Povežite se s nama

Sport

Kapetan ostaje kapetan! ‘Uživam u Americi, branim i Messiju, ali nigdje nije kao u Gorici…’

Kristijan Kahlina (31) otišao je iz HNK Gorice prije dvije i pol godine, ali veze su ostale snažne, neraskidive… Karijera ga je odvela do SAD-a, do Charlottea i glamura MLS-a, ali čim dođe kući, vraća se doma – na gorički stadion…

Objavljeno

na

Lokacija slučajnog sastanka bila je, zapravo, savršena. Vidjeti legendarnoga kapetana Gorice Kristijana Kahlinu na goričkom stadionu nešto je potpuno normalno, prirodno. I lijepo, jer dugo nije navraćao. Odveo ga je nogometni put u bijeli svijet, sve do Amerike, ali Gorica je bila i ostala dom. A doma se uvijek najljepše vratiti.

– Na neki način, nisam ti ja nikad ni otišao odavde… – sa smiješkom kaže Kale nakon prijateljskog zagrljaja, kakve je ovom prilikom dijelio serijski.

Tete čistačice, cure iz vešeraja, tko god se zatekao u klubu u tom trenutku, razveselio se poznatom licu. U taj niz smjestila su se i dva klupska veterana, dvojac koji je tu od prvih dana, dobri stari Franjo Kovačić Pevec i sve markantniji Tvrko Hrstić, koji su rado prihvatili poziv da sudjeluju u ovom našem razgovoru, da ga obogate i oplemene svojom lucidnošću i osvjedočenim šarmom.

U Pevecov Caffe VAR stigao je Kristijan prvom prilikom. U Hrvatskoj je već gotovo dva tjedna, iza njega je odmor i uživanje na Braču kod ženinih, a čim se vratio u metropolu, dojurio je obići prijatelje iz Gorice. Dvije i pol godine prošle su od njegova odlaska, prvo u bugarski Ludogorec, pa od siječnja 2022. u američki Charlotte, ali veze su ostale čvrste, snažne.

– Ma da, Gorica je za mene nešto posebno. Igrao sam u puno klubova, i prije i poslije Gorice, ali ovdje sam bio najduže, povezao se sa sredinom, stekao jako puno prijatelja i naravno da me vežu posebne emocije. Pratim i dalje sve što se događa, gledam svaku utakmicu Gorice, navijam, iskreno se veselim svakoj pobjedi. Odlazio sam i iz drugih klubova, ali ni sa jednim nisam imao vezu kao s Goricom – emotivno priča Kahlina dok gleda u pomoćni teren, na kojem je odradio stotine sati treninga između rujna 2016. i ožujka 2021.

Odradio je posljednje dvije drugoligaške, pa još i prve dvije i pol prvoligaške sezone, upisao se u povijest kluba masnim, istaknutim slovima, pa otišao na put koji ga je doveo visoko, jako visoko. U američki MLS, u društvo mega zvijezda, pred kulise koje čine moderni stadioni, pune tribine…

– Lijepo živimo u Charlotteu. Uživamo u svemu skupa, živimo obiteljski, u stanu u centru grada, kćerkica Kiara nas zabavlja… Živimo u gradu koji je prilično siguran po američkim standardima, sad već razmišljamo i o selidbi u kuću, malo izvan centra, ali to ćemo tek vidjeti – počinje svoju američku priču Kahlina, pa nastavlja:

– Nogometno gledano, također uživam. Navijači me vole, igram na iznimno visokoj razini, protiv velikih igrača… Kad se pojavila opcija s MLS-om, iskreno, bio sam malo skeptičan. Ipak su u to vrijeme igrao i Europsku ligu s Ludogorecom, bojao sam se da idem na nižu razinu, da neće to biti to, ali jako brzo sam shvatio da sam se prevario. Dobra je okolnost što sam došao odmah na početak priprema i imao sam dovoljno vremena da se saberem i riješim sam sa sobom da nema zezanja. Tamo se dobro trenira, igrači su jako kvalitetni, odmah mi je postalo jasno da moram biti na top razini ako želim biti pravi.

I to je i učinio. Doveo se na vrhunsku razinu, zauzeo mjesto među stativama kluba koji je tek krenuo u MLS priču i – oduševio. Prozvali su ga “Croatian Wall”, odnono Hrvatski Zid, ima jako dobar status i u klubu i među navijačima, a sve to i nije osobito iznenađenje za sve koji ga poznaju. Kao što ga, recimo, poznaje Tvrtko, koji se ubacio s pitanjem:

– Jel mi možeš to usporediti s HNL-om?

– Ma kakvi, to je neusporedivo – ispalio je odmah Kale.

