Priča iz kvarta
Gorenc, kralj transporta i mecena turopoljskog nogometa. A krenuo je od nule…
Daniel Gorenc tek je trebao proslaviti 25. rođendan kad je otkupio tri stara kombija i pokrenuo svoju prijevozničku tvrtku. Danas ta tvrtka ima 40 zaposlenih i 28 vozila, a gazda dio zarade redovno odvaja za nogomet…
Objavljeno
prije 3 godinena
Objavio/la
Marko VidalinaJa sam ti Brežan, i s mamine i s tatine strane. Doma smo u Donjem Hruševcu, to ti je nekih šest kilometara iza Kravarskog…, započinje s pričanjem svoje priče Daniel Gorenc (41), jedan od najuspješnijih poduzetnika u našem kraju, čovjek koji je dokazao da se može uspjeti čak i ako kreneš od nule, sa samoga dna. Da, može se, čak i u Hrvatskoj…
Gorenc je najbolji dokaz za to. Ne dolazi iz bogate obitelji, nije se probijao zahvaljujući vezama i kombinacijama, nego isključivo radom. Vlastitim rukama i vlastitom glavom. Jedan ambiciozni i vrijedni vozač kamiona odvažio se, malo prije 25. rođendana, krenuti stvarati svoju priču.
– Ajmo krenuti od početka… – uzdahnuo je sa smiješkom Gorenc pa opisao prvu fazu svoga puta.
– Krajem sedamdesetih baka i deda bili su u Njemačkoj, pa su gore, trbuhom za kruhom, otišli i moji roditelji. U jednom turističkom gradiću u blizini Münchena živjeli su pravi gastarbajterski život, radili sve i svašta, snalazili se… Ja sam se rodio ovdje, ali već s mjesec dana vratili smo se u Njemačku i ostali gore sljedećih godinu dana pa se zbog raznim životnih okolnosti vratili kući.
Odrastao je tako maleni Daniel na živopisnim bregima, u međuvremenu su se roditelji i razveli, a u Njemačkoj je opet završio godinama poslije.
– Za vrijeme rata kod nas je bila druga linija obrane, bilo je baš zeznuto, tata je bio u vojsci, a nas je poslao baki u Njemačku, gdje sam završio peti i šesti razred. Međutim, nisam izdržao više od toga. Nisam mogao ostati gore, u potpuno drukčijem mentalitetu, i vratili smo se u Hrvatsku… Tu sam i završio osnovnu školu, pa upisao srednju prometnu, sa samo jednom idejom, da nakon dvije godine upišem policijsku akademiju!
Tinejdžer Daniel silno je želio biti policajac, samo to i ništa drugo, ali društvo je presudilo da ostane u prometnoj školi i postane tehničar cestovnog prometa.
– Bio sam odličan učenik, imao sam sve preduvjete da upišem fakultet, ali okolnosti mi baš nisu išle na ruku. Bilo je to poslijeratno vrijeme, novca nije bilo, tata nije sve mogao sam, i trebalo je početi raditi. Zaposlio sam se tjedan dana nakon mature, i to kao vozač u našoj breškoj firmi, Kravarsko gospodarstvo. A na fakultet smo poslali sestru, koja je uspješno završila kriminalistiku.
Sljedećih sedam godina Gorenc je nizao kilometre za volanom kamiona, dostavljao pekarske proizvode, bez pogovora odrađivao sve što se tražilo od njega. A tražilo se dosta, jer bio je najmlađi, često su ga ‘šaltali’ s jedne rute na drugu, ni ne sluteći da mu zapravo rade veliku uslugu…
– Negdje tijekom 2005. godine sve velike tvrtke krenule su rasprodavati vozne parkove, shvativši da im je bolje imati vanjsku uslugu prijevoza. Tako je bilo i u našoj maloj firmi, koja je u tom trenutku imala 14 vozila. Nama vozačima ponudili su da ih otkupimo, a ja sam se u početku maknuo u stranu, dajući prednost starijim kolegama. Međutim, nitko nije bio zainteresiran… A ja sam uvijek želio nešto svoje, boriti se da stvorim nešto, jer takvi smo vam mi Brežani, uvijek nekako po strani, jedino borba nam i preostaje.
I najmlađi vozač Daniel dočekao je svoju priliku.
– U tišini sam sve to stavio na papir, napravio kalkulaciju, potražio savjete starijih kolega, skupio hrabrost i dao ponudu za tri kombija. Bilo je to u jesen 2005., prvu ponudu su odbili, da bi mi malo prije Božića javili da prihvaćaju. Nije mi bilo svejedno, imao sam 24 godine, mlad si i neiskusan, ne znaš kako će se sve to rasplesti…
Međutim, krenuo je raditi. S tri kombija u solidnom stanju, i uz asistenciju tate Branka. Odnosno, zaposlenika Branka.
– Tata je radio u Industrogradnji, koja je propala, i povukao sam ga sebi. Bila je to u početku malo čudna situacija, da sam ja šef svom tati, ali odmah sam mu rekao: ‘Osam sati sam ja tebi šef, a poslije si ti meni tata!’ Brzo je shvatio da znam posao i funkcioniramo jako dobro svih ovih godina. Evo, sad je tata nekoliko mjeseci od mirovine, došlo je i to vrijeme.
Firma je dobila ime Gorenc Transporti, a mladi gazda odmah je odlučio napraviti razliku. Iskoristio je ono “šaltanje” po linijama u prošloj firmi, jer znao je praktički svaki metar svake rute napamet, i posložio posao tako da ostvari značajne uštede.
– Je, puno mi je pomoglo to što sam jako dobro poznavao teren. Napravio sam analizu, iskoristio ono što znam i od 12 linija, odnosno 12 vozila na sisačkom području, posložio sam posao tako da koristimo osam linija i osam vozila. Učinak je ostao isti, a uštedjeli smo značajan novac. Vozači su, doduše, dobili nešto više posla, ali i veću plaću. I dobro svima, i njima, i meni kao šefu, i firmama za koje smo radili. A bez toga ne ide, ako bilo tko u tom lancu nije zadovoljan, prije ili kasnije dolazi do pucanja.
