Nacija je oduševljena, pronašla je novog junaka, ime Ante Budimira ovih se dana vrti eterom taman onoliko koliko je zaslužio, kockasti dres s brojem 17 opet je u modi, gotovo jednako kao onomad, kad ga je nosio Mario Mandžukić. Ukratko, sad svi znaju ono što mi iz njegova grada odavno znamo:

Ante Budimir je poseban nogometaš.

Znaju to oni koji ga poznaju od njegovih početaka, iz godina kad je gazio blato na dobrom starom Radniku. I sanjao san. Da će jednoga dana igrati za hrvatsku reprezentaciju, zabijati važne golove, osvajati blještave medalje, doživljavati trenutke kao što je doček oduševljenih sugrađana nakon povratka s velikog natjecanja…

Sve te snove uspio je dosanjati, pretvoriti u predivnu javu, blato na Radniku zamijenili su “tepisi” najvećih svjetskih stadiona, godine i godine prošle su pritom, a on je ostao – naš Ante. Isti onaj dečko koji je rastao na svojoj Cibljanici i pješke išao na treninge do Radnika, isti onaj Ante koji se borio, tražio svoj put, vjerovao i kad mnogi drugi nisu. Prošao je puno toga na svom putu, proživljavao teške trenutke i uživao u glamuru vrhunskog nogometa, na razinama koje su mnoge promijenile, ali njega nisu.

On je i danas, baš kao što je bio i u tim prvim danima, ostao svoj. Skroman, odan obitelji, pristojan i pristupačan, s obje noge na zemlji, spreman na odricanja. U jednoj riječi, ostao je – normalan.

To je samo dio slagalice koja gradi sliku o Anti Budimiru, ali postoji, kako kaže i broj na dresu, još najmanje 17 razloga zašto je ovdje riječ o posebnom nogometašu. On je takav i zato što…

1) …IZ TEŠKOG DJETINJSTVA IZAŠAO JE JOŠ JAČI
Ante je rođen u Zenici, prvu godinu svoga života proveo je u selu Ozimica pokraj Žepča, no obitelj je već 1992. od rata pobjegla u Veliku Goricu. Otac mu je poginuo u prometnoj nesreći, odrastao je s majkom Janjom i sestrama Irenom i Renatom, a izlaz iz svih tih životnih tragedija pronašao je u nogometu.

2) …NIJE ODUSTAO NI KAD MNOGI DRUGI BI
U Radnikovim kadetima, kaže priča iz tih dana, nije spadao među najtalentiranije klince. Priznat će neki od trenera i da su ga slali da trči krugove dok su ostali trenirali, toliko je daleko bio od prvog plana, ali on nije potonuo. Umjesto da odustane od svega, cijelo vrijeme je radio k’o pas, trenirao i kad ostali nisu, pazio na prehranu… I čekao šansu. Kad je konačno stigla, povratka više nije bilo.

– Nije to nikako izgledalo, nije tu bilo lakoće ni elegancije, ali kako god bi zahvatio loptu, završavala je u golu – opisuju treneri iz tog doba klinca koji, kad je krenuo, više nije stao.

Sezonu poslije zabio je 50 golova u sezoni.

3) …USUDIO SE POKUŠATI SA SAMO 17
Trener Andrej Panadić otišao je u austrijski LASK, a kako je u Radniku upoznao 17-godišnjeg Antu, poželio ga je povesti sa sobom. Tinejdžer Budimir prihvatio je izazov, otišao u Linz pokušati, potražiti svoje mjesto pod suncem ovim putem. Nije išlo, brzo se vratio kući, u svoju Veliku Goricu, i u jedan novi nogometni projekt.

4) …OSTAJE ZAPISAN U POVIJEST SVOGA KLUBA
Ante Budimir odradio je prvu sezonu i pol postojanja HNK Gorice, a onda krajem siječnja 2011. preselio u Inter iz Zaprešića, klub iz najvišeg ranga. Tom je prilikom Inter uplatio Gorici i odštetu od 20.000 eura, što je prva odšteta u povijesti HNK Gorice. Vjerojatno i najmanja, ali od nečega treba i krenuti.

5) …NIJE IŠAO UTABANIM PUTEM
Malo je onih koji su do reprezentacije došli bez Dinama ili Hajduka u igračkom CV-ju, ali Ante je i u tome uspio. Iz Intera je otišao u Lokomotivu, pa u njemačku drugu ligu, u talijansku Serie B, pa onda i Serie A, Primeru…

6) …PROHODAO SA ŽENOM – NA BICIKLU!
Moja Monika je također Goričanka, također izbjeglica, ona je stigla iz Vukovara. Upoznali smo se ispred goričkog kina, vozio sam je doma na biciklu i tu je sve počelo…, prepričao je Ante u jednoj od rijetkih “shobizz” ispovijesti. Bili su još klinci, ali ljubav traje i danas, u sretnom su braku, imaju trojicu sinova.

7) …POSTAO PRVOLIGAŠ SVOJOM ZASLUGOM
U njemačkom St. Pauliju, drugoligašu, Ante nije prošao. Zabio je samo jedan gol, na trenutku bio i u drugoj momčadi… Otišao je u Crotone, klub s dna talijanske druge lige, željan samo i jedino prilike, koju je u Kalabriji i dobio. Crotone je, pogađate, ušao u Serie A, a Budimir je bio najbolji igrač kluba. I dokazao da je – prvoligaš.

8) …NIJE IMAO PROBLEM OTIĆI KORAK UNATRAG
Nakon što je blistao u Crotoneu, uzela ga je slavna Sampdoria, ali tamo je došlo do novog zastoja. Dobio je nepunih 500 minuta, podijeljenih u 14 nastupa, zabio je jedan gol i odlučio prihvatiti novi poziv iz Crotonea. Gdje je opet dokazao da zaslužuje više i bolje, da je netko u Genovi ipak fulao. Kod njega se, međutim, ništa nije mijenjalo, Ante je imao svoj put.

9) …I TREĆI PUT MOŽE PREKO DRUGE LIGE
Sljedeća postaja na Antinu putu bila je španjolska Mallorca. Potpuno novo okruženje, potpuno drukčiji stil nogometa i način života, ali za Antu nije bilo problema. Mallorca je bila u drugoj ligi, ali njegovim golovima vratila se u Primeru, u društvo velikana poput Reala i Barcelone.