– To je, realno, drugi svijet. Ne samo po pitanju infrastrukture, nego i po kvaliteti. Ljudi i dalje podcjenjuju MLS, kao što sam i ja radio prije nego što sam otišao gore, ali sad znam da je to jako ozbiljna liga puna vrhunskih igrača. Ovdje ljudi znaju za Messija, Busquetsa, Jordija Albu Insignea, Bernardeschija, Shaqirija, Douglasa Costu, Carlosa Velu… A nitko od njih nije ni u konkurenciji za najboljeg igrača sezone! Dobro, Messi bi možda i bio da je igrao cijelu sezonu, ali kužiš poantu. Dovode sjajne Južnoamerikance, vrhunske igrače. Argentinac Luciano Acosta, recimo, zabio je ove sezone 20 golova i imao 14 asistencija u 34 utakmice. Zvučat će pretjerano, ali igrao sam protiv obojice i mogu ti reći da mu Messi u ovom trenutku nije ni blizu! – opisuje svoje američko okruženje Kahlina pa ide dalje:

– Pa onda Lucas Zelarayán, Argentinac iz Columbusa, koji igra za Armeniju, sad se prodao u Saudijsku Arabiju… Strašan igrač. Kad je igrao s Armenijom protiv Hrvatske baš i nije došao do izražaja, nije to ni lako protiv Modrića, Kovačića i Brozovića, ali ovdje je doslovno dominirao. Čudesan igrač! Uostalom, meni je zabio gol praktički sa centra!

Oho, ima i takvih stvari u američkom snu Kristijana Kahline…

– Faul za njih bio je tri-četiri metra unutar naše polovice, a ja sam bio negdje oko penala. Netko mu je namjestio loptu, on se zaletio, opalio i samo mi je fijuknula iznad glave! Ostao sam u šoku, jer znao sam da je top igrač, ali ovo mi je baš potvrdilo kakav je majstor, kakva je to lucidnost, kvaliteta. I nije mu to bilo ni prvi ni zadnji put, i ove sezone je zabio sa centra, i to iz igre, u 90. minuti, s minimalno prostora! Teško mi je i objasniti koliko je opasan – prepričava dojmove Kahlina, pa se okreće i brojkama.

– Pazi, tamo svaki klub ima po trojicu igrača koji imaju više od dva milijuna dolara godišnje, pa onda još i šestoricu-sedmoricu sa od 600.000 do milijuna, a zadnji igrač u rotaciji ima najmanje 300.000 dolara. Za te novce, imaš top igrače! Za većinu njih kod nas nitko nije čuo, a strašni su.

Nitko, međutim, po statusu ne može stati u istu rečenicu s Najvećim. Odnedavno je Leo Messi igrač Inter Miamija, a Kahlina je već dvaput imao priliku osjetiti najboljeg nogometaša svih vremena iz prve ruke. Prvu je utakmicu izgubio, drugu dobio.

– I to su bila dva potpuno različita iskustva… – kreće Kristijanova priča s radnim naslovom “Leo i ja”.

– Kad smo prvi put igrali, moram priznati da sam stvarno bio uzbuđen. Nešto je posebno kad shvatiš da ćeš igrati protiv Messija, da će biti s njim u tunelu, na terenu… I ajde sad ti budi koncentriran na utakmicu! Iskreno, svi smo u tunelu buljili u njega, tko ne bi. Stadion je već prije zagrijavanja dupkom pun, a kad on izađe na teren, prolomi se takvo vrištanje… Takvo nešto nikad u životu nisam čuo! Takav zvuk, gotovo histeriju. I moraš se u to zagledati, promatrati njega kako lagano trčkara dok ovi vrište… Neizbježno ti odvraća fokus s utakmice. Na kraju smo izgubili 4-0, baš on mi je zabio taj četvrti gol. Ali dobro, naletio je na povratnu i zabio na prazan gol, tako se tješim, ha, ha.

Malo drukčije nego inače bilo je i kad je sudac odsvirao kraj.

– Bio sam mu najbliži pa sam prvi dotrčao do njega. Pružio sam mu ruku, poželio sreću dalje i tu je negdje završio moj prvi razgovor s Messijem, ha, ha…

Već sljedećom prilikom, na svom stadionu, pred 66.000 ljudi, u borbi za doigravanje, bilo je potpuno drukčije.

– Tad sam već bio potpuno koncentriran i fokusiran na sebe, a na Messija sam počeo gledati kao na svakog drugog igrača. Ne kažem da nisi posebno oprezan, da pomalo i ne strahuješ što će napraviti, jer znaš da može sve što poželi, ali nema više tog uzbuđenja. Naravno da ne možeš reagirati na isti način kad loptu u nogama ima on ili netko drugi. Stalno razmišljaš jesi li možda metar previše vani, previše lijevo, znaš da može stvari koje normalan nogometaš ne može, da od njega možeš očekivati neočekivano – prepričava Kahlina, koji je ostao impresioniran s mnogo toga.

– Taj čovjek jednostavno drukčije udara loptu. Vidiš to kod svakog primanja, kod svakog dodavanja… Kad Messi daje loptu iza zadnje linije, to izgleda kao da je spusti rukom suigraču, nešto nevjerojatno. Praktički sve isto vrijedi i za Busquetsa.

Zapamtio je Messi možda i Kahlinu, jer skinuo mu je jedan slobodnjak iz jako dobre pozicije.

