Priča iz kvarta
Klaf na odmoru: ‘Uživam među mostarskom rajom i živim nogomet 24 sata na dan’
Velikogorički trener Dean Klafurić iza sebe je ostavio sjajnu sezonu na klupi kultnog mostarskog Veleža, s kojim je nadmašio očekivanja i izborio Europu. Odmara se u svom gradu, a na posao se vraća nakon što oženi sin…
Kalendarsko je proljeće na izmaku, još malo pa će i službeno početi ljeto, a u svijetu nogometa to znači da je u tijeku famozna “sezona kiselih krastavaca”. Iz perspektive igrača i trenera, doba je to u kojem se treba odmoriti od prošle i pripremiti za novu sezone, a to je najbolje činiti u domaćem, obiteljskom okruženju. Takav tip predaha odabrao je i velikogorički trener Dean Klafurić (51), kojeg je uvijek lijepo sresti na ulicama njegova grada, a još je ljepše “privesti” ga na šalicu kave i čašicu razgovora.
Klaf je lokalna igračka legenda, nekoć plemeniti vezni sjajnog udarca, ali i tip koji će i godinama poslije priznati da bi “možda napravio i bolju igračku karijeru da već u to vrijeme nije razmišljao kao trener”. I sasvim je prirodno bilo da po završetku igrače priče sjedne na klupu, započne karijeru koja ga je u posljednja gotovo dva desetljeća vodila diljem Turopolja, Hrvatske, Europe i svijeta.
Cijela priča počela je u Kurilovcu, kojeg će uvijek nazvati svojim, obiteljskim klubom, nakon toga u juniorima Radnika, pa Poletu iz Buševca, ženskoj reprezentaciji, Gradićima, Vrbovcu, pa onda i u omladinskoj školi Dinama, u kojoj je ostavio dubok trag. Radio je i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Saudijskoj Arabiji, zatim poveo Goricu u posljednju drugoligašku sezonu pa preselio u veliku Legiju iz Varšave, s kojom je uzeo prvenstvo i kup. Imao je i kratku i nesretnu epizodu s Hrvatskim dragovoljcem, pa radio na Cipru, u Slaven Belupu i mađarskom Honvedu.
Posljednja, i dalje aktualna postaja Klafove trenerske priče smjestila se u Mostar, u kultni Velež, kojeg je preuzeo u kolovozu prošle godine. I napravio sjajan posao. Rođeni, kako je nadimak ovoga kluba, završili su sezonu na trećemu mjestu BiH Premijer lige, time su izborili i izlazak u Europu, a Dean Klafurić potvrdio je da je riječ o itekako ozbiljnom treneru.
– Kako je živjeti u Mostaru? Jako lijepo! – kaže uvodno, između dva srka espressa.
– Grad je prekrasan, okružen sam ljudima koji imaju toplinu, koji imaju vremena jedni za druge. Sve mi odgovara, od ljepote grada, prepunog drvoreda, od prirode, Neretve, staroga grada, Starog mosta, sve do mostarske raje, fantastične hrane… Ukratko, to je način života koji me podsjeća na život 80-ih kod nas. Kad se još na to nasloni i dobar rezultat, sve je još bolje i ljepše. Da nije dobar rezultat, sve bi bilo bitno drukčije, jasno mi je to, ali ovako je sjajno – govori sa smiješkom, pa nastavlja s dojmovima iz jedne specifične sredine.
– Mostarci imaju specifičan smisao za humor, koji sam imao priliku upoznati i ranije, budući da mi supruga ima rodbinu u Mostaru, tako da sam povremeno dolazio tamo zadnjih 20-ak godina. To mi je i olakšalo, ubrzalo adaptaciju. Ljudi su široke ruke, vole počastiti i ćevapima i kavom, malo kad uspijem nešto sam platiti. A kava je čudo… Ja sam mislio da mi pijemo najviše kave, ali oni su daleko ispred nas, ha, ha…
Grad je to podijeljen na dva dijela, istočni i zapadni, a nogometno se dijeli na Velež i Zrinjski.
– Nemam nikakvih problema s navijačima. To je rivalstvo kao i svako drugo, iako je to u ovom slučaju pojačano i nekim drugim stvarima, ali ja se bavim nogometom, ponašam se kao profesionalac i apsolutno nema nikakvih problema. Prošao sam sve tribine Dinamovog stadiona, znam kako funkcionira taj svijet, ali ja se bavim isključivo nogometom, samo to me zanima – objašnjava odnose Klaf.
Nije odradio baš cijelu prošlu sezonu na klupi, ali nije puno ni propustio.
– Došli smo krajem kolovoza, prvu utakmicu vodili smo u petom kolu. Kod dolaska s upravom kluba sam komunicirao kako je cilj biti četvrti, pokušati izboriti Europu, kako bi to bilo lijepo, a na kraju smo završili na trećemu mjestu. Dakle, sezona se može opisati jedino kao izuzetno uspješna u svakom segmentu – govori Dean i dodaje:
– Ne samo da smo napravili dobar rezultat, nego smo i prezentirali jako dobar, prepoznatljiv nogomet. Velež u tom smislu ima bogatu tradiciju, ono što je taj klub nekad predstavljao po pitanju stila nogometa velikim se dijelom poklapa s onim što ja želim od svojih momčadi. Sjećaju se stariji ljubitelji nogometa igrača kao što su Baka Slišković, Džemal Hadžiabdić, Enver Marić, Duško Bajević, Semir Tuce, Franjo Vladić, pa još i Predrag i Goca Jurić, Kajtaz, Tuce… Imali su strašne igrače, sjajne generacije, a svi oni igrali su prepoznatljiv nogomet. Ja sam se kao trener dobro uklopio u tu filozofiju i Velež je napravio stvarno dobar rezultat, svakako iznad očekivanja.