I nije Gorenc jedino u Sisku izračunao kako uštedjeti, radio je to na svakom terenu, snimao svako područje i vodio posao prema velikom uspjehu. Koji se dogodio nakon izuzetno naporne prve četiri godine.
– U to vrijeme sam se i oženio, dobio prvog sina, pa onda i drugog… Vozio sam i sam, bio u kamionu i istovremeno organizirao posao, sve dok 2010. gospon Plodinec iz Čiča, vlasnik lanca Mlin i pekare, nije kupio Kravarsko gospodarstvo. Tad smo počeli raditi za njega i od tog trenutka krenula je ekspanzija tvrtke. I nismo mogli više funkcionirati na isti način, zaposlio sam čovjeka više, a sam postao dispečer, direktor, logističar… Sve da bi se firma razvijala. Prvi veliki kamion kupio sam 2011. godine, a danas, deset godina poslije, imamo osam velikih kamiona i 20 manjih vozila – s ponosom ističe Gorenc.
I posao nikad ne staje. Već malo iza jedan sat u noći dolaze prvi vozači, koji dostavljaju pekarske proizvode, oko pet ujutro uključe se i voćari, a oko sedam i svi ostali. Hladnjače dostavljaju voće i povrće, ostala vozila svu robu koju vidite u trgovinama, svu osim mesa… Gazda Gorenc, više ne tako mlad kao nekad, danas ima 40 zaposlenih i život s puno stresa.
– Mnogi me znaju, ljudi me vjerojatno opisuju kao veselog i nasmiješenog, jer takav i jesam, ali jako je ovo zahtjevan posao. Jedan moj profesor u školi znao je govoriti da si, svaki put kad izađeš na cestu, bilo kojim vozilom, jednom nogom u grobu, a drugom u zatvoru. Malo je karikirao, ali to je zapravo istina. I nije lako imati toliko ljudi na cesti u svakom trenutku, pogotovo kad si odgovoran za svakog od njih. I uvijek tu bude problema, poteškoća svih vrsta, uključujući i prometne nesreće, koje su posebno stresne situacije. To su, recimo, trenuci u kojima čovjeku dođe da odustane od svega… Ali naravno da neću to učiniti, previše volim ovaj posao. I jedino to, uostalom, i znam raditi, jedino to me zanima – priznaje Gorenc.
Otac je četvero djece, David ima 16, Gabriel 15, Eva 11, a Iva deset godina, pa izvedba cijele ove poslovne priče djeluje još nevjerojatnije.
– Klinci su bili super, oni su mi dali spavati, ali posao baš i nije. Sad se to malo i promijenilo, posljednje dvije, tri godine, ali godinama sam spavao po četiri ili pet sati na dan. Ali nema druge. To je ujedno i poruka mladim ljudima, koji žele nešto stvoriti. Može se, uvijek se može, ali treba raditi. Ne osam sati, jer zavarava se svatko tko misli da se tako može uspjeti, nego puno više od toga. Moj radni dan traje od 14 do 16 sati, i tako već 15 godina. Na godišnji odmor odem, ali mobitel i laptop uvijek su uz mene, za bolovanje ne znam… Ako želiš uspjeti u Hrvatskoj, može se. Samo treba zapeti i raditi!
Kaže da nije strog šef, da posao funkcionira i kad si prijatelj sa zaposlenicima, ali pod uvjetom da svatko odrađuje svoj dio posla. Kao što kod njega i jest.
– Svaki vozač je u svom vozilu sam sebi šef. I to klapa, dosta dobro smo posloženi. U ovom poslu ključno je ne kasniti, ali mi ne kasnimo. Ako i treba podviknuti, za to ima poslovođe, ja jednostavno nisam takav tip – sa smiješkom priča Gorenc.
Ima u našem kraju još prijevozničkih tvrtki, ali njegova je definitivno sam vrh, pogotovo u ovoj vrsti prijevoza. Konkurenciju nema, sam će istaknuti, jer to su sve kolege.
– Posla ima za sve, ja bih volio da ima i više ovakvih firmi. Uostalom, i mi smo se mogli još širiti, ali teška su vremena, teško je sve to izgurati, jer firma je sad zaista velika… Vidjet ćemo što nosi budućnost. Evo, i sinovi su krenuli mojim stopama, upisali su srednju prometnu školu, vidjet ćemo hoće li nastaviti s ovim… Nisam baš presretan što idu u tom smjeru, zbog svog tog stresa, no sami će izabrati.
A kad nije u poslu, vezan uz firmu, opušta se uz – nogomet! Razvozi sinove nogometaše na treninge, Davida u Kurilovec, a Gabriela u Goricu, a djeluje i kao svojevrsni “mecena” za turopoljski nogomet. Ne želi sam pričati o tome, ali pomagao je Gorenc i Gorici, i Kurilovcu, kojeg je kao predsjednik i uveo u treću ligu, kao i Buni, Mraclinu, Turopoljcu, Lukavcu… Ukratko, praktički svim klubovima iz našega kraja pomogao je na ovaj ili onaj način.
– Volim sport, volim nogomet, to mi je baš ispušni ventil. Nisam nikad baš igrao, bio sam dijete u ratno vrijeme, u Donjem Hruševcu, 25 kilometara od Gorice, i nije me imao tko voziti na treninge kao što ja danas vozim svoju djecu. Naši klubovi, Buna i Kupa, u to vrijeme nisu ni funkcionirali, tako da se nisam baš naigrao nogometa. Znate kako prijatelj Pevec kaže mojim dečkima kad je o tome riječ: ‘E, da sam ja imal takve uvjete, da sam tolko treniral, i dan-danas bi igral u Real Madridu!’ – smije se Gorenc.