– Pucao je s ruba šesnaesterca, iz pozicije idealne za ljevaka… Imao sam igrača ispred sebe, on je malo i dirao tu loptu glavom, promijenio joj smjer, pa sam je ja samo uspio odbiti u prečku. Srećom, odbila se s prave strane gol-linije. U prvi trenutak nisam ni shvatio zašto mi je ta lopta prešla preko prstiju, kako sam je promašio, da bi mi tek poslije suigrač rekao da ju je i on dodirnuo… Činilo mi se da sam zamalo kiksao, a ispalo je da je to bila vrhunska obrana.

Upravo je Miami s Messijem donio novu draž MLS-u, a posebno je preobrazio sam klub.

– Donedavno je Miami bio samo jedan od klubova. Imali su i oni svoje zvijezde, Higuaina i druge, ali sad je to nešto sasvim drugo. Ova trojica na stadion i sa stadiona odlaze u terencima s tamnim staklima, pod policijskom pratnjom. Ne mogu ti dečki tamo normalno šetati gradom, imaju svoje vozače, tjelohranitelje…

U takvim uvjetima, u takvom okruženju, prođu Kahlini ponekad kroz glavu i gorički dani. I neki sasvim drukčiji uvjeti funkcioniranja.

– Da, zna se dogoditi da mi u tim trenucima prođe kroz glavu kako sam igrao i u našoj drugoj ligi, na svakakvim terenima i stadiona, kasnije i u prvoj, ponekad i pred par stotina ljudi… Ali ne razmišljam o tome negativno, u smislu bilo kakve kritike prema našem nogometu. Imamo to što imamo, liga je dobra, a ja danas na te dane gledam kao nekakav osobni uspjeh. Kad znaš što si sve prošao, koliko si se borio, i shvatiš do kud si došao, do spektakularnih stadiona i okršaja s najvećim svjetskim zvijezdama, čovjek mora biti sretan i zadovoljan – logično kostatira Kale, uz dodatak:

– Sve je to jako lijepo, ali nije lako, definitivno nije. Ima i tamo svega i svačega, svakakvih situacija. Uostalom, nije to onaj osjećaj koji sam imao u Gorici, tamo nisi dio obitelji, ne osjećaš se toliko važno, jer ipak je to u velikoj mjeri posao.

Kristijan Kahlina odigrao je 157 utakmica u četiri i pol godine u dresu Gorice… Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

I tako se, u čas, vraćamo na goričke dane.

– Kad razmišljam o tim danima, prije svega se sjećam svih onih velikih pobjeda, stadiona s punim tribinama, fešta u svlačionici… S vremena na vrijeme pogledam na YouTubeu sažetke nekih od tih utakmica, s naših prvoligaških početaka pogotovo. Gledam i one protiv velikih protivnika, ali iz nekog razloga su mi posebno drage ostale dvije uzastopne pobjede protiv Istre u Puli, kad je Suk zabijao… Kad to opet vidiš, vrati se i osjećaj koji si tad imao, prisjetim se te generacije, koliko smo uživali u svemu tome – priča Kale i dodaje:

– Nisam tip koji se ikad poželi vratiti na nešto što je bilo, jer ipak je tad trajala moja velika borba u želji da napravim iskorak, odem na sljedeću stepenicu. Tad sam patio, žestoko radio, uz to i strahovao da mi se ne dogodi nekakva ozljeda, s ciljem da dođem do ovdje gdje sam danas. Ne bi bilo logično da se želim vratiti u to vrijeme, koliko god sam uživao u druženju s tim dečkima, sa svojim prijateljima, ali zbog tih dana još i više uživam sad, kad nam već na zagrijavanju bude šest-sedam tisuća ljudi.

U kontaktu je i dalje s mnogima, više ili manje, ali unutra je itekako.

– Maks Ćelić, Hrvoje Babec i Patrik Periša su mi ostali nekako najbliži. Nas četvorica imali smo svoju grupu i kad smo bili u Gorici, imamo je i dalje, a na profilnoj fotki smo nas četvorica na glavnom terenu u Gorici. Čujem se i s drugima, ali sve manje s igračima, čisto iz razloga što ih je sve manje iz tog vremena. Tu su i dalje Mitar, Krizma, Pršir i Bane, s kojim se isto čujem, ali više sam u kontaktu s Klafom, Nindžom, Larisom… – nabrajao je Kristijan, pa nas sljedećim rečenicama ostavio u blagom šoku.

– Cijelo vrijeme sam s bivšim suigračima u određenom kontaktu, s nekima češće, s nekima rjeđe, ali prošle sezone, kad je trajala ona kriza, čuli smo se puno češće, praktički stalno smo bili na liniji. Bili su u toj borbi za opstanak, znao sam koliko im je teško i pokušavao sam ih podići, pomoći im na bilo koji način… – otkrio je vječni Goričanin Kahlina.

Tu se negdje i rodila ona konstatacija da iz svoje Gorice nikad zapravo nije ni otišao, jer neće se baš često dogoditi u svijetu nogometa da se kapetan koji je otišao iz kluba dvije godine ranije i dalje bude “kapetan na daljinu”, motivator, najveći navijač.

