Jesen nam se nemilosrdno brzo uselila u živote, sivilo je svuda oko nas, a u nogometnom Mraclinu – sija sunce! Obuzme čovjeka neka posebna toplina kad pogleda tablicu 4. NL Središte, pogotovo na sami vrh, na kojem piše: Mraclin je prvi, ima četiri pobjede, jedan remi, gol-razliku 11-1, ima prekrasnih 13 bodova!

Posljednja tri stigla su u derbiju sa Stupnikom na mraclinskoj Grabi ovog vikenda, do tog trenutka vodećim, učinkom savršenim Stupnikom. Bila je to utakmica koja je ponudila sve najbolje od niželigaškog nogometa, ozbiljan fajt, dobar ritam, dobre prilike i jednu golčinu odluke, s potpisom Filipa Dianeževića. Mraclin je dobio 1-0, proslavio tako i postavljanje krova na tribini na južnoj strani igrališta, i dospio na mjesto koje mu po svemu prikazanom pripada.

– Izjednačena utakmica, s podjednako prilika na obje strane, a dosta toga je promijenio njihov crveni karton. Mi smo to iskoristili, Dianežević je zabio “brutalan” gol, a u zadnjih desetak minuta bilo je dosta napeto. Napadali su nas i s igračem manje, krenuli svim silama naprijed, ali izdržali smo. Sve u svemu, lijepa utakmica, pokušavali smo igrati i jedni i drugi, vjerujem da su gledatelji mogli uživati – kaže trener Marko Biljan, gledajući na stvari sa samoga vrha.

I nije baš da ga šokira takav razvoj stvari.

– Ne mogu reći da me sve ovo iznenađuje, ali ne bi me iznenadilo ni da se nije sve baš ovako odigralo. Inzistiram na građenju pobjedničkog mentaliteta, pokušavam to prenijeti na dečke, preko govora tijela i garda pa na dalje. U svakoj utakmici tražimo pobjedu, tako da me ovo ne iznenađuje, kao ni moje igrače. Mi idemo korak po korak, utakmicu po utakmicu, sa željom da svaku dobijemo. Moje ambicije su visoke, uvijek se želim boriti za vrh, a pobjede i borba za vrh idu jedno s drugim… – sa smiješkom kaže 37-godišnji Biljan.

Dugo je trajao mraclinski lov na talentiranog mladog trenera, gradio se usput respektabilan igrački kadar, a stvari su se posložile ovog ljeta. Godinu dana nakon što je napustio klupu ŽNK Gorice, nakon što je nogometašice uveo u najviši rang, Marko se vratio u turopoljski nogomet.

– Nakon ženskog nogometa sam si uzeo nepunu godinu dana pauze i moram priznati da mi je stvarno dobro došla. Uostalom, jedan moj veliki prijatelj i sportski znalac rekao je da igrač ponekad najviše nauči kad dobije tri žuta kartona i sve skupa gleda sa strane. Tako shvaćam i svoj period odmaranja. U tom periodu sam se stvarno nadogradio, nikad nogomet nije bio van zone mojih razmišljanja, čitao sam literaturu, crtao, utakmice su bile svakodnevno na TV-u… Sve skupa mi je godilo, mislim da sam se unaprijedio u svakom smislu. I ta kratka epizoda u juniorima HAŠK-a, u završnici prošle sezone, donijela mi je puno toga dobroga, jer upoznao sam ljude koji malo drukčije gledaju na proces treninga i razumijevanje nogometa kao takvog – otkriva Biljan.

Iako je trenutačno u petom rangu, Marko je jedan od trenera koji nogomet doživljavaju maksimalno ozbiljno.

– Uvijek kažem, da je nogomet jednostavan, da ga je jednostavno promatrati, nisam siguran da bih se time bavio. Volim malo i filozofirati, zato dečkima i kažem da me slobodno prekinu kad pretjeram… Smatram da je nogomet jako kompleksna igra, da trenerski posao nije nimalo lagan. Dapače, izuzetno je zahtjevan.