Cijene ga izuzetno u Mostaru, uživa veliki ugled među navijačima i u samom klupskom okruženju, a i on cijeni sve što se događa oko njega.
– Osim u rezultatima, klub je rastao i u drugim segmentima, prije svega na polju infrastrukture. Gradi se četvrta tribina, s kojom će se stadion zaokružiti i biti vjerojatno najljepši u Bosni i Hercegovini. I sad je atmofera na stadionu uvijek sjajna, imamo najbolji teren u ligi, a sad će se to i poboljšati. Na utakmicama bude između tri i četiri tisuće ljudi, ponekad i više, ovisno o protivniku, a ponekad i manje, ovisno o vremenu. Tu su te čuvene mostarske kiše, a budući da stadion nije natkriven, vremenske prilike znaju dosta utjecati na broj gledatelja. Trenutačno stadion prima 7.000 ljudi, a s novom tribinom primat će 10.000. Ispod nove tribine bit će i moderne svlačionice, s VIP salonom i svim ostalim, pa će stadion biti potpuno spreman za europske utakmice, ali i za utakmice reprezentacije. Trebalo bi sve skupa uskoro biti gotovo, a uz to je napravljen i novi pomoćni teren za treninge. Uprava se jako angažira, pa je sve nekako lakše – priča Klaf i nastavlja:
– Uz građenje igre i momčadi, radili smo i na sistematizaciji radnih mjesta, strukturi kluba, što često dovodi do pada u rezultatima, što se nama nije dogodilo. A to je velika stvar, veliki uspjeh za Velež ove sezone.
Velikogorički stručnjak u Veležu nije samo trener, budući da je ujedno i na funkciji sportskog direktora, što je poprilično zahtjevno. Iako…
– Trenerski posao traži radni dan od 24 sata. Uostalom, uvijek kažem da to nije posao nego poziv. Treneri su obično fanatici nogometa, mi smo ljudi koji živimo takav život, posvećeni smo poslu maksimalno, i kad spavamo razmišljamo o igračima, o klubu, o tome kako unaprijediti igru i rezultate… Teoretski je to vrlo zahtjevno, ali meni osobno zapravo i nije. Puno mi je teže kad sam bez posla, kad nemam klub, kad ne znam gdje pripadam. U tim se trenucima ne osjećam dobro. Iskreno, koliko god mi je lijepo biti s obitelji, odmarati se i opuštati, sretniji sam kad radim nego kad sam na odmoru – priznaje Klaf.
Posljednjih desetak mjeseci radi s vrlo dobrom, prilično iskusnom momčadi, s igračima koji su u stanju slijediti njegove ideje, a među njima je i jedan Velikogoričanin.
– Da, s nama je i Vito Čaić, naš dečko, iz Velike Gorice. On je 2005. godište, došao je kao kapetan juniora Dinama, s kojim ima profesionalni ugovor. Došao je na posudbu, koja će se i nastaviti u sljedećoj sezoni, u kojoj će nam sigurno dati još više. U sezoni iza nas imao je problema sa sinusima i alergijom, tako da nije dao koliko se možda očekivalo, koliko je i sam očekivao, ali u svemu tome je dao vrlo solidan doprinos momčadi. U trenucima kad je bio zdrav, kad je uspio riješiti te probleme, bio nam je jedan od najboljih igrača. Pred operacijom je nosa, otkriveno je što je problem s alergijom i siguran sam da će biti samo još bolji – govori trener Veleža, u kojem je i još nekoliko igrača koje smo upoznali na hrvatskim travnjacima.
– Imamo Dubrovčanina Antu Oreča, koji je došao iz Kustošije prošlog ljeta, tu je i Dino Halilović, Alenov brat, kojeg sam trenirao još u kadetima Dinama, pa onda i Mihael Mlinarić, kojeg sam vodio u Hrvatskom dragovoljcu i Slaven Belupu, zatim golman Tomislav Duka, nekoć u Hajduku, Splitu i Istri… A sad smo doveli i dosadašnjega kapetana Cibalije Karla Išasegija – nabrojio je Klaf.
Na terenu uvijek mora biti barem jedan BiH igrač mlađi od 21 godine, a dozvoljena su tri stranca, pri čemu se igrači s prostora bivše Jugoslavije ne smatraju strancima. U Veležu su prošle sezone stranci bili Gruzijac u napadu, Brazilac u veznom redu i Iranac u obrani, a sve skupa je bilo dovoljno za vrlo uspješnu sezonu u okruženju jedne sve bolje lige.