10) …NE MOŽE SVATKO ZABITI DVAPUT NA NOU CAMPU
Bio je sedmi dan prosinca 2019., Mallorca je gostovala kod Barcelona na velebnom Nou Campu. I morao se Ante, istrčavajući na takav stadion, sjetiti i goričkog blata, svojih početaka… A onda je, kad je utakmica krenula, zabio dva komada! Nije bilo dovoljno, Barca je dobila utakmicu 5-2, ali Ante je još jednom pokazao što zna. Čak i kad su s druge strane tipovi kao što su Messi, Suarez, Griezmann, Busquets, Rakitić…

Ante Budimir debitirao je za reprezentaciju u listopadu 2020. godine… Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

11) …NIJE LAKO ČEKATI ŠANSU DO 29.
Tek deset mjeseci nakon dva gola Barceloni, početkom listopada 2020., konačno se dogodilo: Zlatko Dalić dao je prve minute u kockastom dresu Anti Budimiru! Igrala se prijateljska utakmica protiv Švicarske, a naš je Ante dosanjao jedan od svojih snova. I ubrzo postao neizostavan dio reprezentativnog kadra, momčadi koja je dvije godine ranije postala druga na svijetu.

12) …I SA SVJETSKOM BRONCOM DOĐE NA UDARNIK
U tijeku je bio doček brončanih Ante i Broza, fešta na sve strane, dijelio je milijun autograma, ali nije imao nikakav problem na pitanje lokalnog novinara “hoćeš mi doći sutra ujutro na radio u emisiju” odgovori s jednom rječju i jednim pitanjem: “Može. Kad treba doći?” I pritom će uvijek pitati za frendove iz kvarta i škole, za sve goričke klubove, sve će ga zanimati onako kako zanima ljude koji nemaju brončanu medalju sa Svjetskog prvenstva oko vrata. Malo potom će doći i odraditi trening na Udarnik ili na Gradski stadion, usput zastati sa svakim, popričati, nasmijati se, odgovoriti milijun puta na ista pitanja.

13) …I KAD JE OTPISAN, ON TO RADI DRUKČIJE
Ante Budimir je primjer kako se jedan igrač, pravi profesionalac, treba ponašati. Ispao je iz reprezentacije, ali nije se gurao preko novinara i menadžera. On je radio, borio se i na terenu zaslužio novu priliku, rekao je izbornik Zlatko Dalić nakon što ga je “otpisani” Ante odveo na Euro u Njemačku. Godinu dana ga nije bilo, još od povratka sa SP-a u Kataru, prilika se nudila cijelom nizu napadača, ali na kraju je Dalić morao okrenuti njegov broj. Dok je bio izvan kadra govorio je kako je “bio sretan kad je pozivan, kao što su danas sretni neki drugi igrači”. A usput je i – zabijao. Ove sezone sedam puta za svoju Osasunu, taman dovoljno da riješi gorući problem nacionalne momčadi. I zabije gol odluke.

14) …GOL KARIJERI POSVETI “SVOJIM CURAMA”
Dan ranije na treningu mi je rekao da “njuši” da bi se moglo dogoditi baš ovo što se dogodilo…, otkrio je Borna Sosa, asistent za Budimirov gol protiv Armenije, gol vrijedan odlaska na Euro, gol koji ga je doveo u fokus. Sosa je ubacio slijeva, Ante glavom loptu proslijedio u mrežu i maksimirske tribine su eksplodirale.

– Kome posvećuje gol? Mami, ženi i bakama. One uvijek pitaju gdje je taj gol, kad ću zabiti, tako da ovo mora biti za njih – sa smiješkom je rekao Ante i pobrao sve moguće simpatije.

I, naravno, još jednom pokazao koliko je poseban.

15) …DOKAZUJE DA ŠKOLA IDE UZ NOGOMET
Znamo i neke nogometaše koji su rano odustajali od škole, većina ih taj dio odradi “tek toliko”, ali Ante Budimir i po tome je drukčiji. On je upisao Ekonomski fakultet, posvetio se i školovanju, pri čemu popusta nije bilo. Uostalom, bile su to godine kad je malo tko znao njegovo ime kroz nogomet…

– Kako sam uspio? Ha, sve se može kad imaš volju. Učio sam, pripremao ispite i na putovanjima s momčadi, u hotelima, na pripremama. Suigrači su malo drukčije ubijali vrijeme, a ja sam se posvećivao faksu – ispričao je Ante.

Senad Harambašić, trener s njegovih početaka, kojem je Ante organizirao i “praksu” u Crotoneu, ugostio ga i pomogao mu, sa smiješkom kaže da ga obožava, kad god se sretnu ili čuju, naljutiti pitanjem “jesi završio faks”, ali zapravo i nije tako daleko. Još par ispita i evo diplome za našeg Antu… Svaka čast!

16) …STARICU IZ SUSJEDSTVA VOZIO U BOLNICU
Mari Carmen Sierra Castillo ima 78 godina, živi u Pamploni, jednako kao i zvijezda Osasune Ante Budimir, čak i u istome kvartu. Starica je čekala taksi koji će je odvesti na terapiju u bolnicu, budući da boluje od raka, no taksi nije dolazio. Naišao je zato Ante, popričao sa ženom i ponudio je da je on odveze do 70 kilometara udaljene bolnice!

“Svaka čast Osasuni što dovodi dobre ljude, a ne zvijezde”, objavila je njezina kći Myriam na društvenim mrežama, čime je priča i izašla u javnost.

I, naravno, izazvala novu dozu oduševljenja.

17) …ISPRED DINAMA I HAJDUKA BIRA – GORICU
Hoću li se vraćati u HNL? Ne znam što će se događati, ali zašto ne…, rekao je Ante u jednom intervjuu, da bi ga odmah potom pitali i bi li radije u Dinamo ili Hajduk. Međutim, Ante je, ako niste dosad shvatili, poseban nogometaš.