– Je, Gorica je definitivno nešto posebno za mene. Kažem, svaku utakmicu gledam, veselim se svakoj pobjedi. To je ipak moj klub. I da, ne bih imao ništa protiv da se jednog dana vratim ovdje…

E, to bi bilo posebno romantično. Međutim, taj trenutak djeluje kao daleka budućnost, i to ne samo zato što je gorička mreža u sigurnim rukavicama Ivana Banića. U vrijeme kad je Bane došao u klub, pristao je biti broj dva, čuvati leđa kapetanu Kahlini, a danas je na svome vrhuncu.

– Prvo, moram reći da sam u Gorici imao nevjerojatnu sreću što sam imao toliko dobre kolege. Zbog njih dvojice, prvo Ivana Čovića pa onda i Ivana Banića, toliko sam i želio otići iz Gorice, kako bih njima otvorio prostor. I ovim putem im se zahvaljujem na svoj podršci i svemu drugome – rekao je Kahlina pa se još malo okrenuo Baniću.

– U njegovoj priči bilo je svega, od tog odlaska u Olimpiju, pa tog potresa mozga… Ali Bane je sjajan golman. Izvrsno je branio i prošle sezone, imao je jako važnu ulogu u toj borbi za opstanak, a ove sezone još je i bolji. Konstantno brani jako dobro, nadam se da će i on biti nagrađen nekim dobrim transferom u budućnosti – poželio je frend Kale.

Za kraj, morao se suočiti i s jednim pitanjem dopisnika Peveca.

– Daj mi reci, kakve su ženske u Americi?

Bio je Kale, naravno, spreman i na taj izazov. I analitičan.

– Uh, nisu baš neke… Ne kažem da nema lijepih žena, ali drukčija je to kultura. Tamo se žene uglavnom uopće ne sređuju, često su i zapuštene, s viškom kilograma. Komentirao sam to i sa ženom, mi se šokiramo kad se vratimo u Zagreb, kad vidiš kako se cure srede, kako drže do sebe. Toga tamo nema, njima to nije bitno, izlaze van u šlapama…

Navršio je Kale 31 godinu, puno je još dobrih godina ispred njega, ali već gleda i prema budućnosti.

– Imam još godinu dana garantiranog ugovora, zatim i opciju dodatne godine, pa ćemo vidjeti kako će se stvari razvijati. Sve su opcije otvorene, ali u svakom slučaju mislim još dugo braniti. A poslije… Iskreno, vidim se kao trener, i to glavni trener, ali prije svega ću morati upisati školu, a u tom smjeru još nisam otišao – završio je naše druženje Kale.

I polako se uputio u smjeru automobila, parkiranog na poznatome mjestu. Čekali su već njegova Nikolina i malena Kiara, a treba već i početi trenirati, jer nije on jedan od onih koji mogu puno odmarati.

Ali Kristijan Kahlina je, uostalom, puno toga što mnogi nisu. Fajter, sportaš najboljega kova i – Goričanin zauvijek.

Kapetan!

Sport

Dvije Lane, Katarina i Sara iz TKD Velika Gorica nastupile ne prestižnom turniru u Srbiji

Juniorke su se plasirale na deveto mjesto, dok je Sara Habijančić osvojila peto.

Objavljeno

na

Četiri taekwondoašice iz goričkog kluba natjecale su se proteklog vikenda na velikom prestižnom turniru „G2“ Galeb Belgrade Trophy – Serbia open. Turnir je okupio 1200 natjecatelja iz više od 50 država svijeta, a na koji su se došli okušati vrhunski natjecatelji kako bi osvojili što više bodova te se pozicionirali na rang listama i zauzeli što bolje pozicije u ždrijebu za Europsko prvenstvo.

Na turniru su nastupile juniorke Lana Horvat, Lana Gavrilov i Katarina Bačurin, kao i seniorka Sara Habijančić iz TKD Velika Gorica.

– Iako su juniorke dobro i kvalitetno odradile svoje borbe, na žalost nisu uspjele doći do medalje te su sve tri zauzele deveto mjesto. Ovo je veliko iskustvo za naše sportašice te veliki poticaj za daljnji rad koji sigurno neće izostati – ističu iz kluba.

Seniorka Sara Habijančić je s osvojenim 5. mjestom osvojila i nove velike bodove za svjetsku rang listu i sad je na diobi 100. tog mjesta rang liste.

– U seniorskoj konkurenciji kod Sare bilo je prijavljeno 30 sportašica. Sara je sa svojim bodovima bila 9 nositelj turnira te je tako izbjegla 1.kolo. U drugom kolu čekala ju je predstavnica iz Rumunjske koju je pobijedila u rundama 2:0. U četvrtini finala i borbi za medalju čekala ju je prva nositeljica njene kategorije te dvanaest godina starija Turkinja Kubra Ilgun koja ima osiguran nastup na OI u Parizu. Sara je svojim brobama borbama pokazala da se može nositi i s tako velikim protivnicama, a vjerujemo da će naši članovi iz ovako velikih mečeva u budućnosti izlaziti kao pobjednici – dodaju iz kluba.

Koliko je turnir bio iznimno jak govori i činjenica da je na ovom turniru nastupilo 25 športašica i sportaša koji će nastupiti na olimpijskim igrama u Parizu ovo ljeto.

S Goričankama je već standardno nastupila i Riječanka Sara Prpić, juniorka koja zadnje dvije godine trenira i odlazi s njima na turnire, a na ovom je natjecanju osvojila brončanu medalju.

