Povežite se s nama

Priča iz kvarta

Gorički topnički dnevnici, 30 godina poslije: ‘Kako smo osvajali vojarnu na Buni…’

U utorak će se navršiti točno tri desetljeća otkad je velikogorička topnička postrojba postala 1. Velikogorička topnička bojna. Taj su status, između ostaloga, zaslužili i odrađenim u gotovo filmskoj bitci za Bunu…

Objavljeno

na

Ima već nešto više od 30 godina od dana kad su se prvi put vidjeli, međusobno upoznali, ali ovog će se utorka, 22. veljače, junaci naše priče okupiti s dobrim razlogom. Prva Velikogorička topnička bojna obilježit će 30 godina od dana kad su iz postrojbe prerasli u bojnu!

Važan je to dan za njih, ali zapravo je još i puno važnije ono što je ostalo iza njih. Već do tog 22. veljače 1992. ova ekipa odradila je ogroman dio posao na nama najbližem dijelu ratišta. Imali su velikogorički “topnici” važnu ulogu u osvajanju vojarne na Velikoj Buni, ali i u brojnim drugim akcijama na Kupi.

– Mobilizirani smo 29. rujna kao topnička postrojba, jedna od prvih organiziranih postrojbi uopće – počinje priču o ratnim danima zapovjednik bojne Stjepan Dianežević dok sjedi rame uz rame sa suborcem Mijom Deverićem na svom prelijepom Turopoljskom gruntu.

Sjećanja žive i 30 godina poslije, pamte dečki svaki detalj, razgovor s njima djeluje kao dobar temelj za neku vrstu “topničkih dnevnika” u goričkoj izvedbi.

– Nas 44 okupilo se tog prvog dana. Situacija je u tom trenutku bila jako loša, imali smo četiri nekompletna minobacača 120 mm i dva funkcionalna dva komada oružja! S takvom opremom potrpali su nas u tamiće od “Slobode”, u vozilima koja su služila za dostavu namirnica vozili smo minobacače. I zaputili se prema Kravarskom – govori zapovjednik Dianežević.

– Bilo je to usred najvećeg vala izbjeglištva preko mosta na Kupi, kolona je bila kroz cijelo Pokupsko i Kravarsko. A preko sve u plamenu, kuće minirane, topnička vatra po ljudima koji bježe sa stokom, s onim što su uspjeli izvući… Baš žestoki rat. Te se scene nikad neće izbrisati iz memorije – nadovezuje se ratni “vezist” Deverić.

U Kravarskom je postrojba dočekala noć, njih 44 zadužilo je deset komada pješačkog oružja! Tih nekoliko “šmajsera”, par pištolja koje su pojedinci kupili i to je to. Više od polovice vojnika od naoružanja nije imalo – ništa! Nakon oslobađanja vojane u Selskoj stiglo je i ozbiljnije naoružanje, a “topnici” su mogli početi s ratnim djelovanjem.

– Vatreno krštenje imali smo 5. listopada, zaposjeli smo teren u Suvaču, no oni su bili na poziciji s koje su na dlanu imali 16 kilometara terena. Bili su tako umreženi da nije bilo moguće ući selo Auguštanovec, ali tad smo im prvi put uzvratili minobacačku paljbu. U toj smo akciji, sjećam se, većim dijelom morali puzati kroz vodu… Ispalili smo prva 34 projektila – pamti svaku sitnicu Stjepan Dianežević.

Već tri dana poslije dogodio se jedan od ključnih trenutaka djelovanja postrojbe.

– Kao zapovjednik sam 8. listopada u 16 sati pozvan kod zapovjednika operativnog dijela Damira Goršete. Zapovijed je glasila: “Napad na Veliku Bunu. U roku 48 sati vojarna mora pasti pod svaku cijenu!” U 18 sati smo bili spremni za paljbu. Zaposjeli smo položaj u Kozjači, a osmatračnica je bila u blizini Ključić Brda. Bili smo spremni za akciju za manje od dva sata!

Vojarna u Velikoj Buni bila je iznimno važna jer je bila najjači centar za vezu u Hrvatskoj, s najmodernijom tehnikom.

– Mjesni odbori su držali okruženje, prekinuta je struja, telefoni, i bili su potpuno okruženi. Operacijom je zapovijedao Vladimir Faber iz Specijalne policije, koji je u 18 sati na megafon pozvao na predaju. Međutim, oni su otvorili su vatru iz svih snaga, a mi smo odgovorili – priča Deverić.
Nakon kratke pauze, Faber je opet pozvao na predaju, opet su otvorili paljbu, a zatim i mi. Tad su shvatili gdje smo i onda je krenulo… Morao sam prekinuti akciju. Išli smo na izvlačenje, jer nismo imali čime ni uzvratiti vatru – pamti zapovjednik.

Nastavak je slijedio već u šest ujutro.

– Osmatračnicu smo stavili još bliže, na štagalj u Ključić Brdu, 350-400 metara od vojarne. Išlo nas je manje, da nas je teže primjetiti, a u šest ujutro išla je nova zapovijed za predaju, ovoga puta žešća. Ma kakvi… I morali smo premjestiti ciljeve unutar vojarne. Željeli smo sačuvati objekte, no nismo imali izbora…

Kako je neko vrijeme proveo u pričuvi u ovoj vojarni, Stjepan Dianežević znao je otprilike gdje je koje skladište. Pa tako i ono sa streljivom i mazutom…

– Pogodili smo to skladište i počeo je sukljati crni dim, zatim niz eksplozija i potom – muk. Sljedeća scena bila je kako izlaze iz vojarne s bijelom zastavom… Bilo je to oko 14.30 sati, 20-ak sati nakon prvog poziva na predaju – ponosno ističe zapovjednik.

