad koja je ekstremno brzo postala homogena, što je jako neobično s obzirom na toliki broj novih igrača. Međutim, dečki se nalaze na kavama i prije i poslije treninga, zajedno izlaze vikendom… To je momčad koja se drži zajedno i, još važnije, momčad kojoj je stalo.

Ta i takva nogometna družina odradila je jako dobru jesen, a na proljeće je još bolja. Iako, neće biti nimalo lako nastaviti u tom ritmu s obzirom na ozljede, među kojima je najozbiljnija ona Nigerijca Elijaha Chikwada, kojem su otišli križni ligamenti.

– Uvijek govorim da se snaga momčadi pokazuje u trenucima kad je teško, a ne kad je sve idealno. Upravo zato smo i radili “čistku” prošloga ljeta, tražili smo igrače koji će biti najbolji kad je najteže. Postavio sam pred njih od prvoga dana cilj da daju sve od sebe, ali mi u stožeru smo od početka odredili da idemo na prvo mjesto, da želimo osvojiti ligu! Iako, ja sam to pred njima prvi put izgovorio tek na zimskim pripremama, do tad se time “inkognito” bavio naš mentalni trener – izgovorio je Senad, a tu je došlo do zaokreta u razgovoru.

Čekaj, mentalni trener?! U Kurilovcu, u četvrtom rangu?!

– Da, Zlatko Olić sa mnom radi još od 2021., išao je sa mnom i u Trnje, a kad sam se vratio u Kurilovec, vratio se i on. Naravno da je u početku to bilo čudno, možete misliti kako to izgleda kad netko dođe u Kurilovec i kaže da je mentalni trener, ali dobro je što se mene u klubu dosta sluša po pitanju struke i organizacije, kako omladinske škole, tako i seniorske momčadi – kaže Harambašić.

Riječ je o 48-godišnjem Riječaninu, bivšem amaterskom nogometašu, koji je važan dio Senadova stožera.

– Velika pomoć mi je moj vrijedni suradnik Željko Despot, ovog ljeta priključio sam i Antu Radoša, koji pomaže meni, ali i vodi mlađe pionire, dok je za rad s golmanima zadužen Tihomir Pereković. Preko njega je Zlatko Olić i došao do Kurilovca, u kojem ga koristimo u najširem mogućem smislu – ističe Senad i nastavlja:

– Željko radi na detaljima, na fokusu i mentalnoj pripremi, drži igračima predavanja jedanput tjedno, a povremeno imamo i “okrugli stol” za igrače. Ja na tome ne sudjelujem, oni bez mene raspravljaju ako postoji neki problem, prepreka ili nešto slično, svatko kaže što ga muči… Dobro im dođe. Povezali smo ih na puno razina. ima mentalne treninge i radionice sa svim selekcijama, pričamo o nedostacima, kako ispravljati neke stvari, postavljati si ciljeve. Uz sve to, on je mentalni trener i za naše trenere, radi sastanke sa svim trenerima u školi, bavi se verbalnom i neverbalnom komunikacijom… Kažem, koristimo široku lepezu njegovih kvaliteta.

U dijelu komunikacije koji odrađuje Senad dominira misao da prvo mjesto nije “sveti cilj”, nego samo cilj.

– Govorim igračima da idemo napasti prvo mjesto, pa ćemo vidjeti gdje će nas to dovesti. Sve će biti prihvatljivo, nije problem ni ako bude treći ili peti, ali pod uvjetom da damo sve sebe. Klupski projekt je ući u jedinstveni treći rang u sljedećem olimpijskom ciklusu, ali naravno da bi bilo lijepo da se to dogodi što prije. U tijeku je proces licenciranja, u tom smislu neće biti problema, a mi ćemo se na terenu boriti do kraja. U to sam potpuno siguran – naglašava Senad.

Foto: NK Kurilovec

Klub koji ima 300 djece u 15 selekcija omladinske škole prerastao je okruženje u kojem živi, iskoraci su neophodni, u čemu pomaže Grad, a pomagat će i HNK Gorica. Stigla je rasvjeta za pomoćni teren, u planu je i postavljanje teren s umjetnom travom na pomoćnom igralištu, što bi donijelo značajan pomak. Sve to događat će se u fazama, čeka se ishod dogovora oko kampa HNK Gorice, nakon čega će se definirati i svi modeli suradnje našega prvoligaša s Kurilovčanima.

U svemu tome trebala bi pomoći i pojačanja u vodstvu kluba, budući da su na Skupštini petorica ljudi priključena Izvršnom odboru. Među njima su i Goran Guteša i Tomislav Gligora, donedavno iznimno uspješni predsjednik i sportski direktor NK Lukavca, pa je za očekivati da će pojačanja početi stizati i na travnjaku. To se, međutim, u ovom trenutku neće događati.