Posebna priča je malonogometna momčad koja nosi isto ime kao njegova firma. Gorenc Transporti već su i brend na malonogometnim turnirima…
– Na to sam posebno ponosan. Od 2004. godine imamo Brešku ligu, a to je za sve nas nešto fenomenalno. Svjetsko prvenstvo! Obožavam to, ne znam što se mora dogoditi da nisam prisutan na ligi. Imam i svoju momčad, Donji Hruševec, i ide nam dobro, pogotovo zadnje tri godine. Ali cijela Breška liga jako se digla kvalitetom. Sve ove godine djeca to prate, gledaju i puno ih je počelo trenirati nogomet u klubovima. I to se vidi, igra se neusporedivo kvalitetnije nego u početku. Igrao sam i ja tri, četiri godine, sve dok nešto nije puknulo u koljenu, ha, ha… – počeo je ovaj dio priče Gorenc i nastavio:
– Gotovo svi najbolji igrači na Bregima 2014. su se okupili u jednu ekipu i krenuli igrati malonogometne turnire. Pozvali su me da im malo pomognem, da ih poguramo, i ja sam pristao. Bili su jako zahvalni, oduševljeni, pa su odlučili da će se zvati Gorenc Transporti. Nije mi to bilo posebno drago, nisam to želio, ali nisu htjeli odustati. I krenuli smo… Složili smo zaista respektabilnu momčad i godinama harali turnirima u ovom kraju, a ja sam u tome svemu neizmjerno uživao. Sad su neki odselili u inozemstvo, neki se poženili, neke cure ne puštaju, pa se okrećemo našoj mladoj momčadi, sad španaju novi klinci, od 17-18 godina.
A španaju uz pomoć Daniela Gorenca, zaljubljenika u nogomet i u cestu. Čovjeka koji je krenuo od nule i uspio podići iznimno uspješan posao. I zaraditi toliko da može i pomagati nogometašima i klubovima, da može biti jedna vrsta mecene turopoljskog nogometa. I može mu biti, jer sve je stvorio sam, napornim i predanim radom. I dokazao da se može uspjeti. Čak i u Hrvatskoj.
Priča iz kvarta
Čudesna nedjelja na Udarniku: ‘Ivan je presretan, a mi iz obitelji smo bez riječi…’
Na Udarniku se u nedjelju, prema procjenama, okupilo i više od dvije tisuće ljudi, svi ujednjeni u želji da pomognu 18-godišnjem Ivanu Šćepini, kojeg su razveselile snimke koje su stigle do Krapinskih toplica
Objavljeno
prije 3 tjednana
16. rujna 2024.Objavio/la
Redakcija CityportalaVrijeme nije bilo idealno, kiša je prijetila tijekom cijele ove nedjelje, ali ništa na ovome svijetu nije moglo pokvariti ono što se događalo na ŠRC Udarniku u Kurilovcu. Rijeke ljudi slijevale su se od 13 sati prema mjestu na kojem je organizirana velika humanitarna akcija za pomoć nesretno stradalom Ivanu Šćepini, 18-godišnjaku iz Gradića koji je nakon teškog pada zadobio vrlo ozbiljne ozljede glave.
Komuniciralo se posljednjih dana da se skuplja iznos od čak 250.000 eura, koliko će stajati dugotrajna rehabilitacija, a Velikogoričani su shvatili poruku. I ne samo oni, jer na Udarniku se okupilo “more” ljudi iz svih krajeva Hrvatske, ujedinjenih u plemenitom cilju.
– Stvarno nisam očekivala ovoliki odaziv, nisam se uspjela sa svima ni pozdraviti, ljudi mi stalno prilaze, daju podršku… Malo smo svi skupa i umorni, ali prije svega nas obuzima radost i sreća kad vidimo da toliko dobrih ljudi pomaže i sudjeluje. To su i ljudi koje poznajemo, i oni koje ne poznajemo, neki su došli izdaleka… Nemam riječi. Ugodno sam iznenađena, presretna, ne mogu vjerovati da je sve ovo izazvalo toliki interes – govorila je Ivanova mama Ružica gledajući oko sebe.
Ovaj je čudesni događaj, ovo prelijepo okupljanje, promijenilo i njezinu dnevnu rutinu, koja uključuje svakodnevne odlaske u Krapinske toplice.
– Javili smo mu se, budući da danas nisam bila u mogućnosti otići k njemu, pripremila sam ga na to. Obišla ga je obitelj, vidjeli smo se preko video poziva, sretan je jako, pogotovo zato što je vidio prijatelje. Baš sam razgovarala s djecom iz njegovog razreda i mogu vam reći da se primijeti da nije s njima. Uvijek je bio zabavljač, dobri duh tog društva, veseljak, s puno prijatelja, kako iz škole, tako i s nogometa… Imam osjećaj da je baš voljen, tek sad sam shvatila koliko ga svi pozitivno doživljavaju – ponosna je bila Ivanova mama.
A ponosni su na sebe mogli biti i svi okupljeni, jer ovo su trenuci u kojima se jasno očituju prave vrijednosti u životu.
– Sve ovo mi je i dalje nestvarno, mislim da nismo ni svjesni što smo napravili. Vidim oko sebe jako puno ljudi dobrog srca i s velikom željom da pomognu Ivanu. Imamo više od 50 volontera, koji su odradili ogroman posao… Mi Hrvati znamo se svađati oko gluposti, ali kad su ovakve stvari u pitanju, spremni smo ujediniti se sa zajedničkim dobrim ciljem – rekao je Nino Košković, pokretač cijele ove priče.
Prije nego što su u 20 sati počeli “prašiti” dečki iz benda Zakon šutnje, na malonogometnom turniru sudjelovalo je čak 38 momčadi!
– Da, skupilo se 38 ekipa, a odbili smo ih više od 20, tako da bi ih bilo i više od 60 da je to bilo moguće organizirati. Odazvao se daleko veći broj ljudi od svih očekivanja. Sve smo prodali od hrane, više od tisuću porcija, majice su sve otišle i prije nego što je koncert uopće počeo… A donacije se mogu uplatiti putem računa koji je objavljen na društvenim mrežama i dalje. Mi ćemo javnost obavještavati o svim akcijama koje će tek slijediti, kao i o Ivanovu napretku, tijeku rehabilitacije… – istaknuo je Nino.
Društvo iz Kurilovca ovo je sve pokrenulo, no teško bi bilo sve skupa izvesti bez pomoći našeg VG Legacyja.