– Kad su oni izašli iz vojane, spustili smo se s Ključić Brda i ušli u vojarnu. Tu je čekao i zapovjednik Ivanković, koji nije želio predati oružje dok ne vidi tko je zapovijedao topničkom vatrom. Goršeta je pokazao na mene, a on skine opasač, preda mi pištolj i kalašnjikov i kaže: ‘Svaka čast!’ Pružio mi je ruku, ali nisam je želio prihvatiti… Nisu mogli vjerojati da sam s udaljenosti od gotovo šest kilometara uspio pogoditi dimnjak od vojarne – kaže Štef Dianežević i dodaje:

– I još nešto je rekao: ‘Za ovo će uslijediti odmazda!’ Par dana kasnije dogodio se napad na Banske dvore…

U vojarni u Buni hrvatska vojska zatekla je vrijednu tehniku, između ostaloga i 15 kamiona punih goriva i opreme, sa četiri minobacača, spremna za spajanje, postrojba se opremila i, logično je pomisliti, sve ja nakon toga bilo puno lakše.

– Ma je vraga! – u glas će naš dvojac.

Već krajem studenog, u noći s 29. na 30., krenula je nova važna akcija. Cilj je bilo mjesto Auguštanovec, snažno uporište.

– Kad smo bili u izvidnici, morali smo se skloniti u podrum vikendice. Tenk je išao po mjestu i razarao, gledali smo što se događa kroz nekakve daske, a u jednom trenutku Štef je rekao: ‘Mislim da je cijev uperio u nas…’ Nije ni uspio izgovoriti do kraja, a već je grunulo iznad nas. Začudo, svi smo prošli bez kapi krvi, ali blijedi…

Kad su se izvukli, akcija je krenula. Zahtjevna, na trenutke i pomalo filmska, jer prvo je pogođen tenk koji je uništavao, a onda i sjedište vojske koja je uništavala… I akcija je uspjela, unatoč svim poteškoćama.

– Nitko u tim danima nije previše brinuo o nama, bili smo prepušteni sami sebi, tako da pamtim da smo u Auguštanovcu dva dana jeli samo repu, i to pod snijegom – prisjeća se Mijo Deverić.

Postrojba je i u sljedećim mjesecima stalno bila “u pogonu”, a kad bi ulovili malo mira, okretali su se popravljanju mostova, cesta i puteva, pomaganju ljudima, vježbama… I do 20. veljače, kad je postala 1. Velikogorička topnička bojna na svečanosti u Bukevju, ratni rezultati bili su vrijedni divljenja.

– Provjeravali su nas, procijenjivali jesmo li spremni biti bojna, no imali smo vrhunsku tehniku, osam minobacača, više od 130 ljudi, dvije bitnice s dva zapovjednika… Ljudi su bili obučeni do savršenstva, a imali smo čak i svoj vod za osiguranje ratne zastave. Svi iz zapovjednog stožera bili su tamo, oduševljeni našim rezultatima, bilo je puno ljudi. Zašto Bukevje? Zato jer smo tamo bili izvan dometa paljbe – kaže Dianežević.

Ukupno godinu i pol bili su u ovom sastavu, a zatim se uključili u 153. brigadu. I zaključili “topničke dnevnike” zapovjednika Štefa i njegovih ljudi.

– Napravili smo dokumentarni film “Istina o Domovinskom ratu”, a prije toga smo snimili i film o formiranju postrojbe. Više ljudi je snimalo sve te događaje, kamere su nam se pritom znale i razbiti, ali danas je sjajno što to postoji. I zaista se želimo okupiti na 30. obljetnici formiranja postrojbe, računamo da će nas biti 20-ak… Treba to ipak dostojanstveno obilježiti – zaključili su zajednički Stjepan i Mijo.

 

Priča iz kvarta

‘Ja sam spartanac Ivan. Skačem preko vatre, ronim u ledu, pužem kroz blato…’

Velikogoričanin Ivan Zvonar jedan je od pionira utrka s preprekama, fizički i mentalno iznimno zahtjevnog sporta koji u Hrvatskoj tek stječe svoju popularnost. U našem jutarnjem programu predstavio je sebe i svoj sport…

Objavljeno

na

Objavio/la

Skakanje preko vatre, ronjenje u ledenoj vodi i penjanje preko žičanih ograda samo je dio jednog običnog radnog dana Ivana Zvonara. Velikogorički Spartanac, kako se ljudi iz njegovog sporta nazivaju, gostovao je kod naše Gianne Kotroman u jutarnjem programu City radija i pojasnio što se to krije pod engleskim nazivom OCR, odnosno “Obstacle Course Racing”.