– Uvijek me zanima kako će završiti moja Gorica. To je moj klub. I ako bih se ikad vraćao kući, u HNL, želio bih igrati tamo gdje mi je dom, u mojoj Gorici. Živim pet minuta od stadiona. U Osasuni igra dosta igrača iz njihove omladinske škole. Ti klinci žive za taj klub i za dres koji nose. Kad vidite takav odnos prema klubu, onda i sami poželite igrati za klub koji nosite u srcu. Za mene, to je Gorica – rekao je Ante.

Poseban nogometaš. Iz najmanje 17 razloga.

Naoko je to samo jedan od detalja koji čine jedan grad onakvim kakav jest, možda i nije ključno ni presudno pitanje, ali u Velikoj Gorici nikako ne možemo pobjeći od činjenica da i dalje nemamo pravi centar grada. Zbog specifične konfiguracije samoga grada, zbog prometnog uređenja, kao i zbog ubrzanog razvoja i rasta, naš grad nema onu centralnu točku koja okuplja, od koje sve počinje, na kojoj sve završava.

Odnosno, ima ih nekoliko, zbog čega će valjda svaki stanovnik ovoga grada imati svoje mišljenje i davati drukčiji odgovor na pitanje “što je i gdje je centar Gorice?”. Javljaju se po tom pitanju dvojbe, čak i trojbe, a jasnog odgovora i dalje nema. Neće ga ni biti sve dok se jedna od lokacija koje su “u điru” ne odredi kao pravi, službeni centar grada, što se pojavilo kao opcija u trenucima kad je sužena cesta na ulasku u grad iz smjera Siska, kad je krenula priča o zatvaranju dijela ceste, pretvaranju u šetnicu, koja bi u takvoj situaciji definitivno preuzela ulogu gradskog središta.

U tom smislu, međutim, ništa se konkretno i dalje ne događa, a dok čekamo da se dogodi, preostaje jedino davati svoja mišljenja, eventualno nuditi potencijalna rješenja, dijeliti vlastite dojmove… Živeći u ovom gradu iz dana u dan, u svakom dijelu dana, dojam je tako da se stvari po ovom pitanju mijenjaju od trenutka do trenutka. I da se težište društvenog života ovoga grada, mjesto gdje se ljudi u najvećem broju okupljaju, mijenja od razdoblja do razdoblja.

Povijesno i tradicijski gledano, središte grada trebalo bi biti u dijelu oko zgrade Gradske uprave i Tržnog centra, ali iskustveno gledano to ipak nije tako. Zato što nema tržnice na lokaciji na kojoj je zamišljeno da bude, zato što nema prostora koji otvara mogućnost za veća okupljanja, a važna stavka u ovoj priči su i kafići, koji ipak okupljaju najviše ljudi, zadržavaju ih na jednome mjestu, kao i manifestacije koje se održavaju po gradu…

Ovaj posljednji kriterij ima tri segmenta, budući da u događanjima koja okupljaju veći broj ljudi možemo uživati i u parku pokraj Muzeja Turopolja, i u Parku Franje Tuđmana, i na Trgu Stjepana Radića, odnosno na Galženici. Prostor uz Muzej idealan je za Advent, za Gastro, za Petek na Gorice, ali nije idealan i za kreiranje gradskog središta na toj lokaciji. Barem zasad, dok se ne realizira ideja o šetnici, dok taj dio grad ne prestane biti toliko vezan uz cestu s najčešće vrlo gustim prometom.

Preostaje tako izabrati je li trenutačno centar grada “Tuđmanac” ili Galženica. A nekako najtočnije bilo bi reći, ako se opet vratimo na dojam, da svatko ima svoje vrijeme. Tamo na prijelazu stoljeća, nakon što je otvoren čuveni Trgovački centar, popularan i pod kolokvijalnim nazivom “terase”, pa onda i uređen Tuđmanov park, težište društvenog života grada definitivno se preselilo na tu lokaciju. Mjesto u kafićima na terasama u ljetnim je mjesecima često bilo nemoguće pronaći, tamo su se i pile kave i odlazilo u večernje izlaske, tamo je kreirano ono što možemo nazvati i goričkom “špicom”. Ukratko, Goričani svih generacija u tim su godinama znali gdje ići ako si želio, kako se to lijepo kaže, vidjeti i biti viđen…

Međutim, posljednjih godina stvari su se po tom pitanju dramatično promijenile. I dalje se, pogotovo u ljetnim mjesecima, pogotovo povodom brojnih manifestacija, ljudi na toj lokaciji okupljaju, druže, ali duh cijelog prostora ipak se promijenio. Kao što su se, kao posljedica, promijenile i navike ljudi. Nekad kao šipak pune terase danas su najčešće prazne ili poluprazne, gužve su iznimka puno više nego pravilo, osim u jednom kafiću, koji zapravo i nije dio “terasa”. Sam Trgovački centar danas je u velikoj mjeri zapušten, na nekim dijelovima i oronuo, nimalo u skladu s vremenom, a upravo u tome možda i treba tražiti razloge zašto više nema ulogu kakvu je nekad imao.

Istovremeno, stvari se bitno mijenjaju i nekoliko stotina metara dalje. Laganom šetnjom od nekoliko minuta, naime, dođe se do Trga Stjepana Radića, jedinog pravoga gradskog trga, koji živi svoje lijepe dane. U godinama kad su “terase” dominirale, na Galženici je sadržaja bilo relativno malo, baš kao i razloga za zadržavanje. Ljudi su ovuda prolazili, prelazili trg, ali uporno je nedostajalo života, živahnosti, one lijepe gungule koja krasi važne dijelove grada. Danas to više nije tako, posljednjih godina Galženica preuzima sve važniju ulogu, okuplja sve više ljudi i, da se još jednom vratimo na dojam, postaje centar grada. Naravno, u mjeri u kojoj je to moguće biti s obzirom na sve okolnosti…

Bilo je i ranije ovdje kafića, bilo je i terasa koje donose najviše u smislu živahnosti, ali u nekim prošlim godinama bile su to u određenoj mjeri – gostione. Ružno je to možda reći, ali daleko od toga da je nevažno u cijeloj ovoj našoj maloj analizi. U međuvremenu su gostione postale lijepi, uređeni kafići, ugodna mjesta za sve vrste gostiju, a to je prilično bitan segment.