 

Nastavite čitati

Sport

Počela je vanjska sezona tenisa, gorički klub iTeam poziva Velikogoričane da im se pridruže

U tijeku su prijave za ovogodišnje izadnje Velikogoričke teniske lige, ali i za besplatan program za školarce ‘Igraj tenis’.

Objavljeno

na

Dolaskom toplijeg vremena započela je nova sezona tenisa na otvorenom, a s njom i pregršt teniskog programa u našem gradu. Jedan od njih je i besplatan program za školarce ‘Igraj tenis’ , kojeg u suradnji s Hrvatskim teniskim savezom, TK iTeam Velika Gorica provodi kroz travanj i na koji se jos uvijek stigne prijaviti, poručuju iz kluba.

Tu je i uvijek aktualna redovna škola tenisa za djecu od 5 godina na dalje, ali i odrasle rekreativce koji žele unaprijediti svoju igru ili jednostavno uživati u igranju tenisa.

U tijeku su prijave za ovogodišnje izadnje Velikogoričke teniske lige.

– To je natjecanje rekreativnog tipa na koji se, zbog optimiziranog sustava natjecanja vođenim putem mobilne aplikacije mogu prijaviti teniski rekreativci svih teniskih nivoa, jer se uvijek igra s razlicitim igraćima sličnog nivoa teniske vještine. Prijave su otvorene do srijede, 24. travnja – pozivaju iz kluba.

Uz sve, TK iTeam VG ove godine ponovo je domaćin i službenih turnira Hrvatskog teniskog saveza, organizira i nezaboravno “Ljeto na teniskim terenima” po završetku školske godine.

– Pridruzite se nasem klubu i uzivajte u tenisu! – poručuju iz TK iTeam, a dodatne informacije možete dobiti od trenera Mihe na broj 0913344031.

Foto: TK iTeam Velika Gorica

Nastavite čitati

Sport

Sve što spaja i razdvaja Goricu i Rijeku: Treneri, igrači, analitičari, smjene, tuge i veselja…

Nogometaši Gorice u nedjelju od 19.30 sati gostuju kod Rijeke, kluba u kojem je dvaput igrao aktualni trener Gorice, ali i kluba kojeg vodi bivši trener Gorice. No to je samo dio niza poveznica klubova iz Turopolja i s Kvarnera…

Objavljeno

na

Objavio/la

U svoju posljednju fazu ulazi šesta gorička prvoligaška sezona, a prva sljedeća stepenica je – Rujevica. Nezaustavljiva Rijeka kao vodeća momčad prvenstva u posljednjoj će utakmici kola, u nedjelju od 19.30 sati, dočekati protivnika s kojim je povezana na više razina, načina i modela, klub koji je za nju i koban i sretan, i važan i presudan, a često je bio i bazen iz kojeg su gazda Mišković i njegova ekipa često voljeli bacati svoju mrežu i osnažiti vlastiti kadar.

Doista, nema kluba u HNL-u s kojim je Gorica tijekom ovih nepunih šest sezona imala toliko dodirnih točki, sjecišta u kojima su se susretali i trenutaka koji su ih razdvajali. Još od prvoga dana. Doslovno.

– Da, uspjeli smo pobijediti, ali s druge strane imali smo jako dobrog protivnika. I mnogi će, zapamtite što sam rekao, polomiti zube na Gorici… – proročanski je govorio Matjaž Kek još tamo 28. srpnja 2018. godine.

Tog je dana Gorica debitirala u HNL-u, ispisala vlasititu povijest i doživjela poraz 2-0 na Rujevici. Svoj prvoligaški debi upravo je tog riječkog poslijepodneva odradio i Sergej Jakirović, koji je u prvoligaškoj premijeri krenuo s Kahlinom, Mchedlishvilijem, Čagaljem, Jovičićem, Špičićem, Maločom, Marinom, Dvornekovićem, Maslowskim, Atiemwenom i Zwolinskim. I nije to izgledalo loše, potvrdit će to i riječi Matjaža Keka, ali golovi Domagoja Pavičića i Marija Pavelića odnijeli su Rijeki do pobjede.

A onda je krenula – gorička serija! Sredili su naši nogometaši Rijeku u sljedećih pet međusobnih utakmica (?!), a i u sljedeće tri Rijeka je uspjela uzeti još samo jedan jedini bod, pa u devetoj uzastopnoj još jedan… Pretvorila se Gorica u cijeloj toj priči u pravu “crnu mačku” za Riječane, a prva od tih pobjeda donijela je i velike promjene u klubu s Rujevice.

Tog 6. listopada 2018. trener Jakirović morao je biti na tribanama zbog suspenzije, momčad je s klupe vodio njegov pomoćnik Saša Sabljak, a pobjedu 2-1 donijeli su Zwolinski i Atiemwen.

– Čuo sam se s predsjednikom Damirom Miškovićem i od ovoga trenutaka više nisam trener Rijeke. Ja sam najodgovorniji za rezultat, a u ovom trenutku treba nešto mijenjati. Ovo ostaje moj klub, hvala svima, ali ja odlazim – izgovorio je Matjaž Kek, čovjek koji je Rijeci donio povijesnu prvu titulu prvaka držažve, upravo u Velikoj Gorici, nakon poraza od Gorice.

