Katja Matković Mikulčić još je uvijek sinonim za Gradsku knjižnicu Velika Gorica, iako je u mirovini od veljače ove godine. Događa se, na primjer, i dalje da joj na ulici prilaze sugrađani s isprikom što nisu na vrijeme vratili knjige u knjižnicu. I ne čudi to zapravo, jer na njenom je čelu provela više od 20 godina. I to ne bilo kakvih. Katja je osoba koja zaista živi kulturu i knjige, pa je ova ustanova s njom na čelu doista napredovala. Samo jedna od crtica koja opisuje koliko je ova rođena Hvaranka doprinijela razvoju goričkog knjižničarstva je informacija kako je upravo ona zaslužna za otvaranje Dječjeg odjela Gradske knjižnice Velika Gorica.

Do danas je Matković Mikulčić nakupila više od 44 godine rada u kulturi te je za svoj predani trud i rad prije nekoliko dana primila još jednu u nizu nagrada – Povelju Grada Velike Gorice za životno djelo. Najviša je to gradska nagrada koju pojedinac može dobiti. Čime ju je bivša ravnateljica Gradske knjižnice zaslužila te kako provodi dane u zasluženoj mirovini ispričala nam je, a gdje drugdje nego – u knjižnici.

– Život mi se promijenio dva mjeseca nakon što sam otišla u mirovinu jer mi se rodio unuk, što mi predstavlja neopisivo zadovoljstvo. Ja to uopće ne mogu riječima opisati koju sreću je on donio u moj život – započela je priču o svojim “mirnijim” danima bivša ravnateljica knjižnice, koja i dalje obnaša niz značajnih funkcija.

Pa je tako Matković Mikulčić upraviteljica Zavoda za znanstveno-istraživački rad u Velikoj Gorici, članica tijela Ministarstva kulture i medija te savjetnica u Povjerenstvu za knjige i knjižnicu. Vrijeme u mirovini joj zaokuplja i sređivanje bogate privatne dokumentacije potekle iz novinskih članaka, razgovora, intervjua i govora na pojedinim događanjima.

– To slažem po nekakvom sistemu da se zna što sam za života radila. Kroz to se prisjećam nekih stvari koje sam i zaboravila da sam radila jer je ipak to veliki radni vijek – objasnila je Matković Mikulčić.

Foto: Vanja Stanojević/Cityportal.hr

Ostatak vremena provodi radeći na jednoj knjizi, dok istovremeno priprema građu za knjigu o svom rodnom mjestu Vrbanju na Hvaru.

– Napravila sam i jednu slikovnicu. To je zapravo bilo na tragu događaja još iz djetinjstva moje kćeri, ali budući da je tema aktualna bit će, ako izađe, i za unuka i za svu djecu jer je univerzalna – objasnila nam je i dodala kako u slobodno vrijeme uživa u susretima s dragim ljudima, ali i posjetama kulturnim događanjima.

Tako to biva kada netko zaista živi kulturu. I nije Katji Matković Mikulčić to bio samo posao. Ne, ona je predodređena biti djelatnik u kulturi vjerojatno još kada je kao mala djevojčica dane provodila u knjižnici i upijala svaku riječ iz knjiga koje su joj čitali roditelji.

– Moj pokojni otac Tone Matković Mikulčić bio je knjižničar u jednoj maloj seoskoj knjižnici na Hvaru. Ja sam kao dijete trčkarala oko njegovih nogu i rano došla u doticaj s knjigom. Ja sam rano počela čitati i to je naprosto zaraza od koje se ne možeš osloboditi. To teče mojim žilama i to me motiviralo i na pisanje. Meni je knjižnica pružila tu šansu da se okušam u pisanju. Ono što sam ja godinama nosila u sebi i pisala, ja sam tu ostvarila – kazala je naša sugovornica koja je do danas napisala više od 12 knjiga, što samostalnih, što u suradnji, uredila brojne monografije, recenzirala nebrojene knjige s ovih područja, ali i pomagala ljudima čitajući njihove prve stihove ili stranice knjige.

Era Gradske knjižnice

Njezin angažman u kulturi možda javnosti nije bio toliko vidljiv kao onaj na čelu knjižnice, no i tu se valja podsjetiti na neke od najbitnijih postignuća Katje Matković Mikulčić – tek neka ostane zabilježeno i na ovome mjestu. Jedan od takvih projekata je bio i “Knjižnica u gostima” kojim su iz Gradske knjižnice pokušali dovesti knjigu i čitanje u manja, rubna područja ne bi li ih približili djeci i odraslima kojima je teško doći do knjižnice.