Možda i ključan trenutak u svojevrsnom preporodu Galženice dogodio se, zanimljivo, tijekom korone. Tad su kafići dobili dozvole da prošire svoje terase, dobili smo i još jedan novi kafić, na poziciji koja do tad nije bila korištena na taj način, a sve skupa dovelo je do puno više prostora za provođenje vremena upravo ovdje, u “novom centru grada”. Baš kao nekad na terasama, danas su na Trgu Stjepana Radića kafići puni, često se dogodi da je teško pronaći slobodan stol, tu se ljudi nalaze, druže, tu se piju kave i ide se čak i u večernje izlaske.

Tu je, između ostaloga, i dovoljno ostalih lokala i usluga koji privlače ljude, dovode ih na trg, sa čije je svake strane i po jedno dječje igralište. I to je, naravno, u gradu poput ovoga vrlo bitna stavka, jer puno je tu mladih obitelji, pa je puno i dijelova dana u kojima odrasli sjede na terasama i uživaju uz kavicu, a djeca se zabavljaju po cijelom trgu i stvaraju onaj najljepši mogući žamor, koji donosi dodatnu draž i čar cijelom prostoru, koji ga u još većoj mjeri pretvara u trenutačno najbolji mogući oblik goričke “špice”.

A to je, kad se sve sagleda, možda i najbolje rješenje. Fizički možda i nije u samom srcu grada, ali Galženica se definitivno prometnula u centar grada. I bacila u lice rukavicu izazova svim drugim lokacijama koje to pretendiraju biti.

Kad se dođe na velikogoričku gradsku tržnicu, može se primijetiti da je za jednim štandom posebno veselo. Na njemu ima svega, od domaćeg, friško ubranog povrća do bobičastog voća, a posebno jagoda. Štand je to uvijek vedre i nasmijane Gordane Brozović, Rakitovčanke koja se udala u Botinec, ali životni put vratio ju je u rodno selo. Budući da je relativno nedavno postala prva pratilja u izboru za najuzorniju hrvatsku seosku ženu, učinilo se to dobrim razlogom da sjednemo s Gogom na kavu i poslušamoo njezinu priču.

– Moja je priča krenula iz Zagreba. Muž i ja s terase naše kuće često smo promatrali plantažu jagoda nasuprot nas te smo jednog dana odlučili prošetati i vidjeti kako to izgleda. Svidjelo nam se i rekli smo: idemo pokušati! Prve godine smo odradili sve školski, sezona je bila jako dobra s hrpom jagoda. Drugu godinu smo duplo više posadili, zatim smo kupili plastenike – prepričava nam Gordana i prisjeća se svojih prvih poljoprivrednih koraka.

Od tada je prošlo već 20 godina. Toliko dugo se bavi proizvodnjom jagoda, a zadnjih deset na šest hektara plantaže u Rakitovcu proizvodi i povrće.

– Lijepa je jesen pa još uvijek ima dosta zelenjave. Ima tu zelja, kelja, mahuna, poriluka, salate… Svega pomalo. No najradije bi se bavila samo plasteničkom proizvodnjom jagoda, kupina, malina i ostalog bobičastog voća, jer povrće zahtjeva puno više posla, a nažalost nema tko raditi – požalila nam se Goga.

– Svaka čast svima, ali ljudi ne žele raditi. Nema radne snage. Nema te satnice koju bi ja mogla nekome platiti da dođe raditi. Većinom koji mi dođu brati jagode su zaposleni ljudi pa dođu nakon posla, a oni nezaposleni ne žele baš raditi. Na kraju proizvodim onoliko kolike su mi potrebe za Veliku Goricu. Posadio bi čovjek i više i radio više, ali uvijek nam ostane to jedno polje koje ni ne taknemo jer ne stignemo – dodaje.

Foto: Gordana Brozović/Cityportal.hr

Budući da ima 24 tunela plastenika jagoda, uvijek se dogodi da se nešto i ne proda, ali Goga i za to ima rješenje. Sve pretvara u prave domaće delicije. Fine i ukusne džemove, likere i sokove prema tradicionalnoj domaćoj recepturi.

Mnogi koji je poznaju reći će da je ona dobri i plemeniti duh ovog kraja i Velike Gorice, pa nije niti čudo, da je upravo ona izabrana za prvu pratilju najuzornije hrvatske seoske žene. Izbor je ove godine održan u Svetom Petru u Šumi, a našu goričku i županijsku predstavnicu deseteročlani žiri izabrao je između 17 kandidatkinja.

– Počašćena sam. Ipak sam predstavljala cijelu Zagrebačku županiju. Bilo bi mi žao da nisam ništa osvojila. Nisam željela biti prva, jer ipak su tu i obaveze za koje ja vjerojatno ne bi imala vremena. Nemam ni sada dovoljno vremena se tome posvetiti, ali mi je drago što sam ipak dobila titulu prve pratilje zbog svih ljudi koji su bili samom. Inače kada već ideš na takvo natjecanje u psihi ti je da bi htio nešto osvojiti – kaže Brozović koja je još uvijek pod dojmom da ju je na to putovanje pratilo puna tri autobusa, a mnogi su stigli i automobilima.

Foto: Turopoljka, Goga Brozović, prva je pratilja izbora za Najuzorniju seosku ženu 2023./TZVG

Inače, Turopoljci su poznati po tome da gdje god dođu naprave pravu feštu, bilo je to tako i ovaj put u Istri.

– Zaokupili su livadu u mjestu i rasprostrli stolove i klupe koje smo donijeli. Bilo je jela i pila, tamburaši su svirali. Oni su feštali dok sam ja u dvorani prezentirala našu Veliku Goricu i Zagrebačku županiju. Moram zahvaliti Gradu Velikoj Gorici i našim Turističkim zajednicama što su osigurali da imam sve potrebno na Izboru. Kažu mi da nitko nikada nije imao toliku potporu od Grada kada je išao odavde – ponosno će Gordana.