– Potpora smo Ninu i ekipi iz Kurilovca, odradili smo svu proceduru, ali divimo se njemu i njegovim dečkima na svemu što su napravili. Nisam uopće iznenađena što je to ovako ispalo, jer Velika Gorica je takav grad. Znala sam da će biti puno ljudi, da će se Goričani uključiti, iako je činjenica već dugo nismo vidjeli ovakvo okupljanje, ovakav odaziv… Prekrasno je! Nama nije problem ni tih par kapi kiša, jer mi smo ovdje donijeli sunce – kazala je Dalija Zubek iz VG Legacyja i dodala:
– Stvarno sam ugodno iznenađena što su se uključili i sportaši, i estradnjaci, ali to nam je i trebalo, jer riječ je o velikom iznosu kojeg treba skupiti. Svaka čast svima!
Nakon što se sve zbroji i oduzme, nakon što se dojmovi slegnu, slijedit će nastavak borbe. VG Legacy će na Gastro Turopolja također skupljati sredstva za Ivana, a u planu je i aukcija potpisanih dresova naših nogometaša. Sve to trebalo bi pomoći Ivanovu oporavku, koji će bez ikakve sumnje biti iznimno zahtjevan.
– Točne prognoze nitko ne može dati, nitko nam ne može reći koliko će se točno oporaviti. U svakom slučaju, čeka ga duga rehabilitacija, najmanje godinu dana, možda i dvije, može biti i četiri… Za sad je u Krapinskim Toplicama, čeka ga puno fizikalnih terapija, robotska rehabilitacija i još puno toga. Želimo mu omogućiti sve što možemo – govori majka Ružica, koja će već u ponedjeljak nastaviti sa svojim dnevnim rutinama.
– Pokažemo mu poruke koje mu prijatelji snime, jer rano je još za velike posjete, iako on stalno pita tko će mu doći. Umara ga sve to, čak i kad mi dođemo, pred kraj dana se vidi da mu je jako naporno. Lovi ga i tuga, ali pokušavamo to što više izbjeći, ne damo mu da se prepusti negativnim mislima…
Oni koji Ivana bolje poznaju uvjereni su da će imati snage za sve što ga čeka.
– Znam da je srčan, hrabar i uporan dečko, u društvu omiljen, siguran sam da će mu ovo biti samo dodatna motivacija da se izvuče iz svega što ga je snašlo. On je borac i uvjeren sam da će dati sve od sebe da se rehabilitira na najbolji mogući način – zaključio je Nino Košković.
Bravo za njega i njegovu ekipu, bravo za sve koji su se uključili, bravo za naš grad…
Ivane, uz tebe smo!
Priča iz kvarta
Nekoć “Dječak koji voli vlakove”, danas menadžer u lancu hotela i – igrač Gorice!
Kristijan Validžić (28) postao je ovog ljeta član KK Gorice, a sa sobom je donio i fascinantnu životnu priču. Bježao je od kuće, od vlastitih roditelja, dospio i u medije, završio u domu pa izrastao u uspješnog čovjeka. S košarkom kao lukom spasa…
Objavljeno
prije 1 mjesecna
5. rujna 2024.Objavio/la
Marko VidalinaPrvi je dan priprema, vruć i sparan ponedjeljak, kasni kolovoz. Uz rub parketa Gradske sportske dvorane sjedimo s Damirom Miljkovićem, poznatijim kao Cici, novim trenerom košarkaša Gorice. Sunce prži kroz prozore dvorane, nešto je malo manje od sat vremena do početka prvog treninga seniorske momčadi. Kadeti upravo odrađuju svoje, pod paskom Ante Mašića, koji je preuzeo i njih i juniore, a vrata dvorane se otvaraju…
Ulazi visok, suhonjav, kratko ošišan tip, odjeven za trening, spreman da krene.
– Treneru, hoću smetati ako malo šutiram tu sa strane? – upitao je Cicija nakon pozdrava, pa onda isto pitanje ponovio i prema treneru/suigraču Mašiću.
Kristijan Validžić, 30-godišnjak iz Zagreba, tako je započeo svoju eru u KK Gorici. Uz Bornu Dramaliju i Leona Kalinića, Kristijan je jedno od tri dosadašnja pojačanja Gorice za novu sezonu. Najstariji od njih trojice, ali i s malo drukčijom životnom pričom, prepunom izazova i teških trenutaka, ali u svakom slučaju vrijednom pričanja…
Sjetit će se mnogi možda priče s početka 2007. godine, priče o 11-godišnjem dječaku koji je pet puta u deset dana pobjegao od kuće! Ukrcavao bi se na vlakove i vozio se u nepoznato, po cijeloj Hrvatskoj, spavao je na kolodvorima… Tek nakon što je i peti put pobjegao, tek nakon što su se i mediji već uključili u tolikoj mjeri da su Kristijanu nadjenuli nadimak “Dječak Koji Voli Vlakove”, javio se Centar za socijalnu skrb.
Kristijan je završio u dječjem domu u Zadru, na puno sretnijem mjestu, daleko od roditelja, uz koje je život bio nepodnošljiv.
– Situacija iz koje sam bježao bila je jako teška i stresna. I hvala Bogu da sam imao puno slobode da neke stvari mogu sam odlučiti i da sam bio svjestan da trebam napraviti promjene. Strah me gurao da napravim promjene u životu – pričao je Kristijan u velikoj ispovijesti deset godina nakon što je otišao od roditelja.
– To je dvoje ljudi koji nisu obrazovani, koji nisu ni dovoljno inteligentni da bi odgajali djecu, percipirali neke stvari važne za odgoj… I jako su sebični ljudi. Bilo je puno zlostavljanja, fizičkog, psihičkog… A najviše mi je smetalo izgladnjivanje. Ne dobiješ jesti po par dana, a najgori je osjećaj kad si gladan. Bio sam gladan do te mjere da sam jeo i sirovu tjesteninu – ispričao je Kristijan, uz nastavak:
– Živjeli su od dječjeg doplatka i socijalne pomoći. U jedan dan potrošili bi sve do zadnje kune, a mi djeca ne bismo vidjeli ništa od toga. Bilo je tu i vrijeđanja, često su znali govoriti da sam kopile, da nisam njihovo dijete, da su me trebali ostaviti u bolnici kad sam se rodio… Na psovke i ružne riječi sam bio i navikao, ali te neke rečenice pamtit ću do kraja života. To nitko ne zaslužuje čuti od svojih roditelja.
Nakon svega, Kristijan je u Domu bio puno sretniji.