– BiH ligu pratio sam posljednjih godina, budući da sam bio u pregovorima s nekoliko klubova u tom razdoblju, i mogu reći da je liga u ekspanziji. Kvaliteta terena sve je veća, situacija je po tom pitanju puno bolja nego ranije, jer događa se nešto slično što se događalo u HNL-u prije nekoliko godina, stalno se rade novi tereni. S druge strane, odluka da igrači s prostora bivše države ne budu stranci povećala je i kvalitetu same lige – istaknuo je Klafurić, koji nije mogao izbjeći ni pitanje o usporedbi HNL-a i BiH lige.
– Jako je teško to uspoređivati, ali možda bi najbolja usporedba BiH lige bila sa slovenskom. To je otprilike ta razina. Najbolji klubovi iz BiH, recimo to tako, bili bi negdje u sredini HNL-a. Ali opet kažem, teško je to uspoređivati, praktički nemoguće, znam samo da je HNL svakako viša razina, u prvom redu po obučenosti mladih igrača – procjenjuje Klaf.
Pomaže mu i cijelom procesu i njegov dugogodišnji suradnik Damir Milanović, poznatiji kao Milka, još jedan izdanak uspješne goričke trenerske ekipe koja radi po cijeloj Europi.
– On mi puno znači. Uvijek sam imao dobre suradnike, a Milka je već dugo sa mnom. Bili smo i suigrači, ja sam ga uveo u trenerski posao i jako sam sretan što je definitivno izrastao u pravog trenera. Posao koji radim u Veležu puno mi je lakše raditi uz njega, budući da je sazrio kao trener, da imamo istu filozofiju, da smo radili zajedno i u Gorici, i na Cipru, i u Mađarskoj – priča Klafurić o svom suradniku, pa se okreće HNL-u, kojeg je pratio s distance, jednako kao i Goricu, jedan od svojih klubova.
– Bilo je zanimljivo pratiti HNL kroz prizmu borbe za naslov, a na kraju je Dinamo prvi došao do cilja zahvaljujući i iskustvu i kvaliteti. Kao dinamovcu, naravno da mi je drago što je tako završilo. Gledajući cijelu ligu, žao mi je jedino što je sezona bila malo “mliječna” zbog Rudeša, jer nije bilo pravih tenzija u donjem domu – govori Klaf, pa se okreće Gorici.
– Pratio sam, naravno, uvijek i svugdje pratim Goricu. Dinko Jeličić mi je prijatelj i kolega kojeg jako cijenim, pod njim je Gorica u prvom dijelu sezone igrala jako dobro i žao mi je što na proljeće to nije bio slučaj, što je sve skupa otišlo u krivom smjeru. U svakom slučaju, želim sve najbolje Gorici u svemu što slijedi, nema dvojbe da je čeka izazovna sezona, ali svaka je takva…
Izazovna sezona čeka i Velež, kako u prvenstvu, tako i europskim natjecanjima. Rođeni kreću od prvoga pretkola Konferencijske lige.
– Rezultat u nogometu često je varljiv. Najvažnije je zadržati mirnoću u lošim razdobljima, ostati strpljiv, što je jako teško. S druge strane, kad se dođe blizu maksimuma, vrlo lako se poleti i postane nerealan. To su trenuci kad klubovi pokazuju koliko su ozbiljni, tu se vidi razlika između većih i manjih klubova. Mi smo u toj situaciji, kad smo došli blizu maksimumu i naravno da su očekivanja velika – kaže Klafurić i nastavlja:
– Logično je da mi u stožeru, zajedno s igračima, želimo najviše moguće, da ćemo dati sve od sebe da budemo što bolji, ali definitivno neće biti lako. Nismo nositelji, među klubovima koji su nam mogući protivnici ima svega i svačega, pa je jako teško i pripremiti te utakmice. Puno je tu igrača i momčadi koje su nepoznanica, za koje je teško procijeniti koja su razina, a to je novost i za naš klub. Svima će nam to biti novo iskustvo, puno je tu zahtjeva, moguća su i daleka putovanja, čime se gubi i vrijeme za trening… Ali dobro, to Europa nosi, treba biti spreman na sve. Moramo napraviti što bolje pripreme, pokušati proći to prvo pretkolo, pa ćemo dalje vidjeti – s obje noge na zemlji stoji Klafurić.
Neće još dugo uživati u Miru svoga grada, pripreme kreću već 17. lipnja, a dva dana prije toga trebat će odraditi i veliku feštu. Ženi se sin Marko, najstariji od trojice sinova, a samo dva dana poslije tata ide za svojim poslom.
– Sva tri sina su u nogometu, uživam s njima ovih dana. Supruga Maja često dolazi u Mostar, to je ok, a dečki su više dolazili u Budimpeštu, budući da je dosta bliže. Problem su i njihove obaveze, jer osim što igraju nogomet, Marko i Ivan rade i kao treneri, tako da su im vikendi ispunjeni. Marko ima 25 godina, Ivan 23, obojica igraju za NK Kralj Tomislav, a tamo i treniraju mlađe, odnosno i starije pionire. Bacili su se u trenerski posao, vole to, posvećeni su, već se vidi da je to i njihov poziv. Ne pitaju previše, ali te stvari su nam svakodnevna komunikacija. Idu svojim putem, što mi je jako drago, ali naravno da imamo sličan pogled na nogomet. Tu je i najmlađi Luka, on ima 17 godina i igra za kadete NK Kurilovca – završio je Klaf.