Prošlo je već neko vrijeme, iako nije osvojila prvo mjesto, za mnoge Velikogoričane i ljude koji poznaju ovu našu vedru sugrađanku ona je najuzornija. No i s titulom prve pratilje došle su i neke nove obaveze. Goga uz sve što radi, mora svojim obavezama pridodati i obaveze predstavljanja i promoviranja seoske žene.

11.10.2023. – Prijem Goge Brozović prve pratilje najuzornije seoske žene – foto: Petra Škrinjarić/cityportal.hr

Bila je tako na prijemu kod gradonačelnika Krešimira Ačkara koji joj je čestitao na velikom uspjehu i poručio da bude i ostane primjer svima kao što je to bila i do sada. Bila je Brozović i u Saboru kod samog predsjednika Gordana Jandrokovića i predsjednice saborskog Odbora za poljoprivredu Marijana Petir.

– Bio mi je to prvi posjet Saboru. ‘Imaju fine mekane tepihe’ kroz smijeh će Goga.

– Lijepo je iskustvo. Prvo smo se sastale i popile kavu s gđom. Petir, a nakon toga nas je ugostio g. Jandroković. Bio je to prvi takav prijem kod predsjednika sabora. Do sada to nije bila praksa – kaže naša uzorna te dodaje kako su žene danas zmajevi u pozitivnom smislu.

– Sposobne su, fletne i brze. No, to nije dobro. Stavile smo veliki teret na sebe – ističe.

Velik dio posla u Obiteljsko-poljoprivrednom gospodarstvu Brozović, uz našu sugovornicu, odrađuju i članovi njene obitelji. Svi su uključeni u posao, od muža, sina i snahe pa sve do njenih predivnih unuka, a pohvalila nam se i kako će uskoro postati baka po četvrti put.

– Nikol je najstarija unuka, fenomenalna je. Čak je i piceke s nama čistila. Pomaže i brati i prodavati. Navršila je 13 godina i zaista je predivna mlada djevojka. Dok mog desetogodišnjeg Petra ne zanima polje. Ispred kuće imao je posađen svoj grah, ali polje mu se nikako ne sviđa. Najmlađa je Sara, koja ima 3,5 godine. Njoj se to jako sviđa. S tri godine nam je pomagala brati jagode. Vrijedno je i znatiželjno slagala mjerice jagoda u kašete. Brala je čak i krumpire. Sve mi se čini da je to neki znak da će žene naslijediti dalje. Bilo bi mi drago da netko nastavi – s osmijehom će Brozović, koja nije mislila kako će se na kraju njezin život vrtjeti oko poljoprivrede.

Foto: Gordana Brozović/Cityportal.hr

Ništa joj nije problem, voli raditi i biti s ljudima, a tržnica je, kaže, njeno utočište.

– Duh mi ne dozvoljava da sjedim u uredu osam sati. To više nikako ne bi mogla. Kada dođeš na polje, iako i tu ima stresa ako ti nešto ne uspije, ali to nije ta vrsta stresa koja bi previše utjecala na psihološko stanje. Pozitivan je to stres. Imaš svoj mir, još ako ti je dobra godina i sve je lijepo, onda je još ljepše – kaže Gordana koja na goričkoj tržnici prodaje već deset godina, otkako je tržnica u Školskoj ulici.

Provodeći dan i vrijeme među ljudima, uvijek tu bude i anegdota, Goga prepričava kako tu bude svega, a najdraže joj je kad se jednom mjesečno prijatelji okupe i sastanu kod nje na štandu.

– Moji prijatelji ti kod mene dođu jednu subotu kad se svi uskladimo i imamo iza 11 sati mali domjenak. Okupi se tu veselo društvo, Kiki iz Mraclina stigne sa svojim fenomenalnim limunčelom i viljamovku. Nađe se tu i slavonskih delicija pa sve do krumpiruša. Uvijek ti je na klupi iza mene što za popit i pojest i tako već godinama. Tko god kaj donese uvijek donese k meni i tamo se okupljamo – sretno će naša sugovornica. Na pitanje odbrojava li do mirovine, Goga kao iz topa odgovara – ne!

– Pa mi s placa ne idemo u penziju. Mi dok moremo hoditi delamo. Deset godina svakak još budem na placu. Na kraju, trebaš voljet svoj posao da bi ga dobro odrađivao, ali i trebaš voljeti ljude i imati puno tolerancije da bi ga mogao raditi. Ove godine planiram čak i rođendan proslaviti na placu, taman mi pada u subotu 25. studenog pa će vjerojatno i tada biti neka dobra fešta – zaključuje na kraju priče naša glavna junakinja.

Olić, Kranjčar, Balaban, Mujčin, Marić, Mikić, Agić, Drpić, Butina… I još mnoga druga zvučna imena činila su tog ljeta 2002. godine svlačionicu zagrebačkog Dinama, koju je posljednji put u karijeri upravo preuzeo nezaboravni Ćiro Blažević. Pa ubrzo svoje igrače doveo u naš kraj, u Pokupsko, u goste NK Kupi, koja je tih dana slavila 35 godina postojanja kluba.

U selu je, jasno, odmah nastala gungula. Svi su željeli vidjeti “modre” zvijezde uživo, na igralištu na kojem igraju njihova djeca. Pa su djecu i poveli sa sobom, čak i ako su djeca u godinama u kojima baš i ne mogu shvatiti što je Dinamo. Kao što je to učinila, recimo, obitelj Bašić.

Sinčić Robert imao je dvije godine, u čudu je promatrao što se događa oko njega, ali starci nisu htjeli propustiti priliku da zabilježe ovaj trenutak. Spletom okolnosti, tu se nije našao nitko od velikih zvijezda, ali zato jest jedan klinac koji je puno obećavao.

Patrice Kwedi, 19-godišnjak iz Yaoundéa, glavnoga grada Kameruna, tražio je svoje mjesto pod hrvatskim, europskim suncem, sanjao veliku karijeri i strpljivo čekao svaku priliku. Jedna od njih ukazala se na simpatičnom gostovanju u Pokupskom, a nakon utakmice dobio je – dijete u ruke. I sa smješkom odradio fotografiranje s malenim Robertom, koje se ta ideja, posvjedočit će fotografija, i nije naročito svidjela.

Fotografija je ubrzo i izrađena pa smještena u album, među uspomene.