– Najjednostavnije rečeno, to su utrke s preprekama, drukčijeg naziva za to nemamo. Radi se o kombinaciji trčanja na stazi, od 100 metara pa sve do 50+ kilometara. Trči se s prirodnim ili umjetnim preprekama, od bodljikavih žica, iskopanog rova s blatom, gdje moramo puzati i do dvjestotinjak metara, preko penjanja po konopcima visokim po deset metara, plivanja u hladnoj vodi… – uvodi nas u priču Ivan Zvonar pa nastavlja:

– Glavni šef Spartana odlučio je napraviti format od stotinu metara s deset prepreka, s čim će se ovaj sport pojaviti u Los Angelesu 2028. godine. To bi bilo nešto slično onome što smo kao klinci gledali u showu “Nindža ratnici”. Tko najbrže stigne do gumba, on je pobjednik…

Postoje tu razne discipline, od onih “početničkih” do doslovno elitnih.

– Glavne discipline su sprint od 10 kilometara, u srednjoj kategoriji se prelazi 15 kilometara s najmanje 25 prepreka, a u kategoriji “beast” staza je duga najmanje 21 kilometar i ima najmanje 30 prepreka. Uz sve to, postoji i “ultra”, utrka na 50 kilometara s više od 40 prepreka. To još nisam probao, prvo se pripremam za srednju kategoriju… – kaže Ivan.

Počeo se ovim sportom baviti 2015. godine.

– Trčim već više od 20 godina, član sam Maraton kluba Velika Gorica, a trčao sam i za reprezentaciju u planinskom trčanju. Puno sportova sam prošao u životu, ali još u osnovnoj školi shvatio sam da mi trčanje ide najbolje, jer tad sam već pobjeđivao na školskim natjecanjima. Kroz nogomet, tenis i stolni tenis skužio sam da sam za individualni sport, a ova priča krenula je prije desetak godina… Na YouTubeu sam naišao na jedan zanimljiv video, pogledao kako funkcionira taj Spartan i rekao sam sebi: Ajmo probati! Brzo sam se zaljubio u taj sport, budući da je dinamičan, a i poseban je osjećaj svaki put kad pređeš prepreku. Čovjek se osjeća snažno, motivirano, ispunjeno pozitivnom energijom – priča Ivan, koji je vrlo brzo postao i prilično uspješan.

– Neću nikad zaboraviti, u drugoj Spartan utrci u životu trčao sam s najboljim Spartancem Petrom Žiškom rame uz rame, a na kraju sam bio treći. Iznenadio sam i samog sebe, tako da mi je žao što nisam ponio hrvatsku zastavu… Bila mi je čast natjecati se s ljudima kojima sam se vidio, gledao ih na YouTubeu, pogotovo kad su mi na kraju i čestitati, stisnuli ruku. Nevjerojatan osjećaj – prepričava Ivan i dodaje:

– Bio sam treći u Europi u sprintu, na natjecanju u Mađarskoj 2018. godine, nakon čega sam imao malo dužu stanku zbog nekih ozljeda. Sad se vraćam, u lipnju sam bio na utrci “Mountain Madness” i osvojio prvo mjesto, na stazi od osam kilometara sa 20 dosta teških prepreka. Planiram se vratiti dosta jako, sljedeće godine čak bih volio biti i prvak Hrvatske.

Jedan uspješan Spartanac, kaže, mora biti nekoliko sportaša u jednom čovjeku.

– Treninzi imaju tri segmenta, snagu, kondiciju i funkcionalne treninge. Kombiniramo teretanu, cross fit, street workout, trčanje u najvećoj mjeri… Pazim i na prehranu, jer bez toga ne ide. Jedem steakove, malo finije meso, sve što mi treba za regeneraciju, jer ipak treniram šest puta tjedno. U dane kad se utrka približava, malo smanjim taj volumen treninga, malo više odmaram, što je također dio cijelog procesa, jer organizam se mora i osvježiti.

Kad je Ivan Zvonar krenuo ovim sportom, te 2015. godine, u Hrvatskoj je malo tko i znao za ovaj sport. A u susjednom Mađarskoj se na utrkama okupljalo i po 10.000 natjecatelja! Prvi klubovi kod nas počeli su se osnivati tek prošle godine…

– U početku, kad sam se tek počeo baviti time, nitko mi nije pomagao jer nitko nije do kraja ni razumio što je to točno. Ljudi su mi se čak smijali kad bih znao trčati, pa se spustiti u stav za sklek i nastaviti puzati, mislili su da sam malo ćaknut, ali sve je to dio treninga. Tek od prošle godine se osnivaju klubovi u Hrvatskoj, a postoji i poligon u Kerestincu koji puno pomaže kod treninga – govori Ivan.

Trenira sam, bez trenera, brdske uvjete simulira u našem kraju, u Vukomeričkim goricama, ali svaka je utrka novo iznenađenje.

– Utrke budu najčešće u ski resortima, gdje su elevacije baš jake, a staze su svjesno napravljene tako da budu teške, uz ponešto ekstremnih uvjeta. Evo, na Mostecu u Ljubljani bila je utrka pod nazivom “Legionar”, na mjestu gdje se skaču skijaški skokovi. Popeli smo se na vrh i rekli su nam da se moramo spustiti dolje što brže. Jurili smo i do 90 na sat nizbrdo, kroz svu tu travu, pa kroz blato, preko zidova od dva metra, s balvanima od 20 kilograma na leđima, vreća s pijeskom, penjanja na užad, ponekad i gimnastičke karike, preko koji se moraš kretati desetak metara, otprilike kao Tarzan po lijanama… – nabraja Ivan i dodaje:

– Tijekom utrke svaka se prepreka mora proći i to označiti zvoncem. Ako to ne napraviš, slijedi kazna od 30 marinaca, što te jako usporava. Sve se snima kamerom i ako se utvrdi da si ih napravio 29, diskvalificiran si. To je taj spartanski moto, nema odustajanja, nema uzmaka… Na svakoj utrci prvih kilometar ili dva idu lakše prepreke, a kako utrka odmiče, to su prepreke teže. Na kraju zna biti vatra ispred samog cilja, to zna lijepo izgledati na fotkama.