– Ono što je možda manje poznata činjenica je to da naša knjižnica ima bogatu zavičajnu zbirku koja se sastoji od knjiga koje su relevantne za našu lokalnu zajednicu i koja nam govori o onome što smo bili, što jesmo i putokaz je što bi mi trebali biti u budućnosti. Na tragu toga smo iznjedrili neke projekte na koje sam iznimno ponosna, kao što je organizacija velikog skupa povodom obljetnice rođenja Jurja Habdelića. Poslije toga smo izdali i zbornik. Zatim smo osvjetlili ličnost još jednog Turopoljca, a to je Juraj Mulih – prisjeća se Matković Mikulčić.

Nadalje, tu su i projekti kao što su proslava 130. obljetnice Gradske knjižnice Velika Gorica u povodu koje je nastala i monografija o knjižnici i njezinoj ulozi u lokalnoj zajednici.

– Pokušali smo prikazati širinu aktivnosti narodne knjižnice. Od dječjih radionica, istraživanja, izložbene djelatnosti, natječaja, pa do susreta književnika, skupova – prepričala je Matković Mikulčić i podsjetila kako je naša knjižnica bila i domaćin IFLA-ine Sekcije za narodne knjižnice zbog čega su u Velikoj Gorici bili predstavnici svjetskog knjižničarstva.

– Istaknula bih projekt prve male free library ili slobodne knjižnice koju smo pokrenuli među prvima u Parku doktora Franje Tuđmana. Nažalost, taj projekt je zbog vandala uništen i knjižnica je u dva navrata stradala i nismo više nastavili s time. Ponosna sam i što smo 2006. otvorili Mjesec hrvatske knjige. To je bila velika manifestacija i priključili su nam se knjižničari iz cijele Hrvatske – kazala je Matković Mikulčić i dodala: “Sad mi naviru ta sjećanja ispresijecano i možda ne tako sistematično, ali uvijek kad govorim o tome sam uzbuđena jer je to jedno veliko razdoblje. 44 godine sam u kulturi.”

Foto: Privatna arhiva

Nagrada za nagradom

Velik je broj nagrada koje je za svoj rad primila ova Velikogoričanka. Pa da ovaj tekst ne bi bio puko nabrajanje, naglasit ćemo tek neke, možda najznačajnije.

– Živim u ovom gradu i tu sam se davala godinama, i primala od tog istog grada, i drago mi je da je to okrunjeno nagradom Grada Velike Gorice. Prije toga sam dobila još jedno priznanje Grada Velike Gorice, Nagradu Franje pl. Lucića za doprinos razvoju kulture i očuvanju baštine ovog kraja, što mi je iznimno drago jer nagrada nosi ime jednog od najvećih promicatelja prosvjetiteljstva, čitanja, čitateljstva i knjižnica. Na neki mi je način to bila potvrda da sam izabrala i slijedila pravi put – kazala nam je Katja Matković Mikulčić i dodala još na popis najdražih nagrada onu Hrvatskog knjižničarskog društva “Kukuljevićeva povelja”, što je najveća strukovna nagrada za knjižničarstvo na nacionalnoj razini.

Svuoj Hvor zamijenila Turopoljem

Od kada je u Velikoj Gorici kupila stan i počela graditi život, Katju Matković Mikulčič ‘vuklo’ je i da upozna kraj u kojem živi. Postala je kroz godine zaista stručnjakinja i velika poznavateljica Turopolja.

– Malo po malo, kroz Muzej Turopolja, kroz susrete s nekim ljudima koje sam tu upoznala, kroz različite izlete i takozvanu Turopoljsku inspekciju, koju je vodio Drago Bukovec s legendarnom istražiteljicom i čuvaricom Turopolja Đurđicom Cvitanović, obišla sam uzduž i poprijeko to Turopolje. Željela sam ga upoznati, novi kraj koji je dijametralno suprotan od onoga u kojem sam se rodila i svi su uvijek pitali kako to da sam zamijenila Hvar Turopoljem – prisjeća se Katja Matković Mikulčić, ali naglašava kako nikada nije požalila zbog te svoje odluke.

– Tu sam sve mogla pješke obaviti i u tom hodanju Goricom sam uvijek susretala drage ljude s kojima sam sjela na piće i popričala te tako stvarala sliku o ovome kraju. Jako puno ljudi sam upoznala koji su zaljubljenici u svojoj rodni kraj i koji su mi prenosili znanje i iskustvo, koji su me ohrabrivali u mojim nastojanjima da o tome pišem, a paralelno sam pretraživala po antikvarijatima sve ono što je vezano uz Turopolje, otkupljivala zavičajnu građu jer je ovaj kraj dao jako puno ljudi kojima se može ponositi, na čelu s Jurjem Habdelićem koji je bez sumnje veliki čovjek ovog kraja i možda nedovoljno valoriziran – objasnila je.