A Robert je nikad nije zaboravio. Navukao se već kao klinac na nogomet, pa je bilo zgodno i pohvaliti se frendovima slikom s Kwedijem, iako karijera kamerunskog desnog beka i nije išla najboljim smjerom.

I tako se, igrom sudbine i nogometa, cijele 22 godine poslije dogodio novi susret. Mjesto radnje isto, igralište NK Kupe, a uz njega i Robert, i Patrice, i fotoaparat.

– Igram za NK Kupu, u Jedinstvenoj županijskoj ligi, i za vikend nam je došao Inker iz Zaprešića, koji se ove sezone uključio u našu ligu. I dolaze oni, a s njima dolazi i Kwedi! Kad sam se uvjerio da je to “taj” Kwedi, otišao sam doma po fotku i donio je na igralište – priča nam Robert, koji je imao samo jedan plan…

– Napraviti novu fotku, naravno – sa smiješkom kaže igrač NK Kupe.

– Prišao sam mu poslije utakmice, pokazao mu fotografiju i dobro ga nasmijao. Ali odmah se i sjetio te utakmice, ispričao mi je čak neke detalje, pamti i dalje to davno gostovanje u Pokupskom. Rado je pristao na novu fotku, naravno – dodaje Robert.

“Reunion” dogodio punu 21 godinu poslije, ispričao jednu neobičnu nogometnu priču koja bi, doduše, bila još i bolja da su 21 godinu poslije i zaigrali jedan protiv drugog.

– Nažalost, nisam mogao igrati u ovoj utakmici zbog ozljede, ali drago mi je što smo se barem vidjeli, popričali… Nadam se da ćemo u drugom dijelu sezone, kad mi budemo gostovali kod njih, i zaigrati jedan protiv drugog – kaže nam Robert Bašić.

Sa svojom Kupom živi Robert teške dane ove sezone, nogometaši iz Pokupskog prikovani su za dno JŽNL-a sa samo jednim bodom, dok su Inker i Kwedi na vrhu, na čelu tablice. Uz pomoć nekoliko bivših prvoligaških igrača, među kojima je i junak naše priče…

– Nisam planirao doći u Hrvatsku, ali sve u životu stavljam u Božje ruke. Svaki afrički nogometaš želi biti profesionalac, a jedina šansa za to je odlazak u Europu. Kad sam imao 17 godina, moj menadžer iz Kameruna kontaktirao je Zdravka Mamića i stigao sam tu. Prvo sam nekoliko mjeseci trenirao u NK Sesvetama, a onda u juniorima Dinama. U prvu momčad ušao sam 2002. i to je bio moj prvi profesionalni ugovor – prisjetio se Kwedi tih lijepih dana u razgovoru za Jutarnji list.

Za Dinamo je, tako je ispalo, skupio sam pet nastupa, pa nastavio kročiti svoj put. Prvi put je u Zaprešić došao na posudbu već mjesec dva kasnije. Put ga je kasnije vodio preko Pomorca, švedskog Göteborga i danskog Aarhusa, Šibenika, opet Intera, Šibenika… Sve do – Zeline. I tu je negdje, spuštanjem u treću ligu, shvatio da je vrijeme da se odustane od ozbiljne nogometne karijere.

Pokušao je još i u Slovačkoj, odradio nekoliko mjeseci u Dunajskoj Stredi, pa se vratio u Sesvete, pa još malo spustio u Nedelišće, zatim i Dugo Selo, pa Sesvetski Kraljevec… U međuvremenu se i zaposlio, već godinama radi u skladištu velikog trgovačkog lanca.

– Za mene je sreća dići se ujutro i otići na posao. Osjećam se korisnim i to me ispunjava, a na svom radnom mjestu okružen sam odličnim ljudima i to mi je najvažnije. Bitno je da radim – kaže.

Budući da radi u smjenama, ponekad mora i propustiti trening, ali ljubav prema nogometa traje i dalje. Vjerojatno i zato jer nogomet, očito, piše neobične priče. Poput, recimo, ove o Robertu i Patriceu…

Kad se krene iz Velike Gorice u smjeru Siska, pa se prođe uz Novo i Staro Čiče, zatim i Vukovinu, pa se popne na nadvožnjak, projuri i uz skretanje za Mraclin, taman prije nego što se dokopaš Buševca, jedno sasvim obično skretanje u desno otkriva jednu sasvim posebnu priču. Priču o Turopolju.

– Osnovna razlika između nas i svih ostalih sela u ovom kraju je u tome što mi nismo selo. Mi smo naselje. Točnije, radničko naselje.

Tim nas riječima u štoriju o svome mjestu Turopolju, smještenom u samom srcu tradicionalne regije Turopolja, uvode Zoran Smrekar i Patrik Čunčić. Prvi predsjednik mjesnog odbora, drugi zapovjednik mjesnog DVD-a. A obojica – zaljubljenici u Turopolje. Osjeti se to već od prvih rečenica, po načinu na koji na približavaju svih ovih “milijun” detalja od kojih ćemo izgraditi cjelovitu sliku njihova mjesta.

Nalazimo se u caffe baru Turopolje, smještenom odmah pokraj nogometnog igrališta, kultnog Leštanta, uz malu s toplim, s pogledom na prugu. Uz pilanu, upravo željeznica čini neizostavan fragment u priči koju slažemo.

– Nekih pet godina nismo uopće imali kafić u mjestu, ali sad se i to promijenilo. Prostorije nogometnog kluba smo prenamijenili i dali u najam, tako da imamo mjesto za okupljanje, za popiti kavu, družiti se… – priča nam dvojac domaćina, naoružan papirima, informacijama i sjećanjima, “artiljerijom” koja će dati i više nego dovoljno argumenata za tezu da se ovdje radi o mjestu koje se po malo toga može uspoređivati s bilo kojim drugim u kraju.