Najčešće je na fotkama bez majice, ali ne zato da bi pokazao mišićavi torzo.

– Kod prelaženja prepreka često pucaju majice i zato je preporuka da se trči bez majice. Zato su sve slike bez majice – sa smiješkom kaže Zvonar.

Gianna ga je u njihovu radijskom druženju prozvala i “gorički Indiana Jones”.

– Ajde, ima nekih poveznica, pogotovo kad gledamo prvi film, u kojem Indiana Jones traži sveti gral, tako to nekako izgleda i kod nas. Jako je dinamično i zanimljivo, toliko da moraš potpisati da svaku utrku trčiš na vlastitu odgovornost, ali lako se zaljubiti u ovaj sport. Svatko tko voli adrenalin, tko misli da je psihički dovoljno jak, neka ode na stranicu ocr.hr i priključi nam se – pozvao je Ivan.

Planovi za nastavak njegova spartanskog puta već postoje.

– Pripremam se za utrku u Austriji u rujnu, natjecanje je opet u planinama, na Alpama, bit će jako teško, ali tu ću vidjeti gdje sam. I na čemu moram dodatno raditi. Nakon toga slijedi utrka u Pescari, u Italiji, koja će biti u listopadu – završio je velikogorički Spartanac.

 

IVANOVO GOSTOVANJE NA CITY RADIJU POSLUŠAJTE OVDJE

Nastavite čitati

Kultura

Iz “osmog marta” otišao u Pokupsko i stvorio svoju bajku o Turopolju

Mirel Huskić rastao je u “osmom martu”, a mir, spokoj i nešto dobre inspiracije je pronašao u Pokupskom. U suradnji s rijekom, za klince iz našega kraja osmislio je i režirao lutkarsku predstavu ‘Klinček turopoljski’

Objavljeno

na

Objavio/la

Bio je to topao, ali ugodan petak navečer, pravi proljetno-ljetni, pa se na Galženici tražila karta više za stol u kafiću. A gore, iznad glava, na drugom katu Centra za kulturu Galženica – kultura!

Mirel Huskić, dečko iz “osmog marta” s prebivalištem u Pokupskom, na daskama šarmantne dvorane Galženica uprizorio je lutkarsku predstavu za djecu koja je na premijeri pokazala da će trajati. “Klinček turopoljski” je lutkarska predstava koja prati putovanje malog Jurice kroz turopoljski kraj i povijest.

– “Klinček turopoljski” je predstava nastala u produkciji Štoos teatra, čiji sam i osnivač, zajedno s Anom Katulić i Lukom Kuzmanovićem. Zamišljena je kao mobilna lutkarska predstava za djecu, koja kroz radnju na sceni upoznaju svoj zavičaj, kraj u kojem odrastaju, neke toponime za koje su možda već negdje usputno čuli, pa zaboravili. Prvenstveno, namijenjena je najmlađima, djeci od pet godina sve do nižih razreda, ali ako netko stariji želi saznati nešto novo, dapače – govori nam Mirel Huskić, glumac i redatelj koji je ovaj put bio redatelj.

– Osim povijesnog-edukativnog aspekta, važno je najmlađe upoznati i s lutkarskom umjetnošću i igrom lutkarstva i te vrste kazališne umjetnosti. Nadamo se da će kroz sljedeću sezonu predstava zaživjeti i igrati po svim mjestima u okolici Velike Gorice, po vrtićima, školama, pogotovo u udaljenijim mjestima koje gravitiraju Velikoj Gorici i dio su zavičaja, a iz kojih je roditeljima nekad uz ostale obveze teže odvesti djecu u kazalište gledati predstavu – dodaje Mirel.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar

Kao i cijeloj toj generaciji rođenoj u prvoj polovici 80-ih, i njegovo je djetinjstvo obilježio rat. Rođen je u Tesliću, a 1992. s obitelji je stigao u Veliku Goricu. U trećem razredu osnovne škole.

– S obzirom na okolnosti, do tad sam promijenio par škola, a konačno sam se smjestio u OŠ Eugena Kvaternika. To je moja škola, iz tih dana imam i prijatelje, i puno poznanika – priča Huskić, koji je odrastao u centru grada, pa u jednom trenutku shvatio da to nije njegov đir.

Preselio se u Pokupsko i pronašao mir.

– Odrastao sam u zgradi, u stanu, i vrlo rano sam zaključio da je vlastito dvorište zahvalna stvar. A uz njega polako nikne i mali vrt… Uspio sam kupiti kuću u Pokupskom, prošlo je sad već sedam godina, i za sad uživam. Ispunjujuće je živjeti u manjem urbanom mjestu, i još k tome uz rijeku. Djeluje umirujuće, balansira taj životni ritam koji često teško kontroliramo. Evo, trenutačni plan mi je kupiti čamac… – govori Mirel.