Telefon je tijekom razgovora zazvonio više od nekoliko puta, obaveza je koliko hoćeš, jer tako to ide kod ljudi s dvije funkcije. Ali dobro, za tipove poput njega, za nogometne fanatike ove kategorije, dvije funkcije puno su bolje od nijedne. Pogotovo kad ide ovako dobro, kad se kući na odmor vraća sretan, zadovoljan i ispunjen. Neka se tako i nastavi…
Kultura
Roža (Bir böcek olan kız)! ‘Kako sam predstavu na kajkavskom odvela u Istanbul…’
Predstava “Roža (cura s greškom”, koju su Ana Katulić i Žak Valenta osmislili na temelju pripovjetke “Svoga tela gospodar” gostovala je u Turskoj. Ana je glumila na kajkavskom, išli su i turski titlovi, a o svemu tome doznajemo iz prvog lica…
U prvom licu: Ana Katulić
Kad si samostalni umjetnik, obrtnik, samozaposlen, na nezavisnoj sceni, kad vodiš umjetničku organizaciju te si u njoj i glumac/glumica i autor, producent, i vozač i računovođa i tajnik i marketing i novinar, najkraće rečeno – katica za sve – onda znaj da, uz brojne velike i male radosti koje ovaj poziv ostavlja na kraju dana, on ujedno otvara i Pandorinu kutiju svih sila koje nisu uvijek ugodne i često su egzistencijalno upitne.
Ljudi nam se dive jer smo kreativni, inovativni, hrabri, probitačni, radimo ono što volimo i želimo, no druga strana medalje je ta da od umjetnosti često izazovno živimo i da se rijetko posvećujemo samo umjetničkom procesu (eh, da je barem tako!). Većina našeg posla, ili bar dobrih 60 posto, uvijek je administracija, dan na kompjuteru, mejlovi, natječaji, tiskara, komunikacija i tako u krug. Kamo sreće kad ostane moment za kreativu.
No, na dnu Pandorine kutije je nada, a ja sam po prirodi optimist, pa ovo nije tekst o tome kako umjetnici teško žive već potvrda da se svaki trud, upornost i rad isplate. Uvijek. Osim toga, jedan moj poznanik mi je lani za Božić poželio da “od svog rada živim, a ne preživljavam”, pa sam tu njegovu rečenicu uzela kao mantru ili lajtmotiv ove godine, koja je krenula poprilično dobro i uspješno.
Tu, naravno, prvenstveno mislim na Rožu (curu s greškom), moj prvijenac, cjelovečernju autorsku predstavu našeg goričkog Štoos teatra koju smo na scenu lani postavili Branko Žak Valenta, moj dobar prijatelj, koreograf i umjetnik, i ja, prema motivima Kolareve pripovijetke “Svoga tela gospodar”.
Kvalitetna se ekipa okupila u radu; Ivan Grobenski, koji je fantastično odradio glazbu, mladi kipar Matej Vuković, s kojim je suradnja počela 2023. na Ogledima, koji je napravio masku Pisave, multimedijalna umjetnica Mia Štark, koja je složila vizual i radila sa mnom na pokretu. Roža se rađala u prostoru FA Turopolja i nakon što je premijerno odigrana lani u Gorici i Zagrebu, to je bilo to.
Za nezavisni Štoos teatar, koji nema svoju kazališnu dvoranu, postavljaju se vječna pitanje: Gdje ćemo igrati? Za koga? I kada? Neka gostovanja smo dogovorili; bit će još koje u Gorici (vjerojatno oko Goričkih večeri), u KNAP-u, mogli bismo igrati kao lektira za osnovne ili srednje škole, zovu nas u Buševec, u Koprivnicu i Krapinu…
Treba opet sjesti za laptop; “Poštovani, mi smo Štoos teatar iz Velike Gorice…” i nuditi predstavu. Sreća je htjela da mi je kolegica poslala link za festival u Bursi, u Turskoj. Bio je to Balkan festival, na koji stižu razne izvedbe iz cijelog svijeta. Prijavnicu sam ispunila, priložila sve materijale; fotografije, video snimku predstave, plakate, tehnički rider… I drži fige.
Koncem 2024., međutim, stiže pozivnica na International Women Playwrights Theater Festival u Istanbulu. Istanbulu?! Istanbulu??! Čekaj malo, pa ja nisam prijavljivala Istanbul. Zovem Žaka: “Jesi li nas ti možda prijavio?”, malo sam zbunjena. Žak odmahuje, prvi glas.
Ono što je ostao moj zaključak do danas (jer drugog nema) jest da je ekipa iz Burse prepoznala našu predstavu i proslijedila prijavnicu Istanbulskom nacionalnom kazalištu. Oni su pogledali snimku predstave, odlučili je uvrstiti u program i poslali nam pozivnicu za Festival. I tad kreće jedan fini miks sreće, uzbuđenja, pozitivne treme, panike i brige, pa malo zabrinutosti , pa opet uzbuđenja i tako u krug do veljače.