Grupa radnika iz Pilane u starom djelu Turopolja iza Pilane (Menza). Prvi s desna stoji Seki Ivan

Pogled na Pilanu Turopolje iz 1913. godine

Na komadiću planete na kojem je danas Turopolje, sve do 1862., godine Badela, bila je gusta šuma Turopoljskog luga. Tad je napravljena željeznička pruga, koja je prolazila trasom kojom prolazi i danas, nešto više od stoljeća i pol kasnije. Izradili su je Francuzi, pa tome dodali i nekoliko baraka za prve stanovnike na ovoj lokaciji, a malo potom izgrađena je i najstarija građevina u mjestu, smještena nekoliko metara uz prugu. Tu su i danas stanovi, u kojima ljudi žive, s prugom, uz prugu, na pruzi.

Povijesni zapisi govore čak i o tome kakve je fine cigarete pušio francuski gazda, kako je zgodnu ženu imao, kako su je fakini iz okolice dolazili “škicati”…

– To su ti nekakvi začeci, ali kao godina nastanka mjesta uzima se 1911. Godinu ranije bogati zagrebački industrijalac Filip Deutsch kupio je ovu zemlju od Plemenite opčine turopoljske i izgradio pilanu, kao dar svojoj trojici sinova. Doslovno odmah zatim izgrađene su i prve kuće za radnike, koje postoje i danas. To je naša čuvena Kolonija, danas Radnička ulica – uvode nas Patrik i Zoran u povijesni pregled događaja.

Tih prvih godina, čak i prvih desetljeća, cijelo je mjesto bilo formirano u krugu tvornice, i to sa “stražnje” strane, tamo gdje danas više nema ničega, jer te su prve nastambe u međuvremenu srušene.

– Upravo zato i kažemo da ovo nije selo. Ovo je radničko naselje koje je u tim počecima formirano za šumare dovedene iz Bosne, Like, Gorskog Kotara, ali i okolnih sela. Kako je tu od početka bilo nekoliko stotina radnika, predradnika, direktora i drugih, već od samim početaka se krenuo graditi i društveni život mjesta. Evo, mi smo vjerojatno najmlađe naselje u našem kraju, koje postoji 112 godina, a imamo najstariji nogometni klub, koji sljedeće godine slavi stotinu godina! Ali nije to sve, jer već u to vrijeme Turopolje je imalo i kino, školu, ambulantu, koju imamo sve do danas, kao i knjižnicu i čitaonicu, a tu je bila i streljana, kuglana, mesnica, brijačnica, javna kupatila, ugljenara, pekara, zgrade za samce, restoran… Također, uz sve to, tu je bila i razglasna postaja, odnosno radio stanica! Po cijelom naselju provedeni su stupovi i žice, mogao si doći tamo i naručiti pjesmu, dati oglas, kupovale su se ploče… I tako su se ljudi družili. Poslije posla bi se okupljali uz bunare, puštala bi se muzika i tako su se družili – prepričavaju nam Zoki i Patrik.

Zvučat će nevjerojatno, ali već u to doba, između dva velika rata, u Turopolje su postojali i radijski prijenosi nogometnih utakmica. Igralište je bilo ograđeno daskama, zato su ga i prozvali Gajba, a svi koji nisu platili ulaznicu i ušli unutra, preko radio stanice su mogli čuti što se događa na terenu…

Mjesto je, dakle, već od prvih dana živjelo punim plućima. Nije tu bilo izdvajanja, radničke plaće bile su otprilike jednake, ljudi su funkcionirali u otprilike jednakim uvjetima. I bili su sretni. U zlatnim vremenima u pilani je radilo oko 700 radnika, okupljenih sa svih strana, ali sa sličnim sudbinama. Radilo se u tri smjene, cijelo mjesto bilo je naviknuto na sirene koje su se oglašavale u 6 sati ujutro, pa opet u 14, i onda još jednom u 22 sata.

– Sve su to neke posebnosti našega mjesta, a najveća je ta što kod nas nije bilo plemenitaša. U svim selima u našem kraju postoje prezimena za koja znaš odakle su, jer tu su već stoljećima, a kod nas toga nema. Također, Turopolje je jedino mjesto u kraju koje je građeno planski. Sva druga sela rasla su oko jedne glavne ceste, iz koje idu manje ulice, a kod nas je potpuno drukčije. Tlocrt mjesta to jasno pokazuje, sve je tip-top isplanirano, sve ima svoj početak i kraj, svaki metar je zacrtan. Tu nema ni ljudi koji imaju velike količine zemlje, ovdje svatko ima obiteljsku kuću i dvorište oko nje, pri čemu su sve parcele otprilike iste. Na kraju krajeva, mi i govorimo drukčije nego ljudi iz okolnih sela. Često nam kažu da imamo govor kao da smo iz Zagreba, a ne iz Turopolja, što ima veze s tim specifičnim sastavom stanovništva, budući da tu nema autohtonog stanovništva, starijeg od tog jednog stoljeća – nabrajaju Zoran i Patrik posebnosti njihova Turopolja.

“Otac Turopolja” Filip Deutsch preminuo je 1919. godine, a njegovi sinovi držali su pilanu do kraja drugog svjetskog rata. Tijekom rata, zbog željeznice i svih drugih pogodnih okolnosti, u pilani je bila i baza vojske NDH, pa je često u mjesto dolazio i Ante Pavelić, tu su se snimali i propagandni filmići, a partizani su nekoliko puta zapalili pilanu, kao i parne lokomotive koje su vodile kroz selo i dalje u šumu, što je ljudima omogućavalo da lakše prevoze drva i drugu potrebnu građu.

Kako je obitelj Deutsch bila židovskog porijekla, nakon rata imovina im je nacionalizirana i tu je rođeno Drvno-industrijsko poduzeće Turopolje. Ili, skraćeno, DIP.

– Mi i danas to zovemo baš tako, DIP. Iako se odavno tako ne zove, i dalje se, kad dogovaraš sastanak s nekim, kaže “nađemo se kod DIP-a”. To je tako ostalo – govore dečki.

Vlasništvo nad DIP-om nakon rata je tako preuzela općina, odnosno država, ali sve do šezdesetih godina prihodi od pilane ostajali su u Turopolju. Koje je, najjednostavnije rečeno, cvjetalo. A onda je stigla odluka da se sva sredstva usmjeravaju u općinu, u Veliku Goricu. I nije slučajno da se baš tad, šezdesetih i sedamdesetih, Velika Gorica iz sela pretvorila u ozbiljno naselje.