– Živio sam na puno boljem mjestu, ali pogađala me usamljenost, to što se ne mogu osloniti na nekoga… Nije to baš lako – pričao je Kristijan u svojoj iskrenoj ispovijesti.
Dotaknuo se u svemu tome, naravno, i košarke. Narančasta lopta, obruč, mrežica i teren za njega su činili utočište, sigurnu luku, mjesto na kojem se osjeća kao svoj na svome. Možda i nije slučajno da se sve to događalo upravo u Zadru, gradu u kojem vole reći da su “izmislili košarku”.
– Bez obzira jesam li dobar košarkaš ili ne, to meni nije samo sport. Košarka je meni ljubav, život. Ne mogu zamisliti život bez košarke. Najsretniji sam kad sam na terenu i kad imam loptu – kaže Kristijan, koji je tu strast prema ovom sportu sa sobom ponio i u Veliku Goricu.
– Šime Vidaković bio je moj prvi trener u Zadru, on me uvukao u košarku, pokazao mi lijepu stranu ovoga sporta, koji me zaintrigirao, u kojem sam ostao do danas… Zbog njega je košarka moja prva ljubav. A usput mi je usadio i taj zadarski košarkaški mentalitet, hvala mu i na tome. Nije mi problem priznati da sam prgav igrač, sportski bezobrazan, jedan od onih koji potpaljuju vatru, a to sam dobio u Zadru. Kad prođeš tu školu, sve nakon toga je puno lakše – kaže danas 28-godišnji Kristijan.
Košarka mu je uvijek bila spas, ali velika karijera nije se dogodila. Igrao je Kristijan Validžić za zadarske klubove, zatim i za Samobor, lani za Podsused, a sad je odabrao Goricu. Pomoći će kvalitetom, ali energijom, pozitivnim stavom koji na prvu upada u oči.
– Mislim da će biti izuzetno teško, s obzirom na to da se roster puno promijenio, da su nositelji igre više-manje otišli, ali na nama je da radimo, da rastemo kao momčad, a vjerujem da ćemo to uz Cicija i raditi. Poznajem ga, znam kako radi i siguran sam da ćemo biti dobri. Očekujem da ćemo izvući maksimum iz ove momčadi – optimističan je Kristijan.
Uz 39-godišnjeg Antu Mašića i 32-godišnjeg Kristijana Šutala, bit će jedan od najstarijih i najiskusnijih u kadru trenera Miljkovića.
– Da, jedan sam od starijih i naravno da želim pomoći mlađima, a u tom smislu mi je jako pomogla prošla sezona. Vjerujem da sam kroz nju do kraja sazrio kao igrač, čak i na toj mentorskoj razini. Inače sebe baš i ne bih smatrao dobrim izborom za mentora, ali trener Podsuseda Edin Hadžić jako je vjerovao u mene i uspjeli smo momčad sastavljenu od igrača koji su tek izašli iz juniora dovesti do trećeg mjesta u Drugoj ligi. Ja sam bio vođa tog “čopora”, klincima je dobro došao moj bezobrazluk i baš mi je zbog Edina Hadžića jako drago što smo napravili tako dobar rezultat – ističe Kristijan.
Dobrom rezultatu nadat ćemo se i ove sezone, s Validžićem u dresu Gorice, a on će košarku gurati usporedno s poslovnom karijerom. Kristijan je, naime, voditelj animacije u jednom hotelskom lancu, sa četiri hotela pod sobom.
– Moj prvi posao u životu, odmah po završetku srednje škole, bio je posao animatora u hotelu. Radio sam iz sezone u sezonu, dogurao do mjesta voditelja tima, a onda i do ovoga što sad radim. To je više-manje menadžerski posao, odgovornost je velika, ali jako volim to raditi, tako da nije problem. Nije problem ni uskladiti posao s košarkom, tako da se veselim svemu što nas čeka – zaključio je Kristijan svoju priču.
Priču s teškim dramaturškim elementima, ali i – sve govori tako – s happy endom…
Priča iz kvarta
Vrijeme ljubavi i Igara: ‘Oženio sam moju Anu, pa krvario na pripremama… Fali još samo zlato!’
Velimir Šandor krenut će u svoju borbu za treću paraolimpijsku medalju u nedjelju, prvog dana rujna. Iz Rija ima broncu, iz Tokija srebro, a sad je – sve moguće! Pogotovo uz najdražu potporu s tribina, njegova Ana prvi put će navijati kao supruga…
Objavljeno
prije 1 mjesecna
31. kolovoza 2024.Objavio/la
Marko VidalinaGodina je, u sportskom smislu, za Velimira Šandora počela fantastično, jer u njezinoj prvoj fazi uzeo je srebro na Svjetskom prvenstvu u japanskom Kobeu, ali ova 2024. može biti i još malo bolja.
Prvog dana rujna, naime, Velimir će već treći put nastupiti na Paraolimpijskim igrama, u Parizu će napraviti sve da kompletira svoj olimpijski set. U Riju je osvojio srebro, u Tokiju, broncu, a fali još..
– Zlato, naravno! – javio se Velimir dan prije nego što će poletjeti za Pariz.
– Ne pada mi napamet najaviti zlato, reći da je to bilo kakav imperativ, ali jasno da mi je to i želja i cilj. I da ću napraviti sve što je u mojoj moći da se to i dogodi, da uzmem i posljednju olimpijsku medalju koju još nemam.
Pripreme su bile naporne i zahtjevne, a u velikoj mjeri bilo je tu govora o ponavljanju prokušanog recepta.
– Najveći dio priprema odradili smo u Medulinu, gdje imamo zaista sve uvjete. Tu je hotel, tu je bacalište, tu je teretana, imamo i bazene… I sve je na praktički nekoliko metara udaljenosti. Od početka srpnja do sad tri puta smo bili u Medulinu, doma bismo dolazili samo na par dana, čisto da promijenimo kofere i vidimo svoje bližnje. Iako, i tih smo dana žestoko trenirati na stadionu i u našoj teretani, a znao sam i otići do Kutine kako bih radio s trenerom za tehniku. Ukratko, radili smo praktički sve isto kao prije Tokija, jer tad se to pokazalo kao jako dobra varijanta – prepričao je posljednje razdoblje života Šandor.