Svoj trenerski put započeo je vrlo rano, rastao je kroz akademije Kurilovca i Gorice, pa preko Gradića došao do nogometašica, a preko HAŠK-a do Mraclina.

– Znate i sami da je sportski direktor Luka Cvetnić pun energije i entuzijazma, on je bio najaktivniji u tim pokušajima da me dovedu. Bili smo duže vrijeme na vezi, no kako sam si ja uzeo tu pauzu, putevi su se razdvojili. Čim sam se vratio, otvorila se opcija da možemo ostvariti suradnju i vrlo brzo smo se dogovorili, na obostrano zadovoljstvo. Mraclin je kao sredina čak i nadmašio moja očekivanja. Sredina je zdrava i dobra za rad, mogu reći da sam jako sretan tamo, u tom okruženju, među ljudima koji rade sve što mogu sa svaki dan unapređuju klub. To meni kao treneru savršeno odgovara i čini me baš sretnim što sam trener Mraclina

Sretni su i u Mraclinu, jer radi se ozbiljno, pobjede se nižu, ambicije rastu… Iako, ne kaže se uzalud da je puno lakše doći do vrha nego na njemu ostati.

– Neće biti nimalo lako, niti to bilo tko očekuje. Liga je respektabilna, nekoliko klubova najavilo je borbu za vrh, za ulazak u viši rang, ali neka, to je dobro! Konkurencija i tebe čini boljim i ne treba se toga plašiti. Naprotiv, treba uživati, jer svaka utakmica ovdje je derbi, svaka je izazov, svaka ima drukčije zahtjeve, a mi tome tako i pristupamo. Naravno da će biti teško držati se u vrhu tijekom cijele sezone, brzo se sve može promijeniti, ali mi ćemo pokušati dobiti svaku sljedeću utakmicu – kaže Biljan.

Uz sebe u svlačionici ima 20 igrača i dvojicu vratara, dovoljno širok i očito kvalitetan kadar, a s tribina vjetar u leđa daju mraclinski kibici.

– Uvijek je u Mraclinu dobra, često i užarena atmosfera, ljudi dolaze na utakmicu u lijepom broju i ovim putem im zahvaljujem na tome, važna nam je ta potpora – počeo je ovaj dio priče Biljan pa nastavio u drugom smjeru…

– Iskreno, ja u tom svom svijetu, dok traje utakmica, ne doživljavam previše ono što se događa na terenu. U tom smislu, o atmosferi bi bolje mogao pričati netko drugi… Maksimalno sam usredotočen na teren, tu je sav moj fokus, ali daleko od toga da se podrška ne osjeti – zaključio je Marko Biljan.

Osjećat će podršku i dalje, u Mraclinu to tako ide, a kad se još i nadoveže ovako blistav početak sezone… Bolje ne može!

‘Nikad neću igračima reći da prikoče’

I prije nego što je počela sezona, dalo se naslutiti da bi Mraclin mogao biti jako dobar. Odjeknule su posebno dvije pobjede u tom razdoblju, prvo petarda u mreži Kurilovca (5-2), a zatim i golijada u sudaru s Poletom iz Buševca (11-2).

– Ne bih sad puno veličao te pobjede, ipak je to bio pripremni period. Kurilovec je bio u specifičnom režimu rada, nama je to bila prva utakmica, nisam znao što očekivati… Ne možemo baš reći da je to bio plod nekakvog našega rada – govori Biljan i nastavlja:

– A što se tiče Poleta… Eto, tako se utakmica posložila. Nisam od trenera koji će reći svojim igračima da “prikoče”. Kad osjetim taj momentum, puštam to kraja, nema smisla to kočiti. Na koncu, to je sport. Svi smo mi bili i igrači, bili smo u tom smislu i na jednoj i na drugoj strani, znamo da se brzo to zaboravi. I zato kažem, nema to smisla kočiti.

Foto: Vito Štuban