Mirel Huskić završio je glumu na Akademiji u Osijeku, a režiju na Akademiji u Zagrebu… Foto: Zvonimir Ferina

U suživotu s rijekom čovjek lakše dođe i do prostora za razmišljanje, za kreaciju, a tu je negdje rođena i priča o “Klinčeku turopoljskom”. Ideje koje se krenu rojiti po glavi i treba ih prebaciti na papir.

– Otprilike tako taj proces se razvija. Kazalište je društveno odgovorna djelatnost u svakoj svojoj pori. Prepoznaješ u sebi što bi htio raditi i onda se pitaš kako to može komunicirati s publikom, koristi li publici to što nudiš. Može biti korelacije, dodira, u trokutu između ideje, mene kao autora i najvažnije, publike. Tako sam i odlučio napraviti za klince, za kraj u kojem rastu, u kojem sam i sam rastao. Kroz istraživanje, povijesnih činjenica, kulturnih običaja, nardnih priča i legendi, kolažirao sam jedan koherentan sinopsis, ideju. Potom sam pozvao u tim mladu i već izvođenu spisateljicu, Ivonu Marciuš, koja je ispisala dramski tekst ideje, donoseći dodatne zaplete i događaje među likovima koji nastaju i koje onda treba uprizoriti kroz proces proba – kaže Huskić i nastavlja:

– Ideja je rođena tamo negdje prošle jeseni, ali zaživjela je tek nakon što smo uspjeli proći na gradskom natječaju. Bez financijske potpore te vrste ovo ne bi bilo moguće, Klinček bi ostao samo na papiru, u obliku brodića, i otplovio Kupom. Srećom, grad je imao sluha i prepoznao je ovaj projekt našeg Štoos teatra, priključila se i Plemenita opčina turopoljska, pa smo mogli početi s radom. Radili smo intenzivno nekih mjesec i pol dana, uglavnom u kazališnom prostoru dvorane Galženica – dodaje prvi čovjek projekta u kojem su sudjelovali još neki naši sugrađani.

– Ansambl predstave je iznio snažan i vrlo zaigran odgovor. To je sad u jednu ruku njihova predstava.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar

Uz višestruko nadarenu Hanu Kunić, koja je uz glumu djelovala i s dramaturškim zahvatima, tu je Karlo Bernik, koji tumači lik Klinčeka, inače vrlo mladi i izvrsni glumac koji igra u kazalištima u Zagrebu, te Franjo Đaković, glumac lutkarskog kazališta, vješt i iskusni praktičar, koji je odnedavno i stanovnik Velike Gorice, u koju se doselio s obitelji.

Međutim, ima tu još domaćih…

– Kreativni suradnici koji su autorski uobličili predstavu su Marta Crnobrnja s Podbrežnice, etablirano ime u scenografiji i radu hrvatskog kazališta. Glazbu i songove je radio divni Matija Antolić, također glazbeni suradnik mnogih produkcija Zagrebačkih kazališta, i vrlo važno, dizjan i izradu lutaka predstavio nam je Dražen Matijašević, lutkarski tehnolog. To je jedan uži kreativni tim koji uvezuje svoje vještine u ovu ideju da bi postala predstavom.

Uz glumačku izvedbu, kostimografiju i scenografiju, cijeli taj tim razmišljao je i o govoru. “Klinček turopoljski”, naime, veže se i uz turopoljsko narječje. Točnije, turopoljska narječja.

– Odmah smo željeli, uz sve ono o čemu govorimo, u predstavu implementirati i turopoljsko narječje. Usput smo doznali da u Turopolju postoje tri narječja; brežani imaju svoj govor, posavci svoju, a postoji i treća vrsta, koju koriste starosjedioci, uglavnom Kurilovčani. Sinteza koja će to objediniti ne postoji, ali postoje izolirani mali rječnici. Prvi je napisao Juraj Habdelić iz Kuča. To je prvi dokument koji pokušava objasniti turopoljski dijalekt. Ono što je Gaj radio za kajkavski, to je radio Habdelić za turopoljsko narječje kao varijaciju kajkavskog – upućen je u temu gospon režiser.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar

I ispalo je odlično. Tako kažu mjerodavni, sudeći po vrisku.

– Dobili smo puno pozitivnih reakcija. Posebno se ljudima sviđa pozadina priče, tako da mislim da smo dobro odredili ideju i cilj.

Već idućeg jutra nakon premijere predstava je izvedena opet, a bit će još prilika za upoznati Juricu i Žireka…

– Sljedeća izvedba je u sklopu priredbe “Ljeto u Vukovini”, a na jesen planiramo obilaziti škole i vrtiće u okolici Velike Gorice. Neka gostovanja već smo dogovorili, a cilj i plan jest obići što više škola, vrtića, domova u okolici i u gradu… Da svi upoznaju “Klinčeka”.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar

Mirel Huskić jedan je od osnivača Štoos teatra, čiji dio je “Klinček”, novo ostvarenje u produkciji malog teatra.

– Tu je monodrama Ane Katulić “Roža, cura s greškom”, komediju Luke Kuzmanovića “Zlo-Čist-Oća”, a s “Uzbunomu plastičnom carstvu” već smo obišli više-manje sve osnovne škole u Velikoj Gorici i okolici. Postoji i jesenji Oglede festival koji djeluje pod Štoos teatrom. A evo, sad imamo i “Klinčeka”. Očigledno rezoniramo sadržajno s gradom i publikom. Samo, bez potpore u vidu trajnog prostora, ostane se lako bez daha – završio je Huskić.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

‘Konji su najveća ljubav… Ljudi će te iznevjeriti sto puta, oni neće nikada!’