– I igrači su me pitali zašto se mi ne pojačavamo, s obzirom na odlaske, ali i ozljede koje nas muče, a ja sam im odgovorio da u slučaju novih dolazaka ne bi bilo prostora za njih. Vjerujem u ovu skupinu igrača, radije biram njih nego dovođenje novih igrača, za što klub u ovom trenutku ni nema kapacitete. Idemo dalje, idemo se raditi i boriti, idemo davati sve od sebe. Pa ćemo vidjeti… – zaključio je trener, sportski direktor i voditelj škole Senad Harambašić.

Sve zajedno u ovim trenucima djeluje jako dobro, lijepo i perspektivno, čeka nas uzbudljivo kurilovečko proljeće… Novi korak je gostovanje kod Ponikvi u subotu od 16 sati, ujedno će to biti i nova prilika za dokazivanje da ovaj klub i ovaj momčad pripadaju tamo gdje trenutačno i jesu – na vrhu!

Na zahtjev gošći, koje imaju druge planove za vikend, rukometašice Udarnika ugostile su opatijsku Liburniju u četvrtak u dvorani Srednjih škola, u potrazi za petom uzastopnom pobjedom. Planirano je i učinjeno, cure koje vodi trenerica Ljiljana Ivaci uspjele su došli do nova dva boda, čime su barem privremeno skočile na treće mjesto 2. HRL Zapad.

Bilo je i uoči utakmice jasno da to neće biti puko odrađivanje posla, jer rukometašice iz Opatije stigle su u Veliku Goricu sa samo tri boda manje od Udarnika, a predviđanja su se i ostvarila. Trebalo se pošteno oznojiti za nove bodove, trebalo je “lomiti” suparnice nekoliko puta, ali na kraju je sve završilo po planu.

Nakon prvih pet minuta Liburnija je imala dva gola viška, “udarnice” su u sljedeće tri napravile 3-0 i povele, a već u 17. minuti prvi put je bilo pet razlike, a nakon 22 minute i rekordnih plus šest (14-8). Tu je prednost Udarnik i zadržao do kraja poluvremena, no daleko je to bilo od riješene utakmice.

Naime, u 39. minuti gošće s Kvarnera prišle su na samo dva gola zaostatka, da bi serijom 5-1 “udarnice” opet otišle na značajnih šest razlike, 15-ak minuta prije kraja. I opet je sve skupa izgledalo da ide prema konačnom rješenju, ali ništa od toga. Osam minuta prije kraja opet je bilo samo plus dva, jednako kao i u 56. minuti (27-25), ali većih problema ipak nije bilo.

Bernarda Mostarlić je svojim sedmim golom, deset sekundi prije kraja, postavila konačnih 30-26 i izdvojila se na vrhu liste strijelaca. Po šest puta precizne su bile Katarina Topić i Iva Žerdin, pet golova dodala je Diana Vincek, po dva Ana Cerovski i Leona Lilić, po jedan Nera Butković i 15-godišnja Luna Gojak.

Jedanaestom pobjedom u 18 utakmica Udarnik je tako došao do trećega mjesta, preskočivši Lokomotivu II, dok su na vrhu nedodirljivi Sesvete i Ivanić. U sljedećem kolu Udarnik igra u gostima kod pretposljednjeg Poreča, što će reći da postoje dobre šanse da se dođe i do šeste uzastopne pobjede.

U trenutku kad je Ivan Perišić u 26. minuti poljudskog ogleda Hrvatske i moćne Francuske odradio dribling i dotaknuo loptu u namjeri da je centaršutem pošalje prema protivničkom petercu, Ante Budimir bio je, izračunali su, 12 metara od mjesta gdje će ta lopta pasti. Kulerski je u tom trenutku napao prvu stativu i u idealnom trenutku bio je na toj lopti. Završila je prvo na njegovu čelu, da bi se odmah potom “ušuljala” u francuski gol, a Poljud je – eksplodirao!

Ante Budimir raširio je ruke, raširio je i lice u prepoznatljivi osmijeh, a jedan petogodišnji dječačić u njegovoj Velikoj Gorici skakao je od sreće.

– Tata, tata, Budimir je zabio gol, on je iz Gorice! – vikao je uzbuđeno proslavljajući gol za vodstvo.

I nije taj velikogorički dom bio jedini u kojem se u tom trenutku osjetila posebna sreća i zadovoljstvo. I poseban ponos. Ante Budimir opet je oduševio, po tko zna koji put, kao što sve nas koji ga poznajemo ili srećemo na gradskim ulicama tijekom (pre)kratkih dolazaka kući, oduševljava to što je sve ovom posebnom dečku definitivno počelo dolaziti na naplatu.