Iza Rijeke i Gorice cijeli je niz antologijskih okršaja, utakmica koje se pamte… Foto: Goran Kovačić/PIXSELL

Crnom riječkom nizu u sudarima s njihovom “crnom mačkom” kraj je stigao tek u prvim danima travnja 2021. godine, i to usred Turopolja. Pamtimo dobro i tu utakmicu, jednu od luđih koje su odigrane u goričkoj prvoligaškoj priči, jer u 64. minuti semafor je pokazivao katastrofalnih 0-4 za goste s Kvarnera. A onda je, u 74. minuti, pogodio bivši igrač Rijeke Josip Mitrović, deset minuta poslije i Ognjen Mudrinski, a u 85. je već bilo 3-4, nakon autogola Nina Galovića. Na kraju Gorica nije uspjela doći barem do boda, ali definitivno je to utakmica koja spada među posebno pamtljive.

Sve dugove nakupljene kroz te tri sezone Riječani su u velikoj mjeri naplatili 22. svibnja 2021, mjesec i pol dana kasnije. Sezona je to koju je briljantno do polovice doveo Valdas Dambrauskas, sezona je to u kojoj je Gorica 35 kola bila na poziciji koja vodi u Europu, ali posljednje, 36. kolo odvelo je Sinišu Oreščanina i njegova igrače upravo na Rujevicu. Gorici je trebao bod za Europu, Rijeci je trebala pobjeda za Europu, a do nje je domaći sastav i došao. Gol Luke Menala u 79. minuti za konačnih 2-1 uništio je daleko najbolju priliku Gorice da izađe u europska natjecanja, a trener Siks tom se utakmicom i oprostio od klupe našeg prvoligaša.

Neobična je bila i prva sljedeća utakmica, u kojoj je Gorica zadnjih pola sata bila s igračem manje, ali svejedno je uspjela pobijediti 1-0, autogolom Čestića u 73. minuti, a nakon toga je krenula riječka dominacija u međusobnim ogledima. Jedina preostala pobjeda dogodila se prošlog proljeća, u onom ludom goričkom jurišu na deveto mjesto, u susretu u kojem je na klupi Gorice bio Željko Sopić, a na Rijekinoj – Sergej Jakirović i Marin Ivančić. Dvojac koji je obilježio prvu sezonu i pol u prvoligaškom društvu ovoga puta bio je s druge strane, ali to je zapravo samo početak jednog novog niza.

Već u toj utakmici u dresu Rijeke nastupio je Niko Janković, momak koji u Gorici nije prošao, da bi “oživio” preko Jakirova Zrinjskog, a onda otišao za njim u Rijeku. Kad je ta prošla sezona završila, Jakirović je krenuo slagati neku novu Rijeku, ovu koja blista cijele ove sezone, a u svom rosteru poželio je i Tonija Fruka, do toga trenutka igrača Gorice. A danas uvjerljivo najboljeg asistenta lige. Doveo je i Marijana Čabraju, još jednog igrača kojeg je vodio u Gorici, koji je ostavio dubok trag u našem klubu, pa je gorički pečat u riječkoj svlačionici postao još snažniji.

Novi korak u “goričanizaciji” svoga kluba Riječani su napravili u trenutku kad je Jakir odlučio prihvatiti ponudu Dinama, tamo krajem kolovoza prošle godine.

– Znate, mi bismo željeli Željka Sopića na svojoj klupi… – javio se predsjednik Mišković kolegi Črnku, koji nije mogao, a ni želio zadržavati trenera koji je izveo čudo u proljetnom dijelu prošle sezone i očuvao Goricu u najvišem rangu.

Sopa je, dakle, Turopolje zamijenio Kvarnerskim zaljevom, pritom poželio povesti sa sobom i praktički cijeli stručni stožer, ali tu je predsjednik Črnko podigao rampu.

– E, to neće ići…

Uhodani stožer tako je dočekao Dinka Jeličića, a na izmaku listopada Sopić je prvi put dočekao Goricu na Rujevici. I pobijedio 1-0, golom Marca Pašalića, unatoč one dvije kolosalne šanse za Goricu u samoj završnici…

Stigla je tako i zima, a Rijeka je postala još više “gorička”. Josip Paušić, prethodne četiri godine analitičar Gorice, odlučio je prihvatiti poziv bivšeg šefa i preseliti na Rujevicu.

– Hajduk je doveo Perišića i Brekala, a mi smo doveli analitičara iz Gorice – u svom je stilu kazao Sopić uspoređujući ulaganja Hajduka i njegova kluba u zimskom prijelaznom roku.

Slučajno ili ne, Rijeka je na proljeće postala još bolja nego na jesen, pa se ta priča o Josipovu “transferu” iz sarkazma pretvorila u nešto vrlo konkretno i opipljivo. Uz sve ostalo, i Paušićev doprinos nedvojbeno je izuzetno važan u svemu što Rijeka radi u borbi za naslov prvaka, a debitirao je u – Velikoj Gorici!