Stjepan Slanec iz Hrašća nastavio je obiteljsku tradiciju i svaki slobodan trenutak provodi uz svoje konje. S njima se pojavljuje na manifestacijama, izložbama, natjecanjima…

Objavljeno

na

Piše: Gianna Kotroman

Konji su moja ljubav od rane mladosti, otkad znam za sebe. Imao sam tri ili četiri godine kad sam prvi put sjeo na konja. To je tradicija u mojoj obitelji, mi smo uvijek bili u tome, i pokojni otac, i djed, kojeg ja ni ne pamtim. Od malih nogu bavio sam se konjima. Sve moje igračke bili su konji, meni je konj bio i autić, i motor… Eto, tako je izgledalo moje djetinjstvo…, počinje svoju priču Stjepan Slanec iz Hrašća.

Administrativno je to dio Zagreba, ali i sami puni naziv govori čiji je to kraj – Hrašće Turopoljsko. Malo istočno od Odre, na rubu Zagreba i Turopolja, Hrašće je preraslo nekadašnje seoske okvire, ali i dalje je to – selo. U mjestašcu s tisuću dvjesto i nešto stanovnika ljudi i dalje drže životinje, svatko po svome guštu i(li) potrebi, a junak naše priče, eto, drži konje! I ne samo da ih drži, jer on se konjima ozbiljno bavi, s njima radi, trenira, s kočijom se pojavljuje na raznim manifestacijama…

– Imam četiri grla. Kobile Vidra i Ruba, stare 12, odnosno sedam godina, utrenirane su za taj posao. S njima odrađujem sve manifestacije na koje me ljudi zovu, svadbene svečanosti, razne prigode… Ljudi iz različitih razloga žele da ih vozimo, a mi se rado odazivamo. Imam i dvije mlade ždrijebice, koje imaju po godinu dana i tek su u pripremi za taj posao – kaže Stjepan.

– Vidru sam kupio na poznatom sajmu u Gudovcu, kao ždrijebe od šest mjeseci, a Ruba se oždrijebila kod mene i na kraju ostala. Bila je mezimica od prvoga dana, a to je i ostala. Evo, već 12 godina je u mojoj štali – dodaje naš “konjanik”.

Nije slučajno da su svi njegovi konji cure, odnosno ženke.

– Ja uvijek preferiran ženke, jer one su mirnije, staloženije. Mužjaci su malo nabrijani, neću reći kao i ljudi, ali ima sličnosti… I oni stalno gledaju gdje su ženke, pogotovo one ljepše, a cure su većinom koncentrirane na vožnju. Zato uvijek gledam da izaberem ženke – otkriva “šaptač konjima” iz Hrašća.

Iako, nema tu neke velike priče…

– Ne bih baš rekao da s konjima razgovaram. Oni imaju svoju komunikaciju, na svoj način se dogovaraju, ali naravno da im se mora posvećivati pozornost. Moje kobile jako su mi dobre, sve odrađuju jako lijepo i volim ih povremeno nagraditi s kojom mrkvom, pohvaliti… Inače, najviše vole jesti zob i pogotovo tek pokošenu travu u rano proljeće. To im dođe kao nekakav desert, to su njihove palačinke, ha, ha… Vole dobiti i kocku šećera, to im je uvijek poslastica – priča Stjepan.

Recept za uspješan rad s konjima, kaže, leži u odnosu prema životinji.

– Prvo, konj mora steći povjerenje u čovjeka. Uvijek kažem da je svaka životinja ogledalo gazde. Ja sam kupio puno konja koji su bili otpisani, praktički spremni za Italiju, odnosno za klaonicu, što nije opcija koju preferiram… S konjem treba biti pažljiv, oni su plemenite životinje, oni prepoznaju što im želiš i možeš dati. Koliko daješ životinji, toliko ćeš od nje i dobiti. To mogu garantirati, jer cijeli život sam uz konje. Imam 40 godina, a najmanje 30 ozbiljno se bavim konjima. I nikad me konji nisu iznevjerili. A ljudi jesu, stotinu puta – poentira Slanec.

Rado će se pohvaliti da je već nekoliko puta u Gudovcu pobjeđivao u natjecanju u vožnji kočije kroz čunjeve, odlazi sa svojim kobilama i na izložbe, nerijetko osvaja nagrade, ali temelj priče je vožnja kočije.

– Najdraže mi je kad me netko pozove na neku manifestaciju, pa se malo provozamo s kočijom, jer tu vidiš da se trud isplati. Ljudi reagiraju vrlo pozitivno, pogotovo djeca, koja su željna druženja sa životinjama. Ljudi su nekad na selu radili s konjima, bili su im svakodnevnica, a danas je potpuno drugo vrijeme i djeca vole vidjeti konja. Znalo je biti i manifestacija na kojima djeca nisu znala o kojoj je životinji riječ! Nažalost, došli smo do toga da je rijetkost vidjeti konja i zato je lijepo pružiti tu priliku djeci – govori Stjepan.

Za njega je to pitanje emocije, načina života, ali čak i kad puno toga znaš i možeš sam, nije jeftino imati konje.