Posljednja, najnapornija faza priprema, krenula je već koji dan nakon još jednog iznimno važnog događaja. Posljednjeg vikenda u lipnju, naime, Velimir se vjenčao sa svojom Anom, pa će mu pariške Igre biti prvo natjecanje u statusu supruga.
– Zadnjih godinu dana Ana i ja živimo zajedno, a sad smo odradili i ovaj dio, i to baš onako kako smo zamislili. Na plaži u Pokupskom, pod vedrim nebom, okupili su otprilike 220 gostiju, obitelji i dragih prijatelja, a sve skupa prošlo je fenomenalno. Bilo je veselo, fešta je bila baš vrhunska, kao i klopa, muzika… Baš smo uživali, takav tulum uvijek bih rado ponovio – priča Velimir, koji nije slučajno odabrao baš plažu u Pokupskom za mjesto radnje.
Naime, upravo se na tome mjesto dogodio i ključan trenutak kad je riječ o ovoj ljubavnoj priči.
– Bio sam na plaži u Pokupskom na koncertu Slavonskih lola i sreo sam Mariju Martinović, koja me pozvala da idem s njima u Umag na nekakvu konvenciju. Na prvu mi se baš i nije išlo, ali uspjela me nagovoriti i otišao sam tamo. Da nisam, nikad ne bih upoznao Anu, jer ona je tamo bila kao predstavnik tvrtke koja se bavi ortopedskom opremom. Ovako smo se upoznali, ostali u kontaktu i sve je dalje išlo svojim tijekom – sa smiješkom govori Šandor.
Uz djevojku, a po novome i suprugu, sve je u Velimirovu životu postalo za nekoliko nijansi ljepše, čak i lakše.
– Je, malo sam se i ulijenio, jer ranije sam sve morao raditi sam, a sad imam nju uz sebe, što značajno olakšava stvari – priznaje Šandor, koji u Ani ima u veliku podršku kad je sport u pitanju.
– Naravno, uvijek je uz mene, velika je potpora, a bit će tako i u Parizu. Doći će i ona tamo dan prije natjecanja, a kući ćemo se vraćati zajedno, dva dana poslije. Nadam se da ćemo se vraćati sretni i zadovoljni zbog ostvarenog rezultata – poželio je Velimir.
Pred sebe neće postavljati nikakve imperative, čak i ako se isključe sve one priče o zlatu, jer konkurencija će biti vrlo ozbiljna. Kao što je, uostalom, bilo na svim natjecanjima posljednjih godina, na kojima Velimir gotovo u pravilu prolazi jako dobro.
– U mojoj kategoriji uvijek je naš šest ili sedam koji smo tu negdje, uvijek sposobni za hitac vrijedan medalje. E sad, pitanje je tko će imati svoj dan, tko će se bolje osjećati, tko će se najbolje snaći… Naravno da odlazim tamo sa željom da se kući vratim sa zlatom, ali jednako tako sam svjestan da mogu završiti i sedmi, jednako kao što mogu završiti i prvi. Sve je moguće. Prema nekim predviđanjima, za medalju će u Parizu biti potreban hitac od preko 20 metara, a ja takav hitac ove godine još nisam imao. Što ne znači da ga neću imati baš sad, kad bude najpotrebnije, kad se i osjećam najspremnije – govori Šandor.
Bit će ovo i njegovo treće iskustvo života u Olimpijskom selu, što je uvijek poseban doživljaj, drukčiji od svega drugoga što jedan sportaš može doživjeti.
– Je, drukčije je i zanimljivo, ali zapravo je svaki put različito. U Riju smo mogli ići gdje god smo željeli, obišli smo i čuveni kip Isusa, i Maracanu, bili smo i na Copacabani… U Tokiju, s druge strane, i dalje je trajala korona, tako da nismo baš ništa vidjeli. Tamo smo bili gotovo kao u zatvoru. Vidjet ćemo kako će biti u Parizu, ali u svakom slučaju znam da se ne idem tamo zabavljati. OK, bude tu i druženja i zafrkancije, ali u danima prije natjecanja najviše volim biti sam sa sobom, potpuno se fokusirati na ono što me čeka i ne zamarati se bilo čim drugim. Uostalom, nije baš da ćemo tamo biti dva tjedna, dolazimo dva dana prije natjecanja, a odlazimo dva dana nakon njega – priča Šandor.
A kad i ovaj izazov ostavi iza sebe, kad se vrati iz Pariza, veći će fokus ići na obiteljski život, ali i na poslovne projekte.
– Zaposlen sam u velikogoričkoj Zajednici sportskih udruga, odrađujem im neke administrativne poslove i zahvaljujem ljudima iz Grada i Zajednice na toj prilici. Omogućili su mi da se potpuno posvetim sportu, a ja im obećajem da ću im sve vratiti kad Pariz prođe. U planu je i pokretanje obrta za knjigovodstvo, ali ajmo mi prvo riješiti Pariz, pa ćemo se time baviti – završio je Velimir.
Priča iz kvarta
Ljubav nema granica: Kako je Ivan iz Čiča pronašao svoju Tiffany s Filipina…
Novočičanin Ivan Barišić na putovanju je upoznao Filipinku Tiffany, s kojom je započeo i ljubavnu priču koja traje. Žive u Novom Čiču, uživaju s jednogodišnjim sinčićem i dokazuju da je ljubav jača i od udaljenosti, oceana, covida…
Objavljeno
prije 2 mjesecana
5. kolovoza 2024.Objavio/la
Redakcija CityportalaPiše: Gianna Kotroman
Ljubavlju, a ne riječima njegujemo diplomaciju na relaciji Filipini – Novo Čiče. Priča je to kojoj ništa nisu mogli tisuće i tisuće kilometara udaljenosti, epidemija Covida, karantena, Tihi ocean… Ništa. Opstala je unatoč svim životnim testovima.
Akteri priče su Filipinka sa otoka Cebu , Tiffany Pearl Barišić i Ivan Barišić iz Novog Čiča. Slučajno ili ne oboje zaposleni u Zračnoj luci Zagreb. Jedna zračna luka im je presudila.
Slučajno namjeran pogled i škicanje na filipinskom aerodromu završilo je brakom sa dva vjenčanja. Civilnim na Filipinima i crkvenim u Ščitarjevu i 13- mjesečnim bebačem Filipom.