Na terenu su bili ostaci snijega, Gorica je bila u vodstvu 2-0, ali Rijeka je u nastavku dobila dva penala, pa do potpunog preokreta došla golom Galešića u 89. minuti. Sopić je ludovao od sreće dolje uz teren, navijači Gorice kasnije su komentirali da se ponašao kao da nikad nije ni bio u Gorici, kao da mu Gorica nije ponudila šansu da doživi ovaj veliki uzlet u svojoj trenerskoj karijeri. A Sopa se ljutio jer je vjerovao da je snijeg na terenu bio namjerno, kao podvala njemu i njegovoj momčadi…

Ništa puno drukčije nije bilo ni 18 dana poslije, pri novom dolasku Rijeke u Veliku Goricu. Ovoga puta snijeg je zamijenila obilna kiša, uvjeti za igru opet su bili na opasnoj granici regularnosti, a pobjedu je opet odnijela Rijeka. Ovoga puta uz tri, a ne “samo” dva penala, što je i ovoj utakmici donijelo posebnu notu. U samo 18 dana, u dvije utakmice s istim protivnikom, Rijeka je dobila točno pet penala, što je teški raritet, ali ne i nešto što bi izazvalo komentar bivšeg trenera Sopića. Međutim, komentirao je zato bivši trener Jeličić.

– Ozbiljno razmišljam o tome da patentiram samoljepljive majice, da se ruke ne mogu odvojiti od tijela… – kazao je očito nezadovoljni Dinko, ali malo mu je vrijedilo.

Rijeka je itekako imala prste u velikom padu Gorice na otvaranju proljeća, posljedično i na Jeličićevu sudbinu, a nakon svega i nije bilo posebno neočekivano što je Gorica na njegovo mjesto dovela – bivšeg igrača Rijeke. Rajko Vidović imao je već 26 godina kad je konačno stigla prva prilika u HNL-u, i to baš kroz poziv Rijeke.

– U Rijeci sam bio dvaput, prvo u sezoni 2001-02, a onda opet u sezoni 2003-04, budući da sam između toga godinu proveo u Kamen Ingradu. U prvome mandatu nije sve bilo idealno, ali zato tu drugu sezonu pamtim samo po dobrome. Bilo mi je jako lijepo u Rijeci, osjećao sam se tamo kao doma, a veze su ostale i do danas. Uostalom, kći Laura studira stomatologiju upravo u Rijeci, često odemo s njoj, tako da me s vremena na vrijeme i sad navratim u grad u kojem sam kao igrač počeo svoju HNL karijeru – ispričao je Vidović.

Da svi ti odnosi Rijeke i Gorice budu još malo više isprepleteni, pobrinula se sezona u Lokomotivi, u zadnjoj fazi njegove karijere. Momčad s Kajzerice te je sezone izborila ulazak u prvu ligu, iz koje više nije ispadala, a učinila je to s gomilom mladih igrača, ali i dvojicom iskusnih, koji su vodili tu momčad – Željkom Sopićem i Rajkom Vidovićem.

– U konktaku smo mi stalno, čujemo se i vidimo kad uspijemo. Sopa i ja u jako smo dobrim odnosima – ne skriva Rajko, koji je prošle nedjelje prvi poraz na klupi Gorice doživio u sudaru s kumom Jakirovićem.

S prijateljem Sopićem, nadamo se, proći će barem za nijansu bolje. I možda, zašto ne, pomoći kumu Jakiru…

Nastavite čitati

HOTNEWS

Povijesni uspjeh Uspona: Velimir, Mirnes i Miljenko putuju na Svjetsko prvenstvo u Japan

Uz sportaše u Japan u sastavu reprezentacije putuju i treneri kluba Ivan Čengić i Mihovil Rendulić te asistentica Ana Zokić. 

Objavljeno

na

U sastav reprezentacije za svjetsko prvenstvo u japanskom Kobeu koje se održava od 17 – 25. svibnja pozvani su iz Paraatletskog kluba Uspon Velimir Šandor, Mirnes Omerhodžić i Miljenko Vučić, obavijestili su iz kluba.

Nakon europskog prvenstva 2021. godine gdje je nastupilo dvoje Usponovaca, ovo je najveći uspjeh kluba od osnutka po brojnosti goričkih sportaša koji su pozvani u sastav reprezentacije za nastup na velikom natjecanju.

– Iza ovog uspjeha stoji jako puno rada, znoja, odricanja i izbivanja od kuće. Naši dečki su sezonu otvorili dobro, nastupili na nekoliko natjecanja i odradili dvoje priprema reprezentacije – ističu iz Uspona te dodaju kako je uspjeh još veći jer uz sportaše u sastavu reprezentacije putuju i treneri kluba Ivan Čengić i Mihovil Rendulić te asistentica Ana Zokić.

Inače, po ovogodišnjim rezultatima i trenutnim svjetskim rang listama Velimir drži 3 mjesto, Miljenko također 3 mjesto dok je Mirnes trenutno na 7 mjestu.

– Našoj delegaciji želimo puno uspjeha ali prije odlaska u Kobe čekaju ih završne pripreme reprezentacije u Medulinu od 22.4 – 3.5. te nastupa na našem atletskom mitingu Velika Gorica 5. svibnja – dodaju iz kluba.