– Nisu konji toliko skupi koliko je skupo njihovo održavanje. Hrana, kovač, veterinari… Iako, mi koji imamo životinje većinom te stvari radimo sami, jer kad bi sve plaćali, bilo bi stvarno preskupo. Jedan prosječan konj, hrvatski hladnokrvnjak, odnosno hrvatski posavac, ima vrijednost između dvije i tri tisuće eura. Sve ovisi o tome što konj zna, je li “ujahan”, vozi li kočiju, služi li samo za ukras… Konj koji je dobro utreniran, koji zna voziti kočiju, koji je ujahan, možda čak i osposobljen za terapeutsko jahanje, može ići i do četiri tisuće eura – kaže Stjepan i nastavlja:

– Zato ja svoje kobile kupim kao ždrijebad, kad su mlađe od godinu dana, pa ih učim, pripremam… Pritom uvijek ide jedna mlada i jedna starija, uz koju se ova mlađa uči. Kao i kod ljudi, recimo kao u autoškoli. Evo, ove dvije mlađe sad su navršile godinu dana, polako ćemo ove godine početi raditi neke jednostavne stvari, a sljedeće već možemo ići za ozbiljno.

Bitno je, naravno, da se konj ne boji ljudi, ali ni automobila. Kao što je često bitno da se ljudi ne boje konja.

– Konja se nemamo zašto bojati. Dobro, uvijek mora postojati doza opreza, ali konji koje ljudi sreću su jako pametni i dobro utrenirani. Moraju biti takvi, jer uvijek je tu puno ljudi, djece, starijih… Ja nikad ne idem van s konjima prije nego što su potpuno uvježbani i spremni, prije nego što steknem potpuno povjerenje u njih.

Život uz konje zahtjeva, naravno, i jako puno prostora, kojega Stjepan Slanec ima.

– Dvorište mi je široko 30 metara, to najbolje shvatim kad idem kositi. Moram si uzeti mini godišnji, ha, ha… Ali ima to i svoje prednosti, možeš konje pustiti van, promatrati ih, a to je za mene kao dijete sa sela jako važno. Našao sam se u tome, posvetio sam se tome, imam lijepo dvorište i svi koji žele vožnju kočijom, mogu se slobodno obratiti, ja sam uvijek na raspolaganju – poručio je Stjepan, kojem su konji najveća ljubav, ali zapravo hobi.

– Radim u jednoj firmi u blizini, kao dostavljač u firmi za električne uređaje. I da, konji su mi hobi, ali kad spojiš ugodno s korisnim, to je jako dobra stvar – zaključio je Konjanik iz Hrašća.

 

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Na bureku kod Zvone. Bez Zvone…

Prošlo je mjesec dana otkad nas je napustio Zvonimir Šimić, među Velikogoričanima omiljeni Zvone. Njegova radnja na placu, čuvena i izvan goričkih okvira, bila je zatvorena 11 dana, ali sad opet radi. Bez uobičajenih jutarnjih poziva…

Objavljeno

na

Objavio/la

Dugo ga već nije bilo tamo gdje smo navikli da bude, dugo je već na pitanje “kako je Zvone” slijedilo slijeganje ramenima, pogled u pod i odgovor u stilu “nije dobro”. Opaka bolest mučila je i izmučila Zvonimira Šimića, čovjeka koji je na svoj način obilježio posljednja desetljeća u životu našega grada. Zauvijek je zaspao 28. svibnja, a te je srijede ogroman broj Velikogoričana pustio i poneku suzu, jer tamo na placu, kod Zvone, više neće biti Zvone…

Njegova mala i šarmantna, nadaleko poznata radnja u našem Tržnom centru godinama je bila sinonim za vrhunski burek. I daleko šire od našega kraja znalo se za čuveni Zvonin burek, a svi mi koji smo dolazili malo češće znali smo da nije tajna samo u odličnom bureku. Tajna je bila u njemu, u njegovom pristupu i nastupu.

– Stvarno je bio duša od čovjeka, uvijek nasmijan i svakome bi izmamio osmijeh na lice – kaže nam jedna mušterija dok čeka u redu pogledavajući prema vrijednim djelatnicama.

– Nisam mogla vjerovati kad sam čula, njegov odlazak je veliki gubitak za Veliku Goricu, izgubili smo čovjeka koji je bio dobri duh našega grada, duša od čovjeka – nadovezala se druga mušterija, sublimirajući zapravo sve ono što misli i osjeća i najveći dio naših sugrađana.

Cijelih 11 dana radnja je bila zatvorena, rješavala su se birokratska pitanja, a onda je posao krenuo dalje. Burek je jednako dobar, ali nije to više isto bez gazde.

– Ma on i nije bio šef u punom smislu, nije tu bilo šefovskog autoritet… Zvone je svima nama prije svega bio prijatelj, uvijek smo se šalili, mogli reći što god želimo. Takvih ljudi nema puno – kaže nam jedna od njegovih zaposlenica.

Neobičan je bio taj šarm koji je Zvonimir Šimić nosio u sebi, valjda zato što ga je nosio i dijelio tako lako, jednostavno i neopterećeno. U svakoj komunikaciji bio je isti, svoj, pun duha i empatije.