Sport, kažu, uvijek vrati za sve što mu daš, a Ante je sportu godinama davao. I zaslužio je najmanje sve ovo što mu se događa. A događaju mu se velike stvari, jer Ante Budimir konačno je, sa 33 godine, došao do statusa zvijezde. Ne samo u Pamploni, gdje mu je privremeni dom, nego i u njegovoj domovini, u njegovu gradu. Dugo je bio nepravedno podcijenjen, sa svih mogućih strana, ali sad je konačno “na štihu”. I ima puno pravo uživati u svemu što mu se događa.

Iako, nije Ante tip koji će tražiti pozornost, koji će se osjećati potpuno komforno u ulozi zvijezde, pod svjetlima reflektora.

– Ne očekujem da će hodati iza mene u Velikoj Gorici i davati mi priznanje, tapšati me, to sigurno ne. Najbitnije mi je priznanje od trenera, suigrača, da sam prihvaćen u tom, da funkcioniram dobro s njima – rekao je Ante u nedavnom intervjuu, želeći reći kako mu neka velika pozornost nije potrebna.

Oduvijek je tako funkcionirao, oduvijek se bavio sobom i svojim nogometom, vjerujući da će se nekad negdje vratiti. I bio je u pravu, na vlastito zadovoljstvo, na zadovoljstvo svoje obitelji, prijatelja, poznanika, navijača, još više ne zadovoljstvo suigrača i trenera koji ga okružuju. I, to je bilo posebno lijepo vidjeti, na posebno zadovoljstvo tog najmanje jednog petogodišnjeg dječaka koji odrasta u gradu u kojem je i on odrastao…

Put Ante Budimira prema vrhu, prema trenutku u kojem ga cijeli stadion ispraća ovacijama, bio je sve prije nego lagan i jednostavan. Još od prvih dana, od prvih haklova na betoncu na Cibljanici, gdje se “tukao” sa starijima, od prvih treninga na Radniku.

– Nikad nije spadao među najtalentiranije klince u generacije, čak je bio i malo nespretan, nezgrapan, ali s tom svojom “lopatom”, neobično velikom nogom, uvijek bi nekako utrpao loptu u gol. Puno više od talenta izdvajalo ga je to što je uvijek radio više od drugih, što je vjerovao da može prebaciti svoje limite, što je bio maksimalno pošten prema nogometu. I zato je uspio – govorio je svojevremeno Senad Harambašić, njegov trener iz dječačkih dana.

Budem li se vraćao u HNL, neću ni u Dinamo ni u Hajduk, nego u Goricu, čuvena je Antina izjava… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

I on će priznati da ga je na trenutku možda i podcijenjivao, da ga je znao slati da niže krugove oko igrališta na kojem su igrali neki drugi klinci. Nije odustajao, tu se negdje počeo graditi karakter koji ga je oduvijek razlikovao od svih drugih. Tu, ali i u obitelji, kojoj nije bilo lako. Ante i njegove sestre rano su ostali bez oca, koji je poginuo u prometnoj nesreći, a nova nevolja stigla je početkom rata. Budimiri su morali pobjeći iz njihova sela Ozimica pokraj Žepča, a odabir je pao na Veliku Goricu.

Stigli su 1992. godine, Ante je u to vrijeme bio šestomjesečna beba, zbog čega nemamo nikakve dvojbe da ga imamo pravo smatrati potpuno našim. Ovdje je rastao, ovdje se gradio u impresivnog čovjeka kakav je danas, ovdje je, u Radniku, nedaleko od svoga obiteljskog doma, počeo svoj trnjem i teškom mukom popločeni nogometni put.

Nakon što je prošao neuspješnu i traumatičnu epizodu u LASK-u iz Linza, gdje ga je odveo Andrej Panadić, Ante Budimir sudjelovao je u samim počecima HNK Gorice, bio je i prvi igrač koji je klubu donio novac od transfera, onih famoznih 20.000 eura, koliko je u zimu 2011. uplatio Inter iz Zaprešića. Ne Dinamo, ne Hajduk, ne Rijeka, ne Osijek… Ne, to bi bilo prejednostavno. Ante je preko Zaprešića zaslužio poziv u Lokomotivu, ali nitko iz “velike četvorke” i dalje nije reagirao. I opet je Ante morao ići okolnim putem.

Prva prilika u inozemstvu otvorila se daleko od naslovnih stranica, u drugoj njemačkoj ligi, u dresu St. Paulija. I opet nije išlo lako ni jednostavno, nije se tamo snašao, nije dobio povjerenje, pa je krenuo dalje. U drugu talijansku ligu, maleni Crotone, a tamo su stvari polako počele sjedati na svoje mjesto. Bio je najbolji igrač kluba koji je prvi put u povijesti izborio Serie A, a kad je stigla ponuda iz kultne Sampdorije, činilo se da će to biti – to!