Trebalo je napraviti predprodukciju, dogovoriti tko od ekipe ide, što ćemo nositi od scenografije, a što nam mogu osigurati organizatori, gdje ćemo biti smješteni, što možemo nositi sa sobom u avionu i kako pakirati opremu i tehniku. Trebalo je masku Pisave dobro zapakirati za avion da se ne bi u transportu oštetila jer je rađena od kaširanog papira i lako je lomljiva.
Osim toga, trebalo je osigurati i riješiti financije za put i još puno tehnikalija. Jedna od njih bio je i prijevod predstave. Na turski. Odmah zovem predsjednika Hrvatsko-turske udruge prijateljstva, Gorana Beusa Richembergha, i pitam za preporuku. On me spaja s turkologinjom Leom Kizilkayom i iza Nove Godine prijevod je već u Istanbulu. Ja sam sretna jer organizacija dobro protječe, rokovi se poštuju, nema nepoznanica i sve ide prema planu.
U Istanbul stižemo 8. veljače, Domagoj Klasić (tehnička podrška), Ivan Grobenski (glazba, ali u ulozi tehničara za titlove) i ja. Žak je ostao u Rijeci, slomila ga gripa, bodri nas porukama. Subota je, let je kratak, ugodan, a i Pisava je stigla u jednom komadu.
Ana i Žak Valenta, koji zbog bolesti nije putovao u Istanbul
Na aerodromu nas dočekuje domaćin iz kazališta, glumac Emir Üstündağ koji nas s kolegom, u kombiju, sa svim našim osobnim stvarima i kazališnom rekvizitom vozi do hotela i do kazališta. Vožnja od aerodroma traje kao da ideš od Zagreba do Ljubljane, sva sreća da su hotel i kazalište na pet minuta pješice.
Gostoprimstvo koje su nam ukazali domaćini rijetko se viđa. Smješteni smo u drevnoj četvrti Üsküdar, na azijskoj strani kopna. Ova strana puno je tradicionalnija i tiša, a tu se može vidjeti Istanbul kakav je bio nekad; netaknute malene četvrti i kućice, domaće radnje bez velike izgradnje i užurbanog ritma ovog milijunskog velegrada, koji je velik kao četiri Hrvatske.
Kazalište u kojem igramo jedna je od pet zgrada, koliko ih Nacionalni teatar ima po Istanbulu. Ova je zgrada nekad davno bila tvornica piva i cigareta, ima jednu veću i jednu manju kazališnu dvoranu, pet dvorana za probe ansambla, prostorije muzeja u kojem se čuvaju artefakti iz nekadašnje tvornice, prostorije za kostimografe, scenografe i umjetničke voditelje, administraciju, kafić za publiku i kuhinju za glumce i zaposlenike.
Organizatori festivala uvijek su nam na usluzi; nose čaj, kuhaju kavu, donose perece, pitaju kako smo, je l’ sve u redu, što nam treba… Turci slabo govore engleski, sreća pa je tu Google prevoditelj. Pričamo u mobitel, on prevodi, domaćini čitaju, smijemo se. Razumijemo se.
Festival traje sedam dana, upoznajemo trupu iz Makedonije, oni izvode dan prije nas. Tu su još ansambli iz Bugarske, Grčke, Rusije, Srbije, Španjolske, Njemačke i Italije, te domaćini iz Turske. Sve je odlično organizirano, uređeno, nema nepoznanica, poštuje se raspored i organizacija.
U Istanbulu provodimo četiri dana, pa imamo vremena za sve. Prvi dan odlazimo preko Bospora do Europskog kopna, do Aya Sofie, Plave Džamije, do Bazara. Kad smo tu, prilika je da sve posjetimo. Ne sprečava nas ni kiša koja nas neumoljivo prati sve dane. Pijemo tursku kavu, jedemo baklave i tradicionalna turske jela nalik na raviole (i kebab, naravno), opuštamo se i prepuštamo zavodljivosti istoka. A onda idući dan – izvedba.
Do podne i popodne provodimo u kazalištu, slažemo scenu, isprobavamo titlove. U tim trenutcima razmišljam kako će publika reagirati, hoće li razumjeti predstavu i kako će je razumjeti. Ovo je prvi put da Roža i ja gostujemo izvan Hrvatske, to je publika koja nikad nije čula za Slavka Kolara, predstava je na kajkavskom, prati li to i prijevod i što je sve izgubljeno u prijevodu u odnosu na original?
Ipak, jednom kad je publika ušla, kad su se svjetla ugasila i scena zasvijetlila tom magičnom svjetlošću, bilo je jasno da jedinstven jezik kazališta svi razumiju. Na početku sam ih “pridobila” s nekoliko turskih izraza i pozdrava; dobra večer, dobro došli (İyi akşamlar, hoş geldiniz, tur.) i do samog kraja nisam izgubila njihovu pažnju.
Pljesak i dijalog s publikom koji je nakon završetka predstave potrajao pa skoro kao i predstava sama, odgovorili su na sva moja pitanja i sumnje. Bilo je zaista neponovljivo. Na međunarodnoj sceni, u drugoj državi ( i kontinentu!) primiti pohvale, pljesak i čestitke iz publike među kojom je bila i hrvatska konzulica u Istanbulu, Ivana Zerec.