– Kad god bi se dogodilo da nekome fali novaca, da nema za platiti, to nije bilo problem. Uvijek bi dao burek, govorio ljudima da ne moraju ni platiti… Koliko puta se dogodilo da netko uzme pet bureka, a on mu stavi i šesti. Ili netko uzme deset kiflica, a on ih stavi 15… Ne znam, možda su ga i zato ljudi voljeli. Uvijek je tako radio, a govorio je o tome i u ovom posljednjem razdoblju. Puno puta je ponovio: “I kad mene ne bude, radite na isti ovaj način…” – prenosi nam jednu od posljednjih poruka njegova dugogodišnja kolegica.

Ispratila ga je cijela ekipa iz radnje na posljednji počinak, i gotovo mjesec dana poslije knedla je ostala u grlu kad krene priča o Zvoni, a tog se osjećaja još barem neko vrijeme neće riješiti.

– Dugo ga već fizički nije bilo, zbog bolesti nije mogao dolaziti, ali svako jutro bi obavezno zvao i raspitivao se ide li sve po planu. Pa još nekoliko puta tijekom dana. I stvarno je osjećaj kao da nam fali jedan dio svih nas. Kao da se nešto odlomilo… Ali to je tako, ideš dalje, nema druge.

Više od dva i pol desetljeća rado smo ga viđali, još radije častili nepce njegovim proizvodima, burekom koji je drukčiji.

– Nema tu neke tajne. Radimo sa istim sastojcima kao i svi drugi, jedina razlika je što nema nikakvih aditiva i što stavimo malo više mesa nego ostali. Ne postoji misterij, i mi koristimo sol, papar i luk, jaje koje poveže smjesu i to je to. Možda je stvar u tome da se osjeti kad netko radi s puno ljubavi, volje i truda. A mi oduvijek tako radimo. Dobro smo se osjećali uz njega, radili smo s guštom i rekla bih, ako postoji, da je u tome tajna – priča nam Zvonina djelatnica.

– Hoće li sve ostati isto? Iskreno, ne znam. On je bio duša cijele ove priče i teško je reći kako će to funkcionirati bez njega…

Zvone porijeklo vukao iz Bosne i Hercegovine, odnosno s Kupresa. Doduše, rodio se u Slavoniji, iz koje je početkom rata i stigao u Veliku Goricu, a od kuće je ponio ljubav prema pitama. Počeo je raditi već na izlasku iz tinejdžerskih godina, prvi posao dobio je na Trgu bana Jelačića, a ubrzo je otvorio radnju na placu zajedno s Jurom Grlićem, poznatijim kao Burek Jura. Ubrzo je ta suradnja prekinuta, a Zvone je nastavio raditi sam. Potrajalo je to više od 25 godina, sve do one tužne srijede kad je zauvijek otišao.

Mirno spavaj, dobri čovječe…

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Tevenovela s turopoljskim snagama! Filip i Gianna zajedno u sceni vjenčanja

Goričke glumačke snage – poznati kazališni, televizijski i filmski glumac i televizijski voditelj Filip Detelić rodom iz Buševca i gorička radijska voditeljica City radija i glumica Gianna Kotroman, snimili zajedničku scenu u popularnoj seriji Nove TV ‘”U dobru i zlu”.

Objavljeno

na

Naša Gianna Kotroman, koja vas radnim danom budi u programu City radija Velika Gorica, našla se u novoj TV ulozi. Ovoga puta ulozi matičarke.

Pridružila se velikom setu na snimanju hrvatske serije, koja svake večeri gledatelje “priljubi” uz male ekrane.

Odglumila je dio scene vjenčanja koju su gledatelji s nestrpljenjem i napetošću iščekivali jer se do zadnjeg trenutka nije znalo hoće li Toma Benčić (Filip) oženiti Niku Sriću, svoju ljubav u seriji “U dobru i zlu”, koja je nedavno prikazana na Novoj TV, a gledatelji su u utorak mogli pogledati posljednju epizodu ove serije prije ljetne stanke.

Snimanje je bilo interesantno i izazovno sa puno glumaca i statista tzv. masovka. Da bi scena nakon ton/kamera/akcija bila snimljena, osim teksta i uživljavanja u ulogu, treba znati svoju poziciju ispred kamera, naučiti tekst svih koji glume, budući da nema ubacivanja “preko reda ” i na kraju odraditi posao najbolje moguće opisala je Gianna.

Očito joj ova uloga leži, budući da je već jednom utjelovila matičarku.

U “Larinom izboru” vjenčala sam Dinka i Lejlu a glumila sam i serijama “Ljubav u zaleđu”, “Kumovi”, “Sjene prošlosti”, “Blago nama”, a u seriji “Drugo ime ljubavi” pojavila sam se u ulozi medicinske sestre Mirjana Šikić, gdje sam morala savladati naglasak. Svaka uloga nosi svoje, nova ekipa, tekst, drugačiji karakter u koji se moraš uživiti, ali bez obriza na to, snimanje na setu je vrlo interesantno i dinamično, malo remek djelo u nastajanju – dodala je.

Spomenimo kako je upravo ulogom medicinske sestre Mirjane Šikić bila dio glumačke ekipe koja je osvojila nagradu za najbolju regionalnu seriju.

Kaže da se i dalje veseli novim projektima i novim ulogama, jer je to neprocjenjivo iskustvo, a mi se pitamo, nakon matičarke i medicinske sestre, u koju će sljedeću ulogu uskočiti?

Nastavite čitati

Reporter 450 - 26.06.2025.

Facebook

Izdvojeno