– Je, tako je bilo, i upravo zato naši stariji ljudi kažu da je Turopolje izgradilo Veliku Goricu. U to vrijeme Turopolje je bilo svjetski poznato po izradi parketa i ostale drvne građe, tu se radilo o ogromnim sredstvima, a s tim novcem Gorica se gradila, rasla i širila. I ne samo Gorica, sredstvima i građom iz Turopolja gradila su se i sela u našem okruženju, od Rakitovca i Buševca pa na dalje – objašnjavaju Patrik i Zoran.

U to vrijeme Turopolje je krenulo u svoju gospodarsku stagnaciju, ali tih godina se i mjesto počelo ozbiljno širiti izvan kruga tvornice. Počele su nicati obiteljske kuće, ljudi su krenuli graditi, kućiti se, pa čak i slati djecu na školovanje. Do tad to i nije bilo toliko moguće, budući da su radničke plaće bile ograničavajući faktor, pa je uz djelomičnu stagnaciju došlo i do stabilizacije.

– Tamo negdje osamdesetih godina i pilana i parketarnica radili su u tri smjene, a ukupno je bilo zaposleno oko dvije tisuće ljudi! U tom smislu, to se može nazivati i zlatnim dobom pilane, u kojoj je radilo valjda 90 posto ljudi iz Turopolja. Danas je to bitno drukčije, iako je mjesto i dalje čvrsto vezano uz pilanu, no tamo sad radi nekih 20-ak posto mještana – uspoređuju naši domaćini.

Domovinski rat donio je promjene i u Turopolje, budući da su tad počele čuvene pretvorbe i privatizacije, pa je pilana jedno vrijeme bila i u stečaju. Vlasnici su se mijenjali kao na traci, jedan od njih bio je i koncern Agrokor, a sve skupa dovelo je i do radničkih prosvjeda.

– Je, dolazile su tu i televizijske kamere, a nas upućene to je podsjetilo na priče s kraja 30-ih godina. Tad je, naime, upravo ovdje organiziran vjerojatno prvi radnički štrajk u Hrvatskoj. Imamo i fotografije iz tog vremena, kad je svih 700-800 radnika pilane, ali i ciglane, koja je također radila sve do izgradnje kanala Sava-Odra, krenulo u borbu za radnička prava. I to spada u neku vrstu avangarde – ističu Čunčić i Smrekar.

U vrijeme Domovinskog rata upravo je u Turopolju sniman i prvi domaći film s tom tematikom, popularni “Vukovar se vraća kući”.

– Naše selo u filmu se zvalo Sokolovac, većina scena snimljena je tu na pruzi, a mi smo Fabijana Šovagovića i ostatak poznate glumačke ekipe susretali u dućanu, po mjestu… Neki od nas su imali i uloge statista, mi klinci u jednoj sceni smo igrali nogomet… Ali nije to i jedino što se snimalo, jer ovdje su snimane i neke scene “Crno-bijelog svijeta”, čak i Smogovaca, u kojima je ulogu imao naš sumještanin, pa onda i “12 žigosanih”, kao i još nekih serija. Iz nekog razlog je filmašima ovo zanimljiva kulisa.

Mnogi možda i ne znaju da Turopolje nema samo željezničku stanicu, jer tu je riječ o ranžirnom kolodvornu s pet kolosjeka. Na nekima od njih su i fiksni vagoni, u kojima stanuju djelatnici HŽ Infrastrukture, zaduženi za održavanje pruge na ovom području, a uz prugu i dalje su neizbježno raspoređeni drveni trupci. Posljednjih godina pilana je u vlasništvu austrijske Weitzer Grupe, cijela ta priča dodatno se ustabilila, a mjesto živi mirnim životom.

– Uz ovaj kafić, imamo i svoje udruge. Nogometni klub je najstarija sekcija, DVD je proslavio 80 godina postojanja, a tu su i Ribolovni klub Ribomania, koji je imao i državne prvake, a Vanda Kos je bila i viceprvakinja svijeta. Uz to, tu je i Udruga žena, Udruga umirovljenika, Belot klub Turopolje… Nemamo KUD ni tamburaše, i to baš zato što mi nismo selo, ali zato imamo Zakon šutnje, popularni bend koji je prije 31 godinu krenuo iz Turopolja, a kod nas u Domu imali su i prvu gažu – zadovoljan je naš dvojac aktualnim trenutkom.

S druge strane, nisu baš zadovoljni što Turopolje nema prostora za širenje. Omeđeni su sa svih strana, odmah iza tračnica počinje Buševec, odmah iza šume kod igrališta kreće Rakitovec, s druge strane počinje granica Kuča…

– Imamo mi zemlje za još jedno Turopolje, ali sve je to državna zemlja. I zato je puno problema s papirologijom, sve bi se to trebalo prenamijeniti, a to je velik i zahtjevan proces. Ljudi se i dalje ovdje doseljavaju, mjesto je zanimljivo mnogima jer tu nema tranzitnog prometa, malo smo odsječeni, odmaknuti od glavne ceste, pa se zadnjih godina moramo i upoznavati s novim sumještanima. Jedno vrijeme svi smo se međusobno znali, ali danas to više nije tako. Ima to veze i s otvaranjem Radne zone Rakitovec, u kojoj se otvorio velik broj radnih mjesta, a nas tu jedino muči taj naziv. Još 80-ih to se zvalo Radna zona Turopolje, kasnije i Turopolje-Rakitovec, a sad ideš prema Turopolju, a prolaziš uz RZ Rakitovec… Nije baš logično, ali dobro, to smo prihvatili, nema nam druge – dolazimo polako do kraja naše priče.

Obišli smo i Društveni dom, prošetali do Kolonije, bacili oko i na kuću pokojnog i neprežaljenog Ćamaze, prošli uz ambulantu i jedini preostali hrast u mjestu, zavirili i u prekrasne prostorije DVD-a, pa se opet vratili tamo uz prugu. I zaokružili priču o selu koje to nije. O Turopolju usred Turopolja.

Zoran Smrekar i Patrik Čunčić ispričali su nam priču o Turopolju jučer, danas i sutra