Nastavite čitati

Sport

Lukavečki festival promašaja u porazu u Strmcu, izbori odgodili Kurilovčane

Nogometaši Lukavca poraženi su rezultatom 2-0 u gostima kod Save iz Strmca Samoborskog, u utakmici u kojoj su gosti stvarali šanse i promašivali, a domaćin jurio u kontre i zabijao. Kurilovec je utakmicu ovoga kola morao odgoditi

Objavljeno

na

Objavio/la

Neradan dan usred tjedna, poklopilo se tako, društvo iz 3. NL Centar, četvrtog ranga hrvatskog nogometa, iskoristilo je za odrađivanje 25. kola svoga prvenstva. Odnosno, učinili su to oni koji su mogli osigurati uvjete za odigravanje nogometne utakmice, što se ne odnosi na nogometaše Kurilovca. Budući da je na Udarniku bilo biračko mjesto, Kurilovec je morao odgoditi ogled s Gajem iz Mača, pa će se taj ogled odigrati naknadno.

Lukavec, naš drugi predstavnik u ovom rangu, nije imao takvih poteškoća, no to ne znači da poteškoća uopće nije bilo. Bilo ih je itekako, u prvom redu s realizacijom, pa su Lukavčani na gostovanju u Strmcu Samoborskom doživjeli svoj šesti poraz ove sezone. Neočekivano, jer s druge strane bila je pretposljednja Sava, koja je praktički otpisana iz ozbiljne borbe za ostanak u rangu koji se smanjuje s 18 na 16 klubova, pa će i ispasti tri ili četiri momčadi.

Unatoč tome, Lukavec je na ovo gostovanje stigao s velikom dozom opreza, što se pokazalo i više nego opravdanim. Teren mjestimično grbav, vrijeme mjestimično oblačno, s kišom koja je rominjala, ali i uz neugodno niske temperature, koje su cijelu priču učinile još za nijansu zahtjevnijom.

Iako, moglo se sve rasplesti i bitno drukčije nego što se na kraju rasplelo. Da je, primjerice, Adrian Zenko već u prvoj minuti zabio umjesto da je loptu poslao centimetar ili dva pokraj stative. Da je isti taj Zenko u petoj minuti uspio zabiti iz nove velike šanse, da je Antun Grozdek realizirao prvu sljedeću ozbiljnu priliku, da je jedan jako dobar slobodnjak odsjeo u mreži umjesto da ga je domaći golman čudesno iščupao…

Budući da se ništa od toga nije dogodilo, u 36. minuti stigla je kazna. Čvrsti i motivirani domaćin izašao je u tom trenutku iz svoje obrambene formacije, krenuli su igrači Save u brzu kontru, a Lukavčane je šokirao Petar Brkić. S tih se 1-0 za Savu otišlo i na predah, nakon kojeg je utakmica nastavljena u vrlo sličnom obliku.

Ključna razlika je bila u tome što su se domaćini još malo povukli, stali još čvršće i defenzivnije, a igrači Lukavca muku su mučili u pokušajima da preskoče taj defenzivni zid. Redale su se i dalje šanse, pokušaji, udarci, na kraju je sve skupa završilo na nekih šest-sedam jako dobrih situacija za Lukavec, ali lopta ove srijede poslijepodne na Lazini nije htjela u domaći gol.

Konačna odluka pala je u 59. minuti, nakon još jedne brze kontre domaćina, koju je ovoga puta realizirao Denis Plojović-Beriša. Energije je nakon toga u velikoj mjeri nestalo, iako su Lukavčani i dalje pokušavali, ali ovo jednostavno nije bio njihov dan. Domaćin je pragmatičnom i vrlo konkretnom prezentacijom došao do tri boda koja ostavljaju nadu u ostanak, a Lukavec je ostao bez bodova na koje su u klubu računali. Uz suđenje koje će iz lukavečkog tabora označiti jako dobrim, u sudaru s protivnikom smještenom na dnu tablice, ali i na terenu na kojem nikad nije lako igrati.

– Tako to ponekad bude u nogometu… Rekao bih da smo odigrali dobru utakmicu, čak i puno bolju nego protiv Bistre, koju smo pobijedili, ali kao da smo odlučili da nećemo zabiti gol. Želja, volja i htjenje nisu bili upitni niti u jednom trenutku, ali doslovno je nevjerojatno što smo sve propustili realizirati – kaže sportski direktor Tomislav Gligora, dodajući kako nema nikakvog razloga za paniku, bez obzira na samo jedan bod u dvije uzastopne utakmice protiv klubova s dna tablice, prvo Samobora, pa sad i Save.

Lukavec ide dalje svojim ritmom, kao šesta momčad prvenstva, a sljedeće kolo već za tri dana, odnosno u subotu, donosi i novi izazov. Na Lukavello će doći zagrebački HAŠK, još jedan protivnik iz donje polovice tablice, a u Lukavcu se mogu samo nadati da će nišanske sprave njihovim ofenzivaca biti nešto bolje podešene.

Nastavite čitati

Reporter 436 - 11.04.2024.

Facebook

Izdvojeno