S Đurđicom Cvitanović obilazila je sve crkvice i kapele, a opisuje ju kao “dušu ovoga kraja” koja je poznavala svaku priču i legendu o kapelicama i mjestima kroz koja su prolazile. Druga velika podrška bio joj je pokojni monsinjor Ladislav Lojina koji joj je davao podršku u pripremi knjige “Crkve i kapele odranskog i pokupskog dekanata”.

– Kroz to sve, malo po malo, i čitajući i ono što su drugi pisali i što su drugi stvarali, brojne izložbe koje sam posjetila u Muzeju Turopolja i Galženici i ja sam stvarala sliku ovoga kraja i sve sam ga više voljela. Mislim da je bogatstvo imati dva zavičaja, jedan u kojem si rođen, a drugi u kojem si ukorijenjen. Tu sam puno više nego na rodnom otoku, iako se sad zapravo bavim pisanjem knjige o svom rodnom mjestu ne bih li vratila dug svom prvom zavičaju – kazala je Katja Matković Mikulčić.

Kada smo već na temi zavičaja, nemoguće je ne spomenuti “Turopoljski leksikon”, objavljen u suradnji s Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža, na kojem je kao druga urednica radila i naša sugovornica.

– To je kruna mog rada što se tiče spisateljskog, odnosno stručnog. U Leksikonu smo pokušali subliminirati svo blago, baštinu, vjerovanja, mitologiju, medicinu, osobe potekle iz ovoga kraja, umjetnost i graditeljstvo, ne bi li na jednom mjestu prikupili i pokazali što je zapravo Turopolje i što je ono značilo u prošlosti, a da bi isto tako služilo kao putokaz za budućnost. Uz sve zamjerke koje postoje uz takva izdanja, ja vjerujem da bi se svi propusti i greške mogli popraviti u jedno digitalnom izdanju, koje bi trebalo isto planirati da izađe. I to bi onda bilo mjesto gdje će se uvijek dopunjavati slika o Turopolju u širem kontekstu – objasnila je.

23.04.2021. Velika Gorica. Predstavljen Turopoljski leksikon kod Muzeja Turopolja. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Budućnost knjižnice

Novom vodstvu knjižnice Katja je utrla put, a iza sebe je ostavila čak 33 kutije registratora s uredno složenom arhivom o aktivnostima u Gradskoj knjižnici Velika Gorica. Njenim nasljednicima ostaje da, uz neke nove projekte, pokušaju ostvariti i ono što su Katji Matković Mikulčić za Gradsku knjižnicu ostale neispunjene želje: uvođenje bibliobusne službe te samostalna knjižnica.

– Naša knjižnica je ispod standarda u smislu kvadrature koji ima i fonda koji posjeduje, tako da je nama sad veliki dio fonda u spremištima i nije vidljiv. Smatram da je u sagledavanju Gorice kao jednog modernog grada potrebno promišljati o jednoj samostalnoj zgradi koja bi bila projektirana po standardima modernog knjižničarstva. Ali dobro, to ostavljam mlađima koji su sad došli i isto tako „grizu“ – zaključila je Katja Matković Mikulčić.

Doviđenja, a ne zbogom

Gradeći svoju vezu s Velikom Goricom kroz sve ove i još mnoge priče za koje na ovim stranicama nema dovoljno mjesta, Katja Matković Mikulčić postala je zaštitno lice goričke knjižnice i cijenjena osoba u goričkom kulturnom krugu. I sama se, odlazeći u mirovinu, pokušala ukratko osvrnuti na svojh rad na čelu knjižnice, a tom je prilikom, napisala:”Od prvih koraka na rodnom Hvaru, preko školovanja i rada uvijek sam bila vezana uz knjigu, književnike i korisnike. I tako 44 godine, 1 mjesec i tri dana staža. Čini se da je brzo prohujalo tih četrdesetak godina rada, suradnje i druženja s kolegicama i kolegama, brojnim suradnicima svih profila, ustanovama i prijateljima knjižnice svih generacija kako na lokalnoj tako i na nacionalnoj razini, isprepleteni nitima poput paukove mreže ili čipke. Dugo je to razdoblje u kojem je bilo i dobrih i lošijih razdoblja, uspona i padova jer se nastojimo dati drugima, primamo od drugih, nekad smo bili povrijeđeni, neshvaćeni ali unatoč svemu mora se dalje. Uz podršku i ljubav najbližih vjerujem da će mi i razdoblje u mirovini biti lijepo, ispunjeno i zanimljivo kada ću imati više vremena za male stvari, zoru u rano jutro, zalaske sunca, glazbu, čaj bez šećera sa dragim osobama, poneko putovanje. Još ima puno nepročitanih knjiga i nenapisanih priča.”

A kakve će još priče ispisati Katja Matković Mikulčić tek nam preostaje vidjeti…