Cijela štorija je počela prije pet godina, kad je Ivan Barišić iz Novog Čiča, atletski trener u Maraton klubu Velika Gorica, putujući poslovno na Novi Zeland iz jednog pogleda na filipinskom aerodromu skenirao Filipinku Tiffany sa otoka Cebu iz grada Balambana, grada poznatog u svijetu po brodogradnji.
Cijela priča se zalaufala od razgovora, par finti, kave, dugogodišnjeg dopisivanja zbog karantene i korone koja je stavila njihovu ljubav na test i čekanje do Yes, I Do.
Nakon povratka za Hrvatsku – Ivan je svratio te ostao na Filipinima da bolje upozna Tiffany, za našu percepciju malo neuobičajeno. Ne kao kod nas po kavama, dejtovima, nego po džunglama, rijekama.
Bolje su se upoznali, zbližili, zaljubili se, hodali pet godina i odlučili se vjenčati. Cijela procedura oko vjenčanja je bila komplicirana. Puno previše papira se tražilo. Ali manje nego kod nas u Hrvatskoj. Jer su imali dva vjenčanja. Filipinci jako drže do ceremonije uplovljavanja u bračnu luku. Dan prije vjenčanja imaju photo shooting, svadbe u odnosu na naše koje traju do jutra, tamo su par sati, ali iznimno vesele.
Upoznali su se dok u Hrvatskoj nije bilo stranih radnika poput Nepalaca, Filipinaca i Ivan nije puno znao o Filipinima. Osim da imaju lijepe žene.
Iako su na prvu Ivanovi roditelji bili malo iznenađeni, “odakle Filipinka?”, super su reagirali, kao i Tiffanyna obitelj. Dobro je prihvaćena sa svih strana.
Filipinci su veseli, vole društvo i dobri su domaćini, opisuje ih Ivan.
Tiffany i Ivan žive u Novom Čiču, imaju trinaestomjesečnog sina Filipa, s kojim mama komunicira na engleskom, tata, baka i djed na hrvatskom. Tiffany i Ivan međusobno razgovaraju na miksu engleskog i hrvatskoj, za kojeg Tiffany kaže da je težak za naučiti. Obzirom na to da radi u zračnoj luci, polako uči hrvatski.
Na Filipinima koji imaju 7100 otoka je službeni jezik tagalog. Imaju i stotinu drugih jezika. Tifanyn, koja ima i španjolske krvi, zove je cebuan. Rodom je s otoka Cebu, gdje su zmije i ogromni pauci domaće životinje.
Na Filipinima se jako puno koristi engleski, španjolski i japanski.
Od fine filipinske kuhinje koja je mješavina meksičke i azijske Tiffany najčešće priprema nešto slično mini bureku sa chili začinom, adobo – gulaš, riža na tisuća načina, minodo i puno zelenjave. Sva jela su ljutkasta.
Filipinci, za razliku od nas, jedu lišće batata, puno kokosa, octa… I banane, kojih ima na svakom uglu i na desetke vrsta.
Uspoređujemo li Hrvatsku i Filipine, tražeći prve asocijacije, Ivanov odgovor je bio vulkani, koralji i jako puno banana. A Tiffanyn – božićno drvce! Iz klimatoloških razloga, na Filipinima nemaju pravi zimski ugođaj Božića, za kojeg se počnu pripremati već u rujnu…
Na pitanje kako se Tiffany, koja je godinu i pol ovdje, sviđa Velika Gorica, Novo Čiče i Hrvatska, kaže:
– Sretna sam ovdje uz supruga i dijete, imam bolji životni standard, ljepši način života, okružena sam prekrasnom prirodom, ljubaznim susjedima, obitelji… I što mi više treba!
Na kraju balade, za pravu ljubav prepreka nema. Ne postoje.
Na dalekim Filipinima kaže se “gugma nga walay utlanan”, a u Novom Čiču – ljubav nema granica.
Priča iz kvarta
Golman, branitelj, domar, spiker, oružar, kolekcionar… Sve to je Geđo iz Buševca!
Pa nisam li ja zaslužio i malo više od jedne rečenice na Cityportalu, požalio se Nenad Vlahovac zvani Geđo. Kad je već stigla tako konkretna ponuda, nije bilo druge nego poslušati priču 54-godišnjeg djeda, ratnog veterana, zaljubljenika u sport
Objavljeno
prije 2 mjesecana
3. kolovoza 2024.Objavio/la
Mato PavišaNedavno je na City portalu i Sportskim novostima u tekstu o Nevenu Novosel spomenut i Geđo iz Buševca. Nenad Vlahovac, spomenutog nadimka po kojem ga svi i najbolje znaju, dobro je poznat u nogometnim krugovima širom Turopolja, pa i samoj Velikoj Gorici. U posljednje vrijeme gotovo redovito moguće ga je sresti na jutarnjoj kavici u jednom lokalu u Novom Čiču.
– Supruga Ivanka mi je u travnju doživjela moždani udar i brinem o njoj, a u pekari u Čiču imaju vrstu potrebnog joj kruha. Kava tako dolazi usput, a ima ovdje i zanimljivih, meni srodnih ljudi, pa spajam ugodno s korisnim. Tu sam i sreo spomenutog nogometaša Novosela, koji je u karijeri igrao i za “moj” NK Polet. A kaj nisam i ja zaslužio malo više od jedne rečenice na City portalu i Sportskim novostima? – bacio je Geđo čistu, konkretnu i efikasnu kontru kojoj se nije moglo suprotstaviti.
Nije bilo ni posebnih argumenata za to jer u mladosti je igrao nogomet, a poznat je i po sudjelovanju u Domovinskom ratu te kvalitetnom održavanju nogometnih igrališta, posebno sad, dok traju ova paklena ljeta i dok trava “gori”. Ali, krenimo redom.
Odakle Neni tolika ljubav prema nogometu?