To je publika koja je angažirana, koju zanima kazalište, koja pita. Predstava je komunicirala i na mnoge je načine dotaknula i progovorila. Negdje smo se osjetili, pronašli i povezali. I to ne samo na razini žena, nego na razini naroda i ljudi, kolektivne svijesti i izazova koji su sveprisutni i svima nam slični. Bilo je to jedno neponovljivo gostovanje koje nam je dalo adrenalina i krila za dalje. Na nezavisnoj sceni. Dan po dan. Može se. Isplati se!
“You have home in Türkiye now”, poručili su nam domaćini na odlasku.
I vjerujte nam, znamo da je to istinski tako.
Priča iz kvarta
Ivan Šćepina opet kod svoje kuće! Odmah je otišao svojim dečkima na Udarnik…
Nakon što je odradio ovu fazu rehabilitacije u Krapinskim toplicama, Ivan Šćepina vratio se kući i odmah poželio otići na Udarnik i pogledati utakmicu svojih prijatelja i suigrača, koji su mu dobrodošlicu kući poželjeli – pobjedom!
Petak iza nas bio je velik i važan, poseban dan za obitelj Šćepina iz Gradića. Sin Ivan vratio se kući s rehabilitacije u Krapinskim toplicama, završio je s tom fazom svoga oporavka nakon teške nesreće prošloga ljeta i započeo novu. U kojoj će i dalje biti potrebno jako puno borbe, kako njegove, tako i njegovih roditelja Ružice i Darija, ali u ovom trenutku važno je samo da je obitelj ponovno na okupu, da je Filip dočekao svog starijeg brata…
Puno se toga događalo oko Ivana Šćepine u mjesecima iza nas, njegova nesreća ujedinila je Hrvatsku, ali u prvom redu njegov grad, iz kojeg je i krenula akcija skupljanja sredstava za skupu rehabilitaciju. Uz njega su, kao velika potpora u najtežim trenucima, bili i obitelj, i susjedi, i prijatelji iz škole, i suigrači iz NK Kurilovca, čiji je Ivan bio član do kobnog pada u lipnju prošle godine. Unatoč svemu što je prošao, Ivan je ostao zaljubljen u nogomet, što je pokazao već u nekoliko navrata.
Došao je tako ispratiti utakmicu između Zagorca i Kurilovca u Krapini, utakmicu organiziranu s ciljem da se dodatno pomogne njemu i njegovoj obitelji, a ove je subote, samo dan nakon što je stigao kući, prvi put otišao na Udarnik. Igrali su njegovi dečki, njegova generacija, kadeti Kurilovca, a s druge strane bio je Samobor. Ivanov dolazak na utakmicu, koju je pratio uz rub terena, dodatno je motivirala njegove prijatelje iz kluba, koji su pobijedili Samoborce s visokih 3-0, uz dva gola Gabriela Čolića i jedan Mihaela Blaževića. Istog protivnika rezultatom 1-0 pobijedili su i juniori, a sve skupa imalo je posebnu posvetu.
“Današnji trijumfi kadeta i juniora posvećeni su posebnom gostu, Ivanu Šćepini, koji je pratio utakmicu svojih suigrača. Ivane, prekrasno te vidjeti opet na našem Udarniku, na terenu, s loptom, s tvojim suigračima i frendovima! A vama dečki kapa do poda za trud, te što ste Ivanu omogućili da zajedno sa vama proslavi pobjedu!”, oglasili su se iz Kurilovca.
Pred Ivanom je i dalje teško razdoblje, dug je put do potpunog oporavka, ali uz ovakvu podršku sa svih strana sve će to ići barem za nijansu lakše…
Priča iz kvarta
Pevecovih 60: Jedno posebno prijateljstvo, dva dima cigarete i poneka suza…
Povodom 60. rođendana omiljenog klupskog oružara Franje Kovačića Peveca, HNK Gorica predstavila video u kojem mladić s Kozjače otkriva tajne rituale, ali i odgovara na pitanje je li buncek bolji u Hrvatskoj ili Rumunjskoj
Priča iz kvarta
‘Zbog moje dječice znam sve Psiće u ophodnji, dinosaure i nogometaše’
Ružica Vasari-Talanga, omiljena velikogorička pedijatrica, ponovno je proglašena jednom od najboljih u državi u svome području, i to po izboru žirija koji je najmjerodavniji – roditelja njezinih malih pacijenata
Predana, odgovorna, stručna, pažljiva, brižna, topla… To su samo neki od epiteta kojima bi mnogi roditelji, ali i djeca, opisali goričku pedijatricu Ružicu Vasari-Talanga. Kroz svoj radni vijek Ružica je pratila odrastanje mnogih Velikogoričana, danas već odraslih ljudi. Stoga nije ni čudo da se i ove godine doktorica Vasari-Talanga našla na listi ‘Najdoktora’ koje su odabrali sami pacijenti.
Maštala je o tom poslu još kao gimnazijalka. Kaže kako joj je kao mladoj djevojci literatura bila stvarnija od stvarnog života.
– Maštala sam u to doba da ću jednoga dana biti doktorica i liječiti djecu na selu. Da će mi djeca dolaziti rumenih obraza i nositi lanene košuljice i da će mirisati na sapun. To su bili moj djevojački snovi koji su mi se zapravo i ostvarili – započinje nam priču ova najdoktorica iza koje je već tri desetljeća rada u medicini.