Međutim, bilo bi prejednostavno… Opet nije dočekao pravu šansu, ni tu mu nisu do kraja vjerovali, pa se vratio u Crotone, na mjesto sreće. Od tamo se otvorila nova mogućnost, slijedio je odlazak u španjolsku Mallorcu, opet u drugu ligu. I opet je blistao, zabijao, zaslužio ljubav navijača i – izborio ulazak u Primeru. I tamo se potvrdio, u ekskluzivnom okruženju, pa je 2020. godine stigla ponuda Osasune. Prihvatio je izazov i malo po malo izrastao u apsolutnu klupsku legendu, najboljeg strijelca, ljubimca djece, navijača i bakica, jer igrao je sjajno, a ponašao se još bolje od toga…

U skladu s cijelom njegovom pričom, prožetom stalnim dokazivanjem i potvrđivanjem, prilika u reprezentaciji stigla je tek nekoliko mjeseci nakon 29. rođendana, u kolovozu 2020. godine. Stvari su i po tom pitanju sjele na svoje mjesto, bio je dio momčadi koja je u Kataru stigla do svjetske bronce, a onda… Opet osporavanje, opet nepravda, opet trnje pod nogama.

Izbornik Zlatko Dalić otpisao ga je nakon te bronce, odabrao je vjerovati nekim drugim igračima, a Ante je ostao Ante.

– Nema ljutnje, nema razloga za to. Izbornik ima svoj izbor, a ja ću uvijek biti tu ako me zatreba – govorio je u to doba i osvojio još nekoliko doza simpatije sa svih strana.

Usput, igrao je u klubu toliko dobro da ga Dalić više nije imao pravo ignorirati. Vratio ga je u kadar taman prije odlučujuće utakmice za odlazak na Europsko prvenstvo, koju je Hrvatska dobila 1-0. Strijelac jedinoga gola bio je, naravno, Ante Budimir.

Nije ni to pomoglo da opet završi u drugome planu, da čuva leđa Matanoviću i društvu, ali Ante je opet šutio i radio. Jedino tako i zna funkcionirati, jedino takav pristup od prvoga je dana smatrao ispravnim. Golom Francuskoj, njegovim četvrtim u dresu reprezentacije, još jedanput se potvrdio, dokazao svoju vrijednost i kvalitetu, još jedanput nas je učinio ponosnima svojim izvedbama na zelenom travnjaku.

Iako, još smo za nijansu ponosniji na našeg prijatelja i susjeda zbog svega što pokazuje izvan terena. Uvijek maksimalno normalan, pošten, prizeman, skroman, pristojan, pametan, promišljen… I potpuno isti kao što je bio onih prvih dana, kad je pod Senadovim vodstvom svojom “lopatom” zabijao prve golove.

Nikad nećemo zaboraviti da je dan nakon povratka iz Katara bez ikakvog razmišljanja pristao sljedećega jutra doći na City radio, podijeliti svoju priču sa svim nama, iako bi mnogi drugi u tim trenucima odgovorili: “Radije ne bih, umoran sam, iscrpljen, nemam vremena…” Za Antu to nije bila opcija.

Slično je reagirao i kad ga je trener Senad nazvao i zamolio da mu pomogne s praksom za dobivanje PRO licence.

– Možeš li mi srediti da dođem u Crotone i pratim treninge? – zamolio je Senad, a već iduće sekunde sve je bilo riješeno.

Ugostio ga je, napravio sve da se osjeća kao kod svoje kuće, bio mu je pri ruci u svakom trenutku njegova boravka u Italiji, pomogao koliko god je mogao. Jer Ante je, jednostavno, takav.

Pamtimo i onu nevjerojatnu priču iz Španjolske, kad je 78-godišnju baku, kojoj se nije pojavio taksi, odvezao u 70 kilometara udaljenu bolnicu na terapiju kojom se borila protiv raka.

“Hvala Osasuni što ne dovodi zvijezde nego dobre ljude”, javila se kći oduševljene bakice.

I to je konačna istina. Vidjelo se to i nedavno, kad je Ante, kako bi obilježio rušenje rekorda po broju golova u dresu Osasune u La Ligi, ručkom počastio kompletan klub, od predsjednika do čistačice. Odveo ih je u svoj omiljeni restoran u kojem ga, pogađate, obožavaju.

– Ante je legenda Osasune, velik igrač, ali još je bolji čovjek – komentirala je vlasnica restorana.

Mogli bismo tako nabrajati unedogled, postoji otprilike milijun razloga da budemo ponosni na dečka sa Cibljanice, ali tu se više zapravo i nema što objašnjavati.

Ante Budimir je nogometna i ljudska veličina. On je, u punom smislu te semantičke konstrukcije, ponos grada.

– Tata, tata, on je iz Gorice…

Je, sine, naš je. I čudesan je.