– Živim stotinjak koraka od igrališta i od kada znam za sebe Poletov dom je i moj drugi dom. Rođen sam 1970. godine i čim sam prohodao ganjao sam nogometnu loptu po travnjaku mojeg NK Poleta. Uz specijalističku dozvolu 1986. godine postao sam standardni vratar prve momčadi. Pamtim mnoge lijepe trenutke iz tog vremena, pa i osvajanje kup natjecanja za područje Velike Gorice. Na višoj razini igrali smo kontra tadašnje Jugokeramike iz Zaprešića (kasnije Inker i Inter), za koju su tada igrali vratar Stinčić, Stipe Brnas, Dragičević, Krišto, dečki koji su igrali i za Dinamo Zagreb. Nažalost, kad sam imao samo 21 godinu, moralo se u Domovinski rat. Bilo je to 7. rujna 1991. i postao sam ratnik 2. Gardijske brigade Gromovi. Bili smo stacionirani u Sisku, a prošao sam ratišta po cijeloj Hrvatskoj – prisjetio se Geđo.
Pitali smo Vlahovca, kako da ga oslovljavamo, smeta li mu nadimak?
– Ha, ha, ma ne, ne. Svi u Turopolju me i najbolje znaju po nadimku. Pamtim situaciju kad me netko od obitelji tražio na Poletovom igralištu i pitao legendarnog nogometaša Željka Župetića je li vidio domara Nenu. Žups se zamislio i ozbiljno odgovorio: “Nema tu takvog, nama je oružar Geđo!” Ha, ha, ha…
Neno ima i lijepih uspomena iz ratnih dana.
– U kasnu jesen 1993. Gromovi su bili u Sisku, a preko noći palo je puno snijega. Nogometni klub Segesta, tada prvoligaš, zamolio je pomoć oko čišćenja travnjaka, jer stigla je naredba da se igrati mora. Gostovala je Rijeka. Uspjeli smo sve napraviti na vrijeme i ostali na “tekmi”. Guštali smo jer su za Segestu tada igrali naši Goričani Krešo Marušić, Zoran Tomčić, Dubravko Hrkovac, te dinamovci Marko Mlinarić, Stipe Brnas, Alen Peternac te Piplica, Kalapač, domaći Zoran Buinac… Trener Segeste bio je Zlatko Cico Kranjčar. Za Rijeku je španao naš Dubravko Pavlčić Dudo, hrvatski reprezentativac, a čuvao je imenjaka Hrkovca. Segesta je slavila 2-0 golovima Petrnaca – pamti sve Geđo.
Vlahovac je podnio i veliku žrtvu za oslobađanje lijepe naše.
– Teško sam ranjen 4. kolovoza 1995., u akciji Oluja. Samo četiri mjeseca prije toga, 8. travnja iste godine, oženio sam moju Ivanku, koja je tako zamalo ostala udovica. Oporavak je trajao tri godine, ali dobili smo sinove Stjepana i Ivana, koji sada rade u Njemačkoj i Engleskoj. Unuka Helena ima 11 godina, a smisao života mi je postao unuk Mateo, rođen 21. rujna 2021. godine. Sanjam da postane moj zamjenik na Poletu – sa sjetom će djed Geđo.
Kako je Nenad postao nogometni domar koji majstorski uređuje travnjake?
– Na poziv mojeg imenjaka Nenada Črnka 1998. godine, tada predsjednika NK Poleta Buševec, krenuo sam se baviti poslom na kojem uživam i tu sam sve do danas. Samo sam četiri i pol godine radio i na Udarniku u Kurilovcu. Knjiga bi se mogla napisati koliko je bilo zanimljivih događaja u tom poslu. Teren koji sam ja održavao pohvalili su svojevremeno tako dinamovci iz prve momčadi, koje smo dobili 2-1 golovima Ivice Sučića i Željka Župetića, zatim nogometaši Zagreba kad su bili prvaci države, od kojih smo izgubili 2-6, u Buševcu su 2007. igrale reprezentacije Hrvatske i Izraela U-17 i svi su bili oduševljeni našim travnjakom – sve dobro pamti najpoznatiji domar Turopolja, a i šire, pa nastavlja.
– Joj da, skoro sam ipak zaboravio. Dok je naša HNK Gorica igrala treću i drugu ligu, uz poslove na Poletu radio sam i na stadionu u Velikoj Gorici, na razglasu, te prenosio utakmice za ondašnji radio RTL. Pasionirani sam i sakupljač dresova, koji moraju biti originalni. Sve je krenulo poklonom Nene Katulića, našeg prvoligaškog igrača iz Buševca. Sada čuvam oko 260 vrlo vrijednih suvenira koji će ostati unucima. Posebno čuvam dres Darija Srne u kojem je igrao u Ligi prvaka za Šahtar kontra Barcelone te onaj Luke Modrića broj 14 s kvalifikacijskog dvoboja s Rusijom.
Znali smo, ali na spomen Darija Srne, pitali smo svestranog Buševčana za koga navija.
– Za Hajduk! Kad smo bili klinci, svi u Buševcu drukali su za Dinamo, a ja sam onda odlučio za “bile” s mora. A kad nešto odlučim, ne odustajem. Pamtim, bio sam 1987. u Beogradu na stadionu JNA, gdje su finale kup natjecanja igrali Hajduk i Rijeka. Dobili smo nakon raspucavanja jedanaesteraca 9-8 – ne ustručava se izjasniti legendarni Geđo.
Kažemo, pričao je Neno da bi se knjiga dala napisati. Spomenimo još da je putovao na pripreme u Istru s Poletom i HNK Goricom, bio je na prijateljskom dvoboju u Novigradu kada je Gorica s 1-0 dobila mladu momčad Manchester Cityja golom mladog Težaka, a tu se i fotografirao s trenerom Patrickom Vieirom. Nenad Vlahovac Geđo je prilikom proglašenja najboljih sportaša Velike Gorice za 2011. godinu dobio preiznanje za najboljeg sportskog djelatnika.
Čestitamo na svemu!
Reporter 441 - 26.09.2024.
Izdvojeno
-
Sportprije 6 dana
Još korak bliže kampu: Idu natječaji – jedan izvođač za zgradu, drugi za terene
-
HOTNEWSprije 2 dana
Napustio nas je Željko Domitrović – Beli legenda Udarnika i Radnika
-
Sportprije 5 dana
Kakvo društvo u loži: Kad se sretnu bivši, Gorica pobjeđuje!
-
Sportprije 5 dana
VG Boys među veteranskom elitom, titula prvaka države iz Kutine u Zagreb