Prije nego što je došla u velikogorički dom zdravlja, svoj je staž odradila u Vinogradskoj bolnici. Nakon diplome upisala je još i postdiplomski studij iz kliničke imunologije i alergologije te je paralelno radila u ordinaciji opće prakse. Potom je stigao poziv za rad u dječjem dispanzeru u goričkom domu zdravlja. I tu je krenula sanjati svoje snove.
– Volim djecu i taj posao, poklanjam im svoju pažnju i zaista se trudim oko njih kako bi stvorili jedan odnos povjerenja koji je važan u ovom poslu. Nikako ne želim da me se djeca boje, već da s lakoćom dolaze k meni u ordinaciju. Najljepše u svemu mi je rad s bebama od nekoliko mjeseci. Nađemo svoj zajednički jezik, razgovaramo se i gledamo u oči, oni mi se smiju, ja ih pomazim i imamo jedan divan odnos. No, kako odrastaju postaju malo zahtjevniji pa se i tu trudim savladati gradivo. Naučila sam tako sve Psiće iz ophodnje, sve vrste dinosaura, a pratim i nogometne lige da mogu razgovarati u nogometašima – prepričava nam doktorica Ružica, koju djeca od milja ponekad zovu i “teta Ruška”.
Njezina velika posvećenost ogledava se i u načinu zbrinjavanja i komunikaciji s malim pacijentima. U ordinaciji provodi i više vremena nego što bi trebala, a uvijek je dostupna ili na telefon ili putem e-maila na koji odgovara čak i u večernjim satima. Uvjerili su se u to mnogi roditelji.
– To je zaista tako, ali nije to samo kod mene. Mislim da je to kod svih koji vole svoj posao. Nisam ja jedina koja u primarnoj pedijatriji mnogo radi. Svi vam mi imamo jako puno pacijenata i nisam u stanju uz redovni rad s pacijentima odgovarati ponekad na mailove. Zato to obično bude od kuće ili navečer nakon ili ujutro prije posla. Volim kada dođem na posao i da su mi svi mailovi riješeni – kaže Vasari Talanga te dodaje kako uvijek, između kuhanja ručka za obitelj, nađe vremena za svoje pacijente.
Ova omiljena pedijatrica danas skrbi za gotovo 1600 pacijenata, a dnevno kroz ambulantu prođe njih više od stotinu.
– Najviše je tu predškolske djece, a imamo i problem s upisom novorođenčadi, iako mi je to dosta teško govoriti, ali molila bi ovim putem roditelje školske djece da ih presele u opću praksu. Jednostavno mi nemamo više vremenskih mogućnosti tu djecu zbrinuti, kao i svojim fizičkim i psihičkim kapacitetima to pokriti. U Domu zdravlja radi nekoliko mladih liječnika obiteljske medicine za koje se sigurno isplati opredijeliti. Neke od tih doktorica su i moji pacijenti sa svojom djecom i vidim kako su to krasne mlade žene posvećene svome poslu i koje stvarno možemo preporučiti da roditelji presele svoju djecu kod njih – savjetuje doktorica.
Veliki broj pacijenata ponekad stvara gužve u čekaonici ispred ordinacije dr. Vasari koja je svjesna da roditelji danas nemaju vremena dugo čekati red na pregled. No, ipak je najvažnije da se dijagnoza ispravno postavi.
– Nije mi žao utrošenog vremena kako bi stvorila dobar odnos s djecom. Od nas se očekuje da postavimo dijagnozu i liječimo ih, ali kako mogu biti suvisla ako ga ne mogu pregledati pa je itekako važno približiti se djetetu. Također, za dijagnostičara u pedijatriji nije dovoljno znanje i iskustvo, treba imati i malo smisla za psihologiju, ali i pratiti same roditelje, naročito mame koje su vrlo povezane sa svojom djecom i znaju biti poprilično zabrinute. Na kraju, mi smo tu za njih da ih umirimo, educiramo i savjetujemo – objašnjava nam.
Vrlo važna karika u radu ambulante je i medicinska sestra Dorotea, koja je također omiljena među malim pacijentima, a doktorici je itekako od velike pomoći.
– Ona je jedna divna mlada žena, odlična medicinska sestra koja jako voli djecu i ima jako lijepi odnos prema djeci. Djeca ju vole što je jako važno jer im Dorotea daje injekcije. Zato djeca kažu kako u našoj ordinaciji dobiju naljepnice, to su one za hrabrost. Djeca jako vole da ih se pohvali kada su bili hrabri, to im onda daje hrabrost i volju da drugi puta dođu kod nas i da se ne boje – kaže kroz osmijeh doktorica za svoju radnu kolegicu.
S obzirom na period u kojem vladaju razne respiratorne bolesti i gužve u čekaonicama, iz ove goričke ordinacije poručuju roditeljima da ne dolaze odmah u ordinaciju kada djeca dobije temperaturu.
– Naša su djeca jako dobro procijepljena protiv bakterijskih bolesti i najčešće se susrećemo s virusnim infektima koji se mogu, ako se ne zakompliciraju, liječiti kod kuće. Stoga bi poručila roditeljima da puste temperaturu da se razvije za nekoliko sati i kako bi se u potpunosti razvila klinička slika. Savjetujem im i da je važno pridržavati se higijene. Pranje ruku sprječava crijevne infekcije i zaraze parazitima. Na kraju, time nećemo smanjiti našu imunost – savjet je doktorice.
Dani prolaze, a pedijatrica Vasari do mirovine nema još mnogo.
– Radit ću sigurno još sljedeću godinu, pa se nadam da će doći mlađe kolege koje će preuzeti naše ordinacije. Moramo se umiroviti, jer ordinacije koje imamo su prevelike da bi ih mogli raditi na četiri sata. Kada odem u mirovinu, ne bi htjela raditi po zamjenama. Stići će novi mladi doktori koji u toku svog specijalističkog staža provode vrijeme i kod nas primarnih pedijatara. Jedan sam od mentora svojim specijalizantima i vidim da su to mladi doktori koji imaju dobro znanje. Mi im prenosimo svoje iskustvo i gledaju organizaciju posla. Bit će spretni i spremni nas naslijediti – dodaje Vasari, koja otkriva kako je unatoč tome što ga voli, ovo zaista iscrpljujući posao, a njezina predanost i posvećenost utječe i na život vlastite obitelji.
– Moja obitelj bi svakako htjela da malo manje radim i da se više možemo družiti i putovati, ali svi poštuju moju želju da još radim. Dok sam bila mlađa znala sam kući dolaziti poprilično iscrpljena jedva sam mogla otvoriti usta. Svjesna sam da se možda svojoj djeci nisam dovoljno posvećivala i ti su se zajednički trenuci izgubili, nismo ih nikad ostvarili. Vidim da niti jedno od moje djece nije krenulo mojim stopama – naglašava doktorica Ružica, koja upravo iz tog razloga za kraj ima važnu poruku za roditelje:
– Volite svoju djecu i nemojte propustiti niti jedan tren razgovora i igre sa svojim djetetom jer je to nenadoknadivo. U svom odgoju budite autoritativni roditelji i svojoj djeci postavite granice. Ako dijete živi u takvom jednom okruženju, ono će uspješno i lakše odrasti te će postati jedan zreo, kompetentan i odgovoran mlad čovjek – poručila je ovogodišnja najbolja pedijatrica, omiljena doktorica Ružica Vasari-Talanga.
Priča iz kvarta
Šest mjeseci kasnije, Ivan Šćepina proveo je Božić doma, s obitelji!
Šest mjeseci nakon što je doživio tešku nesreću, Ivan Šćepina je dobio dozvolu liječnika da Božić provede kod kuće, u svojim Gradićima, s roditeljima, obitelji, prijateljima… Naravno, uživao je u svakom trenutku
Nesretnu sudbinu Ivana Šćepine, 18-godišnjaka iz Gradića, dečka koji je imao nesreću da mu jedan bezazleni odlazak po loptu, samo jedan trenutak nepažnje ili nesretnih okolnosti, potpuno promijeni život, pratili smo praktički od prvoga dana. Zahvaljujući njegovim prijateljima, za njegovu je tužnu priču ubrzo saznala i cijela država, koja se ujedinila u akciji skupljanja pomoći za juniora NK Kurilovca, srednjoškolca, dečka omiljenog u svakom društvu…
U rekordnom, gotovo nestvarnom roku prikupljeno je potrebnih 250.000 eura za njegovo liječenje u Krapinskim toplicama, a u Krapini se igrala i utakmica koju će zauvijek pamtiti. Zagorec iz Krapine igrao je s njegovim Kurilovcem, došao je i Ivan na utakmicu, a kompletan prihod išao je za pomoć njegovim roditeljima.
A oni su, jasno, u ovih posljednjih šest mjeseci najviše patili, strepili, nadali se. Veselila nas je i zbog njih svaka dobra vijest iz Krapinskih toplica, pa smo “obilježili” i njegove prve riječi, prve korake, a sad je došao trenutak i za novu fazu. Ivan je, naime, dobio priliku provesti Božić kod kuće, u Gradićima, u roditeljskom domu, okružen najmilijima…
Osim roditelja i obitelji, dočekali su ga i brojni prijatelji, ali i gradonačelnik Krešimir Ačkar, Ivanov sumještanin, susjed. Ivan je širio osmijeh, šalio se i smijao, uživao u trenucima koji su barem nalik na one nekadašnje, prije nego što se sve ovo dogodilo.
I opet se, naravno, veselimo zajedno s Ivanovim roditeljima, a usput se i svim srcem nadamo kako će već sljedećeg Božića stvari biti još puno, puno bolje, da će oporavak ići u najboljem smjeru.
Drži se, Ivane! I sretan ti Božić…
-
Crna kronikaprije 3 danaU prometnoj nesreći u Lukavcu život izgubila jedna osoba
-
Crna kronikaprije 17 satiStrašne vijesti iz Makedonije, preminuo je bivši igrač HNK Gorice…
-
Obrazovanjeprije 2 danaSve zbog jedne fotke: Klinci iz Kravarskog žele ponoviti odbojkaški san
-
HOTNEWSprije 4 danaPlemenita opčina turopoljska dobila svoju Aleju